Partizanske jedinice 

Počeci formiranja prvih partizanskih odreda u najbližoj zagrebačkoj okolici datiraju od l. srpnja 1941. Mnogi komunisti i komunistički omladinci, osobito oni iz oružanih udarnih grupa, bili su kompromitirani i policija ih je tražila. Gotovo poslije svake izvršene akcije pojedincima je prijetilo hapšenje. Stoga je bilo potrebno tim ljudima dati mogućnost što skorijeg izlaska iz grada. Inače, dan općeg narodnog oružanog ustanka približavao se, i orijentacija na partizanski rat bila je pravilna. Odluku o formiranju prvih partizanskih odreda iz redova kompromitiranih i provaljenih zagrebačkih komunista donio je Centralni komitet. Tadašnji sekretar Pokrajinskog rukovodstva SKOJ-a Joža Vlahović prenio ju je Joci Dakoviću i Radi Vlkovu. Đaković je u to vrijeme bio sekretar, Vlkov član Mjesnog komiteta SKOJ-a. I tako su započele pripreme.

Formiranje odreda Izvršeno je kod Slavka Gmajnića na cesti Dubrava — Sesvete. Tu je bilo prvo partizansko konačište. Morali su biti više nego oprezni. Još uvijek su, naime, ustaše progonile bjegunce iz Kerestinca, jer pojedini odbjegli logoraši ipak im nisu pali u ruke. A potjere su bile najintenzivnije baš oko prilaza gradu. Direktna veza preko koje se dolazilo u partizanski odred bio je Andrija Čorković. On je tada još donekle bio legalan, mogao se kretati slobodnije i obavljati partizanske poslove u gradu. Bio je povezan i s organizacijom Narodne pomoći koja je odred snabdijevala hranom, sanitetskim materijalom i odjevnim predmetima.

Za komandira partizanskog odreda bio je postavljen Silvije Pelzl, metalski radnik, inače poznati zagrebački komunist i član jednog rajonskog komiteta partije. Politički komesar bio je Antun Dobrila, đak — do tada veoma aktivan u organizaciji SKOJ-a. Njegov je nadimak bio »Vivere«, a kasnije »Pepo«. Osim ove dvojice starješina, odred je imao još dvadesetak boraca. Zvonko Komarica, svršeni đak srednje tehničke škole, uspio je pobjeći iz Kerestinca, povezati se s partijskom organizacijom u gradu i tako je dospio u ovu grupu. Andrija Čorković bio je ranije učitelj. Od početka je radio na formiranju odreda. Petar Biškup Veno, soboslikarski radnik, sudjelovao je kao i većina ostalih u nekim diverzijama i nije se više mogao održati u gradu. Bio je to ljudeskara od dva metra, hrabar i dobroćudan mladić. Ostali članovi grupe bili su Ivan Kuzmijak, zidarski radnik, Branko Špalj, student veterine, Đuro Mirković, soboslikar, Branko Švagalj,- đak srednje tehničke škole, Joža Fistrić, soboslikarski šegrt, Zvonko Furst i Marijan Grozaj, obojica đaci srednje tehničke škole, te Jožek i Rudi, skojevci nepoznatih prezimena. Prvi je bio postolarski šegrt, drugi avijatičar. Petorica mladića vraćeni su zbog bolesti u Zagreb. Kasnije su otišli u žumberačku partizansku četu.

Grupa od dvadeset naoružanih ljudi nije mogla dulje vremena boraviti u skloništu Slavka Gmajnića, na veoma prometnoj cesti Dubrava—Sesvete. Zato su preko dana odlazili na Suhi Potok, noću se opet vraćali Gmajniću. Na Suhom Potoku kopali su zemunice za municiju, oružje i hranu. Komandir Silvije Pelzl uspostavio je vezu s Marijanom Badelom u Sesvetama. Odatle su ih također snabdijevali oružjem i živežom.

Zadaci su bili: napadi na manje neprijateljske vojne i policijske oružane formacije i diverzije na komunikacijama i drugim objektima koji su služili ustašama i Nijemcima.

Na cesti Dubrava—Sesvete grupa je ubrzo primijećena. Tako su bili prisiljeni povući se u šumu Divljaču. Još uvijek su mirovali i nisu vršili nikakve napade. Sve je bilo u pripremnoj fazi. Namjeravah su izvršiti veću akciju i bilo im je stalo do toga da ne budu otkriveni prije nego što započne. Za to vrijeme učili su rukovati oružjem, proučavali su »Kratki kurs historije SKP (b)«, čitali roman Ostrovskog »Kako se kalio čelik« i partijsku štampu »Proleter« i »Srp i čekić«.

Planirana velika akcija bila je napad na benzinske i petrolejske rezervoare. Partijska organizacija iz Sesveta poslala im je precizan nacrt objekta i podatke o rasporedu i jačini straže. Iz Zagreba su dobili eksploziv i sve je bilo spremno. Ali namjeravana akcija ipak nije izvedena.

19. kolovoza oružnici su opkolili grupu i započela je borba. Deset zagrebačkih partizana doživjelo je svoje prvo vatreno krštenje... Poslije pola sata puškaranja oružnici su se razbiježali. Imali su jednog poginulog i jednog ranjenog. Grupa nije pretrpjela nikakvih gubitaka...

Poslije okršaja s oružnicima, Andrija Čorković i Marijan Grozaj otišli su u Zagreb i ponovno se uključili u rad partijske organizacije. Druga desetina, koja je bila odvojena pa nije sudjelovala u borbi, također se vratila u grad i prestala djelovati kao partizanska grupa. Ostali su se povukli dublje u unutrašnjost i od tog momenta postali pravi partizani . . .

Poslije okršaja partizanske grupe s oružnicima u Šumi Divljači, u Zagrebu i u svim okolnim selima i gradovima objavljena je tjeralica.

 

»Zagreb, 20. kolovoza 1941. godine. — Četničko-komunistička banda pojavila se u šumi Divljača, općina Sesvete — raspis tjeralice. Dne 19. kolovoza 1941. godine poslije podne u šumi Divljača, općina Sesvete, pojavila se četničko-komunistička banda, oko desetak njih, koji su iz zasjede pucali na oružničku pratnju i ubili oružnika Milu Novakovića. Redarstvenim i oružničkim izvidima je ustanovljeno, da je ta četničko-komunistička banda krenula u pravcu Sljemena. Velika župa Prigorje sa sjedištem u Zagrebu raspisuje za navedenom četničko-komunističkom bandom tjeralicu i poziva sve oblasti, službenike i pučanstvo na vršenje tjeralice, kako bi se ta četničko-komunistička banda uhvatila. Raspisuje se podjednako nagrada od 10.000 kuna za svaku glavu ove četničko-komunističke bande. Nagradu će dobiti onaj koji uhvati ili doprinese uhićenju kojeg iz te bande. Tko opazi tu četničko-komumstičku bandu ili nešto za istu dozna, dužan je smjesta to prijaviti najbližoj oblasti, odnosno najbližoj oružničkoj, ustaškoj i redarstvenoj odhodnji. Upozorava se stanovništvo da će se svaki onaj koji propusti učiniti prijavu smatrati pomagačem te četničko-komunističke bande, kao i onaj koji bi dao sklonište, hranu ili inače bilo kakvu pomoć toj četničko-komunističkoj bandi, i protiv njega će se prema tome postupiti.

Veliki župan Dr. Marko Lemešić«

 Grupa se, međutim, nije povukla prema Sljemenu, kako je saopćeno u raspisu županijske tjeralice, nego je krenula prema Bilo-gori. Pješačili su kroz naselja i posvuda tumačili ljudima tko su i zašto se bore. Pjevali su partizanske pjesme i prvi put u ovim krajevima snažno je odjeknula himna boraca za slobodu:

 

»Po šumama i gorama, naše zemlje ponosne

idu čete partizana slavu borbe prenose« . . .

 

Uzalud je veliki župan raspisao tjeralice i u svakom retku spominjao četničko-komunističku bandu. Medu desetoricom prvih zagrebačkih partizana ne samo što nije bilo nijednog četnika već su svi bili baš pravi Hrvati, i to mahom Zagrepčani. To su znale i ustaške vlasti. Četničke pridjeve pripisivali su im ne bi li ih kompromitirali u hrvatskim masama.

Probijanje u unutrašnjost bilo je skopčano s velikim teškoćama. Iz kašinskih vinograda grupa je krenula prema Cerju, odatle prema Božjakovini. Ali se nije zadržavala u naseljima. Teren je bio veoma opasan. Još uvijek nisu uspjeli maknuti se iz najbliže okolice Zagreba. Grad ih je privlačio poput magneta, jer svi su oni bili zagrebački ilegalci i naprosto nisu još psihološki bih spremni za drugi način borbe. Teško im je bilo otrgnuti se i krenuti u nepoznato ... Negdje u šumi, posto su pojeli posljednju konzervu, neprijatelj ih je napao i razvila se oštra čarka. Morali su pod borbom prijeći pet stotina metara širok brisan prostor da bi se dokopali povoljnog obrambenog položaja. Zaštitnica su bili politkomesar Ante Dobrila i borac Zvonko Komarica. Poslije kraćeg otpora grupa se povukla dublje u šumu, bez gubitaka. Pala je noć. Orijentirali su se prema zvijezdama i odredili pravac kretanja. Bio je to dug i zamoran marš. Pješačili su šumama i bespućima četiri dana i četiri noći, gladni i iscrpljeni. Tada su komandir Pelzl i borac Komarica po odluci sviju otišli u selo po hranu. Nisu znali kakva je tamo situacija i što ih čeka... Ustaše su ih opkolile nenadano i obojica su zarobljeni. Pelzl je strijeljan, Komarica je osuđen na dvadeset godina robije.

U šumi su ih čekali, ne znajući da su pali u klopku. Tek kasno u noći krenuli su prema Bjelovaru. Borac Branko Špalj bio je iz Bjelovara i poznavao je taj kraj. Poslali su ga da izvidi situaciju. U nekom selu pao je u ustaške ruke. Odveli su ga u grad i pokretni prijeki sud osudio ga je na smrt. Prije izvršenja presude pomilovan je na deset godina tamnice. Početkom 1942. uspio je pobjeći, no ponovno je uhvaćen i nešto kasnije strijeljan.

Ostala su petorica. Poveo ih je Petar Biškup Veno. Izašavši iz šume, opazili su svjetlo. Veno ih je zaustavio i saopćio om jednostavno: »Ovo su Podgorco. To je moje selo. Idemo do moje kuće« . . . Donio je kruha, jabuka o rakije. Biškupi su siromašni zagorski kolonisti i Venina porodica i sama je oskudijevala u svemu. Okrijepili su se i odmorili, pa je i raspoloženje sviju postalo bolje i optimističnije. Porodica Petra Biškupa Vene imala je vezu s bilogorskim partizanima. Uveče su petorica preostalih boraca prve partizanske grupe zagrebačkih omladinaca stigla u bilogorsku partizansku grupu.

Prvih dana kolovoza 1941. započele su u zagrebačkoj partijskoj organizaciji pripreme na formiranju još jednog partizanskog odreda koji je trebao operirati u žumberačklm brdima. Organizaciju formiranja preuzeli su Rade Končar i Marko Belinić. Grupa od trinaest drugova sastala se u Zagrebu 11. kolovoza i već drugog dana krenula preko Samobora u Žumberak. Medu njima su bili Joža Turković Paša, Slavko Komar, Milan Malešević, Drago Seljan, Ivo Kukić, Mirko Ivanković Šiško, Stevo Macan i Mirko Krželj - španjolski borac. Na samoborskom kolodvoru dočekao ih je Janko Staničić koji je u to vrijeme održavao vezu između Kalja i Zagreba. Istoga dana ustaše su im ušle u trag i odmah pošli u potjeru. Nisu uspjeli; grupa se sklonila u šumu blizu sela Braslovlja nedaleko od Samobora. Od naoružanja posjedovali su tada jedan jedini pištolj i zaista nisu mogli prihvatiti borbu. Tek sutradan dopremio im je Janko Staničić još nešto oružja. Doveo je i još četvoricu boraca.

Odatle su krenuli preko Tisovca u budući svoj logor u šumu zvanu Gmajna blizu sela Đurici, Narednih dana stigli su iz Zagreba novi borci i odmah se priključili odredu.

Tako je 15. i 16. kolovoza formiran odred »Matija Gubec«. Komandir je bio španjolski borac Ćiro Dropulić, politički komesar Janko Kraljić, desetari Mirko Krželj i Joža Turković Paša.

Ubrzo poslije formiranja, 29. kolovoza, stigao je i Većeslav Cvetko Flores, također španjolski borac i preuzeo dužnost komandira. To je onaj Flores što je vješto i hrabro uspostavio vezu sa Špancima u Njemačkoj i omogućio im dolazak u Zagreb. Dropulić je postao njegov zamjenik. Potom su svi položili partizansku zakletvu. Ukupno je odred brojio 52 borca. Bili su naoružani sa 10 pušaka i nekoliko pištolja. Pored već nabrojenih, bih su tu Branko Hajdin, Drago Horvat, Đuro Pernar, Ilija Bastašić, Stanko Dodić, Ante Jeličić, Vladimir Božac, Drago Seljan, Josip Fistrić, Nikola Delak i Drago Krsnik. Veze sa Zagrebom održavali su kuriri Milan Romanović i Dragica Staničić. Najveću pomoć novom odredu pružala su sela Staničići i Stići. To su prve partizanske baze na Žumberku.

Prije no što je odred započeo s oružanim akcijama, Staničić je zajedno s Ivanom Videkovićem i Leom Rukavinom dopremio iz Zagreba kola vojničke opreme i hrane; između ostalog i sedam pušaka. Pohranili su sve to u Mirjancu, u klijeti Rože Staničić. Pri tom nisu bili dovoljno oprezni pa su ustaše u Slavetiću preko nekog svog špijuna doznale za ovo spremište.

Uvečer 3. rujna opkolili su klijet. Tada je između grupe ustaša naoružanih puškama i puškomitraljezima i Lea Rukavine naoružanog pištoljem došlo do žestokog okršaja ... Pozvali su ga na predaju, a on je odgovorio vatrom. Borio se junački. I sve dok nije pao smrtno ranjen, ustaše nisu mogle prodrijeti. Tako je poginuo ovaj hrabri zagrebački omladinac, nekadašnji član Mjesnog komiteta SKOJ-a.

Bili su pohapšeni svi seljaci koji su se za vrijeme borbe nalazili u vinogradima i bili svjedoci herojskog otpora Lea Rukavine. Odvedeni su u Slavetić i teško mučeni. Medu žrtvama bila je i majka Janka Staničića.

Sedamnaestogodišnjeg dječaka Dušana Staničića mrcvarili su najviše. U džepu su mu našli tekst partizanske zakletve, pa je upućen na prijeki sud u Zagreb. Osuđen je na smrt i strijeljan iza Maksimira. U istrazi su mu čupali nokte i rezali grkljan. Dječak se držao herojski. Svojoj starijoj sestri Dragici, učenici zagrebačke učiteljske škole, inače kurirki žumberačkog odreda, uspio je prije strijeljanja po nekom čovjeku prokrijumčariti pismenu poruku:

»Ne boj se, seko. Ja sam svu krivnju preuzeo na sebe. Ne trebaš se bojati« ...

Uhapšeni su i otac i mati Staničića, ali su pušteni... Otac je ipak ubijen u Jasenovcu 1942.

Iza Maksimira strijeljan je i Janko Staničić. Pao je u ustaške ruke jednom prilikom kad se probijao iz odreda u Zagreb po kurirskom zadatku. . .

Tri dana nakon borbe u klijeti ustaše su napale odred.

U izvještaju kotarskog poglavarstva u Jastrebarskom, br. 293 Prs. 1441, upućenom Ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagrebu, javlja se:

 

»6. IX prilikom opkoljavanja komunista, koji su imali centar kod Staničića, općina Kalje, po prilici između krajeva Rude i Gračac, bila je napadnuta ujutro oko pola 8 sati jedna patrola od 2 oružnika i 6 ustaša, u kojoj je poginuo l ustaša, a 2 oružnika ranjena, od kojih je l kasnije umro.«

 

Iako neiskusni u borbi, partizani su se suprotstavljali dobrom taktikom postavljanja zasjeda i tako prvi pokušaj ustaša nije uspio. Međutim, odmah slijedećeg dana neprijatelj je nastupio s jačim snagama i odred se morao povlačiti.

Prilikom borbe na zasjedi bio je ranjen Slavko Komar. Nosili su ga naizmjence. Sklonili su se u Slapnicu i predanili. Noćili su u šumi pokraj sela Griča. Bili su gladni i umorni. Flores i Turković sa još osmoricom boraca otišli su u selo po hranu. Neprijatelj ih je iznenada napao. Turković je poginuo u borbi. Flores je bio ranjen i zarobljen. Prevezen je u Jasku, izliječen i poslije toga strijeljan. U Jaski se tada nalazilo još nekoliko zarobljenih žumberačkih partizana. Poslije se odred razbio u nekoliko manjih grupa. Ove su se raštrkale u raznim pravcima. Najbrojnija među njima uspjela je, zahvaljujući odlučnosti Slavka Komara, probiti se do Plesa iznad Sošica i kasnije na planinu Sv. Gera . . . Mnogi borci razbijenih i demoraliziranih grupa padali su u ustaške ruke ili ginuli putem. Zarobljenike su otpremali u koncentracioni logor u Jastrebarskom, od kojih su devetoricu ubrzo strijeljali u Zagrebu. Najpoznatiji i najodlučniji revolucionari u žumberačkoin odredu bili su Većeslav Cvetko Flores, Joža Turković i Slavko Komar. Stjecajem okolnosti ostao je u odredu samo Komar, inače sekretar odredske partijske organizacije. Istovremeno, iako je ranjen, do kraja postojanja odreda vršio je sve funkcije.

Pa ipak je dolazak partizana na Žumberak, unatoč neuspjehu, pozitivno djelovao na raspoloženje stanovništva; osobito je pridonio pojačanju aktivnosti simpatizera oslobodilačkog pokreta. Partijska organizacija ovog kraja tek je bila u početnoj fazi razvitka, mlada i neiskusna. Ni organizaciono ni politički tada još nije bila spremna za oružani ustanak. Neuspjeh partizanskog odreda »Matija Gubec« bilo je prvo ozbiljnije iskustvo. Već od početka 1942. i u ovom su kraju započele ozbiljnije oružane borbe.

U daljoj okolici Zagreba također su se već u prvoj ratnoj godini pojavile partizanske čete i gerilske grupe. Bile su sastavljene pretežno od radnika i studenata iz Zagreba i okolnih gradova i seljaka iz okolnih sela. Takve partizanske čete i gerilske grupe borile su se u Hrvatskom zagorju i Prigorju, Moslavini, na Kalniku, u Podravini i Posavini. Boreći se u nevjerojatno teškim uvjetima, uspijevale su se održati zahvaljujući heroizmu svojih boraca i osobito podršci naroda tih krajeva.

Sredinom 1942. formirana su dva brojnija partizanska odreda Moslavački i Kalnički. U oba ova odreda borili su se i mnogi zagrebački revolucionari.

Prva brigada zagrebačke oblasti formirana je 4. rujna 1943. Bila je to udarna brigada »Braća Radić«. U to je vrijeme ustanak u sjeverozapadnoj Hrvatskoj kulminirao. Ubrzo su se formirale i druge brigade: I moslavačka, »Matije Gupca«, II moslavačka, Zagorska, Podravska i Srpska. Ove su brigade bile u sastavu 32. i 33. divizije. Prvi komandant 32. divizije bio je Izidor Štrok, politički komesar Ivo Robić. Štroka je naslijedio Rade Bulat. Prvi komesar 33. divizije bio je Josip Antolović, politički komesar Vlado Mutak. Zajedno s brigadama borilo se i 6 brojno jakih partizanskih odreda. U ovim jedinicama bilo je mnogo Zagrepčana. Mahom su u njima predstavljali osnovno revolucionarno jezgro. Bili su pod komandom štaba II operativne zone. Komandant zone bio je Vlado Matetic, politički komesar Marko Belinić.

19. siječnja 1944. formiran je X korpus Zagrebački. Komandant je bio Vlado Matetić, politički komesar Ivan Šibl. Već tada je korpus raspolagao sa oko 6 tisuća naoružanih boraca. Do oslobođenja taj se broj popeo na preko deset tisuća boraca.

Formirao se veliki oslobođeni teritorij zagrebačke oblasti. Jedno vrijeme 1943. do 1944. oslobođeno je 7 kotarskih i više općinskih centara. Među njima su bili Koprivnica, Čazma, Zlatar, Ivanec, Ludbreg, Novi Marof, Đurđevac, Varaždinske Toplice i drugi.

Na oslobođenom i neoslobođenom području djelovala su partijska rukovodstva i široko razgranala mreža partijskih organizacija. Sada gotovo nije bilo zaselka bez partijske ćelije. Najviša partijska rukovodstva bila su povjerenstvo CKH za sjevernu Hrvatsku i Oblasni komitet Partije. Sekretar Oblasnog komiteta bio je Antun Biber., poslije njega Ivan Božičević i Ivica Gretić.

U svim selima i mjestima formirani su NOO-i i odbori Narodnooslobodilačke fronte od seoskih, mjesnih do općinskih, kotarskih, okružnih i Oblasnog NOO-a.

Djelovale su i sve druge masovne organizacije narodnooslobodilačkog pokreta.

Zagreb je oslobođen 8. svibnja 1945. godine. Oslobodile su ga jedinice II i I armije Jugoslavenske armije. U borbama je sudjelovao i X korpus Zagrebački.