Svakoj bajci dođe kraj

Kada osoba provede neko vrijeme sa grupom ljudi bila veća ili manja, očekivano je da se mnogi trenuci sreće, tuge, slavlja, konflikata dožive. Ja sam kao učenik razreda Devetog jedan proveo 9 godina sa grupom ljudi, dijeljeći istu prostoriju, te se suočavao sa istim problemima. Dok su godine prolazile desilo se, par puta, da dijete napusti razred. No, bilo je i pozitivnih trenutaka, kada bi i nova lica osvježela atmosferu razreda. Toliko sjećanja se ne može staviti na jedan papir ili jednu knjigu, čak se ni ja, koji sam doživio iste, ne mogu sjetiti svih njih. Međutim, trenuci koji su nam ostali u sjećanju, bili loši ili ne, tužni ili sretni, baš oni su dio nas, te su nam dio života i testament našeg razvoja u osobe koje smo danas. Sada smo pri kraju devetog razreda, te smo pri kraju ovog našeg prvog, pravog životnog iskustva, iskustva osnovne škole, I da, može se istinski reći da je osjećaj dobar, oslobođajući, ali, kada osoba shvati šta napušta i koliki ugođaj i sigurnost napušta, normalno je da će osjećati tremu, pred svime što budućnost nosi. Vjerujem da se svako od nas raduje novim prilikama i novom dijelu života, ali sumnjam da nije svako od nas barem jednom napravio povratak u prošlost i razmišljao o smiješnim scenarijima, ili o potencijalnim odvijanjima događaja, da je ta osoba drugačije pristupila toj situaciji. Mene nije sram reći da sam stvarno napravio puno grešaka u ovih devet godina. Međutim, ne kajem se, jer su te greške izgradile mene kao osobu, te je od njih sazdano moje današnje iskustvo. Prva četri razreda škole, ne sjećam ih se mnogo, ali se istinski sjećam novih osjećanja koje sam doživio prvi put. Bilo je tu svega, straha, simpatija, sreće, treme, ali sve je to dio školovanja i odgoja. Mislim da, duboko u sebi, svaki učenik voli makar jedno sjećanje iz osnovne škole, te su tim, jednim trenutkom, opravdani svi stresovi koji su doživljeni u devet godina školovanja, a bilo ih je puno. Ja se često prisjetim jednog osjećaja koji mi je obilježio ovo odgojno i razvojno iskustvo, čisto sumiranje osjećaja koji je dječiji, iskren, osnovan. Osoba ne može riječima objasniti taj osjećaj, osjećaj čiste sreće, kada bi dan prije izleta ili odlaska u kino legao u krevet, misleći o pozitivnoj neizvjesnosti koju eventualno nosi sutrašnji dan. Zato, stvarno mislim da je moje iskustvo u osnovnoj školi nezaboravno, te da ću se mnogo puta u narednim godinama osvrtati na njega.

Kan Aganović, IX1