Partijska organizacija
 

Zagreb je uoči okupacije brojio oko 200.000 žitelja. Kao i u svakom većem gradu stanovništvo je bilo pravi konglomerat svih mogućih klasnih, društvenih i političkih kategorija. A u tom velikom mnoštvu ljudi, različitih po shvaćanjima, navikama i kulturnom nivou, živjelo je i djelovalo svega oko 500 organiziranih članova Komunističke partije. U bivšoj državi Komunistička partija bila je izvan zakona i morala se prilagoditi uvjetima rada u ilegalnosti. Stoga i nije mogla biti osobito brojna. Trebalo je, prije svega, bdjeti nad odlikama članstva.

No, iako pred vlastima izvan zakona, zagrebačka partijska organizacija veoma je snažno utjecala na sve slojeve građanstva, osobito na radništvo i omladinu. Zato se o njoj, jer to uostalom vrijedi za Komunističku partiju Jugoslavije u cjelini, zapravo i ne može govoriti kao o nekoj ilegalnoj, konspirativnoj organizaciji. Samom činjenicom da je bila zakonom zabranjena i da se za članstvo u Partiji odgovaralo u smislu tadašnjih zakona nikako se nije mogla spriječiti njezina golema i značajna uloga u političkom životu zemlje. S obzirom na već opisanu strukturu i raspoloženje građanstva, uloga zagrebačke partijske organizacije, kao sastavnog dijela Komunističke partije Hrvatske i Jugoslavije, bila je dominantna i njezin je utjecaj rastao, pogotovu za vrijeme okupacije i oslobodilačkog rata.

Komunista je bilo mnogo više nego organiziranih članova Komunističke partije: simpatizeri i skojevci u prvom redu. Osim njih i svi drugi progresivni građani bili su toliko bliski Partiji da su se pokazali spremnima djelovati na liniji Partije, a na platformi narodnooslobodilačke fronte, široke i masovne organizacije antifašista.

Puna dva decenija djelovala je Partija aktivno politički prema svim bitnim pitanjima narodnog života boreći se na čelu radničke klase i progresivnih snaga za demokraciju, za pravilno rješenje nacionalnih odnosa i protiv eksploatacije. Takav program omogućavali su joj snažan politički i društveni utjecaj i ugled. Sve se to više nego igdje drugdje manifestiralo u Zagrebu kao glavnom gradu Hrvatske.

Pa ipak, hoće li ovaj doista nevelik broj avangardista predstavljati ozbiljniju snagu u tako velikom centru kakav je Zagreb i u tako složenim uvjetima i teškim prilikama. U Zagrebu su bila sva državna nadleštva, svi najviši politički forumi neprijatelja, vojni Štabovi okupacionih i kvislinških formacija, redovnih i specijalnih. Djeluju dobro organizirane i iskusne policije i obavještajne službe, i to sistemom totalne kontrole kojom je obuhvaćena svaka kuća.

Trebalo je i kod neupućenih i zavedenih demaskirati ustašku vlast i suzbiti utjecaj okupatorsko-ustaške propagande. A upravo je to i bio osnovni preduvjet za razvitak oružanog ustanka.

Ova bitka odigrat će se najprije u glavnom gradu. Tu je prve godine rata bio centar svih političkih zbivanja u Hrvatskoj.

Zagrebačka partijska organizacija uspješno je izvršila taj veliki i težak zadatak. I bez obzira na sve revolucionarne vrline komunista i na sve objektivno povoljne uvjete, to ipak ostaje fenomen. Možda ga potpunije i bolje mogu shvatiti samo suvremenici, jer ih još uvijek prožima duh onog doba; znaju da snagu Partije ne treba tražiti u broju, već prije svega u kvaliteti ljudi, u njihovu moralu, riješenosti da žive i umiru za velike općeljudske ideale.

Još prije okupacije provedeno je u partijskoj organizaciji niz organizacionih mjera koje su ostale na snazi za sve vrijeme rata. Bio je zaveden sistem kontrolnih sastanaka. Poslije svake akcije bilo je obavezno provjeravanje: jesu li svi učesnici na broju i izvan opasnosti. Provjeravanje se vršilo na unaprijed zakazanom mjestu. Sekretar je bio dužan da se svakoga dana sastane sa svakim članom ćelije. Članovi rajonskih komiteta također su imali stalne i redovne kontakte sa sekretarima ćelija na svom području. Ista pravila vrijedila su i za rajonske prema mjesnom komitetu. Na taj način mogle su se na vrijeme poduzeti i potrebne mjere ako je negdje došlo do provale i hapšenja. Svi ljudi koje bi provala mogla obuhvatiti morali su mijenjati stanove i mjesta boravka, skloniti ilegalni materijal i upozoriti na opasnost ostale zainteresirane. Partija je imala povjerenja u uhapšene drugove, ali je uvijek obavezno računala sa svakom eventualnošću. Na svaki sastanak trebalo je dolaziti tačno. Čekalo se najduže pet minuta. U slučaju izostanka, sastanak se i bez prethodnog dogovora održavao u isto vrijeme i na istom mjestu odmah drugog dana. Ako je određeni čovjek ponovo izostao, bila je dužnost provjeriti zašto nije došao. Na konferencije komunisti su dolazili organizirano, jedan za drugim u određenim vremenskim razmacima. Tako su se i razilazili. Morali su voditi računa o svakoj sitnici. Površnost i neopreznost lako su mogle dovesti do kobnih posljedica. Osobito je važna bila konspirativnost. O svom radu nije se smjelo govoriti nikome osim suradnicima, a i njima samo najnužnije. Što je tko manje znao, to je bilo bolje i za njega i za organizaciju. Povjeravanje najintimnijem prijatelju ili članovima najuže porodice, isticanje uspjeha u akcijama smatralo se za tešku grešku. U mnogim slučajevima takve su greške prouzrokovale velike provale u partijskim organizacijama i mnogo nepotrebnih žrtava. Svaki član Partije imao je konspirativno ime i bilo je dobro ako se ni članovi iste ćelije međusobno nisu poznavali po pravim imenima i prezimenima.

Postojali su utvrđeni zakoni ilegalnog rada. Ugovarale su se javke za sastanke, održavale veze i kurirski kanali. Na taj način mogla je partijska organizacija uspješno osiguravati boravak svojih članova u gradu, mogla se održati i djelovati. Ali, bilo je, dakako, i propusta pojedinaca.

Velike su zasluge simpatizera Partije i antifašista kojih je u gradu bilo sve više. Stavljali su na raspolaganje stanove i pomagali pokret na različite načine. Takvih je stanova u Zagrebu tokom okupacije bilo na stotine i stotine.

Neutvrđen, ali svakako velik broj simpatizera i rodoljuba, zagrebačkih građana, mučili su i ubijali u ustaškim zatvorima i logorima zato što su surađivali s komunistima i pomagali oslobodilačku borbu.

Treba odati priznanje revolucionarima toga vremena za željeznu disciplinu koja je vladala medu ljudima. Bili su pravi vojnici revolucije. Osjećaj odgovornosti, bezuvjetno poštivanje svakog zaključka I požrtvovno nastojanje da se izvrše svi zadaci proisticali su iz revolucionarne svijesti. Tu svjesnu disciplinu prenijeli su i na partizanske jedinice. Bez nje ne bi bilo moguće boriti se i pobijediti.

Pripremljeni, dakle, idejno, moralno i organizaciono dočekali su komunisti Zagreba okupaciju i već prvi dan počeli veliku borbu protiv neusporedivo nadmoćnijeg neprijatelja. Zajedno s Partijom borila se i organizacija Saveza komunističke omladine — SKOJ. Te dvije organizacije neodvojivo su vezane i predstavljaju jezgro i avangardu oslobodilačkog pokreta za sve vrijeme okupacije, osobito prve ratne godine.

Da bi se lakše razumjela borba i rad partijske organizacije u Zagrebu i radi bolje preglednosti potrebno je upoznati njezinu organizacionu shemu i strukturu, podatke o brojnom stanju i socijalnoj pripadnosti članstva.

Početkom okupacije, kako je već rečeno, organizacija je brojila oko 500 članova. Brojno stanje članstva neprekidno se mijenjalo. Mnogi su bili u zatvorima i logorima i tko zna jesu li uračunati? Po svemu sudeći nisu. Mnogi su ubijeni odmah prvih dana. Medu njima treba spomenuti Mirka Bukovca, Člana CK Hrvatske, Bogdana Evića, Bogdana Jančića, Zvonka Svjetličlća, robijaša osuđenog još 1935. godine, nakon što je zagrebački radnik Josip Halabarec ubio nekog policajca, odgovorivši na teror tadašnjeg režima. Halabarec je osuđen na smrt i pogubljen.

Stjepan Kavurić, poznati zagrebački komunista i revolucionar, aktivan u SBOTIČ-u, Merkuru i partijskoj organizaciji, interniran je u Lepoglavu. 1942. godine ustaše su ga u logoru St. Gradiška sa još tridesetoricom zatočenika zatvorili u ćeliju bez hrane i vode. Provalili su iz ćelije i svi poginuli ili su uhvaćeni i ubijeni . . .

Neki su poslani na rad izvan Zagreba pa od toga časa više ne pripadaju zagrebačkoj organizaciji. Mahom su to otprije kompromitirani ljudi. Medu njima su Josip Đerđa, Josip Brnčić, Petar Grubor, Jozo Gržetić, Stjepan Ivić, Jerko Radmilović i drugi. Đerđa je poslan u Hrvatsko primorje, gdje se uključio u rad partizanske organizacije. Brnčić odlazi u Gorski kotar, Grubor u Liku. Gržetić je uhapšen još 31. ožujka 1941. uoči okupacije u takozvanoj akciji preventivnog zatvaranja komunista. Poslije je pušten i ponovno uhapšen u nekoj provali. Napokon je negdje sredinom godine uspio nekako izaći iz zatvora. U kolovozu odlazi u Gorski kotar. Ivica je Končar osobno poslao u Varaždin. Zajedno s Edom Leskovarom i Karlom Mrazovićem ide u red prvih zagorskih partizana. Član je, a od travnja 1942. i politički sekretar OK Varaždin.

Po socijalnoj strukturi 75 posto članova Partije bili su radnici, a 25 posto otpada na sve ostale društvene klase i kategorije.

Ali treba istaći da se zagrebačka partijska organizacija u predratnim godinama osposobljavala i pripremala za presudnu bitku. U razdoblju između dva rata prevladala je frakcionaške borbe, sektaštvo, nepravilne stavove o mnogim bitnim pitanjima partijskog života i rada; uopće, preboljela je niz slabosti objektivne i subjektivne naravi. Dolaskom Josipa Broza Tita na dužnost generalnog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije 1937. počinje zapravo razdoblje ozbiljnijih priprema za odlučnu buku koja je već bila na vidiku. I u zagrebačkoj organizaciji počinje tada oštra borba protiv svih antipartijskih elemenata i shvaćanja. Zahvaljujući upravo takvom kursu zbijanja vlastitih redova i organizacionog učvršćivanja, rad je uspješno nastavljen i u mnogo težini uvjetima koji su nastali poslije okupacije.

Od godine 1938. nadalje taj je proces trajao neprestano. Borbenost, revolucionarnost i sve veći utjecaj na građanstvo rasli su. Tada je zagrebačka partijska organizacija obuhvaćala osam ćelija u tvornicama, 12 uličnih ćelija i jednu ćeliju u sindikatima URSS-a. Tvorničke ćelije djelovale su u »Siemensu«, »Penkali«, »Uljari«, »Ventilatoru«, »Heliosu« i »ME-BI«. Partijske organizacije gradskih poduzeća i željeznice bile su vezane direktno za mjesni komitet. Mjesni komitet također je neposredno rukovodio i partijskom organizacijom Zagrebačkog sveučilišta.

Do kraja naredne 1939. godine broj članova Partije i partijskih ćelija rastao je, osobito u industrijskim poduzećima i zanatskim radionicama. Tada je već djelovalo u gradu 15 tvorničkih i 12 uličnih ćelija sa oko 260 članova Partije.

Uoči rata i okupacije godine 1940. organizacija je narasla na 42 ćelije i imala je oko 350 članova Partije. Socijalna struktura bila je: 80 posto radnika, 5 posto malih obrtnika, 15 posto intelektualaca i službenika.

U tom razdoblju komunisti su veoma aktivno okupljali radnike i službenike i predvodili ih u borbi za bolje uvjete rada i veće političke slobode. Takvom kursu partijska organizacija, prije svega, ima zahvaliti znatan porast i razvitak.

Zagrebačkom partijskom organizacijom rukovodio je Mjesni komitet preko četiri rajonska komiteta. Peti rajonski komitet formiran je 1940. Nešto kasnije formiran je i Šesti rajonski komitet.

U to vrijeme održane su partijske konferencije najprije u svim ćelijama, zatim u rajonima i na kraju partijska konferencija cijele zagrebačke organizacije. Svi sekretari ćelija i svi članovi rukovodstava — rajonskih i mjesnih — izabrani su tajnim glasanjem. Delegat Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske na mjesnoj partijskoj konferenciji za Zagreb bio je Rade Končar.

Teritorijalna podjela Zagreba na šest rajona proistjecala je iz potrebe svakodnevnog rada i rukovođenja. Prema prilikama mijenjala se i podešavala nastalim zahtjevima. Zbog toga su pojedine partijske ćelije, osobito one na graničnim područjima, često mijenjale teritorijalno rukovodstvo, pa je danas teško točno rekonstruirati koliki je broj ćelija i u koje vrijeme obuhvaćao pojedini rajon.

U mjesnom i svim rajonskim komitetima vladala je jaka fluktuacija partijskih funkcionara. Kasnije u ratnim godinama, sve do oslobođenja, izmjene su bile još češće. Ova je pojava, s obzirom na teške uvjete rada u okupiranom Zagrebu, razumljiva i neizbježna. Do izmjena u sastavu komiteta dolazilo je i zbog čestih policijskih provala i hapšenja i zbog odlaska pojedinih partijskih rukovodilaca na druge dužnosti ili u partizane. Tako su kroz Mjesni komitet Zagreb u tom razdoblju prošli ovi komunisti: Lutvo Ahmetović, Vladimir Bakarić, Marko Belinić, Antun Biber, Antun Božac, Ivan Božičević, Antun Češnjak, Bozo Dakić, Joco Đaković, Stipe Đaković, Maca Gržetić, Joža Han, Nada Heiligstein, Lida Hercog-Zlatić, Vojo Kovačević, Jovica Marković, Blaž Mesarić, Ante Milković, Stjepan Puklek, Antun Rob, Marko Simenić, Nikola Slatković, Nikola Šakić, Joža Turković, Ruža Turković, Stipe Ugarković, Mirko Vanić i Savo Zlatić. (Popis je rekonstruiran iz sjećanja pojedinih preživjelih Članova Komiteta, pa možda i nije potpun.)

Većinom su svi ti nabrojeni partijski rukovodioci odigrali značajnu ulogu u revolucionarnoj borbi, ne samo u Zagrebu nego i u cijeloj zemlji. Mahom su to bili poznati organizatori ustanka od kojih su mnogi poginuli herojskom smrću. Ali kao sto u sudbonosnim vremenima uvijek biva, među hrabrima nade se i poneki slabić koji nije u stanju izdržati sve kušnje. Takvi su bili Joco Đaković i Marko Simenić. No treba reći da je bilo strahovito teško izdržati muke u ustaškim zatvorima. Svi ih nisu mogli izdržati. To veće priznanje treba odati onima koji su ginuli šuteći. Takvih je bilo u zagrebačkoj organizaciji mnogo i među nabrojenima. Antun Češnjak, Božo Dakić, Nada Heiligstein, Nikola Šakić, Vojo Kovačević i drugi svijetli su likovi revolucije iz prve ratne godine u Zagrebu. Događalo se da su pojedinci otpadali od borbe i pokreta duže ili kraće vrijeme nesretnim stjecajem okolnosti i vlastitom krivicom, ili su pak pretrpjeli teške partijske kazne. Bilo je ozbiljno doba i Partija je morala na sve Štetne pojave reagirati strogo i ozbiljno.

Kriteriji su bili pooštreni do maksimuma. Bio je to jedan od najvažnijih uvjeta uspjeha u revolucionarnoj borbi.

U rajonskim komitetima promjene su bile još češće. Događale su se zbog istih razloga kao i u mjesnim komitetima, a i zbog teritorijalnih reorganizacija. Pojedini članovi rajonskih komiteta kasnije su kooptirani u Mjesni komitet, a i prelazili su na rad iz jednog rajona u drugi. Stoga su tokom godine mnogi između njih djelovali i u Mjesnom i u nekoliko rajonskih komiteta. Njihova su imena nabrojena u svim popisima. Kroz svih šest rajonskih komiteta partijske organizacije Zagreba prošli su 1941. Lutvo Ahmetović, Milan Andrašić, Antun Biber, Đuro Blaha, Jelka Brkljačić, Ladislav Brnčić, Danica Cazi, Marijan Čavić, Antun Češnjak, Kata Dumbović, Dragica Dvoršćak, Ljuba Faust, Stjepan Glumpak, Joža Gmajnić, Zoran Golub, Laci Gross, Joža Han, Nada Heiligstein, Ivan Horvat, Dragica Hotko, Paula Humek, Jandrić, Franjo Jerković, Ćiro Karlović, Vojo Kovačević, Ivan Kranželić, Rudolf Kroflin, Rudi Kuhar, Joža Kuren, Vlado Lončarić, Stjepan Malek., Mihajlo Martinović, Ivan Mečar, Blaž Mesarić, Ivan Mesner, Joža Mokosek, Nikola Novak, Silvije Pelzl, Mijo Pikunić, Martin Pribanić, Stjepan Puklek, Nikola Slatković, Draga Stojić-Končar, Nikola Šakić, Josip Šušković, Ladislav Turković, Milan Uzelac, Savo Zlatić, Đuro Žagar i drugi.

Partijska organizacija željezničkog čvora Zagreb imala je pet partijskih ćelija: u radionici, u ložionici i na kolodvoru Sava.

Na konferenciji 1940. izabrano je partijsko rukovodstvo u koje su ušli Vlado Mutak, Janko Gredelj, Božo Miloš, Karlo Korošec i Stjepan Debeljak.

Kasnije su u Komitet kooptirani Šukrija Bijedić, Bergant i Radošević. Inače je ova organizacija najstarija, ne samo u Zagrebu već možda i u cijeloj zemlji. Formirana je odmah poslije I svjetskog rata — 24. ožujka 1919.

Od poznatih zagrebačkih komunista u ovoj su organizaciji djelovali Drago Stojaković Putnik, Josip Čuljak, Vinko Jeđut, Valent Ivić, Dragutin Sontaki, Tomislav Salopek, Vjekoslav Janić, Antun Frntić, Ladislav Mekinec, Blaž Kos, Ivan Kostelac, Dragutin Markov, Vjekoslav Gruba, Dušan Krist, Ivica Marušić i Stjepan Bobinec.

U željezničarskoj partijskoj organizaciji nikli su i poznati revolucionari Dragutin Saili, Ivan Krajačić Stevo i Vlado Janić Capo.

Željezničarska partijska organizacija odigrat će značajnu ulogu u oslobodilačkom pokretu Zagreba i cijele Hrvatske.

Medu najstarije organizacije u zemlji pripada i partijska organizacija Zagrebačkog električnog tramvaja. Osnovana je još godine 1922. Poznati komunisti iz te organizacije jesu Jakov Dugandžić, Mile Štakić, Rastislav Buterin, Milan Marković, Ivan Klobučarić, Mijo Zrinjšćak, Leo Jakopec, Milan Milošević i Slavko Petti. U NOV su poginula ukupno 54 radnika ZET-a a u NOB 150.

Partijska organizacija Zagrebačkog sveučilišta također je imala rukovodstvo vezano direktno za Mjesni komitet. Velika je tradicija ove organizacije. Komunisti i komunistički omladinci zagrebačkih fakulteta i srednjih škola isticali su se još u godinama između dva rata. Iz njihovih redova regrutirali su se mnogi partijski funkcionari i kasnije organizatori ustanka kao što su Vlado Bakarić, Jakov Blažević, Ivo Rukavina, Leo Mates, Savo Zlatić, Maks Baće, Joža Brnčić, Josip Rakar, Dinko Tomičić, Dušan Čalić, Jaroslav Chvala, Sergije Vuković, Slavko Komar, Grgo Gamulin, Nikola Maraković, Hairo Kapetanović, Vanda Novosel, Dušan Diminić, Bruno Ivanović, Jela i Buba Jančić, Milan Slani, Veda Zagorac, Ivan Leko, Nada Novosel, Herta Hass, Zvonko Ivančić, Rade Vlkov, Ljubica Gerovac, Ivica Mažar, Vjekoslav Prpić, Milka Kufrin, Ranko Šipka, Stevo Boljević, Mladen Babić, Milan Tomić, Milan Špalj, Braco Nemet, Kozarčanin, Marijan Cvetković, Ivan Brodarec, Rade Bulat, Ivica Marušić, Joža Horvat, Mladen Čaldarević, Rajka Baković, Leo Gersković, Franjo Knebl, Jevto Šašić, Čedo Grbić, Milivoj Rukavina, Zlatko Rukavina, Zvonko Rukavina, Mika Babić i drugi.

Djelovali su preko studentskih društava. Poznati su studentski klubovi iz toga doba »Svjetlost« i kasnije »KUSP« (Kulturno udruženje studenata pacifista). Izdavali su i svoje novine »Student«, kasnije »Novi student«. U njima je tada surađivao i Vlado Bakarić, tadašnji sekretar SKOJ-a na sveučilištu. Još prije »Novog studenta« izlazio je i Komunistički studentski bilten, ali se nametnula potreba pokretanja legalnog lista. Na uređivanju »Novog studenta« mnogo je radio Stanko Dvoržak.

U drugoj polovici 1940. na konferenciji partijske organizacije Zagrebačkog sveučilišta izabrani su u rukovodstvo Vojo Biljanović za sekretara i DuŠan Čalić, Sergije Vuković i Zvonimir Ivančić. Konferenciji su u ime Centralnog komiteta Hrvatske prisustvovali Rade Končar i Vladimir Bakarić.

Nakon dolaska okupatora i ustaša velik broj naprednih studenata, pogotovu oni koji su bili kompromitirani kao komunisti i ljevičari, morali su napustiti studije. Razišli su se širom zemlje i u svim krajevima Hrvatske i Jugoslavije sudjelovali u dizanju ustanka. Gotovo svi komunisti Zagrebačkog sveučilišta našli su se poslije dolaska ustaša u izuzetno teškom položaju.

Frankovci, njihovi dojučerašnji kolege iz škola i učionica, a istovremeno nepomirljivi politički protivnici iz bezbrojnih studentskih borbi, sada su se odjednom našli u situaciji da ih napadaju s pozicija vlasti i u uvjetima krvavog terora. Poznavali su ih sve. Tako su mnogi najbolji ljudi sa Sveučilišta pohapšeni i poubijani prvih dana okupacije. Mnogi su poginuli u borbi.

Partijske ćelije djelovale su u mnogim poduzećima, ustanovama i ulicama. Obuhvaćale su širok krug simpatizera. Komunisti organizirani u ovim ćelijama predstavljali su osnovu i jezgro oslobodilačkog pokreta u našem gradu. Iz toga perioda borbe poznate su ćelije: »ME-BA«, »Ventilator«, »Zoo park-Maksimir«, Tvornica kuverti, »Kontakt«, Vrtlarija, Tvornica papira, Plinara na Kanalu, »Gorica«, »Uljara«, nosači na Glavnom kolodvoru, Tvornica kože, »Hvgiea«, »Cesta«, Gradska čistoća, »Penkala«, »Helios«, Električna centrala i plinara,

Postolarske radionice, Zagrebački električni tramvaj, Tvornica duhana, »AGB« i druge. Ulične ćelije jesu: Bukovačka cesta, Dubrava, Školska ulica, Sigečica, Njivice, Trnjanska cesta, Martinovka, Draškovićeva ulica, Zvonimirova, Petrova, Vrhovčeva, dvije ulične ćelije u centru, dvije ulične ćelije na Trešnjevki i dvije ulične ćelije u rajonu Črnomerec.

Djelovale su na svim sektorima partijskog rada. Najvažniji su bili političko-teoretski, »SKOJ«, Narodna pomoć, ilegalni stanovi, sakupljanje oružja i municije, dijeljenje letaka i ispisivanje parola, oružane akcije, diverzije i sabotaže. Svaki član Partije bio je obuhvaćen u nabrojenim organizacijama a radio je i s grupama simpatizera.

U gradu je djelovala i sveučilišna ćelija sastavljena od nastavnika zagrebačkih fakulteta. Formirana je 1940. U to vrijeme sekretar te ćelije bio je dr Pajo Wertheim, asistent Filozofskog fakulteta. Članovi su bili asistenti Zorko Golub, Ekrem Maglajlić i dr Stjepan Rapić, docent Veterinarskog fakulteta. Nešto kasnije u ćeliju su ušli dr Vuk Vernić, predavač na Pravnom fakultetu, dr Juraj Bocak, asistent na Medicinskom fakultetu, prof. Vladimir Vitasović, profesor Ivo Frol i inž. Moro Magašić.

Wertheim je ubrzo poslije okupacije uhapšen i ubijen. Nešto kasnije uhapšeni su Frol i Vitasović. Prvi je bio zatočen u Jasenovcu, a drugi ubijen poslije bijega iz Kerestinca.

Postojala je i ćelija intelektualaca. Potkraj 1940. i početkom 1941. sekretar je bio najprije dr Miljenko Protega, a članovi dr Ešref Badnjević, dr Vladimir Franković, dr Božidar Adžija i dr Srećko Šilović. Od početka 1941. dužnost sekretara preuzeo je dr Savo Zlatić. Od svibnja iste godine sekretar je Nikola Rupčić, a članovi su Šime Balen, dr Mladen Iveković, Joža Brnčić, Srećko Šilović, dr Ozren Novosel, dr Miljenko Kraus i Vuk Vernić.

Ova je partijska organizacija prestala djelovati u listopadu 1941. Rupčić, Novosel i Wertheim uhapšeni su, Balen je već ranije otišao u partizane, a Iveković u ilegalnost. Uskoro je i Iveković uhapšen.

Do toga vremena djelovali su aktivno politički. Tako je Šilović održavao vezu s lijevim krilom SDS prvenstveno s drom Radom Pribićevićem, drom Čedom Rajačićem, Vlajkom Kalemberom, Mićom Gavrilovićem i Nikicom Pavlićem. Tada se s grupom seljaka Srba sastao i dr Vladimir Bakarić. U stanu dra Srećka Šilovića sastao se jednom prilikom s drom Pribićevićem i sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije Josip Broz Tito.

Veza s lijevim krilom HSS-a bili su Martin Franekić, Šime Balen i Nikola Rupčić. Izdavali su novine »Hrvatska misao«.

U Zagrebu je djelovalo i društvo prijatelja Sovjetskog Saveza. U odboru su bili akademski kipar Antun Augustinčić kao predsjednik i književnik August Cesarec kao potpredsjednik. Tajnik je bio dr Srećko Šilović a članovi dr Viktor Brolich, Vanja Radauš, dr Miljenko Protega, Mahmud Konjhodžić, dr Branko Kojić, Vlajko Kalember i inž. Mladen Žerdig.

U sklopu opće borbe naroda za oslobođenje napredni zagrebački intelektualci odigrali su pozitivnu i značajnu ulogu.

Široka i svestrana politička aktivnost uz mnoštvo svakodnevnih praktičkih poslova koji su bili neophodni odvijala se intenzivno. Svaki član partijske ćelije imao je dužnost da pronađe i okupi simpatizere i patriote, da utječe na njih i postepeno ih priprema za izvršavanje političkih i drugih borbenih zadataka. To okupljanje ljudi bliskih pokretu i Partiji udesetorostručilo je revolucionarni kadar Zagreba. Iz svih tih simpatizerskih grupa regrutirali su se stalno novi partijski kadrovi. Uvjeti za prijem u članstvo Komunističke partije bili su veoma strogi. Ozbiljnost vremena i prilike zahtijevale su da se pooštre kriteriji i provjerava svaki aktivist na izvršavanju zadataka. U tadašnjim uvjetima rada bilo koji zadatak mogao se izvršiti samo uz cijenu najvećeg rizika. Ali unatoč tome, unatoč žestokom teroru i mnogobrojnim žrtvama, Zagreb je postao neiscrpno vrelo novih revolucionara. Ljudi, osobito mladi, za koje se nije ni čulo ni znalo, približili su se Partiji i SKOJ-u i mnogi između njih prednjačili su u izvršavanju svih pa i najopasnijih zadataka.

I tako se utjecaj Partije počeo širiti poput lavine. Pa iako su se sada, pod okupacijom, uvjeti borbe izmijenili, suština je ostala ista. Napredno orijentirani ljudi znali su kakvim ciljevima teže komunisti i da upravo takva stremljenja čine široku platformu oslobodilačkog rata, prihvatljivu za sve rodoljube i progresivne elemente u zemlji. Nisu se mogli miriti s okupacijom i fašizmom kao što nisu željeli ni povratak na staro.

Već prvih mjeseci okupacije formirane su u svim dijelovima grada oružane udarne grupe i uskoro su započele i oružane akcije na zagrebačkim ulicama. Nikada nije nedostajalo omladinaca spremnih da dijele letke i pišu parole, a grupa za grupom Zagrepčana odlazila je u partizanske odrede.

Upravo prve godine okupacije, dakle u najtežem razdoblju borbe, grad je mobilizirao ono što je u njemu bilo najbolje. Revolucionarno vrijeme djelovalo je nesavladivom snagom i otkrivalo nove kvalitete velikog broja ljudi koje ranije nisu mogle doći do izražaja.

Pripreme za oružane akcije, diverzije i sabotaže počele su u Zagrebu odmah nakon okupacije. Odluku o prikupljanju oružja donio je Mjesni komitet na sastanku održanom drugoga dana pošto su Nijemci ušli u grad. Potkraj svibnja formiran je i Vojni komitet za Hrvatsku. Članovi su bili Ivo Rukavina. Marko Simenić i Andrija Hebrang.

Rukavina je bio španjolski borac i imao je već dobrih borbenih iskustava.

U Vojnom komitetu za Zagreb bili su Ante Milković, Antun Češnjak, Šime Balen . . .

Zadatak vojnih komiteta bio je: sakupljati oružje i organizirati oružane borbene grupe. Kadrove za borbene grupe odabirali su rajonski komiteti iz svojih organizacija. Vojni komiteti djelovali su do mjeseca srpnja, dakle veoma kratko vrijeme, no ipak su uspjeli izvršiti prve organizacione pripreme, pa i neke oružane akcije.

Pojedini članovi vojnih komiteta i udarnih grupa polazili su diverzantske kurseve.

Partijske ćelije i udarne grupe snalazile su se i same i svaka je pronalazila način da dođe do oružja I eksploziva. Izvori su bili pojedini ljudi u domobranstvu, simpatizeri pokreta. Ili su provaljivali u vojna skladišta. Tako je jedna udarna grupa provalila u vagone željezničkog transporta na rampi kod stare Peščenice i domogla se stanovite količine dragocjenog oružja i eksploziva. Neka druga udarna grupa provalila je u kaptolsku školu, iako se u istoj zgradi smjestio odred njemačkih vojnika, i odnijela puške i bombe preostale od bivše vojske. Takvih primjera bilo je mnogo. Na pojedinim mjestima u gradu organizirana su skrovišta oružja i ratne opreme: u Topničkoj ulici, u Školskoj ulici, na Pongračevu, na Selskoj cesti — u Radničkoj pekari, na Savskoj — u tvornici »Ventilator« i na mnogim drugim mjestima. Bilo je i žrtava koje su neizbježne u takvoj vrsti ilegalnog rada. Metalski radnik Teodor - Tošo Katić pao je u policijsku klopku s torbom punom revolvera i bombi. Prikupljajući oružje, uhvaćen je i student veterine Ivan Kerep. Obojica su teško mučeni i ubijeni.

Vojni komiteti prestali su djelovati još u ljetu 1941. Ivo Rukavina otišao je u šumu Brezovicu kod Siska. Tamo je formiran prvi partizanski odred u Hrvatskoj još u lipnju 1941. Antun Češnjak bio je uhapšen. Ostali članovi Vojnog komiteta preuzeli su druge dužnosti. Tada su organizaciju oružanih grupa preuzela partijska rukovodstva.

Dvadeset i drugog lipnja 1941. Nijemci su napali Sovjetski Savez. Činjenica da se i Sovjetski Savez nalazio u ratu učvrstila je kod svih revolucionara ionako nepokolebljivu vjeru u pobjedu. Borba je od toga dana bila još oštrija i beskompromisnija.

Tim povodom dijeljen je u gradu proglas Centralnog komiteta KP Hrvatske kojim se hrvatski narod poziva u borbu protiv okupatora i njihovih pomagača. Proglas je napisan već prvih dana okupacije.

Prilikom dijeljenja ovog proglasa štampanog u obliku letka pala je u ruke ustaške policije grupa mladih zagrebačkih komunista. Bili su to Ivan Šikić, Ivan Sutlarić, Stjepan Škrnjug, Vilim Gašparović i Stjepan Krznarić.

Letak je dijeljen 23. lipnja, a već 27. lipnja prijeki sud je svu petoricu osudio na smrt. Prva četvorica odmah su strijeljana, dok je Stjepan Krznarić pomilovan kao malodobnik i kazna smrti pretvorena je u kaznu dvadesetogodišnje teške tamnice, što je praktično značilo dugotrajnije umiranje.

U petak 27. lipnja — to je dan kada su Šikić i drugovi strijeljani — u 12 sati pozvani su njihovi najbliži da dođu u sudbeni stol na Zrinjevcu da se oproste sa svojima. Evo što o tome priča Olga, žena strijeljanog Ivana Šikića:

»Odveli su me na prvi kat u veliku sobu pregrađenu na sredini pultom. S jedne strane bih su Ivo, Škrnjug i još tri omladinca koje nisam poznavala. Prišli su mi Ivo i Škrnjug. Upitala sam ih kamo će biti odvedeni da im mogu štogod donijeti. Škrnjug mi je odgovorio da im ništa ne treba, jer će ih još danas strijeljati. Ivo je bio sav isprebijan. Ruke i noge bile su mu natečene, tako da nije mogao obuti cipele. Bio je bos. Pričao mi je da su ga vezali za ruke i noge i razapinjali preko stola. Mučili su ga da oda kome je dao letke. Imala sam dojam da mu je sva nutrina ozlijeđena jer se neprestano grčio od bolova. Rekao mi je: »Poruči drugovima da nisam nikoga izdao, da poslije mene neće nitko biti uhapšen i da mirno mogu nastaviti rad. Neka nas osvete i neka ih naša smrt ne spriječi u daljnjim akcijama. Još je rekao da mu nije žao umrijeti, jer zna da će naša stvar pobijediti. Mnogo se pouzdavao u Sovjetski Savez.

Škrnjug je bio sav natečen i plav u licu. Pokazivao mi je kako je plav po tijelu, toliko su ga tukli.

Na sud sam stigla prva. Poslije mene došli su otac i majka Škrnjugova i Sutlarićeva majka. (Sutlarićeva majka nije mogla prežaliti sinovljevu smrt. Kad joj se poslije oslobođenja sin nije vratio, objesila se.) Sastanak između Škrnjuga i njegovih roditelja bio je potresan. Otac je trgao sa sebe uniformu i bacao revolver — bio je stražar. Mati je vrištala. Sutlarićeva majka toliko je jaukala da su je morali ukloniti. Kasnije su je ipak pustili k sinu. Mislim da je to jedino suđenje prijekog suda kad su dopustili da se osuđeni oproste s rodbinom.

Bih smo kod njih do pet popodne. Onda su nas otrgli i izveli. Kako smo izašli, kako sam dospjela kući, ne znam ni sada. Iste večeri izlijepljeni su plakati da su strijeljani, a 28. lipnja izišao je u tadašnjim novinama izvještaj ministarstva unutrašnjih poslova . . .

Leže na Dotrščini. Škrnjugovi roditelji i ja išli smo poslije oslobođenja u selo koje se nalazi preko onog brijega. Ljudi su nas odveli na jedno mjesto u šumi i rekli da su drugi dan poslije strijeljanja našli svjež grob i zapamtili gdje se nalazio. Bilo je to prvo takvo strijeljanje u Zagrebu, a možda i u Hrvatskoj. Ne znam je li to baš njihov grob, no mi smo ga uredili i poštujemo uspomenu na njih kao da su tamo pokopani.«

Do jeseni 1941. ustaško redarstvo nije uspjelo da izvrši nijednu znatniju provalu u zagrebačku partijsku organizaciju. Svi do tog vremena uhapšeni partijski funkcionari dobro su se držali u istragama i mreža organizacije ilegalnog pokreta u gradu na svim sektorima uglavnom je ostala netaknuta. Dobro se držala na policiji i većina mladih partijskih i skojevskih kadrova, a ako su pojedinci i podlegli torturi pa progovorili, nisu znali toliko da bi organizacija u cjelini zbog toga mogla pretrpjeti znatnije štete.

U novom komitetu, formiranom u drugoj polovini kolovoza, bili su Marko Simenić, sekretar, i članovi Nikola Šakić, Antun Biber, Bozo Dakić, Ante Milković, Blaž Mesarić, Vojo Kovačević i Marko Belinić.

Iz ovog komiteta uskoro su u ruke ustaškog redarstva pali Nikola Šakić i Ante Milković. Dogodilo se to na sastanku u Ozaljskoj ulici kojemu su prisustvovali Simenić, Biber, Šakić, Belinić i Milković. Bio je tu i Rade Končar, sekretar CK KP Hrvatske. Božo Dakić zbog nekih neodgodivih poslova nije mogao stići na vrijeme, pa su ga stanodavci čekali pred kućom, kako bi ga — prema ličnom opisu i možda kakvom signalu jer ga osobno nisu poznavali — uveli u stan.

Tako je došlo do fatalnog nesporazuma. Pred kuću su došli ustaški agenti. Upitali su stanodavce za neke stanare; vjerojatno se radilo o pretresu stana ili hapšenju . . . Ovi su ih, misleći da su to također komunisti koji treba da prisustvuju sjednici, uveli u sobu među nabrojene drugove.

Agenti se u prvi mah nisu snašli. Svi Članovi Komiteta uspjeli su se izgubiti, osim Šakića i Milkovića. Za Šakićem su pucali na ulici, ranili ga u nogu i uhvatili živoga. Milković se vratio s ulice ponovo u kuću iskoristivši nastali metež. Sklonio se na tavanu. Nije imao sreće. Otkrili su ga i poveli na policiju.

Šakića su, onako ranjena, odmah počeli tući, no kako su upravo toga časa skupljali po zatvoru taoce za strijeljanje povodom likvidacije ustaškog doušnika Majerholda, odmah su ga poslali zajedno s ostalima na strijeljanje. (Majerhold je likvidiran 7. rujna, a ovo se dogodilo dan nakon toga, 8. rujna.)

Milković se uporno držao verzije da nije bio ni na kakvom sastanku — agenti se nisu mogli točno sjetiti njegova lika — već se u kući zatekao slučajno. Možda bi Milkovićeva priča i prošla da nije bio evidentiran u policijskoj kartoteci još iz stare Jugoslavije. Pronašli su da je već tada dva puta bio hapšen kao komunist. Otpremljen je u koncentracioni logor. Kasnije je zamijenjen za neke zarobljene njemačke vojnike.

Nedugo poslije toga došlo je do velike policijske provale u zagrebačku partijsku organizaciju i pokretu su naneseni osjetljivi gubici.

U centru provale bili su poznati partijski radnici Marko Simenić, Joco Baković, Andrija Hebrang, Milan Hupert i Ankica Sertić.

Simenića, Đakovića i Huperta ubili su kad im više nisu mogli koristiti.

Poslije pada Šakića, Milkovića, Kovačevića, Mesarića i Dakića i odlaska nekih članova Mjesnog komiteta na druge dužnosti formirano je novo rukovodstvo zagrebačke partijske organizacije. Bio je to već treći sastav Mjesnog komiteta Zagreba. Dužnost sekretara vršio je najprije kraće vrijeme Vladimir Bakarić. Zamijenio ga je Ivan Božičević. Članovi su bili Antun Biber, Joža Han, Stjepan Puklek, Nikola Slatković, Nikola Novak i Lutvo Ahmetović.

Ubrzo nakon toga ponovo je formiran Mjesni komitet Zagreba u Četvrtom sastavu. Sekretar bio je Joža Han, a članovi Nikola Slatković, Stjepan Puklek i Stjepan Benceković.

Nekako u to vrijeme iz Zagreba su otišli Anka Berus, Antun Biber, Ivan Božičević i mnogi preživjeli partijski funkcionari koji su u prvoj godini okupacije pokazali mnogo požrtvovnosti i organizacionih sposobnosti u revolucionarnom partijskom radu. Anka Berus kooptirana je 1942. u CK KP Hrvatske. Marko Belinić djelovao je još uvijek u zagrebačkoj okolici. Potkraj 1943. kooptiran je u politički biro CK KP Hrvatske.

Potkraj 1941. već su pojedine pokrajine u Hrvatskoj zahvaćene masovnim oružanim ustankom i imale su slobodne teritorije. Oružana borba vodila se i u svim ostalim predjelima zemlje. Zagreb je tada prestao biti centar revolucionarnih zbivanja. Preživjeli revolucionari mahom su već otišli ili su upravo u to vrijeme odlazili na teren po partijskim zadacima, bilo u komitete, bilo u vojne štabove ili partizanske odrede. Centralni komitet KP Hrvatske također počinje djelovati iz ustaničkih krajeva; odande rukovodi općim oružanim ustankom.

Stotine i stotine Zagrepčana, članova Komunističke partije i SKOJ-a, stotine simpatizera i antifašista napustilo je grad i borilo se u oružanim jedinicama.

No iako Zagreb u političkom smislu više nije predstavljao ono što je predstavljao u prvim mjesecima, ili u prvoj godini okupacije, kontinuitet borbe u gradu ne samo da je očuvan nego pokret iz dana u dan obuhvaća sve vise građana i postaje sve masovniji. Istovremeno život i rad postaje sve teži i zahtijeva sve više žrtava.

Tokom 1942. u Zagrebu je svakog časa bilo moguće aktivirati desetak tisuća ljudi da izvršavaju najrazličitije zadatke kao, na primjer, dijeljenje letaka i ispisivanje parola.

Dvadeset i drugog lipnja 1942 — na godišnjicu napada Nijemaca na Sovjetski Savez — Mjesni komitet Partije za Zagreb izdao je dva letka. Te su letke zagrebački aktivisti podijelili u velikim količinama po cijelom gradu.

Posvuda su djelovali odbori Narodne pomoći, kasnije narodnooslobodilački odbori, Odbori narodnooslobodilačke fronte, Antifašističke fronte žena i Ujedinjenog saveza omladine. Pokret se razgranao i obuhvatio svaku kuću, svaku tvornicu i radionicu.

Nije to bila samo borba radničke klase s komunistima na čelu. Na liniji Partije i oslobodilačke antifašističke fronte okupili su se najširi slojevi zagrebačkog građanstva. Zagreb tog vremena čak je karakterističan po tome što u pokretu aktivno rade intelektualci sa Zagrebačkog sveučilišta, s medicinskih i drugih školskih, visokoškolskih i naučnih ustanova. Postojale su i veze s domobranstvom.

Sve u svemu, oslobodilački pokret u gradu, unatoč izvanredno teškim uvjetima, obuhvaća tokom 1942. oko 10.000 aktivista. Svaki aktivist veže uza se svakako i stanovit broj pokretu bliskih ljudi, bilo članova svoje porodice, bilo prijatelja. Ako svi oni baš i nisu spremni aktivno se angažirati u izvršavanju ozbiljnijih zadataka, svakako su voljni pomagati. Osim toga, što je i te kako važno, ta masa građanstva koja simpatizira s oslobodilačkim pokretom učinila je od Zagreba u pravom smislu riječi antifašistički, slobodarski grad.

Iz te mase simpatizera i aktivista stalno su izrastali novi revolucionari. Na mjesta onih koji su poginuli ili otišli u partizane dolazili su drugi, i borba se nastavljala. Zato je za zagrebačku partijsku organizaciju toga vremena karakteristična mladost kadrova. Prosječni partijski staž članstva Partije bio je svega nekoliko mjeseci. Pri tom se brojno stanje članstva uglavnom održavalo na istom nivou.

Vršeći partijske zadatke, članovi gradskog i rajonskih komiteta kao i ostali odgovorni rukovodioci neprestano su bili izloženi i nisu mogli dugo uspješno raditi. Kad bi opasnost postala prevelika, morali bi napuštati grad i otići u partizane. Stoga su se rukovodstva stalno mijenjala. Na njihova mjesta dolazili su novi ljudi. Od kraja siječnja 1942. u Mjesnom komitetu Partije za Zagreb radili su Lutvo Ahmetović, Stjepan Puklek, Joža Han, Joža Manolić, Ivica Kranželić, inž. Dragan Carić i Ivan Denac. Neki između nabrojenih kooptirani su nešto kasnije. Dužnost sekretara vršio je sve do polovice listopada 1942. Ahmetović. Za udarne grupe bio je zadužen Denac. Denac je otišao u partizane u ožujku, a uskoro nakon toga napustio je Zagreb i otišao u partizane i Manolić. Kranželić Je uhapšen. Svi ostali radili su i dalje u komitetu. Sredinom listopada napustio je Zagreb i Ahmetović, dotadašnji sekretar Komiteta.

Potkraj 1941. održan je u nekoj kućici na ondašnjoj periferiji Martinovki sastanak CK Hrvatske. Tu je odlučeno da svi članovi CK treba da odu na teren . . . Ustanak se sve više širio. Partizanski odredi su rasli i kontrolirali sve veća područja. Tamo gdje se počela odigravati glavna bitka moralo je biti i najviše rukovodstvo. Na istom tom sastanku odlučeno je da Dragutin Saili — Konspirator, ostane do daljnjega u okupiranom gradu.

Tokom 1942, sve do odlaska iz Zagreba, Saili izvršava teške i odgovorne partijske zadatke u gradu i okolici.

Za vrijeme njegova djelovanja zbio se i jedan veoma značajan događaj. Okupirani grad napustio je veliki hrvatski pjesnik Vladimir Nazor, a s njim i Ivan Goran KovaČić. Povezivanje Nazora s oslobodilačkim pokretom i njegov odlazak u partizane ilegalnim, konspirativnim vezama neodvojivo su povezani s imenom Sailija.

Odlazak Nazora u partizane imao je izvanredno političko značenje. Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić najveći su pjesnici herojske epopeje naših naroda od 1941. do 1945. godine.

Poslije Sailijeva odlaska, u Zagreb je došao Ivo Marinković, također član CK Hrvatske. Do tog vremena Marinković je bio sekretar karlovačkog Okružnog komiteta. Od tada je vršio dužnost sekretara povjerenstva Centralnog komiteta za sjevernu Hrvatsku. Zajedno sa Sailijem radili su u povjerenstvu CK KP Hrvatske 1942. Ivan Krajačić i Marko Belinić. Tokom 1942. u Zagrebu je jedno vrijeme boravio i Ivo Lola Ribar.

Pošto je Lutvo Ahmetović sredinom listopada otišao iz Zagreba na drugu dužnost, Mjesni komitet praktično prestaje djelovati u dotadašnjem sastavu. Od svih funkcionara ostao je jedino Ivan Mečar.

U studenome iste godine upućeni su iz partizana na rad u Zagreb Lepa Perović Zina, Perica Dozet i Milutin Baltić. Lepa Perović postaje član povjerenstva CK, Dozet sekretar Mjesnog komiteta, Baltić preuzima rukovodstvo SKOJ-a.

Ovi su drugovi zatekli u Zagrebu, kako sami izjavljuju u izvještajima, veoma povoljnu situaciju u pogledu raspoloženja građanstva. Simpatije za narodnooslobodilački pokret stalno su rasle. Istovremeno se partijska organizacija nalazila u teškom položaju, jer su se revolucionari morali mnogo izlagati i mnogo su ginuli.

Policija je stekla već znatna iskustva. Rijetko je bilo hapšenja. Češći su bili oružani okršaji naoružanih revolucionara s policijskim agentima. Pucali su i jedni i drugi. Ponekad se prepoznati revolucionar uspio probiti iz zasjede, ponekad je poginuo .. .

Ipak okrnjena mreža partijskih komiteta i ćelija ponovo je organizirana i popunjena. Specijalna pažnja bila je posvećena vojnoj organizaciji i uspostavljanju kanala za masovno slanje Zagrepčana u partizane.

Pri tome su partijske i vanpartijske organizacije i dalje trpjele znatne gubitke u otvorenim oružanim sukobima s Nijemcima i ustašama.

Mjesni komitet bio je popunjen i brojio je 5 članova. Sekretar je bio Perica Dozet, organizacioni sekretar Ivan Mečar i članovi Josip Novačić Oficir, Marko Linarić Bobi i Janko Zrinjšćak Hromi. Zrinjšćak je uskoro otišao u partizane. Novačić je uhapšen. Odlično se držao na policiji. U veljači 1943. godine pao je i Linarić.

Tada su u Komitetu Dozet, Mečar i Ladislav Parfant s nadimkom Umjetnik, Vinko Nederal i Boris Bakrač.

U ožujku 1943. ubijen je Ivan Mečar, a u travnju je poginuo na ulici u okršaju s policijskim agentima i Parfant. Borio se herojski do posljednjeg metka.

U Komitet su tada kooptirani najprije Slavko Blažina Beli i kasnije Marko Miličić. Blažina je uskoro otišao u partizane.

Na ulici je poginuo u borbi s agentima i Ivica Habunek Šećeraš, sekretar MK SKOJ-a i član Mjesnog komiteta Partije.

U kolovozu 1943. zbog pogoršanja zdravlja političkog sekretara Perice Dozeta njegovu je dužnost preuzeo Dragan Carić. Članovi komiteta bili su Vinko Nederal, Boris Bakrač i Marko Miličić. Kad je u rujnu policija počela tražiti Borisa Bakrača, morao je i on otići u partizane. Na njegovo mjesto došao je Vlado Huss. Ovaj komitet bio je u studenom proširen još sa 2 člana. Bili su to Ivan Dasović i Franjo Krčmarek. Potkraj prosinca 1943. kooptirana je u Komitet i Ruža Crnković.

U ožujku 1944. u partizane su otišli Vinko Nederal i Dragan Carić, pa je dužnost političkog sekretara preuzeo Ivan Dasović. Ostali članovi Komiteta bili su Franjo Krčmarek (kao organizacioni sekretar), Marko Miličić, Vlado Huss i Ruža Crnković.

Godine 1944. bila je član Gradskog komiteta i Vera Fabijanić.

Osim Vlade Hussa koji je otišao u partizane i Marka Miličića kojega su u travnju 1944. ubili agenti u Žerjavićevoj ulici, svi ostali tog istog mjeseca pali su u ruke policije.

Radom partijskih organizacija u rajonima rukovodili su rajonski komiteti u sastavu od 2—4 člana.

Dana 9. veljače 1943. pao je i sekretar povjerenstva i član CK Ivo Marinković. Nikada se nije saznalo kako je zaglavio.

U kolovozu 1943. upućeni su iz partizana na rad u Zagreb dr Josip Hrnčević i Vjekoslav Janić. Zadaci su im bili politički rad, organizacija narodnooslobodilačkih odbora, vojno-obavještajni rad i slanje domobranskih oficira u partizane.

U Zagrebu su se sastali s Lepom Perović Zinom, a jednom prilikom i s Ivanom Krajačićem Stevom. Hrnčević je uspostavio veze i s nekim progresivnim političarima HSS-a. Medu njima je bio i dr Frane Frol.

Kako je policija uskoro ušla u trag Vjekoslavu Janiću, a i za Frola je boravak u gradu postao opasan, morali su napustiti Zagreb. S njima je otišao i Hrnčević.

Izišli su iz grada pod dramatičnim okolnostima; jedva su spasili glave.

Potkraj 1943. partijska i sve druge organizacije narodnooslobodilačkog pokreta u gradu učvršćene su. Građani sve masovnije odlaze u partizane. Ako je mjesečno odlazilo manje od stotinu ljudi, iz partizanskih jedinica već su protestirali . . . Poput neprekidne rijeke Zagrepčani su stotinama i tisućama kretali iz okupiranog grada u oružanu borbu.

U studenome ili prosincu 1943. došao je u Zagreb Milan Mišković Decembar. Upućen je iz partizana i zadužen da rukovodi zagrebačkom partijskom organizacijom. Mišković je ostao u Zagrebu do svibnja 1944. Tada je na njegovu dužnost došao Norbert Weber Šaban. Weber je također upućen u grad iz partizana.

Nema sumnje da su članovi Komunističke partije najbolji, najpouzdaniji i najsmioniji revolucionari u okupiranom gradu. Oni se najviše izlažu u izvršavanju zadataka, pa stoga i najčešće ginu. Ali su i pripadnici svih drugih organizacija narodnooslobodilačkog pokreta u to vrijeme gotovo isto tako pouzdani i hrabri kao i članovi KP. Zadaci su podjednako teški i opasni, sasvim je svejedno nosi li se u džepu papirni letak ili bomba. U slučaju otkrivanja preostaje borba pa — ili se gine, ili se spašava.

U cjelini, rad zagrebačke partijske organizacije, njezine političke, oružane i sve druge akcije mogu se ocijeniti samo imajući na umu masovnost i aktivnost svih ostalih organizacija narodnooslobodilačkog pokreta, u prvom redu SKOJ-a, pa onda Narodne pomoći, tehnike, kasnije narodnooslobodilačkih odbora, Antifašističkog fronta žena, Ujedinjene antifašističke omladine i, dakako, svih onih građana koji su surađivali s bilo kojom od spomenutih organizacija. Davali su stanove za ilegalce i skladišta ilegalnog materijala, lijekove, odjevne predmete i novac. Na tisuće i tisuće građana izlagalo je tako smrtnoj opasnosti živote svoje i svojih porodica I mnogo su ginuli.

Napokon, na tisuće i tisuće Zagrepčana borilo se u oružanim partizanskim formacijama. Nema odreda ni brigade Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske i Jugoslavije u kojoj se ne bi našao i pokoji Zagrepčanin. U nekim oružanim jedinicama zagrebački proleteri predstavljali su osnovno revolucionarno jezgro. To su u prvom redu XIII proleterska brigada i jedinice X korpusa — Zagrebačkog.

Mnogi partijski funkcionari ili partizanski komandanti i komesari žirom zemlje postali su komunisti u zagrebačkoj partijskoj organizaciji. Bilo kao studenti zagrebačkih fakulteta ili kao učenici zagrebačkih srednjih škola, ili radnici u tvornicama i radionicama. Otišli su iz Zagreba još u predratnim godinama i uključili se u pokret tamo gdje su živjeli i radili. Njihova se imena u ovom tekstu ne spominju.

U tom su prije svega uspjesi zagrebačke partijske organizacije.