NOP u okolici Zagreba 

Hrvatsko zagorje, Prigorje, Moslavina, pa i drugi krajevi uže Hrvatske oduvijek su gravitirali prema Zagrebu, svom prirodnom centru. Sva politička zbivanja u glavnom gradu odražavala su se najjače upravo u spomenutim pokra­jinama, naseljenim gotovo isključivo hrvatskim pučanstvom .

Ustaška vlast, unatoč gromoglasnoj propagandi o slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj, nije uspjela da ove miroljubive i u velikoj većini siromašne seljake, izuzev manjeg broja zasljepljenih, angažira na liniji svoje protunarodne poli­tike... Utjecaj naprednog antifašističkog pokreta i ovdje je bio znatan, pa u toj činjenici treba prvenstveno tražiti i razloge neuspjeha ustaških vlastodržaca i njihovih propagandista. Ali ni inače totalitaran diktatorski režim, zasnovan na direktnoj podršci okupatora i krvavoj strahovladi, nije mogao naći mnogo pristaša među mirnim žiteljima ovih predjela; naprosto nije odgovarao njiho­vu mentalitetu...

Suzbijanje okupatorsko-ustaškog utjecaja, iako je to glavni zadatak Parti­je, uspijevat će iz već spomenutih razloga lakše negoli borba protiv politike čekanja, zacrtane od Mačeka i reakcionarnog vodstva HSS.

Prva ratna godina bila je početak ove velike borbe. U njoj je partijska organizacija Zagreba igrala presudnu ulogu i zbog toga opis revolucionarnih događaja u okupiranom gradu ne bi bio potpun ako makar i periferno ne bi obuhvatio razvitak i rad partijskih organizacija njegove bliže okolice koja zajedno s njim predstavlja donekle jedinstvenu cjelinu.

Mjesni komitet Zagreba radio je na osnivanju partijske organizacije u gradskoj okolici još od 1939. Na tom zadatku najviše su bili angažirani tada­šnji članovi komiteta Mirko Vanić i Antun Božac i zagrebački komunisti Stje­pan Kendjel, Edo Leskovar i drugi .. .

Potkraj 1940. u kotarima Zagreb i Samobor, Klanjec i Stubica formirano je dvanaest partijskih ćelija, s ukupno 54 člana Komunističke partije. Ćelije su formirane u selima Kupljenovo, Kupljenski Hruševec, Puščanski Hruševec, Bregovljani, Pojatno, Ravnice, Pljuska i Jakovlje ... U to vrijeme djelo­vao je već i općinski komitet u Pušči. Sekretar je bio Joža Tucman a Članovi Stjepan Zebec, Miško Hruševac, Ivan Krkač i Vida Kuš.

Partijske organizacije postojale su još u Zaprešiću, Brdovcu, Brdovečkom Prigorju, Podsusedu, Horvatima ...

Početkom svibnja 1941. formiran je Kotarski komitet za sve nabrojene organizacije. Sekretar je Joža Tucman a Članovi Pavle Lončar, Ivan Videković, Rudolf Gluhak i Ivan Krkač. Komitet je obuhvaćao kotare Zagreb, Samo­bor, a djelomično Klanjec i Stubicu. U Klanjcu su djelovali Krsto Iveković, Stjepan Iveković i Milan Posavec.

U vrapčanskoj općini isticao se aktivnošću Jurica Draušnik. Kao veoma ugledan čovjek u tom kraju bio je povezan sa zagrebačkom partijskom organi­zacijom i preko Vladimira Bakarića sa CK Hrvatske. Radio je na osnivanju Narodnooslobodilačke fronte i omasovljenju narodnooslobodilačkog pokreta u tom kraju. Iz ove općine nešto kasnije veoma velik broj ljudi otišao je u partizanske odrede i brigade. Prednjačilo je selo Borčec. Tokom 1942. otišao je u Žumberak i sam Draušnik.

Partijske organizacije postojale su također u Velikoj Gorici, Kutini, Čaz­mi, Dugom Selu i drugim mjestima bliže i dalje okolice Zagreba.

Poslije okupacije zadužen je za rad u svim tim partijskim organizacija­ma Hrvatskog zagorja i Prigorja član Mjesnog komiteta Marko Belinić koji se i najviše angažirao oko formiranja spomenutog kotarskog komiteta.

U rujnu 1941. na istim zadacima po odluci CK KPH radio je i Dragutin Saili. U toku rujna Saili i Belinić obilazili su teren i pripremali prvu partijsku konferenciju zagrebačkog okruga. Konferenciji su prisustvovali delegati iz kotara Zagreb, Velika Gorica, Sv. Ivan Zelina, Dugo Selo, Samobor i Jastrebarsko. Održan je noću između 31. X i 1. XI 1941. u selu Novakima, kotar Samobor, u kući Ivana Videkovića. Prisustvovao je i Vlado Bakarić.

Između ostalih delegata bili su tu Josip Tucman, sekretar, Ivan Videković Pavel iz Novaka, Josip Mikulčić iz Velike Gorice, Stjepan Škrlec iz Košnice, Ivan Krkač iz Jakovlja, Pavao Lončar iz Zaprešića i drugi partijski aktivisti iz zagrebačkog okruga.

Nakon saslušanog referata o vanjskoj i unutarnjoj političkoj situaciji — održao ga je Bakarić — delegati u cijelosti i u pojedinostima prihvaćaju politi­čku liniju CK KPJ koji je u svojim proglasima, cirkularima i direktivama na vrijeme signalizirao opasnost od fašizma te je pravovremeno pozvao sve naše narode u borbu protiv neprijatelja.

U prvi Okružni komitet zagrebačkog okruga, koji je formiran 31. XI 1941, ušli su Dragutin Saili kao politički sekretar, Marko Belinić kao orga­nizacioni sekretar, a kao članovi Josip Tucman, Pavel Lončar, Ivan Videković Pavel, Ivan Krkač, Pavel Beluhan, Tomo Pipić i Pavao Žukina.

Prema podacima iz 1942. na području Okružnog komiteta Zagreb bilo je 97 članova KP. Još prije otišlo je iz tih krajeva u partizane 28 članova KPJ petorica su poginula, trojica su uhapšena.

Mjeseca veljače 1942. na sastanku u Brdovcu formiran je partizanski vod. Bili su prisutni Saili, Belinić, Lončar, Sokolčić, Videković, braća Pipić (Tomo i Ignac), Tucman:, Vračarić, Jandraš Čakanić i još neki radnici iz Zaprešića. Zaključak je bio da treba prikupiti još oružja i pojačati partizanski vod novim borcima.

Postavljeni su zadaci. Prvi je zadatak bio da od sada treba stupiti u otvo­renu oružanu borbu protiv neprijatelja. Bio je to kvalitativan napredak u živo­tu i razvitku zagorskih partizana. Do tog vremena borci su živjeli i djelovali ilegalno i nisu još bili pravi partizani u smislu otvorene oružane borbe protiv neprijatelja.

Za takav način borbe trebalo se prethodno pripremiti, ne samo moralno nego i organizaciono. Morali su se pronaći prikladni tereni za pripremanje zemunica u kojima će se spremati hrana i oružje. Poseban problem bili su ranjenici. Nije bilo neprohodnih šuma i planina u kojima bi kako-tako mogle egzi­stirati partizanske bolnice, pa je neophodno bilo iskopati bunkere i dobro ih zakamuflirati i pripremiti za ranjenike.

Jedna grupa boraca sa Sokolčićem, Čakanićem i braćom Pipić na čelu otišla je na žumberačku stranu, jer je rukovodstvo pretpostavljalo da će i Žumberak predstavljati operativno područje zagorskih partizana.

Druga grupa boraca na čelu s Vračarićem i Videkovićem upućena je na Zagrebačku goru. Tamo su kopali zemunice oko Kraljevog Vrha i iznad Stubičkih Toplica. Ova se grupa sjedinila s drugom grupom u kojoj je bio Blaž Valjin, u selu Pljuski.

U međuvremenu sekretar Okružnog komiteta Dragutin Saili dobio je zadatak od CK Hrvatske da obiđe teren Okružnog komiteta Krapine i uspostavi čvršće veze s Okružnim komitetom Varaždina i Čakovca. Tako su se ove partij­ske organizacije sve čvršće povezivale, a u bližoj i daljoj okolici Zagreba upor­nim radom partijskih foruma i aktivista svakodnevno su nicale nove ćelije i novi aktivi SKOJ-a; samim tim rastao je i broj aktivista i simpatizera. Formi­rali su se oslobodilački odbori i masovne organizacije ...

 

Tokom siječnja i veljače 1942. stupilo je u partizanski odred dvadeset i pet boraca. Sakupljeno je dvadesetak pušaka, nešto pištolja i ručnih bombi.

18. ožujka 1942. navečer ponovo je održana sjednica Okružnog komiteta u selu Šibicama kod Šetinca. Bili su tu i novi zagorski partizani. Sakupili su se svi u klijeti pokraj Brdovca. Za komandira partizanskog voda izabran je Ivan Videković, seljak, za komesara Ivan Sokolčić, metalski radnik.

Već nakon prvih akcija na ustaške špijune u Jakovlju i na oružničke posta­je u Stubici i Brdovcu zarobljene su 42 puške, i vod je prerastao u četu. Tada je za komandira čete postavljen zagrebački metalski radnik Lazo Vračarić, a za komesara Blaž Valjin, stari komunista koji se uspio spasiti iz Kerestinca. Dužnost operativnog oficira preuzeo je Sokolčić. Omladinski rukovodilac bio je Franjo Tuđman.

U travnju 1942. postoje već dvije partizanske čete. Jedna je operirala oko Brdovca, druga pod Sljemenom oko Stubice.

Početkom svibnja prebacio se četvrti vod, u jačini od dvadeset partizana, na samoborsko gorje Plješivicu. Tražeći pogodno mjesto za logor, susreli su jedanaestoricu kordunaških partizana, a s njima i Milku Kufrin. Preko jedanae­storice Kordunaša i Milke Kufrin povezali su se s aktivistima na tom terenu i dalje sa slovenskim partizanima oko Kostanjevice. Dolaskom novih snaga partizani ovih krajeva počeli su vršiti veće akcije. Okupljali su domaće ljude iz okolice Samobora i Jaske u odred. Imali su uspjeha. Za kratko vrijeme vod je brojio preko 60 boraca. Tada se pristupilo formiranju čete koja se dijelila na tri voda. Za komandira je bio postavljen Teško Bulat, za političkog komesara Ivan Sokolčić, a za zamjenika komesara Milka Kufrin.

I u stubičkom kotaru vršile su se oružane akcije. Pod rukovodstvom Par­tije, već ranije osnovani odbori NOF-e snabdijevali su partizane hranom, oba­vještavali ih o kretanju neprijatelja. Teror je bio žestok. Hapšenja i mučenja seljaka bila su masovna i svakodnevna.

 

Pojava partizanskih jedinica, u kojima su se borili isključivo domaći ljudi, snažno je djelovala na daljnji razvitak oslobodilačkog pokreta.

Potkraj prosinca 1941. popunjen je Okružni komitet Krapina novim dru­govima. Za sekretara je postavljen Edo Leskovar, metalski radnik iz Zagreba. Članovi su August Herceg, Antun Jagušt, Lacko Jagušt, Ivan Jadan i Pavao Žukina Šumski. Aktivnošću sekretara Ede Leskovara oživio je rad na podru­čju Okružnog komiteta Krapina. Ovaj okrug tada je obuhvaćao kotare Kra­pinu, Pregradu, Klanjec i Zlatar. Obnovljene su veze s tamošnjim rudarskim i tekstilnim pogonima.

U Bedekovčini vodile su se u to vrijeme oštre borbe s ustašama i žandari­ma. Došli su hapsiti radnike i seljake. Ovdje je partijska organizacija djelovala već otprije. U proljeće 1942. i oko Bedekovčine i Poznanovca formiran je partizanski vod. Istaknutiji komunisti i organizatori ustanka bili su Alojz Člehović, Ivan Jadan, Marko Mrkoci, Josip Špiranec i Slavko Mrkoci.

 

Okružni komitet Krapina dobio je zadatak da uspostavi veze sa Slovenci­ma. U Sloveniji je okupator vršio jak teror i raseljavao mirno stanovništvo. Veza je bila potrebna zbog zajedničkih akcija. Zadatak je preuzeo Edo Lesko­var. Uputio se preko granice. Na povratku kod sela Potčetrtka zaustavila ga je njemačka patrola, legitimirala ga i pokušala uhapsiti. Otvorio je vatru iz revolvera, ubio dva njemačka vojnika, ali je i sam poginuo. Bio je veliki borac, dobar komunist i odličan drug. Njegova smrt bila je težak udarac za pokret u Hrvatskom zagorju.

 

Još u veljači 1941. godine Končar je zadužio Stjepana Kendjela da radi s partijskom organizacijom dugoselskog, čazmanskog i kutinskog kotara.

Tada je dugoselski kotar imao tri ćelije: u Dugom Selu, u Preseki i u Ježe­vu. U čazmanskom kotaru djelovalo je devet partijskih ćelija, i to u Gornjem Šarampovu, Opatincu, Lonji, Prkosu, Deanovcu, Bosiljevu, Derezi, Čazmi i Grabovnici. Sekretari su bili Alojz Vulinec, Stjepan Kralj, Nikola Janković, Martin Biskup, Josip Cobolić, Ivan Švaljuga, Ivan Šepak, Josip Radanović i Stjepan Helešić.

Kutinski kotar imao je tri ćelije Gračanicu, Krče i Ilovu. Sekretari su bili Franjo Šturlan, Valent Kljakić . . .

Sa svim tim ćelijama Kendjel je uoči okupacije održao sastanke. Diskutira­li su o političkoj situaciji, naročito o opasnosti koja prijeti Jugoslaviji od fašisti­čkog agresora. Zadaci su u to vrijeme bili: jačanje stranke radnog naroda i priprema stanovništva za obranu zemlje. O svim tim pitanjima održani su i sastanci sa simpatizerima . . .

Poslije se Kendjel povezao sa selima Vidrenjakom, Velikom Ludinom i Malom Ludinom.. S puta se vratio potkraj ožujka i odmah preuzeo zadatak da isti posao obavi u Hrvatskom zagorju, zlatarskom kotaru.

 

Partijska konferencija za Moslavinu bila je zakazana 5. travnja. Konferen­ciji je trebalo da prisustvuju svi sekretari ćelija s dugoselskog, čazmanskog i kutinskog kotara. Održana je u Gornjem Šarampovu, u kući komunista Josi­pa Šepaka. Iz Zagreba konferenciji su prisustvovali Josip Kraš i Stjepan Ken­djel. Stigli su biciklima, jer su vlakovi već bili zauzeti vojnim transportima. Mjesec dana poslije okupacije, 20. svibnja 1941, ponovo je održana par­tijska konferencija za Moslavinu; ovaj put u kući sekretara ćelije Vulinca, tako­đer u Gornjem Šarampovu.

Iz Zagreba konferenciji su prisustvovali Pajo Gregonć i Kendjel... U drugoj polovici lipnja već se na tim terenima vrše pripreme za oružani ustanak.

U prvoj moslavačkoj partizanskoj grupi s Kopčić-brda borili su se Alojz Vulinec, Mato Svetličić, Ivan Miletić, Karlo Remenar, Grga Vukelić, Josip Turčinović, Stjepan Barić, Mato Šimunec, Ivan Pokos, Stjepan Srac, Ivan Opatinec, Muskon Neža i Ante Bušljata,

U drugoj partizanskoj grupi s Moslavačke gore borili su se Tomo Buden, Jakov Voljavec, Marko Culjak, Jozo Augustinčić, Mile Marić, Andrija Sačarić, Slavko Kezele, Josip Kezele, Ivan Bobinac, Milan Vuksan, Mujo Mustafa, Vin­ko Golubić, Pero Petrov, Pavle Marsić i Bunić.

Prve značajne oružane akcije izvršene su potkraj godine. Grupa iz Kopčića napala je 21. prosinca željezničku stanicu Prečec. Zaplijenili su 9 pušaka i jedan puškomitraljez. Poginuo je partizan Andrija Sačarić. Još 11. prosinca uspio je i napad na kulturbundovce u selu Brestovcu kod Garešnice. Plijen je bio 6 karabina, jedna lovačka dvocijevka i nešto municije.

U siječnju 1942. neprijatelj je napadao jačim snagama moslavačke parti­zane. Borba je bila teška. Ipak su partizani probili obruč i povukli se u slavon­ski brdski masiv. Na svoj teren vratili su se tek poslije 40 dana.

Tada je došao na taj teren i Ivan Božičević, prije član i sekretar Mjesnog komiteta Zagreb.

Uspostavljeni su i releji kojima su stizale iz Zagreba prve grupe ilegalaca u moslavački odred. Medu prvima bili su Ivan Turčinović, Ivan Pandža, Dobrila Jurić i Manja Raušević, Svi su kasnije bili poznati moslavački i slavonski partizani.

Početkom 1942. formiran je Okružni komitet Čazma. Formiranju je pri­sustvovao Dušan Čalić iz slavonskog Oblasnog komiteta Partije. U Okružni komitet Čazma ušli su ovi komunisti: Vinko Jeđut, ranije poznat Iz rada želje­zničke partijske organizacije u Zagrebu, Mato Svetličić, Ivan Skubić, Stjepan Kendjel i Ivan Frgec.

Čalić je novom Okružnom komitetu stavio u zadatak da poradi na učvr­šćenju postojećih partijskih organizacija, da uspostavi čvrste veze s dugoselskim, čazmanskim, kutinskim i garešničkim kotarima i s Bjelovarom, Siskom i kalničkim krajem. Mnogo brige i pažnje treba da posvete oružanoj aktivno­sti partizanskog odreda. Treba omasoviti organizaciju SKOJ-a i uopće više raditi na okupljanju omladine. Uvoditi u pokret žene i formirati AFŽ. Pod Okružni komitet Čazma pripadali su kotarski komiteti Čazma, Kutina i Garešnica.

Najpoznatiji moslavački partizanski i partijski radnici u prvoj ratnoj godi­ni su bili Vinko Jeđut, Stjepan Kendjel, Tomo Buden, Ana Buden, Mato Sve­tličić, Vjekoslav Kezele, Karlo Remenar ... i mnogi drugi.

 

Poslije odlaska Centralnog komiteta KP Hrvatske na oslobođeni teritorij formirano je i povjerenstvo ovog foruma za zagrebačku oblast. Tokom 1942. u povjerenstvu su bili Dragutin Saili, Ivan Krajačić i Marko Belinić. Pored već nabrojenih ono je obuhvaćalo i partijsku organizaciju bjelovarskog okruga.. Tamo su djelovali Član CK KP Hrvatske Pajo Gregorić i kasnije Ivan Božičević. Sekretar Okružnog komiteta bio je Asim Čehajić.

Šira okolina Zagreba bila je kasnije tokom oslobodilačkog rata poznata pod imenom Zagrebačka oblast.

Sudjelovanje hrvatskog naroda u oslobodilačkom pokretu i oružanom ustanku Jugoslavije ne bi bilo potpuno da nisu bili masovno uključeni i žitelji ovih najčisćih hrvatskih krajeva. To je srce Hrvatske. Izgubiti svaki politički utjecaj u Zagorju, Prigorju, Moslavini, Podravini, Posavini i Žumberku znači­lo je za ustašku vlast izgubiti u stvari sve. Da se i ne govori o strateškom zna­čenju ovih predjela i njihovoj ekonomskoj važnosti za prehranu zagrebačkog; građanstva. Glavni grad NDH bio je sve više izoliran.

Tokom 1942. Partija je u svim ovim krajevima izvojevala odlučujuću poli­tičku pobjedu. U to vrijeme oslobodilački pokret poprima sve širi zamah. Posvuda se formiraju partizanski odredi. I već u prvoj polovici 1943. oružani ustanak zahvatio je velik teritorij u najužoj Hrvatskoj.

Potkraj 1943. operirale su ovdje brigade i divizije u sastavu X korpusa — Zagrebačkog. Još prije toga formirana je na Žumberku XIII udarna proleterska, brigada. Medu starješinskim i partijskim kadrovima svih tih jedinica bio je: velik broj zagrebačkih mladih proletera.

U prvoj ratnoj godini bilo je najteže. Zato su i zasluge partijskih aktivi­sta onih prvih partijskih ćelija, te boraca prvih partizanskih grupa najveće. Među njima osobito treba odati priznanje organizatorima ustanka u ovim kra­jevima Vladi Bakariću, Marku Beliniću, Dragutinu Sailiju, Pavlu Gregoriću„ Edi Leskovaru, Josipu Tucmanu, Pavlu Videkoviću, Stjepanu Kendjelu, Alojzu Vulincu, Ivanu Božičeviću i svim ostalim predanim partijskim radnicima .. .

Velike zasluge za podizanje oružanog ustanka u užoj Hrvatskoj imala je zagrebačka partijska organizacija.

 

I tako je na kraju prve godine rata Zagreb prestao biti središtem revolu­cionarnih zbivanja. CK KP Hrvatske već je djelovao s oslobođenog teritorija.. Većina ostalih partijskih funkcionara također je prešla na rad u štabove parti­zanskih jedinica i partijska rukovodstva na terenu. Politički se djelovalo sa. slobodnih područja Like, Korduna, Banije, Gorskog kotara, Dalmacije, Hrvat­skog primorja i Slavonije. U tim pokrajinama oružani ustanak poprimio je već uveliko masovni karakter.