Tekst prvotno objavljen u prosinačkom dvobroju Republike 2016. godine, uz tek neznatne preinake, kao nastavak zagrijavanja za nove čitalačke izazove...

Ponedjeljak, 06. rujna 2021., 11:34

Sjećanja za potpalu (Marinko Plazibat: vatra. igre na cesti, Osijek, DHK, Ogranak, 2016., 81 str.)

Pred nama je dugo očekivana druga cjelovita zbirka poezije vrbanjsko-osječkoga pjesnika Marinka Plazibata, jednoga od stožernih pjesničkih imena biblioteke Pjesničkih susreta u Drenovcima. Nakon što je svoj prvijenac, Postelju od orahove sjene, u sklopu navedenih Susreta debitantski objavio 1999. godine kao drugi laureat u nizu koji postaje sve dulji i za suvremenu pjesničku proizvodnju značajniji (priča s neobjavljenim pjesničkim rukopisima mladih autora s prostora Slavonije, Baranje i Srijema započinje, kada je drenovačka knjižnica posrijedi, 1998. godine danas antologijskim rukopisom iznimne Marijane Radmilović nazvanim Portreti nepoznatih žena prema romanu Mare Švel-Gamiršek) te nakon što je isti ondašnja književna kritika prepoznala vrsnim dostignućem s jasnom naznakom neotradicijskoga slavonskog kulturološkog koda, očekivanja su išla u smjeru Plazibatovih češćih autorskih javljanja. Pa ipak, valjalo je pričekati više od desetljeće i pol do novoga ukoričenja koje, već na prvo čitanje, sugerira autorovo razvidno daljnje sazrijevanje, teorijsku osnaženost te nenametljivu elokvenciju kakva rukopisu vatra. igre na cesti pruža stilsku pribranost lišenu pretencioznosti, no istovremeno štiteći rukopisnu cjelinu od zadiranja u banalizaciju. Bagić je tako 2000. godine za Jutarnji list (u neka očito sretnija vremena, kada su dnevne tiskovine pratile recentnu pjesničku proizvodnju) pisao: Plazibata ne zanimaju tipični prizori i vidljivi fenomeni. On se koncentrira na pojedinosti i oku neuhvatljive pomake. Ta sklonost fragmentu, ujedinjena sa sviješću pripadnosti vlastitoga pisanja nepreglednom svijetu teksta i umjetničkih praksi, tipičan je element urbane (da ne kažem postmoderne) percepcije. Reklo bi se kako dani citat, uz naglasak na kvalitativni rukopisni progres, može biti lako primijenjen i pri sabiranju recepcijskoga iskustva konzumacije novoobjavljenoga rukopisa.

Plazibatov je kraj, usprkos naznakama mirisa i okusa Slavonije, lišen dominantne semantike geografskih odrednica. Kao takav, on postaje metakrajolikom duhovne supstancije, jednako sekundarno erotiziranim, istovremeno poželjnim i neželjenim, dešifriranim, a zatim nanovo mistificiranim krajem, što je primjetljivo već u samom uvodu, pjesmi naziva Ravna ruka. Susret sa sobom: Ulaziš u moj kraj, razvezuješ mi sjetu. / Smrznutu od ljubavi, prašnjavu / od sjećanja na radost, lijepu od slanoga taloga / mira, nemira, mira. Prljavu od čežnje, / iskrenu od sapuna. / Raskošnu od vina. / Onoga sa susjednih stolova. Pritom je jednako tako primijetiti naznačenu strofno-stihovnu sekvencijalnost, filmsko-jezično iskustvenu, pri čemu u tom redateljskom nastojanju pismo zamjenjuje kameru, ali i ono što ima biti zahvaćeno samim objektivom. Vrlo suzdržana, ali svjesna intermedijalnost utoliko se nastavlja na ono što će se s vremenskim protokom čitati jednom od osobitosti pjesničke prakse drenovačkoga prvoknjigovnoga kluba s prijelaza iz dvadesetoga u dvadeset i prvo stoljeće te dalje, sve dok navedenim akterima dane mikrosredine, smognu li uopće snage zanimati se za pjesništvo, ne suprotstave neko novo-staro literarno iskustvo. Plazibatov je drugi rukopis nedvojbeno čitati kao intrigu intime te kao metapismo gotovo stohastičke slutnje, što je usputno potpisati završnim stihovima spomenutoga uvodnika: Jasna si, imaš čvrstu postelju, čudotvoran čaj. / Ravnu ruku za druge. / Radno vrijeme. // Lijepo sam izišao, izvukao maglu, otišao / na mlijeko i sreću sa šlagom. // Komu da se javim? Spomenuto drugomedijsko redateljstvo izravnije biva, pak, naznačeno u tekstu naslovljenom Iz vlažnoga filma. Kući vodim dragu, gdje je vlagu čitati kao reakciju iz rakursa lirskoga subjekta nestabilnih postojanosti na vrijeme kao primarnoga uzročnika neizravno naznačene semantičke dezintegracije. Pritom je uporaba defragmentiranoga pojmovlja Prirode kao božanski nadahnute Stvoriteljice nimalo božanstveno podložne smrtnosti dopunskim sredstvom, pokazalo se učinkovitim, iščitavanja regresivne, prema esencijalnoj imploziji usmjerene transcendencije: U plodnoj i sivoj bari svemira / zatočujem ti bijeg jagodom i kupusom / nebeskim. / Dah rasplesanih duša cijepi tvoj tvrdi krvotok / duhom vjetra i voća i sna. Jednako tako, doduše, uz primjetnu humorističnu crtu, čitati je nešto naglašeniju erotizaciju, stilsko-motivski prljaviju, u tekstu Napaljena sobarica. Metla je već iskusna, gdje je erotizam čitati kao sredstvo stilski pojačanoga ispisivanja neoegzistencijalnih upitnika, uz jednu od rijetkih i za Plazibata netipičnih igara grafostilističke prirode – završnica navedenoga teksta, grafostilističkom intervencijom, višerazinski prikazuje pad kao logičnu i očekivanu posljedicu svakoga skoka (skokovi su glupi, piše), a uz napomenu kako, promatrano iz pozicije lirskoga subjekta, ono što pada jest upravo sve. Tumačiti to kao igru riječima, sintagmama te značenjima igrača koji se jednako tako igra vlastitom svakodnevicom te, možebitno, filmskim opusom Dušana Makavejeva bilo bi, na prvu, sasvim neozbiljno, na drugu, pak, ne i nemoguće. Uostalom, koja to neozbiljnost nije moguća? Svijet lišen neozbiljnosti, u konačnici, bio bi svijetom lišenim umjetnosti.

Vatra u Plazibatovu rukopisu prevodiva je u vrijeme koje se napaja bićima, stvarima i pojavama – ona jest njihovo stanje, radnja i zbivanje, procesualnost koja se događa neovisno o voljnom momentu lirskoga subjekta, katkad neizravnoga, katkad, pak, posve izravnoga, ali uvijek svjesnoga svoje sekundarnosti u danim procesima. Tekst Zastoj na cesti. Vuče se čamotinja potkrepljuje danu osviještenost koja, donekle, vodi u rezignirajuću grotesku: Pa nedjelja. / Bijela duljina naše lijepe bolesti / seli na glavni sabirni kolodvor. Otkud / na uzici boli ljepotom / se / zaboravnim vlakovima ruga. Jutro / je dugo / hrabro se u / ravnu hranu zanosim. / Milovanje odmaram. / I putujem. // Sutra je radni dan. Ravna ruka ili ravna hrana, kao i sve ravno u Plazibatovu drugopisu, sugerira podložnost ovospoznajnoga vremenskoj linearnosti, presudnom čimbeniku smrtnosti svega što jednako spoznatljivo jest. U nekim tekstovima samo postojanje, prezentirano ekvivalentnim umiranju, a prema zasadama kanonske logike, biva reinterpretirano spomenom boli, najjasnijega pokazatelja postojanja nekoga ili nečega. Posebice je to primijetiti u tekstu Korak slatkoga bola. Ne diže perje: Ne diže suho perje / ne skriva mrtvo lice / sjedi / plače / trese se upravo sad / i sav. / Miševi se uzalud smiju / jutro jako se rumeni. Voda, pak, kao u ranije spomenutoj pjesmi koja progovara o vlažnom filmu, semantički kontrapunktira činjenici gorenja/umiranja, vatra dakle, ne toliko kao kakav obećani transcendent koliko kao utjeha, metaforički morfij u čijem čitateljskom uživanju biva postignuto privremeno egzistencijalno rasterećenje (Vodostaj, recimo, 40. Voda ne boli): Popela se još malo dosadno hladno / teška mutna voda. / Uozbiljila obale. / Napela oštrice / poglede. Naočale i / korake skratila. / Pa čvrsto cipele zastala korake / pijesak otvrdla. / I ne stišće više / nekako / ne boli.

Iako je sugestivnost gdjegdje na granici strogoga signalizma jednom od fundamentalnih aspekata prepoznatljivosti Plazibatove poezije, ne treba smetnuti s uma kako danu kontinuaciju mjestimično, u vidu literarne šok-terapije, presijecaju momenti nedvosmislene egzaltiranosti kao u tekstu bez autorskoga uvijanja nazvanom Oni dani. Puni zubi koljena. Uobičajene pjesničke slike ovdje je tumačiti kao, doduše, semiotički i sadržajni pozitiv, ali u ulozi realizacije osnažene prezentnosti semantičkoga negativa. Pomalo mozaički strukturirana vizija tijela dolazi kao slikoviti prikaz emocionalne tromosti unutar koje dominiraju tuga, rezignacija, hladnoća, sve prikazano, uz ostalo, osmjehom koji je ni manje ni više nego otrovan. Erotizam navedenoga teksta biva, premda estetski pronicljiv, farsičnoga karaktera, a finale neoegzistencijalnoga preispitivanja umjereno seksualnim diskurzom podvodivim pod glad – nazivnik čija sadržajna odsutnost podcrtava uzaludnost težnje nedvojbenom egzistencijalnom ispunjenju. Literarnu je glad katkad pritom teško promatrati različitom u odnosu na neke druge gladi kojima smo okruženi. Zapis: A gladan sam tako sam gladan proizvoljno je čitati i kao prikaz fiziološke karakteristike stalnosti trošenja lirskoga subjekta, čime se neprestano potvrđuje njegovo umiruće jest u korist vremenske trajnosti i kao čistu artificijelnost, svojevrsnu glad za glađu, glad za ponovljenim nadahnućima čiji sve češći izostanci gotovo afektivnom snagom potvrđuju progresivnost psihofizičkoga starenja, propadanja te, na koncu, smrti. Takva razvojna linija retoričko-upitne potrage za smislom, uz dominantno korištena „sredstva“ beznačaja, u konačnici rezultira i privremenim jednako literarnim prividom, odsustvom vatre, na što se nadovezuje minimalistički naznačeno približavanje zime, a čim se subjektovo biti neminovno primiče konačnom nestanku (Vatra na odsuću. Skoro zima): Sjedim u odsutnoj kavi / Vrisak / groma odjednom / u štednjak se zabio kosom. / I kuha se munja krhkoga dodira osigurač / sjećanja je sklizak / sasvim šunka s jajima mi godi. (…) U raskoraku međuprostornih traganja / žuti se loptaši mirom smiju / uhom u malaksaloj travi. // Peći podriguju. Kulminaciju bi takve bivstveno-regresivne linije valjalo čitati u tekstu Polazak. Lijepo društvo za put na sjever, gdje se takoreći magijski prijemčljiva strana svijeta djetinjom nespretnošću reprezentira kao gore, kao neprepisani, ali između redaka čitljivi Stairway to Heaven, kao dakle nužnost koja objedinjuje i dobro i zlo, a pri čemu je manje važno što je nužno zlo, samim tim što je u službi nužnosti, čitati kao podvrstu dobroga: Vrijeme je taman sunčano s mliječnom nadom / u susretljivoj pratnji / jabuke mašte domahuju iznenađenjima i gladi / njihaljke su mirišljave i odsutne / kapije / u pokretu čuju vrt.

Rutina kao simptom klizanja prema iščeznuću stilski simplificiranim iskazom napose dolazi do izražaja u tekstu Jedan običan dan. Njegov sin u kokošinjcu gdje, uz konstantu neoegzistencijalističkoga preispitivanja, do izražaja dolazi i neotradicijski iskazni sloj teksta, svojevrsni ravničarsko-meditativni diskurz posebno naglašen u Plazibatovu prvijencu. Iskustvo je takvoga diskurza naglašeno poliosjetilno, ono svojom doživljajnom ukupnošću reprezentira svakodnevicu, iako ne pretenciozno, izrazito intenzitetno, naročito u samoj završnici spomenutoga teksta: U naletu hrabrog vonja uzme / moj sin jednogodišnjak plav naručak zahvalan / probuđen u križu čuda / namigne bradonji u svojim iskusnim jetrima / i ponese još u nadi piletu. I upravo ta iskusna jetra naglašava trošnost koegzistencije s potrošačko ustrojenim društvenim kontekstom, a što je čitati ne nužno osuđujuće koliko kao pozicioniranu konstataciju usklađenosti fiziološke potrošivosti s društvenom normom repozicioniranom na dane potrošačke zasade. Puca mi. Ravno ti polje (primijetiti je još jednu semantički značajnu ravninu!) i Pejzaž. Sad imam veliko dvorište zato nude značajno makro te grafostilističko odstupanje od rukopisne cjeline, kao naznaku razmjerno neodređenoga bježanja u odnosu na spomenuti kontekst: bježati pred, bježati od ili bježati u, naposljetku je manje-više isto – u sva tri, naime, slučaja, progovaramo bježanje, činimo ga sekundarno autorski, sustvaralački, koegzistencijalno. Naznake stepeničastoga stiha kakav je inauguriran pri poetičkim igrama slavnoga Vladimira Majakovskog upotpunjuju takvu sliku s razmjernom uspješnošću.

Jedno je od pitanja koje nakon višestrukih i gustih čitanja ovoga rukopisa možda nije logičnim, ali jest očekivanim postaviti ono: Što je ljubav? Smjernice za odgovor, jedan od mnogih koji dolazi ili ne dolazi u obzir, pronaći je u tekstu Dugo, dugo. Srce sjedi u odsutnosti (zapravo ljubavna), gdje nam se naznaka takvoga pojašnjenja prikazuje podnaslovno, gotovo fusnotno (podnaslov je ispisan manjim fontom slova nego sam naslov), a pri čemu se osloniti o provjerenu slavonsko-šokačko-ovdašnju kulturološku patinu zahvaljujući kojoj čitav tekst poprima semantičke značajke kakvoga zgodno dopisanog emotikona: Dakle, drugi kanal: / Usputna kočoperna gladnica / ljubi mi / cijepa / rasplodni slavonski kulen. Salatu s lukom / začinjava slinom mirišljave kraste / lijepo potom u fotelji upija / tv napoj. // Na programu je dužina. Pa dugo / odsutnost kava zima / podesna napojnica. / I boli me mrsko. Na podu / čvrsto tromo / prizalogaljujem. // Volim svoj objed. / Oko mene ptice zavidnice viluju / al svejedno. Zato // posve nadograđujemo stopala u zraku. / Darujemo im veličinu. Zaslužujemo im / odanost. Ljubav je, stoga, glad koju valja utažiti onim resursima na čiji spomen ogladnimo. Teorijska onesviještenost koju se i ne trudimo naročito osvijestiti što nas, pak, ne sprječava da o njoj katkad i maratonskom napornošću teoretiziramo. Na danu je konstrukciju, blagovaoničkim užitkom, nadovezati i posljednju pjesmu rukopisa naslovljenu U kuhinji. S blagovaonicom za odsutnost (ako ne možeš ovo variti) čije čitanje, nadasve, provocira željeni efekt utjehe, smirenja, a zatim i potpunoga spokoja. Pa i način na koji su ispisivani naslovi, ta neka rečenica i pol, uzaludna dovršenost stoga što nakon svake dovršenosti slijedi novo nedovršeno, razlogom je tako pomirbenoga rukopisnog finala, neosporno uspjeloga. Otud i zaključak kako je zbirka poezije Marinka Plazibata vatra. igre na cesti vrijedna recepcijske odanosti onih uskih čitateljskih krugova naviklih, ako ništa drugo, na konzumaciju svježih (kao i nešto ustajalijih) pjesničkih artikala.