Učesnici su izdvajali knjige koje su na njih ostavile trag. Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića pomenuta je kao knjiga koja je nekima promenila odnos prema čitanju, dok je Vrli novi svet Aldusa Hakslija pokazao da knjiga može promeniti i naš odnos prema književnom žanru. Govorili smo o knjigama koje su donele nova saznanja i promenile perspektivu. Semper idem Đorđa Lebovića otvorio je razgovor o holokaustu i istorijskom pamćenju grada u kojem živimo. Dostojevski i Zločin i kazna podsetili su nas koliko književnost može pomoći u razumevanju ljudskog karaktera, dok smo uz Sahranite mi srce kraj Ranjenog kolena Di Brauna govorili o životu i kulturi američkih Indijanaca. Posebno smo se zadržali na klasičnim romanima, koji i danas otvaraju pitanja ljubavi, braka, porodice i odnosa među ljudima. Ana Karenjina pokrenula je razgovor o ljubavi, braku, preljubi, izborima i njihovim posledicama. Deca su zakon Delfin de Vigan otvorila je pitanje uticaja savremenih tehnologija, uz zaključak da knjiga ponekad ne mora da promeni naš stav, već može da ga produbi i učini svesnijim. Uz Američke bogove Nila Gejmena i knjige Džozefa Kembela razgovarali smo o religiji, poreklu sveta i granicama ljudskog saznanja. Daljine Magde Sabo otvorile su temu odnosa majke i ćerke i važnosti sagledavanja odnosa iz obe perspektive, dok je Amsterdamski bluz Arnona Grunberga pokrenuo pitanje može li književnost da nam približi iskustvo nekoga ko je potpuno drugačiji od nas.
Razgovarali smo i o tome da li posle neke knjige počinjemo da primećujemo ono što ranije nismo primećivali. U tom kontekstu pomenuti su Bukovski i Stakleno zvono Silvije Plat. Trileri su, s druge strane, otvorili pitanje koliko zaista poznajemo ljude oko sebe, čak i one koji su nam najbliži.
Na kraju smo se vratili na početno pitanje: da li knjiga zaista može da promeni čoveka ili samo da osvetli nešto što je već postojalo u njemu? Nismo pronašli jedan odgovor, ali smo kroz različita čitalačka iskustva pokazali da knjige mogu da urade i jedno i drugo. Nekada promene stav, nekada donesu novo saznanje, a nekada samo pomere ugao iz kojeg posmatramo ono što smo mislili da već dobro poznajemo. Možda je zato najtačniji zaključak našeg razgovora: ne moramo posle svake knjige postati drugačiji ljudi. Dovoljno je da posle nje nešto vidimo drugačije. A upravo u tom novom pogledu možda i počinje promena.
Druženje smo završili uz domaće palačinke i proslavili dva rođendana. Prihvatili smo predlog jedne od učesnica za temu narednog susreta – „Knjiga kojoj bismo promenili kraj“, a ponovo se družimo 21. septembra.