Gotovo 650 hrvatskih studenata s invaliditetom posve je nevidljivo za obrazovni sustav i vlasti Republike Hrvatske. Proizlazi tako iz našeg opsežnog istraživanja i usporedbe službenih brojki do kojih smo došli.

Naime, prema podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, u Hrvatskoj je tijekom akademske godine 2024./2025. evidentirano 436 studenata s invaliditetom. Istovremeno, izvješće Pravobranitelja za osobe s invaliditetom za isto razdoblje registrira više od tisuću studenata s invaliditetom. Točan disbalans u brojkama tijela javne vlasti iznosi 647 i otvara vrlo ozbiljno pitanje - gdje je sustav izgubio ove mlade ljude? 

Gdje su nevidljivi studenti?

Nadležna tijela prema različitim kriterijima vode različite evidencije studenata s invaliditetom. Ministarstvo obrazovanja studente s invaliditetom evidentira prema Informacijskom Sustavu Studentskih Prava (ISSP) na temelju medicinske dokumentacije o invaliditetu studenta. S druge strane, sveučilišta prikupljaju podatke na temelju ostvarenih prilagodbi u nastavnom procesu, dok Ured Pravobranitelja evidentira studente koji koriste usluge i podršku Ureda tijekom obrazovanja. 

Zbog ovakve neujednačene evidencije studenata s invaliditetom, odnosno nedostatka jedinstvene metode, dolazi do njihovog nepreciznog broja. Razgovarajući s nizom upućenih stručnjaka, neslužbeno smo doznali kako se nepreciznosti događaju već u samom sustavu ISSP-a. 

Na primjer, ako student ostvari pravo na sufinancirani prijevoz, smještaj i stipendiju, tada se njegov status studenta s invaliditetom evidentira u tri različite kategorije. ISSP to prepoznaje kao tri pojedinačna studenta koja koriste ta prava, a ne jednog.

Jedna država, devet definicija

Osim toga, svako sveučilište - a Hrvatska broji devet javnih - ima svoju definiciju studenta s invaliditetom. Ured za studente s invaliditetom Sveučilišta u Zagrebu, primjerice, definiciju o studentima s invaliditetom preuzeo je 2007. iz UN-ove Konvencije o ljudskim pravima. Tu istu definiciju svako je sveučilište djelomično izmijenilo pa se ona zato razlikuje na gotovo svakom sveučilištu. 

Aktualni pravobranitelj za osobe s invaliditetom Darijo Jurišić u razgovoru nam napominje kako nije neuobičajeno da svaki sustav - tako i obrazovni - definira tko je osoba s invaliditetom. Međutim, ako u Hrvatskoj nešto nije propisano, teško će se u praksi poštivati, smatra. Zato njegov Ured još od 2011. godine inzistira na uvođenju jedinstvene, zakonski propisane definicije studenta s invaliditetom.

Kada nema političke volje

Iz godine u godinu Pravobranitelj u svojim izvješćima o radu bezuspješno objašnjava da su jedinstvena definicija i svrhovitije prikupljanje statističkih podataka o studentima s invaliditetom nužni kako bi se spriječila njihova evidentna podzastupljenost. 

Dopuna Zakona o visokom obrazovanju koju predlaže, osim jedinstvene definicije bi podrazumijevala i uvođenje jedinstvenog registra studenata s invaliditetom. “Taj zakon je nekoliko puta bio u postupku savjetovanja sa zainteresiranom javnosti, međutim naš prijedlog nikada nije prihvaćen”, konstatira Jurišić. 

Ministarstvo, dodaje, ne vidi potrebu zakonskog definiranja studenata s invaliditetom, a na predloženu promjenu odgovarali su im kako ona "nije potrebna jer se zna tko su studenti s invaliditetom". 

Rješenje postoji?

U ovoj zakonski nedorečenoj situaciji, Ured Pravobranitelja ponudio je svim visokim učilištima jedinstveni upitnik koji bi se jednako obrađivao u cijeloj državi i koji bi donekle doskočio problemu nepostojeće nacionalne evidencije. Tako bi studenti, na upisu prve godine studija, imali priliku izjasniti se - ako žele - kao osobe s invaliditetom. Ovakva metoda prikupljanja podataka, smatra Pravobranitelj, bila bi najobjektivniji prikaz stanja. 

Nakon manjih dorada sveučilišta i veleučilišta, upitnik je posljednje dvije godine ponuđen studentima prilikom upisa. No, kako nije prihvaćen na nacionalnoj razini, iz Ureda Pravobranitelja kažu kako su, prikupljajući podatke prošle akademske godine, shvatili da njihov upitnik u praksi “nije zaživio”.

Podaci za adekvatno planiranje

Što u praksi znači nedostatak jedinstvenog nacionalnog pristupa, govori nam Valentina Novak Žižić, voditeljica Ureda za studente s invaliditetom Sveučilišta u Zagrebu. Ona je jedina zaposlenica tog ureda i zadužena je za više od 500 studenata. Jedna osoba, tvrdi, nije dovoljna za sve aktivnosti kojima se Ured bavi. 

Jedinstveni broj studenata s invaliditetom koji Hrvatskoj nedostaje, kaže naša sugovornica, ne stvara direktne probleme studentima, ali utječe na rad i djelovanje institucija. Kada bi taj broj postojao, smatra, pomogao bi upravi Sveučilišta da osvijesti stvaran obujam obaveza. Ministarstvu bi, dodaje, omogućio točne podatke potrebne za planiranje smještaja, prijevoza i financijske podrške studentima.

Zid kao opozicija

Stručnjakinja za javne politike i profesorica na Fakultetu političkih znanosti Ana Petek objašnjava širu sliku. Tvrdi kako je glavna prepreka kreiranju politika za osobe s invaliditetom to što su one politički nevažne. Ova je tema, kaže profesorica, eventualno dio razgovora u kafićima, ali još uvijek nije došla niti do medija niti do političara. 

Politike za osobe s invaliditetom, precizira, suočene su s ignoriranjem. “U opoziciji im je, zapravo, zid”, slikovita je Petek. Što se tiče studenata s invaliditetom, nastavlja, pravo je pitanje koja prava student dobiva s tim statusom. “To što si u registru ništa ne znači. Ostvaruje se pravo na određenu razinu prilagodbe nastave, ali ona je jako maglovita”, kaže. 

Tu je i problem međuresorne suradnje koja je u ovom slučaju nužna. “Sve što je međuresorno, u Hrvatskoj je ekstra problem. Problem je istovremeno riješiti nešto u obrazovanju i zdravstvu”, podcrtava izazove koordinacije više sustava. Upravo bi koordinacija cijelog niza aktera, od vlade i više ministarstava, preko grada i gradskih ustanova do sveučilišta, bila nužna za stvaranje jedinstvene definicije i registra, zaključuje Petek.

Koliko ćemo još čekati?

Osim Ureda pravobranitelja, prijedloge za uvođenje jedinstvene definicije i registra šalju sami studenti, organizacije civilnog društva, studentske udruge i visoka učilišta. Iako je 2022. imalo priliku riješiti ovaj problem, Ministarstvo je - donoseći novi Zakon o visokom obrazovanju nakon gotovo 20 godina - ostalo postojano nezainteresirano na gore iznesene prijedloge.

Za usporedbu, ni Slovenija relativno donedavno nije jasno definirala studente s invaliditetom i njihova prava. Tek je zahtjevom Študentske organizacije Slovenije 2017. godine dopunjen postojeći Zakon o visokom obrazovanju s definicijom “studenta s posebnim potrebama i posebnim statusom”. Ta je dopuna studentima u praksi omogućila povoljniji tretman prilikom upisa, prilagodbu studija i dodatnu podršku.

Paradoksalno, Hrvatska u Nacionalnom planu za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom prepoznaje nedostatak egzaktnih podataka o ovoj skupini naših sugrađana, ali po tom pitanju ne poduzima ništa. Iako su konkretni prijedlozi upućenih aktera na stolu, Hrvatska više od desetljeća čeka da ova problematika dođe na politički dnevni red. 

Koliko će još čekati?

Napomena: Tekst je nastao u sklopu kolegija Istraživačko novinarstvo na FPZG u akademskoj godini 2024./2025.