Prve akcije komunista u okupiranom gradu

     Dok su Talijani i Nijemci ustoličavali hrvatskog poglavnika i dok se iza kulisa prodavala Hrvatska, a javno se fraziralo o slobodi i nezavisnosti, u slobodarskom i progresivnom Zagrebu trajala je intenzivna politička aktivnost. Počinjala je nejednaka borba ... U gradu su boravile vodeće ličnosti jugoslavenskih komunista, ljudi sposobni i spremni da reagiraju na svaki akt okupatora i ustaša politički pravilno, humano i perspektivno u smislu razvoja antifašističkog pokreta u svijetu. Nisu priznali nacionalno i političko razbijanje Jugoslavije. Bili su svjesni da se borba protiv osvajača može voditi uspješno samo kao opće jugoslavenska i jedino pod pretpostavkom da se ostvaruju zajednički interesi svih naših naroda, a ti su i nacionalno oslobođenje, ali i uspostavljanje bolje i naprednije društvene zajednice nego što je bila bivša država. Zato su se u svim svojim akcijama oslanjali prije svega na radničku klasu kojoj su i sami pripadali — socijalno i ideološki. Politički i revolucionarni akti komunista koji su se odigravali u Zagrebu toga vremena zaista su prvi traci svjetlosti u općoj tami i prvi vjesnici velikih revolucionarnih događaja koji će uskoro uslijediti...

Na dan 8. travnja 1941. podijeljeno je u svim dijelovima Zagreba više od deset tisuća letaka — proglasa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije — kojima se narod pozivao da krene u borbu za obranu zemlje od fašističkih osvajača. Toga momenta Partija je bila jedina snaga koja je pokušavala organizirati svenarodni otpor. Rasulo vojske i administracije već je vidljivo.

Istog tog dana održan je zajednički sastanak dvaju centralnih komiteta Partije — Jugoslavije i Hrvatske (Hercegovačka ulica 65). Predsjedavao je Tito. Osim njega bili su prisutni Rade Končar, Sreten Žujović, Andrija Hebrang, Josip Kraš, Antun Rob, Jakov Blažević i Stipe Ugarković. Raspravljali su o stanju na fronti i uopće analizirali situaciju u kojoj se našla zemlja. Ocjene su bile realne. Konstatirali su da Jugoslavija nema podrške građanskih političkih stranaka, a ni snaga koje bi bile spremne i sposobne da se ozbiljnije odupru napadačima. Govorilo se o razornom radu pete kolone. Komunistička partija Jugoslavije jedina je aktivna i organizirana snaga, voljna i sposobna za borbu. To je i njezina historijska uloga.

Zaključeno je da se komandantu armijske oblasti u Zagrebu uputi delegacija s ovim zahtjevima:

— da se naoružaju radnici i svi antifašistički raspoloženi građani;

— da se razoružaju petokolonaši;

— da se puste iz zatvora i koncentracionih logora politički zatočenici;

— da se dopusti i omogući hvatanje i predavanje vlastima svih sabotera i subverzivnih elemenata;

Određen je i sastav delegacije:

Josip Kraš, živežarski radnik i član CK KP Hrvatske, dr Pajo Gregorić, liječnik i član CK KP Hrvatske, Vlado Mutak, metalski radnik, iz Partijskog komiteta željezničara, dr Mladen Iveković, pravnik, Jakov Blažević, pravnik i sekretar Okružnog komiteta Partije Gospić.

Delegacija je u dva navrata, 8. i 10. travnja, pokušala doprijeti do komandanta armijske oblasti i izložiti spomenute zahtjeve; oba puta bez uspjeha.

Tih dana posjetili su Josip Kraš i dr Vladimir Bakarić, oba iz CK KP Hrvatske, podbana savske banovine dra Svetozara Ivkovića. Iznijeli su približno iste zahtjeve, također bez rezultata.

Na sastanku 8. travnja odlučeno je također da komunisti i simpatizeri treba da se javljaju u vojsku, da po mogućnosti u njoj hvataju pozicije i da se aktivno bore protiv petokolonaša, kako u vojnim jedinicama i štabovima tako i u pozadini.

Dogovoreno je da politički biro CK KP Jugoslavije prijeđe u Beograd i odande rukovodi daljnjim akcijama.

Ocjene, stavovi i zaključci s ovog sastanka najviših partijskih funkcionera svjedoče o spremnosti komunista da se bore i da predvode borbu protiv fašističkih agresora. Iako je u tome momentu bilo najvažnije pružiti što snažniji otpor neprijatelju, pa je tom osnovnom zadatku trebalo podrediti sve ostalo — jer bolja je i stara Jugoslavija, ma kakva bila, od fašističke okupacije — ipak se nisu odrekli i u takvim prilikama borbe za klasne i revolucionarne ciljeve. U procjeni budućeg razvoja događaja nazirali su nastajanje objektivno povoljnih uvjeta za korjenite izmjene društvenih i nacionalnih odnosa koji su u staroj državi bili nepodnošljivi.

Njemačka oklopna divizija ušla je u Zagreb 10. travnja tisuću devetsto četrdeset i prve. Tog dana kad su Nijemci već bili u Maksimiru održan je u Ilici 103 drugi sastanak Centralnog komiteta. Drugovi iz delegacije upućene komandantu armije izvijestili su o neuspjehu svoje misije. Na istom sastanku raspravljalo se i o formiranju vojnih komiteta.

I dok su tako Nijemci sigurno i mirno ušli u nebranjeni grad pod maskom oslobodioca, grad koji je prema svim predviđanjima i planovima naredbodavaca trebao da ih dočeka u slavlju, 11. travnja ponovo je zasjedao prošireni sastanak CK Jugoslavije (na Prisoju broj 10). Osim ostalih, bili su prisutni Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Rade Končar, Antun Rob, Pavle Pap, Josip Kraš, Leo Mates, Marko Orešković, Vlado Janić, Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Karlo Mrazović, Dragutin Saili i Stipe Ugarković. Na sjednici su donesene odluke historijskog značenja. Komunistička partija nastavit će borbu protiv agresora, bez obzira na totalni neuspjeh vlade i generalštaba. Komunisti ne priznaju kapitulaciju. Za njih borba tek treba da započne. U stvari, bio je to jasan kurs na oružani ustanak, bez obzira na to hoće li regularna vojska biti kadra da i dalje pruža otpor. (U pojedinim predjelima zemlje još su trajale lokalne borbe, uglavnom beznačajne, između pojedinih izoliranih vojnih jedinica i neprijateljskih kolona u nastupanju.)

Na sastanku 11. travnja također je donesena odluka da treba organizirati povratak španjolskih boraca u zemlju.

Drugog dana, 12. travnja 1941, održan je (u Solovljevljevoj ulici) sastanak CK Jugoslavije i Hrvatske. Prisustvovali su i neki drugovi iz pokrajine: Vlado Janić, Josip Hrnčević i Hugo Kohn. Širi krug partijskih funkcionara bio je upoznat s odlukama CK Jugoslavije i partijskom linijom u novonastaloj situaciji. Pojedini funkcionari dobivali su zaduženja da prenesu zaključke okružnim komitetima. Na ovom sastanku Tito je, analizirajući nastalu političku i ratnu situaciju u zemlji i u svijetu, ocijenio da će neminovno doći do napada Nijemaca na Sovjetski Savez, jer se fašizam neće zaustaviti u svojim osvajačkim pohodima. Nadalje je upozorio da će s obzirom na okupaciju biti teško održavati neprestane i redovne partijske veze, pa je neophodno partijska rukovodstva osamostaliti i osposobiti da mogu djelovati i bez stalnih i redovitih kontakata i direktiva.

Ubrzo poslije okupacije i uspostave NDH, CK Jugoslavije izdao je ponovo proglas upućen svim našim narodima. U tekstu proglasa analizirani su uzroci općenarodne katastrofe koja je nastupila poslije sloma vojske i kapitulacije. Demaskirani su neprijatelji iz redova domaće reakcije i ukazano na jedini mogući put zajedničke borbe.

Komunisti nisu krili da će to biti najteža kušnja u historiji naših naroda. Istinito i realno, iako s mnogo zanosa i optimizma, ocrtavali su svu težinu situacije ukazujući na dugo razdoblje teških i krvavih borbi koje će zahtijevati mnogo ljudskih žrtava. Veliki su bili njihovi zahtjevi u moralnom i materijalnom pogledu. Borce za slobodu ne smiju pokolebati ni demoralizirati nikakvi neuspjesi ili porazi. Ne smiju žaliti živote svoje i svojih suboraca. Jer, to su uvjeti pobjede!

Prvog svibnja, na dan Međunarodnog praznika rada, CK Jugoslavije izdao je uobičajeni majski proglas koji u obliku letaka dijele i zagrebački komunisti:

»I kao što je Kompanija dosad stajala u prvim redovima narodne borbe, tako će i odsad još upornije organizirati i voditi borbu naroda protiv okupatora i njegovih slugu u zemlji, protiv raspirivanja nacionalne mržnje, a za bratstvo naroda Jugoslavije i svib naroda na Balkanu, protiv izrabljivanja radnih ljudi, za bolju i sretniju budućnost. Radnici, seljaci, građani — svi rodoljubivi elementi! Na okup! U ovim sudbonosnim danima potrebno je ujediniti sve vaše snage u borbi za vas opstanak . . . Ustrajte u borbi u koju vas poziva i koju vodi avangarda radničke klase Komunistička partija Jugoslavije ... «

Tih dana organizirano je u Zagrebu pod rukovodstvom CK Jugoslavije savjetovanje aktiva partijskih funkcionara s područja cijele zemlje. Na savjetovanju su ponovo razmotreni svi aktualni politički događaji — od ožujskih i travanjskih dana nadalje. Potom su donesene odluke o daljnjem razvitku oslobodilačke i revolucionarne borbe, Jugoslavija je već okupirana i razjedinjena. Nigdje već davno nema oružanog otpora. Regularna vojska ne postoji. Započeo je bratoubilački rat koji je potakao okupator, a provode ga ustaše i četnici. Sada je već očigledno da su vladajući krugovi bivše države izdali zemlju i prepustili je vlastitom udesu. Kompromitirale su se i sve buržoaske političke partije. Nema vise iluzija. Ostala je samo teška i krvava stvarnost u kojoj nitko više nije siguran za život. Zavladala je razularena i pobješnjela fašistička stihija. Zaista, osim Komunističke partije nema organizirane političke snage koja bi mogla povesti narod u borbu za slobodu i održanje gole egzistencije.

U lipnju 1941. na sastanku CK Hrvatske (u Švearovoj ulici broj 5) konstatirano je da su u pojedinim krajevima sazreli uvjeti za dizanje masovne oružane borbe. Pojedini partijski funkcionari zaduženi su tom prilikom za organizaciju oružanog ustanka na određenim terenima. Dogovoreno je da se izda letak i da se hrvatski narod pozove na otvorenu borbu protiv ustaša i okupatora.

Sastanku u Švearovoj ulici prisustvovali su članovi CK Hrvatske Rade Končar, Marko Orešković, Vlado Bakarić, Josip Kraš, Pavle Pap, Stipe Ugarković, Karlo Mrazović i Dragutin Saili. Od CK Jugoslavije prisustvovao je Aleksandar Ranković ... Nijemci su napali Sovjetski Savez 22. lipnja, a već drugog dana poslije tog napada dijeljeni su na zagrebačkim ulicama proglasi CK Hrvatske i nešto kasnije CK Jugoslavije. Istovremeno su čak i njemačkim vojnicima u gradu razdijeljeni leci na njemačkom jeziku.

Bliska budućnost pokazat će da su ove akcije komunista prvih dana okupacije od bitnog značenja za daljnji razvoj događaja u Jugoslaviji. Zbivaju se u vrijeme kad čitava porobljena Evropa pokorno šuti i niotkuda nema znakova ozbiljnijeg otpora.

Tako je nas grad već prvih dana okupacije, još prije dizanja oružanog ustanka, centar u kojem se odigravaju historijski događaji, značajni ne samo za Zagreb i Hrvatsku već i za opći pokret oslobođenja svih jugoslavenskih naroda.

Za sve vrijeme okupacije, osobito godine 1941, Zagreb će veoma snažno utjecati na tok i razvitak narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj. Zajedno sa Splitom, Siskom, Brodom i drugim našim gradovima i, dakako, još mnogo više od njih, s obzirom na veličinu, dat će narodnooslobodilačkom pokretu najveći broj pravih revolucionarnih kadrova. Upravo takvi kadrovi najviše će pridonijeti klasnoj i revolucionarnoj orijentaciji pokreta oslobođenja. Ponajviše zahvaljujući njima, narodnooslobodilačka borba mogla je završiti ne samo pobjedom nad okupatorima i njihovim pomagačima već i rušenjem stare i uspostavljanjem nove — revolucionarne narodno-demokratske vlasti.