Pogreške u prehrani

Na osobnim stranicama  

STJEPANA ŠABANA

Postavljeno: 03.04.2006.

__________________

 

Hrana kao zamka života

 
Autor: Stjepan Šaban
Pseudonim autora: Tomislav Kušević
- Objavljeno u časopisu 'Vaše zdravlje' br. 38 u listopadu 2004.

- Reprint u biltenu 'ZADI' br. 4(44) u prosincu 2004.
- Reprint na web-str.http://www.vitamini.hr/ u siječnju 2005.
- Reprint
na web-str.http://www.dugirat.com/ u 2005.

 
Prevelik unos hrane tijekom duljeg razdoblja, koji prelazi normalne potrebe organizma, može imati vrlo štetne posljedice na zdravlje.  
 
Pretjeran unos hrane dulje vrijeme, ponajprije ugljikohidrata, koji energetski znatnije prelazi potrebe metaboličkih procesa i tjelesne aktivnosti, ima iznimno štetne posljedice na ljudsko zdravlje. Mišljenja stručnjaka uveliko se razlikuju kada je riječ o utjecaju ugljikohidrata na cijeli spektar bolesti suvremenog čovjeka, posebno onih koje zauzimaju vodeće mjesti na ljestvici uzroka smrtnosti, kao što su bolesti srca i krvožilnog sustava te maligna oboljenja.
 
Unatoč iznimnim uspjesima u održavanju zdravlja, današnja medicina, na žalost, nema dovoljno preventivan pristup bolesti, pa se događa da se ne liječi uzrok ili bolest nego samo simptomi, proglašavajući ih bolešću. Stoga se katkad i ne govori što je uzrok, a što posljedica bolesti, odnosno liječe se posljedice, a ne uzroci. Može se čuti kako se zbog debljine dobiva šećerna bolest ili neka od bolesti srčanožilnog sustava ili kako visok krvni tlak izaziva bolesti krvožilnog sustava, umjesto da se govori kako su i debljina i visok krvni tlak i bolesti srčanožilnog sustava posljedice istog uzroka · teškog poremećaja hormonalnog sustava i metabolizma čovjeka uzrokovanog načinom života, pri čemu je prehrana vrlo važan dio.
 


 
Ugljikohidrati - slasni, ali opasni
 
Glukoza i inzulin 
 
Prevelik unos hrane u organizam, posebno ugljikohidrata s visokim glikemijskim indeksom (rafinirani proizvodi od žitarica, krumpir i šećer), brzo podiže razinu glukoze (šećera) u krvi. Da visoka razina glukoze u krvi ne bi uzrokovala štetu u organizmu, gušterača izlučuje inzulin kako bi je smanjila. Upravo je jedna od najvažnijih zadaća inzulina da potpomogne prijenos glukoze iz krvi u druga tkiva, tj. u stanicu kao rezervu hrane (goriva). Najprije se pune spremnici u jetri, u koje se glukoza odlaže u formi glikogena. Nakon toga se glikogenom pune spremnici u stanicama mišićnog tkiva. Ta dva spremnika hrane imaju relativno mali kapacitet i brzo se napune. Ako je i nakon toga razina glukoze u krvi visoka, višak glukoze pretvara se u masnoće i odlaže u masnom tkivu koje je smješteno na najmanje aktivnim dijelovima tijela. Treći spremnik u masnom tkivu nije ograničen mogućnošću odlaganja. Stanice svih triju spremnika omogućuju takav prihvat samo onda kada je razina inzulina u krvi dovoljna da pobudi receptore stanica tih tkiva.
 
Sindrom inzulinske rezistencije 
 
Ako je razina šećera u krvi dugotrajno visoka, i razina inzulina u krvi bit će dugotrajno visoka te će inzulin stalno pobuđivati receptore stanica za odlaganje glukoze. Kako je najveća moguća rezerva glikogena u jetri relativno malena (60-90 g), to će se stanice jetre najprije početi braniti od visoke razine inzulina odbacujući receptore, tj. smanjujući osjetljivost na inzulin. Stanice sljedećega ograničenog spremnika glikogena u mišićima (300-400 g) u drugoj fazi visoke razine inzulina također se počinju braniti smanjivanjem broja receptora i osjetljivosti na inzulin. Smanjivanje broja receptora na inzulin (koji omogućuju odlaganje glikogena u jetri i mišićima), naziva se inzulinska rezistencija, tj. otpornost stanica na inzulin - posljedično visoka razina glukoze u krvi rezultira daljnjim povišenjem razine inzulina u krvi te se stvara začarani krug. Masne stanice najslabije djeluju na odbacivanje inzulinskih receptora, pa se kao vanjska manifestacija inzulinske rezistencije najčešće javlja povećanje tjelesne težine ili pretilost. Kao unutarnja manifestacija pojačano se stvaraju loše masnoće u krvi koje prelaze uobičajene vrijednosti (trigliceridi i "loši" kolesterol - LDL), a smanjuju se korisne masnoće ("dobri" kolesterol - HDL). Inzulinska rezistencija s povećanim sadržajem inzulina i masnoća u krvi te povećanom tjelesnom masom često se naziva sindrom inzulinske rezistencije, koji u određenome visokom postotku (ovisno o genetskoj predispoziciji čovjeka) može dovesti do razvoja šećerne bolesti (Diabetes mellitus tip 2).
 


 
Težak hormonalni poremećaj 
 
Visok sadržaj hormona inzulina (prva razina hormonalnog poremećaja između inzulina i glukagona) nema samo opisano djelovanje nego i bitan utjecaj na cjelokupno funkcioniranje organizma. Drugim riječima, koči stvaranje cijelog spektra podskupine korisnih parakrinih hormona iz skupine prostaciklina, prostaglandina, tromboksana, leukotriena i lipoksina, koji se stvaraju iz dihomo-gama-linolenske (DGLA) i eikozapentaenske masne kiseline (EPA), a istodobno potiče stvaranje podskupine hormona suprotnog djelovanja iz arahidonske masne kiseline (AA). Tako izaziva ozbiljan hormonalni poremećaj u ravnoteži antagonističkih hormona (hormona suprotnog djelovanja) na različitim razinama. Dulje izlaganje takvome hormonalnom poremećaju dovodi organizam u stanje koje je prekursor za mogući razvoj niza bolesti, a koje opet u ovisnosti o genetskim predispozicijama pojedinca dovode do razvoja teških oboljenja čak i sa smrtnim posljedicama.
 
U ostala bitna djelovanja visokog sadržaja inzulina u krvi spada i njegovo djelovanje na transport magnezija i kalcija u stanice. Kod pojave inzulinske rezistencije smanjuje se i unos magnezija i kalcija u stanice, koji se onda izlučuju iz organizma putem mokraće. Sljedeće djelovanje povišene razine inzulina je zadržavanje natrija, s posljedicom zadržavanja tekućine u tijelu. Inzulin je i snažan stimulator simpatičkoga živčanog sustava te u slučaju naglog povišenja snažno djeluje na sužavanje arterija. Visoke razine inzulina stimuliraju diobu stanica (proliferaciju) preko IgF receptora, što predstavlja početni poticaj za razvoj malignih oboljenja. Time se automatski koči hormon rasta nužan organizmu za kontroliranu vlastitu obnovu stanica. Inzulinska rezistencija jetre posredno utječe i na funkciju štitne žlijezde. Naveden je samo dio utjecaja koje povećana razina inzulina ima na brojne funkcije organizma.
 
Moguće posljedice
 
Moguće negativne posljedice dugotrajno povišene razine inzulina u krvi prilično su brojne i raznovrsne.
 
U prvu skupinu ubrajamo već spomenutu inzulinsku rezistenciju s povećanom tjelesom masom i mogućim razvojem šećerne bolesti (Diabetes mellitus tip 2).
Kao dodatne posljedice povišene inzulinske rezistencije javljaju se: - smanjenje unosa magnezija u stanice - sužavanje krvnih žila, povećanje krvnog tlaka - zadržavanje natrija u organizmu - povećanje krvnog tlaka - snažno djelovanje na simpatički živčani sustav - grčenje i suženje arterija, povećanje krvnog tlaka i mogućost razvoja srčanog udara - proliferacija stanica arterija s razvojem upalnih procesa - ateroskleroza, plak, začepljenje arterija.
 
Druga skupina posljedica su bolesti krvožilnog sustava:
 
        - nakupljanje krvnih pločica, tj. stvaranje krvnih ugrušaka 
        - sužavanje arterija i povećanje krvnog tlaka 
        - poticanje upalnih procesa u krvnim žilama i razvoj ateroskleroze.
 
Dakle, posljedice opisanih stanja su razvoj bolesti srca i krvožilnog sustava, čije su vanjske manifestacije poznate kao povišenje krvnog tlaka, ateroskleroza, angina pektoris, tromboza, aritmije srca, zatajenje srca, infarkt srca i moždani udar. O ozbiljnosti problema svjedoči i podatak da danas u Hrvatskoj polovica svih umrlih umire od posljedica bolesti srca i krvožilnog sustava. Ova skupina manifestacija bolesti srca i krvožilnog sustava zajedno sa sindromom inzulinske rezistencije često se naziva Sindrom X ili Metabolički sindrom.
 
Treća skupina mogućih posljedica su oboljenja uzrokovana poremećajem prostaglandina i leukotriena, koji imaju snažno djelovanje na stvaranje limfokina, odgovornog za imunološki sustav čovjeka. Zbog tog poremećaja mogu se razviti različite autoimune bolesti, razna alergijska oboljenja uključujući astmu, zatim artritis i multipla skleroza.
 
U četvrtu skupinu mogućih posljedica spadaju razna maligna oboljenja. Naime, zbog ponavljajućih upalnih procesa i česte proliferacije stanica u sklopu procesa cijeljenja kao i proliferacije stanica koju potiče inzulin, može doći do mutacije gena i malignog rasta stanica. Zbog genske mutacije dolazi i do poremećaja višestrukih mehanizama zaštite od razvoja malignih oboljenja, tako da ih imunološki sustav ne prepoznaje kao maligne pa ne pokreće procese uništenja.
Ostale posljedice
 
Posljedice na ostalim organima i organskim sustavima u vidu raznih bolesnih stanja:
 
        * smanjenje općeg i specifičnog imuniteta
        * povećanje kiselosti (acidoza) i oštećenja pojedinih organa
        * smanjenje elastičnosti tkiva
        * manjak raznih minerala
        * slabljenje vida
        * osteoporoza
        * propadanje zuba i parodontoza
        * vrijed želuca i dvanaesnika
        * rak jajnika
        * žučni i bubrežni kamenci
        * masna jetra
        * hemoroidi
        * proširene vene
        * upala slijepog crijeva
        * ekcem
        * oštećenja bubrega
        * oštećenja gušterače
        * zadržavanje tekućine
        * glavobolje i migrena
        * poremećaj u radu mozga s mogućim razvojem Alzheimerove bolesti
        * depresija
        * brže starenje
        * razni upalni procesi
        * poremećaj rada štitne žlijezde
        * razvoj gljivičnih oboljenja...
 
Rezimirajući navedeno, treba istaknuti da je potreban oprez u slučaju prevelika unosa hrane u organizam tijekom duljeg razdoblja, posebno ugljikohidrata s visokim glikemijskim indeksom koji može ozbiljno narušiti zdravlje. Koja će se bolest kod pojedinca razviti, ovisi o genetskoj predispoziciji ili tzv. slaboj točki organizma. Poseban oprez potreban je kod ljudi koji se malo kreću ili su stalno izloženi stresu. Naime, fizička aktivnost ne samo da troši višak glukoze u krvi nego i sprječava stvaranje inzulinske rezistencije u mišićnom tkivu zbog stalne potrebe za transferom glukoze u mišiće, čime se razina inzulina djelomično drži pod kontrolom. Dugotrajan stres također izaziva hormonalni poremećaj s povećanom razinom inzulina u krvi, od kojeg se čovjek može štititi samo nekom od metoda opuštanja.
 
Preventivna dijagnostika
 
U svrhu dijagnoze pojedinih bolesti uzrokovanih opisanim poremećajima, uza standardne pretrage kod već razvijenih bolesti, koriste se i preventivne pretrage koje upućuju na moguć razvoj bolesti u idućem razdoblju.
 
Tako se, primjerice, kod pretjerane debljine, koja je i na oko vidljiva, provode preciznija mjerenja visine, opsega pojedinih dijelova tijela i mase kako bi se utvrdio indeks pretilosti. Druge pretrage uključuju neposredno mjerenje razine inzulina u krvi na tašte ili posredno mjerenje razine glukoze na tašte kako bi se utvrdilo postojanje inzulinske rezistencije ili već razvijene šećerne bolesti. Ove pretrage se već kao standardne rade i u kombinaciji s mjerenjem kolesterola i triglicerida, te arterijskoga krvnog tlaka. Sljedeći element pretrage u preventivnom ili dijagnostičkom smislu je mjerenje razine C-reaktivnog proteina (CRP) u krvi koji upućuje na prisutnost upalnih procesa u svojoj početnoj ili uznapredovaloj fazi, bilo na krvnim žilama ili drugim dijelovima tijela, čija je posljedica ateroskleroza i ostale bolesti krvožilnog sustava.
 
Sve te pretrage mogu upućivati na početak neke bolesti ili na već uznapredovalu bolest. No, najnovije pretrage idu još dalje u preventivi mogućeg razvoja bolesti, kao što je određivanje međusobnog odnosa nekih masnih kiselina u krvi od kojih se stvaraju određene podskupine parakrinih hormona (npr. odnos AA/EPA, tj. odnos između arahidonske-AA i eikozapentaenske-EPA masne kiseline, a koji je prekursor hormonske neravnoteže, poremećaja koji dovodi do razvoja spomenutih bolesti).