Zdrav način života

Na osobnim stranicama

STJEPANA ŠABANA

Postavljeno: 28.05.2007.

__________________

MOŽEMO LI IZBJEĆI DIJABETES?

Živimo usred 'epidemije' dijabetesa. Preko 10% ljudi u razvijenim zemljama zapada ima dijabetes tipa 2, preko 20% se nalazi u predijabetičkom stanju, a preko 50% dijabetičara niti ne zna, da ima dijabetes.


Piše: STJEPAN ŠABAN, dipl.ing.

Objavljeno u časopisu 'Narodni zdravstveni list' za svibanj-lipanj 2007. pod naslovom 'Jedna od posljedica stresa' .

'Epidemija' dijabetesa

Stanje u svijetu i prognoze. Prema podacima Međunarodne dijabetičke federacije (IDF) u poslijednih 20 godina ukupan broj dijabetičara porastao je s 30 na 230 milijuna. Očekivani broj dijabetičara od čak 350 milijuna u svijetu očekuje se do godine 2025. Prognoze američkog dijabetičkog društva (ADA) za posljedice dijabetesa u SAD u slijedećih 30 godina su sljedeće:

• 62 milijuna smrtnih slučajeva

• 35 milijuna srčanih udara

• 13 milijuna moždanih udara

• 6 milijuna s oštećenjima bubrega

• 8 milijuna ošećenja vida

• 2 milijuna amputacija udova.

Dijabetes kod djece. Sve više djece oboljeva od dijabetesa tipa 2, koji je nekad bio samo bolest odraslih i starijih. Već je danas jedna trećina djece u razvijenim zemljama zapada predodređena, da budu dijabetičari, jer se taj trend nadovezuje na stalan porast debljine kod djece.

Dijabetes kod starijih. Dijabetes kod mnogih odraslih osoba starijih od 65 godina uzrokuje preranu smrt, bilo direktno, bilo od pratećih bolesti krvožilnog sustava.

Životni vijek dijabetičara. Istraživanja u Kanadi i SAD-u ukazuju, da je životni vijek dijabetičara za 15 godina kraći od nedijabetičara, prvenstveno zbog posljedica razvoja srčanožilnih bolesti.

Što treba znati

Dijabetička edukacija. Mnogi ljudi o dijabetesu znaju premalo, a možda je i ono što su naučili pogrešno. Vrhunski svjetski dijabetolozi upozoravaju, ne samo na slabu edukaciju o dijabetesu nedijabetičara, nego i dijabetičara, te čak i na neke pogreške u podučavanju i pristupu bolesti.

Dijabetes ustvari nije šećerna bolest ! Iako dijabetes nazivaju 'šećernom bolešću', to nije najpogodniji termin. Dijabetes je bolest, kod koje organizam ne može pretvarati glukozu iz krvi u energiju, bilo zbog nedostatka hormona inzulina, bilo zbog njegovog neučinkovitog korištenja. Zbog ova dva različita razloga nastajanja dijabetesa, razlikujemo dva tipa dijabetesa: tip 1 i tip 2. Iako su to uobičajeni terminološki nazivi za navedne vrste dijabetesa, pravi bi nazivi zapravo trebali biti za dijabetes tipa 1 - inzulinski deficitaran (manjkajući) dijabetes, a dijabetes tipa 2 - inzulinski rezistentan (neosjetljiv) dijabetes.

Dijabetes tipa 1. Kod dijabetesa tipa 1 zbog poremećaja imunološkog sustava dolazi do upalnih procesa na β-stanicama gušterače (koje proizvode inzulin), do blokade njihovog rada, pa i njihovog propadanja. Prema najnovijim istraživanjima živčane stanice (kojima je ovo tkivo izuzetno bogato) oslobađaju premalo neuropeptida (neurotransmitera) za neophodnu signalizaciju β-stanicama za proizvodnju inzulina, čime se blokira stvaranje inzulina. Zbog takvog stanja je za sada davanje injekcija inzulina jedini mogući put za održavanje samog života.

Dijabetes tipa 2. Kod dijabetesa tipa 2 organizam gubi sposobnost korištenja inzulina u svojoj osnovnoj funkciji – transferu glukoze u mitohondrij jetrenih i mišićnih stanica kao izvora energije. To se događa, bilo radi popunjenosti rezervi energije u stanicama, bilo radi blokade samog transfera energije. Blokada transfera energije nastaje bilo zbog smanjenja signala neurotransmitera (neuropeptida) za potreban transfer bilo zbog smanjenja broja inzulinskih receptora, pa se uspostavlja stanje inzulinske rezistencije (neosjetljivosti na inzulin) prvenstveno jetrenog i mišićnog tkiva. Zbog pojave inzulinske rezistencije, gušterača mora sve više podizati razinu inzulina u krvi, kako bi putem povećane količine nadoknadila slabu učinkovitost inzulina u transferu energije. Ova vrsta dijabetesa (ovisno o genetskoj predispoziciji) nastaje polagano kroz dulje vrijeme, a uvijek je povezana s dugotrajnom neuravnoteženom prehranom i pretjeranim unosom kalorija, te povećanom tjelesnom masom (debljinom), a njenom razvoju isto tako pogoduje i slaba tjelesna aktivnost, a i dugotrajni stres. Ovo drugim riječima znači, da postoje tri glavna uzroka pojave dijabetesa tipa 2: neuravnotežena prehrana, slaba tjelesna aktivnost i dugotrajni stres. Kombinacija ovih triju uzroka djeluje sinergistički, pa vremenski ubrzava pojavu same bolesti.

Dvostruki dijabetes. Imati jedan tip dijabetesa znači imati mnoge zdravstvene i životne poteškoće, ali imati dva tipa dijabetesa je zaista previše. No danas se liječnici suočavaju kod sve većeg broja pacijenata s dvostrukim dijabetesom (kojeg poneki nazivaju dijabetesom tipa 3), a koji je ne samo teže dijagnosticirati, nego i teže liječiti – posebice kod djece.

Ovakav dvostruki dijabetes javlja se već u svim godinama života i u različitim oblicima: djeca, koja zbog dijabetesa tipa 1 ovise o injekcijama inzulina, značajnije počinju dobivati na težini i dobivaju dijabetes tipa 2, čime njihov organizam postaje inzulinski neosjetljiv (rezistentan).

Isto tako ljudi, koji imaju dijabetes tipa 2, a ne provode zadovoljavajuću terapiju i ne promijene životne navike, dugotrajno velika proizvodnja inzulina počinje djelovati na živčane stanice gušterače u smislu smanjenja proizvodnje neuropeptida, što onda dovodi do blokade stvaranja inzulina. Time inzulinski rezistentni dijabetičari (tip 2) postaju ujedno i inzulinski deficitarni dijabetičari (tip 1).

Precizno dijagnosticiranje dijabetičara s dvostrukim dijabetesom izuzetno je važno zbog primjene odgovarajuće terapije, jer je ista specifična za svakog pojedinca, pošto ovisi o stupnju razvijenosti jednog i drugog tipa dijabetesa.

Posljedice dijabetesa. Obje vrste dijabetesa vrlo su često povezane s bolestima krvožilnog sustava (posebno dijabetes tipa 2 zbog istog osnovnog uzroka), bubrega, te sljepilom i amputacijama udova, a često kod neprimjerene terapije dovode i do prerane smrti.

Veza između dijabetesa tipa 2 i debljine. Inzulin, glukagon i leptin tri su ključna hormona, koji metabolički utječu na razinu šećera u krvi i predstavljaju čvrstu vezu između debljine i dijabetesa. Normalizacija razine leptina, te ravnoteža između glukagona i inzulina u krvi bitno smanjuju rizik debljine i dijabetesa.

 

Inzulinska rezistencija

Inzulinska rezistencija. Povećana razina šećera u krvi podiže razinu inzulina, zbog koje se smanjuje inzulinska osjetljivost stanica (rezistencija) za transferom energije u unutrašnjost stanice, što dovodi do daljnjeg povećanja razine inzulina.

Nastanak inzulinske rezistencije. Kalorijski preveliki unos hrane u organizam, posebice ugljikohidrata s visokim glikemičkim indeksom (kao što su rafinirani i koncentrirani proizvodi od žitarica, krumpir i šećer, tj. koncentrirani škrob i šećer), brzo podiže razinu glukoze (šećera) u krvi. Obrana organizma od visoke razine glukoze u krvi manifestira se izlučivanjem hormona inzulina od strane gušterače radi njenog smanjivanja, što je zapravo i najvažnija zadaća inzulina, da transferira glukozu iz krvi u druga tkiva, kao rezervu energije. Prvo se pune ‘spremnici' energije u jetri, u koje se deponira glikogen stvoren od glukoze u krvi. Nakon toga se glikogenom pune ‘spremnici' energije u stanicama mišićnog tkiva. Ova dva ‘spremnika' hrane su relativno malog kapaciteta i brzo se napune. Ako je razina glukoze u krvi još uvijek visoka, tada jetra u jednom sporijem procesu glukozu pretvara u masnoće, koje se deponiraju u masnom tkivu, smještenom na najmanje aktivnim dijelovima tijela. Ovaj treći ‘spremnik' u masnom tkivu nije ograničen svojim kapacitetom za deponiranje. Stanice svih triju spremnika, koje primaju rezerve hrane iz krvi, omogućuju takav prihvat samo onda, kada je razina inzulina u krvi dovoljno visoka, da pobudi receptore stanica tih tkiva.

Ako je razina glukoze u krvi dugotrajno visoka, tada će i razina inzulina u krvi biti dugotrajno visoka, a inzulin u krvi će stalno pobuđivati receptore stanica za transferom glukoze. Kako je maksimalno moguća rezerva glikogena u jetri relativno malena (60-90 g), to se stanice jetre prve počnu braniti od visoke razine inzulina, blokadom signala izulinskih receptora u membranama stanica (endoplasmic reticulum), pa i smanjivanjem količine samih receptora, smanjujući tako svoju osjetljivost na inzulin. Stanice slijedećeg ograničenog spremnika glikogena u mišićima (300-400 g) također se u drugoj fazi visoke razine inzulina počinju braniti blokadom signala inzulinskih receptora, tj. smanjuju svoju osjetljivost na inzulin. Smanjivanje osjetljivosti na inzulin jetre i mišića naziva se inzulinskom rezistencijom, a koja zbog visoke razine glukoze u krvi rezultira daljnjim povišenjem razine inzulina u krvi. Masne stanice najslabije djeluju na smanjivanje inzulinskih receptora, pa se javlja povećana debljina.

Nastanak leptinske rezistencije. Debljina, kao posljedica inzulinske rezistencije potiče intenzivno izlučivanje hormona leptina od strane masnog tkiva s namjerom, da signalizira hipotalamusu (dijelu mozga) smanjivanje apetita, zbog dovoljnih zaliha energije u obliku masnoća, te da omogući neposredno trošenje masnoća iz krvi u mišićnom tkivu. Ako nema odgovarajuće tjelesne aktivnosti, koja bi trošila raspoloživu energiju masnoća prebačenu u mitohondrij mišićnih stanica, to se mišićne stanice brane od povišene razine leptina smanjivanjem svoje osjetljivosti na njega, čime se uz inzulinsku rezistenciju stvara i leptinska rezistencija mišićnog tkiva u sustavu metabolizma masnoća, koja onemogućava neposredno trošenje povišenih masnoća u krvi. Moždanim stanicama hipotalamusa, koje bi trebale reagirati na povišenu razinu leptina smanjivanjem apetita, njihovu osjetljivost na leptin blokiraju prevelike koncentracije masnoća u krvi, koje nije iskoristilo mišićno tkivo. Radi ove blokade leptinskih receptora od strane masnoća, dolazi i do leptinske rezistencije hipotalamusa u sustavu signalizacije, zbog koje izostaje važna fukcija leptina, a to je gubitak apetita. Posljedice ovih dviju leptinskih rezistencija su pojačani apetit zajedno s dalnjim rastom debljine. Srčani mišić zbog svoje stalne aktivnosti ne bi trebao biti, niti u inzulinskoj, niti leptinskoj rezistenciji, ali mu visok sadržaj masnoća u krvi i visok sadržaj leptina ne dozvoljavaju korištenje glukoze kao izvora energije (čime postaje inzulinski rezistentan), pa je njegov metabolizam usmjeren isključivo na trošenje masnoća iz mitohondrija srčanih stanica. Kako masnoće za svoju oksidaciju troše ogromne količine kisika, moguće suženje srčanih arterija, zbog ateroskleroze, stresa i drugih razloga, ozbiljno ugrožava rad srca i u ekstremnim slučajevima dovodi do srčanog udara.

Manifestacije inzulinske rezistencije. Kao vanjska manifestacija (simptom) inzulinske rezistencije kod čovjeka, najčešće se javlja povećana masa (debljina). Unutarnja manifestacija (simptom) inzulinske rezistencije je stvaranje povećanih masnoća u krvi, koje prelaze normalne vrijednosti (trigliceridi i ‘loš' kolesterol - LDL) te smanjivanje korisnih masnoća u krvi (“dobar” kolesterol - HDL). Često se inzulinska rezistencija s povećanim sadržajem inzulina i masnoća u krvi, te povećanom tjelesnom masom (debljinom) naziva i 'sindromom inzulinske rezistencije', koji u relativno visokom postotku (ovisno o genetskoj predispoziciji čovjeka), nakon duljeg vremena dovodi do razvoja dijabetesa tipa 2.

Inzulinska rezistencija i bolesti krvožilnog sustava. Inzulinska rezistencija je uz mogući razvoj dijabetesa tipa 2 istovremeno glavni uzrok bolesti krvožilnog sustava sa svim svojim teškim posljedicama, kao što su srčani i moždani udar. Na taj način su dijabetičari (tipa 2) ujedno najugoženija kategorija ljudi s aspekta svih bolesti krvožilnog sustava. U Americi je očekivani životni vijek ljudi s dijabetesom tipa 2, zbog razvoja krvožilnih bolesti, manji čak za 18 godina od nedijabetičara.

Dijagnoza dijabetesa

Dijagnosticiranje dijabetesa. Mjerenje glukoze u krvi na tašte koristan je pokazatelj za mogući razvoj dijabetesa, ali hemoglobin A1c (HbA1c) ukazuje na razinu šećera u krvi kroz duže vremensko razdoblje i daje mnogo bolju sliku stanja i razvoja bolesti.

Količina mokraće. Povećana količina mokraće jedan je od čestih pratećih indikatora, koji pokazuje, kako organizam regulira šećer u krvi, posebice kod starijih osoba, čime ukazuje na mogući razvoj dijabetesa. Uz učestalo mokrenje često se javlja i stalna žeđ.

Povećana masa. Sve osobe, koje imaju povećanu masu, a posebno one koje imaju iznad 45 godina starosti, trebaju mjeriti šećer u krvi na tašte barem jednom godišnje. Poželjno bi bilo i mjerenje inzulina na tašte zbog dijagnosticiranja stanja inzulinske rezistencije, koja prethodi, ne samo dijabetesu, nego i srčanožilnim bolestima.

Novi marker RBP4 za dijabetes. Najnovija istraživanja su pokazala, da razina proteina RBP4 u krvi, koji inače služi za transport vitamina A u organizmu, može izuzetno korisno poslužiti za dijagnosticiranje ne samo dijabetesa, nego i inzuliske rezistencije, pa čak i genetske predispozicije za dijabetes. Pokazuje se, naime, da je RPB4 dobar marker za rano dijagnosticiranje mogućeg razvoja dijabetesa tipa 2, jer kod debelih ljudi nedijabetičara korelira s inzulinskom rezistencijom, kod dijabetičara tipa 2 korelira sa smanjenom tolerancijom na glukozu, a kod nedebelih zdravih ljudi korelira s obiteljskim nasljeđem o predispoziciji na dijabetes.

Spašavanje od dijabetesa

Kako izliječiti dijabetes tipa 2? Prepuštanje samo medikamentima za liječenje dijabetesa tipa 2, uz nastavak jednakog načina života, uopće ne rješava suštinsko pitanje, ne samo bolesti dijabetesa, nego ni bolesti krvožilnog sustava. Potpuna promjena načina života neophodan je element za moguće rješavanje pogubnih posljedica ove bolesti, no za to je potrebno dovoljno dobre volje i odlučnosti. Dijabetes tipa 2 je bolest, koju može svatko izbjeći prevencijom, tko je donio čvrstu odluku o tome, da vrati svoju inzulinsku i leptinsku osjetljivost, tj. da izađe iz inzulinske i leptinske rezistencije.

Promjena načina života. Definitivno je potvrđeno, da je promjena načina života najefikasnija kontrola dijabetesa. Osim promjene prehrane neophodno je u osobnu terapiju uključiti i tjelesnu aktivnost za smanjenje inzulinske rezistencije, te metode opuštanja, kod ljudi izloženih stalnom i dugotrajnom stresu.

Neki dijabetički medikamenti upozoravaju na oprez. Danas su u svijetu potvrđeni podaci, da neki dijabetički medikamenti prilikom dugotrajnog uzimanja izazivaju oštećenja srca, nakupljanje tekućine u plućima i oštećenja jetre. Usprkos upozorenjima stručnjaka o štetnostima pojedinih dijabetičkih medikamenata, farmaceutska industrija ih i dalje gura kao spasonosne lijekove.

Prehrana i dijabetes

Veza ugljikohidrata, debljine i dijabetesa. Smanjenje rizika za razvoj dijabetesa slijedi samo uz promjenu načina života, a prvenstveno prehrane, kojom se osigurava izlazak iz inzulinske i leptinske rezistencije. To ujedno podrazumijeva i održavanje optimalne tjelesne mase, koja pak znatno ovisi, kako o vrsti konzumiranih ugljikohidrata, tako i o njihovoj količini, posebno ako ni sadržaj, ni ukupni unos hrane nije uravnotežen. Visokokalorična po sadržaju i količini neuravnotežena prehrana, u kojoj pretežu rafinirani i koncentrirani ugljikohidrati s visokim glikemičkim indeksom, koji brzo podižu razinu šećera i inzulina u krvi, povećavaju rizik za dijabetes tipa 2, kod čega već i jedno dodatno slatko piće na dan ili 2-3 obroka 'fast-food' hrane na tjedan, nemaju zanemariv utjecaj. Transmasne kiseline sadržane u hidrogeniziranim biljnim uljima u obliku margarina i drugih proizvoda, te u procesiranoj hrani kao i preprženoj masnoj hrani, znatno povećavaju rizik za razvoj dijabetesa.

Držanje šećera u krvi pod kontrolom. Način prehrane može znatno smanjiti razinu šećera u krvi kod dijabetičara, ovisno o količini rafiniranih i koncentriranih ugljikohidrata i ukupnom unosu kalorija.. Zbog osobnih razlika u bazalnom metabolizmu, osim načelnog pristupa promjeni načina života, neophodno je i osobno testiranje, kako razine šećera u krvi, tako i smanjenja tjelesne mase, kako bi bio odabran najbolji osobni način prehrane.

Omega-3 masne kiseline. Prehrana bogata plodovima mora ili uzimanje suplemenata omega-3 masnih kiselina iz ribljeg ulja značajno smanjuje rizik od dijabetesa.

Preporuke za način života

Prehrana. Osobe, koje su pretile, pa i sve one, koje imaju povećanu masu, moraju u prvoj fazi promjene načina života svesti svoju masu u normalne okvire nekom ne previše drastičnom dijetom, a onda nastaviti s uravnoteženom prehranom (po sadržaju i količini). 

 

One osobe, koje se nalaze u inzulinskoj i leptinskij rezistenciji, moraju biti čvrste u odluci, dosljedne i istrajne u provođenju ispravnog načina prehrane, kako bi im se promijenio metabolizam. Početak promjene metabolizma počinje se osjećati već nakon 5 dana provođenja uravnotežene prehrane, kada prestaje ovisnost o konzumiranju određene vrste hrane. No, potpuni izlazak iz inzulinske i leptinske rezistencije može se očekivati tek nakon 3 do 4 tjedna. Cjelokupan i potpun oporavak organizma, posebno imunološkog sustava, nastupa pak još nešto kasnije, tj. tek nakon približno 3 mjeseca provođenja uravnotežene prehrane. 

Preporuke za razumno i poželjno uravnoteženo konzumiranje hrane mogu se svesti na sljedeće: 

• hranu uzimati u 4-5 obroka dnevno u isto vrijeme, 

• jesti lagano, u malim količinama na malim tanjurima, 

• ostatke hrane na tanjuru počistiti u smeće, 

• potpuno eliminirati bilo kakve dodatke hrane nakon ili između obroka. 

Hrana bi trebala biti siromašna rafiniranim proizvodima od žitarica (proizvodima od bijelog brašna) i šećerom, te krumpirom (tj. ona hrana, koja sadrži koncentrirane ugljikohidrate - škrob i šećer). Zdrava prehrana treba kalorijski sadržavati svega 20-25% masti (pretežno nezasićenih masnih kiselina), 20-25% bjelančevina i 50-55% ugljikohidrata niskog glikemičkog indeksa bogata vlaknima. 

Ukupan kalorijski unos hrane za odraslu osobu ovisno o osobnom bazalnom metabolizmu uz relativno slabu tjelesnu aktivnost ograničiti na 1000 do 1200 kcal za žene i 1200 do 1500 kcal za muškarce, odnosno približno 750 kcal po metru tjelesne visine. Veća tjelesna aktivnost i boravak u hladnijim podnebljima opravdava povećani kalorijski unos hrane. 

Hrana treba svakodnevno sadržavati svježe povrće (osim krumpira) i svježe voće (osim većih količina izuzetno slatkog voća, kao što su smokve, šljive, datulje i grožđe, te škrobastog voća, kao što su banane) zbog organizmu potrebnih vitamina, minerala i ostalih fitonutrijenata, kao što su antioksidansi, radi držanja slobodnih radikala u organizmu pod kontrolom. 

Izbjegavati konzumiranje hrane, koja sadrži transmasne kiseline (hidrogenizirana biljna ulja u obliku raznih margarina, te prženu hranu na ulju pri visokim temperaturama). 

Zbog izuzetno korisnog djelovanja omega-3 masnih kiselina iz ribljeg ulja poželjna je konzumacija ribe 2-3 puta tjedno (ali treba izbjegavati ribu uzgajanu u zagađenim akvatorijima zbog sadržaja brojnih toksina i teških metala – posebno žive). 

Najnovija istraživanja upućuju i na korisnu konzumaciju mliječnih masnoća, koje sadrže konjugiranu linolnu masnu kiselinu. Ona djeluje antidijabetički, smanjivanjem razine glukoze u krvi, boljom metabolizacijom masnoća u stanicama, smanjivanjem inzulinske rezistencije, povoljnijim kolesterolom i smanjivanjem upalnih procesa na arterijama.

 

Voda. Zbog boljeg čišćenja organizma od toksina i sprečavanja mogućih upalnih procesa bilo gdje u organizmu, izuzetno je važno redovito pijenje vode u minimalnoj količini od 0.2 dl/kg tjelesne mase dnevno, a za vrućih dana ili pri većoj tjelesnoj aktivnosti i dvostruko više. Posebno je važna čaša vode 5-10 minuta prije svakog obroka, kako bi organizam imao dovoljno tekućine, koja mu je potrebna radi izlučivanja brojnih fermenata, enzima i kiselina u toku probave, jer razgradnja hrane zahtijeva mnogo vode. Pijenje vode za vrijeme i neposredno nakon obroka slabo rješava problem dehidracije organizma u toku probave, jer ista samo razrjeđuje probavne sokove, a ne omogućava njihovo izlučivanje. 

Tjelesna aktivnost. Lagana tjelesna aerobna aktivnost je neophodna komponenta svakog planiranog održavanja zdravog života u intenzitetu od barem 15-20 minuta dnevno za odrasle, a dvostruko više za djecu i mladež, kako zbog lakšeg održavanja mišićnog tkiva izvan inzulinske rezistencije, tako i zbog bolje aktivnosti cijelog organizma i njegovog boljeg čišćenja od toksina. Potrošnja energije u ovakvoj tjelesnoj aktivnosti je relativno mala, pa je treba zanemariti.

 

Opuštanje kod stresa. Pojedinci, koji su stalno izloženi stresu, moraju efikasno ovladati nekom od metoda opuštanja (kao što su npr.: autogeni trening, meditacija, samohipnoza, relaksacija i sl.), kako bi izbjegli dugotrajne hormonalne poremećaje (posebno na razini parakrinih hormona), koji vode u razvoj raznih vrsta kroničnih bolesti (ovisno o genetskoj predispoziciji), pa tako i dijabetesa.