Prije trideset i dvije godine na svijet je stigao dječak, tamnokos, malen, nekoliko tjedana prerano. Ništa do tada nije upućivalo na brigu ili zdravstveni problem, a nadjenuto mu je ime koje mu i danas baš savršeno pristaje – Mirko. 

Mirkova priča je priča o borbi, ustrajnosti i nepravdi u sustavu, ali i o bezuvjetnoj ljubavi i 'selu' koje stoji iza Mirkovih leđa. Selo koje broji vjerojatno svaku osobu koja je Mirka ikada upoznala, jer je toliko šarmantan da ti se odmah ušulja u srce, bilo pjesmom ili komplimentom. Ali to ‘selo’ je na dnevnoj bazi, svih tih godina jedna žena - Sanja. Žena koja se sa sustavom bori i Mirka golim leđima čuva od zbilje, kako Roberto Benigni čuva malenog Giorgia u čuvenom filmu 'La Vita e Bella', kako i svaka majka čuva svoje dijete.

U samim počecima Sanji je rečeno da Mirko neće moći govoriti, hodati, stajati, biti samostalan na bilo kakav način. Ispostavilo se suprotno. Bilo je teško pronaći put za Mirka koji će ga učiniti sretnim, razvijati njegove vještine koliko je to moguće. Pohađao je osnovnu školu, išao u centre za djecu s posebnim potrebama, svugdje gdje su smatrali da bi mu pomoglo – Mirko je bio.

Od vrata do vrata

Uspostavljanje dijagnoze iz perspektive pacijenta ne čini se kao kompliciran postupak. Pacijent dođe na pregled, liječnik stručan u tom području procijeni opće psihofizičko stanje i ovisno o njegovim karakteristikama napiše na što ono upućuje. Pacijent zatim dobije list papira koji mu govori od čega boluje te kako će se provoditi terapija. Taj list papira koji mnogi pacijenti dobiju relativno brzo i lako, za Mirka i njegovu majku značio je brojne posjete liječnicima, šetanja po hodnicima bolničkih ustanova, ponovna izlaganja pregledima, brojna različita mišljenja, nove uputnice i još papira u koje se ne mogu pouzdati u potpunosti.

Mirkova dijagnoza je dvojna – mentalno je retardiran i psihički bolestan. Takav je oduvijek, ali ne otkad se rodio. Njegovoj majci rečeno je da je Mirko bolestan od rođenja, a istinu o njegovom stanju dobila je tek 18 godina kasnije, na vlastitu inicijativu. Napravili su genetsko testiranje i u starim, nikad pokazanim nalazima otkrili da se Mirko rodio zdrav, ali je u bolnici dobio bakteriju. Bolnica je tada to prešutjela.

„Kada sam dobila te nalaze, rekli su mi da je to bila 1993. godina kada je u Hrvatskoj bio rat, da je rodilište bilo puno izbjeglica te da Mirko nije bio jedina beba koja je dobila sepsu“, prisjeća se Sanja. Zbog sepse, ostao je bez kisika i to je ostavilo trajne posljedice.

20 puta razbijen automobil

Prije sedam godina, u Mirkovim dvadesetima, dogodila se nagla promjena. Raspjevani, veseli, emotivni Mirko počeo se drugačije ponašati, razmišljati. Znakovi agresije bili su blagi, a u kratko vremena sve je uznapredovalo u borbu koja je i danas bez pomaka – ako ne i teža. 

Dovoljna je kriva riječ, kriva tema razgovora, mala izmjena njegove rutine i nastaje krah; više od dvadeset puta razbijen susjedov auto, razbijena vrata, namještaj, modrice, ogrebotine, suze. To je postala surova realnost.

Obično takav eksces završi pozivom policije ili hitne pomoći, odvođenja Mirka na psihijatriju ili čak u zatvor preko noći. Njemu to i ne smeta, on splitsku psihijatriju voli, tamo je često, ima svoje prijatelje. 

“Spakirajte Mirkove stvari, od idućeg tjedna ima novi dom”

Što u takvoj situaciji napraviti, kako zaštiti sebe, a i njega, pitaju se i danas njegovi roditelji. Jer, sve su pokušali. Kontaktirana je svaka ustanova u državi, bolnica, dom, a svi su svoja vrata držali zatvorenima. Bilo da je razlog manjak smještaja, netrpeljivost prema Mirkovoj agresiji, nezainteresiranost za rad s njim i njegovim problemom, nije ni važno. 

Prošao je nekoliko privremenih ustanova, od onih na Ugljanu, Rabu i sličnih. Negdje mu je bilo odlično, negdje malo manje ugodno, a iz nekih ustanova je došao kući i s nekoliko lomova, bez odgovornih za to. 

U bolničkim posjetama, Mirka bi roditelji nerijetko pronašli danima zavezanog za bolnički krevet, dehidriranog, gladnog i punog tableta koje bi ga držale omamljenim. „Je li ga bolje ostaviti tamo da se pati, ili dovesti kući i svakodnevno strepiti hoće li imati ispad i pretući nekoga od nas?“, pita se Sanja.

U priču su se uključila i ministarstva, ministri, institucije, državni tajnici, političari s predizbornim obećanjima – „Sanjo, spakirajte Mirkove stvari, od idućeg tjedna on ima novi dom“, a nakon završenog poziva blokiraju njen broj.

Mirko nije jedini. Gdje idu hrvatska djeca, mladi, odrasli kojima je potreban poseban dom?

Ispod prosjeka Europske Unije

“Ukoliko osoba s težim duševnim smetnjama ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost, smjestit će se u psihijatrijsku ustanovu po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj”, članak je 27. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. 

Prošle godine, pravobranitelj za osobe s invaliditetom, Darijo Jurišić, na sjednici Sabora je rekao kako se čak petina pritužbi koje Ured pravobranitelja dobiva odnosi na probleme sa smještajem osoba s invaliditetom, bilo fizičkim ili mentalnim. 

Dok zemlje poput Nizozemske imaju više od 23 kreveta na 100.000 stanovnika, Hrvatska ih ima tek 6.2, što znači da je brojčano kapacitet gotovo četiri puta manji. U praksi to znači da su osobe koje trebaju hitnu i trajnu institucionalnu skrb, a ponekad i prisilan smještaj, ostavljene bez sustava: obitelji ih ne mogu čuvati, bolnice ih ne žele primiti, a država ne nudi rješenje. 

U Finskoj postoji više od 600 specijaliziranih kreveta za trajnu forenzičku skrb. Nizozemska je od devedesetih povećala kapacitete za ovu skupinu pacijenata za 143 posto, dok je Hrvatska još uvijek na razini manjoj od prosjeka zemalja istočne Europe. 

Sustav – bez odgovora

“Meni je rečeno da moj agresivni sin nije prioritet, jer on ima žive roditelje. A što kad su ti roditelji meta agresivnih ispada?”, pita se njegova majka Sanja, no odgovora nema. Uputili smo više puta upite Ministarstvu zdravstva, Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Hrvatske te ravnateljstvu Klinike za psihijatriju Sveti Ivan i Klinici za psihijatriju “Vrapče”. 

Ministarstvo zdravstva tražili smo da nam kažu zašto u Hrvatskoj još uvijek nema dovoljno trajnih smještajnih kapaciteta te postoje li konkretni planovi da se u skorije vrijeme otvore nove ustanove ili poveća broj mjesta u postojećima. S obzirom da odgovore nismo dobili nakon gotovo četiri mjeseca telefonskih poziva i poslanih e-poruka, pretražili smo Središnji katalog službenih dokumenata Republike Hrvatske. 

Polovica oboljelih mlađa od 45 godina

Mentalni poremećaji čine oko šest posto svih hospitalizacija u Hrvatskoj. Najveći broj oboljelih su osobe radno-aktivne dobi, između 20 i 59 godina.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u 2023. godini registrirano je više od 170 tisuća osoba s dijagnozom mentalnog poremećaja. Samo prošle godine zabilježeno je gotovo 25 tisuća hospitalizacija povezanih s mentalnim poremećajima. Posebno zabrinjava podatak da je gotovo polovica oboljelih mlađa od 45 godina, dakle u životnom razdoblju kada bi trebali biti najaktivniji u poslu i društvenom životu. Statistika iz Rada bolnica u Hrvatskoj 2022. otkriva kako su bolnice, posebno specijalizirane psihijatrijske ustanove, već sada gotovo popunjene do krajnjih granica. 

Bolnice nude privremeno rješenje kroz kratkotrajne hospitalizacije, dok sustavna dugotrajna skrb ostaje nerazvijena. Takva praksa posebno teško pogađa obitelji poput Mirkove. 

Njegovi roditelji suočeni su s time da se hospitalizacije često svode na privremeno smirivanje stanja, bez dugoročnog plana liječenja i rehabilitacije. Sustav nema dovoljno specijaliziranih ustanova zbog čega je teret skrbi gotovo u potpunosti prebačen na obitelj.

‘Bolest mi je uzela dignitet’

“Njima se smrkne kad mene vide na hodniku. Misle se ‘ajme opet ova dosadna, opet će nešto pitat, tražit’. Po cijeloj Hrvatskoj, u svim ustanovama se zna ime Mirko, svima sam se više ‘popela na glavu’, ali izlaza iz moje situacije nema”, govori Sanja.

Dok čeka odgovore, ova majka se samo može nadati da će se vratiti na ono dobro, staro, kada joj je dijete ‘samo’ bolesno, a nije agresivno. Nadati se da će dobiti natrag svoj život, ili barem polovicu: “Ova bolest je meni uzela mene, moj dignitet, moj život.”

U ovom trenutku, Mirko se nalazi na splitskoj psihijatriji. Naravno, samo privremeno. 

Napomena: Tekst je nastao u sklopu kolegija Istraživačko novinarstvo na FPZG u akademskoj godini 2024./2025.