Projekt Smanjimo otpad od hrane u našoj se školi počeo provoditi u školskoj godini 2022./2023..

Na provedbu ovog projekta potakle su nas zabrinjavajuće činjenice o količini hrane koja se svakodnevno baca. Prema procjenama stručnjaka, u svijetu se baca više od milijardu tona hrane godišnje, u Europskoj Uniji oko 58 milijuna tona hrane, a kod nas oko 286 000 tona. 

Osnovni cilj našeg projekta je čim više smanjiti problem bacanja hrane u kućanstvima kroz osvješćivanje i informiranje građana o tome kako mogu spriječiti i smanjiti količinu otpada od hrane u vlastitom kućanstvu. U tu svrhu do sada je osmišljeno i ilustrirano ukupno 16 savjeta u obliku slogana koje je izradilo 16 učenica od petog do osmog razreda. Uz ilustracije dolaze i edukativne kartice sa savjetima, prijedlozima, poveznicama na knjigu recikliranih recepata i uputa za izradu ukrasnih i uporabnih predmeta te raznim drugim praktičnim, poučnim i korisnim informacijama.

Prije godinu dana krenula je putujuća izložba edukativnih dječjih ilustracija po zainteresiranim osnovnim i srednjim školama te knjižnicama unutar Varaždinske županije, a sada i u okolne županije.

Očekujemo da će naši sugrađani promisliti o svojim stavovima i promijeniti svoje navike u pozitivnom smjeru kroz racionalniju kupovinu i kuhanje, više štednje i recikliranja te da će stvaranjem manje otpada od hrane dati svoj doprinos borbi protiv klimatskih promjena.

Prevarantski sladoledar Miki i savjesna slastičarka Kiki 

 
U malom gradiću na obali, gdje sunce sjaji gotovo svaki dan, živjeli su Miki i Kiki. Miki je bio sladoledar s prepoznatljivim šarenim kombijem, a Kiki je imala malu, ali urednu slastičarnicu na glavnom trgu.
Miki je bio poznat po svojim ukusnim sladoledima, ali i po nečemu što djeca nisu primjećivala – rijetko je izdavao račune svojim kupcima. "Ako ne izdam račun, nitko neće znati koliko sam zaradio, pa ne moram platiti porez!" mislio je Miki, zadovoljan svojim "pametnim" planom.
S druge strane, Kiki je bila vrlo savjesna. Svaki put kad bi prodala kolač, tortu ili sladoled, uvijek bi izdala račun i stavila ga u malu kutiju pored kase. "Važno je da svi znamo koliko zarađujemo i koliko trebamo dati državi. Tako grad može popraviti ceste, izgraditi škole i pomoći onima kojima je to potrebno," govorila je Kiki svakome tko bi je pitao zašto se toliko trudi.
Jednog toplog ljetnog dana, dječak Marko odlučio je usporediti gdje je bolje kupiti sladoled – kod Mikija ili kod Kiki. Kod Mikija je sladoled bio malo jeftiniji, ali nije dobio račun. Kod Kiki je bio malo skuplji, ali uz sladoled je dobio i lijep račun s osmijehom.
Marko je pitao tatu zašto je to tako. Tata mu je objasnio:
"Vidiš, sine, kada Kiki izda račun, dio novca odlazi državi kao porez. Taj novac pomaže da imamo nove klupe u parku, svjetla na ulicama i knjige u knjižnici. Miki, s druge strane, zadržava sav novac za sebe, ali time vara sve nas jer ne sudjeluje u izgradnji našeg grada."
Marko je odlučio da će od sada kupovati sladoled samo kod Kiki. Ubrzo su i drugi roditelji u gradu shvatili što Miki radi. Njegova popularnost je opadala, dok je Kiki dobivala sve više kupaca.
Jednog dana, inspektori su došli provjeriti Mikija. Kad su shvatili da ne izdaje račune, morali su ga kazniti. Miki je shvatio da je njegov način poslovanja bio loš – ne samo zbog kazne, već i zato što su ga ljudi počeli izbjegavati.
Poučen svojim greškama, Miki je odlučio promijeniti svoje ponašanje. Počeo je izdavati račune, a Kiki mu je pomogla da nauči kako pravilno voditi posao.
Na kraju su Miki i Kiki postali prijatelji, a njihovi sladoledi i kolači postali su najpoznatiji u cijelom gradu. Svi su bili sretni jer su znali da zajedno doprinose boljem životu u svom malom, sunčanom gradiću.