Priče iz Hrvatske
Kako su nastale "Priče iz Hrvatske"?
Tijekom "škole na daljinu" 2020. učenici osmih razreda OŠ Vladimir Nazor iz Virovitice (mentorica Buga Zdjelar Vokurka) i OŠ Gradina iz Gradine (mentorica Julijana Jahn - Babić) istražili su povijest svakodnevice iz vremena nastanka suvremene hrvatske države. Razgovarali su sa svojim najbližima - svjedocima vremena - i sačuvali njihova nezabilježena sjećanja. Budući da priče nismo mogli čitati u učionici, rodila se ideja da budu objavljene i svima dostupne. Priče nam prenose misli i osjećaje hrvatskih ljudi, otkrivaju dramu jednog zgusnutog povijesnog vremena. Ovo su crtice iz prošlosti koje jednako pripadaju pripovjedačima, djeci koja ih sa zanimanjem i često ponosom bilježe i konačno svima nama. Pročitajte priče iz Hrvatske!
Učiteljica povijesti
OŠ Vladimir Nazor, Virovitica
Pripadnici Hrvatske vojske na Velebitu u zimi 1994./1995.
Moj djed
Moj tata ispričao mi je priču o mome djedu.
Moj se djed vodi kao smrtno stradali hrvatski branitelj koji je bio pet godina u vojsci kao dragovoljac od 1991. do 1996. Odlikovan je spomenicom Domovinskog rata i medaljom „Oluja“. Od samog početka prošao je razna ratišta i bio pripadnik Zbora narodne garde - 143. ogulinske brigade - kao vojnik strijelac u diverzantskom vodu. Početkom 1991. vođen domoljubnim osjećajima ostavlja doma ženu i dvoje djece (moj otac imao je 8 godina, stric 1 godinu ), daje otkaz na poslu i dobrovoljno odlazi u rat. Rijetko je dolazio kući, 2-3 puta mjesečno. Pričao je mom ocu kako mu je bilo najteže gledati kako pogibaju mladi muškarci od 18 do 20 godina. Posebno je pamtio jednoga koji je uletio u minsko polje, a djed je skupljao njegove ostatke jer drugi nisu imali želudac za takve stvari. Nakon obrane Ogulina i utvrđivanje linija razgraničenja, djed je dvije godine bio na položajima na Velikoj i Maloj Kapeli, promrzao u snijegu i oštroj ličkoj zimi. Djed je najponosniji bio kada su 4. kolovoza krenuli u akciju „Oluja“ i oslobodili Liku, Baniju i izašli na hrvatsku granicu. Tada je znao da će njegova obitelj biti sigurna i da će živjeti u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. O ratu nije htio pričati, prošao je puno, ali je uvijek bio častan i ponosan čovjek koji za svoju službu u ratu nikada nije tražio mirovinu od države. Umro je 11 godina poslije razvojačenja u 49. godini života od posljedica rata i teškog oblika PTSP-a.
"Prave ratne priče nisu za djecu i od njih samo dobiješ noćne more", rekao je djed. Znam i sama neke od tih priča, ali smatram da je ovo sasvim dovoljan dokaz kakav je rat zaista bio.
L.G., Virovitica
Priča iz Suhopolja
Ovu priču ispričao mi je tata - hrvatski vojnik i dragovoljac Domovinskoga rata, a dogodila se u rujnu 1991. u Suhopolju kada je još bio mladić.
Izašao je u Ulicu kralja Tomislava u Suhopolju i zaputio se prema osnovnoj školi. Tamo je na prilaznom mostu bio improvizirani utvrđeni položaj koji je bio izrađen od vreća napunjenih pijeskom. Ondje je već bio njegov prijatelj koji je sa sobom imao nekakvu pušku koja, kako su utvrdili, uopće nije bila ispravna. Preko puta njih u obližnjoj slastičarnici sjedila su dva dragovoljca, gardista. Poznavali su ih. Kada su ih vidjeli, jedan je došao do njih i ostavio im svoju pušku, pravu pušku kalašnjikov ili kako su je već nazvali – Jovanka - budući da je proizvedena u Kragujevcu. Divili su se toj pušci neopisivo. Odjednom iz pravca Virovitice prema njima je dolazilo bojno oklopno vozilo. Pravi oklopnjak u bojama tadašnje JNA. Smrznuli su se. Tata je pomislio: „Što ćemo nas dvojica klipana, s neispravnom prerađenom puškom s kojom ne znamo rukovati - protiv oklopnjaka? Ubit će me stari kada dođem doma!" Kako se oklopnjak približavao, uočili su poznato lice osobe koja ga je vozila. Onda je čovjek iz oklopnjaka počeo trubiti, podignuo je ruku i pokazao dva prsta u znak „V“ (znak raspoznavanja za hrvatske gardiste).
Pala je vojarna JNA. Odjednom je selo živnulo. Ljudi su počeli izlaziti na ulice. Sreća, ushit, nada.
Nisu bili ni svjesni da će nakon toga uslijediti nekoliko najgorih noći i dana za Viroviticu i okolicu. Izgubivši vojarnu JNA je dan i noć zrakoplovima nadlijetala i napadala Viroviticu.
A.T., Virovitica
Dubrovačko bojište
Moj tata ima puno sjećanja iz Domovinskog rata. Služio je vojsku na dubrovačkom bojištu. Ondje je bilo specifično, jer je danju bilo jako vruće, a noću su temperature padale ispod nule pa su se često smrzavali od hladnoće. Zbog planinskog reljefa do položaja su se penjali po nekoliko sati, a cijele su dane bili na terenu. Nakon dolaska na položaj, nisu imali gdje leći ili prespavati. Često su bili bombardirani. Voda koju su pili bila je onečišćena i puna kukaca.
Danas je ponosan što je sudjelovao u stvaranju hrvatske države.
A.B., Gradina
Dvanaestorica branitelja
Bilo je to davne 1991. godine, na samom početku Domovinskog rata. Stric se sjeća dana u kojem je nastradalo 12 hrvatskih branitelja, a među njima Žlebinčanin Zdenko Sabolić. Zdenko je bio zapovjednik jednog odjeljenja, a bio je na puno ratišta po Hrvatskoj. Jedno od tih ratišta bilo je i selo Kravljak. U tom selu je bila postrojba od 12 hrvatskih branitelja koji su željeli osvojiti dio područja Bijele Stijene (kod Pakraca) koje su okupirale srpske snage. Upali su u zasjedu i na tom mjestu poginuli. Bila je to jako velika tragedija. Iza zapovjednika Zdenka Sabolića ostalo je dvoje male djece: sin od 3 godine i kćer od samo 6 mjeseci. Stric se sjeća kako je bilo jako tužno kada je Zdenkov sin u svakoj muškoj osobi tražio svoga oca. Godine su odmicale, djeca odrasla, ali tuga nije nestala.
Obitelj poginulog Zdenka danas tješi to što imamo samostalnu državu Hrvatsku i što je njihovo selo Žlebina dobilo ulicu imenovanu po njihovom ocu - Ulicu Zdenka Sabolića. Danas se ispred župne crkve u Gradini nalazi spomen ploča nastradalim braniteljima iz općine Gradina, a među njima nalazimo ime Zdenka Sabolića.
L.V., Gradina
Da se ne zaboravi
U ranim devedesetima, kad su počeli napadi JNA na Hrvatsku svi su sposobni ljudi krenuli u oslobađanje domovine. Među njima bilo je nekoliko suseljana Bačevca, ali i moj otac. Iz Bačevca su bila i trojica poginulih policajaca. Jedan od njih bio je Goran Magdić, očev školski prijatelj koji je poginuo već na samom početku rata. Iza njega je ostalo dijete koje ga nije imao prilike ni vidjeti. Velika je bila bol u srcima njegove obitelji i svih onih koji su ga voljeli. Njegov ga sin pamti samo po slikama i pričama ljudi koji su ga poznavali. Danas je ponosan što je imao hrabrog oca koji je život dao za svoju domovinu. Njemu, i dvojici njegovih prijatelja podignuta je spomen ploča u središtu sela, da se nikada ne zaborave sjećanja na te hrabre ljude.
T.K., Gradina
Područna škola Tomislava Lukačevića, Brezovica
Ranih devedesetih kad je JNA počela napadati Hrvate, po Brezovici, našem selu, prolazili su tenkovi. Prije prolaska aviona, čula se sirena koja bi sve ljude obavijestila da se sakriju u svoje domove ili podrume. Bilo je grozno. Moja baka je tada bila jedna od majki koje su na sigurno odvodile svoju djecu. Djeca su se jako bojala i vrištala, a kuće su bile jako loše, stare i lako ih se moglo propucati. Nije bilo mnogo ljudi sposobnih za obranu. Jedan naš sumještanin je poginuo boreći se. Danas je po njemu nazvana škola u Brezovici. Nosi ime Područna škola Tomislava Lukačevića, Brezovica. Njemu u čast sagrađen je i spomenik kod kapele u Brezovici.
D.M., Gradina
Iz fotogralerije OŠ Gradina
Pitanje koje ostaje
Ovo je priča mamine prijateljice koja je ratne godine živjela u Osijeku, a kasnije se doselila u Viroviticu.
U vrijeme rata živjela je s majkom, ocem, bratom i malom sekom od 5 godina. Mamina prijateljica je tada imala 11 godina.
1991. godine njena majka je ostala bez posla, bila je kod kuće i brinula se za djecu. Na svaki zvuk sirene silazili su u podrum, strahovali su od tutnjanja i metaka oko njih. Tata je još radio, iako je razmišljao o tome da se prijavi u dragovoljce.
Te jeseni se mala seka razboljela. Zbog visoke temperature i upale uha morali su je zadržati u bolnici. To je bilo vrijeme kada su trajali stalni napadi na cijeli Osijek pa i bolnicu.
Tata je idući dan nakon posla otišao vidjeti seku. Telefonski se nije moglo nazvati bolnicu, a mama je iz straha za drugo dvoje djece ostala doma. Tati su u bolnici rekli da čim djetetu spuste temperaturu, može ići doma jer je samo riječ o jakoj upali uha.
Tata je pričao da je bolnica bila prepuna ranjenih. To je bio još jedan razlog da i dalje razmišlja o prijavi u dragovoljce. Majka ga je molila da ih ne ostavlja same.
Sljedećeg dana je tata nakon posla išao provjeriti mogu li seku dovesti kući, ali nije je mogao naći u sobi. Tada je pitao medicinsku sestru kamo su je premjestili. Odgovor je bio da je preminula još toga jutra, ali nitko nije mogao javiti obitelji. Sve je to morao reći obitelji i nastaviti živjeti.
Tata je otišao u dragovoljce, a ona je s majkom i bratom ostala u Osijeku. Nikada se nisu prestali pitati bi li seka preživjela da je bolnica radila pod normalnim okolnostima, bez stotina ranjenih i bez napada.
Mamina prijateljica danas ima vlastitu obitelj u Virovitici. Majka joj je umrla 1995. godine, a brat živi u Zagrebu. Tata je ostao u Osijeku kamo i sama često ode s onim istim pitanjem svih ovih godina i tugom koja se svaki puta vrati na osječkom groblju.
D.B., Virovitica
Progon srijemskih Hrvata
Od tate sam saznala da su u jesen 1991. moja mama, dvije moje malene sestre i on bili primorani napustiti mjesto življenja. Živjeli su u mjestu Beška u istočnom Srijemu. Tata nije htio sudjelovati u nepravednom ratu jer ga je JNA htjela mobilizirati. Zato su preko Mađarske i Slovenije, kao ratne izbjeglice, završili u Njemačkoj kod bake i djeda. Nakon nekoliko mjeseci, roditelji su zamijenili našu kuću s jednom srpskom obitelji koja je do tada živjela u Virovitici. I tako je virovitički kraj s kojim prije nismo imali nikakvih poveznica, postao naš zavičaj u kojem živimo sve do danas.
S.Č., Virovitica
"Pakrac je bio pakao"
Sjećanja je ispričao Z. O., moj tata hrvatski branitelj - policajac.
Vrijeme događaja: 12. mjesec 1991.
Pakrac nikada nije bio zauzet.
Tata i ostali policajci pošli su sačuvati grad od napada agresora. Kada su bili 2 km od Pakraca, kamion koji ih je prevozio, ostavio ih je na cesti jer nije mogao ući u grad. Oni su morali pješice doći do grada. Rečeno im je da će se tako i vraćati. U grad su hodali uskom stazom jer je sve ostalo bilo minirano kako neprijatelj ne bi mogao proći.
Navečer su stigli na mjesta koja je trebalo čuvati. Tek kada je svanulo, vidjeli su u kakvom se okruženju nalaze. Pakrac su okruživala brda. Raspoređeni su na „punktovima“ obrane Pakraca. Svaki „punkt“ imao je naziv po nekoj životinji.
Svaki dan neprijatelji su pucali po njima. Tata kaže da je tada svijetlilo kao da je dan. Pucalo se sa svih strana. Po noći se nije izlazilo iz zaklona. U svakoj smjeni znalo je poginuti 10-15 osoba! Higijenski su uvjeti bili loši, nisu imali tekuću vodu ni struju. Tek nakon 15 dana su dobivali odmor i vraćali se kući iz Pakraca.
Grad je pod takvom opsadom bio do primirja u siječnju 1992.*
Tata kaže kako je Pakrac bio pakao!
Danas u Ulici Kalvarija stoji spomenik poginulim Virovitičanima, hrvatskim braniteljima Pakraca. Zločine agresora nismo do danas zaboravili.
V.O., Virovitica
*Pakrac je potpuno oslobođen akcijom "Bljesak" 1995.
Napad na Zagreb
Razgovarao sam s mamom koja je studirala u vrijeme napada na Zagreb 1995. godine. Napad je bio odmazda za vojni poraz u operaciji Bljesak. Zapovjednik napada Milan Martić je u Haagu osuđen na 35 godina zatvora. Evo što mi je mama ispričala:
„Bilo je to 2.svibnja 1995., a ja sam se s prijateljicama vraćala tramvajem s fakulteta. Odjednom je odjeknuo snažan prasak, tramvaj je stao usred Savske i otvorio sva vrata. Uskoro su se začule sirene za zračnu uzbunu. Svi smo požurili iz tramvaja i utrčali u hodnike Ciboninog tornja. Gledali smo se s nevjericom. Zar je moguće da je neprijatelj napao Zagreb? Na žalost, bilo je moguće, a ponovilo se i sljedećeg dana. Milan Martić, predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine, kasnije se pred kamerama hvalio da je on taj koji je naredio napad.“
Danas znamo da je to bio očajnički potez gubitnika i da se bližila Oluja i konačna pobjeda.
D.P., Virovitica
Ubojiti „zvončići“
Pobunjeni Srbi napali su 2. svibnja 1995. središte Zagreba raketnim sustavom "Orkan" s kazetnim punjenjem - tzv. "zvončićima". Cilj im je bio osvetiti se za vojni poraz dan prije u operaciji "Bljesak" u zapadnoj Slavoniji. Poginulo je šestero ljudi, 39 osoba je teško ranjeno, a 136 lakše. Moja je mama tada pohađala srednju školu u Zagrebu. Toga dana bila je poslana kući iz svoje škole. Na Kennedyjevom trgu u središtu Zagreba, mama je na asfaltu ugledala male granate – „zvončiće“. Ljudi su paničarili i žurili se kućama. Moja mama je bila jako uplašena i nije znala što se događa. Brzinski se uputila prema tramvaju, ali niti jedan tramvaj nije vozio. Krenula je pješice do Glavnog kolodvora gdje je sjela na autobus za Veliku Goricu svojoj kući. Do danas moja mama pamti taj dan.
L.P., Virovitica
Razgovor sa časnikom HV-a
Iz razgovora sa pripadnikom 127. brigade HV-a iz Virovitice, časnikom Slavkom Lančićem, saznao sam slijedeće:
17. rujna 1991. godine u 6.30 sati počeo je napad Hrvatske vojske na virovitičku vojarnu. Taj dan potpisana je predaja od strane JNA, a Zbor narodne garde je ušao u vojarnu i podignuta je hrvatska zastava. Ali JNA se s tim nije mogla pomiriti.
2. studenoga 1991., u poslijepodnevnim satima JNA je bombardirala virovitičku vojarnu i šećeranu. Kada se začula eksplozija, ljudi su uspaničeno krenuli trčati u podrume svojih zgrada i kuća. Nažalost, od eksplozije bombe stradao je vojnik Tomislav Iličić (?). Preminuo je od dobivenih ozljeda. Na sreću, u šećerani nitko nije stradao.
Danas kada razmišljam o tim događajima iz 1991. godine, teško mi je zamisliti sebe u takvoj situaciji. Sretan sam što danas živim u slobodnoj Hrvatskoj i što se ne moram bojati za svoj život i život svojih bližnjih. Hvala svima onima koji su obranili Hrvatsku i dali svoje živote da bismo mi danas mogli živjeli u miru.
D.P., Virovitica
Događaj iz "Oluje"
Moj tata koji je hrvatski branitelj je za vrijeme "Oluje" u blizini Bosanskog Grahova sa svojom brigadom čuvao već osvojene položaje. Uskoro su ih napali srpski Tigrovi na čelu sa Arkanom. Tata i njegova brigada su bili prisiljeni na povlačenje. Nekoliko naših vojnika je nažalost poginulo, a jedan od njih je bio i poznanik moga tate. Sljedećeg dana u pomoć su stigle četvrta i sedma brigada Hrvatske vojske. Te dvije brigade su zahvaljujući svojoj profesionalnoj obuci i vrhunskoj opremi brzo ponovno osvojile područje Bosanskog Grahova.
D.K., Virovitica
Obrana Grubišnog Polja
O ovom događaju pričam s mojim tatom koji je sudjelovao u obrani Grubišnoga Polja.
„Nešto prije ponoći 19. rujna 1991. trojica naših izviđača primijetila su četničke izviđače blizu Poljane, na ulazu u Grubišno Polje. Bio nam je to jasan znak da se četnici ozbiljno pripremaju za napad na grad, bili smo spremni za obranu i samo smo čekali napad. Ujutro 21. rujna napad je odista i počeo dizanjem u zrak mosta na rijeci Peratovici koja presijeca cestu prema Ivanovu Selu. Neprijatelj je jakim snagama pokušao probiti obranu grada. Iznimnom hrabrošću izdržali smo sve napade, odbili smo naredbu za povlačenje. Oko podneva pristigla nam je pomoć postrojbe specijalne policije iz Bjelovara, prisilili smo četnike na odstup i bijeg. Ali za to vrijeme dok smo branili Grubišno Polje, četnici su uspjeli ući u Ivanovo Selo, palili su kuće i zarobljavali nevine civile. Međutim, zaustavljeni su iznenadnim napadom daruvarskih gardista koji su na poziv odmah pritekli u pomoć. Razvila se kratka i žestoka bitka. Četnici su uspaničeno ubili zarobljene civile i pobjegli. Još su se dugo u noć selom čuli jecaji za najbližima... Grad i cijela općina Grubišno Polje obranjeni su.“
H.N., Virovitica
Priča iz Čakovca
Razgovarala sam s J.J.B.
1991. godine u rujnu počela je pohađati matematičku gimnaziju u Čakovcu. Tijekom drugog tjedna nastave usred sata oglasila se sirena za zračnu opasnost. Svi su istrčali iz učionice u hodnik i udaljili se od prozora. Prošlo je podne i Julijana je morala krenuti doma. Živjela je u Štrigovi koja je bila udaljena 20 km od Čakovca. Inače je putovala autobusom no zbog uzbune autobusne linije nisu vozile pa je krenula kući pješice. Po putu joj se ostvarila jedna od najvećih želja: vidjela je avion izbliza! No taj avion je bio jedan od onih koji su bombardirali sportski aerodrom pokraj Čakovca. Nakon 11 kilometara pješačenja naišla je na obiteljskog prijatelja u vatrogasnom kombiju koji ju je povezao doma. DANAS joj je žao što joj je prvi susret s avionom bio tako strašan i što je ostavio tako lošu uspomenu.
A.B., Virovitica
„Balvan revolucija“ u Lončarici
Susjed iz moje ulice uputio se tijekom 1991. godine s još dvojicom prijatelja prema Pakracu. Želio je doći do brata koji je bio pripadnik Zbora narodne garde u mjestu Kusonje na pakračkom području. Krenuli su navečer prema Grubišnom Polju, ali nisu znali da su pobunjeni Srbi iz Lončarice noću stavljali drvene prepreke preko ceste. Danju se još odvijao promet tim pravcem, ali ne i noću. Vozeći se tako automobilom naletjeli su na prepreke na cesti. Začas su se našli okruženi pripitim pobunjenim Srbima. Iako su bili civili, postali su zarobljenici. Postali su žrtve tzv. „balvan revolucije“.
Nekoliko tjedana proveli su zatvoreni u nekom podrumu, trpeći maltretiranja i batine. Srećom, na kraju su kao ratni zarobljenici razmijenjeni. Tadašnja hrvatska vlast organizirala je razmjenu zarobljenika nakon pregovora s pobunjenim Srbima.
Iako zahvaljujući hrvatskim braniteljima danas živi u miru, susjed se još uvijek prisjeća pretrpljenog straha.
L.Š., Virovitica
Balvan revolucija" 1991.
Akcije oslobađanja zapadne Slavonije 1991.
Uzbuna u Koprivnici
7. listopada 1991. oko 14.30 zbog niza avionskih preleta svirana je zračna uzbuna u Koprivnici. Moja baka je u to vrijem radila u Podravci. Trebala je krenuti kući u 15.00 sati, no zbog zračne uzbune to nije smjela. Budući da se do tada nije ništa dramatično događalo u Koprivnici, mnogi su odlučili krenuti kući. Tako je i ona krenula. Kada je bila u krugu tvornice Danica, počelo je avionsko raketiranje vojarne. Jedna je raketa pala u krug tvornice Danica dok je baka onuda išla biciklom. Uplašila se, i sakrila pod neki kontejner. Kada je raketiranje završilo, krenula je kući. To je bio prvi napad na Koprivnicu. Poginuo je mladi pripadnik ZNG-a, a dvojica su bila ranjena.
A.B., Virovitica
Hrvatske zastave
Moj je sugovornik E.B., moj djed. Bio je hrvatski branitelj. Pripadnik je 127. brigade Hrvatske vojske. Sudjelovao je u oslobađanju prigradskog naselja Jasenaš 2. rujna 1991., u oslobađanju karaula* u Novom Gradcu i Terezinom Polju 16. rujna, a zatim i virovitičke vojarne 17. rujna 1991. Djed se dobro sjeća svih datuma.
Sjeća se i ranih jutarnjih sati (oko 6.30) toga 17. rujna kada je počela akcija oslobađanja vojarne, sjeća se ulaska u vojarnu, predaje jugoslavenskih vojnika i potpisivanja njihove predaje oko 10.00 sati.
Kasnije ga je vojni put odveo na područje Lipika, Pakraca i Novske. Kaže da su mu najjasnija sjećanja vezana uz postavljanje hrvatske zastave na jarbole u oslobođenim područjima.
Ponosan sam što je sudjelovao u stvaranju hrvatske povijesti i što sam ja njegov unuk.
S.G., Virovitica
*naziv za pogranične postaje JNA
Moja baka prognanica
Moja baka je živjela u Obrovcu pokraj Šibenika do rujna 1991. Jednoga dana rečeno joj je da bi bilo dobro da napusti svoj dom. Moj djed je radio u pravosudnoj policiji u Šibeniku, što je bio dovoljan razlog da je moja baka bila nepoželjna u svojem mjestu. Odlučila je otputovati na kratko do djeda da se posavjetuje. U Benkovcu su je četnici nakon pregledavanja dokumenata, priveli i zarobili. Oni su znali gdje moj djed radi i na taj su način poslali poruku da žele razmjenu zarobljenika. Bila je nekoliko dana zarobljena. Prilikom razmjene bila je uplašena. Nakon dolaska u Šibenik nije mogla ostati jer nisu imali stan, a moj djed je živio u zgradi pravosudne policije. Izbjegla je u Split. Tamo je provela 3 godine. Baka ne voli razgovarati o ovim događajima. Bilo mi je teško slušati njezinu priču.
L.Z., Virovitica
Kupola šibenske katedrale pogođene granatom
Voćin
Ovu sam priču saznao tijekom posjeta Voćinu prošle godine.
Početkom 1991. Darko Božičković pridružio se obrani Hrvatske kao aktivni policijski službenik MUP-a RH. U Voćinu je zatekao paravojne srpske formacije. Ondje je bio uhićen i odveden u logor „Lager“ Sekulinci. Zarobljavanje se odigralo ovako: hrvatski branitelji vozili su se selom dok ih nisu na ulazu zaustavili uniformirani policajci sa petokrakim zvijezdama. Zapovjedili su im da izađu van iz auta, njega su odveli van sela dok su njegovog tatu i prijatelja pustili u selo. Stavili su mu lisice na ruke i bacili ga u kombi. Bio je u kombiju s još četvoricom Hrvata. Nakon što su ih izvadili van iz kombija, stavljali su im puške u usta i tjerali ih da pjevaju četničke pjesme. Stavili su Darka ispred jednog zida i rekli mu da će ga tamo strijeljati. Ispucali su dva metka, a on je sebi govorio da sada oklijevaju, ali da će ga ubiti. Zarobljenike su također istukli. Konačno su ih vratili u kombi kako bi mogli izvršiti razmjenu.
Danas je u Voćinu u spomen hrvatskim braniteljima, podignut spomenik ispred kojeg nam je Darko ispričao svoju priču.
G.G., Virovitica
Spomenik hrvatskim braniteljima u Voćinu
Prekinuto odrastanje
Razgovarala sam sa svojom majkom, koja je odrastala u Vukovaru do početka Domovinskog rata. Naime, krajem kolovoza 1991. zbog sve češćih oružanih napada na Vukovar, bilo je izgledno da školska godina u rujnu neće započeti u tome gradu. Zbog toga su moju mamu roditelji 24. kolovoza odveli u Zagreb gdje joj je živio ujak i tamo su je upisali u sedmi razred osnovne škole. Više se ni oni nisu mogli vratiti u Vukovar jer su svi cestovni ulazi u grad bili zatvoreni. Moglo se samo ući na vlastitu odgovornost kroz polja kukuruza. Tako je cijela obitelj ostala u Zagrebu, a u Vukovaru su se sljedeća tri mjeseca odvijale ratne strahote. Na sreću nitko iz njene obitelji nije poginuo, neki su bili zatočeni u srpskome logoru, ali uspjeli su preživjeti maltretiranja. U Vukovar su se prvi put vratili nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, odnosno početkom 1998. Kuća u kojoj su živjeli prije rata nije bila srušena, ali je bila dosta oštećena.
Danas moja mama na Domovinski rat gleda kao na dio prekinutog odrastanja i s tugom se prisjeća razaranja grada Vukovara.
E.T., Virovitica
Nesporazum
Moj tata je bio hrvatski branitelj. Ispričao mi je događaj iz 1991. On i kolege pošli su u blizini Milanovca postaviti 122-mm haubicu. Padala je kiša. Žena iz susjedstva koja ih je vidjela pomislila je da su oni četnici pa je obavijestila seosku stražu. Oni su javili ostatku vojske koja je zatim napravila nekakvu vrstu zasjede na njih. Spremali su se za napad. Na sreću, zapovjednik tatine skupine je na motoroli čuo što se događa i javio vojsci da ne pucaju, da su oni njihovi. Sve se riješilo, svi su na vrijeme shvatili da je to jedan veliki nesporazum!
Ova priča se danas čini pomalo luckastom. Ali tada se živjelo u vremenima rata i ljudi su bili uplašeni. Bilo je sasvim dovoljno da netko krivo vidi npr. znak na uniformi, da bi se ovako nešto dogodilo. Slučaj je ipak pokazao brzu organizaciju vojske i spremnost svakoga da brani svoj dom.
I.K. Virovitica
Puno mi je djed pričao o svojem bratu
Moj djed je bio vojnik u operaciji „Bljesak“. Toga dana se sjeća kao da je danas. Izgubio je brata! Moj djed mi je opisao događaj kao nešto najstrašnije sto čovjek može zamisliti. Protivnici su bombardirali zgradu u kojoj se nalazio njegov brat. Tako je poginuo. Nikada nije pronađeno njegovo tijelo. Na mom djedu je to ostavilo veliki trag. Puno puta mi je djed pričao o svojem bratu. Brat je uvijek htio da Hrvatska bude samostalna. Hvala Bogu, moj djed nije bio ozlijeđen. Ja se nadam da ja neću doživjeti rat, niti išta slično. Moramo biti zahvalni što su se oni borili za nas jer da nisu, tko zna što bi sada bilo s nama.
I.L., Virovitica
Braniteljice
Početak rata, listopad 1991.godine. Bojište u Levinovcu nedaleko Virovitice. Dragovoljci za obranu Hrvatske dolaze iz svih krajeva. Iz Koprivnice na bojište dolazi grupa dragovoljaca. Većinom su muškarci, ali među njima su se našle i dvije djevojke, po struci medicinske sestre. Usprkos tome što su bile medicinske sestre došle su na bojište i branile Hrvatsku te time pokazale solidarnost, hrabrost, odvažnost i domoljublje. Iako su bile žene, inzistirale su na jednakosti s muškarcima i nisu prihvaćale drugačiji tretman.
„Nikada neću zaboraviti tu hrabrost koju su pokazale dolaskom na bojište na koje su mahom dolazili muškarci“, ispričao mi je tata hrvatski branitelj.
Danas one imaju svoje obitelji i djecu koju odgajaju u samostalnoj Hrvatskoj za koju su se i same borile.
I.G., Virovitica
Srušeni dimnjak
Ja sam porazgovarao sa svojim ocem. On mi je rekao da su to bila teška vremena za našu obitelj. Sve o čemu mi je pričao događalo se u Virovitici, točnije u mojoj ulici u kojoj danas živim. Tata mi je rekao da su se morali sakrivati u podrum skoro svaki dan. Moj tata je tada živio sa svojim roditeljima. Podrum je bio jako mali za njih troje, ali su se nekako morali ugurati. U podrumu su znali provoditi po nekoliko sati, čak i nekoliko dana zaredom.
Moj tata mi je ispričao i jednu dosta smiješnu priču. Za vrijeme Domovinskoga rata gradio se gornji kat moje današnje kuće te su morali srušiti jedan dimnjak da bi mogli napraviti kat. Moj djed i tata nisu baš znali kako da ga sruše pa su ga jednostavno gurnuli na pod te se razbio u sto komada. Tata mi je rekao da su se poslije 5 minuta okupili svi susjedi i pitali što se to dogodilo jer se čulo kao da je pala bomba kod moje kuće, a zapravo su srušili dimnjak moj djed i tata.
I.H., Virovitica
Svakidašnjica Domovinskog rata
Razgovarala sam s tatom koji je u to vrijeme imao 17 godina. Sjeća se da su sirene svaki čas oglašavale opasnost od zračnog napada. Tada bi se ljudi spuštali u podrume kuća. Neke muške osobe, među kojima su bili moj tata i djed, dobrovoljno su držali stražu na ulazima u svoja sela. S malo primitivnog oružja sprječavali su nekontrolirana kretanja dok se nije ustrojila Hrvatska vojska.
Otac se sjeća kako je prilikom bombardiranja iz aviona, JNA znala bacati svjetleće rakete. Na taj su si način noću osvjetljavali mete koje gađaju. Moj djed je kao branitelj zadužio puškomitraljez iz kojeg se pucalo na neprijateljske avione. Ulična rasvjeta nije smjela raditi, a isto tako su svi u svojim kućama morali imati potpuno zamračene prozore. Ljudi su redovito pratili vijesti o stradavanju nama okolnih mjesta.
Danas se moj tata najviše sjeća pucanja na neprijateljske avione i neprijateljskog bacanja svjetlećih raketa noću.
I.S., Virovitica
Prognanici koji pomažu
Jednoga dana u dom moje majke privremeno su se doselili prijatelji njezinih roditelja – prognanici. U početku ih moja mama nije previše poznavala, ali kada se razboljela, oni su se brinuli za nju skoro više nego njezini roditelji. Shvatila je da su oni jako dobri ljudi i da će joj - kao i tih dana - pomoći bilo kada kasnije u životu jer su njezini roditelji tim ljudima učinili uslugu kada su ih pustili u svoj dom. Do danas su oni ostali dobri prijatelji moje mame i ona im je jako zahvalna sto su se brinuli za nju.
M.P., Virovitica
U virovitičkoj vojarni danas je smještena Visoka škola za menadžment u turizmu i informatici
Kako je započeo Domovinski rat u mom kraju
Danas sam sa svojim tatom razgovarala o tome kako je započeo Domovinski rat na virovitičkom području početkom 1990-ih godina. Pitala sam ga o njegovim sjećanjima na to važno razdoblje u povijesti moje domovine Hrvatske.
Tata kaže da je to bilo jako važno i uzbudljivo, ali i prilično opasno razdoblje. On je baš počeo studirati kada je Hrvatska odlučila krenuti svojim putem slobode i samostalnosti. U samim počecima Hrvatska nije bila dobro pripremljena za ono što se događalo jer nije očekivala da će se morati ratom izboriti za svoju samostalnost.
Tata se sjeća kako je tih dana uglavnom dobrovoljci Domovinskog rata - krenuli prema vojarnama (koje su se tada zvale kasarne) u želji da dođe do oružja koje se tamo čuvalo i pripadalo je ustvari hrvatskom narodu za slučaj da se Jugoslavija nađe u ratnoj opasnosti…
Skupili su se dobrovoljci, a njih danas zovemo dragovoljcima Domovinskog rata, i s lovačkim oružjem, pa čak i bez oružja, krenuli su prema vojarnama. Opkolili su i virovitičku vojarnu tako da nitko ne može ući ili izaći. Kad su vojnici u vojarni vidjeli da nemaju kamo, kako su dragovoljci odlučni doći do oružja, predali su se. Dragovoljci su ušli u vojarnu i preuzeli oružje. To su bili počeci hrvatske vojske i u početku su se zvali Zbor narodne garde (tako se baš zove i ulica u kojoj stanujem, kao spomen na to razdoblje). Moj tata kaže da su u jako napetim trenutcima koji su prethodili oslobađanju vojarne, ljudi sami u grupama hodali po ulicama Virovitice kako bi se međusobno štitili i čuvali. To su nazvali Odredima narodne zaštite, a moj je tata također bio među njima.
Iz razgovora s tatom zaključujem kako je ustvari oslobađanje Hrvatske započelo u mom kraju*, na što sam sada kad to znam, jako ponosna. Danas naš grad ima sve što treba imati. Živi i mirno diše s velikim brojem ljudi koji ga vole.
T.B., Virovitica
*Prvo oslobođeno naselje u Republici Hrvatskoj je Jasenaš, udaljeno 10-ak km od središta Virovitice. Oslobođeno je 2. rujna 1991. akcijom Zbora narodne garde i MUP-a. Nakon oslobađanja granične postaje u Terezinom Polju 15 . rujna 1991., na državni je prijelaz postavljena prva granična ploča s imenom Republike Hrvatske.
Prva granična ploča s natpisom "Republika Hrvatska"
Rijeka Drava, izvor: virovitica.info
Sjećanja branitelja Ivice G.
„1991. godine je proglašena samostalna i suverena Republika Hrvatska. Da bi opstala morala se obraniti od srbo-četničke agresije. U 9. mjesecu 1991. godine bila je moja prva vojna akcija. Oslobođena je prva karaula koja se nalazila na gradinskom području u mjestu Novi Gradac. Kao pripadnici 81. samostalnog bataljuna ZNG-a Novi Gradac, dobili smo zadatak oslobađanja karaule u Novom Gradcu. Kada smo se približili karauli, okružili smo vojsku JNA, koja je ondje bila stacionirana te smo im isključili struju. Nakon drugog dana pregovora vojnici u karauli su se predali, ali su ispalili dvije granate i pogodili skladište PIK-a Gradina, a bilo je i pojedinačne rafalne pucnjave. Nakon predaje, Hrvatska vojska je s vojnicima postupala humano, nahranili smo ih, dali im civilnu odjeću i poslali ih kućama. Karaula je ostala u ruševinama.
Jedan od većih sukoba zbio se u području oko Novske koju je napadao Banjalučki korpus JNA. Da su probili prvu crtu obrane, došli bi do Velike Gorice ili čak do Zagreba. Kao pripadnik prve gardijske brigade zvani „Tigrovi“ sudjelovao sam u obrani Novske. U selima Gornje i Donje Kričke te Subocke zaustavljen je prodor agresora te su njihovim snagama naneseni veliki gubitci. Pritom je bilo mrtvih i ranjenih, a dvojica branitelja su nestala.“
Danas gdin. Ivica živi u Novom Gracu u blizini Mađarske granice kao umirovljeni hrvatski branitelj.
I.F, Gradina
Ispovijest moga strica
"U lipnju 1991. godine stupio sam u Zbor narodne garde (ZNG). Tako sam sudjelovao u oslobađanju vojne karaule u Novom Gradcu, oslobađanju vojarne u Virovitici, ali i išao na teren u okolicu Grubišnog Polja. Od listopada sam kao vojnik 127. brigade Hrvatske vojske prolazio terene preko Babine gore i Kravljaka, a sudjelovao sam i u oslobađanju Đulovca te Velike i Male Klise. U ožujku 1993. godine sam zbog bolesti napustio vojsku, ali sam 1995. godine sudjelovao i u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja. Danas sam sretan što sam dao doprinos stvaranju hrvatske države."
A.K,, Gradina
127. brigada
Moj djed služio je domovini kao član 127. brigade. Na dan kad je pozvan u vojsku agresor je bombardirao virovitičku šećeranu i vojarnu. U noći nakon napada kod virovitičkih je ribnjaka formirana brigada HV-a. Ona je branila područje od Virovitice do Pakraca. Bilo je to traumatično i loše iskustvo, jer u ratu nema ničeg dobrog. 1993. godine moj djed se razbolio i vratio kući. Danas se sve vratilo u normalu, a loše sjećanje i tragični događaji nikada neće biti zaboravljeni.
K.V., Gradina
Ranjenik
Sjećanje mi je ispričao hrvatski branitelj M.J. iz Bačevca
„Na terenu u Grubišnom Polju, bio sam smješten u hotelu Bilogora u samom središtu grada. S nekolicinom prijatelja odredili su me za držanje položaja na ''virovitičkom punktu'' tijekom ratne 1991. godine. U jednoj neočekivanoj pucnjavi, osim mene ranjeno je još nekoliko mojih kolega. Kolege koji nisu bili ranjeni odvukli su nas u obližnju kuću i pomogli nam. Zahvaljujući dobrim ljudima koji su nam pomogli, većina nas je ostala živa. Danas sam invalid domovinskog rata.“
M.J., Gradina
Jasenaš
O ovom događaju pričala sam s mojim tatom. Početkom rata u srpskim selima na Papuku i Bilogori, pobunjeni Srbi formirali su paravojsku. Jedno od srpskih uporišta bilo je i selo Jasenaš te je zbog toga Virovitica bila u dometu četničkih topova. Nakon niza provokacija od strane srpske paravojske, a poglavito zbog napada na Rezovačke Krčevine, združene snage ZNG i policije 2. rujna 1991. izvršile su napad te oslobodile Jasenaš. Ova akcija bila je od velike važnosti za grad Viroviticu jer je crta bojišnice bila pomaknuta dalje od samoga grada. Da nije bilo ove akcije pitanje je što bi danas bilo s Viroviticom.
Z.M., Virovitica
Oklopno vozilo "Mikeš"
U akciji oslobađanja Jasenaša sudjelovalo je "oklopno vozilo Mikeš". Ovo improvizirano vozilo danas se čuva u Muzejsko - dokumentacijskom centru Domovinskog rata u vojarni Vukovar.
Sjećanje na poginule Virovitičane
Moj stric bio je vojnik u 81. gardijskoj bojni Hrvatske vojske. Sudjelovao je u operaciji „Bljesak“. Dan-danas stric se sjeća događaja tog strašnog 1. svibnja 1995. u Okučanima. Iz njegovog života nestalo je puno dragih i voljenih ljudi. Tada je ubijeno 5 pripadnika njegove bojne. Vojnici su dočekani u zasjedi od strane neprijateljskih vojnika koji su ih zarobili, a potom i ubili.
Stric je ostao u dobrim odnosima s obiteljima poginulih vojnika. Vratiti ih nažalost ne može, ali svojom pričom ukazuje na njihovu hrabrosti i podsjeća kako su svoj život poklonili za Hrvatsku kakvu danas imamo. Trebamo to naučiti cijeniti!
G.R.M., Virovitica
Prizor iz vojno - redarstvene akcije "Bljesak"
Kako je stvarana Hrvatska vojska
Razgovarala sam sa svojim tatom - hrvatskim dragovoljcem i braniteljem.
„Nakon višestranačkih izbora 1990. formirane su u gradovima grupe dragovoljaca. Oni su bili kao povjerenici svojih kvartova, nekad zvanih mjesnim zajednicama. Ovi su dragovoljci imali obvezu animirati domoljubne Hrvate te s njima formirati prve jedinice. U početku su one naoružavane osobnim oružjem, kako je tko uspio. Kroz tzv. "Špegeljevu liniju"* nabavljalo se prvo automatsko naoružanje (kalašnjikovi) koji su ilegalnim putovima stizali u Hrvatsku, jer je u to vrijeme Hrvatska bila pod embargom (zabranom) uvoza oružja. Kako je „Špegeljeva linija“ kompromitirana, toga je oružja bilo u malim količinama. Svi smo čekali kada će doći do osvajanja vojarni JNA. Tako smo osvajali vojarne po Hrvatskoj te naoružavali tada sve brojnije dragovoljce koji su nam pristupali. Tako je s vremenom obrana rasla, a Republika Hrvatska je formirala Hrvatsku vojsku koja je odradila veliki broj borbenih akcija tijekom Domovinskog rata.“
*Martin Špegelj, u to vrijeme oficir JNA, tajno je sudjelovao u nabavi oružja za prve hrvatske branitelje.
N.M., Virovitica
Mija
1992. godine na znak sirene koja je označavala početak uzbune svi stanari zgrade u kojoj je živjela moja mama spuštali su rolete i brzo se spuštali u podrum. Tada je u podrumu bilo dvadesetak ljudi svih generacija. Moja mama je tamo učila plesti. Uz sav strah kojeg je osjećala bilo je i lijepih trenutaka. Mamu je veselila trogodišnja djevojčica Mija koja je sa sobom uvijek umjesto igračke nosila jastučić i pjevala stanarima pjesmice. Mama se danas nerado prisjeća tih uzbuna.
M.K., Virovitica
Zamračenje
Ovu mi je priču ispričao H.P.
„U Virovitici 1991. - za vrijeme rata - izašao sam iz svoje sobe i otišao u kuhinju. Kroz kuhinjski prozor mogao sam vidjeti ulicu, a na ulici vidjelo se svijetlo. To je bilo jako čudno jer se u to vrijeme svijetla nisu smjela paliti*. Dok sam gledao svjetlo, moj tata je ušao u kuhinji, a ja sam mu pokazao svjetlo. On je sa mnom pogledao zbunjeno i nakon par sekundi mi je rekao da se sklonim u podrum. I otišao sam. Nisam to odmah znao, ali ta svijetla su bili helikopteri JNA koju su osvjetljivali ulice. Tog dana vojarna je bila raketirana.“
Do danas je taj događaj ostao u pamćenju mnogih Virovitičana.
R.R., Virovitica
Priča s Raduše
Tata mi je pričao nekoliko priča iz vremena Domovinskog rata. Ovo je jedna od njih.
„Na prijelazu 1993. u 1994. zima na Raduši (BiH) bila je oštra. Napadalo je puno snijega i nije se mogla dopremati hrana vojnicima na položaju. Zbog toga su vojnici dobili motorne sanjke na korištenje. One su se upotrebljavale za određene zadaće, a jedna od najtežih je bila doprema hrane na najviše položaje. To je uspješno napravljeno, ali su sanjke tijekom zime nepopravljivo stradale. Svima je bilo žao zbog toga, ali vremenski su uvjeti bili jedan od najvećih problema na tom dijelu ratišta. Sve se događalo na visini od 1200 do 1600 m nadmorske visine.
U današnje vrijeme svi Radušu gledaju kao rekreativni izazov i uživaju u ljepoti prirode, ali u ratnim vremenima ta je planina bila gori izazov nego sam neprijatelj od kojeg smo se branili.“
A.M., Virovitica
Prognanik iz Baranje
Razgovarala sam s ocem koji je bio prognanik.
Tata mi je pričao kako je to ljeto 1991. morao napustiti rodno mjesto. Rodio se i rastao do svoje 15 g. u selu Popovac u Baranji. Toga dana je bio u seoskoj slastičarnici u kojoj se družio s prijateljima. Svi su ostali u strahu jer su čuli da se puca s pravoslavne crkve. U strahu je sjeo na svoj bicikl i krenuo kući. Na pola ulice dočekali su ga baka i djed koji su mu rekli da mora napustiti selo. Malo se opirao, ali je ipak autobusom morao otići s drugim mještanima. Primljeni su u mađarskom gradu Szigetvaru. Na njegovu žalost, bio je sam jer su mama i sestra bile u drugom autobusu koji je otišao u drugi grad u Mađarskoj. Baka i djed su tada još ostali u njihovom selu. Tijekom 14 dana tata je jeo samo dva puta, jer mu se nije sviđala hrana. Budući da je rat postajao sve gori, djed i baka su mu se konačno pridružili u Mađarskoj. Donijeli su loše vijesti kako je Baranja okupirana od strane srpske vojske i kako nade za povratak nema. Budući da su djed i baka rođeni u Suhopolju, imali su ondje rodbinu koja ih je primila. Tata je u Suhopolju dočekao svršetak rata. U Virovitici se zaposlio i upoznao moju mamu.
E.M., Virovitica
Razoreni Lipik*
Razgovarao sam sa svojim djedom.
Dogodilo se to otprilike 2 mjeseca poslije oslobođenja Lipika. Moj djed je išao u Lipik sa svojim prijateljem po stvari njegove žene i njihovih sedmero djece. Malo ispred Lipika, u blizini Pakraca, čuli su pucnjavu, ali su nastavili dalje. U Lipiku su otišli do razrušene kuće prijateljeve obitelji i vidjeli ostatke granata i čahure. Moj djed je rekao da je kuća izgledala stravično. Zatekli su se, naime, u zgradi koju su bili koristili neprijateljski vojnici. Na podu je ostala hrpa čahura jer su od tamo pucali.
Moj djed se do danas sjeća tog događaja i rekao je da ga neće moći nikada zaboraviti.
K.G., Virovitica
*Lipik je prvi oslobođeni hrvatski grad. Ujedno je i jedan od najrazorenijih gradova Domovinskog rata.
Anegdota iz Domovinskog rata
Svoja sjećanja ispričao mi je moj tata Z.J.
U Domovinskom ratu moj je tata sudjelovao kao hrvatski branitelj i zapovjednik straže. Ovo je jedna "vesela" priča iz rata, ako se uzme u obzir kakav je rat bio. Početkom Domovinskog rata tata je sa svojom vojnom jedinicom bio na položaju u šumi na Bilogori u jednoj lovačkoj kući. Toga dana su došli novi vojnici koji su također čuvali stražu u blizini vojnog objekta. Te noći vojnik koji je prvi puta bio na straži došao je u zapovjedništvo sav uplašen govoreći da netko hoda po šumi i kašlje. Moj tata i ostali vojnici su govorili da je to samo divljač i da ga nema čega biti strah. Nakon što se smirio, vojnik se vratio na položaj. Nakon nekog vremena došao je i drugi vojnik, uplašen, i tvrdio da je netko stvarno u šumi. Čuvši to, moj tata je izašao van s puškom kako bi umirio vojnike. Pitao je iz kog se smjera čuju zvukovi, a zatim ispalio par rafala kako bi poplašio divljač. Odjedanput, iz šume se začuju povici: " Ne pucajte! Ne pucajte!... Ja sam, Ante!" Sada više ni tati nije bilo svejedno. Pomislio je kako je to neka varka četnika. Tata je čovjeku naredio da izađe van iz šume. Kada su se vojnici uvjerili da je sam, utvrdili su da je čovjek išao u šumu krasti drva, ali je previše popio. Kada se probudio već je bio mrak. Misleći da ide prema selu, čovjek je otišao prema vojsci. Kada je čuo vojnike, mislio je da su četnici pa je i on bio uplašen. Na kraju se sve dobro svršilo. Barem nitko nije poginuo.
L.J., Virovitica
Ranjavanje
Moj otac pristupio je 1990. godine specijalnoj jedinici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Prošao je razna bojišta zapadne Slavonije. Bio je u mnogim akcijama, od akcije „Otkos 10“, do operacije „Oluja“. Među dramatičnim trenutcima kojih je bilo mnogo izdvojio je jednu: ranjavanje njegovog brata 1991. godine. Kada je čuo da je njego brat ranjen, on i njegovi kolege krenuli su se pod velikom neprijateljskom vatrom probijati do njega. U tom trenutku otac je mislio samo kako da dođe do svoga brata i spasi ga. Nakon sat vremena uspjeli su se probiti do ranjenog brata, smjestiti ga u kola hitne pomoći i odvesti na sigurno. Bolničari su ga zatim odvezli u bolnicu na liječenje.
Danas obojica žive mirnim životom u slobodnoj Hrvatskoj. Ne vole pričati o tim teškim ratnim vremenima.
L.S., Virovitica
Bomba je pala na autobus
Danas, 25 godina poslije rata pričala sam s djedom o događajima koje je poživio tijekom Domovinskog rata.
Moj djed M. bio je hrvatski branitelj. Sudjelovao je u mnogim vojnim operacijama kao što su "Bljesak", "Oluja", "Ljeto 95" i još mnogim manjim vojnim akcijama. Dan kada je „smrt pogledao u oči“ zbio se tijekom operacije "Ljeto 95" kada je bombardiran autobus kod Bosanskog Grahova u kojem se i on vozio. U trenutku kad je bomba pala na autobus, mislio je da se više nikada neće vratiti svojoj obitelji. Nakon nekoliko minuta tišine otvorio je oči i shvatio da je živ. U tom trenutku nije osjećao nikakvu bol niti slabost. Kako mi je rekao, osjećao se jačim nego ikad. Neki od njegovih kolega vojnika nažalost od tog dana više nisu na ovome svijetu. Mojem djedu je stradao sluh zbog jake eksplozije i velike buke. Bio je ranjen i u nogu. Prevezen je u bolnicu u Splitu gdje su mu iz noge izvadili nekoliko rasprsnutih komadića bombe.
Sretna sam što mi je djed i dalje živ i volim kad mi priča događaje koji se meni čine nestvarnima poput ratnih igrica, a on ih je odigrao savršeno. Shvaćam da smo mi danas jako sretni što živimo život bez straha. Trebamo biti zahvalni na svakoj sekundi mirnog života.
L.K., Virovitica
Izlazak iz Borova Naselja
Prije Domovinskog rata tatin prijatelj je sa svojom djevojkom živio u Borovom Naselju. To je i danas dio Vukovara. Imali su stalan posao u školi i planirali su zasnovati obitelj. Njihove planove iznenada je prekinuo početak Domovinskog rata. Preživjeli su opsadu grada. Nekoliko dana prije ulaska neprijateljske vojske oni su uspjeli pobjeći i doći u Viroviticu kod daljnjih rođaka. Nažalost, niti u Virovitici se nisu oslobodili straha od avionskih uzbuna i neprijateljskog raketiranja. S vremenom se situacija u Virovitici počela smirivati. Nekoliko godina kasnije konačno su zasnovali i planiranu obitelj. Danas, s odmakom od 30 godina, kada razmišljaju o svim strahotama koje su zadesile njihove prijatelje koji nisu imali sreću tih dana izvući se iz Borova Naselja, sa suzama u očima prisjećaju se događaja koji su im zauvijek promijenili živote.
P.P., Virovitica
Bijeg iz Bosne
Tijekom Domovinskoga rata postojao je i rat u Bosni i Hercegovini. Moja mama i njeni roditelji živjeli su u jednom naselju u BiH. Kad je započeo rat, oni su bili prisiljeni preseliti se u Hrvatsku u mjesto u kojem tada nije bilo rata.
Mi i danas odlazimo u BIH do bivše kuće maminog djeda koju danas održava mamin ujak. Kada dođemo onamo, vidimo puno kuća koje su nastradale u ratu ili su ostale bez krovova. Mamina bivša kuća je razrušena do temelja, ali bitno je da su svi iz njene uže obitelji dobro i da sretno živimo u Virovitici.
N.H., Virovitica
Rastanak
Pričala sam s majkom, jer smatram da je majčino srce najjače i najiskrenije. Moja majka je za vrijeme rata živjela sa svojom majkom, ocem, bratom i sestrom. Neizvjesnost je ubijala sve! U akciju oslobođenje naše vojarne išao je brat moje bake, ujo Mirko. Majka kaže da su se tada s njime svi dugo opraštali, da je grlio ženu, sestru, brata, sve koje je morao ostaviti. Bogu hvala, tu je ujo još i danas, predivan svima nama i uvijek nam je toplo oko srca kada ga vidimo.
M.H., Virovitica
U podrumu
1992. godine na znak sirene koja je označavala početak uzbune svi stanari zgrade u kojoj je živjela moja mama spuštali su rolete i brzo se spuštali u podrum. Tada je u podrumu bilo dvadesetak ljudi svih generacija. Moja mama je tamo učila plesti. Uz sav strah kojeg je osjećala bilo je i lijepih trenutaka. Mamu je veselila trogodišnja djevojčica Mija koja je sa sobom uvijek umjesto igračke nosila jastučić i pjevala stanarima pjesmice. Mama se danas nerado prisjeća tih uzbuna.
M.K., Virovitica
Raketiranje Zagreba
4. svibnja 1995. moja je baka radila u tvornici duhana u Zagrebu. Toga dana Zagreb je bio napadnut raketama nakon što je Hrvatska vojska oslobodila zapadnu Slavoniju. Bilo je ranjenih, mrtvih i nastala je materijalna šteta. Svi su bili uplašeni, ali i ponosni na Hrvatsku vojsku.
N.P., Virovitica
Geler
Razgovarao sam sa svojim djedom S. M. koji je branio Viroviticu i Hrvatsku od početka Domovinskog rata do kraja 1994. godine.
...Bomba je puknula u zraku i komadi su djeda cijelog izranjavali, skoro je ostao bez jednog oka i cijele noge, ali liječnici su mu uspjeli izvaditi sve gelere iz tijela. Jedino je jedan poveći ostao u gornjem dijelu ruke i bio je rizičan zato što je bio blizu žila pa su ga ostavili. Taj geler je još i danas u njegovoj ruci.
P.R., Virovitica
Ujak je branio Vukovar
Moj ujak koji je branio Vukovar mi je ispričao kakav je kaos to zapravo bio. Bila je 1991. kada je on stigao u Vukovar. On je bio dobrovoljac koji je htio braniti Hrvatsku. Bio je pješak u ratnom polju. Hrabro se borio protiv pobunjenih Srba. Danas je umirovljeni vojnik i živi lijepim životom.
D.B., Virovitica
Priča iz Oluje
Moj tata koji je hrvatski branitelj je za vrijeme "Oluje" u blizini Bosanskog Grahova sa svojom brigadom čuvao već osvojene položaje. Uskoro su ih napali srpski Tigrovi na čelu sa Arkanom. Tata i njegova brigada su bili prisiljeni na povlačenje. Nekoliko naših vojnika je nažalost poginulo, a jedan od njih je bio i poznanik moga tate. Sljedećeg dana u pomoć su stigle četvrta i sedma brigada Hrvatske vojske. Te dvije brigade su zahvaljujući svojoj profesionalnoj obuci i vrhunskoj opremi brzo ponovno osvojile područje Bosanskog Grahova.
D.K., Virovitica
Obrana Grubišnog Polja
O ovom događaju pričam s mojim tatom koji je sudjelovao u obrani Grubišnoga Polja.
„Nešto prije ponoći 19. rujna 1991. trojica naših izviđača primijetila su četničke izviđače blizu Poljane, na ulazu u Grubišno Polje. Bio nam je to jasan znak da se četnici ozbiljno pripremaju za napad na grad, bili smo spremni za obranu i samo smo čekali napad. Ujutro 21. rujna napad je odista i počeo dizanjem u zrak mosta na rijeci Peratovici koja presijeca cestu prema Ivanovu Selu. Neprijatelj je jakim snagama pokušao probiti obranu grada. Iznimnom hrabrošću izdržali smo sve napade, odbili smo naredbu za povlačenje. Oko podneva pristigla nam je pomoć postrojbe specijalne policije iz Bjelovara, prisilili smo četnike na odstup i bijeg. Ali za to vrijeme dok smo branili Grubišno Polje, četnici su uspjeli ući u Ivanovo Selo, palili su kuće i zarobljavali nevine civile. Međutim, zaustavljeni su iznenadnim napadom daruvarskih gardista koji su na poziv odmah pritekli u pomoć. Razvila se kratka i žestoka bitka. Četnici su uspaničeno ubili zarobljene civile i pobjegli. Još su se dugo u noć selom čuli jecaji za najbližima... Grad i cijela općina Grubišno Polje obranjeni su.“
H.N., Virovitica
Ljubav na Mljetu
Ovu priču ispričao mi je moj tata. 1992. godine išao je organizirano na otok Mljet kao i druga djeca hrvatskih branitelja. U grupi je bilo još mnogo djece i njihovih majki. Odsjeli su u hotelu. Za vrijeme tog putovanja posjetili su grad Dubrovnik koji je u to vrijeme bio ograđen vrećama pijeska i daskama za zaštitu hrvatske kulturne baštine. Naravno da to putovanje nije moglo proći bez ljubavi. Moj stric se zaljubio u djevojčicu velikih smeđih očiju i guste smeđe kose. Tada je bilo teško održati kontakt i kada su se vratili natrag u Viroviticu, stric je bio veoma tužan jer je znao da ju više nikada neće vidjeti. Danas mi je zanimljivo da djeca hrvatskih branitelja teško pronalaze adekvatan posao, a kamo li da dobiju ljetovanje na našem Jadranu.
L.R., Virovitica