Oružane akcije i diverzije
 

»Akcije protiv Nijemaca i ustaša, koje su već prvih dana okupacije izvedene na zagrebačkim ulicama, u Splitu i nekim mjestima Dalmacije, dale su podstreka za dalje još brže pripreme oružanog ustanka u čitavoj Hrvatskoj.«

(IZ TITOVA REFERATA NA V KONGRESU KP JUGOSLAVIJE)

 

Zagreb je poznat i ističe se između svih gradova Hrvatske i Jugoslavije po broju izvedenih oružanih akcija i diverzija. Nikad nisu prestajale — od početka okupacije sve do oslobođenja. Svakog se dana pucalo u pojedinim dijelovima grada, na periferijama i u samom centru, a nerijetko su nadaleko odjekivale mukle eksplozije paklenih strojeva. Tako se glavni grad, zahvaljujući revolucionarima i antifašistički raspoloženim građanima koji su ih svesrdno pomagali u svakom pogledu, pretvorio u poprište oružane borbe. Na zagrebačkim ulicama nijedan se fašist nije smio kretati mirno i spokojno, jer ga je mogla zadesiti smrt na bilo kojem mjestu.

Bilo je mnogo takvih akcija počevši od međusobnih okršaja pojedinih revolucionara s agentima ili drugim pripadnicima vojnih i policijskih formacija, pa sve do velikih, precizno organiziranih i izvedenih sabotaža ili diverzija na važnim postrojenjima. Naoružani revolucionari udarnih grupa, osobito omladinci, organizirani kao pravi gerilci, borili su se na ulicama rodnog grada kao što su se partizani borili na širim prostorima. Samo što je u okupiranom gradu oružana borba bila još mnogo pogibeljnija.

Neprijatelj je bio ogorčen i očajan. Odgovarao je krvavim represalijama i do maksimuma pooštravao mjere opreza angažirajući pri tom sve policijske kapacitete i dijelove vojnih snaga stacioniranih u gradu. Partijska i skojevska organizacija imale su, doduše, zbog toga znatnih gubitaka, ali su bile uporne i ustrajne; na mjesta poginulih ili uhapšenih udarnika stupali su deseci još nekompromitiranih mladih proletera i nastavljali borbu. Narodna pomoć i svi partijski aktivisti trudili su se neprekidno da namaknu potreban broj stanova za smještaj ilegalaca; rodoljubi i simpatizeri davali su ih izlažući smrtnoj opasnosti živote svoje i svojih porodica.

Težak je bio problem i uspostavljanje releja za odlazak u partizane. Veze su čas funkcionirale čas se prekidale, a sve je bio veći broj teško kompromitiranih i provaljenih ilegalaca koji ne bi smjeli više ostati u gradu. Pored redovne političke aktivnosti to je bio najzamašniji posao svih partijskih radnika.

Politički efekt ovih oružanih akcija bio je nesumnjiv. Građani su vidjeli u komunistima ljude hrabre i požrtvovne, a uvjeravali su se sve više i u to da nema tako strahovitog terora ni tako totalne policijske i vojničke kontrole koje mogu paralizirati intenzivnu političku i oružanu aktivnost jednog masovnog pokreta oslobođenja. Čak ni u okupiranim gradovima.

Ustaško-nacističke propagandne laži o privrženosti glavnog grada Nijemcima i novoj vlasti doživljavale su potpuni debakl. Slobodarski Zagreb pokazao je pred čitavom zemljom svoje pravo lice. Ni Nijemci ni ustaše nisu bili dobrodošli. Nisu se smjeli osjećati sigurnima. Svakoga časa mogli su pojedini između njih poginuti, jer front borbe obuhvaćao je svaku ulicu i svaku kuću.

Oružane akcije na gradskim ulicama i imale su prvenstveno upravo takav, politički smisao. Ali su se neprijatelju pri tom nanosili i gubici.

Pripadnici oružanih udarnih grupa bili su pretežno omladinci. Organizacija SKOJ-a, pod rukovodstvom Mjesnog i Pokrajinskog komiteta, bila je angažirana već tokom prve godine okupacije u velikom broju izvršenih oružanih akcija i diverzija.

Mnogi zagrebački omladinci iz tih dana istakli su se junaštvom i nesalomljivim borbenim duhom. Bili su spremni izvršiti svaki, pa i najteži zadatak. A uvijek je sve bilo skopčano s neposrednom smrtnom opasnošću. Ginuli su u oružanim okršajima ili pod mukama u ustaškim kazamatima.

Njihova generacija zaista se žrtvovala za buduća pokoljenja.

Neke diverzantske akcije izvršene su u Zagrebu već u lipnju 1941. Prva je bila pokušaj uništenja tadašnje zagrebačke radio-stanice. Akcijom je rukovodio Antun Češnjak, član Vojnog komiteta. Zbog nedovoljne količine eksploziva a još više zbog toga što diverzanti nisu imali iskustva, pothvat nije uspio. Uslijedila je samo slabija eksplozija, radio-uređaji nisu osjetljivije oštećeni. Ipak, o toj prvoj diverziji pričalo se među građanstvom, pa moralni efekt nije sasvim izostao.

Ubrzo poslije toga izvedena je diverzija na pruzi Zagreb—Varaždin kod Zaprešića. Ova je akcija potpuno uspjela. Srušen je podvožnjak nedaleko stanice i saobraćaj spomenutom prugom obustavljen više dana. Diverzante je predvodio željeznički radnik Stjepan Korošec.

Zatim su Ante Milković, Rudolf Kroflin i braća Gluhak postavili eksploziv na željezničkoj pruzi Zagreb—Sisak, kod sela Peščenice.

Trideset kilometara puta od Zagreba do Peščenice diverzanti su prešli pješice. Ali Nijemci su već bili oprezniji. Pred glavnom kompozicijom od 40 vagona nafte i eksploziva išao je kombinirani vlak putničkih i teretnih vagona radi osiguranja. Tako su postavljeni pakleni strojevi eksplodirali pod tim vlakom. Zbog male količine eksploziva samo je nekoliko vagona oštećeno.

U srpnju zapalili su Dragica i Milan Dvoršćak tvornicu svile. Izgorjelo je 50.000 metara padobranske svile namijenjene za potrebe vojske.

Borbena grupa partijske ćelije tvornice »Ventilator« izvela je potkraj srpnja diverziju na pruzi Zagreb—Beograd, na mjestu udaljenom 2 kilometra od Savskog mosta kod Zagreba. Namjera je bila uništiti kompoziciju benzinskih cisterni. Akcija nije uspjela jer je prije ove kompozicije naišao putnički vlak, pa je jedan njegov vagon izbačen iz tračnica. Izvršioci akcije bili su Joža Bahorić i Juraj Gržinčić. Grupom je rukovodio Josip Gazi.

Tih dana zapaljen je vojnički sjenik pokraj varaždinske ceste. Akteri su Vrabec i Margetić. Zapaljen je i benzin u auto-radionici neke njemačke vojne jedinice. Izgorjelo je 30 motocikla i 300 automobilskih guma. Tu akciju izveli su domobranski poručnici, kasnije poznati partizani Božo Lajner i Josip Jutriša. Rukovodio je Slavko Blažina.

Ulična ćelija s Trešnjevke uništila je optičke instrumente i zatvarače topovskih baterija protuavionske obrane u Prečkom kraj Zagreba. Bilo je to u lipnju. Nešto kasnije izvršene su sabotaže u topovskim šupama protuavionske artiljerije u gornjoj Ilici. U svim tim sabotažnim akcijama istakao se trešnjevački udarnik Vragotuk.

Poznata akcija zagrebačkih komunista u tom periodu borbe jest likvidacija opasnog policijskog agenta Ljudevita Tiljka. Uhvatili su ga, preslušali i likvidirali Pavle Pap, Stipe Ugarković, Ante Milković, Rudolf Kroflin i Martin Mojmir. Nekoliko dana kasnije na svim oglasnim stupovima i zidovima izlijepljeni su plakati kojima ministarstvo unutrašnjih poslova obavještava javnost da je prijeki sud kao intelektualne začetnike Tiljkove likvidacije osudio na smrt strijeljanjem desetoricu građana. Među njima bili su Ognjen Prica, Otokar Keršovani i Božidar Adžija. Bio je to težak udarac ne samo za partijsku organizaciju Zagreba nego i cijele zemlje. Sva trojica bili su predani revolucionari, visoko marksistički obrazovani intelektualci, ljudi široke kulture i izuzetne erudicije, poznati publicisti i teoretičari društvenih i ekonomskih nauka. Zatočeni su još prije okupacije i predani u ustaške ruke. Uoči strijeljanja nalazili su se u sabirnom logoru Kerestinec. Niti jedan od desetorice strijeljanih nikada nije ni čuo za policijskog agenta Tiljka. Bila je to u stvari ustaška odmazda. Strijeljali bi ih na žalost prije ili kasnije kao što su poubijali i sve druge napredne ljude koji su im pali u ruke. Umorstvo Adžije, Price, Keršovanija i ostale sedmorice zatočenika izazvalo je revolt velikog broja Zagrepčana, pa i onih politički neopredijeljenih.

Poslije toga oružane akcije redaju se svakodnevno. Bile su toliko brojne da ih je teško sve nabrojiti ili opisati.

 

Paljenje stadiona.

 

Lipnja 1941. zapalila je grupa omladinaca veliki sokolski stadion u Maksimiru.

Akcijom je rukovodio Martin Mojmir, član Mjesnog komiteta SKOJ-a, a sudjelovali su Krešo Rakić, Stanko Bronzin, Braco Belić i Gvozden Budak iz srednjoškolskog rukovodstva i omladinci Ljubo Šarić, Štef Mlinarić i Boris Triglavčan.

Na stadionu su ranije vježbali srednjoškolci, no ustašama su trebale daske za izgradnju koncentracionog logora i počeli su ga rušiti.

Prva dva pokušaja paljenja nisu uspjela. Diverzanti nisu imali iskustva i ustaše su svaki put ugasile vatru. Prilikom svakog pokušaja policija je hapsila neke omladince koji su sudjelovali u akciji. Poslije drugog paljenja uhapšeno je Čak 40 ljudi pod sumnjom. Treći pokušaj potpuno je uspio.

Ali ovoga puta akcija je pripremljena solidno. Braco Belić i Martin Mojmir uzeli su u fizikalnom kabinetu kaptolske škole epruvete i drugi potreban pribor za izradu zapaljive smjese. Pri tom im je mnogo pomogao Zvonko Čuklić, sin školskog podvornika. I u mnogim drugim akcijama ovaj je omladinac borben i poduzetan. Od nekog inženjera Belić je saznao kako se pravi zapaljiva smjesa i odmah su započeli pokusima. Radili su sa nitroglicerinom, a kako su nevjesti jednom je došlo i do eksplozije u stanu Mojmirovom. Čitava soba je demolirana, ali nitko nije ozbiljnije povrijeđen.

Dogovorenog dana, nešto prije 9 sati navečer, omladinci podijeljeni u dvije grupe krenuli su biciklima prema Maksimiru. Uspjelo im je krišom se provući pokraj straža i staviti tempirane zapaljive smjese u drvenu ogradu sa svih strana stadiona.

Po obavljenom poslu, grupa se povukla neopazice. Na Jelačićevu trgu dočekao ih je Martin Mojmir i primio izvještaj da je zadatak izvršen. Stadion je potpuno izgorio.

Krešo Rakić, Štef Mlinarić, Veljo Dragović i još neki omladinci uhapšeni su 22. studenog iste godine na uglu Heinzelove i Zvonimirove ulice. Policija ih je otkrila i uhapsila na temelju priznanja neke omladinke koja nije izdržala mućenje. Dovela je agente na sastanak i tako su iznenađeni i pohvatani.

U dokumentu UNS — ureda II, br. 3445 od 1. XII. 1941. godine — O III 283, predmet Mlinarić Stjepan, opisan je ovaj događaj:

 

»Sudbenom stolu — Zagreb

U vezi dopisa naslova od 5. XI o. g. XXVI. Kzp. 4810-41, podnaša se slijedeća prijava:

Povodom izviđa u predmetu dijeljenja komunističkih letaka po srednjoškolcima uhićen je na uglu Heinzelove ulice i Kvaternikova trga Mlinarić Stjepan s još četvoricom svojih drugova, koji su po dužnostniku ravnateljstva za javni red i sigurnost Iveković Milanu, stan Perkovićeva ul. l, prepraćeni u Zvonimirovu 2, na treći kat, radi istražnog postupka.

Prilikom uhićenja na trgu nad istima nije izvršen pretres. Pošto se je u to uredovanje umiješalo i građanstvo, isti se nisu mogli temeljito pretražiti pa su hitno bili jedan s drugim povezani i prepraćeni u ured UNS-a, Zvonimirova ulica 2.

U uredu UNS-a na III katu počelo se temeljitim pretresom nad uhićenim Dragović Veljkom. U tom času trgnuo je samokres iza svoga pojasa uhićeni Mlinarić Stjepan, koji je bio udaljen 3—4 koraka, te je ispalio hitac u pravcu Grladinović Dragutina i ostalih. Na tu pucnjavu odmah je odgovorio Iveković Milan, ispalivši na uhićenog MHnarića koji se sakrio iza pisaćeg stola nekoliko hitaca da istog onemogući. Isti je zadobio nekoliko rana, od kojih je podlegao.

Kod ostalih uhićenih njegovih drugova pronađeno je slijedeće: jedan samokres cal. 9 mm, defenzivna bomba i jedna kama, koje je oružje zadržano kod ureda kao corpora delikti.«

 

Poslije je čitava grupa strahovito mučena. Nisu ih mrcvarili samo da priznaju nego i iz osvete. Svi su se herojski držali.

Krešo Rakić strijeljan je zajedno sa sedamnaestoricom komunista i anti-fašista na Rakovom Potoku.

 

Napad kod studentskog doma.

 

Prvi veliki oružani napad na ustaše izvršen je 4. kolovoza oko podneva. Pred studentskim domom u Runjaninovoj ulici dvanaestorica omladinaca napala su bombama i revolverima odred ustaša.

Ideja o napadu na odred ustaša u Runjaninovoj ulici rodila se u sveučilišnom rukovodstvu SKOJ-a i Partije. U istom domu ubili su ustaški sveučilištarci 1937. godine naprednog studenta Krstu Ljubičića.

Sveučilištarci su svakako htjeli izvesti akciju većeg obima koja će postići značajan politički i moralni efekt, pokazati kako se napredna zagrebačka studentska omladina odnosi prema ustašama.

Sekretar sveučilišne organizacije bio je u to vrijeme Vicko Raspor. Istovremeno je bio i član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a. Zajedno sa Slavkom Komarom, Milanom Borošakom, Tvrtkom i Dragom Seljanom i drugim studentima-komunistima on pravi plan napada. Prva je zamisao da to bude isključivo studentska akcija. Za vođu napada odredili su Slavka Komara. Tada su Raspor i Komar cjelokupni plan izložili Vladi Popoviću koji se suglasio pa se moglo pristupiti izvršenju. Tom prilikom odlučeno je da pored omladinaca studenata sudjeluju i omladinci iz srednjoškolskih i radničkih redova. Napadačka grupa formirana je od ovih omladinaca: Slavko Komar — vođa grupe, Milan Borošak, Tvrtko Seljan, Drago Seljan i Ljubo Marković — sve studenti; Anđelko Berislavić, Pero Rukavina i Ivan Gluhak — sva trojica radnički omladinci; Dušan Vidaković i Krešo Rakić — srednjoškolci i još dvojica omladinaca kojima se ne znaju imena.

U samom napadu bombama i revolverima sudjelovali su Komar, Tvrtko i Drago Seljan, Vidaković i Gluhak. Ostali su raspoređeni na osiguranja.

Oružjem su ih snabdjeli Joco Đaković i Martin Mojmir.

Ustaški odred upravo je izašao iz zgrade i postrojio se u Runjaninovoj ulici da krene na stražu pred Pavelićevu rezidenciju i ostala ustaška visoka nadleštva. Tada su omladinci izvršili napad.

Na pločniku je ostalo ležati mnogo ranjenih i mrtvih ustaša.

Neprijatelj je smjesta reagirao. Ustaše i Nijemci u to vrijeme već su imali dobrih iskustava i brzo su se snalazili. Na pojedinim mjestima u gradu, danju i noću, čekali su u pripravnosti specijalni oružani odredi vojnih i policijskih formacija sa zadatkom da u slučaju potrebe odmah blokiraju četvrti u kojima su izvršene bilo kakve akcije. Zato je prva faza napada bila mnogo lakša od druge. I ovoga puta omladinci su uspješno izveli napad, ali su prilikom povlačenja trojica iz grupe pala u ustaške ruke. Medu njima su Tvrtko Seljan i Anđelko Berislavić. Poslije su uhapšeni Buba Jančić i Braco Belić. Kod njih je, prema planu, trebalo da se sklone napadači poslije izvršene akcije. Zajedno s njima pali su još neki omladinci.

Odmah drugog dana pojavili su se na svim javnim mjestima u gradu ustaški plakati:

 

»Smaknuti zločinci koji su napali stražu ustaške vojnice te intelektualni začetnici ovog odvratnog zločina ...

Zagreb, 4. kolovoza.

Danas, dne 4. kolovoza u 11,45 sati prije podne jedna skupina komunista iza živice Botaničkog vrta bacila je 4 bombe na stražu ustaških sveučilištaraca pred đačkim domom u Runjaninovoj ulici. Tom prilikom ranjeno je 28 ustaša sveučilištaraca. Na licu mjesta uhvaćeni su pojedini napadači i to: Vinko Šonjara, profesor, Tvrtko Seljan, student rudarstva, Anđelko Berislavić, postolarski pomoćnik, Pero Rukavina, slastičar.

Isti su predani senatu pokretnog prijekog suda koji ih je osudio na smrt. Osuda je izvršena strijeljanjem. Osim toga, osuđeni su na smrt po senatu pokretnog prijekog suda i intelektualni začetnici tog napada 98 Židova i komunista, te su strijeljani.

Zagreb, 4. kolovoza 1941. godine

Iz ministarstva unutrašnjih poslova«

 

Treba reći da se senat pokretnog prijekog suda nije mnogo trudio da utvrdi fakta. Tako, na primjer, profesor Vinko Šonjara niti je sudjelovao u napadu na odred sveučilišne ustaške vojnice niti je išta o tom znao. Slučajno se u to vrijeme zatekao u Botaničkom vrtu, a kako je inače bio poznat kao lijevo orijentiran i progresivan čovjek, strijeljali su ga.

Nekoliko dana kasnije, 7. kolovoza, ponovo je izašao ustaški proglas:

 

»U vezi s komunističkim napadajem na stražu ustaške sveučilišne vojnice, dana 4. kolovoza o. g. otkriveni su daljnji saučesnici i intelektualni začetnici tog zločina.

Isti su predani senatu pokretnog prijekog suda, koji je 87 židova i komunista osudio na smrt.

Osuda nad njima izvršena je strijeljanjem.

Zagreb, 5. kolovoza 1941. godine.

Iz ministarstva unutrašnjih poslova, broj 17070-41.«

 

Ali o tom masovnom krvoproliću izvršenom nad nedužnim građanima koji s napadom na ustaše kod Botaničkog vrta nisu imali nikakve veze nije službeno rečeno sve.

Na saslušanju poslije oslobođenja ustaški zločinac Grga Ereš izjavio je:

 

»Poslije akcije u Botaničkom vrtu čuo sam da je samo policijski referent Viktor Tomić pohapsio 700 ljudi koje je za odmazdu pobio.«

 

Ovoj velikoj akciji bila je posvećena i emisija Radio-Moskve. U toj emisiji navodilo se da je neprijatelj za odmazdu strijeljao 305 ljudi.

To je divljaštvo kojemu do tada nije bilo primjera u našem gradu. Pa ipak, ni ova nečuvena zvjerstva nisu mogla spriječiti oružanu borbu zagrebačkih revolucionara. To više što je svaki čovjek u Zagrebu i u zemlji znao da bi svi ti takozvani taoci i intelektualni začetnici prije ili kasnije ionako bili umoreni. Ubijali su ih masovno svakog dana s povodom ili bez ikakva povoda. Već davno su ih osudili na smrt.

 

Smrt ustaškog doušnika Ivana Majerholda.

 

Likvidacija renegata i ustaškog doušnika Ivana Majerholda ide u red nevelikih, no prilično značajnih akcija zagrebačkih udarnih grupa. Izvršena je 7. rujna 1941. Izvršioci su Arnold Horvat Moša, Nikola Perković, Lazo Vračarić i Ivan Šibl.

Za odmazdu ustaške vlasti strijeljale su oko 50 ljudi.

 

Napad na njemačke avijatičare.

 

Pet dana kasnije, u petak 12. rujna, grupa omladinaca sa Svetica napala je bombama autobus koji je prevozio njemačke avijatičare između centra grada i borongajskog aerodroma. Napad je izvršen na uglu Zvonimirove i Harambašićeve ulice. Napadači su bili Vinko Milišić, Adam Brumnić i drugovi. Pokušali su ubaciti u autobus dvije defenzivne ručne granate, ali nisu uspjeli. Bombe su probile oba stakla na kolima i eksplodirale na trotoaru. Ipak, dva avijatičara su ranjena. Bio je to prvi oružani napad na pripadnike njemačkih okupacionih snaga u Zagrebu.

U ustaškom oglasu pozivani su građani da pomognu pronaći počinitelje. Dva mjeseca kasnije Milišić i Brumnić ipak su uhvaćeni.

Dana 19. studenog 1941. Feldkomandantura Zagreb izdala je proglas:

 

»Osudom njemačkog ratnog suda osuđeni su na smrt

1. Adam Brumnić, tvornički radnik

2. Vinko Milišić, fotografski pomoćnik

oba iz Zagreba, budući da su 12. rujna 1941. godine počinili nasilje ručnim granatama na autobus u kome su se nalazili njemački vojnici.

Osuda je danas izvršena strijeljanjem.

Zagreb, 19. studenog 1941.

Feldkomandantura — Zagreb«

 

Iako Nijemcima nisu naneseni gubici, i ustaške vlasti i Gestapo bili su neobično uzbuđeni. Sva štampa pisala je o komunističkim zločincima »koji bacaju ljagu na lojalni i prijateljski Zagreb«. Represalije su se nastavljale, no ustaše više i nisu obavještavale javnost o njima. Jednostavno su odvozili žrtve na Rakov Potok i Dotrščinu i ubijali ih.

 

Diverzija na Glavnoj pošti.

 

U nedjelju, 14. rujna, izvršena je velika diverzija na telefonskim postrojenjima Glavne pošte u Jurišićevoj ulici.

Točno u 12.30 sati začule su se dvije potmule detonacije. Sva stakla na zgradi Glavne poste bila su razbijena, a kroz prozore je izletjela veća količina kancelarijskog papira i kojekakvih spisa.

Drugog dana izišla je u ustaškom dnevniku »Hrvatski narod« službena obavijest o događaju na Glavnoj pošti:

 

»Dana 14. rujna o. g. u vremenu od 12,30 i 13 sati prasnula su u zgradi Ravnateljstva pošta, odjelu brzojava i brzoglasa, četiri paklena stroja. Tom prilikom ranjeno je osam osoba, među njima dva njemačka vojnika i jedan časnik, te nekoliko članova redarstvenog izaslanstva. Redarstveni pristav Škunca podlegao je zadobivenim ranama ...«

 

U srijedu 17. rujna raspisana je tjeralica za počiniteljima ove akcije i štampana u obliku velikih plakata u nekoliko stotina hiljada primjeraka, koji su izlijepljeni po svim javnim mjestima u NDH.

 

»Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost Nezavisne Države Hrvatske.

Predmet: Čuljat Josip i dr. — tjeralica.

OGLAS

U vezi istrage zbog postavljanja paklenih strojeva u brzoglasnoj i brzojavnoj središnjici u Zagrebu, određuje ovo Ravnateljstvo svestranu tjeralicu za slijedećim osobama:

1. JOSIP ČULJAT, poštanski Činovnički vježbenik, star 20 godina, rođen u Zagrebu, sin Josipa i Ljubice r. Jakopčić, neoženjen, rkt, zadnji stan u Zagrebu, Omiška 9.

2. SLAVKO MARKON, poštanski tehničar, star 21 godinu, rođen u Slat. Dre-novcu, kotar Slatina, sin Petra i Marije r. Ilova, rkt., neoženjen, zadnji stan u Zagrebu, Derenčinova 27.

3. VILIM GALJER, poštanski činovnik, star 30 godina, rođen u Prugovcu, kotar Đurđevac, sin Franje i Ane r. Herak, oženjen sa Nadom r. Kafka, rkt., zadnji stan u Zagrebu, Gajdekova 34.

4. NADA GALJER r. KAFKA, poštanska činovnica, stara 21 godinu, rođena u Zagrebu, kći Mirka i Marije r. Kafka, udata za Vilima Galjera, rkt., zadnji stan u Zagrebu, Gajdekova 34.

Poziva se svatko, koji znade gdje se isti sada nalaze ili tko imade podatke o njihovom sadanjem vjerojatnom boravku da o tome obavijesti smjesta najbližu redarstvenu odnosno upravnu oblast ili organe.

Ona osoba koja bude dala takve podatke da se na temelju istih gore navedeni mogu pronaći ili koja bi ih sama pronašla, dobit će nagradu u iznosu od Kuna 100.000.— slovima sto hiljada.

Ona pak osoba koja bi gore navedenim pružila ma kakvu pomoć ili bi namjerno propustila da obavijesti oblasti o podacima sa kojima raspolaže, smatrat će se sukrivcem zločina zbog kojeg se isti traže, te će u smislu postojećeg zakona biti predana nadležnom Pokretnom prijekom sudu na postupak.

Zagreb, 17. rujna 1941.

Iz Ministarstva unutrašnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske. Ravnateljstvo za javni red i sigurnost — Broj 31188-41.«

 

Uoči izvršenja ove velike diverzije nekoliko zagrebačkih ilegalaca angažiralo se u pripremama. Među njima su se isticali Blaž Mesarić, a još prije no što su uhapšeni Vojo Kovačević i Ante Milković. Inače, akcija je organizirana i izvedena na inicijativu Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i Rade Končara osobno. Izvođenje je bilo povjereno Mjesnom komitetu. Tehničke pripreme izvršili su spomenuti poštanski službenici.

Limene kutije za eksploziv, prilagođene dimenzijama glavnih vodova gradske telefonske centrale i visokofrekventnih postrojenja, izrađene su u bravarskoj radionici Ivana Brumena, na Paromlinskoj cesti. Brumen je bio simpatizer Partije.

Domobranski poručnik Augustinović nabavio je potrebnu količinu eksploziva iz vojnog magazina. Augustinovića i Mesarića povezao je Ivo Rukavina, član nekadašnjeg Vojnog komiteta.

Čuljat i Markon bili su mehaničari; prvi kod telefonskih uređaja na gradskoj automatskoj centrali, drugi kod specijalnih visokofrekventnih postrojenja za međugradske veze. Obojica su bili dvadesetogodišnji mladići — skojevci.

Već su ranije izradili plan diverzije. Uvijek za vrijeme noćnih službi užurbano su vršili potrebne predradnje. Velik problem bio je: kako unijeti eksploziv u zgradu. Radilo se o količini od 21 kilogram trotila. Svi ulazi u prostorije telefonskih aparatura bili su pod stalnom stražom ustaša i Nijemaca.

Ali je i taj problem vješto riješen. Tri dana prije diverzije Mesarić se odvezao fijakerom do željezničke stanice. Ponio je velik paket, naslovljen na adresu: Slavko Markon, mehaničar na Glavnoj pošti, Zagreb, Jurišićeva ulica. Pred poštom II, na glavnom kolodvoru, fijaker je stao i Mesarić je izašao. Tamo je čekao određen čovjek s riječima: »Gospođa je poslala paket« (bila je to lozinka). Mesarić mu je uručio pošiljku. Ovaj je istog časa unio pored službujućeg stražara u zgradu pošte II.

Narednog dana paket je zajedno s ostalim pošiljkama prevezen automobilom na Glavnu poštu u Jurišićevoj ulici. (Takva je bila dnevna praksa. Paketi su se uvijek otpremali s kolodvora u Jurišićevu ulicu, a odatle upućivali adresantima.)

Istog tog dana, 12. rujna, Markon je primio dežurstvo kod automatske centrale. U 13 sati dostavljač je donio paket. Ovaj ga je odmah pohranio u priručni magazin, jer sigurnijeg mjesta nije mogao naći.

Bio je to put eksploziva od domobranskog skladišta odakle ga je ukrao poručnik Augustmović, do Glavne pošte u Jurišićevoj ulici.

Uz mehaničara kod visokofrekventnih uređaja stalno se nalazio njemački vojnik. Postavljen je bio radi osiguranja, jer su Nijemci i te kako bili zainteresirani za međugradske veze. Tu su, osim toga, bila i specijalna postrojenja njemačke komande za održavanje telefonskih veza s Bečom, Berlinom, Beogradom i Atenom, a preko njih išli su i vodovi od Berlina do Odese i Sofije. Ovog njemačkog stražara trebalo je onemogućiti, jer se u njegovu prisustvu nisu mogli montirati pakleni strojevi.

Markon i Čuljat izmijenili su sa svojim kolegama dane dežurstva izmislivši neke privatne razloge. Stvar se morala podesiti tako da se njih dvojica u određeno vrijeme nađu zajedno. Trebalo je također riješiti problem dežurne telefonistice koja je morala biti upućena u stvar.

U subotu 13. rujna tačno u 12 sati Markon i Čuljat nastupili su smjenu dežurnih mehaničara, a Nada Galjer smjenu dežurne telefonistice. Rad su započeli odmah. Bilo je sedam kutija eksploziva. Na svaku od tih sedam kutija montirali su sve potrebne dijelove za električno paljenje. Kad je i to bilo završeno, kutije su postavljene najprije na tri predviđena mjesta gradske automatske centrale i poslije na dva mjesta visokofrekventnih međugradskih postrojenja koja su se nalazila kat niže i još na dva mjesta u takozvani razdjelnik.

Dok su Markon i Ćuljat radili, metar daleko od paklenih strojeva spavao je njemački vojnik totalno pijan. Čuljat je dobro izvršio zadatak i bocom rakije riješio ovaj inače teško rješiv problem.

Kad su kutije s trotilom bile postavljene na određena mjesta, povezane su električnom žicom, one u drugom s onima u trećem katu i sve priključene na određeno mjesto u gradskoj automatskoj centrali gdje završava linija jednog telefonskog aparata. Udešeno je tako da se dizanjem slušalice tog telefonskog aparata negdje u gradu odmah izazove eksplozija svih paklenih strojeva u oba kata.

U sedam ujutro sve je bilo gotovo.

U osam ujutro Čuljat, Markon, Galjer i ostali učesnici u organizaciji diverzije koji su morali biti kompromitirani krenuli su vlakom prema Karlovcu da bi se prebacili na Kordun u partizane.

U 12,30, dakle u vrijeme kad je diverzija izvršena, bili su već nadomak partizanskog odreda.

U Tuškancu, u stanu Olge Milčinović, profesorice, točno u dogovoreno vrijeme Nikola Rupčić podigao je slušalicu. Zadatak je primio od Člana Mjesnog komiteta Antuna Bibera Teheka. Da pakleni strojevi ne bi eksplodirali prije vremena, Rupčić je od časa kad su montirani do podizanja slušalice čuvao telefonski aparat. U gradu su se začule dvije detonacije jedna za drugom. Policajci su uletjeli u zgradu. U namjeri da spriječe eventualnu eksploziju na drugim mjestima, zapovijedili su da se iskopča akumulatorska baterija. Na taj način oni su upravo sami izazvali i drugu eksploziju. Ipak, zbog pogreške pri montaži, jedan od sedam paklenih strojeva nije eksplodirao.

Na samom mjestu poginuo je redarstveni pristav, a pet ustaških agenata, dva njemačka vojnika i jedan njemački oficir ranjeni su. Nitko od poštanskih službenika i građanskih osoba nije stradao.

Ovom diverzijom prouzrokovana je velika materijalna šteta telefonskim uređajima Glavne pošte u Zagrebu. Važniji od toga bio je moralni efekat akcije.

 

Napad na ustaše u Vrbanićevoj ulici.

 

Istoga dana, diverzantska grupa u sastavu Kroflin, Gluhak, Vidan, Civin, Butković i Horvat — te još dvojica drugova nepoznatih prezimena s nadimcima Cvikeraš i Žuti — zaposjela je Vrbanićevu i Bužanovu ulicu i dio željezničke pruge. Izviđali su ustaške kasarne u Heinzelovoj ulici. Popodne je odred ustaša u punoj ratnoj spremi krenuo iz kasarne prema gradu. U Vrbanićevoj ulici Kroflin je bacio bombu. Ustaše nisu bili iznenađeni. Istoga časa zauzeli su položaje i otvorili vatru prema napadačima. Ovi su odgovorili vatrom iz revolvera. Razvio se pravi oružani okršaj u kojem je ranjeno 12 ustaša. Napadačka grupa također je imala gubitaka. Žuti je poginuo prilikom bijega kod tvornice Gaon, a Rudolf Kroflin i Vlado Gluhak ranjeni su i uhvaćeni. . .

Dnevnik »Hrvatski narod«, komentirajući diverziju na Glavnoj pošti, piše i o napadu u Vrbanićevoj ulici:

 

»Istoga dana bačene su u Vrbanićevoj ulici dvije bombe na odjel ustaške vojnice, kojom prilikom je ranjeno 12 ustaša. U oba slučaja (pod prvim slučajem misli diverziju na pošti op. p.) radi se o komunističkim terorističkim pothvatima. U vezi s tim zločinima proveden je izvjestan broj uhićenja. Istraga ukazuje na veze koje su komunistički zločinci podržavali sa engleskim agentima, koji su — kako je utvrđeno nedavnim otkrićima u Američkom konzulatu — u prostorijama Engleskog konzulata u Zagrebu imali veliko skladište eksploziva.«

 

Tako ustaška propaganda bunca o vezama sa zapadnim silama, vjerojatno da bi opravdala ulazak NDH u rat. Međutim, vezu s obje udarne grupe održavali su Blaž Mesarić i Stjepan Malek, a bombe su nabavljene iz vojnih magazina.

Nedjelja 14. rujna 1941. bio je crn dan za ustaške i okupacione vlasti u Zagrebu. Velika i odlično organizirana i izvedena diverzija na Glavnoj pošti, napad u Vrbanićevoj ulici i još neke manje čarke na periferijama gotovo da slute na otvoreni oružani rat u okupiranom gradu. Ne bore se samo partizani u pokrajini već sve intenzivnije djeluju i u centru neprijateljskih snaga.

Rudolf Kroflin i Vlado Gluhak teško su mučeni na ustaškom redarstvu. Držali su se herojski. Obojica su strijeljani.

 

Drugi napad na njemačke avijatičare.

 

Četrnaest dana poslije ovih događaja, 30. rujna 1941, udarna grupa Perković, Vračarić i Šibl napala je vatrom iz pištolja grupu njemačkih avijatičara na uglu Zvonimirove i Rusanove ulice, Jedan Nijemac poginuo je na mjestu, drugi je podlegao nešto kasnije u bolnici, treći je teško ranjen.

Upravo u momentu kada su tri napadača otvorila vatru na avijatičare, naišao je autobus njemačkih vojnika. Bio je to isti onaj autobus na koji su 12. rujna Brumnić i Milišić bacili dvije bombe. Šofer je naglo zakočio, Nijemci su iskočili panično na pločnik i smjesta se razbježali po vrtovima i dvorištima okolnih kuća. Pucnjava je započela posto su tri druga već davno napustila mjesto napada.

Ipak, Vračarić i Perković naišli su kod tvornice papira i rampe na Zavrtnici na zasjedu odreda kulturbundovaca. Vračarić je tada lakše ranjen, ali se uspio spasiti. Kad su se već odvojili, Perković je ponovo upao u blokadu, ranjen je i uhvaćen.

Od devet sati navečer, kad je napad izvršen, pa sve do dva ujutro, trajala je u čitavom istočnom dijelu grada žestoka pucnjava iz pušaka i puškomitraljeza. Odredi ustaša i Nijemaca u punoj ratnoj spremi krstarili su posvuda naokolo i pucali u mrak plašeći se i svojih sjena.

Ovoga puta njemačke okupacione vlasti reagirale su oštro. U uličnom napadu poginuli su pripadnici Wehrmachta i Gestapo je poduzeo ozbiljnu istragu. Vladali su se kao na okupiranom području i nimalo nisu vodili računa o činjenici da je NDH makar i samo formalno suverena država. Hapsili su desetke i desetke nedužnih ljudi, samo ako su utvrdili da su se bilo kada družili ili makar samo poznavali nekoga između trojice napadača. Hapsili su masovno i njihove porodice.

Istragu je vodilo ustaško redarstvo, ali i Gestapo. Perkovića koji je priznao djelo osudio je njemački ratni sud, a ustaške novine pišu o tome kao o posve normalnoj stvari.

 

Udarna grupa Albina Kovačića.

 

Na zapadnim periferijama Zagreba u Kustošiji, Vrapču i Podsusedu od početka okupacije isticala se aktivnošću udarna grupa Albina Kovačića. Njegovi su drugovi Franjo Stanišak, Duško Rubinić, Zvonko Rogan i Dragutin Goljački. . . Evo opisa nekih njihovih akcija iz prvih dana.

U pilonima Savskog mosta ostala je velika količina eksploziva. Bivša vojska namjeravala je da ga sruši u slučaju povlačenja pred Nijemcima, ali su ovi prebrzo prodrli i pontonjeri nisu izvršili zadatak. Tako je most ostao čitav, a eksploziv ostavljen i vjerojatno zaboravljen.

Albin Kovačić, Duško Rubinić i Franjo Stanišak upisali su se u veslački klub i redovno trenirali. Samo članovi kluba imali su privilegij da se za vrijeme treninga zadržavaju pod mostom na kojem je bila stalna straža. Redovni veslački trening trajao je više od mjesec dana. Tako su postepeno iznijeli sav eksploziv. Čamcem su ga odvozili do ušća rijeke Krapinčice, a odatle je raspodjeljivan na određena mjesta.

Eksplozivom se koristila u manjim količinama i sama udarna grupa. U početku nisu bili vješti, ali uvijek su nešto pokušavali. Albin Kovačić nije nikad mirovao. Prije no što su završili jednu akciju, on je već snovao o drugoj. Kidali su željezničke tračnice, pa iako nisu neprijatelju nanosili osobite štete, ipak su ga uznemirivali i dezorganizirali saobraćaj.

Dana 12. rujna pripremio je Albin Kovačić odgovarajuću količinu eksploziva i ušuljao se u jedan od vagoneta koji u podsusedsku cementaru unose sirovi materijal. Tvornica je uglavnom radila za Nijemce i Kovačić je namjeravao minirati glavni kotao. Uspio je doprijeti do pogona i montirati dinamit u glavni kotao. Tada je namjestio upaljač i brzo se udaljio. Iz tvornice se izvukao neopazice.

Čas kasnije uslijedila je eksplozija. Cementara je prestala raditi, ali svega tri dana. Količina podmetnutog eksploziva bila je premala.

Poslije izvršene diverzije ustaško redarstvo uhapsilo je dvadesetak radnika iz tvornice i šestoro ljudi iz Podsuseda pod sumnjom. Dok su bili u zatvoru kotarskog suda, Albin Kovačić donosio im je hranu. Medu uhapšenima bila je i Marija Jurinac, jedina je ona znala tko je podmetnuo eksploziv! Ali nije odala.

Udarna grupa Albina Kovačića izvršila je još nekoliko manjih diverzija i sabotaža. Poslije jedne od ovih manjih akcija Kovačić je pronađen i uhapšen. Bilo je to 6. prosinca 1941. Teretili su ga i kao sekretara skojevske grupe. Započelo je mučenje koje je potrajalo puna četiri mjeseca.

 

Bilo je mnogo individualnih podviga zagrebačkih ilegalaca. Nemoguće je opisati sve slučajeve ličnih razračunavanja između komunista i ustaša tokom prve ratne godine, a i do oslobođenja. Tako je, na primjer, skojevac Vinko Megla ustrijelio ustaškog koljača, jer se pred njim hvalio kako je sudjelovao u pokoljima Srba u Bosni. Megla mu je pozvonio na vrata i kad mu je ustaša otvorio, jednostavno ga je likvidirao.

 

Zagrebački komunist Ivan Sabol, metalski radnik, na isti je način ustrijelio nekog ustaškog doušnika.

 

Član Mjesnog komiteta Zagreba Antun Biber Tehek naišao je početkom 1942. na policijsku zasjedu u nekom ilegalnom stanu u Jurišićevoj ulici. Tehek se nije dao uhapsiti. Trgnuo je pištolj i otvorio na ustaške agente vatru. Razvila se borba u stanu, u kućnom dvorištu i oko kuće. Uspio je ustrijeliti jednoga i raniti dva agenta. Potom se izgubio u spletu gradskih ulica. Kao i mnogi drugi revolucionari bio je prisiljen oružanim otporom spašavati život.

 

Ustaški Sing-Sing.

 

Medu svim individualnim podvizima zagrebačkih revolucionara iz 1941. najdramatičniji je podvig člana Mjesnog komiteta SKOJ-a Martina Mojrmra. Desilo se to 11. listopada.

U Primorskoj ulici prišao mu je policijski agent i zatražio isprave. Mojmir je bio snabdjeven dobrom, iako falsificiranom legitimacijom, a bio je i naoružan. Pokazao je ispravu, ali ga je agent unatoč tome pozvao da ga slijedi u policijsku stanicu. Očito je u njemu prepoznao ilegalca. Pošli su zajedno. U pogodnom momentu Mojmir je izvukao pištolj i opalio u agenta tri hica. Ovaj se bez glasa stropoštao na trotoar.

Bježao je prema Ljubljanskoj ulici, ali je na završetku Primorske već naišao na blokadu. Primijetio je agente, no nije mu preostalo drugo već da se pokuša probiti. Tako je prispio do crkve sv. Blaža na uglu Primorske i Deželićeve ulice. Zasjeda je čekala skrivena iza velikog kamenog sarkofaga pred crkvom. Projurio je pored zasjede. Pucali su za njim, ali ga nisu pogodili. Pošto se dokopao drvoreda u Deželićevoj ulici, bio je prilično zaklonjen od oka i zrna, no još uvijek u neposrednoj smrtnoj opasnosti. Razmišljao je grozničavo kamo da krene. Tada se dosjetio da bi se iz Krajiške mogao nekako provući u Bosansku ulicu, u predjel vila i vrtova; tamo mu neće biti teško da se izgubi. Kao dječak pohađao je u toj ulici školu. Dobro je poznavao teren. Ali nije znao da su se baš u toj krajiškoj školi smjestili njemački vojnici.

Prošao je pokraj njemačkog vojnika na straži držeći prst na otponcu pištolja skrivenog pod kaputom. Stražar ga nije ni pogledao. Vjerojatno nije smatrao svojom dužnošću da se miješa u djelokrug rada domaće policije, ili nije znao o čemu se radi. Progonitelji su odmah naišli. Mojmir je skrenuo ponovo u Primorsku ulicu; ušao u dvorište neke kuće. Vjerovao je da će moći prijeći preko plota u dvorište susjedne zgrade i vratiti se na isto mjesto gdje je ustrijelio ustaškog agenta. Tamo ga zacijelo vise neće tražiti.

Potjera je stigla do zgrade i nazad više nije mogao. Nije imao vremena ni da se uspne na zid. Ipak je krenuo nekim hodnikom nasumce vjerujući da će uspjeti pobjeći preko dvorišta u Ilicu. Ali nije uspio. Dvorište u kojem se našao bilo je ograđeno visokim zidom i uzmaka više nije bilo. Sklonio se u mračan kut podruma iza neke bačve i pripremio na posljednji okršaj. Branit će se sve dok ga ne ustrijele.

Poslije nekoliko časaka začuo je topot čizama. Netko je silazio stepenicama. Bio je to stražar poslan da pretraži taj dio zgrade. Zastao je ispred mračnog dijela podruma neodlučno i glasno povikao: »Ovdje nema nikoga!« Očito nije želio riskirati. Pošto je otišao, pojavio se drugi stražar. Ovaj je počeo tragati. U momentu kad je posegnuo u džep za baterijom ili revolverom, Mojmir opali tri puta. Pao je bez glasa.

Najprije je zavladao tajac, a potom se začulo došaptavanje među progoniteljima. Dogovarali su se kako da Mojmira uhvate ili ubiju. Ali nijedan od njih nije imao smjelosti da ude. Pucali su nasumce u tamu. Mojmir je odgovorio vatrom. Tada ga metak pogodi u nogu. Srećom, rana nije bila teška i još se mogao braniti. Zatim ugleda na zidu sjenu čovjeka. Pokušavao se prikrasti neopazice i zauzeti položaj odakle će uspješnije gađati. I toga je oborio prvim hicem... U hajku se umiješao i neki njemački vojnik. Izložio se suviše i odmah je dobio metak u trbuh. Još jednog ustaškog agenta ranio je u ruku. Ali je i sam ponovo pogođen u lijevi obraz ispod oka.

Pošto je ispraznio oba šaržera, Mojmir odbaci pištolj i zatetura prema izlazu. Posrnuo je i pao preko ubijenog ustaše koji je ležao u lokvi krvi. Drugi ustaša zaletio se i udario, ga čizmom pod rebra. Čuo je kako govore: »Pusti ga, vidiš da crkava!«

Podigli su ga i poveli do automobila. Hinio je da ne može hodati i dopustio je da ga vuku. Još uvijek nije gubio nadu da će možda u pogodnom trenutku, ako agentima popusti pažnja, pobjeći. Zaista, nisu ga ni vezali.

U Vinogradskoj bolnici pružili su mu prvu pomoć. Dežurna liječnica izjavila je da je izgubio mnogo krvi. To je za Mojmira bilo povoljno. Uopće, liječnica mu je u svemu išla na ruku. Dok ga je previjala, šapnuo joj je adresu kamo treba da javi što mu se desilo. Pristala je. Ali ni dijagnoza nije pomogla. S redarstva su došli agenti, poznati ustaški batinaši Odmah u bolnici, dok se još oporavljao, započeli su istragu. Pitali su ga o Radi Končaru i o drugim poznatijim zagrebačkim komunistima.

Poslije su mu u kirurškoj sali pokazali njemačkog vojnika kojega je ranio u trbuh. Nepomično je ležao na stolu u dubokoj nesvjestici.

Stavili su ga na nosila i unijeli u policijski automobil. Na ustaškom redarstvu razgovor između Mojmira i policijskih agenata trajao je gotovo cijeli dan. Najprije su ga pokušavali slomiti taktikom dobrog postupka. Donijeli su mu čaja i kolača i dok je pio i jeo, uvjeravali su ga kako je i njihova nacional-socijalistička država radnička, a on je još mlad i ima šanse, ako bude pametan, da mu poštede život.

Kasno na večer dovezli su ga pred neku vilu. Mojmir nije znao gdje se nalazi, ali je ocijenio da je vila negdje u sjevernom dijelu grada. Pred vratima je stajao ustaški stražar. Još uvijek je hinio da ne može hodati i unijeli su ga na nosilima. U hodniku su se čuli stravični jauci iz susjedne prostorije. Očito su nekoga upravo mučili. Mojmir je osluškivao što pitaju žrtvu. Bio je to šofer. Pitali su ga »koga je to vozio u Osijek«. Nije odgovarao, samo je plakao, psovao i jaukao od bolova.

Posjeli su ga u predsoblju i odmah mu izuli cipele, valjda da ga prirede za batinanje. Dva agenta koji su ga čuvali svakog bi časa provirivali u drugu sobu da se zabave mučenjem šofera. Tako se ukazala sasvim blijeda prilika za spas.

Nije imao što riskirati. Bolje da ga ubiju na bijegu nego da ga tu mrcvare. Znao je da se nalazi u zloglasnom Sing-Singu, tajnoj mučionici, o kojoj se govorilo u gradu, no nitko nije znao gdje se nalazi. Zatvorenike su tamo odvozili vezanih očiju. I kad je šofer ponovo jače zavikao, a agenti požurili da vide što se dešava, Mojmir se podigao i tiho bosonog potrčao do vrata. Naglo ih je otvorio i projurio pokraj iznenađenog stražara. Prebacio se preko ograde i odmah ustanovio da je negdje na Ksaveru. Počeo je svom snagom trčati prema Gračanima. Pucali su za njim, bezuspješno. Strgao je s glave bijeli povoj da ne bude upadljiv. Poslije, kad mu više nije prijetila direktna opasnost, usporio je trk i pošao žurnim koracima. Odlučio je da okolnim putem preko padina Zagrebačke gore krene na Kustošiju do svog druga Ivice Majerića. To je bio dug i mučan put, a on je ipak bio ranjen na dva mjesta i bosonog. No morao je izdržati.. . Stigao je u svitanje.

Ustaški radio emitirao je cijelog drugog dana proglas kojim raspisuje sto hiljada kuna nagrade za Mojmirovu glavu.

Iz Majerićeva stana uhvatio je vezu s Mjesnim komitetom SKOJ-a. Milica Opalo donijela mu je novi »trenčkot« i šešir, a skojevac Lupert obojio mu je kosu. Poslije toga odveli su ga dvojica naoružanih omladinaca u drugi ilegalni stan, u Domobransku ulicu. Kod Majerića više nije mogao ostati, jer taj je stan već otprije bio pod policijskom prismotrom. Doveli su i liječnika da mu pregleda rane. Bio je to dr Bocak. Izvadio mu je metak iz noge i ponovo ga previo.

Oporavljao se mjesec i po dana. Tada se počeo spremati za odlazak u partizane. U jednom od svojih nekadašnjih stanova imao je planinarske bakandže i hlače. Uputio se tamo da ih uzme. Bilo je to veoma neoprezno. Otvorio mu je policijski agent s uperenim revolverom. Ali ilegalci u Mojmirovoj situaciji i njegova kova drže uvijek prst na otponcu pištolja. Bio je brži od agenta. Opalio je smjesta i ranio ga u nogu. Potom je istrčao na ulicu i izgubio se. (Stan se nalazio u Derenčinovoj ulici 6 kod Ivana i Slavka Biljana.) Tako se ponovo spasio. Poslije tri dana otišao je preko Karlovca u partizane.

 

Bilo je to u vrijeme više sličnih podviga zagrebačkih revolucionara. Mojmirov je samo najuzbudljiviji. Ilegalac je katkad imao i sretnu priliku, no morao je biti vanredno odvažan, odlučan i vješt da je iskoristi. Poučeni gorkim iskustvima, policijski agenti opasnije ljude više i nisu pokušavali hapsiti. Postavljali su zasjede, nenadano se bacali na žrtvu i svladavali je. Ako nisu uspijevali, jednostavno su ustrijelili čovjeka na ulici.

Oružani okršaji nisu u gradu bili više nikakva rijetkost. Navikli su na njih i policajci i revolucionari, pa i građani.

Oružane akcije u Zagrebu bile su najbrojnije i najznačajnije prve godine okupacije. Poslije 1941. već se žarište oslobodilačkog pokreta nalazilo izvan grada. Oružana borba vodila se širom zemlje i formirani su oslobođeni teritoriji. U partizanskim odredima borio se i velik broj zagrebačkih revolucionara, većinom omladinaca. Iz grada su svakog dana odlazili dotadanji udarnici, a mnogo ih je poginulo, jer borba u Zagrebu stajala je izvanredno mnogo žrtava. Pa ipak su se regrutirali uvijek novi udarnici. I druga ratna godina u okupiranom gradu bila je bogata oružanim akcijama. Ove ne prestaju ni 1943. i 1944. godine. Tada se oružanim borcima gradskih ulica često ne znaju više ni imena ni nadimci. Svi poznatiji ilegalci ili su već u partizanima ili su poginuli. Izvedene oružane akcije i sabotaže lakše je bilo čak pratiti po neprijateljskim izvještajima nego ih rekonstruirati prema sjećanjima preživjelih suvremenika. U tom razdoblju likvidirano je u našem gradu na stotine neprijateljskih vojnika i oficira, policijskih agenata, konfidenata i provokatora. Izveden je velik broj diverzija i sabotaža. Neprijatelj je pretrpio zbog toga znatnu materijalnu štetu i gubitke. Da se i ne govori o moralnom i političkom efektu.

 

3. travnja 1942. u predgrađu Zagreba vodila se kratka, ali žestoka borba između jedne grupe suradnika NOP, koja je radila na otpremi ilegalnog materijala, i ustaške straže na cesti prema Markuševcu. U paketima se nalazilo oružje za partizane. Ilegalci su se uspjeli spasiti. Stradao nije nitko.

 

5. travnja 1942. godine oko 13 sati sukobila se udarna grupa s policajcima kod podvožnjaka iza hotela »Esplanade«. Ranjen je jedan policijski stražar.

 

22. travnja 1942. godine grupa željezničke radionice razorila je električni transformator. Sve policijske snage bile su toga dana na nogama. Motorizirane patrole obilazile su neprekidno sve transformatore, vodovodni rezervoar, električnu centralu, plinaru, poštu, podvožnjake i sve važnije objekte u gradu. Sav policijski aparat bio je zauzet na ulicama.

 

12. lipnja 1942. zapaljeno je skladište benzina njemačke vojske u Selskoj cesti. Akciju su, pod rukovodstvom Josipa Manolića i Ivice Kranželića, izveli omladinci Vladimir Radošević i Vladimir Posavec.

Tom prilikom uništeno je oko 60.000 kilograma njemačkog benzina, nekoliko uskladištenih tenkovskih motora i postrojenja u nekim radionicama vezanim uz skladište.

Eksplozija je snažno odjeknula gradom.

 

Potkraj lipnja 1942. likvidiran je policijski provokator Katović. Zadatak je bio povjeren nepogrešivom udarniku. Bio je to Josip Preskar Boltek.

 

Kako se većina vojnih postrojenja i objekata nalazila u predgrađu ili neposrednoj blizini grada, veliki broj diverzija i akcija bio je usmjeren na te objekte. Bez obzira jesu li akcije izvodile udarne grupe ili partizanske jedinice iz okolice Zagreba, podatke o snazi neprijatelja, o naoružanju, o rasporedu straža, zasjeda i bunkera pribavljala je gradska organizacija putem obavještajne službe ili široke mreže antifašističkih organizacija i simpatizera.

 

Sedamnaestog kolovoza 1942. napadnut je aerodrom u Sv. Nedjelji. Napad je izvršila grupa partizana. Prema podacima iz neprijateljskog dnevnog izvještaja napad je bio veoma snažan. Neprijateljskoj posadi upućena je pomoć iz grada. Slijedećeg dana partizani su ušli u Samobor. Prema podacima neprijatelja borbe su se vodile na ulicama Samobora i vojna posada zatražila je pomoć jedinica iz Zagreba.

 

 

Sedamnaestog rujna 1942. izvršena je u Vrapču diverzija na glavnom električnom vodu Zagreb—Karlovac. Prema podacima iz neprijateljskog dnevnog izvještaja broj 261 od 18. rujna oštećen je betonski stup glavnog voda, izolatori i žice.

 

Na željezničkoj stanici Sesvete kraj signala za ulazak u stanicu eksplodirala je 20. rujna 1942. ispod vlaka mina. Eksplozija je prevrnula lokomotivu i oštetila 6 vagona.

 

Oko 80 partizana ušlo je 26. listopada 1942. u selo Brezovicu, udaljeno svega nekoliko kilometara od Zagreba. Zarobljena su dva žandara, zauzeta je žandarmerijska postaja, općinski spisi su uništeni i sve telefonske veze sa Zagrebom prekinute. Obruč oko Zagreba postepeno se stezao i grad je sve više nalikovao na otok.

 

U prosincu 1942. bataljon Kalničkog partizanskog odreda, pod komandom političkog komesara odreda Jože Horvata, iznenada se pojavio na Sljemenu. Razoružali su neke neprijateljske vojnike i oficire koje su zatekli u izletničkim domovima.

 

U Cankarevoj ulici br. 6 likvidiran je 6. siječnja 1943. ustaški agent Horvat.

 

U ožujku 1943. ubijen je u Branimirovoj ulici gestapovac Hescheimer, Prema dnevnom izvještaju neprijatelja br. 122 prvog svibnja 1943. napadnuta je na Grmoščici vojna straža.

 

29. lipnja 1943. napadnut je jedan vojni bunker s neprijateljskom posadom kod vile Vajs. Prema neprijateljskom dnevnom izvještaju br. 201 grupa partizana ušla je 19. srpnja 1943. u Gornje Vrapče.

 

U ljeto i jesen, od lipnja do listopada 1943, ističe se udarna grupa u sastavu Josip Jutriša, Josip Štimac, Josip Podboj, Ivica Čerlek i Miroslav Hubak. Ova je udarna grupa izvela niz uspješnih oružanih akcija.

Tako su iz artiljerijskog zavoda u Ilici oteli 14 puškomitraljeza i prenijeli ih partizanima u Hrvatsko zagorje.

Iz ustaškog ministarstva promičbe (propagande) odnijeli su veće količine štamparskog materijala. Taj je materijal također prenesen u Hrvatsko zagorje.

Usred Zagreba zarobili su bojnika Petranovića i likvidirali ga. Petranović je bio načelnik pozadine ministarstva oružanih snaga, inače ustaški nastrojen. Progonio je u domobranstvu simpatizere i suradnike narodnooslobodilačkog pokreta.

Provalili su u stan ministra oružanih snaga generala viteza Vilka Begića s namjerom da ga likvidiraju. Nisu ga zatekli u stanu. Odnijeli su specijalni automat s Hitlerovom posvetom i sva odlikovanja.

Nadalje su izveli oružani napad na ađutanta ustaškog stožernika u Novotnijevoj ulici. Došlo je do puškaranja. Nisu ga uspjeli likvidirati.

Josip Štimac i Nikša Marić napali su i ustrijelili njemačkog generala gestapovca Brandera kod sela Igrišča u Hrvatskom zagorju.

 

Poznati diverzant od 1942. do 1944. jest i omladinac Slavko Stančir. Djeluje u najbližoj okolici Zagreba.

Ovi su diverzanti djelovali u gradu i na oslobođenom teritoriju oko Zagreba. Bili su povezani i s partijskim rukovodstvima i s vojnim partizanskim štabovima. I sami su bili pripadnici partizanskih odreda i brigada.

 

Više ovakvih akcija izveo je i poznati zagrebački diverzant Ratko Javornik.

Na mitnici u Maksimiru oduzela je udarna grupa 7. listopada 1943. oko 14 sati poslije podne uredniku glavnog ustaškog lista »Hrvatski narod« ustaši Ivankoviću automobil. Događaj je registriran u neprijateljskom dnevnom izvještaju br. 281 od 8. listopada 1943.

 

17. X 1943. neka partizanska jedinica rastjerala je radnike kod Rauhove lugarnice i zabranila je sječu drva za potrebe neprijateljske vojske. Podaci o tome nalaze se u neprijateljskom dnevnom izvještaju od 18. X 1943.

 

Jedna udarna grupa svukla je i razoružala 20. X 1943. u Frankopanskoj ulici u Kustošiji nekoliko domobranskih podoficira.

 

17. XII 1943. napadnuta je i zarobljena straža kod Jakuševačkog mosta na Savi. Zarobljeni neprijateljski vojnici razoružani su, svučeni i pušteni kući.

 

Istoga dana jedna udarna grupa napala je policijsku stražu na mitnici na Radničkoj cesti. Tri policijska stražara su zarobljena, razoružana i svučena.

 

Turopoljski partizanski odred prišao je samom Zagrebu i 18. XII 1943. razoružao posadu glavnog avionskog slagališta Sopnica. Uništeno je eksplozijom 390.000 kg uskladištenih avionskih bombi. Osim toga, zarobljena su 3 oficira i 60 neprijateljskih vojnika. Zaplijenjeno je 7 puškomitraljeza, 60 pušaka, nekoliko pištolja i velika količina municije. Akcija odreda provedena je uz pomoć partijske organizacije koja je osim podataka i vodiča uspostavila vezu s nekoliko simpatizera što su se nalazili medu neprijateljskom posadom.

 

Dan kasnije, 19. XII 1943, izvršena je još jedna velika akcija partizanskih jedinica u neposrednoj blizini Zagreba. I za ovu akciju pripreme je vršio Okružni komitet Zagreba.

 

Dvadeset i osma slavonska divizija likvidirala je tog dana neprijateljski aerodrom Kurilovec koji su osiguravale dvije satnije Nijemaca, nešto ustaša i oko 150 domobrana. Pošto je zauzet aerodrom, zapaljeni su hangari. Uništen je jedan tromotorni bombarder, 6 kamiona, ulje, benzin i mnogo drugog ratnog materijala. Zarobljeno je 150 domobrana i 15 njemačkih vojnika. Ubijeno je oko 50 neprijateljskih vojnika i oficira. Oslobođeno je i 460 bivših talijanskih vojnika koje su Nijemci nakon kapitulacije Italije držali na prisilnom radu. Zaplijenjeno je: jedan avionski i jedan protuavionski mitraljez, jedan laki bacač, 16 puškomitraljeza i 46 pušaka.

 

Prema dnevnom izvještaju neprijatelja br. 357 ponovno je 20. prosinca napadnuta policijska straža u gradskoj mitnici na Radničkoj cesti. Nakon oštre, ali kraće pucnjave udarna grupa koja je napala policijsku stražu izvršila je zadatak i povukla se bez gubitaka.

 

Dnevni neprijateljski izvještaj br. 359 zabilježio je ponovni napad i na novu stražarsku posadu kod Jakuševačkog mosta na Savi. Napad je izvršen 24. XII 1943.

 

Na Borongajskom aerodromu 11. VIII 1944. minirani su jedan školski avion i jedan bombarder. Pripremu je izvršila gradska organizacija. Miniranje su proveli mineri Turopoljsko-posavskog odreda. 14. VIII 1944. uništen je na Borongaju još jedan lovački avion.

 

16. VIII 1944. miniran je vojnički transportni vlak na Zagrebačkom glavnom kolodvoru. Poginulo je 50 Nijemaca i 6 ustaša, medu njima jedan ustaški potpukovnik. Eksplozija je uništila 4 vagona i 3 protuavionska mitraljeza.

 

Slijedećeg dana na aerodromu Pleso minirana su dva aviona,

 

Prema podacima Glavnog štaba Hrvatske potkraj listopada 1944. na Borongaju je uništeno skladište nafte. Eksplozijom je uništeno 7 lokomotiva i 7 vagona. Ranjen je veći broj neprijateljskih vojnika. Promet tom prugom obustavljen je 517 sati.

 

2. XI 1944. podmetnuta je u željezničkoj radionici mina. Uništeno je 6 tokarskih strojeva.

U njemačkom kinu u Tuškancu podmetnuta mina pobila je 13. prosinca 1944. g. 15 njemačkih vojnika i oficira.

 

Na gradskoj mitnici neka udarna grupa likvidirala je dva njemačka oficira i četiri vojnika. Datum 18. prosinca 1944.

 

Na aerodromu Pleso 25. prosinca 1944. uništeno je 22.000 kg avionskih bombi.

Istog dana na Borongaju onesposobljeno je 5 aviona i 8 avionskih mitraljeza. Tri dana kasnije minirane su na Borongaju njemačke vojne barake.

 

U Vodovodnoj ulici uništen je 2. veljače 1945. godine jedan oficirski autobus sa 45 sjedišta. U Deželićevoj ulici nasuprot kasarni stavljena je 5. II 1945. u gostionici pod biljar mina. Od eksplozije je poginulo 11 a ranjena su 22 neprijateljska vojnika.

 

13. veljače uništena je kod Savske ceste lokomotiva. Druga lokomotiva uništena je 18. veljače, između Zapadnog kolodvora i Kustošije. 19. veljače postavljena je na Glavnom kolodvoru mina u parni kotao lokomotive. I ova lokomotiva je uništena.

 

U Kustošiji je 16. II 1945. ubijeno pet neprijateljskih vojnika i jedan oružnik. Četiri neprijateljska vojnika su ranjena. U kavani Medulić, koju su Nijemci pretvorili u svoju menzu podmetnuta je tempirana mina. Ubijena su trojica, ranjeno je više njemačkih vojnika. Dana 27. II 1945. na Sv. Duhu dignuta je u zrak stražarska baraka zajedno sa stražom.

 

Na šetalištu Jelenovac 28. II 1945. od eksplozije je poginulo 7 a ranjeno 5 neprijateljskih vojnika. Istoga dana od mine u ustaškoj baraci na Savskoj cesti poginulo je 9 a ranjeno 7 ustaša. U Kustošiji je toga dana ubijen ustaški bojnik.

 

Iz svih dokumenata vidi se da se aktivnost organizacija NOP u gradu pojačavala kako se rat bližio kraju. Sve je to još vise narušavalo ionako razorenu neprijateljsku obranu. Privredni život sasvim je bio zamro.