Naš razrednik teretanu je volio, a informatici nije odolio.

U šestom razredu za njom smo plakali, a kad se vratila od sreće smo skakali.

U razred je uvijek ozbiljna ulazila, a kad je naše radove vidjela, osmijeh s lica nije skidala.

Svu glazbu je voljela, ali našem pjevanju nije odoljela.

Njemački smo tako dobro znali da smo se sa good bye pozdravljali.

Bacanje stvari nikada nije tolerirala, ali nas je zato molitvom smirivala.

Branka Filipović

Dvije se godine s nama mučila, a onda je u penziju otić' odlučila.

Od prvog dana škole u zaostatku smo bili, a na kraju smo sve stigli i naučili.

S usmenim nas je uvijek plašit znala, nikad nas nije pitala i zato joj veliko hvala!

Legenda oduvijek je bio, na radiju stalno govorio i našem pljeskanju nije odolio.

Ko bebe zvečku povijest smo razvalili i planove ploče uvijek odvalili.

Kad nas je pred kartu poslala više nam od života nije ni kaplja ostala.

Na njegovim satovima laganica uvijek je bila, a kada je vozio svoga smartića, imao je krila.

Na satovima tjelesnoga glavni cilj bio je ostati živ.

Oče naše smo molili i svi na kraju petice izmolili.

Učiteljica uvijek je dobra bila, a mi pravi Englezi uz pomoć google prevoditelja.