Život župe‎ > ‎

Tisak o nama



Pročitajte izbor iz onoga što su o našoj župi i važnim i zanimljivim događajima u njoj pisale tiskovine:





"Glas koncila", god. LV.,  br. 32 (2198) od 7. kolovoza 2016., str 26.:


Crikvenica: Godišnjica kapelice Milosrdnoga Isusa za danonoćno klanjanje

Svjedočanstva o neizmjernom Božjem Milosrđu

 

Klanjatelji kapelice Milosrdnoga Isusa u Crikvenici zajednički su proslavili prvu obljetnicu njezina otvaranja na blagdan Gospe od Anđela u utorak 2. kolovoza svečanom svetom misom zahvalnicom u prepunoj, više od šest stoljeća staroj, župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije. Priča o crikveničkoj kapelici za danonoćno klanjanje, tek drugoj takve vrste u Hrvatskoj u kojoj je Presveti Oltarski Sakrament izložen na štovanje tijekom 24 sata, uistinu je neobična. Kapelica je bila zamišljena kao poticaj širenju pobožnosti Milosrdnomu Isusu neposredno pred objavu najave proglašenja Jubileja svete godine milosrđa.

Poticaj za uključivanje u župu

Nije slučajnost ni činjenica da je od dana njezina otvorenja - 2. kolovoza 2015. - do dana kada je u njoj započelo neprekidno 24-satno klanjanje prošlo točno devet mjeseci, upravo onoliko koliko je potrebno svakom ljudskom biću da ojača da bi bilo sposobno disati samostalno svojim plućima te izaći iz majčine utrobe u vanjski svijet. Na taj je dan u župi, naime, snažno odjeknula vijest o iznenadnoj zloćudnoj bolesti jednoga mladoga krizmanika ministranta. Odlučeno je da se vrata kapelice više uopće ne zatvaraju, a klanjatelji su pozvani da se ujedine u neprekidnoj 24-satnoj molitvi za njegovo ozdravljenje.

"U današnjem često tako kaotičnom i nemilosrdnom svijetu svi smo pozvani podijeliti s drugima ono što smo ovdje primili klanjanjem i postati misionari neizmjernoga Božjega milosrđa koje izvire iz neprestano prisutnoga živoga Gospodina. Ovdje u Crikvenici kapelica nam daje priliku iznijeti na vidjelo ono najbolje u nama jer Bog uvijek čini čuda u životima onih koji sve žrtvuju da bi bili s njim, kojima je on na prvom mjestu", kaže crikvenički župnik Slobodan Bunoza, pokretač i voditelj projekta izgradnje pastoralnoga centra župe, čiji je ta posebna kapelica tek prvi dio.

Kapelica - koja se nalazi stotinjak metara od crkve, uz župnu kuću, te je njezino pročelje noću  osvijetljeno - otvorena je 24 sata svih sedam dana u tjednu, osim nedjeljom u jutarnjim satima za vrijeme misa u župnoj crkvi. Župnik Bunoza ističe da je otvaranje kapelice za danonoćno klanjanje, izgrađene nesebičnim zauzimanjem i radom župljana te brojnih dobročinitelja, potaknulo mnoge župljane da se još snažnije uključe u život župne zajednice.

Izmijenjuje se 120 molitelja

Redovito se u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom svakih sat vremena izmijenjuje oko 120 vjernika, većinom župljana, ali znaju doći i Crikveničani iz druge župe te vjernici iz okolnih mjesta. Tijekom ljetnih mjeseci upisuju se i turisti, a tjedni raspored redovito se objavljuje i ažurura na crkvenoj oglasnoj ploči i internetskoj stranici župe. Za svaki su dan određene molitvene nakane kojima je svrha povezati se u molitvi za potrebe župe, grada, Crkve i naroda, pa se klanjatelje poziva da mole krunicu Božjega milosrđa: za obitelj, djecu i mlade; za duše u čistilištu; za obraćenje grješnika; za mir u svijetu i napredak u domovini; za svećenike i Bogu posvećene osobe, nova svećenička i redovnička zvanja te za bolesne i umiruće.

"Vjernici u kapelicu ponajprije dolaze pronaći Boga jer to ne mogu u buci i nemiru vanjskoga svijeta. Trebamo prvo biti u tišini s njim da bismo i mi mogli širiti taj mir, donijeti Isusa drugima. Vjerujem da će se tek u budućnosti vidjeti najveće milosti postojanja kapelice budući da u njoj klanjatelji redovito mole krunicu Božjega milosrđa na dnevne molitvene nakane. Posebna mi je želja da preko ove kapelice za vječno klanjanje župa u budućnosti bude čvrsto usidrena za Krista, koji je jedini istinski oslonac života svih nas", kazao je župnik Bunoza, zahvaljujući svim klanjateljima, većinom članovima molitvene zajednice Kraljice mira, na ustrajnosti u dežurstvima i na nesebičnoj pomoći u održavanju kapelice.

I prvih 365 dana danonoćnoga klanjanja već je donijelo plodove, dio kojih  je zapisan u knjizi primljenih milosti u danonoćnoj kapelici Milosrdnoga Isusa. Ono što se može isčitati iz tih svjedočanstava, govore župljani, jest da su se zbog njezina postojanja mnogi vratili vjeri. Neki od tih zapisa su: "Ovdje sam doživjela ponovni Gospodinov poziv na život u svetosti jer sam bila odlutala"; "Isus je živ! Hvala Ti, Isuse, što nas na to podsjećaš ovom predivnom kapelicom. Samo da ih je još po našoj domovini"; "Ovo mi je najbolji i najljepši godišnji odmor"; "Jednu si mladu dušu svojim Presvetim rukama spasio od pogibelji"; "Nisam bila svjesna koliko me Isus uistinu voli i koliko mu je stalo do mene"; "Hvala Ti što si uslišio moje molitve vezane za moj posao i moju obitelj".       




"Glas koncila", god. LIV., br. 27 (2141) od 5. srpnja 2015., str. 18. i 23.:

Ivan Tašev

Reportaža


Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije-Crikvenica - novo buđenje uz duhovne poticaje

»Vela Crikva« napreduje utemeljena na vjeri i tradiciji



Župa duge tradicije privlači brojne vjernike na misna slavlja | Foto: GK/I. Tašev

Župa ima četiri tisuće stanovnika, a prošlogodišnji pozitivni rezultat 17 : 10 u korist rođenih spram umrlih nije trend, nego iznimka. Već je ove godine bilo 20 sprovoda, a samo osam krštenja. Prva pričest podijeljena je u svibnju 25 trećaša, a 23 krizmanika primilo je sakrament potvrde. Tijekom blagoslova obitelji obiđe se oko 650 stanova i kuća.

»Nije dobro da se na Crkvu gleda kao na servis, u kojem se mogu obaviti sakramenti. Bitno je upoznati temelje vjere i sakramentni život, koji onda poziva na promjenu. Treba vremena da se odgoje generacije«, kaže župnik Bunoza.

Spomen grada Crikvenice mnogim kontinentalcima budi radost i veselje, posebice u ljetnim danima. Jer to i okolna mjesta na Kvarneru, unatoč izgrađenim kilometrima autoceste do juga domovine, još je uvijek za mnoge iz središnje i istočne Hrvatske najbliže odredište na Jadranskom moru. Zato su ondje, samo 160 kilometara od hrvatske metropole, mnogi Zagrepčani u desetljećima prije krize gradili kuće za odmor, a oni bez vikendica neradnim danima rado svrate na jednodnevni izlet.

Dok se spušta prema Crikvenici, nakon izlaska s autoceste iza Fužina, vozaču pogled s ceste odvlači morsko plavetnilo, a pri ulazu u grad ne mogu se ne primijetiti natpisi koji reklamiraju bogatu turističku ponudu – od hotela do plaža. Tako ulice i trgovi grada s osam tisuća stanovnika tijekom ljetnih mjeseci umnože populaciju zahvaljujući tragačima za morskim radostima, a stare kuće već suživljene s mekom čakavštinom čude se novim narječjima i europskim jezicima.

Najmanje 600 godina upisano je u povijest Crikvenice, koja se danas suočava s modernim izazovima, ali uza sve promjene lokacija i poslanje župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije tijekom stoljeća ostali su nepromijenjeni. Iako barokni zvonik s trostrukim, papinskim križem na vrhu daje jasan znak da je riječ o katoličkoj bogomolji, već spuštanje pogleda i traženje ulaza može brzo zbuniti: odmah uz ulaz »vrišti« naziv elitnoga hotela, a s morske strane kafići i plaža odvlače pozornost, pa tako crkva »pritiješnjena« u kut između bučnih aktivnosti pokazuje kako se tijekom povijesti mijenjao odnos vladara, vlasti i ideologija prema Crkvi. Jer sve je to do prije pedesetak godina bila crkvena zemlja – prvo pavlinski samostan koji je bio središte vinodolskoga kaštelanata. Godine 1987. zdanje je preuređeno u hotel, a danas je najvrjedniji očuvani ostatak kameni barokni portal. U tom pohodu na kršćansku kulturu »stradao« je i kip sv. Ivana Nepomuka nakon Drugoga svjetskoga rata koji je uklonjen s obližnjega kamenoga mosta.

Uz krunicu i sakramente – do obraćenja

Ali ta zbijenost oko crikveničke crkve upućuje i na dobar suživot i atmosferu koja vlada među tamošnjim stanovništvom: ima mjesta za svakoga... Pokazali su to Crikveničani kada su u velikom broju prihvatili izbjeglice tijekom Domovinskoga rata, ali i kasnije dolaskom stanovništva iz svih dijelova Hrvatske koji su sjeverni Jadran prepoznali kao mjesto za bolju egzistenciju.

Župna crkva Uznesenja BDM, koju se često naziva i pučkim čakavskim nazivom »vela crikva«, najstariji je gradski zaštitni znak, a na ušću rječice Dubračine u more i danas se okuplja sve življa župna zajednica na svakodnevnim pobožnostima i euharistijskim slavljima. Župu duge tradicije posljednje četiri godine vodi župnik Slobodan Bunoza, 47-godišnji svećenik rodom iz Radišića kod Ljubuškoga u Hercegovini, koji je ranije bio župnik u Mrkoplju u Gorskom kotaru te kao đakon u Jelenju. Prije ređenja 2009. godine bio je isusovački kandidat, dvije je godine boravio u Kazahstanu u misijama, a kao vjeroučitelj bio je zaposlen u riječkoj Ekonomskoj školi Mije Mirkovića.

Ipak privlačnost prema svećeničkom životu dovela ga je do župničke i dekanske službe, a dok predstavlja župu, ističe da je sadašnje granice dobila prije desetak godina kada je uz do tada jedinu župu osnovana i ona sv. Antuna Padovanskoga koju vode franjevci zadarske provincije. »Župa ima oko 4000 župljana, a na nedjeljne mise dolazi 10-ak posto vjernika koji su aktivnije povezani sa župom. Učinio je svoje komunizam, u ovom je kraju nekada bila jaka, živa i snažna vjera. Dovoljno je proći zaleđem Crikvenice i vidjeti velike crkve koje je gradio sam narod. Sirotinja, ribari, jednostavni ljudi koji su u vjeri pronalazili sigurnost i utjehu, ali onda je došao komunizam. Zato treba moliti milost obraćenja, čuvati vjeru, držati se krunice i sakramenata«, svjedoči župnik Bunoza, koji brojnim aktivnostima, posebice pokretanjem duhovnih sadržaja, želi u tradicionalnih vjernika pobuditi živu vjeru. Snagu i svijetlu budućnost Crkve vidi u autentičnom svjedočenju vjere, a rado u svoj pastoralni rad uključuje vjernike laike.

Procesije kao simbol župe i grada

Unatoč promijenjenim granicama i smanjenju broja župljana, crkva u Crikvenici ostala je okupljalište brojnih Marijinih štovatelja, posebice na svetkovinu Velike Gospe. Ovo je poslije Trsata najveće marijansko svetište u Riječkoj nadbiskupiji pa svake godine na župnu proslavu dolazi tamošnji nadbiskup Devčić. Hodočasti u Crikvenicu cijeli dekanat i vinodolski kraj, od Kraljevice do Klenovice kod Senja. Bude pet misa i mnogo ispovijedi. Uz taj dan župnik je uveo i jednu novost: prošle je godine, naime, prvi put večer prije, 14. kolovoza, upriličena marijanska procesija sa svijećama po središtu grada. »Nakon večernje mise, trećega dana trodnevnice, organizirali smo procesiju sa svijećama u kojoj smo nosili repliku slike s našega oltara. Važno je izići iz prostora crkve i biti vidljiv u svijetu, jer želimo donijeti i naviještati mir i nadu svim ljudima. Tijekom procesije se pjeva, moli, a sve je završilo na središnjem gradskom trgu gdje se obratio i gradonačelnik, jer tada se obilježava i Dan grada«, kaže župnik Bunoza i upućuje na povijesni izvor prema kojem je najstariji pisani spomen grada Crikvenice vezan uz darovnicu hrvatskoga bana kneza Mikule IV. Frankopana pavlinskom redu za crikvenički samostan, potpisana 14. kolovoza 1412. Kako svjedoče sami vjernici, ta im je procesija ostala u lijepom sjećanju, a atraktivna je bila i mnogim turistima – pa se nadaju da će prerasti u tradiciju i biti lijepa posebnost župe i grada.

Ali nije to jedini izlazak sve aktivnije župne zajednice izvan zidova crkve. Iako djeluju u skučenim prostorima, jer sada nemaju drugih prostorija za okupljanje osim crkve, i tijelovska procesija, obnovljena prije dvije godine, imala je pozitivan odjek. Ranije se ulicama Crikvenice s Presvetim Oltarskim Sakramentom hodalo prije Drugoga svjetskoga rata, ali sada je opet zaživjela pobožnost: kupljen je baldahin, izrađeni su oltari za postaje, nabavljen je razglas – sve iz ljubavi prema euharistiji.

Uz župu su povezane i dvije redovnice Družbe sestara Presvetoga Srca Isusova koje dolaze iz obližnjega samostana: s. Ancila Jendričko vodi župni zbor i predaje vjeronauk u školi, a s. Tereziana Bilić je sakristanka i brine se o liturgijskom ruhu i crkvenom posuđu. »Višestoljetna crkva ima jednu toplinu. Kada je otvaram, uvijek zahvaljujem Bogu što mogu biti dionik svih onih koji su se ranije brinuli i čuvali ovu dragu crkvu. To je posebna milost«, svjedoči s. Tereziana, spominjući kako prihvaćanje i otvaranje laicima donosi mnoge plodove, a njoj je posebno draga skupina od tridesetak gospođa koje redovito čiste crkvu.

Župa drži obitelj na okupu

Župa ima sve manje Crikveničana, mještana rodom iz samoga grada, a sve je više vjernika koji su stigli iz Slavonije, Bosne i Dalmacije. U prošloj godini u župi je bilo 17 krštenja i samo deset sprovoda. Taj pozitivni prirast bio je samo iznimka u trendu koji prati većinu hrvatskih župa – više umrlih nego rođenih, pa je tako ove godine do sredine lipnja bilo osam krštenja, a već 20 sprovoda. Radost je u župi bila velika zbog vjenčanja devet parova u 2014. Ove je godine na prvoj pričesti bilo 25 trećaša te je 23 krizmanika primilo sakrament potvrde. Tijekom blagoslova obitelji obiđe se oko 650 stanova i kuća. »Nije dobro da se na Crkvu gleda kao na servis, u kojem se mogu obaviti sakramenti. Bitno je upoznati temelje vjere i sakramentni život, koji onda poziva na promjenu. Treba vremena da se odgoje generacije«, kaže župnik Bunoza, ali iz susreta s ljudima dobiva se dojam da je bitan temelj udaren – molitvena potpora.

Već tri godine solidan broj župljana okuplja se četvrtkom u molitvenoj zajednici »Kraljica mira«, a sve je započelo nakon jedne poticajne duhovne obnove u crikveničkoj crkvi. Profesorica violine Vesna Soldo u župi je pjevačica, ali i redovita na susretima molitvene zajednice. Svjedoči o plodovima okupljanja na kojima se njeguje pobožnost prema Djevici Mariji i euharistijskom Isusu, a nagovorima i meditacijama duhovno se izgrađuje i raste. »To je bio preporod za Crikvenicu i za našu župu u svakom smislu: počelo je dolaziti više mladih, intenzivnije se okuplja narod i zajednica ne samo na misama. Kroz to sastajanje bolje smo se međusobno upoznali«, svjedoči Soldo kao jedna od pedesetak molitelja.

Među njima je i Marijan Barac, otac dvojice sinova, koji animira sviranje i pjevanje na molitvenim susretima, ali i nedjeljnoj večernjoj misi. »Pjevamo duhovne šansone iz varaždinske pjesmarice, imamo nekoliko svirača. Vidljiv je napredak, ali kada budemo imali pastoralni centar, sigurno će biti lakše okupiti zajednicu. Vjera i dolazak u župu jako mi puno znači za moje duševno i tjelesno zdravlje, to mi je hrana i smjernica u životu. Ujedno cijela mi je obitelj tu na okupu: supruga je aktivna, mlađi sin ministrira, a stariji svira«, kaže rođeni Crikveničanin, koji svaki dan putuje u Rijeku zbog posla.

Duhovni i materijalni graditelj

Da crikvenička župa korača sigurnim putom može se vidjeti prošeta li se samim središtem grada: župna crkva otvorena je cijeloga dana ne samo iz turističkih razloga, nego zato što poziva na molitvu; samostanska crkva redovnica Presvetoga Srca Isusova tiha je oaza gdje po mir i sigurnost dolaze brojni vjernici, a uskoro se uz župnu kuću planira i otvoriti kapelica za danonoćno klanjanje koja će biti posvećena Milosrdnom Isusu. U tom poslu župniku posebno pomažu ekonomski vijećnici Mario Vidović i Drago Kelava. »Dosta se ulaže u gradnju kapele i dvorane, pomažemo župniku u donošenju odluka, savjetujemo mu kada treba nešto naručiti budući da smo upoznati s cijenama materijala i radova. Većinom se gradi od dobrovoljnih priloga naših župljana i vjernika te donacija«, kaže vijećnik Kelava, koji je na Jadran stigao iz Vojvodine na početku rata i ondje se dokazuje kao poduzetnik u turizmu i poljoprivredi.

Kapelu Milosrdnoga Isusa za vječno klanjanje spominje i pastoralni vijećnik Bernard Vukoja, na kojeg se u crikveničkoj župi može računati. »Ovaj je župnik graditelj – i duhovno i materijalno želi da župa što brže napreduje, mnogo vjernika dolazi na klanjanja u crkvi, a sada gradimo kapelu za vječno klanjanje, gdje će župljani moći 24 sata dnevno sedam dana u tjednu imati mogućnost klanjanja. Posebno je oživjela i pobožnost Milosrdnomu Isusu, svake nedjelje prije jutarnjih misa moli se ta krunica«, govori Vukoja o kapelici s ushićenjem jer bi to trebala biti druga takva kapela u Riječkoj nadbiskupiji.

Gradilište uz župnu kuću raduje brojne župljane jer bi osim kapelice napokon trebali dobiti i pastoralni centar s velikom dvoranom. »Crikvenici takav prostor definitivno nedostaje i vidim lijepu budućnost u pastoralnom centru«, kaže jedna od dviju župnih katehistica Sonja Kovač i nastavlja: »To je jedini način da se ponudi nešto drugo od onoga što nudi ovaj svijet. Osjećam da je svima nama potrebna svijest da se ne može ništa raditi bez angažiranja vjernika laika. Svi imamo neko poslanje, ali ga moramo pronaći. Stvari se po tom pitanju pokreću u pravom smjeru.« Župnik joj je povjerio rad s prvopričesnicima i krizmanicima, a jedno od pitanja s kojima se svakodnevno suočava jest: kako djecu roditelja koji su pasivni vjernici zadržati u crkvi i poslije primanja sakramenata.

Čeka se otvaranje pastoralnoga centra

U toj izazovnoj zadaći pomaže i druga katehistica Kornelija Breber koja sa Sonjom završava dvogodišnju edukaciju za župnoga animatora na Metropolitanskom pastoralnom institutu u Rijeci. »Odradim svoju smjenu u dućanu pa onda dođem u župu. Sa Sonjom sam vodila jednu grupu krizmanika i prvopričesnika. Vrlo su zaigrana djeca, ali uspijevamo nešto i napraviti. Znamo organizirati igrokaze, obično za Uskrs ili Majčin dan, a prošlog Božića ovdje smo u obližnjem parku imali javnu predstavu. Super je prošlo, komentari su bili zaista pozitivni«, svjedoči poduzetnica Breber o radu s učenicima iz dviju osnovnih i jedne srednje škole koje su na području župe. Želja im je pokušati organizirati i župnu katehezu za ostale razrede osnovne škole. Zato će im izgradnja pastoralnoga centra biti velik poticaj za daljnji predani rad.

Učenik trećega razreda ekonomske škole Nevio Mijić dobar je primjer kako se i nakon sakramenta ne mora nužno otići iz crkve. On posljednjih 5-6 godina poslužuje kod oltara kao ministrant. »Obično mladi prestanu ići u crkvu, ali ja sam nastavio dolaziti jer mi idu mama i sestra svake nedjelje na misu. Kada su svečane mise i veći blagdani, imamo pripreme s ministrantima, ali ovako već za svaki dan i nedjeljama sve znamo. Odlična je suradnja sa župnikom«, kaže Mijić i svjedoči da su njegovi stariji kolege većinom orijentirani na odlazak na studij u Rijeku ili Zagreb, ali se i vraćaju jer u rodnom mjestu vide perspektivu. Mnogi su u Crikvenici, očito je, okrenuti turizmu i uslužnim djelatnostima pa se posla uvijek može naći.

Ljepoti nedjeljnih slavlja pridonosi i pjevanje skladnoga župnoga zbora koji vodi s. Ancila, a posljednjih desetak godina dirigira Josipa Komadina, umirovljenica koja je radila u turizmu. »Naša časna prati liturgijske preporuke pa pjevamo takve skladbe višeglasno. Ima nas 25 pjevača: većinom su to stariji, ali ima i nekoliko mlađih. Uz pjevanje na misama, imamo i nastupe izvan crkve: tako smo za Petrovo pjevali u Bribiru, za Božić u muzeju, imamo susret zborova«, objašnjava dirigentica Komadina, koja je odmalena bila povezana uz crkvene zborove – prvo kao pjevačica na rodnom Krku, a potom je i svirala orgulje.

Prepoznaju Crkvu kao svoj dom

Ekonomist po struci, povjesničar u duši – župni je pastoralni vijećnik i čitač umirovljenik Slavko Matejčić, koji je ljubav prema povijesti »kapitalizirao« i za župu. Dok objašnjava da je rezidencijalni dio župe u novosagrađenim naseljima, a turistički uz obalu, ne može ne spomenuti da je središte stare Crikvenice bilo u zaleđu, u Kotoru na istoimenom brdu: »Na moju inicijativu grad je ove godine financirao konzervatorske radove na pročelju crkve Svete Trojice u Kotoru, na brdu iznad Crikvenice. Riječ je o staroj hodočasničkoj crkvi još iz srednjega vijeka, koja je nastala kada su ljudi živjeli na brdu i kada je središte života bilo upravo tamo, odakle je počeo razvoj današnje Crikvenice.«

Požrtvovni rad župnika i otvorenost laika hvali i župljanka Ivanka Lovrić, rodom iz Doboja, koja je nakon Domovinskoga rata postala Crikveničanka: »U župi smo se upoznali i povezali kroz molitvenu zajednicu, radove u crkvi, zajednička hodočašća i putovanja. Najveći je problem što nemamo adekvatnih prostora za okupljanje. U posljednje vrijeme osjećam da župa ide naprijed, a i ja jer osobno crkvu prepoznajem kao svoj dom: čistim je kao svoj dnevni boravak, vidim gdje je paučina, gdje ne gori žarulja. Srodila sam se s time.«

Spremnost na pomoć vjernika laika i očekivanje otvaranja pastoralnoga centra ono je na čemu crikvenička zajednica spremno kroči u budućnost, svjesna da je pred njom još mnogo zahtjeva i inicijativa – od okupljanja obitelji do susreta mladih. U toj misiji ne nedostaje im entuzijazma, a izgrađeni duhovni temelji dobar su znak da su na pravom putu...

Župa otvorena i za kulturne projekte

Prije manje od godinu dana, na župnu svetkovinu Uznesenja BDM, crikvenička župa otvorila je izložbeni prostor »Vela crikva« koji otada, osim iz duhovnih razloga, privlači brojne turiste u tu više stoljeća staru crkvu. Taj spoj vjere i kulture, koji se može razgledati u podnožju zvonika, prikazuje snažnu povezanost nekadašnjega pavlinskoga samostana sa stanovništvom. U skladno uređenom bočnom ulazu u crkvu posjetiteljima je na tematski raznolik i jednostavan način dan prikaz crkvene i svjetovne povijesti s naglaskom na dva važna razdoblja koja su obilježila povijest Crikvenice prije razvoja turizma: renesansno i barokno frankopansko-pavlinsko razdoblje procvata grada te kasnije vrijeme življenja pretežito od ribarstva.

Crikvenička samouka kiparica Sonja Ivančić Karliškova darovala je 2013. godine svoju vrijednu zbirku od šezdesetak unikatnih keramičkih figurica župi, a među njima mnoge otkrivaju veze Crikvenice i niza hrvatskih velikana: bana i kneza Mikule IV. Frankopana, Ivana Belostenca, Julija Klovića... U zbirci su zastupljeni i stari Crikveničani koji su tradicionalno bili obrtnici: ribari, zidari, klesari, tesari brodograditelji, lončari, kovači i postolari, dok su se njihove supruge bavile kućanskim i težačkim poslovima, poput uzgoja vinove loze, maslina, pšenice, ječma, krumpira. U sakralnom dijelu izložbe središnje mjesto zauzimaju jaslice s više figura koje u božićno vrijeme krase južnu crkvenu kapelu.

Redovnice vodile vrtić i sirotište

Osim nekadašnjih pavlina i sada franjevaca, Družba sestara Presvetoga Srca Isusova jedina je ženska redovnička zajednica koja djeluje u Crikvenici. Ali i više od toga – povijest te družbe snažno je povezana s tim kvarnerskim gradom: ondje je bila godinama kuća matica za cijelu redovničku formaciju, a i današnjih sedam sestara, koje žive u samostanu u Frankopanskoj ulici, spominje povezanost crikveničkoga župnika mons. Antuna Rigonija te književnika Vladimira Nazora s tom zajednicom. Nakon odlaska pavlina u prvoj polovici 20. stoljeća samostan je služio kao dječji dom, čiji je upravitelj tijekom deset godina, između 1920. i 1930. godine, bio književnik Nazor. Upravo je on zaslužan da su u Crikvenicu stigle redovnice kada su pobjegle iz okupirane Rijeke na Krk jer ih je pozvao da mu pomognu u radu sa siročadi. »Sestre su nakon nekoliko godina kupile novu kuću za samostan, otvorile prvi gradski vrtić koji je radio sve do 1945. godine, a kasnije su se brinule za siromašnu i napuštenu djecu, imale su obdanište«, kaže s. Tereziana Bilić i svjedoči da je današnji apostolat usmjeren na pastoral u župi, ali i povremeno okupljanje na molitvu djevojčica s kojima njeguju pobožnost Presvetom Srcu. »Tijekom rata u samostanu su bili smješteni izbjeglice – iz Slavonije, Škabrnje i Bosne. Uopće nismo dovodili u pitanje hoćemo li ih primiti jer njihovi su muževi i braća davali živote na bojišnici, a mi smo im spremno otvorili vrata i bili smo sretni da im možemo pomoći. Slagali smo se kao jedna velika obitelj«, naglašava sestra koja je u župi posljednje dvije i pol godine, ali je dobro upoznata sa svim detaljima redovničkoga života u tom gradu.





"Zvona", god. LIII., rujan 2015., br. 7/484, str. 28.:

Lekcija iz Božje ljubavi najbogatije hrvatske obitelji

 Mnogobrojna obitelj Vukašinović iz Velike kod Požege

 animirala misna slavlja u crikveničkoj župnoj crkvi


Nakon što je u nedjelju 26. srpnja 2015. vlč. Slobodan Bunoza, župnik župe Uznesenja BDM u Crikvenici na kraju uobičajenih tjednih obavijesti na vrlo osobit način privukao pozornost brojnih župljana i još brojnijih turista najavom svjedočenja članova najbogatije obitelji u Hrvatskoj, za ambon je izašlo dvoje skromnih i prostodušnih ljudi koji su nazočnima održali pravu lekciju iz Božje ljubavi.     

Gledajući iskrenu radost na licima Ružice i Josipa Vukašinovića, koji su u pratnji četvero od ukupno šesnaestero svoje djece animirali sva tri nedjeljna misna slavlja a zatim i riječima posvjedočili svoje potpuno pouzdanje u Božju providnost i zaštitu, nije se moglo oteti dojmu kako su baš oni ti koji su u svom životu najdosljednije proveli u djelo riječi sv. Pavla apostola iz 2. čitanja toga dana: „Braćo, zaklinjem vas…sa strpljivošću živite život dostojan poziva na koji ste pozvani.“

Dugo se u crkvi Marijina Uznesenja nije čulo toliko spontanog pljeska i vidjelo toliko iskrene ljudske naklonosti na licima vjernika, kao za vrijeme gotovo nestvarnog i humorom prožetog svjedočenja Josipa Vukašinovića: „Kad smo imali 15-ero djece žena mi reče: „U svim mjesecima imamo rođendan, jedino u jedanaestom ne.“ I tako smo dobili Emanuela, naše 16-o dijete, u jedanaestom mjesecu! Sad će krenuti u prvi razred.“

Suprugove riječi je tada pojasnila Ružica Vukašinović rekavši kako su – suprotno uvriježenom mišljenju javnosti da velik broj djece u obitelji može biti samo posljedica neprosvjećenosti roditelja, sva njihova djeca bila planirana i željena te je svim je budućim majkama preporučila Billingsovu metodu prirodnog planiranja začeća kao izuzetno pouzdanu. Skromno je zaključila: „Ništa posebno nismo učinili, samo ono što smo obećali na vjenčanju: da ćemo od Boga primati djecu.“ I pozvala je sve žene koje mogu neka s veseljem rađaju svoje potomstvo, posluživši se slikovitom prispodobom: „Ne znam da li bi tko htio imati voćku koja samo jednom ili dvaput dade rod? Uzeo bi pilu i srušio ju! A kad voćka rađa svake godine, kako smo svi radosni!“

Mnogi su događaji tijekom tri desetljeća bračnoga života supružnicima Vukašinović uvijek iznova dokazivali da Gospodin nikada neće ni u čemu ostaviti neuslišane one koji su mu poslušni u otvorenosti životu. Po njihovim riječima, sve ih je to još više učvršćivalo u vjeri i ljubavi i davalo snagu da ustraju na zahtjevnom životnom putu donošenja na svijet brojnih novih ljudskih života. Ako su, pak, njihove iskrene riječi izrečene u crikveničkoj župnoj crkvi na 17. nedjelju kroz godinu u srcima bar ponekog od mnoštva prisutnih bračnih parova također pobudile želju da se i oni počnu bogatiti jedinim pravim bogatstvom – djecom, svjedočanstvo najbrojnije hrvatske obitelji je polučilo svoj cilj.

Otac Josip i četvero djece: Ana, Marko, Luka i Petar u tamburaškom sastavu

 

Comments