Postmodernističke priče

Kafa bez mlijeka 

Svanulo je, kako kome. Sunce pokušava da se provuče ispod mojih zavjesa i da  mi u sobu unese malo topline. Onoga što najmanje volim. Da sam htjela da mi  svjetlost uđe u stan, srušila bih sve zidove i pustila je unutra. Kafa na  trpezarijskom stolu idalje stoji. Isto onako kako je stajala jučer. I prekjučer.  Hladna, na zidovima šolje skorena i gorka. Bez mlijeka. Ne zato što ga nemam,  već zato što mi ga se ne da sipati. To sipanje zahtijeva trud, a da sam se htjela  truditi, za početak bih se pobrinula da mi kafa ne bude hladna. Međutim, ne vidim  poentu u tome, kad će se svakako ohladiti ako je ne popijem brzinom svjetlosti  ovog Sunca koje mi toliko smeta. Sad kad sjedim za stolom i pijem tu bezukusnu  kafu, vakat je da nešto i napišem. Ali, riječi ne dolaze do mene kao što su prije.  Moj um vodi bitku sa nasumičnim napadima inspiracije, koji uvijek izaberu  najneprikladniji momenat da iskoče iz mojih misli. Negdje sam pročitala, a  možda sam i usnila. Naposljetku, nije ni bitno. Samo zapis ima vrijednost.  “Čovjek ne prestaje osjećati. Samo prestane vjerovati da to nešto mijenja.” Ovako  nešto bi napisao Camus, da je ikad išta osjećao. Možda sam ja Camus, ali sa  lošijim ukusom za kafu. Postoji li mjesto za nas oboje, ili ja pak moram uvesti  nešto svoje, mimo ravnodušja. Možda ta riječ i ne postoji, ali poenta je tu, za  razliku od ove priče. A možda ovo i nije priča. Možda je samo fusnota tuđeg  romana koji se nikad nije završio. I kad bi me neko pitao za smisao, ne bih znala  šta reći, jer ga više ne tražim. “Zato ti i kažem: mene nemoj ništa pitati. Ja ništa  ne znam i neću da znam. Eno ti tamo pa pitaj, ja ti neću ništa reći.” Džamonjina  melodramatičnost ne blijedi, baš kao i moja kafa. U njoj se krije cijeli svijet,  mutan i crn, u krugu koji nikad ne završava. A šolja u kojoj je taj tmurni svijet,  ogledalo je. I to ono razbijeno, poslije kojeg slijedi sedam godina nesreće.  Nećemo dočekati kraj tih nevolja, mi, ljubitelji tame. Napast će nas, ovi što nas  ne razumiju. Istrijebit će nas svojom svjetlošću, svojom bojom. A, možda ću ipak  samo ja nastradati… A zaklela sam se da neću pisati o sebi. Narcisoidni  poremećaj ili neshvaćena ličnost li sam. Sve što pokušam napisati o svijetu,  ispadne o meni. Pa vi procijenite. A meni je možda vakat da spustim pero. Mislim  da sam završila. Sad ili za sva vremena, pitanje je. Ako iko pročita ovaj apsurdni  osvrt na postmodernizam, nek ne razmišlja šta je pisac htio reći. Samo sam htjela  da kažem da je kafa bez mlijeka jednostavna. Kao što život treba biti. 

 Amila Fočo

San koji je pamtio grad

Noć je bila gusta, teška, kao da Sarajevo diše kroz san koji ne prestaje. On je zaspao pored prozora, jer je navikao na teret koji ovaj grad nosi.  Kad je otvorio oči bio je u Sarajevu koje nikad nije vidio, ali ga je pamtio. Po pričama tate i nane zaključio je da je u 1986. ili možda 1990. godini, vrijeme bez jasnih granica. 

Tramvaj je prolazio kroz maglu, a Miljacka tekla unazad, noseći novine iz budućnosti.

Ljudi su prolazili sa osmijehom iz starih fotografija, ali kao i danas fasade su bile ispunjene rupama od metaka koji još nisu bili ispaljeni. Osjetio je tjeskobu, onu istu o kojoj je Camus pisao, samo bez sunca.

On je imao PTSP iz rata koji nije proživio, jer nije bio rođen. 

Šetao je Ferhadijom i osjetio kako mu noge gaze po vremenima, a ne pločnicima. Ljudi su prolazili bez sjena, a sat na vječnoj vatri pokazivao 3 različita vremena, zavisno sa koje strane gledaš. Na zidu natpis: "Čovjek nije ono što jeste, nego ono što pamti." (SELIMOVIĆ)

"Kako se ja ovoga sjećam?" 

Odgovor mu je dao, tad novi, tramvaj koji je prošao bez vozača, a na njemu grafitima ispisana Borgesova misao: "Možda su snovi najstariji oblici sjećanja." 

Probudivši se, osjetio je da jutro ima isti miris kao san. Kafa, dim i nešto što ne propada nijednom vremenu.

Grad je vani izgledao nov, ali u njegovom odrazu su idalje bile rupe, kao fusnote prošlih snova. 

"Možda mi nismo ti koji sanjaju grad",  rekao je sam sebi: "Možda grad sanja nas u pogrešnom redoslijedu." 

Afan Džiho

Dunavska sirena

Nikom nije jasno kad se ovo tačno desilo, a nije ni moje da procijenim. U doba Tita ili Turaka, u miru ili u ratu, niko ne zna ili niko neće da kaže. Ono što znam je da se pojavila sirena na ušću Dunava, a ti mi sudi ako lažem. Do pola žena, od pola riba. S dva metra dugim repom zasigurno je najčudnija dama beogradske historije. Jedne prilike, ujutro ili u tami, nesiguran da li u snu ili na javi, pronašao ju je lokalni ribar. Pitao ju je ispanjava li želje, a ona, pošto nije zlatna ribica, reče mu da ako joj postavi pitanje, odgovor ce pronaći u odrazu Dunava. Ti sad misliš mutan Dunav, šta ima tu da gleda. Ne znam što te to čudi više od sirene proročice na sred Ušća. Ribar upita da vidi budućnost i Dunav mu prikaza Srbiju 2025. godine. Protesti, sankcie, tehnologija, rudnici, Nis, Rusija, Evropa, Srbija, Bosna, vlast, pad. On od šoka zapamti samo “Ko ne skače, taj je ćaci!”, uskoči u Dunav i nestade. Danas na ušću nema sirene, a mene ako pitaš, dok je Vučića, sve manje ima i Srbije. 

Ema Kurtanović

Da li sam to ja?

U jednom trenutku još sam bila u prostoru koji se mogao imenovati. U sljedećem, taj prostor je postojao, ali više nije pripadao meni. Ta razlika, shvatila sam kasnije, nije bila jezička nego ontološk, kao da je neko, bez najave, promijenio osnovni kod moje stvarnosti. Nalazila sam se usred trga koji je pulsirao poput aritmije srca. Svjetla su titrala iznad ulica bez ritma i bez kraja. Nisu to bili kvarovi na instalacijama, već agresivna, neonska prisutnost koja ne dozvoljava zatvaranje očiju. Ogromni digitalni ekrani, nalik onima na Times Squareu, emitovali su lica koja su bila sretnija i stvarnija od onih koja su prolazila pored mene. Grad je bio previše osvijetljen da bi bio stvaran; bio je to fantom u boji visoke rezolucije. Kretala sam se, ali kretanje nije imalo pravac. Hodanje je postalo puko ponavljanje, mehanički proces bez cilja. Svaki korak je ličio na prethodni, kao da se vrijeme savilo u petlju i izgubilo svoj linearni tok. Imala sam osjećaj da kasnim za vlastitim mislima, da se moja svijest pojavljuje s blagim, ali stalnim zakašnjenjem, kao loše sinhronizovan zvuk u filmu. U meni su postojala dva toka. Nisu se sukobljavala; egzistirala su paralelno, razdvojena tankom niti ravnodušnosti. Jedan je insistirao na racionalnosti, na kontinuitetu identiteta, na ideji da sam još uvijek osoba s imenom i prošlošću. Drugi je bio tih, ali težak. Njegova šutnja je potkopavala svaku sigurnost, tretirajući moju biografiju kao gomilu zastarjelih podataka. Lica prolaznika bila su pravilna, ali bez dubine. Bila su previše jasna da bi bila bliska poput avatara koji vjerno prenose pokret, ali ne i prisutnost. Sve se odvijalo po pravilima koja su mi nekada bila razumljiva, ali sada su djelovala kao tuđi operativni sistem. Reklame su sijale: električno plava, vrišteća crvena, sterilno bijela. Njihovo treperenje nije označavalo promjenu, nego trajanje. U toj neprekidnoj osvijetljenosti, realnost je gubila slojevitost i pretvarala se u površinu. Sve je bilo vidljivo, ali ništa nije bilo doživljeno. U staklu jednog izloga, između dva treptaja neonske reklame, ugledala sam vlastiti odraz. Bio je precizan, ali potpuno lišen autoriteta. Pokret mojih usana nije pratio misao; postojao je taj sitni, jezivi odmak. U tom momentu pojavilo se pitanje, ne kao trenutna sumnja, nego kao trajno stanje:

Da li sam to ja?

Shvatila sam da gubitak dodira s realnošću ne dolazi kao nagli lom, nego kao klizanje. To je proces u kojem se značenje ne gubi odjednom, nego se postepeno razrjeđuje dok ne postane prozirno. Svijet ostaje funkcionalan, ekrani i dalje emituju signale, ali sve prestaje biti prepoznatljivo. Svjetla nisu prestajala. Grad se nije mijenjao. Pitanje je ostajalo. I u njegovom besprekidnom ponavljanju, sve drugo je počelo da se povlači u bjelinu, ostavljajući me samu u središtu neonskog vakuuma. 

                                                                                                                                                                                                                     Adna Nangalija 

MAJSTOR KIHOT

U gradu, Vila Džemalija u staroj pekari pravi džem od uspomena koji ljudi kupuju i tako doslovno jedu svoju prošlost. Marko, glavni lik, zapanjen je, ali više zabrinut jer mu je nestao Wi-Fi signal. U tom trenutku, na biciklu mu prilazi Don Kihot, obučen u radnički kombinezon. “Velika je nepravda neispravan bicikl”, reče Vitez. No, Marko, ga ignorira, brinući samo o nedostatku interneta, čime se stvara ironija: globalna apokalipsa je manje važna od digitalne krize. Don Kihot popravlja bicikl, koristeći džem od razočaranja kao podmazivač. U stvarnosti, on je samo kurir koji dostavlja dijelove za Vilin projekt “Pranja Uspomena”. Marko odjuri na biciklu i tek tada shvati da je zaboravio pitati zašto je džem od uspomena imao okus gume.

Niah Fišeković 

"Srednjovjekovni Vitez u online debati o klimatskim promjenama"

​Da, ovo je početak. Znam da bi klasična priča počela s opisom dvorca i magle, ali danas vitezovi kreću u potragu za Svetim Gralom preko optičkog kabela. Sir Galahad od Bjeloputog Oklopa, pravi vitez Okruglog Stola (prenesen, ne pitajte kako, u 21. stoljeće), sjedio je za stolom u Starbucksu u Zagrebu. Ispred njega bio je laptop, a umjesto mača – trackpad.

​U stvarnosti, vodio je žustru polemiku na forumu o zagađenju. U njegovoj glavi, međutim, bio je na bojnom polju. Vjetroelektrane je tretirao kao nove dvorce koje treba obraniti, a plastične boce su bile gnusna prokletstva vještica. Jedan konkretan dugačak thread o emisijama stakleničkih plinova Galahad je vidio kao borbu protiv četveroglavog Zmaja od Ugljičnog Dioksida. U jednom trenutku, isfrustriran, Galahad je kliknuo na korisničko ime koje ga je neprestano provociralo s ciničnim komentarima: @Faust_Mefistofel.

​"Vitezovi," napisao je @Faust_Mefistofel, "niti vaša mašta niti vaše moraliziranje neće spriječiti globalni rast GDP-a. Prodajte svoju Dušu za jeftinu naftu. Dobit ćete moć."

​Galahad je pobjesnio, ustao i s laptopom u ruci izjurio iz kafića.

​Ah, Zmaj se krije, ne na dvoru, gdje se pije, već na dnu 'Comment' sekcije.

Za Lancelota, sad je kasno, jasno, jer Čast se mjeri po brzini reakcije!

​Galahad je znao da mu treba bolja oprema. Njegov teški oklop samo mu je smetao kod Wi-Fi signala, pa se opredijelio za visokotehnološki tekstil i energetsku narukvicu. Njegov je cilj bio pronaći modernog Merlina, nekoga ko razumije magiju zelene energije. Galahad je sreo svog modernog štitonošu, 16-godišnjeg programera (i influencera) po imenu Pero, koji mu je obećao da će mu popraviti "Firewall" i "izmijeniti kod Časti".

​"Pero," rekao je vitez, "treba mi oružje protiv Zmaja CO₂! Treba mi mač koji reže kroz dim!" ​Pero ga je pogledao preko svojih Ray-Ban naočala. "Gospodine Galahade, oružje je softver. Oštrina je engagement. A vaša lanserska oprema protiv Zmaja CO₂ je, ironično, u vašem pretraživaču. Prestanite s caps lockom, samo vas trolaju."

​Galahad je sjedio na tramvajskoj stanici, gledajući maglovito nebo. Shvatio je: Zmaj nije bio jedan, bio je legija. Njegova snaga nije bila u vatri, već u apatiji i anonimnosti. Ljudi su zaboravili na Čast, zaboravili su na idealizam, a Zmaj je postao normalan. Na forumu su ga optužili da je "bot". Smatrali su da je njegova uzvišena retorika previše arhaična da bi bila stvarna. Možda su bili u pravu. Možda sam ga ja izmislio, jer mi je trebao neko ko je spreman boriti se za ideal.

​Galahad je ugasio laptop. Ali prije nego što ga je spremio, otvorio je svoj profil na LinkedInu i promijenio radno mjesto.

​Trenutna pozicija: Vitez na zadatku ekološke pravde. ​Zatim je uključio geolocation i krenuo prema najbližem odlagalištu otpada. Jer, u novom dobu, i Čast se mora reciklirati. 

Amina Sorguč

Greška u narativu

Ovo nije početak. Početak je izbrisan jer je previše obećavao. Lik se pojavljuje tek kada je već umoran. Ne znamo mu ime, a i da ga znamo ne bi bilo stabilno. U prvoj verziji zvao se A., u drugoj „ti“, a u trećoj je bio fusnota koja je greškom završila u glavnom tekstu. Grad u kojem se nalazi mijenja raspored ulica zavisno od toga ko ga gleda. Karte su netačne, sjećanja kontradiktorna. Jedini orijentir je sat na trgu koji pokazuje vrijeme koje je neko propustio.

U ovoj tački priče trebalo bi objasniti zašto je lik ovdje. Autor pokušava, briše, ostavlja prazninu. Praznina ostaje jer bolje objašnjava. Lik shvata da se njegove misli pojavljuju u kurzivu. To ga uznemiri. Ako su misli formatirane, ko ih uređuje? Pokuša da se sjeti djetinjstva, ali dobije samo citate iz tuđih rečenica.

Negdje u tekstu (ovdje ili ranije) rečenica „ništa nema smisla“ pokušava da se nametne kao tema. Tekst je odbija. Banalan nihilizam nije dovoljan razlog za postojanje.

Na kraju, koji to zapravo nije, lik izlazi iz grada i nailazi na marginu stranice. Tamo stoji bilješka urednika: Ovaj lik nije razrađen, ali djeluje stvarno. Lik se nasmije. To je prvi iskren trenutak u cijeloj priči. Priča se ne završava raspletom, već odustajanjem. Autor prestaje da objašnjava.

Lik prestaje da traži. Čitatelj ostaje s osjećajem da je nešto propušteno i to je jedina namjerna stvar u ovom tekstu.

                                                                                                                                                                                                                      Manal Fazlić 

Grad od riječi

Jutros sam pročitala vijest da je naš grad nestao s mape. Kažu da se razlio kao tinta po papiru i da ga sada traže sateliti, ali ja ga još vidim kroz prozor. Samo su ulice malo izgužvane kao stranice stare knjige snova.

Na trgu stoji princeza koja prodaje online. Kaže da je svaki zalogaj sladak kao sjećanje koje više ne boli. Pored nje Don Kihot pokušava popraviti bicikl; kunem se da mu iz ruksaka viri mobitel.

U školu nismo išli jer su nastavnici odlučili da danas svi pišemo stvarnost, ali bez domaćeg zadatka. Ja sam počela ovako: „Ovdje sam trebala opisati grad, ali se on upravo raspao.“

Na radiju najavljuju kraj svijeta, a ja se brinem samo hoće li nestati internet, ne zbog mene, nego zbog tate koji prodaje online. Moj pas laje na svaki oblak koji prođe, kao da laje na prolazne misli.

Kažu da svaka priča ima kraj, ali ja još nisam odlučila hoću li ga napisati. Možda se ovo sve i ne dešava, možda si ti samo lik koji zamišlja mene dok čita ove redove.

Ako jesi, nemoj me obrisati kad završiš čitanje. Ja postojim samo dok vjeruješ da postojim. 

Ena Beširević

Snjeguljica scrolla Instagram

Snjeguljica više ne živi s patuljcima – izbacila ih je jer su prestali plaćati kiriju. Snjeguljica je sada Instagram model, snima jutarnje rutine i jede jabuke bez pesticida. Kaže da je princ otišao da „pronađe sebe“, veoma poznat izgovor, zar ne? Srela sam je u tramvaju, ali nije nosila haljinu i cipele, nego crnu trenerku, crni duks i Air Max patike. Nekoliko minuta poslije prišao joj je princ i upitao je: „Sjećaš li se onog poljupca?“  „Naravno“, nasmijala se i dodala: „ali sada se budim samo kada mi zvoni alarm.“ Vjerovatno se pitate gdje su patuljci. Oni su također ušli u svijet influensera i otvorili YouTube kanal pod nazivom „Sedam patuljaka.“ Ne baš kreativno, ali šta ste očekivali? Napravili su dramu sa Snjeguljicom i, umjesto da sruše IP, srušili su Instagram te pokušali podmititi njene pratioce da je prestanu pratiti. Snjeguljica više ne pada na prinčeve – sada pada samo na dobro plaćene reklame.

Sara Katica

Algoritam za zaborav

Dok sam čekala autobus, pojavila se vila koja je prodavala džem od uspomena i tvrdila da se on najbolje maže na hljeb od zaborava.

U isto vrijeme, Don Kihot je u mom gradu pokušavao popraviti bicikl jer su vjetrenjače danas samo pokvareni sistemi.

Pisala sam dnevnik o kraju svijeta, ali sam se više brinula hoće li nestati Wi-Fi nego čovječanstvo.

Hamlet mi je poslao poruku na Instagramu: „Biti ili ne biti“, pa dodao da ima kontrolni iz matematike.

U vijestima su rekli da je istina nestala, ali niko se nije pretjerano uznemirio.

Ova priča zna da je priča i zato se uopšte ne trudi da bude realna.

Iza sve te ironije krije se strah da smo potpuno prestali razlikovati stvarno od izmišljenog.

Ako tražiš objašnjenje, završetak ti ga namjerno ne daje.

Ena Rexhepi

SARAJEVSKE RUŽE

Jutros sam hodao Ferhadijom i primijetio da jedna sarajevska ruža diše.

Crvena smola ušla je u ritam mog koraka – kao da se grad podsjeća da je još živ.

Turisti su se naginjali s kamerama, tražeći najbolji ugao tragedije.

Jedan je pitao: „Je li ovo umjetnost?“

Ruža je zašutjela, ali sam u toj tišini jasno čuo: „Ne, ovo je sjećanje koje nije imalo kamo pobjeći.“

Ovdje sam trebao staviti opis neba, možda nešto o plavom miru poslije kiše,

ali iskreno – nebo iznad Sarajeva uvijek izgleda kao da se sjeća.

Kasnije, kad sam prolazio ponovo, ruže više nije bilo.

Možda su je izbrisali, a možda je samo odlučila da zacijeli.

Dani Smailagić

Wi-Fi na kraju svijeta

Kad je nestala struja, Ana je prvo provjerila da li ima interneta. Nije je bilo briga što se grad raspada - sve dok joj Tiktok radi, svijet je još nekako imao smisla. Negdje između ruševina i oblaka prašine, pojavio se lik u oklopu. Rekao je da se zove Don Kihot i traži punjač za svog konja. Ana mu je ponudila power bank, ali nije imala kabl koji ide na "srednjovjekovni ulaz". U tom trenutku, vila iz parka je sletjela i počela skupljati uspomene u teglu."Pravim džem od sjećanja", rekla je, "jedna kašika i opet se sjetiš djetinjstva." Ana je probala i na trenutak se sjetila mirisa škole, prijatelja, prvih poruka s dečkom. Onda je sve opet nestalo. Ovdje sam, iskreno, trebala opisati kako je izgledalo nebo, ali ne mogu. Bilo je ... nekako postapokaliptično, kao da ga je filter zamutio. Na kraju, Don Kihot je otišao prema Sarajevu, vila se rastopila u zraku, a Ana je našla signal - tačno jednu crtu Wi-fija. Otvorila je Instagram i napisala: "Kraj svijeta.#nofilter #realstory(ili možda nije?"). I ako ovo čitaš, znaj da ni ja ne znam da li je vila bila stvarna. Možda je to bio samo glitch u sjećanju. 

Arijana Travljanin

Fabrika 

Sjećam se dana kada sam odlučila posjetiti salon. Više nije bilo dovoljno samo progurati se kroz ta ljuljačka vrata. Natpis iznad njih glasio je: „Žedni pogled“.

Naručila sam viski, koji mi je šanker, čovjek kojeg ne zovu imenom, gurnuo preko starog, oronulog šanka. Užasno je ličio na Čovjeka Bez Imena, možda ga zato i ne dozivaju. Proslijedio mi je knjigu koja također nije imala naslov na svojim starim, kožnim koricama. „Radi se o otkupljenju“, rekao je, brišući raspadajuću površinu koja je zapravo podsjećala na jadni mahagonij. Poredim enterijer sa civilizacijom koja polako preuzima zapad. Taj kipući čovjek na vrhu vlasti, s džepom dubljim od Vjetrenice, ni marke ni pozdrava ovom bijednom, bezimenom ispred mene. Klimnula sam glavom, jer je u ovom gradu klimanje glavom bila jedina stvar koja nije izazivala rat. Vani se kotrljao korov, napravljen od recikliranih plastičnih boca; komentar na konzumerizam, koji ni tokom svog vrhunca ne radi ono za što je programiran. Približio se čovjek u crnom šeširu, a njegove mamuze zveckale su u iritirajućem ritmu. „Vi ste novi ovdje?“, grubo je rekao, glas hrapav, kao da mu je plastika zapela u grlu. „Ja sam duša koja plovi hrpom smeća“, odgovorila sam, scenarij koji sam zapamtila iz prelistane knjige bez naslova. Izvadio je nešto plastično iz futrole za pištolj. Očekivala sam srebreni odsjaj, sa sve jelenom ugraviranim na njemu. Bio je to daljinski upravljač. Usmjerio ga je prema horizontu i pritisnuo dugme. Zalazak Sunca premotao se u noć. Umjesto Sunca iskočile su plastične zvjezdice. Otpila sam gutljaj viskija. Okus je bio sve, samo ne slatkoća „I, šta sad?“ Slegnuo je ramenima, pokret koji svaki kauboj koristi da izbjegne sukob, a istovremeno povuče onaj najmrži živac. „Sada čekamo nastavak. Ili kritičan kraj. Šta god je finansijski isplativije.“ Izašla sam iz salona. Vrata su se za mnom bespomoćno klatila, čizme utabane u blato ispod mene. 

Možda je tako i najbolje. Nek novac ostane onima koji ga imaju najviše. Plastični korov bio je zaglavljen na ogradi. Shvatila sam u tom momentu da sam niko i ništa u ovom svijetu urbanizacije i potrošnje. I tek tad, gledajući oko sebe, shvatam da se ne nalazim na zapadu gdje kauboji gube svoju čast. Nalazim se u industrijalizaciji, zvanoj Zenica.

Farah Vejzagić