Kerestinec 

Sabirni logor u Kerestincu osnovan je prije rata i okupacije, dakle još za stare Jugoslavije i banovine Hrvatske. Bio je to prvi takav logor kod nas kao preteča budućih fašističkih masovnih narodnih mučilišta i gubilišta, upravo nagovještaj i signal totalne fašizacije zemlje koja će uskoro uslijediti.

Već tada, za vrijeme banovine, internirani su u Kerestincu, zapravo u dvorcu nekadašnjeg bana savske banovine Mihalovića mnogi poznatiji ljevičari.

Uoči sloma stare Jugoslavije i dolaska Nijemaca i ustaša banovinski vlastodršci Maček i Šubašić nisu našli za potrebno da ovaj logor ukinu i zatočenike, inače poznate borce protiv fašizma puste na slobodu. Naprotiv, logor je ostao i tako su ti ljudi prepušteni na milost i nemilost fašistima.

U srpnju 1941. započinju u Zagrebu pripreme za oslobođenje kerestinečkih zatočenika. Prethodno su ustaše izvukli iz logora i postrijeljali Adžiju, Pricu, Keršovanija i još sedam njihovih drugova, pa je doista trebalo nešto učiniti da se spase ostali.

Oko ove kerestinečke akcije koja nije uspjela, nego je završila tragično, vodena je kasnije istraga, pa su pojedini tadašnji odgovorni funkcionari iz zagrebačke partijske organizacije oštro kritizirani i partijski kažnjeni.

Ipak, i ova neuspjela akcija svjedoči o snazi revolucionarnog pokreta u Zagrebu. Zagrebački komunisti bili su već tada, odmah poslije okupacije, sposobni da organiziraju ovako velike pothvate. Razlozi neuspjeha kerestinečke akcije nalaze se u sasvim subjektivnim slabostima pojedinaca.

Na dan akcije oslobođenja zatekla su se u logoru 82 komunista.

U drvarnici i okolnim gospodarskim zgradama nalazilo se još 28 ljudi, pretežno Židova i Srba. Ti ljudi nisu sudjelovali ni u pripremama za razoružanje logorske straže niti su se, pošto je straža svladana, priključili bjeguncima, iako su pozvani. Između svih njih, trojica ili četvorica preživjeli su rat.

Na dan 9. srpnja u logoru je internirano 111 komunista i antifašista. (Spisak je pronađen među ostacima oružničke postaje NDH u selu Brckovljanima nedaleko od Zagreba. Sastavljen je dva dana posto su odvedeni iz logora Adžija, Priča, Keršovani i ostalih sedam osuđenih talaca za Tiljkovu smrt, na sam dan njihova strijeljanja.)

Dokument pokazuje, prema datumima hapšenja nabrojenih zatočenika, da su mnogi između njih internirani još za vrijeme banovine Hrvatske.

Do napada Nijemaca na Sovjetski Savez režim u kerestinečkom logoru bio je manje strog nego kasnije. Mnogi rođaci interniranih komunista posjedovali su stalne dozvole za posjećivanje. Zahvaljujući tome, mogla su partijska rukovodstva iz Zagreba održavati sa zatočenicima stalne veze.

Tako je u prvoj polovici lipnja uspio bijeg iz logora Rigollettu Martiniju Quatru. Martini je bio jedan od sekretara Centralnog komiteta talijanske partije. Uhapšen je prije okupacije, pa iako zagrebačka policija ništa o njemu nije znala, čak ni kako se zove, nisu ga puštali, jer je bio sumnjiv.

Da ga jugoslavenske vlasti jednostavno mučki ne likvidiraju, CK KP Jugoslavije izdao je povodom njegova hapšenja i zadržavanja u zatvoru letak, još u ožujku 1941. godine:

 

»Svoj poštenoj javnosti! 12. januara ove godine uhapšen je u Zagrebu na ulici, pod vrlo misterioznim okolnostima, talijanski emigrant-antifašist Rigolleto Martini. Rigolleto Martini je bježeći iz Francuske bio na proputovanju kroz Jugoslaviju. Sva dosadanja raziskivanja druga R. Martinija ostala su bezuspješna; on je nestao medu zidinama jugoslavenskih glavnjača, nalazi se u rukama krvnika i mučitelja; njegov napaćeni život radnika, antifašista, borca iz Španije u opasnosti je; postoji opasnost da će ga njegovi mučitelji ubiti, kao što su već izmrcvarili i poubijali tolike druge borce u glavnjačama Jugoslavije. Ukoliko ga njegovi mučitelji i ne bi ubili, postoji opasnost da će ga predati u ruke talijanskih krvnika. U svakom slučaju njegov je život u velikoj opasnosti i potrebno je učiniti sve za njegov spas. Obraćamo se čitavoj poštenoj javnosti da digne svoj glas protiv ovoj najnovijeg zločina koji se sprema (ako već nije izvršen) nad antifašistom Rigollettom Martinijem. Obraćamo se svim naprednim ljudima u Jugoslaviji da dignu glas protesta protiv mučenja i ekstradicije Italiji Rigolletta Martinija, da traže njegovo puštanje na slobodu i pravo azila u našoj zemlji. Rigolleto Martini ima ženu i malu kćerkicu u emigraciji, u jednoj drugoj zemlji. I one su u velikoj brizi za muža i oca. Obraćamo se svim ženskim društvima, svim majkama i ženama da dignu glas protesta protiv izvršenja zločina nad čestitim radnikom, dobrim mužem i ocem, za čiji život strepe njegova žena i njegovo dijete. Ne dozvolimo da padne još jedna sramna ljaga na naš narod; da umjesto gostoprimstva jedan napaćeni prognanik nađe muke i smrt u našoj zemlji. Tražimo hitno oslobođenje antifašista Rigolletta Martinija! Tražimo da mu se dade pravo azila u našoj zemlji! Narodna pomoć.«

 

Ali jugoslavenska policija nije Martiniju dala pravo azila niti ga je pustila na slobodu. On je zadržan u zatvoru i izručen okupacionim i ustaškim vlastima. I tako se našao u Kerestincu. Valjda zbog općeg meteža koji je vladao prvih dana NDH, ustaško redarstvo nije uspjelo ispitati tko je taj čovjek i zašto se uopće nalazi u logoru; ili su njegov slučaj ostavili za kasnije.

Po direktivi izvana, Martini se držao izolirano od komunističkog kolektiva u logoru da ne izazove sumnju. Veze koje je ipak održavao s pojedincima bile su strogo konspirativne. Inače, imao je više slobode od ostalih zatočenika, vjerojatno upravo zbog tog svog neodređenog položaja. Nitko od logorskih šefova nije zapravo ni znao zašto se taj čovjek nalazi u internaciji. Kao dobrog radnika, zidara, slali su ga na poslove i izvan logorskog prostora.

Končar se povezao s njim preko Franjice Budak, zapravo preko njezina muža interniranog komuniste Divka Budaka i organizirao bijeg tog visokog funkcionara Komunističke partije Italije.

Jednog dana našli su logorski stražari njegovo odijelo na obali potoka, kamo je otišao da se okupa. Konstatirali su da se utopio, brisali su ga iz evidencije i uskoro sve to zaboravili.

U stvari, u blizini potoka dočekao je Martinija, kako je bilo i dogovoreno, petnaestogodišnji dječak Gvozden Budak, sin Franjice i Divka, inače skojevac i član srednjoškolskog skojevskog rukovodstva. Krenuo je pred njim biciklom i pokazao mu put do ceste. Prethodno mu je ostavio paket s odijelom da se može presvući. Na cesti ga je dočekao Končar u automobilu . . .

Sredinom srpnja, poslije mjesec dana ilegalnog boravka u Zagrebu, Rigolletto Martini krenuo je u Italiju. Na prijelazu granice, već na talijanskoj strani, uhapsili su ga karabinijeri. Sproveden je u Rim i poslije istrage upućen u koncentracioni logor. Tamo je, navodno, umro 1942 . . .

Poslije napada Nijemaca na Sovjetski Savez režim u kerestinečkom logoru znatno je pooštren. Stari stražari su smijenjeni i dovedena je nova mnogo manje liberalna straža. Ali i medu novim stražarima našlo se pojedinaca sklonih korupciji, i veze zatočenika s vanjskim svijetom, iako u mnogo skučenijem obliku, nastavljene su.

Relativno normalan život zatočenika nastavljen je sve do utorka 8. srpnja kad su iz logora izvedeni dr Božidar Adžija, Ognjen Prica, Otokar Keršovani, dr Ivo Kun, Zvonimir Richtman, Ivan Korski, Viktor Rosenzweig, Sigismund Kraus, Simo Crnogorac i Ivan Krndelj. (Krndelj je kasnije vraćen, a umjesto njega odveden je Alfred Bergman, jer ustaškim vlastima vjerojatno nije odgovarao omjer Hrvata, Srba i Židova među desetoricom talaca, pa su ga popravili u korist Hrvata, a na štetu Židova.)

Već 10. srpnja objavljen je oglas ministarstva unutrašnjih poslova (ministar je u to vrijeme Artuković) da su sva desetorica strijeljani 9. VII 1941. kao taoci povodom likvidacije ustaškog policajca Ljudevita Tiljka.

Poslije ovog mučnog i tragičnog događaja zatočenici koncentracionog logora u Kerestincu izgubili su i posljednje iluzije o svojoj situaciji. Svima je postalo jasno da treba što prije poduzeti nešto radi oslobođenja, pa i po cijenu života, jer smrt ih čeka ionako, prije ili kasnije...

Od svih kerestinečkih interniraca danas kraj rata su dočekala samo petorica. Većina ostalih poginula je prilikom pokušaja bijega, na mjestu, ili su uhvaćeni i strijeljani. Neki koji su se ipak spasili pali su kasnije kao borci partizanskih odreda i brigada u oslobodilačkom ratu.

Zatočenici u logoru izvršili su precizno sve pripreme za razoružanje unutrašnje straže. Bio je to njihov dio zadatka u sklopu cjelokupnog plana akcije. Treba reći da je razoružanje unutrašnje logorske straže svakako bio najteži pothvat. Jer, zatočenici nisu imali oružja. Nekoliko dana ranije oduzeli su im čak i noževe iz pribora za jelo i ostavili samo žlice.

Formirano je pet udarnih grupa za napad na stražu: udarna grupa I u sastavu Jaroslav Chvala, Milan Basić i Franjo Sauha preuzela je zadatak da razoruža stražara na stražarskom mjestu u hodniku ispred spavaonica zatočenika. Udarna grupa II u sastavu Juraj Bermanec, Niko Tomić, Petar Korasić, Ćiril Brezovac, Stjepan Vlahek, Valent Suh i Stjepan Šeremet trebala je da razoruža stražare u prvoj stražarskoj sobi s desne strane hodnika. Udarna grupa III u sastavu Izet Sujoldžić, Lavoslav Šrajer, Stjepan Jelić, Jovan Kević, Blaž Valjin, Vladimir Božac, Josip Rendić, Vinko Milinković i Zvonko Komarica razoružat će stražu u drugoj stražarskoj sobi na kraju hodnika. Udarna grupa IV u sastavu Joža Turković, Petar Kazić, Ivan Klešćić, Antun Urak imala je zadatak da razoruža zapovjednika logora i njegova zamjenika. Udarna grupa V u sastavu Josip Šiber i Vlado Vitasović trebala je da razoruža komandira logorske straže. Cjelokupnom akcijom rukovodili su Divko Budak i Andrija Žaja. Njihova rezerva bili su Antun Božac, Slavko Gavrančić i još nekoliko drugova. Ova grupa stupit će u borbu u slučaju potrebe.

Točno u zakazano vrijeme, nekoliko minuta poslije pola noći, Sauha se počeo grčiti na svom ležaju. Basić je ostao iza vrata, a Chvala je izišao na hodnik i pozvao stražara, jer da Sauha ima napad slijepog crijeva. Kad je stražar ušao, odmah su ga svladali i razoružah. Tako je prva napadačka grupa lako izvršila zadatak. Ali je pri tom došlo i do nepredviđenog incidenta, kako to obično biva. Dok se rvao s napadačima, stražaru je opalila puška. Hitac je odjeknuo u noći i logorska straža je alarmirana. Stražari izvana odmah su zapucali u prozore zatočeničkih spavaonica. Tako je smrtno ranjen Pero Korasić. Prvu pomoć odmah mu je pružio Marijan Đanješić; kao student medicine bio je zadužen za sanitet. Ipak je Korasić ubrzo izdahnuo.

Poslije općeg alarma odmah su sve napadačke grupe stupile u akciju. Istovremeno dok je prva napadačka grupa razoružala stražara na hodniku, druga grupa upala je u logorsku kancelariju i našla nekoliko pištolja i bombi. Treća grupa razoružala je komandira straže i neke stražare. Komandir je poslušao nalog i pozvao na predaju stražare zabarikadirane u drugoj stražarskoj sobi. Pošto im je obećano da neće biti strijeljani, zaista su se predali. Zatočenici su se domogli oružja. Zatim su komandira poveli do glavnog ulaza u logor i zapovjedili mu uperenih karabina da i vanjske stražare pozove da odlože oružje... Pozvao ih je i odmah su se predali.

Pored već nabrojenih drugova iz napadačkih grupa u razoružavanju straže istakli su se još Lolić i Begovac, iz grupe bosanskih komunista.

Tako su, nakon pola sata borbe, goloruki zatočenici razoružali ne samo unutrašnju nego i vanjsku logorsku stražu. U borbi je teško ranjen zapovjednik logora, svi ostali na čelu s njegovim zamjenikom i komandirom straže zarobljeni su i vezani i zatvoreni u kulu.

U rukama oslobođenih zatočenika nasla su se 2 puškomitraljeza, 14 pušaka, nekoliko pištolja i bombi. Put u slobodu bio je otvoren ...

Na žalost, vanjska organizacija potpuno je zatajila. Internirce koji su se sami oslobodili nitko nije dočekao. Pripreme očito nisu bile dobro izvršene.

Zatočenici su puškama otvorili vrata i izašli u park ispred logora. Najprije su pričekali desetak minuta nadajući se da će ipak stići pomoć drugova izvana... Nije stigla i grupa oslobođenih zatočenika krenula je u noć...

Na čelu kolone bio je Ćiril Brezovac s puškomitraljezom. Drugi puškomitraljez nosio je Petar Kazić.

Na cesti Zagreb—Karlovac zasvijetlila su im u susret svjetla nekog motornog vozila koje je stajalo na mjestu. Krenuli su brzo preko ceste u kukuruze jer — mogle su biti ustaše. Da ih ne opaze, razdijelili su se u dvije grupe. Desno od ceste otišli su Cesarec, Žaja, Grković, Vlahek, Lopandić i još tridesetak drugova. U grupi lijevo od ceste ostali su Krndelj, Turković, Šiber, Lolić, Begovac, Tomić, Obratil, Komarica, Dakić, V. Božac, Gavrančić i svi ostali.. . Grupe su poslije razdvajanja izgubile vezu i vise je nisu uspjele uspostaviti.

Druga grupa opkoljena je i napadnuta 14. srpnja u 19 sati. Ustaše su se privukle neopazice i napali nenadano. Upravo u momentu kad je Šiber objašnjavao daljnji plan kretanja u grupama prema Zagrebu, jer je trebalo uhvatiti nekako vezu, osula ih je puščana paljba i začuli su povike »Predaj se!« Abid Lolić je uzviknuo »Predaj se ti!« i odmah uzvratio vatrom.

Borba je kratko trajala . . .

U neprijateljske ruke pali su Ivan Krndelj, Pavao Markovac, Ljudevit Kohn, Hugo Kohn, Aleksandar Turković i Ivan Kazić. Ustaše su ih odvele u oružničku postaju Rakov Potok i odmah ih na smrt pretukli i izmrcvarili. Zatim su ih policijskim furgonom prevezli u ustaško redarstvo u Zagreb, Račkoga broj 9. (Od nabrojenih rat je preživio Ivan Kazić.)

Ipak se jedan dio drugova iz grupe napadnute u stupničkoj šumi uspio probiti iz ustaškog obruča. Bili su to Lolić, Begovac, Obratil, Božac, Vuković i Dakić. U selu Donje Purgarije, zahvaljujući porodici Franca Valačića, povezali su se sa zagrebačkom partijskom organizacijom i pojedinačno stigli u grad. Poslije su upućeni u partizanske odrede. Između svih ovih drugova rat je preživio Dragutin Dakić.

Iz obruča kod stupničke šume probili su se još Komarica, Milinković,. Freundlich, Jelić i Glumac. Rat je preživio Zvonko Komarica.

Poginuli su vjerojatno na samom mjestu Šiber, Tomić, Babić, Gavrančić, Sujoldžić, Kulenović, J. Kević i Božić.

Prvu grupu opkolile su ustaše kod sela Obreža istog dana već oko 14 sati ... Borili su se junački, iako su imali samo 4 puške i jedan puškomitraljez. Njihova je situacija bila mnogo teža, jer su se morali probijati danju. Milan Basić poginuo je jurišajući na ustaše kundakom pošto je ispalio i posljednji metak. Žaja i Vlahek ostavili su u pištoljima po jedan metak da živi ne padnu u neprijateljske ruke. Probivši se do u blizinu Zagreba obojica su počinili samoubistvo. Sam se ubio iz istih razloga i Slavko Frdelja.

Izvještaj zapovjedništva kopnene vojske NDH broj 383, od 21. VII 1941. glasi:

 

»Razbježani komunisti iz Kerestinca; pravci zatvoreni i otposlata je za istima potjera; u potjeri za komunistima u okolici S. Obrež ubijeno je 8 i 10 živih uhvaćeno.«

 

Neki od uhvaćenih zatvoreni su kraće vrijeme u Velikoj Gorici. Kasnije su ih prevezli u Zagreb. Budaka, Grkovića i Cesarca vidjeli su poznanici kada su ih krvave vozili kamionom.

Petar Kazić i Lavoslav Kazić uhvaćeni su drugog dana poslije borbe kod Obreža u selu Bratini, općina Pisarovina . . .

Neprijateljski izvještaj navodi:

 

»Iz Jastrebarskog javljeno da je jedan komunista ubijen, a dva živa uhvaćena. Isto tako javljeno je iz Podsuseda da je jedan živ uhvaćen i jedan ubijen.«

 

Od osamdeset komunista, koliko ih je izašlo iz logora, malo ih se spasilo. Dva dana puškaralo se u okolici i čak na prilazima Zagreba na savskoj obali. To su ustaše ubijale komuniste ostavljene vlastitom snalaženju. Neki su ubijeni na Savi kad su već doprli do grada, drugi su poginuli u šumarcima i na savskim poljima. Treći su uhvaćeni živi i ubrzo strijeljani. Ginuli su i komunisti koji su im iz Zagreba pohitali u pomoć. Medu njima našao je smrt i Branko Malešević, nesretni komandant loše organizirane grupe koja je trebala da izvana napadne logor i prihvati zatočenike pošto se probiju napolje.

Tek nakon dvadesetak godina jedan od preživjelih zatvorenika kuće broj 9 u Račkoga ulici sjetio se da u ćeliji smrti postoji zapis kerestinačkih zatočenika. Poslije punih sedamnaest godina uspio je pronaći taj dokument koji rječito govori o hrabrosti revolucionara. Na vlažnom podrumskom zidu zapisali su osuđeni na smrt ove riječi:

 

U OVIM PROSTORIJAMA PROŽIVJELI SU POSLJEDNJE SVOJE ČASOVE INTERNIRANI BORCI IZ KERESTINCA, NJIH 44. OSUDU O STRIJELJANJU PRIMILI SU SVI UZDIGNUTE GLAVE, JER ZNALI SU DA UMIRU ZA STVAR RADNOG NARODA.

 

Na kući broj 9 u Račkoga ulici otkrivena je poslije oslobođenja spomen-ploča. Dio teksta s ploče glasi:

 

U DVORIŠNOM DIJELU OVE ZGRADE NALAZIO SE 1941. GODINE USTAŠKI ZATVOR IZ KOJEGA SU ODVEDENI NA STRIJELJANJE DRUGOVI OGNJEN PRICA, AUGUST CESAREC I MNOGI DRUGI ISTAKNUTI ČLANOVI KPJ I NARODNI BORCI.

 

Teško je bilo ispitati tko su glavni krivci za čitav niz teških grešaka, propusta i nedopustive neodgovornosti u pripremama kerestinečke akcije. Ipak može se konstatirati:

— da su zatočenici junački i veoma uspješno izvršili svoj dio zadatka. Od njih je prvenstveno i zavisio ishod akcije;

— na žalost, nisu imali, a nisu ni mogli imati dovoljno borbenog i partizanskog iskustva. Kako su bili i sasvim slabo naoružani, ubrzo su ih većini dijelom pohvatali, ili su pak izginuli u okršajima protiv premoćnog neprijatelja;

— da je vanjska organizacija prihvaćanja interniraca koji su se sami oslobodili potpuno zatajila; pripreme su tekle isuviše užurbano;

— komandir vanjske grupe za napad i prihvaćanje oslobođenih interniraca bio je Branko Malešević. U akciji spašavanja i sam je poginuo. Stoga nije bilo moguće od njega saznati kako se ostvarivao plan i gdje je tko zakazao i iz kojih razloga.

U pismu od 2. kolovoza 1941. godine član CK KP Jugoslavije Edvard Kardelj piše između ostalog: »...da je akcija na Kerestinec završila vise nego s neuspjehom« ... i smatra »neodgovornošću koja se danas ne oprašta«. — Pismo je upućeno drugu Titu.

Prvih dana mjeseca kolovoza i drug Tito piše Centralnom komitetu KP Hrvatske oštro i kritički.

Ali usprkos činjenici da je kerestinečka pogibija nesumnjivo jedan između najvećih poraza revolucionarnog pokreta u prvoj ratnoj godini, ne samo u Hrvatskoj već i u Jugoslaviji, ipak ova velika akcija svjedoči na neki način i o snazi partijske organizacije Zagreba i oslobodilačkog pokreta. Logor u Kerestincu, iako nije ravan jasenovačkom ili starogradiškom, svejedno je ustaški logor iz kojega nitko od interniranih po svoj prilici ne bi živ izišao. Ti su ljudi već bili u stvari osuđeni na smrt i svaki pokušaj njihova spašavanja, ma i s najminimalnijim rezultatima, bolji je od skupnog uništenja. Poduzeti akciju napada na jedan ustaški logor mogla je samo organizacija koja se i te kako osjećala sposobnom i snažnom. Kakav je bio moral komunista može se najbolje ocijeniti po tom što su zatočenici bez ikakva kolebanja i neodlučnosti goloruki napadali naoružanu logorsku stražu.