Drago mi je što je moja mama sačuvala zapisane neke moje „velike“ rečenice na svakakvim papirićima za one dane kada budem stariji. Obično navečer, pred spavanje, u misli mi dolazi ona (moja ljubav) i u meni se pokrenu osjećaji koje s godinama pretvaram u sve slikovitije i dublje rečenice.

Započelo je još u vrtiću. Pojavila se ona, s dugačkom, kovrčavom, plavom kosom. Izgledala mi je kao čarobna vila. Mirisala je kao bombon i došla je do mene. Upoznali smo se i od tada bili smo nerazdvojni prijatelji. Osmijeh joj je uvijek ukrašavao slatko lice. Uvijek je bila koji centimetar viša od mene, ali nema veze. Njenim prijateljicama ponekad je bilo žao što se nas dvoje toliko družimo i pokušavale su nas razdvojiti izmišljenim lažima. Uvijek sam bio pažljiv prema njoj, a ona se našim druženjima veselila svaki put. Kada smo krenuli u školu, bez obzira što nismo u istom razredu, i dalje smo ostali prijatelji. U trećem razredu nekako sam zaključio sam sa sobom da sam zaljubljen i to sam rekao mami: „Mama, znaš kaj je ono kad si zaljubljen? To ti je kad se onak pogledate i to je to.“ Maštao sam da ću je jednog dana odvesti u Pariz. Neki članovi moje obitelji sjećaju se kako sam joj planirao kupiti plavu haljinu i plave balerinke za to putovanje. Prije par godina možda sam imao više hrabrosti govoriti o njoj na glas. Za svaki sam joj rođendan kao poklon izabrao haljinu. Znao sam da voli jednoroge i srce mi je skoro izletjelo kad sam pronašao točno takvu plavo-ružičastu haljinu s naslikanim bijelim jednorozima. Bila je presretna. Za Valentinovo obukao sam bijelu košulju i sako te hrabro kroz cijelu školu nosio čokoladu i crvenu ružu do njenog razreda. Bilo je onih koji su mi se rugali, ali nema veze. Glavno da se ona nasmiješila. Rekao sam mami da meni nije lako, ali mislim da ni mojoj mami nije lako sa mnom. S vremenom sam čuo priče da je ona zaljubljena u drugog, ne znam, možda su to opet nečije laži, ali rastužilo me. Prijatelji su mi rekli (s obzirom da treniram taekwondo) da razbijem tog drugog, ali ja znam da to nije način da nju vratim. Rekao sam im da ću joj napisati pismo i dati joj tratinčicu pa možda ipak ne odustane od mene. Nadam se tome. Sad sam šesti razred i razgovarao sam s dečkima iz razreda, mojim prijateljima, o poljupcima i nije mi jasno zbog čega su se durili i smijuljili na tu temu. Svašta. Rekao sam im: „Naravno da se bum i ja jemput poljubil kad mi ona dojde.“

Vidio sam je nakon dugo vremena ispred garderobe, a dugo ju nisam spomenuo. Još je zima, a meni je došlo proljeće. Okrznula me pogledom dok je njena kosa u slapovima nestajala u hodniku. Znam, još je prerano; znam, još smo premladi. Ali saznanje da negdje živi savršeno biće za koje kuca moje srce čini me sretnim.

Nikola Milak, 6. b

Krizma je (ipak) prva liga

Jučer je moj brat Domagoj imao krizmu. Pripreme su trajale tjednima. Gledao sam nervozne roditelje kako šize oko svake sitnice i pomislio kako NEMA ŠANSE da i ja u osmom razredu prolazim istu torturu. Na frižideru u kuhinji neki je dan osvanuo popis:

1. kupiti sako

2. naručiti tortu

3. oprati starke

4. otići u crkvu

5. rezervirati mjesta

6. pripremiti kišobrane.

Slučajno sam taj važan papir istrgnut iz bilježnice i pritisnut magnetom za frižider uzeo u ruku kad sam htio uzeti jogurt iz frižidera - kad me skamenio mamin urlik: „Vedrane, ne diraj to!“ Shvatio sam da je to papirić neprocjenjive vrijednosti (premda tako ne izgleda) i na prstima se udaljio od frižidera. Gladan, naravno.

U petak poslijepodne sve je bilo spremno. „Ne želim frku u subotu ujutro!“ strogo je rekla mama. Međutim, frka je bila neizbježna. Moj je tata profesor tjelesnog i neprestano nosi trenirke. Zbog toga su mu dani u kojima mora nositi košulju i sako poput noćne more. Sve ga žulja, stišće i jako je nervozan. Mama se voli srediti, ali tata nije baš oduševljen svim njezinim kombinacijama. Kad ju je jutros ugledao, našalio se da izgleda kao stara paška čipkarica zbog čega se ona uvrijedila i kompletno se presvukla. Dugom i premršavom Domagoju bile su prevelike i hlače i remen pa smo tu situaciju rješavali u zadnji tren. Jedino sam ja od ranoga jutra bio spreman i veseo. Gledao sam ih i čudio se kako od muhe rade slona.

Onda je mama počela paničariti da ćemo zakasniti. Uletjeli smo u auto i pred crkvu stigli gotovo prvi. Vani je bilo oblačno i hladno i nije mi padalo na pamet da izlazim iz toplog automobila. Oni nek se smrznu, ja ću ih čekati u autu. Uskoro su došli i ostali i misa je počela. Svi su zbog korone morali stajati vani, a ja i moj prijatelj Nikola grijali smo se u autu. Smračilo se. Nakon tri debele kapljice nebo se sručilo na okupljeno mnoštvo. Mama je panično vadila kišobrane iz prtljažnika dok joj se šminka lagano razlijevala po licu. Uhvatio sam njezin pogled. Nije dobro izgledalo.

Poslije mise išli smo u restoran na ručak. Tata se raskopčao i odmah je bio dobre volje. Mama je zaboravila da ju je tata ujutro uvrijedio, popravila je šminku u toaletu i zabava je mogla početi. Odrasli su razgovarali, plesali i pjevali, a mi djeca igrali smo se lovice u labirintu od čempresa. Sve je potrajalo do kasnih večernjih sati. Mama mi nije niti zamjerila što sam u jednom trenutku pao i poderao nove hlače. Samo je odmahnula rukom i rekla: „Vedrane, glavno da se nisi ozlijedio!“ Nisam mogao vjerovati! Moja je mama nakon krizme doživjela preobraćenje! I Domagoj je bio sretan, pokloni su bili baš po želji, a i novac nije zanemariva stavka. Shvatio sam da je krizma ipak prva liga. Jedva čekam kad dođe red na mene. Sad već imamo iskustvo i obećajem da ću sam napraviti popis za frižider!

Ratimir

Idem u osmi razred i od nedavno znam da postoje složene riječi kao na primjer ribolov koji me smiruje ili soboslikar što je zanimanje mojeg oca. One nastaju slaganjem. Od dviju riječi složimo jednu. Riječ Ratimir nastala je čistim slaganjem, nema nastavka, nema dalje od riječi rat i riječi mir. Dvije riječi u potpunom kontrastu. Sagledamo li njihovo značenje, rat je prije svega neslaganje, sukobljavanje, nemir između dviju strana, a mir je stanje blagostanja, uvažavanja, prihvaćanja sebe i drugih, nešto najljepše. Ali ova moja priča neće biti priča o riječima, već o odnosu koji traje pedeset godina. Složili su se da će život provesti zajedno 1969., moji baka i djed, trebalo je to biti čisto slaganje, ali svi u mojoj obitelji znaju da je situacija godinama puno složenija pa sam ja, njihov najprisutniji unuk, nazvao njihov odnos jednim imenom - Ratimir!

Od malena sam pile, a moji bratići janje i vol. Tim imenima nazvala nas je od milja naša baka u najranijem djetinjstvu jer Ivan i ja nalikujemo njoj, a Martin je isti otac, njen tvrdoglavi sin, a ona je sklona ranoj procjeni karaktera i prispodobi životinjama sukladno toj procjeni. Baka je uvijek u svemu u pravu, tako ona misli. Ona je čuvala sve nas, a najviše pile i janje, išla s nama u šetnju, čitala nam priče, učila nas crtati, a i prva iskustva stjecali smo kao male životinjice skačući po blatnim lokvicama, prljajući tako naše perje i vunu, što smo obožavali, a ona se nikad nije ljutila. Topila nas je oduvijek pretjeranom nježnošću. Moj djed je pravo muško, on nas nije nazivao po životinjama, ali bili smo njegovi mili unuci koje je vozio u školu, dočekivao nakon nje, darivao nas voćnim jogurtima, sladoledima, jaffa keksima ili čokoladnim pusicama čiji okus ne hlapi. Djed i ja možemo se pohvaliti da imamo najveseliji duo harmonika, a baka se povremeno ubaci pjevanjem. Još ne nastupamo pred publikom, ali sviramo i pjevamo sebi za dušu. Kad smo već kod publike, sve je u redu kada je nema, moglo bi se reći da su djed i baka složni i puni ljubavi, a zapravo su cijeli život kao pas i mačka skloni izvesti neku predstavu, a to dolazi do izražaja pred publikom. Dođe li na primjer moja majka, tata ili ujak, stanje prividnog mira, prelazi odmah u stanje rata, baš kao u sportu, iz defanzive u ofanzivu. Njima je to stanje zanimljivije, daje im energiju. Nemojte me krivo shvatiti, ne ratujem ja, ni ostali članovi obitelji. Ratuju baka i djed. Ratovanje im ne pada teško iako su prošle godine proslavili pedesetu godišnjicu braka. Neumorno uveseljavaju sve uzajamnim napadima. On još ništa nije pametno rekao, a ona još ništa dobro nije skuhala! Ona ne zna s novcem, a on je škrt. On ima vikendicu, a ona kuću. Ona ima sina, a on kćer. Njoj je uvijek vruće, a njemu hladno. Nju ćemo sahraniti u Zagorju, a njega u Slavoniji, zavičaj je ipak zavičaj. Pedeset godina oni ratuju i mire se, igraju iste uloge i već napamet znamo što će koji reći, ali oni ne posustaju.

Baka je i inače često u ratu jer obožava povijest, bilo s partizanima, ustašama, četnicima, najmanje u Domovinskom, to joj je preblizu, ali zato s djedom koji joj je najbliže ratuje non-stop. Djed ratuje, osim s bakom, sa stvarnošću i starošću, ratuje sa zdravljem, s dijabetesom, s nepokretnošću. Prije dvije godine završio je u bolnici, a zatim u krevetu i kolicima za invalide, pogodilo ga je to zato što je nekad bio vrhunski rukometaš, uvijek u ,,muvingu“. Oduvijek je bio šaljivdžija pa se tako šali da će jednog dana ponovno trčati i skakati bolje od mene, daj Bože! Mama ih je morala iz vikendice preseliti u svoju rodnu kuću da su bliže hitnoj i bolnici, da ih lakše može obilaziti, da im i ja mogu pomoći. Rekli su joj da im je tako oduzela njihov mir. Cijeli život voljeli su putovati, stalno gledam slike koje mi baka pokazuje, iz Njemačke, Mađarske, Italije, na njima su tako mladi, čak mi izgledaju miroljubivo. Djed više ne izlazi iz kuće, a baka putuje samo do obližnjih trgovina. Ograničeni su na skučeni prostor, mali stančić u centru našeg grada. Ratimir tako ne može pobjeći od samog sebe, u potpunosti su ovisni jedno o drugom, o svom miru i nemiru. Često ih obilazim, mama kaže da je Ratimir sad naše dijete i da se tako prema njemu moramo ponašati. Meni ide bolje nego njoj. Ona zna izgubiti kontrolu jer ne razumije njihov rat, ona bi da su stalno u miru. Djed joj zna reći: „Bit će ti lakše kad se skroz smirimo“, a ona je onda tužna jer nije spremna na njihov odlazak. Zna da je dijete dok ima žive roditelje pa makar i u ratu. Tata radi na terenu, a i mama često putuje. U te dane, kad je mama na putu, spavam i boravim kod njih. To mi dobro dođe da se malo odmorim i od mame, i od škole. Kad su donekle u neutralnom modu, volimo pogledati neki kviz i čitati zanimljivosti iz zemlje i svijeta. Puno su me toga naučili u miru. Često, kad dođem k njima poslije škole, pojedem nešto pa dalje pustim mozak na pašu ili pomažem baki oko rješavanja križaljki, a djedu se hvalim svojim postignućima na tjelesnom, a oni su puni ponosa na svoje pile. Kad ratuju, ja sam onaj koji pronalazi kompromise i miri ih. Moglo bi se reći da sam neutralan. Mama kaže da rat izbjegavam i javim njoj kad je napad. Ne mogu završiti priču, a da ne spomenem bakinu izvrsnu kuhinju i djedovo kokodakanje. Odrastao sam kao mornar Popaj na njenom špinatu. Pripremala mi je i najbolju paradajz juhu, no nisam se udebljao zato što sam uvijek bio umjeren u jelu za razliku od mojeg Ratimira, i baka i djed su veliki gurmani. Djed je, osim u jelu, pravi majstor u zbijanju neslanih šala koje također znaju biti razlog njihovog rata. U zadnje vrijeme naučio je kokodakati kad mu baka nešto prigovara, voli iz svega napraviti šalu, to sam naslijedio od njega. Mir nastupa kad su potrebni jedan drugom, baka djedu da ga presvuče, a djed baki da nije sama. Cijeli život voljeli su životinje i bili su okruženi ljudima. Sada imaju dvije papige, ali im, otkada je djed nepokretan, ljudi nedostaju, zato su počeli pričati s pticama. Kad se ozbiljno naljute, onda ono što žele reći jedan drugome, govore Bijelku ili Sivki. Imaju oni i svojih dobrih trenutaka, to je najčešće vrijeme kada spavaju. Tada ih slušam kako dišu.

Počeo sam kao jezičar, a završit ću kao fizičar. Mogao bih njih dvoje usporediti s magnetima. Magneti istih polova se odbijaju, kao i oni cijeli život, ali kad se samo jedan magnet okrene, nastane neraskidiva veza. Nastane Ratimir. Otkad su zarobljeni u četiri zida, sve su svjesniji da imaju samo jedno drugo. Znaju da mogu računati na nas, ali ipak su njih dvoje jedno svemirsko tijelo ili da ne pretjerujem, oni su zapravo dva satelita, Rat i Mir koje povezuje most, a nazvat ću ga Život.

Fran Rabuzin