helikopter

www.istraga.tv  

 

Tekst prenesen iz stranog tiska :  

 

Slobodna Bosna   Broj : 594   03.04.2008 

 

 

POTRESNA SVJEDOČANSTVA O UBISTVU IRFANA LJUBIJANKIĆA

Naša novinarka došla je do sada nepoznatih dokumenata i jezivih video svjedočanstava o ubistvu

 IRFANA LJUBIJANKIĆA, ratnog ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine; o ovom svirepom zločinu istragu vode tužitelji iz Hrvatske: samo naš list otkriva šta se dešavalo na nebu i na zemlji kobnoga dana  

 
Ratni zločinac MILE MRKŠIĆ nagradio je zločince koji su srušili helikopter u kojem je ministar Ljubijankić letio
 
 za Zagreb!Dvadeset i osmog maja ove godine navršit će se punih trinaest godina otkako su kod hrvatskog
 
 gradića Slunja mučki ubijeni tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić, njegova tri
 
 saputnika i tri člana posade iz helikoptera koji je na posljednji let krenuo s improviziranog vojnog 
 
aerodroma u Ćoralićima kod Cazina. Prema službenoj zabilješci brigadira Nedžada Suljića, napisanoj u
 
 noći kada se tragedija dogodila, ministar Ljubijankić, njegov pratilac major Fadil Pekić, tadašnji 
 
savjetnik u Veleposlanstvu BiH u Zagrebu Mensur Šabulić i zamjenik državnog ministra pravde  
 
Izet Muhamedagić stigli su u Ćoraliće oko 2.10 sati. Tri minuta ranije, na aerodrom je sletio
 
 helikopter kojim je iz Zračne luke u Zagrebu dopremljena vojna oprema i sanitetski materijal za 
 
opkoljeni Bihaćki okrug. Prije nego što je helikopter ponovno uzletio, članovi posade; dva ukrajinska 
 
pilota Grigorijevič i Dudajev i njihov bosanski kolega Mirsad Dupanović “referirali” su da je
 
 letjelica u dolasku pogođena u repni dio s dva zrna iz pješadijskog naoružanja, ali bez većih
 
oštećenja. Brigadir Suljić je zabilježio i da je, prethodno, od Zapovjedništva Petog korpusa Armije BiH dobio
 
 odobrenje za slijetanje i polijetanje helikoptera, da je meteorološka situacija 28. maja 1995. 
 
bila povoljna, noć tamna, bez mjesečine... Primijetio je i da su svi putnici, prije nego što su vrata 
 
helikoptera zatvorena, na sebe navukli pancire. 
 
 
HRONOLOGIJA ZLOČINA

“Do 3.50 sati smo sa Isturenog komandnog mjesta Ratnog vazduhoplovstva i protuvazdušne odbrane (na zagrebačkom aerodromu, op.a.) čekali potvrdu o dolasku helikoptera. Pošto je nismo dobili, poslali smo upit. Na osnovu odgovora sa IKM-a, zaključio sam da se s helikopterom nešto desilo. U 4.56 sati obavijestio sam Komandu 5. Korpusa da helikopter nije sletio i zahtijevao da se sa tim upozna komandant Korpusa”, napisao je brigadir Nedžad Suljić, napominjući kako je tražio da se odmah krene u potragu za letjelicom i spašavanjem eventualnih preživjelih. “U 10.30 sati sam bio kod komandanta Korpusa koji mi je saopštio da je helikopter vjerovatno oboren i to nekim raketnim sistemom. Zahtijevao je da o događajima ne obavještavam nikoga i da prekinem sve kontakte s Isturenim komandnim mjestom. Komanda Petog korpusa je preuzela na sebe da vodi dalji postupak i izvještavanje o svemu što se sazna o helikopteru”, stoji, između ostalog, u strogo povjerljivom izvješću koje je brigadir Suljić podnio 29. maja.
Letjelica u kojoj su ministar vanjskih poslova BiH i njegovi suradnici putovali prema Zagrebu srušena je u rejonu Kremena, na okupiranom području Slunja, s položaja nekadašnje Vojske Republike Srpske Krajine (VRSK). O njihovoj tragičnoj smrti javnost su prvi obavijestili novinari tadašnje Televizije Knin koji su na mjestu pada helikoptera snimili prilog o još jednom “velikom uspjehu” pripadnika VRSK. Na nemontiranom video-zapisu kninskih novinara, snimljenom kamerom VRSK koji su vojnici Hrvatske vojske zaplijenili nekoliko mjeseci kasnije, poslije oslobađanja okupiranih dijelova, vide se ostaci letjelice, mrtva tijela putnika, pronađeni osobni i službeni dokumenti. Taj materijal, ali i drugi, neuporedivo važniji dokazi koji nedvojbeno otkrivaju nalogodavce i izvršitelje napada na helikopter s članovima Vlade BiH, još su prije četiri godine dostavljeni Udruženju logoraša Unsko-sanskog kantona. Međutim, premda se radi o krucijalnim dokazima s mjesta zločina, za postojanje ovih snimaka, sve doskora, šira javnost nije znala.
Prvi koji je javno progovorio o video-snimcima s mjesta pogibije ministra vanjskih poslova BiH Irfana Ljubijankića bio je odvjetnik Josip Sladić iz hrvatskog grada Siska. Sladić je kao pravni zastupnik krajiških logoraša nedavno izjavio da je sav pronađeni dokazni materijal predao Županijskom državnom odvjetništvu u Karlovcu (koje je mjesno nadležno), zajedno s kaznenom prijavom protiv bivšeg pukovnika VRSK Dušana Lončara i nekolicine njemu podređenih časnika. “Ne znam zašto se novinari iz BiH tek sada zanimaju za taj slučaj, jer sam ja kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu predao još prije godinu dana”, kazao je u kratkom razgovoru za Slobodnu Bosnu odvjetnik Josip Sladić. Iako je potvrdio da posjeduje kopije dokaznog materijala protiv ubojica Irfana Ljubijankića i šest putnika iz helikoptera, pravni zastupnik Udruženja logoraša Unsko-sanskog kantona je “objasnio” da snimke ne može predočiti medijima dok istražni postupak ne bude završen. Kada smo Sladića pitali zbog čega istraga tako dugo traje, uputio nas je na Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu i istražnog suca koji je zadužen za ovaj predmet. Ipak, unatoč odbijanju odvjetnika Josipa Sladića, novinari “SB” i emisije “Istraga” hrvatske Nove TV uspjeli su doći do potresnog video zapisa s mjesta pogibije ministra Irfana Ljubijankića, ali i snimke smotre srpske vojske u Krajini na kojoj su pročitana imena časnika nagrađenih za taj stravičan zločin.
Postrojavanje pripadnika VRSK na Slunju organizirano je na pravoslavni blagdan Vidovdan, 28. juna 1995., kao odgovor na veliku vojnu paradu Hrvatske vojske koja je održana 30. maja na zagrebačkom Jarunu, a nakon uspješno okončane operacije Bljesak u zapadnoj Slavoniji 1. maja iste godine. Odluka o organizaciji proslave na okupiranom Kordunu donesena je nenadano, u namjeri da se krajiškim Srbima povrati poljuljani moral, a njezin je glavni inicijator bio general Mile Mrkšić (presudom Haškog tribunala osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina u Vukovaru) koji je u to vrijeme na mjestu zapovjednika VRSK zamijenio generala Milana Čeleketića. Na video-materijalu do kojeg smo došli haški osuđenik Mile Mrkšić za govornicom, u prisustvu tadašnjih najviših civilnih i vojnih predstavnika srpske paradržavice u Hrvatskoj, čita imena brojnih časnika VRSK koji su odlikovani i unaprijeđeni u više činove, te objavljuje kome su dodijeljene nagrade za “uspješno izvedenu operaciju rušenja neprijateljske letjelice”. Iako general Mrkšić tada nije izrijekom kazao o kojoj se letjelici radi, nema nikakve dvojbe da je posrijedi helikopter u kojem je, mjesec dana ranije, ubijen bosanski ministar vanjskih poslova Irfan Ljubijankić.
Na popisu časnika nekadašnje VRSK koji su nagrađeni za rušenje helikoptera u kojem je stradalo svih sedam putnika nalazi se četrnaest imena. Prvi je pukovnik VRSK Dušan Lončar, kasnije unaprijeđen u čin genera-majora, kojeg hrvatsko pravosuđe odranije sumnjiči da je 1991. naredio odvođenje zarobljenih hrvatskih civila iz mjesta Lovas kod Iloka u minsko polje, kada je stradalo više od 80 osoba (zbog tog je zločina protiv osmorice Lončaru podređenih vojnika podignuta optužnica na Specijalnom sudu u Beogradu). Potom slijedi pukovnik Miloš Đošan koji je kasnije, također, nagrađen činom general-majora. Đošen, inače rodom iz BiH, nakon vojnog sloma “Republike Srpske Krajine” vratio se u Srbiju, bio je zapovjednik brigade protuzračne obrane i izvjesno vrijeme garnizona Vojske Jugoslavije u Đakovici na Kosovu. Umirovljen je koncem decembra 2001. i, navodno, danas živi u Beogradu. Pored dvojice tadašnjih pukovnika koji su, po svoj prilici, izdali naredbu za rušenje helikoptera, u toj su vojnoj akciji sudjelovali i major Nebojša Rašuo, kapetan Duško Žarković, stariji vodnici Ranko Dakić i Dalibor Kalapać, te vojnici Branko Kleut, Tihomir Mandarić, Predrag Mileusnić, Miloš Mitić, Mladen Šolaja, Tomislav Kotar, Rajko Čošić i Goran Vranjeković. Iako nismo uspjeli dobiti zvaničnu potvrdu, nagađa se kako barem petorica od 14 nagrađenih zločinaca koji su ubili ministra Ljubijankića žive u BiH, na području Republike Srpske.

 
ULOGA “ŠKORPIONA” I “CRVENIH BERETKI” 

 No, bez obzira jesu li bivši pripadnici VRSK danas dostupni bosanskohercegovačkim ili hrvatskim vlastima, uistinu je skandalozno da, ni trinaest godina nakon zločina, nikada nije pokrenuto pitanje njihove odgovornosti i sudskog procesuiranja. Nejasno je, također, zašto predstavnici Udruge logoraša Unsko-sanskog kantona, i to u vrijeme “hiperprodukcije” svakojakih ratnih video-zapisa, nisu u bh. medijima objavili snimku tragične smrti ministra Irfana Ljubijankića i objelodanili identitet zločinaca koji su izravni krivci za pogibiju sedam nedužnih ljudi. Podsjetimo da je hapšenju i procesuiranju pripadnika specijalne postrojbe MUP-a Srbije Škorpioni koji su u ljeto 1995. ubijali zarobljene Bošnjake iz Srebrenice prethodila objava video-snimke njihovih zločina i da se većina krvnika, na koncu, ipak našla u zatvoru, iako su bili nedostupni pravosuđu BiH .