Povijest župe

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici


Crkva Marijina Uznesenja  i nekadašnji pavlinski samostan na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće






Crkva je prvobitno bila sagrađena u romaničkom stilu na tada još nenaseljenom predjelu lijeve strane ušća vinodolske rječice Dubračine u more. Bilo je to najkasnije 1225. godine kada ovo područje dolazi pod vlast jedne od najmoćnijih hrvatskih plemićkih obitelji, krčkih knezova Frankopana. Vjeruje se  kako je upravo po njoj kasnije i cijeli grad koji je oko nje nastao dobio ime Crikvenica (od čakavski crikva »crkva«). Pučki naziv joj je zato i danas Vela crikva (velika, glavna crkva). 

Otprilike dva stoljeća kasnije, pobožni knez krčki, modruški i senjski Mikula* IV. Frankopan (oko 1360 – 1432) koji je šest posljednjih godina života obnašao i bansku čast, obnavlja crkvu u gotičkom stilu i uz nju gradi samostan. Oboje ih 14. kolovoza 1412. – u godini nakon što se vratio s hodočašća u Jeruzalem na Kristov grob** (gdje je najvjerojatnije dobio i nadahnuće za to) daruje redovnicima pavlinima, podijelivši im pri tom i mnoge okolne posjede, prava na prihode te podložnike.

* Mikula je izvorni čakavski oblik banova imena koji je poznat iz glagoljičkih isprava. U suvremenoj literaturi ime mu se redovito štokavizira u Nikola. 

** To nam govori sačuvana bilješka nepoznatog fratra u jednom krčkom glagoljičkom časoslovu: “1411. miseca aprila ide knez Mikula naš g(ospo)din plemeniti v Jerusolim k Božemu grobu i pride domov julija obhodiv dobro i častno.” (Izvor: Acta Croatica/Hrvatski spomenici, MHJSM, knj.VI., za tisak priredio Đuro Šurmin, JAZU, Zagreb, 1898., str. 110.) 




ZAKLADNA ISPRAVA KNEZA MIKULE IV. FRANKOPANA O OSNUTKU CRIKVENIČKOGA PAVLINSKOG SAMOSTANA 
(14. kolovoza 1412., latinični prijepis 18. st., HDA Zagreb; glagoljički izvornik izgubljen)




Više: Fotografije i potpun sadržaj osnivačke i svih ostalih najpoznatijih isprava važnih za povijest crikveničke Marijine crkve i nekadašnjeg pavlinskog samostana iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu


Budući je ova kneževa darovnica ujedno i najstariji poznati pisani spomen imena grada Crikvenice, u novije je doba 14. kolovoz proglašen i Danom Grada. Od 2014. ga kao prepoznatljiv zaštini znak uveličava veličanstvena večernja marijanska procesija sa svijećama što predstavlja prekrasan uvod u svečano obilježavanje najveće svetkovine zaštitnice župe i grada: 15. kolovoz - Uznesenje BDM ili Velu Gospu, kako ju Crikveničani od davnina nazivaju.



Grb Grada Crikvenice kao simbole ima toranj Crkve Uznesenja BDM, zdanje nekadašnjeg pavlinskog samostana, zlatnu palmu - znak pavlinskoga reda i obližnji stari kameni most




Pavlini ili bijeli fratri (tako u narodu zvani zbog bijele boje svojih halja) su u skoro četiri stoljeća svog boravka u Crikvenici održavali, dograđivali i ukrašavali crkvu i samostan a uzdržavali su se davanjem u najam okolne obradive zemlje te ubiranjem poreza na kopneni i pomorski promet kroz ovaj kraj. U okviru samostana koji je bio ne samo duhovno, već i obrazovno i kulturno središte, postojao je skriptorij, ljekarna s kirurgom te novicijat. Glasovita samostanska knjižnica je neposredno prije nasilnog ukinuća Pavlinskog reda 1786. godine od strane cara Josipa II. brojala čak 1450 svezaka. U početku se u samostanu pisalo isključivo na starohrvatskoj uglatoj glagoljici, koja je od 11. do 18. stoljeća – kada ju u konačnici potiskuje latinica, bila tradicijsko pismo sjevernog hrvatskog primorja. Za njenu slobodnu uporabu u  bogoslužju na narodnom jeziku Hrvati ovoga kraja su dobili službeno dopuštenje još davne 1248. godine od pape Inocenta IV..


Najistaknutiji crikvenički prior te istovremeno i istarsko-vinodolski provincijal – i to u čak dva navrata, bio je Ivan Belostenec (1594-1675), jedan od najvećih hrvatskih leksikografa, autor vrlo vrijednog i opsežnog latinsko-hrvatskog rječnika "Gazophylacium" (tisk. 1740.).



Drži se kako je u samostanu osnovnu naobrazbu stekao i najznamenitiji svjetski kasnorenesansni minijaturist Juraj Julije Klović (Iulius Clouius Croatus 1498-1578) rođen u nedalekim Grižanama. Zbog svoje nenadmašne sitnoslikarske vještine je od mnogih bio a i danas je  čašćen kao »maximus in minimis« (najveći u najmanjemu). Predaja veli kako je još u dječačkoj dobi na noktu palca mogao do u detalje precizno naslikati bilo koji krajolik ili skup ljudi. Njegova se remek djela nalaze u najpoznatijim svjetskim muzejima.



Majstor minijature JULIJE KLOVIĆ, "KRIST PREDAJE KLJUČEVE SV. PETRU" (16. st., Louvre, Kabinet crteža, Pariz)


Nakon odlaska pavlina samostan prvo postaje središtem vinodolskog kaštelanata ali zatim često mijenja namjene, pa je između ostalog u prvoj polovici 20. stoljeća služio i kao Dječji dom. Tada je – od 1920. do 1930. njegov upravitelj bio i veliki hrvatski književnik Vladimir Nazor (1876-1949). U konačnici je 1988. godine preuređen u hotel „Kaštel“. Najvrjedniji je njegov sačuvani ostatak danas tek kameni barokni portal s reljefom pavlinskoga grba iz 1737. kroz koji se nekoć ulazilo u dvorište samostana.



Nepoznati klesar, GRB PAVLINSKOGA REDA                           (1737. (?), kamen, Muzej Grada Crikvenice,                            izvorno: iznad samostanskog portala) 









Felice de Verneda
Pročelje crkve i smostana 1756.
(Nac. arhiv Mađarske, Budimpešta)









U blizini portala bivšeg samostana nalazi se barokni kip sv. Ivana Nepomuka iz 1735. koji je do 1937. stajao na obližnjem kamenom mostu.




Iz prvobitne Marijine crkve do danas su sačuvana samo dva romanička kamena kapitela, ukrašena akantusovim listovima.






Među najstarije dijelove crkve ubraja se i vrlo lijep polukružni kameni reljef s prikazom ispaćena Krista (u umjetnosti poznat pod nazivom "Imago pietatis") s kraja 15. stoljeća, koji se nalazi na vanjskom južnom zidu crkve.




Nepoznati majstor,
radionica Franje Marangona,
Luneta s prikazom
IMAGO PIETATIS
(15./16. st., južni vanjski zid crkve)

                                                  






Svetište s rebrima koja su oblikovana po uzoru na gotički mrežasti svod potječe iz 16. stoljeća.




Crkva ima četiri oltara. Glavni oltar posvećen Majci Božjoj je 1776. godine izradio vrlo cijenjen umjetnik, pavlin-laik Paulus Riedl u maniri srednjeeuropskog baroka raskošne dekoracije pune pozlate.






Drvorezbar i kipar PAULUS RIEDL (1725. (?) -     vijesti do 1776.) i radionica                          GLAVNI BAROKNI OLTAR župne crkve          (1776. ploikromirano drvo)






O tome svjedoči sačuvani natpis na poleđini svetohraništa na kojemu su zapisana imena svih majstora koji su ga izrađivali i ime tadašnjeg samostanskog priora Vjenceslava Grubača koji ga je naručio.



Na glavnomu se oltaru nalazi najveća znamenitost crkve - sveta slika Djevice Marije s Djetetom Isusom, za koju se vjeruje da je djelo nepoznatog majstora iz umjetničke radionice Paola i Lorenza Veneziana s kraja 14. stoljeća. Rađena je u tehnici tempera na drvu a nađeni su i tragovi pozlate. Pretpostavlja se kako je slika u Crikvenicu stigla nakon što je najveći dobrotvor samostana i crkve, knez Mikula IV. Frankopan 1425. posjetio Rim gdje ga je primio papa Martin V. te mu priznao rimsko plemstvo, pa je moguće da ju je ugledni knez Mikula dobio i kao osobni Papin dar budućemu hrvatskom banu.

      




Nepoznati majstor,                                                                  radionica Paola i Lorenza Veneziana (?),                                   "VELA GOSPOJA"                                                                     (konac 14. st., oltarna sv. slika BDM sa Djetetom Isusom, tempera na drvu, tragovi pozlate)






Oltarna slika prikazuje vitku, vrlo mladu Majku Božju, Djevicu, umiljata i lijepa lica, tamnih bademastih očiju koja sjedi na prijestolju gotičke piramidalne konstrukcije i na koljenima drži Dijete – Isusa koji prema njenom tijelu pruža svoju ruku. Prikaz je Bogorodice, Majke hraniteljice utjelovljenog Boga. Taj je tip Marijina prikaza u umjetnosti poznat pod nazivom „Najsvetija Dojiteljica“ a pojavljuje se već u 2. stoljeću u rimskim katakombama. U zapadnom kršćanstvu biva najomiljeniji tijekom 13. i 14. stoljeća. Ova je Marijina slika u puku prozvana „Vela Gospoja“ („Velika Gospođa“) a na svetkovinu zaštitnice crkve i grada Velu Gospu (Uznesenje BDM) 15. kolovoza, joj kroz mnoga stoljeća sve do danas redovito hodočaste stanovnici cijelog Vinodolskog kraja.  

Ispod Marijine slike je smješteno svetohranište, što znakovito, teološki snažno naglašava središnju Marijinu ulogu Bogomajke i posrednice u ostvarenju Božjega plana spasenja ljudskoga roda, jer je Gospa – Majka Sina Božjega prvo Svetohranište u povijesti ljudskoga spasenja.  


Na lijevoj i desnoj strani glavnoga oltara crkve smješteni su kipovi dvaju najvećih svetaca naroda koji su u doba barokiziranja crkve bili ujedinjeni s Hrvatskom pod istom austrijskom carskom krunom – sv. Stjepana Ugarskog i sv. Većeslava (Vjenceslava) Češkog, a koji su oba kanonizirani zbog uvođenja kršćanstva u svoje zemlje. 




Na bočnim zidovima svetišta crkve nalaze se - u trećoj četvrtini 17. stoljeća u drvu izrezbareni  kipovi dvaju najranijih pustinjaka, sv. Antuna Opata i pustinjaka koji se smatra „ocem kršćanskog redovništva“ i sv. Pavla Pustinjaka, zaštitnika pavlina, pustinjaka i monaha koji su obojica živjeli u drugoj pol. 3. i prvoj pol. 4. stoljeća u Egiptu. Nekada su stajali na starom glavnom oltaru crkve.


Iz domaće pavlinske radionice 18. stoljeća potječu i: stara uzdignuta propovjedaonica sa likovima 4 evanđelista - Ivana, Marka, Mateja i Luke; pobočni oltari sv. Jelene Križarice (Cesarice) sa kipovima sv. Barbare i sv. Jurja na strani epistole te na strani evanđelja oltar sv. Nikole sa kipovima sv. Petra i sv. Pavla;  oltar u bočnoj kapeli Gospe Lurdske te tri kamena medaljona s likovima Krista („Ecce homo“), BDM („Mater dolorosa“) i pavlinskim grbom između njih sa zabatnog trokuta na pročelju crkve.


Stara propovjedaonica                











Pobočni oltar sv. Nikole biskupa


Dva istovjetna i izuzetno lijepa, u baroknom stilu izrađena moćnika koji su 2012. pronađeni odbačeni na crkvenom potkrovlju, 2015. godine su restaurirani te opet sjaje punim sjajem. To su relikvijari „blizanci“ sv. Mansueta mučenika s kipićem sv. Antuna opata i sv. Veneranda mučenika s kipićem sv. Pavla Pustinjaka. Izvorno su se nalazili na glavnom oltaru sa obje strane svetohraništa gdje se sada nalaze skulpture anđela (putta).




Drvorezbar i kipar PAULUS RIEDL (1725. (?) – vijesti do 1776.)

MOĆNIK SV. VENERANDA MUČENIKA S KIPIĆEM SV. PAVLA PUSTINJAKA

(1776., polikromirano i pozlaćeno drvo, staklo, svilene i metalne niti, papir, 54 x 30,5 cm, izvorno: glavni barokni oltar župne crkve)


 
         


Po vrijednosti svakako treba izdvojiti i sliku sv. Šimuna apostola iznad vrata koja vode za ispovjedaonicu. Ona je u ovu crkvu donesena 1776. godine kao jedini sačuvani predmet iz stare kotorske župne crkve sv. Šimuna i Jude Tadeja, koja je tada – kao i cijeli obližnji brdski grad Kotor izgorjela u velikom požaru. Nakon toga je kotorski župnik našao utočište u crikveničkom samostanu a budući je Crikvenica od svoga početka naseljavana uglavnom s Kotora, tada se i svo preostalo kotorsko stanovništvo također odlučilo s opožarenog brda zauvijek preseliti u perspektivniji  primorski grad.  









Nepoznati majstor (don Antun Juri(či)ć (?)),                SVETI ŠIMUN APOSTOL                                                      (prva pol. 18. st., ulje na platnu,  izvorno: oltarna pala župne crkve sv. Šimuna i Jude Tadeja na Kotoru)






U 18. st. je barokiziran i crkveni zvonik, pa je umjesto prizme na vrhu dobio lukovičastu kupolu. Danas mu je na vrhu trostruki, tzv. papinski križ. S kamenom je kupolom visok 25 metara.



Zbog uništenja i pljačke svih hrvatskih pavlinskih samostana - a to znači i crikveničkog koje su uslijedile ukinućem Reda, do danas je sačuvano jako malo pavlinske pokretne imovine i knjižnične građe te je:

- navrjedniji sačuvani liturgijski predmet  iz nekadašnjeg crikveničkog kloštra tek jedan kalež nepoznatog domaćeg majstora iz sredine 18. stoljeća a

- najvrjedniji je sačuvani knjižni rad rukopisna bogoslužna knjiga s notama „Antifonal Rimskog časoslova“ crikveničkoga pavlina Mikule Radoševića iz 1687. godine po kojoj su redovnici zajednički u zboru gregorijanskim pjevanjem izvodili svakodnevnu službu (molitvu) časoslova.



Crkva je svoj konačni današnji izgled i dimenzije – dužinu od 26 metara (lađa 18 m, svetište 8 m), širinu od 8 m (svetište 4,5 m) i visinu od 6,5 m dobila najvjerojatnije još pri nekoj od velikih obnova tijekom druge polovice 17. stoljeća prigrađivanjem bočne južne kapele. Kapela je 1927. godine posvećena Gospi Lurdskoj. Kip Majke Božje u kapeli djelo je crikveničkog akademskog kipara Zvonka Cara (1913-1982).






Umjetnički vrlo vrijedna kamena skulptura Bezgrješnog začeća BDM iz 1939. također je rad Zvonka Cara, učenika velikog Ivana Meštrovića. Do 1990. je stajala unutar crkve a zatim je, kao zamjena za posolicom uništen stariji Marijijin kip, postavljena u njeno dvorište na mjestu nekadašnjeg starog groblja. 



Na pjevalištu su orgulje s 13 registara koje je sredinom 19. stoljeća izradio zagrebački majstor Antun Šimenc.


Unutrašnjost crkve oko 1925. godine



Crkva i nekadašnji samostan početkom 20. stoljeća:











Ostali sakralni objekti u župi


Kapelica Majke Božje od Sedam žalosti u Dolcu

Kapelicu je 1814. godine izgradio Crikveničanin Ivan (Šimov) Veljačić*. Sveta misa se u njoj svake godine slavi 8. rujna na blagdan rođenja BDM – Malu Gospu.


*Na njenom pročelju stoji latinični natpis na hrvatskom jeziku:

IHS

NɅCSINIOVUKɅPELLU

IVNVELIɅCSICS(SIMOV?)

1 8 1 4  (1  JULɅIIɅ?)



Mala Gospa 2016.: Omiljena popodnevna sveta misa na otvorenom ispred kapelice u Dolcu


Kapelica sv. Ivana na gradskom groblju

Sagrađena je u naselju Dvorska početkom 19. stoljeća kada i najstariji dio današnjeg gradskog groblja. U kapelici se tradicionalno svete mise slave dvaput godišnje: na svetkovinu Svih Svetih i na Dušni dan. Pred ulazom u groblje se od 1901. nalazi dominantna kamena skulptura Isusa Krista koja je 1938. obnovljena.


Samostan Družbe sestara Presvetog Srca Isusova

Časne sestre Hrvatice iz Družbe Presvetog Srca Isusova koje su morale izbjeći iz Rijeke pred fašističkim snagama Gabrielea D'Annunzia djeluju u Crikvenici od 1920. godine i to najprije u Ladislavovom domu (kako se tada zvala zgrada bivšeg pavlinskog samostana) gdje su pomagale upravitelju Vladimiru Nazoru, znamenitom hrvatskom književniku, u brizi za siromašnu i napuštenu djecu.

Samostan u Frankopanskoj ulici u neposrednoj blizini crkve im je otvoren 1927. godine a javna kapelica u njemu je blagoslovljena 1928. godine.


Kapelica Milosrdnog Isusa za danonoćno klanjanje  Više




Imena crikveničkih pavlina iz prvog stoljeća postojanja samostana

Zapisana su u glagoljičkim ispravama 15. stoljeća:

- predstojnici (priuri) crikveničkoga kloštra: Valent (1419.)

                                                                     Stipan zvan Mrav (1440.)

                                                                     Filip (1447.)

                                                                     Franko (1475.)

- bijeli fratri (remete) sv. Pavla prvog pustinjaka: Martin i Blaž (1419.)

                                                                             Ivan, Paval i Grĕgur (1447.)

 

(Izvor: »Acta Croatica/Listine hrvatske«, MHSM, knj. I., izdaje Ivan Kukuljević Sakcinski, Zagreb, 1863., str. 50., 62., 67., 115., 15. i 67.)

 



Mati - najstarije poznato ime nekog crikveničkog svećenika

Zabilježeno je u jednoj glagoljičkoj darovnici samostanu pisanoj 27. kolovoza 1419. u Crikvenici. Skraćeni je oblik od Matija ili Matej.

Završetak isprave u kojoj se navode njeni svjedoci i on kao pisar u latiničnom prijepisu glasi:

„I tu bi satn(i)k Mihovil i Martin, s(i)n sudca Grubini, i Jurij s(i)n Cvĕtkov, i ja pop Mati, ki to pisah.“ 


 (Izvor: Acta Croatica/Listine hrvatske, MHSM, knj. I., izdaje Ivan Kukuljević Sakcinski, Zagreb, 1863., str. 50.)




Župnici Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici kroz povijest:

1. Velečasni Juraj Marsillo, župnik u Kotoru, glagoljaš (spom. 1732.)
2. Velečasni Mikula Car, rođ. u Crikvenici (spom. 1738.)
3. Velečasni Mikula Zoričić 1739.-1775., rođ. u Novom Vinodolskom
4. Velečasni Fabijan Radetić 1775.-1779. admin. a 1779.-1790. župnik
5. Velečasni Emanuel Carina, admin. 1790.-1792., pavlin, umro u Bakru 1827.
6. Velečasni Franjo Čikulić, župnik 1792.-1822.
7. Velečasni Ivan Štefanić, admin. 1822.-1823.
8. Velečasni Stanko Katnić, župnik 1823.-1867., rođ. u Crikvenici
9. Roko Katnić, admin. 1868., rođ. u Crikvenici, kanonik bribirski
10. Velečasni Aleksandar Car, župnik 1869.-1912., rođ. u Crikvenici, ostavio zemljište za svećenički dom
11. Velečasni Augustin Bujan, admin. 1913.-1914. rodom iz Praputnjaka
12. Mons. Antun Rigoni, župnik 1914.-1941. apostolski protonotar
13. Velečasni Franjo Prpić, župnik 1941.-1958., rođen u Krivom Putu
14. Velečasni Vlado Sušić, župnik 1958.-1990., rodom iz Mrkoplja, biskupski vikar
15. Velečasni Josip Šop, župnik 1990.-1999.

16. Velečasni Ivica Vuković, župnik 1999.-2001.
17. Velečasni Anto Aračić, župnik 2001.- 2011.
18. Velečasni Slobodan Bunoza, župnik, 2011.-2017., dekan 2013.-2017.
19. Velečasni Marinko Kajić, župnik 2017.-




SVEĆENICI RODOM IZ CRIKVENICE U  19. I 20. STOLJEĆU*


Rbr.

Prezime i ime

Rođen

Umro

Zaređen

1.

Bedenk Mirko

1891.

?

1916.

2.

Brožičević Petar

1875.

1925.

1900.

3.

Car Aleksandar

1830.

1913.

1853.

4.

Car Nikola

1857.

1891.

1883.

5.

Car Petar

1810.

1889.

1834.

6.

Car Petar

1829.

1887.

1853.

7.

Car Stanko

1831.

1902.

1857.

8. 

Dračić Nikola

1806.

1865.

1834.

9.

Gržičić Matej

1802.

?

?

10.

Ivančić Damaz

1831.

1897.

1857.

11.

Ivančić Juraj

1794.

1866.

1818.

12.

Katinić Mihovil

1802.

1855.

1827.

13.

Katinić Roko

1830.

1898.

1855.

14.

Katinić Stanko

1791.

1868.

1814.

15.

Katinić Šimun

1815.

1840.

?

16.

Katinić Tomo

1864.

1922.

1888.

17.

Kostrenčić Nikola

1805.

1863.

1833.

18.

Kostrenčić Stanko

1819.

1878.

1844.

19.

Kostrenčić Stjepan

1887.

1975.

1914.

20.

Krajač Ivan

1830.

1873.

1857.

21.

Kukalj Dragutin

1899.

1945. (ubili ga partizani)

1922.

22.

Lukanović Petar

1831.

1885.

1854.

23.

Lukanović Petar

1849.

1885.

1883.

24.

Matejčić Ivan

1864.

1942.

1888.

25.

Matejčić Mate

1882.

1949.

1908.

26.

Matejčić Petar

1806.

1890.

1829.

27.

Škiljan Vjenceslav

1835.

1880.

1861.

*Podatke prikupio mons. dr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup u miru i crkveni povjesničar



Comments