Govorne teškoće

GOVORNI POREMEĆAJI

Kad govorimo o govornim poremećajima, prva asocijacija koja se kod većine javlja je otežan izgovor jednog glasa ili čak skupine glasova. Ti poremećaji su najučestaliji poremećaji u predškolskom razdoblju, a zajedno s mucanjem su i najuočljiviji. Poremećaji izgovora (artikulacije), poremećaji tečnosti govora i dječja govorna apraksija zajedno čine skupinu govornih poremećaja koji će u ovom dijelu biti malo detaljnije opisani.

1. POREMEĆAJI IZGOVORA (ARTIKULACIJSKI POREMEĆAJI)

Artikulacijski poremećaji, odnosno poremećaji izgovora glasova, poremećaji su motoričke izvedbe pojedinog glasa (jednog ili više njih) koji se manifestiraju u vidu omisije - nečujne realizacije nekog glasa, supstitucije - zamjene jednog glasa drugim ili distorzije - nepravilnog izgovaranja pojedinog glasa. Smatra se da oko 30% djece predškolske dobi ima artikulacijske poremećaje. Najčešći poremećaji izgovora glasova jesu sigmatizam (teškoće u izgovoru glasova s, z, c, š, ž, č), a slijede ga rotacizam (teškoće u izgovoru glasa r) i lambdacizam (teškoće u izgovoru glasa l) (Farago i sur., 1998). O vrstama artikulacijskim poremećaja više možete saznati na poveznici: https://logoped.hr/poremecaji-i-teskoce/poremecaji-izgovora/. Artikulacijski poremećaj može se javiti kao izolirana teškoća ili može biti praćen nekom drugom teškoćom, može biti poremećen izgovor jednog ili više glasova. Predškolsko dijete staro pet i pol ili šest godina trebalo bi ispravno izgovarati sve glasove (Posokhova, 2005).

Artikulacijski se poremećaji u odnosu na uzrok i mehanizam mogu dijeliti na organske i funkcionalne (Posokhova, 2005). Organski su uzrokovani anatomskim promjenama u govornim organima kao što su nepravilni zubi i zagriz, visoko i usko tvrdo nepce, prekratka i zadebljana podjezična vezica, rascjepi usne i nepca i slično. Funkcionalni su češća pojava i podrazumijevaju nedovoljnu pokretljivost i spretnost govornih organa.

Uz artikulacijske poremećaje nužno je spomenuti i fonološke poremećaje. Blaži (2011) ističe da kod artikulacijskih poremećaja dijete motorički pogrešno izvodi jedan ili nekoliko glasova iz iste skupine i to uvijek, ali pri tome nema poteškoća na jezičnom planu. Suprotno artikulacijskim teškoćama, dijete s fonološkim poremećajem može proizvesti neki glas, ali ne zna kad ga treba proizvesti i gdje ga smjestiti unutar riječi. Smatra se da je u 20% do 25% slučajeva riječ o poremećaju na razini artikulacije, dok je u ostalim slučajevima poremećaj ipak i na fonološkoj razini (Farago i sur., 1998), čime se ulazi u područje jezičnih poremećaja. Supostojanje artikulacijskih i fonoloških poremećaja i ponekad teškoće u njihovu razlikovanju još je jedan primjer povezanosti, preklapanja i međuovisnosti jezika i govora, ali i napomena o važnosti njihova međusobna razlikovanja kako bi se poteškoće točno definirale i u skladu s tim postavili odgovarajući terapijski postupci.

2. POREMEĆAJI TEČNOSTI GOVORA

Tečan je govor onaj koji se ostvaruje kontinuirano, prema zakonitostima povezivanj glasova, određenom ritmu, visini, naglasku ili melodiji određenog jezika. Ova obilježja govora vrlo su važna jer nose brojne informacije, kao primjerice one o osobinama govornika, njegovom trenutnom stanju i emocijama. Netečan govor karakterizira povećan broj oklijevanja, zastoja, stanki i ispravljanja. Nije svaka netečnost nužno zabrinjavajuća. Svi ljudi u nekim situacijama, primjerice straha i nelagode, pričaju brže ili sporije nego inače, zaboravljaju što su htjeli reći, oklijevaju, upotrebljavaju poštapalice, ponavljaju fraze, rečenice ili višesložne riječi. Ovo je obična ili normalna netečnost i ne zahtijeva terapiju. Zabrinjavajuće su one netečnosti koje se javljaju unutar riječi i praćene su napetošću. Njih karakteriziraju ponavljanje glasova, slogova i jednosložnih riječi, produžavanje glasova te duge pauze i blokade (ASHA, 1999). Normalne i tzv. mucajuće netečnosti se, dakle, razlikuju u brzini govora te vrsti i količini netečnosti i napetosti u govoru. Poremećaji tečnosti govora su mucanje i brzopletost. Ponekad ih je teško razlikovati, stoga je bitno dobro poznavati njihova temeljna obilježja.

MUCANJE

Mucanje vrlo složen fenomen koji se manifestira na govornom, psihološkom, tjelesnom i socijalnom području. Mucanje se definira kao komunikacijski poremećaj koji karakterizira prekid u normalnoj tečnosti govora, pri čemu brzina govorenja nije u skladu s onom koja se očekuje s obzirom na dob. Učestala su ponavljanja glasova, slogova i jednosložnih riječi, produžavanja glasova, umetanja, pauze unutar riječi, čujne ili tihe blokade, napetosti i cirkumlokucije, odnosno zamjene riječi. Sve navedeno uočava se već tijekom ranog razvoja i utječe na školski uspjeh i socijalnu komunikaciju. Postoje primarna i sekundarna obilježja mucanja. Primarna obilježja mucanja odnose se na mucajuće netečnosti, dok se sekundarna obilježja mucanja javljaju kao reakcija na ove netečnosti. To su naučena ponašanja ili popratni pokreti i tikovi koji se javljaju kao pokušaj da se izbjegne primarno mucanje: izbjegavanje kontakta očima, učestalo treptanje, kočenje čeljusti, treperenje nosnica i slično (Ward, 2006). Mucanje u dječjoj populaciji može biti:

1. fiziološko ako se radi o normalnoj netečnosti tijekom jezičnog i govornog razvoja

2. razvojno, odnosno početno mucanje koje karakteriziraju spor i neravnomjeran govor s mnogo pauza, produljivanja vokala, ponavljanje slogova i glasova na početnim dijelovima riječi te strah u situacijama koje zahtijevaju govor

3. neurogeno ako je nastalo kao posljedica traume u središnjem živčanom sustavu, a netečnosti se javljaju na svim dijelovima i svim vrstama riječi. Karakteriziraju ga umetanja glasova, prekidi i nepotrebni pokreti usana tijekom govora. Osim u spontanom govoru, može se javiti i tijekom pjevanja i izgovaranja automatizama - brojanje, navođenje dana u tjednu i sl. (Sardelić i Šikić, 2008).

U najvećem broju slučajeva mucanje se javlja između druge i sedme godine i može nastupiti naglo ili postupno (DSM-V, 2014). Različiti su podaci o njegovoj prevalenciji, međutim najčešće se govori o čak 2,5% djece predškolske dobi (Proctor i sur., 2002; Yairi i Ambrose, 2005) i nešto manje od 1% odraslih osoba (Craig i sur., 2002). Prema podatcima najnovijeg DSM-V (2014) čak 65% do 85% djece spontano se oporavi, međutim ako su simptomi izraženi i dugotrajni, potrebno je potražiti pomoć logopeda. Naime, nakon određenog vremena djeca počnu gubiti samopouzdanje, mijenjaju sliku o sebi te smatraju da je govorenje iznimno teško, zbog čega se povlače i manje sudjeluju u društvenim i školskim aktivnostima, ne ostvarujući svoj puni potencijal.

BRZOPLETOST

Brzopletost kao poremećaj naširoko je prepoznata kao ozbiljan problem koji je teško definirati iz razloga što je često nejasno što čini bitne i stvarne simptome, a što slučajne i popratne. Brzopletost se najčešće definira kao poremećaj tečnosti govora čiji su dijelovi zamijećeni kao prebrzi i/ili dizritmični, a mogu biti popraćeni pretjeranim normalnim netečnostima, pretjeranim izostavljanjem ili krivim izgovaranjem slogova i neprimjerenim stankama (St. Louis i Schulte, 2011). Ostali mogući simptomi jesu: nedovoljna svjesnost poremećaja, postojanje govorne netečnosti u obitelji, loš rukopis, neorganiziran jezik i konverzacijske vještine, usporavanje govora i poboljšanje njegove kvalitete nakon upozorenja, artikulacijske pogreške, slaba razumljivost, socijalni problemi, otklonjiva pažnja, teškoće učenja i slično. Može se zaključiti da ovaj složeni sindrom čine govorne, jezične i psihološke komponente. ^isti se sindrom brzopletosti javlja vrlo rijetko i uglavnom koegzistira s drugim poremećajima, posebno s mucanjem (Sardelić i Rendulić, 2012). Brzopletost se često pogrešno zamjenjuje s mucanjem, međutim ako se usporede simptomi ovih dvaju poremećaja, vidljivo je da se razlikuju u vrstama netečnosti, reakcijama na prekid tečnosti i razini zabrinutosti, postojanju nekih drugih teškoća i slično.

3. DJEČJA GOVORNA APRAKSIJA

Budući da je govorenje radnja koja se sastoji od niza složenih pokreta, njegova izvedba također može biti narušena. U slučaju postojanja teškoća artikulacije i prozodije (naglašavanja) prilikom govorenja, a koje nisu posljedica mišićnih slabosti ili paralize, radi se o neurogenom govornom poremećaju koji se zove govorna apraksija. Smatra se da ovi problemi nastaju na razini planiranja govora unutar središnjeg živčanog sustava (Hedge, 2006). ASHA (2007) definira dječju govornu apraksiju kao motorički govorni poremećaj koji se očituje teškoćama izgovaranja glasova, slogova i riječi, pri čemu te teškoće nisu posljedica motoričkih teškoća ili paralize. Važno je naglasiti da u većini slučajeva dijete zna što želi reći, ali to ne može izgovoriti. ASHA (2007) definira čimbenike koji mogu upućivati na dječju govornu apraksiju: dijete ne guguće kao novorođenče; pojava prve riječi kasni, a kada se ona i pojavi najčešće joj nedostaju neki glasovi; dijete izgovara tek nekoliko konsonanata i vokala; pojednostavljuje riječi zamjenjujući teže glasove lakšima; ima teškoće s kombiniranjem glasova te radi neodgovarajuće pauze između njih, a postoji i mogućnost teškoća prilikom hranjenja. Starija djeca proizvode nedosljedne pogreške u izgovoru koje nisu posljedica nezrelosti; razumiju više nego što mogu proizvesti; imaju teškoća u oponašanju govora, no ipak je govor koji oponašaju razumljiviji od spontanog i često se čini da pokušavaju namjestiti govorne organe prije izgovaranja glasova. Teže izgovaraju dulje od kraćih riječi, teže im je govoriti kad su anksiozni, nepoznatim su osobama teško razumljivi, zvuče monotono i ponekad naglase pogrešan slog u riječi. Uz nabrojane simptome ASHA naglašava i dodatnu mogućnost teškoća, kao što su teškoće u jezičnom razvoju, teškoće fine motorike i koordinacije, preosjetljivost ili neosjetljivost unutar usne šupljine te teškoće prilikom učenja čitanja i pisanja.

Dječja govorna apraksija, zajedno s disleksijom, diskalkulijom, posebnim jezičnim teškoćama i poremećajem pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) čini skupinu teškoća često nazvanu specifične teškoće učenja.