Навигација

Власници сајта

  • Snezana Solkotovic
  • Stojan Marjanovic

Недавна активност на сајту

LEKTIRA‎ > ‎

LEKTIRA4

Stvarnost kao diskurs
Postmodernizam od Kiša do danas, Slobodanka Vladiv-Glover

Rođenjem Beograđanka, ugledni slavist iz Australije, univerzitetski profesor u Melburnu, Slobodanka Vladiv-Glover je naš autor i zato što knjizi o kojoj ide govor prethode dve, Lirska drama slovenskog modernizma (1997) i Romani Dostojevskog kao diskurs transgresije i požude (2001), kod istog izdavača ovde objavljene. Njena nova studija sastavljena je od jedanaest po predmetu manje ili više autonomnih, a tematski čvrsto objedinjenih eseja sa iscrpnom naučnom aparaturom. Svojim znatnijim delom ona obrađuje pojave i dela ovdašnje postmoderne književnosti, a obuhvatnijem razumevanju pokreta doprinose tekstovi o pojavama i delima ruske i, manjim delom, ukrajinske nove proze. Unekoliko je apartan esej o “Stomaku arhitekte” Pitera Grineveja, ali i opravdan jer film tretira kao “proširenu metaforu postmodernog modela recepcije”.

Isprva Slobodanka Vladiv-Glover objašnjava suštinu korenitih promena u percepciji objekta, naglašavajući da su književni tekstovi koje postmodernizam proizvodi u načelu saobrazni “opštem shvatanju stvarnosti kao diskursa (reči)”. A to, opet, znači da je vrednost ovih tekstova mogućno meriti isključivo spram stvarnosti odabranog diskursa. Danilo Kiš je prvi pisac čija su dela Peščanik i Enciklopedija mrtvih izložena ovakvom kritičkom pristupu. Opis načina na koje Kiš u romanu oživotvorava svoju poetiku ide od njegove dekonstrukcije modernizma, a zatim uglavnom dvama smerovima sa mnoštvom grananja. Svoje viđenje sveta on je, navodno, zasnovao na odsustvu vrednosti kao hijerarhijskog sistema – bio je nameran da izrazi “šizopsihologiju” nove realnosti koja poslediči Aušvicu. A celokupnost sveta je, saglasno svojoj poetici, Kiš sažeo u virtuelnim objektima svojih priča.
Proza Vide Ognjenović je drugo vrelo iz kog izlaze analitički tokovi ove studije. Na delu je, po mišljenju Slobodanke Vladiv-Glover, poetika gotovo podudarna Kišovoj, sa jednom izrazitom razlikom. Subjekti ove proze mogu, naime, biti definisani samo spram njihovog trenutnog govornog čina, a to će reći da “identitet subjekta sačinjava čin mišljenja eksternalizovan kroz govorni jezik”... Sasvim ukorak s vremenom, “angažman” postmoderne srpske proze nedavnim ratnim i političkim zbivanjima autorka studije ilustruje analizom dvaju oprečnih pristupa temi u tekstovima Vladana Arsenijevića i Slavena Radovanovića. Ona drži da, razlikama uprkos, nacionalni i kulturni identitet ovi pisci shvataju kao funkciju etike, a ne ideologije nacionalizma. U završni esej posvećen našim temama složeni su razlozi sa kojih roman Milisava Savića Ožiljci tišine zadovoljava uslove “postmodernog arheološkog pisanja u Fukoovom smislu”.
Četiri eseja o primerima iz nove ruske i, znatno manjim delom, ukrajinske proze upotpunjuju naša saznanja o postmodernizmu kao globalnom i, posebno, kao kulturnom fenomenu postkomunizma u zemljama Istočne Evrope. Slobodanka Vladiv-Glover smatra da se taj fenomen najvećma ispoljava u preobraćanju “homogenog sistema ideološkog mišljenja u heterogenu stvarnost jezika i mnogostrukost diskursa”. Množina, za rusku književnost novih, modela diskursa naložila je autorki studije da svojim analizama obuhvati dela povelikog broja pisaca: Bitova, Jerofejeva, Galjbiševa, Sorokina, Lj. Petruševske, T. Tolstoj, Andruhoviča i drugih. U isti mah, rečenom množinom diskursa odbranjena je teza da je na delu nova kulturna paradigma – postmodernizam saglasan zapadnoj kritičkoj teoriji.
Slobodanka Vladiv-Glover je negde pripomenula da je postmodernu poetiku nemoguće opisati sredstvima tradicionalne kritike. Dakako, ona to i ne pokušava, njen analitički postupak podrazumeva, uz ostalo, aktiviranje izrazito disciplinarnih instrumentarija novijih “škola” teorije književnosti, filozofije, estetike, psihologije, antropologije, lingvistike, sociologije i dr. S neznatnim se preterivanjem može reći da su stoga, za standardno književno-teorijski obrazovanog čitaoca, neki njeni tekstovi prijemčivi koliko i oni iz sfere nuklearne fizike. Ma kako stručno bila pisana (a jeste), ma koliko vredna bila (a jeste , u našim okolnostima pogotovu), ova studija će od prave koristi biti prevashodno posvećenicima postmodernizma. Utoliko je neophodnije istaći impozantan napor prevodilaca ovih eseja – Mirjane Milosavljević, Milisava Savića, Jelene Stakić i Petra Banjca – zaslužnih za ostvarenje jezički kvalitetnog i terminološki ujednačenog štiva.
Bogdan A. Popović

Срђан Дамњановић
Појам варвара у философији Платона и Аристотела

Објављено у оквиру "Пројекта Растко - Библиотеке српске културе на Интернету", 29. августа 2000.

Појам варвара на први поглед нема битну улогу у учењу Платона и Аристотела, а још мање у историји философије хеленског света. Међутим, у делима великих философа нема небитних тема, у сваком појму огледа се целина смисла. Појмови Хелена и варвара рељефно представљају карактер античке политичке философије, њен развој и, донекле, снажне парадигме које у одређеној мери делују и данас.

Различита су схватања о природи разлике између Хелена и варвара. Платон ту разлику одбацује, док се Аристотелово схватање политичности на тој разлици заснива. Синтезу њихових учења налазимо у делу грчког географа и философа Ератостена из Кирене (276-194. пне). Ератостен је први израчунао обим Земље, служећи се домишљатом аналогијом, и први довео у питање теоријски узрок разлике између варвара и уљуђених. Варвари, такође, могу достићи оно што се у античкој мисли подразумева под појмом уљуђености, пошто су и они способни да изграде задивљујуће државне системе. И у варварским државним системима Ератостен препознаје умственост коју је истакла хеленска етика и политика. Ератостенова мисао представља типичан израз хеленистичке синтезе, која политичким појмовима насталим у философији Платона и Аристотела даје једно шире значење, развијајући њихов садржај и смисао преко првобитних граница.

Сам настанак философије ишао је наруку успостављању разлике између оних који су баштиници меродавног знања и оних који до тог знања не достижу. Схватање философије као плода доколице, која је омогућена радом "оруђа која говоре", поробљених варвара, има и своје наличје које претпоставља неопходан однос Хелена и варвара у формирању знања. Аристотел то види на следећи начин. Пошто су пронађене вештине које се баве животним потребама и она која служе забави, засноване су науке које нису ни ради забаве ни ради животних потреба, и то прво на местима где је постојала доколица: "Због тога су математичке вештине настале прво у Египту, јер је ту свештеничком сталежу била допуштена доколица" (Аристотел, Метафизика, 981б 20). Варвари, како би то изгледало из Аристотелове перспективе, не уживају у доколици јер познају само средства за неку сврху, док умственост уљуђености познаје самосврховитост – умственој пракси добар чин је сам себи сврхом (Никомахова етика, 1139б, 1140б). Доколица, односно оно чудно у њој, јесте управо престанак важења техничког схватања света, а свет технике је исти и за Хелене и за варваре. Сфера производње, како то види Аристотел, има своју сврху ван себе, производи се ради нечега што не припада самој делатности. Где важи производња као начело живота, не важи и самосврховитост, пракса пада у технику. Пошто у варвара нема доколице (варвари наравно могу не радити, али нерад није доколица, него нешто случајно и неумно), они никада не достижу до самосврховитости људске праксе. Варварин, посматран из перспективе самосврховитости етике напросто није слободан човек, а ни човек уопште. Слободним називамо тек човека који живи ради самог себе, а не ради другог (Метафизика., 982б), што варварин није у двоструком смислу. Као "слободан" он није практично биће самосврхе доброг чина, а као поробљен, он је средство за постизање сврха другог.[1] Прича о настанку философије из доколице, чини се, није довољно промишљена из оног битног у доколици самој, што ће непосредно одредити и сам тип философије, као једног облика људског знања. Фундаментални облици "власти-знања", како би то рекао Фуко, делују у парадигматичним појмовима мере, знања и врлине, далеко снажније него што смо то сада у стању да наслутимо[2]. Варвари као такви не достижу из своје повесне супстанције до равни етичке и политичке рефлексије, а они који овладају сфером мисли, у варварима не могу пронаћи умственост која би их учинила предметом моралног процењивања. Све што је везано за варваре губи моралну супстанцију, а тиме и подложност етичком просуђивању и деловању.[3]

Настала разлика постала је далекосежна. Мишљење другог као варвара, ослобађа савест човека Запада етикополитичке одговорности, пошто варвари не постоје у сфери самосвести која се испосредовала као политичност. Непромишљање појмовног склопа варварства омогућава обострано испољавање неосвештених слојева психе путем комплекса пројекције. Човеку Запада се са друге стране цивилизацијске границе цери сопствена сенка, у којој су садржани његови неосвештени набоји, уче Сигмунд Фројд и Карл Густав Јунг, освештавајући психолошку подлогу прастарог агона. Варварима су позни хеленски песници и ретори приписивали суровост, неверство и кривоклетство "наивни у том слепилу за чињеницу да су у тим стварима поступали исто као и варвари"[4]. Пројекција, вели Јунг, преокреће околину у сопствено непознато лице. Мислећи о себи као о ономе што наше свесно биће зна, склони смо да незнање припишемо бићу другога. Глупост и незнање смештено у биће другога више говори о природи мишљења онога ко другог разумева као варвара, него о карактеру онога ко подноси именовање варварином. За разлику од становишта неосвештене психе, тему необразованости и незнања Платон сагледава у фокусу знања, док се Аристотелова философија другачије односи према појму варвара. Знатно ближи становишту хеленске обичајности, Аристотел у овом моменту не наставља стремљења свога учитеља
1.

Платоново превазилажење разлике између Хелена и варвара потиче из једне сасвим одређене сабраности људског знања, знања чију главну карактеристику чине два комплементарна типа дијалектике. Дијалектичка дијареза појмова, односно дијалектичка деоба која из нехипотетичког почетка изводи идеје, и узлазна дијалектика која од идеја доспева до Добра и Једног. У том кружењу мишљења први тип дијалектике може послужити философу при силаску у пећину, расветљавајући истином таму људског света, док други тип дијалектике из повесне супстанције расветљава моменте људског бивствовања у простору повесне одређености.

Платон принцип деобе поставља за основу логоса дијалектичког умећа, поготово онда када треба да одреди појмове из сфере етике и политике. Још у Федру налазимо поређење дијалектичара са месаром који је способан да рашчеречи човека по његовим природним састојцима (Федар, 265). Дијареза појмова, њихова распоређеност по идејним видовима (дакле дихотомијски) представља дијалектичку методу, која не залазећи у свет искуства изводи след појмова-идеја на основу њихове логичке конституисаности. Тип дијалектике која на основу деобе из нехипотетичког почетка изводи след појмова назива се силазном, иако је она у ствари неодвојива од дијалектике која се од идеја успиње до свог нехипотетичког почетка. Расподелу идеја омогућава дејство идејних начела Једног и Неодређене двојине, пошто они представљају срце дијалектике идеја, односно његову динамичку суштину.

Човек је постао умно и политичко биће тек када је успео да аргументује разлоге који га издвајају из света природе, промишљајући принципе сопственог мишљења и бивствовања. Принцип деобе по идејним начелима је дијалектичко средство путем кога Платон утемељује човекову природу у метафизичком карактеру искона идеја. Платон родове и врсте назива идејама, а путем деобе идеја настају појмови који обезбеђују човеково постојање на основу разлога ума. Метода коју заговара Платон састоји се у дијалектичком спајању и раздвајању појмова. У Државнику Платон демонстрира начин деобе, али се подједнако бави и принципима деобе саме. У наведеном дијалогу се путем низа деоба одређује државничко умеће: теоријско знање се дели на умеће просуђивања и наређивања, а затим се умеће наређивања дели на оно које се тиче живих и неживих бића. После низа подела Платон доспева до умећа гајења живих бића која немају рогове (изгледа да иронија подједнако циља и на методску ограниченост деобе и на природу политичких ствари). После, како вели Платон, вишеструког испреплитања речима или другачије речено, конституисања и промишљања појмовног сплета рода који подлеже деоби, дељењем рода двоножаца преостају људи, па се државничко умеће одређује као умеће управљања људима. Чини се да добици остварени деобом нису од посебног значаја, тим пре што је принцип деобе изведен из питагорејских начела порекла бивствујућег као бивствујућег. Али Платон овде путем Једног и Неодређене двојине демонстрира извођење (генерисање) идеја и то из логоса саме идеје која се не разлаже на супротстављена начела (као што је то код питагорејаца случај), већ на инхерентну напетост састојака идеје саме. Једно се "рачва" успостављајући низ родова-врста, где неодређено начело путем Једног постаје одређени појмовни облик-идеја. Свака деоба родова на врсте јесте истинита само по идеји у сфери идејних саједињавања: "Нека сваки део има свој властити појам-идеје" (Државник, 262а). Тако се по идеји деоба људског рода не врши на Хелене и варваре (Државник, 262а, Седмо писмо, 335д), јер само име није пресудно у генерисању рода-идеје. По природи идеје деоба мора бити извршена на основу тачне мере. Појам Хелена није самерљив са појмом варвара, јер су Хелени нешто исувише мало, дакле није успостављена сразмерна дихотомија која одражава истинитост деобе, па деоба човековог рода на Хелене и варваре није истинита, као што не постоји одвојена идеја Хелена и варвара. Људи се, сматра Платон, не могу делити на Хелене и варваре, пошто не смемо оделити мали део као целину према многим великим деловима изван његове врсте. Несразмера наравно није недостатак појмовне хармоније, већ пре знак промашаја начела деобе из природе идеје. Људи су по својој идеји једно, не постоји двојина људског рода из које би се извела подела на Хелене и варваре.

Мисао о истости Хелена и варвара за разум обичног грађанина полиса била је тешко прихватљива, али ни њено порекло није разумско, већ лежи у једном специфичном знању, дијалектичкој деоби која се темељи на мери између Једности и Неодређене двојине, која остварена и погођена може да произведе идеју. Знање захтева (уколико јесте знање мере) да мера док мери мора мерити и саму себе, да би у себи и за себе произвела смештеност у средину крајности (Државник, 284е). Истинита мера такође одражава истост или разлику предмета мерења са нормом мере, а мера саме мере одмерава разлику истости и истост разлике, што све заједно сачињава суштински принцип деобе. Знање мере по којој се врши деоба обележава позни карактер умствене разборитости и умерености (софросине), водеће, ако не за Платона и једине врлине.

Да ли Платонов појам мере потпуно одговара морфологији власти-знања, јединственом систему знања и расподели власти на основу успешне стратегије доминације? Код Платона, мера се појављује на темељу носећих односа састојака бивствовања, она није наметнута ни на основу инструменталне рационалности, а није ни дедукована из хипостазираног принципа ума, већ мера мора да се појави на темељу сагледавања састојака саме ствари, у склоповима умствености који не подлежу непосредно облицима власти-знања. Дијареза појмова се труди да наше контаминирано искуство стави у заграде, што говори о слојевитости онога што се иначе именује као политички конзервативизам Платонове мисли.

У Платоновој философији појам варвара има у себи нечега мистеријског и непојмљивог. И идејна истост Хелена и варвара, до које Платон доспева уз помоћ узоритог дијалектичког метода, у себи садржи непојмљиви остатак. Непојмљивост друге врсте постаје изразита када се суочимо са Платоновим мислима које потврђују уобичајена хеленска схватања о природи варвара.[5] Политичко умеће је предмет највише науке, која у односу на бивствовање унутар светских идеја садржи непојмљиви сувишак. Многе Платонове противречности зато остају дискурзивном мишљењу непојмљиве. Незнање у свом чистом облику, а не само у облику привида и обмане остаје присутно у самом знању. Логос дијалектике отуда прима своју снагу, пошто се знање непрестано продубљује дејством незнања. Сократову дијалектику знања као знања и незнања Платон не напушта ни у позним списима. Из тих је разлога тешко изаћи на крај са сфингом Платонове философије, па и са појмом варвара.

Хегелово тумачење улоге варвара у формирању хеленског духа заиста је импресивно, а иде и наруку Платоновом упућивању на варваре када су у питању последње тајне бивствовања.[6] Потиснута и туђа основа хеленског духа развија се у вишу супстанцијалност: "Јер за њихово духовно развиће потребно је нешто примљено, нешто туђе само као материја, као подстицај. Они су се у њему осећали као слободни људи, и тако су се понашали. Форма коју су дали туђинској подлози јесте тај властити духовни дах, – дух слободе и лепоте који, с једне стране, може да се узме као форма, а који, с друге стране, јесте управо оно што у ствари представља вишу супстанцијалност."[7] Хегел сматра да су Грци сами произвели оно што је у образованости супстанцијално, поштујући духовни препород који представља њихово властито рођење, али су такорећи незахвално заборавили своје порекло, ставили га у позадину, "можда су га покопали у мрак мистерија који су сакрили од самих себе"[8]. Сакривање свога порекла од себе имало је утицаја и на облик знања, а знање се увек ствара у комуникацији, расподели и присвајању, дакле у ширим садејствима политичких склопова.

Туђинска подлога или хеленска другост знања за Платона је плодоносни агон знања и незнања. Платон се не враћа варварима првенствено ради јединствености идеје човека, него мишљење из свог искона до те идеје једино може и допрети. Засигурно, Платон није до краја освестио моменте превазилажења разлике Хелена и варвара, али извесне идеје његове философије не припадају очекиваном развоју појмова унутар античке философије, док друге иду наруку "легитимном" развоју, чије плодове баштини Аристотелов геније.[9]
2.

Појам варвара у Аристотеловој философији знатно се разликује од Платоновог. Иако Платон на многим местима не користи философски појам варвара, него о варварима говори са висине хеленског духа, не би се могло рећи да Аристотелово потцењивање умствености варвара (које има потпуно теоријско уобличење) налази своје порекло у Платоновој философији. Тешко је замислити да би Аристотел у Платоновој Академији уопште могао да одржи предавања на основу учења које је познато преко списа Политика. Међу најближим Платоновим ученицима и пријатељима у истинствовању било је доста варвара, било из источних деспотија, било из дела разнородног корпуса хеленског етноса, који је из перспективе Атине и Спарте био близак древном "варварском" становништву балканског полуострва. Није за потцењивање ни чињеница да су Федон и Платон били бачени у ропство, а положај роба био је предодређен за варвара, а не за Грка.

Хеленска обичајност нашла је своју највишу теоријску апотеозу у Аристотеловој философији, што може и да зачуди, уколико признамо да су Аристотелове политичке наде биле везане за Александра Македонског, а он је био варварског порекла. Разлози леже другачијим начелима његове философије који непосредно одређују и виђење начина еманципације варвара. Политичка еманципација варвара више се не састоји у изграђивању једног одређеног типа знања, него у прихватању појма хеленске политичности. Уколико политичку философију Платона и Аристотела сагледавамо из перспективе појма варвара, револуционаран мислилац је Платон, и то без трунке њему често приписиваног политичког конзервативизма. Вид разлике између Хелена и варвара који се ствара на основу контекста Аристотелове философије, заснива се у односу на значај појма политичности, а сами разлози политичког леже у човеку схваћеном као бићу разума који своје крајње принципе налази у умствености мишљења. Човек је политичко биће пошто је у својој основи биће говора и мишљења. Исократово уверење да се само на Хелене могло утицати изношењем разлога, а на варваре углавном силом (Исокр. Филип. §16), има своје место и у Аристотеловој философији.

У Аристотеловој философији искристалисао се појам варвара, као појам оних који живе готово животињским животом, не достижући умствено постојање. На почетку Никомахове етике Аристотел критикује уобичајене назоре о стварима политике и конституише методу која може меродавно одговорити на постављена питања. Метода се састоји из две карактеристичне црте: Прво, "као у осталим стварима сложевину треба разделити све до несложевина (будући да су оне најмањи делићи целине), тако и о полису, разматрајући из којих је делова сложен" (Политика, 1252а 20). Друго, научно проматрање захтева сазнање ствари из њиховог почетка и развоја (Политика, 1252а 24). Разлагање сложеног на његове просте састојке представља принцип кога се, по Аристотелу, ваља држати у свим сферама сазнања философске науке. Једноставни састојци полиса нису нешто добијено разлагањем виших појмова на ниже, где би политички појмови били по свом смислу једно те исто, разликујући се само по степену општости (као што је то случај у народном схватању о господару неба, града, села и дома), него представљају резултат истраживања о елементарним начелима политичке заједнице, спрам којих су саодредиви појмови политичког бивствовања човека. Једноставни састојак или елементарни принцип политичности је за Аристотела појам полиса. По елементарним начелима политичког може се и непосредно сагледати по чему се полис разликује од других облика људског заједништва. Анализа тако није механичко разлагање делова него истраживање мишљења у коначним облицима политичке предметности спрам својих првих начела. Појмови политике имају своје "ради чега", своју сврху и у свом облику и у људској делатности која их испуњава. Појмови политике саобразни су метафизичким узроцима бивствовања. Кретање и развој појмова политике омогућено је раслојавањем бивствовања на могућност и збиљност, а природа збиљског је уједно и највиша сврха бивствовања. Преобраћање могућности у збиљност, јесте развој чији смисао философија жели да упозна. Изоштравање збиљског у својој умственој природи, може запасти у замку када се умственост политичке збиље протумачи у успешност и пробитачност доминације на основу разлога ума. На тај проблем, разуме се, указује, односно може указати тек савремена философија.

Споменута Аристотелова начела не допуштају да истраживање започне са грађанином као елементарним начелом политичког. Иако се полис састоји од мноштва грађана који могу учествовати у судској и саветодавној власти, док је држава мноштво таквих способних за самодовољан живот (Политика, 1275б 20), грађанин није основно политичко начело. Грађанин не може постојати без полиса ни домаћинства у ком је поникао. Полис је нешто суштаственије од грађанина, а из метафизичке равни полис према природи и своме појму постоји пре него домаћинство и грађанин. По Аристотелу, односи у домаћинству нису политички него деспотски, док у сфери полиса влада начело једнакости слободних грађана (Политика, 1328). У складу са постављеним начелима, заједница мушкарца и жене је оно најједноставније, а одређена је првим појмовима и начелима опстанка. Политичност тако настаје из домаћинства, али само домаћинство још не припада сфери политичког. Дакле, Аристотел за оно прво ради опстанка поставља двоје који једно без другога не могу бити, наиме мушко и женско (Политика, 1252а 25). Они постоје ради рађања и по природи су ґвладајућеґ и ґвладаноґ, ради узајамног одржавања живота и опстанка: "Јер оно биће које може умом предвиђати, по природи је владајуће и по природи је господареће; оно које може предвиђено својим телом извршити, владано је и по природи је робујуће. Због тога је господару и робу иста корист "(Политика, 1252а 35). По карактеру сврхе разликују се женско и роб, али код варвара та разлика не постоји. Код варвара, сматра Аристотел, не постоји нешто по природи владајуће, као владајуће које своју моћ црпи из разлога ума, па се заједница варвара састоји од робиње и роба. Уколико је варварин слободан он је по својој природи само роб: "Због тога кажу песници ґшто варварима Хелени владају право јеґ[10], као да је по нарави једно те исто бити варвар и роб."(Политика, 1256б 7). Живот варвара се не одвија у складу са сврхама бивствовања политичког бића, те по природи ствари може само пасивно да подлеже политичком обликовању умствености.

Чињенично стање које је вековима давало посебан тон хеленском изједначавању варвара и роба, утиче и на Аристотелова схватања:"Наиме, то да је код њих варварин био првенствено присутан као роб, и то масовно; Аристотел већ намерно не жели да прави дистинкцију између то двоје, да не би морао да одступи од свог чврстог уверења о ропству"[11]. Није погрешно ни сматрати да Аристотелова политичка философија развија посебну врсту умствености која оправдава сопствену вољу за господством. Мушкарац у домаћинству влада на основу снаге ума, а телесност жене је средство које има сврху ван себе, а тиме и нижу меру бивствовања. Господство код варвара не постоји, они по природи нису оно владајуће и ниједна умствена сврха их не води томе. Из тих разлога је заједница варвара могућа само као заједница робова.

Прво заједништво од више домова, које "није ради дневне потребе" јесте насеобина, потекла од једног дома и састављена од деце и унука (Политика, 1252б 17). Због тога се, сматра Аристотел, првобитно краљевало градовима, а још је тако у варварских народа, пошто су се сакупили они над којима се краљевало на темељу сродништва. Из више села састављено савршено заједништво је полис, и он је по Аристотелу досегао границу потпуне самодовољности. Полис постоји и ради пуког живљења, али његова је сврха далеко значајнија – полис опстојава ради "добра живљења" (Политика, 1252б 29). Прва заједница (домаћинство) је у извесном смислу претполитичка, пошто није настала првенствено ради добра и врлине. Тако су и заједнице варвара претполитичке, њих не одређује Добро као највиша сврха. Домаћинство је израз животне нужде, преживљавања појединца и продужење врсте. Насеобина од више домова има већ политичке црте. Сврха насеобине превазилази циљ дневних потреба биолошког опстанка, али је природа насеобине и даље сродничка. Полис је спој претполитичких сврха преживљавања и политичких сврха које представљају добар живот у складу са врлином. Место настанка добра и врлине је полис, а не домаћинство или насеобина. Полис представља сврху и разлог постојања првобитних заједница, домаћинства и човека уопште, јер изражава природу човека. Природа неке ствари је за Аристотела и њена сврха. Стога град бива по природи, као што по природи бивају и првобитне заједнице. Полис је њихова сврха, а природа је сврха: "Наиме, оно што је свако појединачно кад му се постанак заврши (када поједина ствар достигне ступањ потпуног развитка) то називамо природом сваке поједине ствари, као човека, коња, куће. Уз то, ґради чега је штаґ и сврха оно су најбоље. А самодовољност је и сврха и оно најбоље. Из тих је ствари дакле јасно како је град једна од природности и да је човек по природи политичка животиња"(Политика, 1253а). За Аристотела природа неке ствари представља суштину бивствујућег и узрок на основу кога он поприма свој облик и добија сврху. Сврха представља и највише добро бивствујућег, његово савршенство, али сама сврха још није стварна. На тај начин Аристотел заокружује метафизички склоп политике. Полис је саобразан дејству узрока, и то тако да се из саме сврхе изводи први узрок, као што је и први разлог сврси. Пошто полис представља природу и суштину човека, он је и првотнији од грађанина иако тек мноштво грађана чини полис. Полис је конституисан из своје метафизичке природе, која обједињава разлоге животног опстанка, али и живота у складу са врлином, најбољег и блаженог.

Брига о метафизичком темељу политичности наглашава умствену природу човековог бића. Зато ће Аристотел најпре указати на природу човека без полиса. Онај ко је по нарави без града (без политичности) пожудан је рата, "те је налик ґневезаном потезуґ у игри коцком" (Политика, 1253а 7). Понашање варварина није саобразно умственом реду ствари, штавише, он није слободан ни у смислу своје политичке слободе, а још мање слободе која му је потребна за теоријско мишљење. Да је говор варвара брбљање или неразумна вика пред убојним стрелама колонизатора, није мисао која би се могла приписати Аристотелу, пошто он у једном страном владару види могућност потпуног остварења природе хеленског бића. Са друге стране, из духа његове философије произилази да варварин није пријемчив за разлоге духа и ума. Политичност која у поретцима умствености има своје оправдање и као средство доминације над робом и варваром, није код Аристотела под знаком питања. Ради се о нечему новом. Дух хеленске обичајности, који је афирмисала Аристотелова философија, може поново постати жив заслугом једног по пореклу полу-варварског владара и његовог ратничког народа. Аристотел се није као Платон занео идејом идеалне државе, него је пред очима имао други циљ. Варвари се могу покорити умственим разлозима и тиме ослободити варварства, уколико буду поробљени од стране једне силе која је вођена разлозима ума.

Аристотел ближе одређује метафизичку природу грађана полиса, на основу мере средине која чини доступним политички живот у складу са врлином. Аристотел види врлину на следећи начин: "Врлина је стање са избором, заправо средност у односу према нама, а одређена начелом, наиме оним којим би је одредио разборит човек. Она је средина између оба порока, онога према вишку и онога према мањку; а и због тога што пороци или не достижу или премашују потребну меру у осећањима и делатностима, док врлина и налази и бира средину. Отуда, према бивству те одредби која говори шта је она у бити, врлина је средина, али према најбољем и праведном, она је крајност" (Никомахова етика, 1106б-1107а). Само Хелени делују рационално, у складу са умственим сврхама, остварујући средину која је у складу са властитом природом и умственим обликом врлине. Аристотел своје схватање поткрепљује обухватним погледом на најславније грчке државе и на целу народима настањену земљу: "Јер народи у хладним местима и у Европи пуни су срчаности, али су оскудни у разумевању и вештини, те стога задржавају више слободу, али су неприкладни за државно заједништво и нису у могућности да владају својим суседима" (Политика, 1327б 25). Превласт одважности и срчаности варваре чини кадрим да изборе и задрже слободу, али им то са друге стране, онемогућава стварање државе, те стога нису у могућности да овладају својим суседима, нити да развију умећа и одговарајуће врлине. Постоје и варвари код којих је однос њихове природе различит од првих: "Док народи у Азији поседују разумевање и душу склону умећима, али немају срчаности, те стога живе потчињени и у ропству" (Политика, 1327б 28). Хеленска раса се по својој природи налази на средини између тих народа, тако да учествује подједнако и у срчаности и разумевању. Хелени устрајавају у слободи свог државног поретка, пошто су разумевање и срчаност у природи оних које законодавац приводи ка врлини (Политика, 1327б 37). Хелени јесу Хелени по збиљности врлине. Да ли заснивање државе на разлозима ума оправдава покоравање неумних суседа? Хеленски народ, сматра Аристотел, "могао би завладати свима, да се окупи у једну државу" (Политика, 1327б 33). Тако Аристотел промишља о природи грађана у држави, изводећи из тога далекосежне последице.

Аристотел је први одредио појмовни смисао полиса, и од тада је полис темељни појам политике, као што је то за метафизику појам суштине. Полис представља заједништво сличних ради најбољег могућег живота, и то је оно што представља суштину политичког, одређену с обзиром на могућност најбољег: "И будући је блаженство оно најбоље, а оно је делатност и савршена примена врлине, док се догађа тако те једни у њој могу суделовати, други пак мало или никако, – јасно је како је то узрок што постоје многе врсте држава и више различитих државних поредака" (Политика, 1328а 40). Пошто је полис заједништво, а свако је заједништво ради неког добра (јер ради онога што им се чини добро сви чине све), јасно је да сва заједништва теже добру, а највише најпоглавитијем добру које у себи садржи сва остала. Највише добро које садржи сва остала јесте по Аристотелу држава и државно заједништво (Пол. 1252а 7). У политици различите врсте заједништва добијају сврху од заједништва које садржи највише добро. Највише добро је највиша сврха које не може бити средство за нешто друго. Праксис припада етикополитичкој сфери, пошто добро зависи од највишег добра – државног заједништва.

Услед одлучне улоге највишег добра у заснивању полиса, из политичког праксиса бивају искључени они који у свом животу не могу достићи врлину. Пошто "треба доколице и за настанак врлине и за државне делатности" (Политика, 1329а), из политике су искључени ратари, занатлије и наравно робови. Пошто "ратари морају бити робови или варвари или изоколни становници" (Политика, 1329а 26), поседи треба да припадају само грађанима полиса. Варвари уопште не могу учествовати у врлинама полиса, ни у случају када га опскрбљују пољопривредним производима, ни када као робови у радионицама великих мајстора грчке скулптуре стварају величанствена дела.
3.

Стотину година после Александрових освајања хеленску политичност остварили су управо варвари: "Ератостен је могао рећи: нису у праву они који су цели људски род поделили на Хелене и варваре: боље би било правити разлику по ваљаним и по лошим особинама, јер многи су Хелени лоши и многи варвари уљудни као Индијци и аријевци, па и Римљани и Картагињани са својим задивљујућим системом државе"[12]. Политичку умственост достигли су варвари, и то онда када је грчки полис неповратно зашао за хоризонт историје. Варвари су постали баштиници хеленске политичке умствености, избрисавши белег који им је иста умственост ударила.

Да ли крај метафизике, на коме инсистирају многе струје савремене философије, обзнањује и крај аристотеловске политике која на основу снаге ума црпи легитимитет за своје стратегије доминације? Напуштањем метафизике легализује се расцеп етике и политике, који је већ прихваћен фаворизовањем различитих елемената непосредности на рачун рефлексије. Иако је и сама етика израз воље за моћ, средства доминације се самоограничавају у облике прихватљиве мери времена, а напуштањем метафизике допушта се неограничени прагматизам и инструментализам субјективног ума, који мишљење своди на средства за сврхе (тзв. "циљ оправдава средства"). Тако слобода која стоји у основи "легитимне" доминације тзв. "цивилизованих" и неумна природа неслободних варвара, представљају елементе трагичног агона варварства варвара и варварства цивилизованих народа. Варварство варвара испушта меру слободе и меродавног политичког склопа времена, док варварство цивилизованих инструментализује и формализује достигнуту умственост, чиме она опет ишчезава. Варварство тако губи карактер непосредности, а проста разлика Хелена и варвара неповратно нестаје у сукобима неоварварства.
Напомене:

1 У Андрићевој причи Предвечерњи час, писар босанског изасланства Дражеслав, чуди се над глатком и правилном лоптом од слонове кости, питајући Дубровчанина који му је показао ту реткост: "Чему служи ова стварчица?". Презир који је осетио босански писар код свог саговорника из Дубровника, мотивисан је његовим "варварским" тражењем средства за друго у предметима који служе ради разоноде у доколици.

2 Мишел Фуко, Предавања, Братство-Јединство, Нови Сад, 1990; Мишел Фуко, "Треба бранити друштво, Светови, Нови Сад, 1998.

3 Ко прихвати улогу варвара почесто за себе тражи моралан поступак, несвестан чињенице да му улога варвара не допушта да захтева поступак који би подразумевао моралност, уколико се он претходно легитимисао као варварин. Поготово у овим за нас тешким временима није мудро пренебрегнути Хегелову мисао из Философије историје: "Ко свет гледа умно, њега и свет гледа умно, обоје су у узајамном одређивању"

4 Јакоб Буркхарт, Повест грчке културе 1, Сремски Карловци- Нови Сад, 1992. стр. 258.

5 Платон, Закони, 357а; Тимај, 34ц, др.

6 Види: Александар М. Петровић, Кратка археографија Срба, Нови Сад, 1997., стр. 22.

7 Хегел, Историја философије 1, Београд, 1983. стр. 126.

8 Исто, стр. 126.

9 Политичко изједначавање појмова Хелена и варвара није само појмовна синтеза Платоновог и Аристотеловог учења, него је плод варварског остваривања концепта политичке умствености Хелена.

10 Еурипид, Ифигенија у Аулиди, 1400.

11 Јакоб Буркхарт, Повест грчке културе, стр. 259.

12 Јакоб Буркхарт, Повест грчке културе, стр. 270.

Zvonimir Milčec - Zvižduk s Bukovca


Pisac
Zvonimir Milčec rođen je 1938. godine u Zagrebu. Po zanimanju je novinar. Dosad je objavio knjige: Piti ili ne piti, Zadnja pošta Zagreb, Pozdravi doma, U Zagrebu prije podne, Posljednji zvižduk, Priča o novinama i Zagreb je Zagreb.

Sadržaj
Knjiga Zvižduk s Bukovca govori o nemirnom djetinjstvu provedenom na tom zagrebačkom brijegu. Giza, Truli, Dugi, Bimbo, Kanta i Rolo su dječaci s Bukovca. Svi oni pohađaju peti razred.
Giza je ban, Truli nije bio dobar u sportovima, ali je umjetnik u zviždanju, Dugi je visok i mršav dječak, Bimbo je nizak i debeo, Rolo nizak i mršav dječak kao i Kanta, samo što Rolo stalno muca.
Dječaci su se uvijek sastajali kod križanja Gornjeg Bukovca. Tako im je, jednom kada su igrali nogomet, pristupio trgovac Špoljarić, debeo čovjek koji je imao trgovinu, i objašnjavao dječacima kako se puca lopta. Rekao je kako će im pokazati kako se puca lopta, uzeo je zalet i u trenutku kada je zamahnuo nogom netko je kamenčićem pogodio loptu, trgovac promašio loptu pao na pod. To je bila osveta dječaka za krađu novca u trgovini kada je on povećao račun za svoj džep. Dječaci su imali još mnoge okršaje s trgovcem.
Gizovu obitelj čine Giza, njegov otac i majka te njegove sestre Ivka i Branka. Otac i majka su se često svađali, ali je jednom svađu prekinuo trgovac koji se došao žaliti da je Giza ukrao bombone iz njegovog dućana. Otac je ispravno zaključio i rekao mu neka ide drugdje tražiti krivca jer Giza ne krade.
Giza je imao starog razrednika Vjekoslava Deščaka, koji ih je u svemu mudro poučavao i rekao je kako sve treba znati, pa tako i zviždati te je i on sam jednoga dana odvratio umjetničkim zviždukom zvižduku koji se začuo iz školskog dvorišta.

Radnja
Radnja se odvija u vrijeme kraja školske godine, poslije drugog svjetskog rata u zagrebačkoj četvrti Bukovcu.

Dojam
Knjiga je zanimljiva jer opisuje djetinjstvo jedne grupe dječaka.

August Šenoa - Zlatarevo zlato



1.
Bilješka o piscu.
August Šenoa 14. studenoga 1838. godine u Zagrbu. U roditeljsom domu u ponjemšenoj obitelji Češkoga podrijekla stekao je ljubav prema umjetnosti: Otac mu je rado polazio koncerte i kazalište, a mati je voljela književost. Poslje smrti majke 1848. god., svršivši u Zagrebu osmi razred odlazi u Pečuh k rođacima, gdje završava prvi razred gimnazije 1850. god. Vraća se u Zagreeb gdje maturira 1857. god. u gornjogradskoj gimnaziji, i upiisuje se na Pravosloovnu akademiju. Od početka listopada 1859. god. nastavlja pravni studj u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine. Ne položivš na vrijeme odrđene spite bio je prisiljen baviti se žurnalistikom, te se vraća u Zagreb i radi u redakciji “Pozor”. 1868. godine postaje gradski bilježnik. Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. god. postaje dramaturg. Njegov prvi roman Zlatarovo zlato izlazi 1871.god. 1873. godine postao je gradskii senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis “Vijenac”. Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je “Kletvu” i rekao je “Nedajte mi umrjeti imam juš toliko toga napisati”. Najpoznatija djela su mu: “Seljačka buna”, ”Zlatarovo zlato”, “Prosijak Luka”, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro”, “Dijogenes”, “Kanarinčeva ljubovca”, “Vječni Žid”i “Zagrebulje”.

2.
b) Pisac govori o tome kako je slučajno došao na ideju da napiše roman "Zlatarovo zlato" i kako je našao temu ,odnosno fabulu za svoj roman.

3.
- Zagreb u šesnaestom stoljeću kraljevine Maksa 2. i banovanje biskupa Đure Draškovića
- karakteristike zagrepčana
- opisivanje Magde, portetiranje, osobine...
- Grga Čokolin, opisivanje, karakter, karikiranje...
- Petar Krupić (plemić) život, njegovo školovanje
- Dora - opis, karakter, ljepota, život
- Grga Čokolin pokušava pridobiti Doru, ali ne uspjeva
- osveta Grge Čokolina na Magdi zbog Dore
- popodne 4. dana po svetoj trojici 1574. godine
- opis Gregorijanca
- dolazak kanonika Antuna Vramca
- dijalog između Gregerijanca i konjanika
- godina dana poslije sastanak na Medvedgradu
- opisivanje Pavla Gregorijanca
- Dora pada u nesvjest, Pavle ju spašava
- odnosi Doru kući
- opisivanje Zagreba
- prva nedjelja poslije Šimunja 1576. godine
- dva kanonika stoje pred drvenom kurijom, jedan od njih očekuje Franju Stolinkovića
- kanonici odlaze u dvor
- opis odnosa između Stjepka i Alapića
- dolazi Stolinković, njegovo portretiranje
- Pavao odlazi kod Dore, pita je za zdravlje, govori joj koliko je voli
- 9 sati
- portretiranje Barbare, opisivanje događaja oko Grge Čokolina
- Stjepko doznaje o ljubavi između Pavla i Dore
- Pavle dolazi kod Stjepka, Stjepko je ljut i tjera Pavla kod Klare Gruberove
- u šumi Pavle susretne Miloša i daje mu zadatak da čuva Doru
- prije dolaska Pavle odlazi vidjeti Doru
- gotova je misa i Freijovka dolazi govoriti sa Magdom
- dolazi do razumijevanja između ljubavi Dore i Pavla, narod je htio objesiti Magdu
- opisivanje krajolika grada Samobora
- opisivanje sobe Klare Gruberove
- Pavao dolazi kod Klare, ona ga zavodi, Pavao se naljuti i odlazi
- u šumi Pavao susreće Jerka
- Jerko priča Pavlu o tome da su oni braća, odlaze spasiti Doru
- 11 sati ujutro
- brijač i njegovi pomoćnici pokušavaju oteti Doru
- Pavao spašava Doru
- Dorin tata doznaje cijelu istinu
- Dora se vraća doma
- 1577 godina
- Stjepko je usmrtio Pavlinu majku
- Pavle naređuje Jerku da čuva Doru
- Tri kralja 1578, zima
- Hrvatska dobiva bana 1578 godine
- Dorin tata (Petar Krupić) mora stražariti, dolazi do sukoba, on je ranjen
- narod se dogovara protiv Stjepka
- brijač obavještava Stjepka o događanjima
- Pavle dobiva zlatni lanac od cara
- dolazi do velikih sukoba u Zagrebu
- Klara zaprosi Pavla, ali on ju odbija
- Dorina smrt
- Pavle je ljut na Klaru

4.
Bilješke o prostoru i vremenu:
- Zagreb 16 stoljeće
- popodne četvrti dan po svetoj trojici 1574. godine
- godina dana poslije sastanka na Medvedgradu
- opisivanje izgleda Zagreba
- prva nedjelja poslije Šimunja 1576. godine
- dva kanonika čekaju nekog pred drvenom kapijom
- devet sati
- opisivanje krajolika Samobora
- 11 sati
- 1577 godina
- Tri kralja 1578 godine, velika zima

Bilješke o likovima:
- karakteristike zagrepčana
- opisivanje Magde
- opisivanje Grga Čokolina, karikiranje osobina
- opisivanje Petra Krupića, školovanje
- opisivanje Dore, ljepote, duše
- opisivanje Pavla Gregorijanca
- opisivanje Stjepana Gregorijanca
- portretiranje Barbare
- opisivanje Jerka
- opisivanje Klare Gruberove

Bilješke o fabuli:
- Grga Čokolin pokušava pridobiti Doru, ali ne uspjeva
- osveta Grge Čokolina na Magdi zbog Dore
- dolazak kanonika Antuna Vramca
- dijalog između Gregorijanca i konjanika
- Dora pada u nesvjest, Pavle ju spašava
- Pavle odnosi Doru kući
- dolazi Stolinković
- Pavao odlazi kod Dore, pita je za zdravlje, govori joj koliko je voli
- Pavle dolazi kod oca, Stjepko je ljut i tjera Pavla kod Klare Gruberove
- Pavao dolazi kod Klare, ona ga zavodi, Pavao se naljuti i odlazi
- u šumi Pavao susreće Jerka
- Jerko priča Pavlu o tome da su oni braća, odlaze spasiti Doru
- brijač i španjolski konjanici pokušavaju oteti Doru
- Pavao spašava Doru
- Dorin otac doznaje cijelu istinu
- Dora se vraća kući
- Stjepko je usmrtio Pavlovu majku
- Pavle moli Jerka da čuva Doru
- Hrvatska dobiva bana 1578 godine
- Pavao Krupić mora stražariti, dolazi do sukoba, on je ranjen
- narod se dogovara protiv Stjepka Gregorijanca
- brijač obavještava Stjepka o događanjima
- Pavle dobiva zlatni lanac od cara
- dolazi do velikih sukoba u Zagrebu
- Klara zaprosi Pavla, ali on odbija
- Dorina smrt
- Pavle je ljut na Klaru
- smrt Stjepka Gregorijanca
- Pavlova smrt
- Nikina (Pavlov brat) smrt

5.
a)
Građani  srednji stalež
Seljaci  niži stalež
Feudalci  viši stalež
Borbe s turcima  turska osvajanja
Nacjonalne prilike  sukob među klasama

b)
Roman "Zlatarovo zlato" ima takav naslov zbog toga jer je zlatar Petar Krupić imao mudru i pametnu kćerku, i ona je njemu bila vrednija od svih zalta koje je posjedovao.

6.

a) Dora Krupići i Pavle Gregorjanac.
b) Ona pripada građanskom, a on feudalnom staležu.

7.
Dore Krupičeve i Pavle Gregorjanca.

8.
Povjesni: Kralj Maks II, Biskup Đuro Drašković, Stjepan Gregorijanac
Građani: Magda, Dora, Brijač, Starac Mio, Antun Vramec
Feudalci: Petar Krupić, Stjepko, Pavle, Marta, Klara

9.
Lik Dore Krupićeve je idealan lik.

10.
a) Oni razgovaraju vrlo nježno.
b) "... Zdrav ću biti i živ, ako od vas melema bude, jer -skoči strastveno mladić- moj život si ti, moje zdravlje si ti. Od onog dana, kadno te smrtvu iznjeh ..."

11.
Lik Dore Krupićeve je idealan , a Grge karikiran.

12.
Umijesto riječi "čudan svat" mogli bismo upotrijebiti riječ čudan čovijek.

13.
Deminutiv je brijačića - njegova je uloga da nam kaže da je on nitko i ništa tj. da ništa ne predstavlja.

14.
Glava: debela, obla
Obrve: guste, svedene
Oči: male, crne, bodljive
Nos: tup, širok, uzvinut, crven
Lice: okruglo
Tim pridjevima se ističu ružna obilježja.

15.
Glava: obla kao glava od kupusa
Oči: bodljive kad ih nije vinska magla zastirala
Nos: da se bojiš primaći na puščana praha

16.
Kratak sadržaj:
Radnj se odvija u 16 st. u Zagrebu. Plemić Pavao Gregorijanec spašava Doru Krupićevu prilikom jedne gužve u gradu i dovodi je zlataru Petru Krupiću. Odmah se zaljubio. Prilikom iste nevoljeu gradu smili mu se nijemi prosijak Jerko i zamoli svoje sluge da ga odnesu na njegove dvore da se izlječi. Dora je slovila kao lijepa, vrijedna, skrušena i vjerna bogu i domu, iako je rano ostala bez majke pa ju je uz oca odgajala kuma Magda. Brijač Grga Čokolin nije uspio isprositi Doru za ženu pa se zakleo da će Krupićevoj obitelji nanjeti sva zla. Pokušao je djevojku u gradu oklevetati zbog čega ju je otac otjerao kod rođaka van grada. Putem su ju presreli plaćenici Stjepka Gregorijanca s namjerom da ju otmu i osramote, ne bi li tako onemogućili da se Pavao njome vjenča. Kao što je brijač Grga bio doušnik Stjepku, tako se prosjak Jerko zajedno sa plemićem Pavlom urotio protiv Grge i oca Gregorijanca. Dodatnu nevolju čini barunica Klara koja je rano ostala Samoborska udovica i smrtno se zaljubila u ljepog Pavla. Jerko je objasno Pavlu da nije nijem, da imaju zajedničkog oca, da mu je majka bila služavka na očevom dvoru, da ju je Stjpko napastovao i kad je vidio da je trudna protjerao ju je sa dvora. Umrla je u teškoj bjedi, a on joj se zakleo da će cijeli život šutjeti, kako nitko nebi saznao ništa o njemu. Do sada mu je pomagao rođak fratar u samostanu. Kad su nastale svađe između vlastele i građana, u vrijeme kad je Petar bio na ratištu protiv Turaka, Klara je unajmila jednog zlobnika koji se pojavio u Dorinoj kući, za vrijeme dok je bila sama. Prethodno je taj zlobnik ranio Janka koji je čuvao Dorina ulazna vrata. Dori se predstavio kao čovjek koji traži zaštitu, u nevolji je i bježi. Smilio se Dori, donijela mu je vode i dok je gledala kroz prozor zlobnk joj je podmetnuo otrov. Kratko nakon što je probala navodno gorku vodu preminula je. U taj čaš došao je nesretni Pavao koji nje ništa mogao napraviti protiv toga.Idućeg dana Dora je bila sahranjena. Za vrijeme dok je ležala na odru u crkvi Pavao se sreo sa Klarom i obećao joj najljuće nevolje za sve što je učinla. Pavao je otišao na ratište sa Turcima. Vratio se tek na očevu samrt, prilikom koje ispovijeda Stjepka svećenik Jerko. Otac se na samrti ispovjeda svećeniku i kaje se za vanbrčnog sina. Svećenik otkriva da je on taj sn. Iza obitelji Gregorijanec u kojoj su bila tri sina nije ostao niti jedan nasljednik. Pavao se nije ženio i pognuo je na ratištu. Niko je mao samo jednu kćerku, a Jerko je bio svećenik.

17.
Grga Čokolin je negativan lik u romanu, njegove akcije stavraju podvale među likovima. On na loš način pokušava dobiti ono što želi. Uhoda i doušnik, osvećuje se Dori zbog neuzvraćene ljubavi. U duši je velika kukavica, što se vidi prilikom njegove pogibije.

18.
Njezina uloga je da razbija skladan i normalan tok radnje.

19.
Grga Čokolin se osvetio Magdi, Stjepko je htio oteti Doru, Klara je dala otrovati Doru.

20.
Ljubavna - Pavle je zaprosio doru
Povjesna - Njegov tata je poslao Pavla van Zagreba

Ljubavna - Pavle je spasio Doru od Grge
Povjesna - Smrt Pavloe mame

Ljubavna - Pavle i Dora se hoće ženiti
Povjesna - Dorina smrt

21.
a) On govori o važnosti obrane palača koje čuvaju Hrvatsku
b) Želi iskazati potrebu da se te tvrđave obrane
c) Tvrđave, Hrvatska, Turci
e) Nabrajaju se gradovi gdje su tvrđave, te kolike su one važne za Hrvatsku
f)

Kamenom pojasu - nešto snažno
Hrvatska krv - život svih ljudi
Tvrdi zid - hrvati koji je brane
Poplavile bi - pokorile bi
Kao bujicu - puno njih
Polumjesec - turci

23.
Grga, Stjepko, Antun Vramec
Zato jer je latinski jezik u to vrijeme bio važan.
izreke: pro primo, bene cognita, bonum mane

24.
"Mali ljudi" govore jednostavnim jezikom: piljarice, trčuljak, daščara.

25.
U eksterjerima prevladava opis Zagreba, okoline, opisani su najvažniji djelovi Zagreba. "Sam grad bio je zidan u trokut. Južni mu zid, tj. prema lici išao do istoka..."

26.
a) U perfektu
b) Jesu
c) Veći stupanj vrenja
d) Da

27.
Pisac hoće da obratimo više pažnje tom događaju.

28.
Vrisnula - da bi bolje dočarao situaciju.

29.
a) On je to upotrebio da bi istakao snagu odnosno jačinu.
b) Taj oblik je mnogo uvjerljiviji.

30.
U jednom trenutku nastala je gužva.

31.
a) Futuriskim aoristom.
b) Razlikuju se u tome što je u futurskom aoristu izražena mogućnost, a u futuru je izražena stvarnost.

32.
Od lomače, kresnulo je gori, pao na Alapićeva konja. - ritam se uspori.

33.
Jer nije potreban, točno je predočeno ono što se dogodilo.

34.
a) Konj se oteo sa tla i pun energije skočio.
b) Prezentom.
c)

35.
Zato jer govori o istinitom događaju iz povijesti.

36.
Seljačka buna  August Šenoa
Rat i Mir  Tolstoj
Quo vadis  Henrik S. I.

37.
Quo vadis  Henrik S. I.

38.
Mogla se preuzeli ljubavna tema.

F. M. Dostojevski - Zapisi iz mrtvog mora / Zapisi iz podzemlja



“ Zapisi iz podzemlja” samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom “Zapisi iz mrtvog doma” - zbirke poznatog ruskog realista-F.M.Dostojevskog. Novela “ Zapisi iz podzemlja” u sebi sadrži mnoge ideje o čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvu. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku. Prema njegovim riječima, čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće,nedolično biće te biće koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji, biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.
Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu.Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele,mogli bismo reći da radnja teče kronološki, a jedna od zanimljivosti vezana upravo za radnju je da je radnja izmišljena kao i sami zapisi.
U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga -Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.
Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua. Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, on je zadovoljan svojim načinom života.Na samom kraju novele možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, ne voli ni samog sebe.Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da on u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čovjeku,no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više.
Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina.Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika,koji ga nije prihvaćao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovjek koji je s zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih. Gotovo sve možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika-Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio novac, često su omaložavali glavnog lika,koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom-iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.
No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne osjećaje.To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmjeniti mišljenja o životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti već je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života.
Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:

”Ti si odavde?
Nisam.
Odakle si?
Iz Rige.
Njemica?
Ruskinja.
Jesi li već dugo ovdje?
Gdje?
U kući. “

Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica ,kao npr.”Tada sam pobijedio,ali se Zverkov,koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio –smijeh je ostao na njegovoj strani.” ili pak “ Ta čovjek je glup, fenomenalno glup.Naime, uopće i nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja od njega.”Specifičnost ove novele je i početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice:” Bolestan sam čovjek...Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek. Mislim da me boli jetra. Uostalom,nemam pojma o svojoj bolesti i ne znam pouzdano što me boli.”,a i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih:”...Stanite! Dopustite da predahnem...”,”Pa zašto ste onda sve ovo pisali?- pitate me.
Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli.”.Osim ovih rečenica , Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada “ (Slaba dosjetka, ali neću je prekrižiti. Napisao sam je,misleći da će ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan- namjerno je neću prekrižiti!).Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu: ”Bilo je tiho, pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po pločniku i pustoj ulici.”
Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima – likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim, običnim mjestima (gostionica, malena sobica).U noveli možemo uočiti i opis interijera:” U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama - bilo je posve tamno.”čija je funkcija opisivanje i predočavanje socijalnog statusa likova,dok u jednom dijelu novele možemo uočiti i pozitivizam:”Pa i uopće ,dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i kalendarom,no,i...no,pa makar i za retortom,što se može, treba prihvatiti i retortu!”
Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza”a l’homme de la nature et de la verite”.

I kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja:
1. Čovjek nije nikada sretan onime što ima.
2. Svaki je čovjek kukavica.
3. Čovjek nije savršeno biće.
4. Društvo čini čovjeka čovjekom.



Citati: F.M. Dostojevski, Zapisi iz mrtvog doma, Zagreb 1979

Miro Gavran - Zaljubljen do ušiju

Tema:
Ljubav jednog dječaka

Mjesto radnje:
Nova gradiška I Zagreb

Vrijeme radnje:
Oko domovinskog rata

Likovi:
•Ja ili Mario
•Oliver
•Pavao
•Lana
•Mama
•Tata
•Davorka
•Sestra Ana
•Teta Marija
•Baka
•Brat Ivica
•Ankica
•Ružica
•Grga
•Barbara
•Zlatko
•Ivan
•Prof. Filić
•Čuvar ZOO-Šapa
•Jakov
•Doktor
•Martin
•Blagajnica
•Gospodin I Gospođa u vlaku
•Mato
•Dubravka

Kratki sadržaj:
U početku knjige Mario živi mirnim životom u Novoj Gradiški i misli da se samo slabići i kukavice zaljubljuju. Pošto su mu roditelji posvađani, on ih pomiruje i oni se sele u Zagreb da počnu ispočetka. On se tamo zaljubljuje u Lanu i misli da je ona zaljubljena u drugoga. Da bi privukao pažnju počinje namjerno dobivati jedinice. Nakon kazne on pomišlja da su svi okrenuti protiv njega i da ga nitko ne razumije.
Zato bježi baki u Novu Gradišku i ostavlja Lani oproštajno pismo u kojem joj objašnjava da je voli i govori joj gdje je otišao i zašto. Roditelji ga traže te ga nalaze pomoću njegovog pisma. Ona mu šalje pismo po ocu u kojemu govori da ga je voljela od prvoga dana otkad je došao u njen razred i da će ga opet voljeti ako ispravi sve jedinice. On se vraća s ocem u Zagreb te ispravlja sve jedinice u rekordnom roku. Nakon što je sve ispravio Lana i on odlaze poslije škole u Botanički vrt te se tamo i poljube.

Opis likova:

-Mario
Mario je pametan, bistar I mudar učenik a nije štreber jer razumije ono što uče. Dobar je pred nastavnicima ali nije ulizica. Njegov domaći rad može prepisati tko god želi , kada se piše kontrolni iz njegove klupe polaze papirići spasa. Ne raduje se ničijoj jedinici nego suosjeća. Voli šport I bavi se rukometom. U početku je mislio da se samo slabići I kukavice zaljubljuju, a onda se I on zaljubio snažnije od života, snažnije od sreće te je zbog toga bio nesretan I neshvaćen od okoline. Začudio se kako zna lagati kada je baki govorio zašto je došao.
Na kraju knjige bio je najsretnije biće na svijetu zato jer se bio poljubio sa Lanom tj. svojom simpom.

-Lana
Mala crnokosa Zagrepčanka za Marija najljepša djevojčica na svijetu.
Ima kratku crnu kosu ispod koje se smjestio par crnih očiju I prćasti nosić.
Ona je savršena I odlična učenica a nije štreberica. Normalno se ponaša mada je bogata, lijepa I draga.
Voljela je Marija od prvog dana kada je došao u njen razred ali on to nažalost nije znao.

Moje mišljenje o djelu:
U ovoj knjizi najsmješnije mi je bilo kada je Mariova sestra Anita kuhala ručak I način na koji je to opisano.
Najtužniji dio knjige bio mi je kada je Mario napisao oproštajno pismo Lani zbog neuzvraćene ljubavi I neshvaćanja okoline.
Najdirljivije mi je bilo kada je Mario uspio pomiriti svoje roditelje, a najsretniji sam bio kada Lana u svom pismu priznaje da ga voli te kada su se poljubili u botaničkom vrtu.

Pouka:
Budi kakav jesi.
Kada si zaljubljen reci to. !!!!

Eugen Kumićić - Začudjeni svatovi

Beleške o piscu:
Eugen Kumičić rođen je 11. siječnja 1850. u Brseču, a umro je 13. svibnja 1904. godine u Zagrebu. Studirao je filozofiju u Beču. Godine 1883. povukao se iz službe i posvetio književnom i političkom radu. Više puta je bio zastupnik u Hrvatskom saboru. Njegovi romani dijele su u tri skupine. Prvu skupinu sačinjavaju istarsko-primorski romani (Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi i drugi) u kojima na romantičan način opisuje istarske ljude, u prvom redu ribare, pomorce i seljake. Drugoj skupini pripadaju gradski romani u kojima je pokušao kritički prikazati zagrebačko građansko društvo (Olga i Lina, Gospođa Sabina i drugi). Trećoj skupini pripadaju povijesni romani (Urota Zrinsko-Frankopanska i Kraljica Lepa). Ostala djela su romani i pripovijetke: Neobični ljudi, Primorci, Sirota, Preko mora, Teodora, Pobijeljeni grobovi te drame Sestre, Obiteljska tajna i Petar Zrinski.

Dojam o delu:
Djelo je zanimljivo. Iz njega se može mnogo toga naučiti o poštenju i borbi za život dostojan čovjeka..

Kompozicija:

Uvod:
Brodolom kod Lučice

Zaplet:
Alfredo Saletti i Mato Bartolić se zaljubljuju u Mariju

Vrhunac:
Antonio ubija Alfreda

Rasplet:
Mato i Marija se vjenčaju

Završetak:
Antonio ubija Marina Salettija i sam umire

Sažeto prepričavanje:
Lučica je bio miran primorski gradić sve dok se nije desio brodolom u Sadrišću. Tad je udarcem u glavu ozlijeđen Mato. Odnijeli su ga u kuću ribara Šabarića. Njegova kći Marija njegovala je Matu.
Mato se oporavio i zaljubio u Mariju. Nakon nekog vremena zaprosio je Mariju, a ona je pristala. Mato nije znao da je bogatašev sin Alfredo Salleti također zaljubljen u Mariju i da je stalno salijeće i napastuje. Nakon što je Antonio osramotio Alfreda i spasio Mariju, Alfredo naručuje njegovo ubojstvo. Antonio ubija Alfreda u samoobrani, a kasnije saznaje da su zapravo bili braća. Marijin brat Marko tajno se sastaje s Elvirom, Alfredovom sestrom. Njezin otac Marino ne zna za tu vezu. Antonio prenosi njihova pisma. Jednom, dok je tako nosio pismo Elviri, nalazi ga njezin otac i Antonio ubija i njega u samoobrani.
Nakon Marijinog i Matinog vjenčanja Antonio se, želeći pobjeći od samoga sebe, skriva kod groblja, gdje i umire znajući da je ubio svoga brata i oca.

Prepričana epizoda:
Dok je trajao tajni sastanak Elvire i Marka, Antonio je čuvao stražu. Alfredo idući kući nailazi na Antonija i napada ga. Antonio ga ubija nožem i bježi. U strahu odlazi kod prijatelja Jose i njegovog oca Martina i povjeri im što se dogodilo. Od njih saznaje da nije nahod već da mu je Alfredo Saletti brat po ocu.

Opis glavnog lika:
Antonio Marola je mladić oniska stasa. Imao je jake ruke i široka prsa. Bio je siromašni ribar "Odijelo Antonijevo je poderano, gdjegdje krpa na krpi." Bio je veoma izdržljiv "Ljuta je zima, no on kao da je ne osjeća, jer mu jedna nogavica od hlača tija do koljena zavrnuta." Vrlo je požrtovan. Povučen je i čudan. Bilo bi dana da ništa ne kaže ili da ode i ne vrati se nekoliko dana.
Na njega je pazila obitelj Šabarić primivši ga kao člana obitelji. Najviše je volio Mariju i Marka, za njih bi skočio i u pakao. Marku je pomagao prenoseći njegova pisma Elviri. Mariju je više puta spasio od napasnika Alfreda Salletija. Alfredo ga je zbog toga mrzio. Antonio kasnije ubija Alfreda u samoobrani.
Cijela Lučica je za njega mislila da je nahod. Kasnije se saznaje da mu je otac Marino Salleti, a majka Marica Kozulić. Marino Salleti ga napada i Antonio ubija i njega. Skrivajući se na groblju umro je od hladnoće.

Opis sporednog lika:
Marija Šabarić je mlada djevojka vitkog i punog tijela. Bila je snježne puti. Njezina vrana i glatko počešljana kosa podavaše čednu i nježnu dražest smrknutom joj čelu. Duboke i crne obrve krasile su joj lice. Imala je male, bjeloputne i oble noge.
"… bijaše Marija najdivnija tačka. Njezino rascvjetano, gipko i slikovito tijelo, blijesak sreće na prekrasnom joj licu, snježna put i sjajna kosa, bujne joj grudi i sav onaj nježni sklad čarobnih uda, sve to bijaše tako milo, tako zdravo i tako puno života i tako dražesno."
Dok je Mato ležao ranjen, ona je pazila na nj. Kasnije se on zaljubio u Mariju. Alfredo je također bio zaljubljen u Mariju. Na putu do nje uvijek bi mu se ispriječio Antonio što je jednoga dana završilo Alfredovom pogibijom Antonio bi za Mariju skočio u pakao. Kad su prošle Marijine nevolje a Alfredom, ona se udala za Matu Bartolića.

Mesto radnje:
Lučica - crkva, Sadrišće, Šabarićeva kuća, načelnikova kuća,Stupovi, carska cesta, Stipina kuća, Salletijev posjed, groblje, Martinova kuća

Vreme radnje:
Prošlost dok je Istra bila pod talijanskom vlašću.

Tema:
Sukobi između bogatih stranaca koji moralno i materijalno upropašćuju selo i siromašne istarske ribare koji se bore za svoje poštenje i opstanak.

Osnovna misao:
Djelo govori o otimanju hrvatske obale i tlačenju hrvatskog puka u prošlosti. Bogati stranci uzimali su sve siromašnim seljacima i ribarima. Na kraju oni kobno završavaju shvaćajući da nitko ne može dugo držati Hrvate u šaci. Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada. Svakoj sili dođe kraj.

Problematika:
Odnos tuđinaca koji su na vlasti i domaćeg stanovništva koje je potlačeno i njihovi stalni sukobi.

Jože Horvat - Waitapu

Opći dojam
Knjiga mi je posebno zanimljiva zbog neobičnih i nestvarnih događaja i lijepog završetka.

Problemske situacije
- znatiželja dječaka Itea
- otkrivanje novog i nepoznatog svijeta
- odlučnost da pobijedi sve opasnosti

Opis krajolika
Iteovo selo bilo je malo ribarsko selo. Smješteno na obali oceana. Selo je imalo nekoliko koliba između zelenih kokosovih palmi. More je zapljuskivalo obalu, a jata galebova dopratila su svaki brodić u luku. Jutra u tom selu bila su vrlo lijepa, a obzorje se rumenilo. iza sela bila je gusta, nepregledana šuma puna gmazova, ptica i zvjeradi.

Opis likova
Iteo - živio je u malenom ribarskom mještašcu, imao je stari jedrenjak i bio je vrijedan ribar. Bio je izuzetno znatiželjan i radoznao. Želio je ostvariti sve svoje snove, otkriti nepoznate i daleke svijetove. Iako je bio razborit bio je pun strasti i želje da otkrije nepoznati slijed. Suprostavio se svim zabranama i hrabro i odvažno krenuo ispuniti svoju životnu želju.

Hina - bila je lijepa djevojka koja je nastala od velike biserne školjke. Koža joj je bila nježna i bijela, kosa tamna, oči plave, a usta rumena kao crveni koralj. Njezinom ljepotom bio je zaljubljen ocean i uzme ju za kćer. Hina je bila vesela, nestašna i razigrana. Voljela je slobodu i željela je upoznati cijeli svijet.

Poruka knjige
Svaki čovjek koji ima svojih životnih želja i snova i uspije ih ispuniti postoje potpuno zadovoljan svojim životom.

Milutin Cihlar Nehajev - Vuci

Bilješka o piscu:
Milutin Cihlar Nehajev rodio se 1880. godine u Senju, a umro 1931.g. u Zagrebu. Bio je veliki poznavatelj europske književnosti. Svoje prve uspjehe postigao je pišući drame: “Prijelom” i “Svjećica”. Kao jedna od najvažnijih i najizrazitijih ličnosti hrvatske moderne napisao je novelu “Veliki grad” . U svojim posljednjim goinama života napisao je vrlo zapažen roman “Vuci”. To je prvi hrvatski roman koji govori o bujnoj hrvatskoj prošlosti.

Mjesto radnje: Hrvatska, Ugarska, Venecija, Njemačka

Vrijeme radnje: XVI. stoljeće

Tema: Život i smrt velikog hrvatskog domoljuba i vojskovođe,kneza Krste Frankopana.

Glavna misao: Ljubav prema rodu, i domu nema granica, za domovinu vriejdi i umrijeti

Likovi: Knez Krsto Frankopan, knez Bernardin Frankopan, kardinal Matej Lang, grofica Apolonija, knez Ivan Karlović, nadvojvoda Ferdinand, biskup Jožefić , Zuan Antonio Donaldo, ban Ivan Zapolja, grofica Katarina, Marino Lamudo, Evanjelist, ban Petar Bersilavić, kralj Ljudevit II., kraljica Marija, kancelar Salkaj, knez Burgio, Jakob Rainer, Bernardo Ričan i dr.

Sadržaj priče: Šesnaesto stoljeće bilo je vrijeme burnih povijesnih zbivanja na tlu Europe. Njemačka je ratovala s Venecijom, zbog Jadrana i pograničnog dijela između te dvije države. Ugarska i Hrvatska bile su na strani Njemačke i Karla V., njemačkog cara. Austrijski nadvojvoda, Franjo Ferdinand I. želio je Hrvatsko-ugarsku državu pripojiti Austriji i Hasburgovcima. Francuska i njen kralj Franjo I. otvoreno su poktirali s Turcima, koji su bili velika prijetnja kršćanstvu. Na čelu turske vojske bio je sultan Selim I.Zbog svih tih događaja, u Ljubljanu ej 1514.g. trebao doći cesar Maksimilijan, da obiđe svoje čete koje su se borile protiv Mlečana. Tri dana prije u Ljubljanu je došao cesarov doglavnik, kardinal Matej Lang. Za večerom je saznao da je jedan od cesarovih vojskovođa hrvatski knez Krsto Frankopan, zarobljen i odvezen u Veneciju. To mu je poslije potanko opisala njegova sestra i Frankopanova žena, grofica Apolonija. Kad je došao cesar, grofica je od njega zatražila pomoć. Za to je vrijeme knez Frankopan došao u Veneciju. Zatvoren je u Venecijanskom zatvoru Torreselli, a za čuvara mu je dodjeljen njegov rođak, Zuan Antonijo Dandalo. Torresella zapravo i nije bio zatvor. Frankopan je zatvoren s još dva sužnija, Jakobom Rainerom i Bernardom Ričanom. Otac Krste Frankopana , Bernandin, na sve ga je načine pokušao izbaviti iz zatvora , ali bezuspješno. Krsti su zatvoreničke dane nastojali olakšati i hercegovački ban Ivan Košača, kojega su Turci otjerali s ognjišta, Bernardinov pomoćnik Evanjelist i sam Dandolo . Polako je došla i godina 1516. Krsto je još bio zarobljen , a Rainer i Ričan su, uz jemčevinu, bili pušteni na uvjetnu slobodu. Bez pravog vojskovođe, cesar nije imao vojnih uspjeha,ali nije se ni potrudio izbaviti Krstu iz zatvora. Stari i lukavi Bernardin čak je i razmišljao o savezu s Venecijom da bi oslobodio sina. Venecija je željela savez s Frankopanima zbog opasnosti od Turaka , a Frankopani su očekivali od Venecije da im pomogne vratiti grad Senj, koji je bio u posjedu Frankopana, kao i drugi djelovi neosvojene Hrvatske od strane Turaka.Za to vrijeme grofica Apolonija nije znala što da učini za muža . Zato se 1517.g. plemenita grofica uputilau Veneciju. Tamo se poklonila duždu, a zatim se pridružila Krsti u tamnici. Odbijala je izaći ako ne puste Krstu. Saznavši za te događaje, Franjo I, zatražio je oslobađanje Krste . Mletačko viječe desetorice na čelu sa starim Marinom Saudom je to odbilom ali je pristalo premjestiti Krstu u francuski zatvor u Milanu. Apolonija zbog bolesti nije mogla poći s njim. Čim je došao u Milano, Krsto je dobio obavjest da je cesar Maksimilijan umro. Još dok je bio u Veneciji sklopljeno je primirje , a Maksimilijan ga nije htio izvuči. Tri mjeseca po dolasku u Milano, Krsto je pobjegao . U Oriveniku se sastao s fratrom Jožefićem i svojim ljudima. Nekoliko dana poslije za Krstom je stigao lijes s Apolonijinim posmrtnim ostacima. U međuvremenu fratar Jožefić je postao senjski biskup, ali u Senju su vladali protivnici Frankopoana, te je Jožefić postao biskup bez biskupije.Jednog dana na Trsatu su se sastali ban Petar Berislavić, koji je došao iz Budima, knez Ivan Karlović, Ivan Kožulić, knez Bernardin i knez Ivan Mrsinjski. Njihov sastanak prekinula je vijest da je grupica Turaka, prošavši straže kod Modruša, Senja i Otočca, zapalila grad Bribir. Mjesec dana kasnije, ban Petar Berislavić poginuo je u turskoj zasjedi.U teškom položaju i opasnosti od Turaka, 1524.g. Krsto je boravio u Rimu, kod pape Hadrijana VI. Ondije je podnio izvještaj o obrani od Turaka, problemima koje ima Hrvatska i o stanju kršćanstva u Hrvatskoj. Papa je obećao da će slati vojnike i novce u Hrvatsku, jer je i njemu, kao i razumnom dijelu Europe postajalo jasno da će, ako padne Hrvatska, pasti i Europa. Zadovoljan Krsto je pošao u Hrvatsku.Godine 1524. u Križevcima je održan sabor slavonskih i hrvatskih plemića, koje je sazvao ban Ivan Karlović. Na saboru su bili svi plemići osim Ivana Tahija. Sastanku je prisustvovao i papin izaslanik barun Burgio. Papa više nije bio Hadrijan VI., koji je umro, već Klement. Burgijeva zadaća bila je pomiriti hrvatske knezove i ujediniti ih u borbi protiv Turaka, koji su sada imali novog sultana, Sulejmana II. “Veličanstvenog”. Za pomirbu se zalagao i ban Ivan Karlović, knez Krbavski. Ban je bio u teškoj situaciji. Izgubio je svoj poslijednji grad Oštrovicu. Zbog toga je Ivan Tahi tražio od ugarskog kralja Ljudevita II. da ga imenuje hrvatskim banom. Na kraju sabora odlučeno je da Ivan Karlović ostane hrvatski ban dok to želi. Krsto Frankopan poslao je Jožefića da izvidi stanje u Budimu. U Budimu se živjelo jako rastrošno, a
kralj Ludevit II. bio je krajnje nesposoban. Pod pritiskom knezova Stjepana Vrbecija i Ivana Zapolje, imenovao je Krstu Frankopana hrvatskim banom, a Ivan Karlović je na to pristao. Krsto nije zbog toga otišao u Budim, več je otišao u Senj. Tamo je susreo Stjepana Brodarića, i na njegov zahtjev je otišao s njim u Budim , nakon što je saznao da je Jajce pod opsadom. Nekoliko dana poslije, Dandolo je u Veneciji presretan govorio Ivanu Kosači o blistavoj bitci kod Jajca. Knez Frankopan je sa šest tisuća vojnika oslobodio Jajce . Svima je postalo jasno da je ban Krsto Frankopan najveći vojskovođa svoga vremena.
Ugarska je Krsti obećala Senj ako oslobodi Jajce. No, kad je došao u Budim, Kancelar Salkaj, postolarski sin odbio mu je dati zasluženu nagradu ž. Ljut Krsto je fizički napao ugarskog kancelara i zbog toga je bio zatvoren. 
To je bila velika sramota za Ugarsku. Nakon što je oslobođen prestao je tražiti pomoć ugarske u borbi protiv Turaka i okrenuo se Veneciji, pa i Njemcima.
Stoga je otišao u Augsburg , na sastanak s austrijskim nadvojvodom Ferdinandom, bratom ugarske kraljice Marije. Na sastanku se raspravljalo o vojnoj pomoći njemačke Hrvatskoj, jer se znalo da je Sulejman II. okupljao vojsku od sto tisuća ljudi kod Beograda. Nakon toga Krsto je otišao u Zagreb i tamo poćeo okupljati vojsku. Kad ju je skupio, poveo je vojsku prema Sisku. Na putu je saznao da je Hrvatsko-ugarska vojska katastrofalno uništena na Mohačkom polju. Kralj Ludevit utopio se u rijeci, a kraljica marija pobjegla je nadvojvodi Ferdinandu. Sada je Hrvatsko-ugarska država bila bez vlasti, a Krsto je bio na čelu svoje, hrvatske i frankopanske vojske. Nakon Ljudovitove smrti u Hrvatskoj sus e stvorile dvije stranke. Jedna je bila njemačka u kojoj su bili Ivan Karlović, Petar Zrinski i mnogi drugi, koji su htijeli nadvojvodu Ferdinanda za kralja ugarske. I s druge strane, Krsto Frankopan, Ivan Banić, Ivan tahi i drugi knezovi i gospoda, željeli su češkog kralja Ivana za Hrvatsko-ugarskog kralja. Postalo je jasno da će između te dvije stranke doći do sukoba. U međuvremenu, Krsto se u Velikoj oženio za Katarinu, u koju je bio zaljubljen. Kratko su bili zajedno. Krsto je morao poći u bitku. Ferdinanove čete čekale su ga kod Varaždina.Bitka je započela jednog jutra. Krsto je imao vojsku sastavljenu od seljaka i kmetova. Junački se borio, ali nije preživio. Topovska kugla pogodila ga je u trbuh i jedan od najvećih vojskovođa koje je Hrvatska imala, knez Krsto Frankopan, poginuo je, onako kao je to želio, u boju. Knez Krsto pokopan je, ostavljen od svih, osim od Katarine u blizini Koprivnice. nakon te bitke, potučen je i Ivan Zapolja, Krstin prijatelj.
Prošle su dvije godine. Ferdinand se okrenuo Budimu i Hrvatska je pala pod vlast Hasburgovaca. Knezu Bernardinu se pomutio um. Morao je s Katarinom pobjeći iz Modruša i otići u Grobnik. Na taj način, svedena na “ostatke ostataka”, Hrvatska je nekad moćna kraljevina, pala pod vlast Habsburške Monarhije i izgubila svog velikog junaka, “strašnog” kneza Krstu Frankopana.

August Šenoa - Čuvaj se senjske ruke

O piscu:
August Šenoa rodio se 1838., a umro 1881. godine u Zagrebu. Intenzivno se bavio književnom djelatnošću. Šenoa je s najviše uspjeha obrađiva povijesne motive. Takva djela su: Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke i dr. Velik dio svoje djelatnosti posvetio je kazalištu. Pisao je pjesme (lirske i epske), pripovjetke iz suvremenog života (Prosjak Luka i Prijan Lovro) te kritike i rasprave. Vrijeme njegova djelovanja neki povjesničari književnosti zovu Šenoino doba.

Dojam o pročitanom delu:
Uzbudljiv povijesni roman koji govori o volji snazi našeg naroda da se brani i čuva rodnu grudu. Djelo je u meni pobudilo osjećaj ponosa.

Kompozicija fabule:

Uvod:
Uskok Juriša Orlović spašava Dumu iz ruku Mletka Vittoria

Zaplet:
Mletački biskup de Dominis sprema propast Senju i uskocima

Vrhunac:
Uskoci vođeni Jurišom Orlovićem provaljuju u Senj i ubijaju Rabatu i Capogrossa

Rasplet:
Rabata je ubijen i Mlečani su svladani

Završetak:
Uskoci su opet slobodni, a Senjom je zavladao mir

Sažeto prepričavanje:
Senjski uskoci stalni su trn u oku Mlečana. Oni služe austrijskome caru i brane more od Mlečana i kopno od Turaka. Ponosni su, hrabri i odani svome gradu i kraju.
Austrijski general Rabata, koji služi i Veneciji, sprema uskocima smrt, a građanima Senja izgon. U tome mu pomaže izdajnički biskup de Dominis. Redovnik Cipriano javlja uskocima o dolazećoj nesreći, pa oni bježe na Orlovo Gnijezdo. Rabata ulazi s vojskom u grad i naređuje smaknuće kneza Posedarića. Uskoci pod vodstvom vojvode Juriše Orlovića upadaju u grad i oslobađaju ga.
Sluge Mletačke Republike Rabata i Antonijo Capogrosso stigla je pravedna kazna. Senjom je opet zavladao mir, a Klara Posedarić i mladi uskočki vojvoda Đure Daničić sklapaju brak. A goli kamen i senjska bura i danas nose poruku: “Čuvaj se senjske ruke!”

Prepričati jednu epizodu po izboru:
Mletački gospodin Vittorio je htio oženiti Krčanku Dumu. Ona se tomu protivi i po buri bježi. On je sa svojom četom lovi do rta. Duma skače junaku Juriši Orloviću u ruke, a on počne veslati prema pučini.
Ljutiti Vittorio počne viče za njima, ali uzalud. Duma je spašena.

Opis glavnih likova:
Carski kapetan Danilo Barbo bio je jak, žilav, “Pod kratkim čelom stajaše mu širok nos, oblo lice urešeno tankim brcima i španjolskom bradicom.”, “Duga, ne gusta kosa, razdijeljena u dvoje, padaše mu na bjeli vezeni ovratnjak.” “…bijaše odjeven zobunom od crne kože, žutih rukava…” plemić, senjski zapovjednik, prijatelj i zaštitnik uskoka, pošten i istinoljubiv.“Gledajte na mom srcu ova tri križa! To je moja majka, moja sestra i moje sestre i – vaše dijete, tri žrtve vašeg nemilosrđa. Evo ja vam poklanjam te tri žrtve, ja se odričem osvete, ali ostavite ovaj bijedni narod na miru.” – Spreman je odustati od osvete zbog smrti svoje majke, sestre i njenog djeteta koje je skrivio Rabata, a za uzvrat traži od Rabate spas uskoka.

General Josip Rabata je visok, jak “…nisko, prignuto čelo, gusto nabrane vjeđe nad blijedim modrim očima…”, “… pod krupnim nosom stiskale se čvrsto debele usnice…”, “Rabata je izdajica svijetle krune, čovjek naprasit, krvolok, ali opet slab i kukavica; Rabata je zadužen i rastrošen.” – carev punomoćnik, zlotvor, rastrošan, živi u dugovima, zapravo je kukavica, izdajica austrijskog cara, radi za Mlečane, naređuje ubojstvo kneza Posedarića i izgon uskoka, pod vodstvom Juriše Orlovića uskoci mu spremaju pravednu presudu i ubijaju ga u kaštelu.

Knez Martin Posedarić bio je udovac, visok, "…lice mu bijaše duguljasto, blijedo, ali krasno, crno mu je oko igralo kao munja na moru, crna mu brada padala do pojasa, kosa mu bijaše kratka pristignuta." senjski plemić, "Ja sam knez, plemić, vlastelin i nijesam plaćenik, ja ostajem da čuvam stari svoj dvor i grb koji je svijetao pred svijetlom i carstvom." po naređenju Rabate odrubljena mu je glava.

Opis sporednih likova:
Uskok Juriša Orlović bio je “…visok, zoran junak, široka čela, orlova nosa, duguljasta lica.”, “Vaša duša, moja glava.” – Juriša je odan Senju i uskocima, spašava Dumu i uzima je za ženu, bježi s četom uskoka na Orlovo Gnijezdo da ne padne u mletačko ropstvo. Bori se protiv Turaka i bježi iz njihova ropstva.

Poručnik Antonio Capogrosso je sluga Mletačke Republike, desna ruka Rabate, uskoci ga ubijaju zbog svega zla što je nanio Senju.

Mesto radnje:
Vrbnik na otoku Krku – Dumina kuća, obala mora
Venecija
Senj – krčma Crnog Nike, Posedarićeva kuća, franjevački samostan, kaštel,
Orlovićeva kuća, trg pred kaštelom.
Orlovo Gnijezdo – spilja
Gradec (Grac) – dvor nadvojvode Ferdinanda

Vreme radnje:
1600 – 1601. i 1614. godine

Tema:
Borbe uskoka i Mlečana

Osnovna misao:
Treba braniti svoj zavičaj. Narod koji je mek, pokoran i poslušan čeka ropstvo i tuđinska vlast. Narod koji je ponosan, hrabar i prkosan, izborit će i dočekati svoju slobodu.

Problematika:
Povijesna zbivanja s početka 17. stoljeća kad je Senj bio pod austrijskom vladavinom. U to vrijeme uskoci su branili Jadransko more od Mlečana, dok su na kopnu branili austrijsku carevinu od Turaka. Bili su trn u oku Mlečana koji su ih pokušali na prijevaru otjerati iz grada. Šenoa veliča borbu svog naroda za slobodu. Knjiga poručuje da se od tuđinske vlasti može osloboditi samo onaj narod koji se za to sam izbori.

Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o ribaru i ribici

Bilješka o piscu
Aleksandar Sergejevič Puškin rodio se u moskvi 1799.godine. Pohađao je elitnu školu za plemićku djecu, gdje je već pokazao pjesnički dar. Umro je u 38.godini života od posljedica zadobivenih na dvoboju. Njegova najpoznatija djela su Evgenij Onjegin, Kapetanova kći, Bajke, Boris Godunov i Belkinove pripovijesti.

Bilješke tijekom čitanja
-stari ribar i njegova žena
-zlatna ribica koja ispunjava želje
-pohlepna i zločesta starica koja od ribice traži korito, kuću, želi biti vlastelinka, svijetla carica i na kraju vladarica mora
-žao mi je starog ribara, a ne sviđa mi se njegova pohlepna žena
-smatram da je na kraju starica zaslužila da bude opet siromašna u staroj kolibi

Doživljaj djela
Ova kratka bajka mi se dosta svidjela jer je u njoj opisana zlatna ribica koja ispunjava želje. Ja bih isto htjela imati takvu ribicu koja bi mi ispunjavala sve moje želje.

Kratak sadržaj
Na obali mora živjeli su starac i starica. Starac je lovio ribe, a njegova žena je prela pređu. Jednog dana je starac lovio ribe i uhvatio je zlatnu ribicu koja govori. Ribica je molila starca da je ne ubije, već je pusti natrag u more, a ona će njemu ispuniti njegove želje. Starac ju je pustio u more, ali nije ništa tražio od ribice. Kad je to ribar ispričao svojoj ženi ona ga je grdila i nazvala prostačinom i budalom i tražila da od te ribe traži novo korito. Kad je to dobila, tražila je novu kuću, željela je biti moćna vlastelinka, a zatim i svijetla carica. Živjela je u dvorcu, imala je sve što je poželjela dok je svoga muža poslala da radi u staji. Na kraju je željela biti vladaricom mora i da joj zlatna ribica služi. Ribica se na to razljutila i ništa nije na tu želju odgovorila, a kada je ribar došao kući, našao je opet svoju kolibu, ženu i prepuklo korito.

Mjesto i vrijeme radnje
Obala i more. Ribar i njegova žena stanovali su u kolibi na obali mora, a zlatna ribica je živjela u moru.

Tema:
zlatna ribica

Ideja djela
Čovjek ne smije biti pohlepan.

Analiza likova
Stari ribar - dobar i pošten starac
Starica - zla, pohlepna i nikad zadovoljna
Zlatna ribica - dobra ribica koja održava svoje obećanje


2.Bajka o ribaru i ribici

Dojam :
Ova bajka mi se svidjela zato što je starac našao zlatnu ribicu, a nije mi se svidjelo što je baka bila tako okrutna i sebićna

Vrijeme radnje :
Ljeto

Mjesto radnje :
More, dvori,

Glavni likovi :
Starac – bio je pošten i dobar
Baka – okrutna i sebična
Zlatna ribica – ribica koja je ispunila sve želje satrcu koje ih je zadala baka, ali ne i zadnju

Sporedni likovi :
Sluge, lude

Sadržaj :
Živjeli su starac i baka u staruj kolibi od gline. Starac se je bavio ribolovom, a starica je prela. Jednoga dana starac je bacio mrežu u more i izvukao punu mulja, tako nekolio puta. Kada je izvukao treći put u njoj je bila samo jedna riba i to zlatna. Riba ga je zamolila da ju pusti i da će joj tada ispuniti želje. Starac ju je pustio. Vratio se kući i to rekao starici. On ga je izgrdila i poslala da zamoli da mu da novo korito. Ribica mu je rekla samo neka se vrati kući. On je pred kolibom našao novo korito. Baka ga je izgrdila i poslala sa zatraži kuću. On je otišao i ribica mu je to ispunila. Zatim je baka kazala da želi biti bogata vlastelinka. Starac je otišao na more i zamolio ribu. Ona mu je to ispunila. Kada se je vratio vidio je veliki dvorac. U njemu je bila baka. Tukla je i derala se na sluge. Tako je prošlo nekoliko nedjelja. Tada je došao starac i baka mu je naredila da želi biti carica. Starac se je protivio ali je kasnije otičao. Zamolio je ribicu. Nakon nekog vremena se vratio, a pred sobom je vidio još veči i raskošniji dvorac. Kada je došao do bake htio joj je poljubiti noge ali ona je pozvala stražare da ga odnesu. Baki je već postalo dosadno i rekla je starcu neka zaželi od ribice daona bude carica mora i da zlatna ribica pliva oko nje i da joj ispunjava želje koje se njoj prohtije. Starac je otišao i zamoloi rabicu. Ona ga je slušala i zatim zaronila. Starac je dugo čekao odgovor. Zatim se je vrato. Vido da nema više dvorca nego open ona stara koliba.

Poučnost o djelu :
Nikada ne smijemo biti oholi i sebični kao baka

Bilješke o piscu :
Aleksandar Sergejević Puškin rodio se u Moskvi 1799. godine u plemičkoj obitelji. Zbog slobodumlja koje u njma koje u njma izražava često je napadan, pa i izazvan na dvoboj, te od posljedica ranjavanja umire godine 1837., u svoj trideset i osmoj godini.

Miroslav Krleža - Baraka 5b

Dnevnik čitanja:
Od 1. do 13. stranice
-grof Maksimilijan Axelrode – Pro Fide (za vjeru)
-ranjeni Vidović
-grof osobno vodi automobilom otmjeni ženski personal
-veselje u baraci , jedino Vidović leži i nije pijan
-Vidovića boli i on viče , ali nitko ne obraća pozornost na njega
-Vidović zove sestre jer umire broj devet , ali se sve sestre vesele , sve su pijane i nitko ga ne čuje
-umire broj devet
-Vidoviću se sve zgadilo

Vidović je mladi student , koji je bio ranjen u pluća. Okupali su ga u blatnom i krvavom paklu , te su ga onda unijeli u baraku pet be , koja je bila podijeljena u 3 grupe. Kada je tamo ušao , i kada je vidio kako to izgleda , imao se ispovraćati. On je bio broj osam , te su mu se ostali bolesnici rugali. Dok su oni jedne večeri pili i ludovali , Vidovića je mučila strašna bol. Ležao je i bespomoćno slušao kako se svađaju. Kada je broj devet počeo krvariti , zvao je sestru , no sve su bile pijane i nisu ga čule. Želio je pomoći , ali nije mogao , te je broj devet umro. Iz toga zaključujem da je bio dobar. U baraci je doživio veliko razočarenje.

Sadržaj:
Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili neće doživjeti jutro.
Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrode-a koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno.
Front je probijen (radi se o II. svjetskom ratu, logor - baraka je smješten negdje gore, oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid puškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji.. Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola mrtvi; bez udova; medicinsko osoblje.
Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.

Ključevi:
Krleža želi pokazati besmislenost rata, kako u njemu plaćaju samo mali ljudi svoj danak u krvi, dok se oni glavni, koji su ga i prouzrokovali često ostaju u foteljama.

Milan Begović – Bez trećega

O piscu:
Milan Begović rođen je 1876. godine u Vrlici. Srednju školu je završio u Splitu, studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramaturg i režiser u Hamburgu i Beču. Poslije je bio na mjestu ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je kao profesor književnosti u Glumačkoj školi. Umro je 1948. godine u Zagrebu.
On je dramski pisac, novelist i romanopisac. Zbirkom pjesama predstavio se kao pjesnik erotskih motiva i hedonističkog shvaćanja života. Begović je dramski pisac i bavi se ljubavnim i bračnim temama. Dobar je poznavalac teorije drame i svoja je dramska djela oblikovao izgrađenom dramskom tehnikom.
Begović je romanopisac i ostavio je nekoliko romana, od kojih je najpoznatiji Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca, koji je dramatiziran pod naslovom Bez trećega. Pisao je i novele, od kojih je najpoznatija Dva bijela hljeba.

Tema:
Psihološka razmatranja na ljubomoru.

Problematika koja se obrađuje:
-Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima.
-Oslikava se galerija likova iz dana prije prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poratnog razdoblja
-Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće
-Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere
-Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige sa likom Laure ( Bez trećega – u agoniji)
-Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi
-Intimne uspomene
-Dramaturška funkcija sjećanja
-Dramaturška funkcija šutnje
-Psihološka razmatranja

Struktura djela:
Dramsko djelo sa psihološkim razmatranjima na ljubomoru, koja nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost – a to postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli – da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomora je kao i ljubav, tu ne treba trećega, dvoje je dosta. Drama unatoč minucioznoj obradi pojedinih prizora i senzibilnoj razradi lika Gige, djeluje kao konstrukcija u kojoj nije ostvarena idealna harmonija između pojedinih rješenja i dramaturške cjeline. Mogućnost nevjere je kao teza prikazana kroz uzrok ljubomore s time što je akcentiran prethodnim upoznavanjem Gige i njenog života, koji u drami predstavlja samo pretpostavljanu ali ne i stvarno poznatu ekspoziciju. Begovićev smisao za humor koji nije pršav i glasan već dobrodušan, istančan i raznolik, katkada u uslovnoj povezanosti o piščevom imaginacijom. Njegova naklonost prema humoru je izražena u komediografskim tekstovima. Dok je u Krležinoj Agoniji postignuta maksimalna povezanost i uslovnost lica i prilika u kojima oni žive, pa je ta povezanost izražena u dramaturškim finesama u samoj zamisli i razradi drame, dok je u Begovićevoj drami čak i dramski intenzitet postignut artističkim putem kao što je psihološko nijansiranje dosta nategnuto i djelomično podložno čisto erotskim elementima. Tu se primjećuje da progovara pravi umjetnik koji osjeća i estetski vrednuje riječ. Pisani jezik lagano teče i ima svoj osebujni ritam i ponekad se dobiva utisak da u tom jeziku postoji nešto iracionalno i neuhvatljivo.

Književna vrsta:
Drama.

Inspiracija iz sličnog djela:
U svojim djelima lutao je bez prave orijentacije i kontinuiteta kao i mnogi drugi hrvatski dramatičari njegovog doba, ali je ipak uspio iskazati jedan svoj lični odnos prema dramskom. On se može predočiti pomoću paralele s Krležom i njegovim shvaćanjem dramskog. Dok je Krleža sav u jednom povišenom, ekstatičkom stanju, zaokupljen unutrašnjim lomovima pojedinca koji se dramaturški transformiraju u direktne sukobe s okolinom i društvom. Kod Begovića nema pravih i direktnih konflikata, već se nižu događaji koji pospješuju dramatsku radnju. U djelu Gospođa Walewska se osjeća utjecaj Ive Vojnovića, koji je vidljiv i u nekim drugim dramama koje su izrasle na kozmopolitskim ili čak pseudokozmopolitskom shvaćanju. Giga po svojim reakcijama podsjeća na Lauru i daje zavisnost o Krležinoj Agoniji.

Vrijeme radnje:
krajem veljače 1926. godina.

Mjesto radnje:
Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji male barokne jednokatnice sa visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu.

Likovi:
Marko Barić bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji i nakon lutanja vraća se kući. U suštini one je zapravo ljubomoran pri pomisli da ga je za to vrijeme izbivanja Giga iznevjerila. On živi i kida se od ljubomore zasnovane na indicijama koje pohranjuje svojom bolesnom fantazijom.
Giga Barićeva njegova žena, koja po pojedinim svojim reakcijama podsjeća na Lauru. U njenom liku se afirmira specifičnost kompozicije koja nije realizirana naročito sretno i uvjerljivo.

Kratka bilješka o djelu:
Gigin suprug Marko uvojačen je i zarobljen. Bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji. Njegova ga supruga vjerno čeka, ali Markov povratak izaziva veliki sukob koji proizlazi iz ljubomorne sumnje. Begovićeva pažnja je koncentrirana na dosta namještenih detalja i zapleta, na Markovu ljubomoru, koja nema direktnog povoda. Marko je u suštini ljubomoran na mogućnost da ga je njegova žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće. On živi i kida se u toj zasnovanoj ljubomori na indicijama koje pothranjuje svojom bolesnom fantazijom. Ponašanje Gige po svojim reakcijama podsjeća na Lauru.

Sadržaj:

I Čin
Na vratima kuće Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj ruci držao je kovčeg. Bio je to Marko Barić. Ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje sam sebi da je tu, gdje sada stoji. Sjedne u fotelju i reče: «Harašo!» Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, dugih kosa u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka.
Dolazo Giga, iznenađena i radosna. Kada ga je ugledala ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: «Jesi li to ti Marko?» - prepoznavši ga poleti k njemu raširenih ruku.
A on reče hladno: «Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?»
«Kakove su to šale?» - pita Giga.
Marko će: «Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga. » I tako započne svađa.
Spočitnuo joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dra. Mike. «Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!»
Giga: «I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?»
Marko: «Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!» Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije, nego što on sada misli. Povede ga do vrata, otključa ih i reče: «Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu. » Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: «Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu. »
I svađa se nastavlja!
Goga je bila zapanjena njegovom brutalnosti. Da bi ublažila tu napetost upita: «Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?»
«U paklu!» - odgovori on – «lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. »
«Ti kada dođeš!» - odgovori Giga i ona dobije odgovor: «Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!»
«Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila. »

II Čin
Marko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No, ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: «Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: «z n a t i» Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna: «što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. »
«Isto kao i ja!» - reče mu ona. To je Marko htio da čuje i kod večere je on njoj obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti.
Giga je već bila premorena i iznervirana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: «čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!» Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin, nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao: «Znaš li što govoriš? Gdje su ti dokazi? Svagdje gdje god pogledaš!» - i on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kovertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kovertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo od njezinog oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila i tako sazna Marko da je to «Uvjerenje kojim je on Marko Barić proglašen mrtvim, nakon sveopće dugogodišnje potrage. » Bio je zaprepašten: «Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!»
Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: «Marko ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!»
No on se samo protegne i reče: «Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!» - i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.

III Čin
Giga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako je Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava. Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu nešto promijenilo, nekakav preokret, nije bilo više ni traga onoj njegovoj sumnjičavosti.
Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No, Marko je bio sretan: «Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!» I on počne da je miluje i nastavlja: «Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!» - zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: «Harašo!» A on i dalje pleše, pjeva i poskakujući. Iznenada skoči k njoj kličući: «Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!»
«Samo budi sretan, dragi» - odgovori Giga – «hoću da me imaš dulje nego jedan dan». «Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto» - reče Marko – «On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!» Kako njoj nije bilo jasno, što je njen otac mogao njemu napisati, što mu ona nije mogla reći, to joj Marko s frivolnim akcentom prošapne nekoliko riječi.
Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen, jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu. «Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio. »
Njegovo frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo je odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: «Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?» «Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao» - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim. No ona nije htjela, on joj zakrči put podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: «Ja se ne dam!» Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: «Još se ne dam! Živa se ne dam!»
Marko stane pred nju i onako bijesan reče: «Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!»
«Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam» - reče Giga.
Marko: «Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?»
Giga: «Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio. »
«Lažeš! Lažeš!» - vikao je Marko – «uistinu si kolosalna glumica! To je tvoja taktika! Zašto bi se onda baš meni otimala?»
«Jer mi se gadiš!» - bila je Giga iskreno brutalna.
Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: «Ne približuj mi se! «
«Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imati ću te!»
međutim plane revolver i on se sruši udarivši se u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove : Dr. Mika. Ubila sam svoga muža!»

Milutin Cihlar Nehajev - Bijeg

O piscu:
Milutin Cihlar Nehajev rođen je 1880. godine u Senju, u doseljeničkoj češkoj obitelji. Njegov otac kao učitelj, došao je u Kraljevicu i oženio se Ludmilom Polić iz ugledne kraljevičke obitelji. Gimnaziju je pohađao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Beču, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i književnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine. On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramatičar, književnik i kazališni kritičar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan intelektualac (poznavatelj likovne i glazbene umjetnosti, poznavatelj prirodnih znanosti). U trideset godina književnog rada stvorio je pozamašan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj članaka). Zanimao se i za hrvatsku političku prošlost. Nehajev pripada čelnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejističko-kritičkim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj književnosti u kojemu dolazi do značajne defabularizacije, pri čemu se pisac poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme čovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija.

Tema:
Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti.

Problematika koja se obrađuje:
Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima.
Retrospekcija događaja glavnog lika iz dana školovanja.
Opis unutrašnjeg života glavnog lika koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.
Rađanje sumnje da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života.
Opis Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva).
Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u «apsolutno istinite» ideje.
Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti.
Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija.
Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize.
Napola rezignirani čovjek prisjeća se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada.
Prevladava moderna pripovjedačka tehnika (autoanaliza).
Psihološka razmatranja i priželjkivanje kraja života i smrti.

Struktura djela:
Roman kao pripovjedačko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i služi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman našeg vijeka, psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove književne forme – defabulativni roman.

Književna vrsta:
Roman.

Inspiracija iz sličnog djela:
U svojim djelima se osjeća utjecaj Turgenjeva i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. Netko za sve životne probleme pronalazi svoje gotove formule, no jedino je istina da se život ne da strpati u formule. Nadahnjivale su ga pjesme Nordsee od Heina u hrvatskom prijevodu, te Homerova djela. Veoma su mu se dojmila djela Tolstoja čiju je formu pisanja i on koristio.

Mjesto i vrijeme radnje:
U Trstu krajem siječnja 1909. godine.

Likovi:
Đuro Andrijašević je mladi daroviti intelektualac koji studira u Beču da postane doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragični nemir modernog čovjeka. Propast talentiranog čovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, već je samo tragičan finale uslijedio nešto brže. On u svojoj duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlašću misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosječnu ličnost, zamišljen je kao izraz tragičnih nemira modernog čovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u nasljeđe, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnošću ispuni život.

Bartol Andrijašević je Đurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici.

Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Đuru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao.

Teta Klara je ukazivala da će od Đure postati veličina i da se od majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da će od dječaka biti ili nešto ili ništa.

Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito.

Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporučali Đuri, darovita, završila gimnaziju, naučila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima.

Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teškoćama.

Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk činili su crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veći dio svog vremena provodi u krčmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krčmi, što je bila prostija, jače ga je dojmila. Bio je uman čovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaključiti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim običajima kada se nazdravljalo.

Kratka bilješka o djelu:
Roman o mladom darovitom intelektualcu Đuri Andrijaševiću, koji piše pismo prijatelju Toši i u tom oproštajnom pismu sažima temeljne odrednice njegova života i koji se u sudaru sa životnom zbiljom slama, predaje se piću i završava samoubojstvom.

Sadržaj:
Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević je iz mjesta studiranja putovao kući, pa se tako prisjećao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjećao se mirnih dana i đačkih običaja kada se kretao između mjesta stanovanja, sveučilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati u Beču i kada bi zapao u tromost, ne brinući se ni na što i ne odgovarajući na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beču se govorilo da je svaki đak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o beskućništvu i vječnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispraćali Hrabarovi na put u Beč. Dok je čekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zaručnici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni to svoje nesretno raspoloženje, ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. Njemu se pričinjalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad života koji nikada neće moći dostići. Hvata ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo viđao, koji je na kratko dolazio kući i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala služba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijašević je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene formalnosti. Čim je sin dorastao do pučke škole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe đacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospođa Nina Hrabarova nije još dugo vremena mogla da razumije Andrijaševićevo ponašanje.
Putujući dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da će oni pomisliti da on bježi od njih, a osobito stara će imati pravo. Bojao se da još nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduženu kuću, a svi su mislili da će iza njega ostati imetak. Andriješević je sve svoje misli izražavao riječima, tako je i sada misli gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, da sa Verom samo odgađa stvar i da o tome ovisi njena sreća. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inače pred ljudima sve mora ostati tajno. Predočio si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu plaću i da li bi im ona bila dovoljna za život, jer profesorske plaće su male. Sve je to lijepo rekao svojoj budućoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u školi. Još jače se raširilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji i pokazivao se kao sigurna buduća veličina. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Opčinila ga je želja za slavom i prvi književnički uspjesi dali su njegovom mišljenju novi pravac.
Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u kući strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladići ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobično. Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojčica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Đuro je iz početka osjećao neku antipatiju prema njoj i nije mu se sviđalo što ona tako muškarački govori i radi. Instinktivno je osjećao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. Đuro je Zori čitao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. Đuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav čar naglo rođene ljubavi.
Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Osjećao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu riječ. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se Andrijašević preobrazio u drugog čovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi dođe pokajanje. Čekao je danima neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osjećao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razočaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kada je došao čas ozbiljnih obaveza.
Izmučivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti načine da sam sebe ponizi još gore, misleći da više nije vrijedan života. Osjećao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije se javljao kući bojeći se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, neplaćeni računi, dugovi. Uloga očajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noći u noć, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.
Ipak je otišao kući i majka i stric Toma su očekivali da će im objasniti u što je protratio dvije godine boravka u Beču. Napisao je pismo drugu Toši iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste.
Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kuću višeg činovnika Hrabara, bolje rečeno u kuću njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dušu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao je i objavio pjesmu u čijim stihovima je ispričao cijelu svoju ispovijest i plašio se pri pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna. »
Tako je Đuro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Sjetio se kako je bio očajan nakon događaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za Diklićevu kćer, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u računici. Tošo je učitelj sa stalnom plaćom i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreća, ako se ima hrabrosti.
Došlo je pismo kojim Đuru pozivaju Hrabarovi da dođe. No gospođa Hrabar zna da Đuro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako će proteći godine, a Vera će biti u dvadeset osmoj i nema više čekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospođa mama nije znala da je Đuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra i pošao na filozofiju samo da brže završi. No razmišljali su ako i završi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijašević nije bio čovjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaćao svoje riječi. Kod Vere riječ «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osjećaje tumačila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s Đurom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Đurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kćerka pomalo dobiva navike gospođice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju kćer vidjeti kao sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod kuće naučena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te budućnosti. Gospođa Nina je odlučila da ne popusti i svoju kćer oslobodi od upliva Andrijaševića. Majka se sjetila kako se obećala đaku iz škole, klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može reći da ga nije briga i onda će draga kćerka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima pod stare dane.
Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa govorila da je njena kćer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne budućnosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu potrebne fantazije ni osjećaji, pretvara te u drugog čovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa užitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajući sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdžba, očaj, lakovjernost, sulude snove. Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je očekivao, ima mnogo dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez osjećaja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjećaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malograđanski život. Preporučili su mu da ne predaje u razredima previše pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge. Od plaće koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u još gorje. Mladi ljudi zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja i gotov glad. Čežnja za Verom morila ga je jače nego ikada. Sve je više osjećao težinu obaveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne položi ispite. Uviđao je da će do tada proći više vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je nova razočaranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uviđao da ne može sada, a neće ni kasnije moći držati se na površini sa plaćom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo biće, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teže shvaćala njegove potrebe, jer je on sad konačno stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvaćala potrebe života. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavještava, da misli da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje zaposlenje i prima plaću. Zato je odlučila Tominu kuću sa nešto gotovine pokloniti opatičkom samostanu, za čeka će je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti čitati vječnu misu za spas njene duše. Počeo je prekoravati sebe za taj događaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je kuća poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve to. »
Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu. Andrijašević se u svojim osjećajima približavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani čovjek prisjećao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se činilo da to neće moći izdržati i da će poludjeti. Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su također u teškoj situaciji sa već založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treći dan je Đuro nakon uzaludnog trčanja, ponižavanja i muka, postao sasvim apatičan. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao ničim rastresti. Noći nije mogao spavati i napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne ističe bijedu, naglasio je da preko ferija mora učiti za ispit, te je pisao riječi ljubavi koje mu se nisu tako često izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treći dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospođa Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i očekivanja.
Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila dečka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova učiteljica. Roditelji su zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak. Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema učiteljicama Darinkom i Minkom. Đuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog društva i priređivali su đačke zabave. Đaci su u njemu vidjeli poštovana pisca i čovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u duši.
U zagrebačkim dnevnicima iziđe poziv đačke grupe da se upišu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priređivača. Iz toga nastane čitava bura negodovanja protivne stranke koji hoće rušiti temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Afera he Đuru zaboljela i rasrdila, te odluči da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati događaj. Središte borbe je bilo između žaba i miševa. U prvom činu je išlo lako sa navalom ruganja, a u trećem činu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u žalosnu sliku malograđanskog života i bez završetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa. Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da će ga vidjeti i Vera, ali kada je pročitao nepovoljne kritike , jako se razočarao i upravo radi Vere bilo mu je strašno. Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjeđe i sve više se opijajući.
Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze za njegovu kćer i da mu vraća njegova pisma natrag i da to isto on učini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama.
Đuro je zapao u još veću depresiju govoreći: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne sviđa, izbaciš, a žena ti sjedne na vrat. » Kod kuće su ga mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe namjesnog učitelja. Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći.
Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli, valjda ju je bura odnijela u dubine mora.

Damir Miloš – Bijeli klaun

Pisac:
Damir Miloš – rođen je 1954.godine u Opatiji. Objavljivao je drame, prozne, esejističke i teorijske tekstove,knjige i priručnike o jedrenju.Prozne knjige:Bijeli klaun, Zoe, Kapetanov dnevnik, Nabukodonozor, jedriličarski brevijar Pod jedriljem krstača.

Sadržaj:
Dječak živi u cirkusu. Njegovi roditelji su klaunovi i nastupaju u cirkusu, zajedno sa mađioničarima, krotiteljima … Jednog dana ,kad je imao sedam godina, saznao je da ne razlikuje boje. On je sve vidio u tonovima sive i crne boje. Jednog dana je šetao šumom i susreo slijepog starca. Starac mu je u nekoliko mjeseci pomagao pronači boje. Dugim razgovorima pronalazili su osnovne boje; plava,zelena,crvena,bijela…
U dječakovim snovima se stalno pojavljivao jedan zeleni zmaj koji se je volio tući, bio je naporan,ali ga je dječak ipak volio. Dječak se zaljubio u krotiteljevu kćer. Jednog dana tigar je ugrizao njegovu ljubav pa je ona bila nekoliko dana u bolnici. Dječak ju je nekoliko dana posjećivao, nosio joj cvijeće…
Kad su se jednog dana , klaunovi u cirkusu posvađali, dječak je imao zadaću da radi u cirkusu. Njegovi roditelji su ga svakodnevno pripremali za predstave. Dječak je stalno bio obućen u bijeli kostim i lice je namazao bijelom bojom. Nije volio da mu se ljudi smiju pa je nakon treće predstave prestao raditi u cirkusu.
Jednog je dana obukao bijeli kostim, lice je namazao bijelom bojom i krenuo u svijet. Stigao je do kamena gdje su on i starac uobičajili razgovarati. Starca je čekao tri dana, ali njega nije bilo. Iz svoga kovčega je uzeo plavu boju i nacrtao je duboku plavu suzu na svom licu.

Likovi:
Bijeli klaun(dječak),mama,tata,klaunovi,starac, krotitelj tigrova, krotiteljeva kćer,direktor šatora, učiteljica, gledatelji

Opis likova:

•Bijeli klaun (dječak): ne razlikuje boje,živi u siromašnoj obitelji klaunova, marljiv, uporan, brižljiv, dobra srca i duše, ne voli se svađati ne voli kad mu se ljudi smiju …

•Starac: slijep, voli djecu, voli pričati priče, pomagati drugim ljudima, dobra srca i duše …

August Šenoa - Branka


Bilješka o piscu:
Auguse Šenoa je rođen 1838. godine u Zagrebu, gdje u burnim godinama ilirskog preporoda provodi djetinjstvo. U doba njegova odrastanja, na političkom planu se zbivaju mnoge promjene, koje utječu kako na Hrvatsku tako i na njega. Otac mu je bio dvorski slastičar, čeh, a majka, mađarica. Gimnaziju je pohađao u Pragu i Zagrebu. U 22. godini piše svoje prvo djelo dopis U zlatnom Pragu. S obzirom na to da je već tada bio poznat kao panslavist, nije se mogao dalje školovati. Njegova najveća djela su; Kameni svatovi, Zlatarovo zlato, Prijan Lovro, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Diogenes, Prosjek Luka, Mladi gospodin…
Umro je mlad 1881. godine u Zagrebu, nesretan što je ostavio mnogo nezapočetih i nezavršenih djela. Doba od 1871. do 1881. godine naziva se šenoinim dobom.

Bilješke tjekom čitanja:
-Razgovor između Branke i Hermine
-Dok je Branka bila mala njezini roditelji bili su bogati sve do jednoga dana kada je Brankin otac sve izgubio na kockanju. Kasnije joj je umral majka, a otac kako je bio tužan otišao je u svijet ostavivši Branku njezinoj baki. Nakon nekoliko mjeseci izbio je građanski rat u SAD-u i njezin tata je otišao kao dobrovoljac u rat i tamo je poginuo
-Jednog dana šetale su se Branka i Hermina po zagrebačkim ulicama kada im se pridruži Marić
-Sve molbe koje je Branka poslala za posao učiteljice bile su odbijene
-Branki u kuću je došao Marić- ona se je s njim posvađala
-Branka je poslala mnogo molbi za posao ali sve su bile odbjene zato jer je Marić govorio razne gluposti o njoj i zato nije dobila podao
-Nakon dugog vremena Branka je dobila posao u Jalševu
-Hermina je dobila pismo o
-Branke gdje joj ona sve opisuje o Jalševu
-O Branki je izašao članak u novinama
-Branaki su ponudili posao u Zagrebu ali ona je to odbila
-Branku je na jedoj zabavi zaprosi grof Belizar
-Ona je odbila dati soju ruku
-Župnik je nagovorio Branku da se uda za grofa
-Oni su se udali i sve je bilo dobro

Doživljaj dijela:
Ovaj roman mi se je jako svidio zato jer su se Branka i grof na kraju oženili, i sviđa mi se zato jer je Brnanka konaćno dobila posao učoteljice u Jalševu

Najljepši ulomak :
“Mlada učiteljica premi za korak čas svoju robu na put. Što je za novo gospodarstvo nakupila bila, otpremi već dva dana prije Jalševo. Starica vrtjela se za njom po sobi kao muha bez glave, svejednako uzdišući. “

Tema:
Brankin život

Ideja:
Pravda i ljubav uvijek pobjede

Sadržaj:
U Vlaškoj ulici živjela je djevojka po imenu Branka. Nije joj bilo više od sedamnaest godina. Bila je vrlo lijepa i vrijedna. Jednog dana dok je plela papuće došla joj je u posjet prijateljica Hermina. Počele su pričati o raznim stvarima. Branka je htijela biti učiteljica. Na kraju razgovora su se oprostile i Hermina je otišla kući. U to vrijeme, djevojke su morale biti učene o svim stvarima. Branka je bila baš takva. Imala je težak život, otac joj je bio trgovac. No prokockao je cijelo imanje i na kraju poginuo u američkom građanskom ratu. Majka joj je umrla pa ju je odgojila baka.Budući da joj ljudi u Zagrebu nisu bili, htjela je otići. Jedne noći o tome je razgovarala s Herminom. U njihov razgovor ukljućio se i mladi gospodin Marić. Budući da je Marić bio dosadan Branka i Hermina su otišle.
Kada je branka došla kući, baka joj je dala neke papire. Saznavši da nije dobila mjesto učiteljice pala je u očaj. No slijedećeg jutra sve je bilo dobro, u posjet joj je došao Marić. Branka je prema njemu bila hladna sve dok je on nije zaprosio. Nakon kraćeg razmišljanja odbila ga je. Marić je otišao. Branka je i dalje slala molbe za učiteljsko mjesto, ali ga nije mogla dobiti. Za to vrijeme Marić je sve više želio imati Branku. On je također bio učitelj, ali je prezirao to zvanje pa je postao činovnik i špijun. Sve mu je polazilo za rukom osim osvojiti Branku. Zato je svom snagom radio da Branka ne dobije to mjesto. Lagao je ljudima da je branka zla, a svećeniku je rekao da je nevjernica. No, kao špijun je nešto morao riješiti pa je otišao iz grada. Za to vrijeme Herminin otac je pomogao Branki da dobije mjesto učiteljice u Jalševu. Branka je obećala baki da će i nju dovesti ćim se smjesti.Marić nije mogao vjerovati kada je saznao da je branka u Jalševu. Čim je stigla Branka je napisala Hermini pismo o tome kako je putovala,kako se smjestila i kakvi su Jalševćani. Nedugo za tim Branka je poslala hermini i drugo pismo. U njemu je pisala o glavnim ljudima iz Jalševa.Došlo je proljeće. Jednog dana sa župnikom i načelnikovom ženom, Branka je posjetila stari grad, kojega je posjedovao grof Belizar, koji inače živi u Beču. Iako je bio Hrvat majka ga je odgojila potpuno drukčije. Župnik je Branki i načelnikovoj ženi ispričao mnogo stvari o Belizaru. Kada je župnik završio priču vratili su se u selo. U lipnju je Brankina baka došla u Jalševo. Branka je odmah napisala pismo Hermini o tome kako se njezina baka snalazi u Jalševu, o početku školske godine i o mnogim drugim stvarima.napokon, došla je i jesen. Grof Belizar se vratio na svoje imanje. Iz jednog razgovora sa župnikom grof je želio upoznati Branku. Jednom prilikom Jalševački učitelj Šilić, u novinama je objavio članak protiv Branke. To je Branku veoma pogodilo. Članak je napisao neki Šilićev rođak. Jednog dana grof Belizar pođe u lov. U šumi je vidio Branku s djecom. Župnik je nabavio dokaze protiv Šilića i njegovog rođaka. Belizar je obećao župniku da će se uz njega boriti dok ga ne oslobode optužbi. Branka je poslala Hermini pismo u kojem je pisalo o ispitivanju njenog i Šilićevog odjela. Bolji je bio njezin odjel. Branka je osramotila Mišocija i tako mu vratila za urotu koju je on skovao sa Šilićem protiv nje. Još istog dana, župnik je primio pismo upućeno na Branku. U pismu je bio poziv za Branku da bude Zagrebačka učiteljica što je branka odbila. Za jednog razgovora u šumi Belizar je župniku rekao da će zauvijek ostati u Jalševu. Isto tako je rekao da je iz Jalševa otišao zbog majke i zaljubljenosti u neku groficu. No, ispalo je da ta djevojka ima sina. Poslije razgovora otiši su u Belizarov grad. No, jedne večeri u Belizarovu gradu u prisustvu svih seljana, Belizar je zaprosio Branku. Branka ga je odbila zbog čega je tugovala. Ipak na nagovor župnika, Branka je na kraju pristala i udala se za grofa Belizara.

Mjesto radnje:
Zagreb i Jalševo

Vrijeme radnje:
XIX stoljeće

Analiza likovi:
-Branka – “Ne mislim da joj je više od semadnaest godina bilo; “...
-Hermina – “Uniđe malda plavuša, vita, ponešto blijeda” ...
-grof Belizar – Bogat u uljudan čovjek koji je oženio Branku
-Marić – “Crte njegova lica bijahu vrlo pravilne, ali nimalo duhovite;”...

Sporedni likovi:
župnik Šilić, Šilićka, baka, Herminin otac



2. Branka

Pisac
August Šenoa rođen je u Zagrebu 1838. i umro 1881. godine. Doba od 1865. do 1881. godine naziva se Šenoinim dobom jer ga je Šenoa obilježio značajnom djelatnosti u hrvatskoj kulturi. August Šenoa je pisao poeziju, prozu, dramu, kritiku, novinarstvo. Studirao je u Zagrebu, Beču i Pragu. Objavio je novinarske tekstove i pjesme u “Pozoru” i “Naše gore list”. Objavio je feljtone pod nazivom Zagrebulje i komediju Ljubica. Njegova poznata djela su Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Branka, Prijan Lovro i Prosjak Luka.

Sadržaj
Branka je još kao dijete doživjela tragične događaje. Otac je pretukao majku na smrt te je on sam poslije poginuo u ratu. Ona je bila tvrdoglava, osjećajna, lijepa i pametna djevojka. Njezina baka ju je odgojila. Brankina najbolja prijateljica je bila Hermina kojoj govori svoje probleme. Branka joj je govorila o tome kako želi postati učiteljicom. Branka je odbila gospodina Marića, umišljenoga gospodina koji je poznavao poglavare u gradu, koji ju je zaprosio. Marić se je zbog toga svim silama trudio da Branka nigdje ne pronađe posao. Njezinu molbu nisu nigdje prihvatili. Ali je Herminin otac čuvši to odmah poglavarima objasnio kako je Branka djevojka koja ima talenta te je ona dobila posao u Jalševu. U početku joj je bilo teško, imala je puno neprijatelja koji su se protivili mladim ilircima, te su je htjeli što prije svrgnuti. Ali ipak su ju podržavali dobri ljudi, župnik, načelnika, načelnica i grof Belizar. Branka je “probudila Jalševo iz zimskog sna”. Između grofa i Branke se stvarala ljubav. Tako je grof Belizar na njegovoj zabavi u gradu zaprosio Branku. Ona nije odgovorila. Sutradan ju je savjetovao župnik, dobar starac, da slijedi srce. Tako je Branka odlučila udati se za grofa i postala groficom.
Ovaj roman govori o teškom životu jedne zagrebačke djevojke koja želi nešto učiniti za domovinu. Ona je htjela postati učiteljicom. Tako je dobila posao u Jalševu. Tamo joj je bilo teško jer su joj se neki ljudi protivili. Ona se ne obazire na njih i napreduje. Naučila je djecu osnove za život. U međuvremenu se i stvara ljubav između nje i grofa Belizara. Na kraju ona ipak pristaje postati groficom.

Mjesto radnje
Radnja se odvija u Zagrebu, središtu hrvatske kulture, te u Jalševu, gorskom selu koje je kulturno siromašno.

Vrijeme radnje
Sve se zbiva za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta), kada se počinje buditi Hrvatska.

Dojam
Ovaj roman budi u meni osjećaje prema domovini, govori kako smo svi mi dužni domovini za njezin napredak. Tako i Branka uvijek ima nade i svojim znanjem doprinosi narodu.


3.Branka

Fabula

Uvod
Upoznajemo se s djevojkom Brankom i njenim životom. Upoznajemo se i s njezinom prijateljicom Herminom kojoj će Branka u daljnjem tijeku knjige slati pisma. Saznajemo da je Hermina položila ispit za učiteljicu. Branka je vrlo pametna i spretna, zna svirati klavir, lijepo crta, izvrsno veze, zna govoriti francuski.

Zaplet
Branka želi postati učiteljicom i to na selu ili u nekom nevelikom mjestu. Hermina joj govori da je to robovanje, ali Branka je čvrsta u svojoj odluci. Ona želi raditi za opće dobro naroda. Brankin otac je poginuo u građanskom ratu u Americi. . Branka se sprema za odlazak na svoje radno mjesto u Jalševo i jednog dana odlazi vlakom. Ona dolazi u selo tamo se upoznaje sa osobama u školi. Škola je stara i u ruševnom je stanju. Branka je odlična učiteljica i svi mještani su toga svjesni, no neki zli ljudi pišu članke po novinama kako ona nije dobra učiteljica.

Vrhunac
Branka dobro uči svoju djecu i to pokazuje pred svima na ispitu. Dobiva ponudu da se vrati u Zagreb i da tamo bude učiteljica, ali ona je zavoljela ovo mjesto, njegove žitelje i na kraju svu tu djecu stoga ne želi otići. Ona piše mnogobrojna pisma Hermini. Priča o svom živou u tom mjestašcu.

Rasplet
Župnik objašnjava Branki zašto se mora udati za grofa belizara. Ona isprva ne priznaje to njegovo mišljenje, ali ipak shvaća da župnik ima pravo. Branka se udaje za grofa Belizara.

Bilješke u tijeku čitanja
-Branka je vrlo lijepa, marljiva, vrlo pametna djevojka i to mi se sviđa
-stalno je pisala pisma Hermini i obavještavala ju o napretku njenog života
-lijepo je to što su žitelji dobro primili Branku
-sviđa mi se što se Branka udala za grofa Belizara
-ne sviđa mi se to što u knjizi ima puno starih riječi pa se treba potruditi da bi se razumjela knjiga

Mjesto radnje
Na početku knjige se spominje Okić. Radnja se prvo odvija u gradu, a onda postepeno prelazi na selo, tj. Jakševo. Branka je živjela u Vlaškoj ulici, kod crkve sv. Petra, sjedila je kod prozora i marljivo vezla. Branka je morala tražiti posao izvan Zagreba, jer u njemu više mjesta nije bilo. Brankina majka je umrla i bila je pokopana na Petrovom groblju; na humku se dizao drveni križić, na kojem je visio uveli vijenac, pokriven snijegom. Do Jakševa se morala voziti i kočijom jer je vlak bio predaleko od mjesta. Vozili su se kroz visoke planine. Put kojim su išli bio je uzak i opasan. Jalševačke ulice bile su popločane kamenjem. Trg je bio mali, sred kojeg stajaše zdenac među dva jablana. Škola je bila u ruševnom stanju. Stupići trijema stranom su nagnjili, stranom od crvi rastočeni, pa ti se mogu svaki čas srušiti na glavu. Brankina soba u kući uopće zapravo nije ličila na sobu; pusta, prazna komora. Vapno po stijenama bilo požutjelo, naokolo po tavanicama visila paučina, pod blatan, a peć na više mjesta probušena. Soba je imala samo jedan-za sada razbijen-prozor. Grof Belizar je imao kuću u Beču. Branka je često svoje učenike vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih podučavala. Tamo su se djeca mogli napiti izvorske vode.

Vrijeme radnje
Bila je jesen. Branka je Hermini uzastopno slala pisma. Baka cijelu noć nije spavala zbog brige nad unukom. Kad je Branka odlazila u svijet već je bila zima i bilo je studeno. Branka je nekoliko puta razgovarala sa župnikom i on joj je savjetovao što da radi i kako da se ponaša. Opet je došla jesen, najljepše doba godine u Hrvatskoj. Radnja knjige se odvijala u 19. st. u doba Bachovog apsolutizma. To možemo zaključiti po tome što je Šenoa živio u to doba.

Likovi
Branka
Imala je oko sedamnaest godina. Bila je tipično gradsko dijete, glatke crne kose, i osobito sjajnih vrlo pametnih očiju. Željela je postati učiteljica. majka joj je umrla. Često je sjedila pred prozorom i marljivo vezla. Nije mogla dobiti mjesto učiteljice u Zagrebu pa je pošla u Jalševo. Uzastopce je pisala pisma Hermini. Njena je soba u školi igledala na svinjac, a ne na sobu učiteljice. Svoje učenike je vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih je podučavala raznim stvarima. Voljela je svoju djecu. Puno je razgovarala sa župnikom. Na kraju svega se udala za grofa Belizara.

Hermina
Ona je bila Brankina prijateljica. Položila je ispit za učiteljicu, ali to nije bilo iz ljubavi prema zvanju nego zbog prisile za razliku od Branke koja je to radila iz ljubavi. Često je od Branke dobivala pisma u kojima je Branka opisivala svoju okolicu svoj način života. Ohrabljivala je Branku sa svojim pismima.

Tema
Brankin život i odlazak u Jalševo. Tamo je bila učiteljica i tom je zvanju posvetila život.

Stil
Ovo je roman. Pošto je davno pisan ima puno arhaizama i starih, nepoznatih riječi.



4. Branka

Književni rod:
epika

Književna vrsta:
duža pripovijetka (roman)

O piscu
August Šenoa rođen je u Zagrebu 1838. god. Radio je kao kazališni kritičar, potom kao umjetnički ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta, a nakon toga kao njegov dramaturg. Istodobno je bio i gradski bilježnik, a godine 1873. postao je gradskim senatorom. Šenoa se okušao u gotovo svim književnim vrstama – pisao je pjesme, od kojih su mu neke uglazbljene (Ribareva Jana, Zagrebu, Oj ti dušo moje duše), novele, romane, drame, feljtone. Najznačajniji Šenoin prinos razvoju hrvatske proze jesu njegovi romani. Šenoa je napisao prvi moderni hrvatski roman – Zlatarevo zlato, a slijede ga još četiri povijesna romana: Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes i nedovršena Kletva.
U nekim romanima i pripovijetkama obrađuje teme iz suvremenog života: Prosjak Luka, Branka, Prijan Lovro, Mladi gospodin, Karamfil s pjesnikova groba samo su najvažniji među njima.
August Šenoa umro je 1881. godine u voljenom mu rodnom gradu, gdje je i pokopan.

Doživljaj dela:
Pripovijetka mi se jako svidjela. Govori o Brankinoj ljubavi prema učiteljskom zvanju, domovini, jeziku.

Tema:
Brankina želja da postane učiteljicom

Osnovnamisao:
Žene trebaju biti ravnopravne

Mesto radnje:
Zagreb – citat: «…, uopće ima malo djevojaka u Zagrebu koje vlastitom mukom u revnosti stekoše toliko naobraženje.»
Jalševo – citat: «Ta lijepa panorama izmiri me nekako, i kad mi moj kočijaš pokaza bičalom mjesto, izmrmljav: - Jalševo – uzdahnuh: - Hvala bogu!»

Vreme radnje:
druga polovica 19. st. (preporodno doba) – citat: «Uzmimo da dođe koji stranac, da ovuda prolazi. Reci mi po duši bi li taj čovjek po govoru ovih ljudi znao u kojoj je zemlji, među kojim narodom?»
«Onaj mrki činovnik šetao se amo-tamo po sobi, gledao me postrance, zamrmlja nešto kroz zube i reče mi napokon slabim njemačkim jezikom drzovito:…»

Karakterizacija likova

Glavni likovi:
Branka, grof Belizar, Hermina, jalševački župnik, Marić, Šilić, Mišoci

Sporedni likovi:
Brankina baka, Herminini roditelji, Brankina majka, općinski načelnik i njegova žena, krčmarica, Brankin otac, Šilićeva supruga, Šilićev mlađi rođak

Branka: mlada, lijepa, pametna, skromna, poštena, istinoljubiva, vrijedna, veliki domoljub, uporna
«Ne mislim da joj je više od sedamnaest godina bilo; po jedrini, po licu bio možda tkogod rekao da je starija, ali čovjek se pri takvu računu lako prevari. Ne bijaše to, kako pjesnici vele, tanahan, nježan cvijetak, kao što su obično gradske kćeri. I Branka bijaše gradsko čedo, ali nipošto bljedolik, drhtav stvor, pun migrene i fantastičnih sanja, već djevica krepka, jedra i rumena, glatke crne kose i osobito sjajnih, vrlo pametnih očiju.»

grof Belizar: odnarođeni plemić, zaboravio je hrvatski jezik, živi u Beču, vrlo je obrazovan, razumije se u gospodarstvo, na kraju je zahvaljujući župniku i Branki naučio hrvatski jezik
«- Mladi grof – reče župnik – koliko ga ja poznajem, čovjek je van reda naobražen. Poznati su mu glavni jezici europejski i njihova književnost, svjetsku povijest i prirodne znanosti izučio je temeljito. K tomu je velik ljubitelj umjetnosti, a sud mu je u tom poslu baš temeljit. Ali ne umije on samo govoriti o Rafaelu, o vojevanju Julija Cezara, o zrakoplovu ili o ''Božanskoj komediji'' Dantea, već, uvažite, taj čovjek govorit će vam posve ozbiljno i temeljito o stočarstvu, obrezivanju vinograda, gnoju i tako dalje; uopće, taj je čovjek izvrstan praktički gospodar.»

Hermina: tipična građanska djevojka, živi i ponaša se po modi svoga vremena, Brankina je najbolja prijateljica
«Uniđe mlada plavuša, visoka, vita, ponešto blijeda, ponešto uzvinuta nosića i drzovita lica, po tijelu i odijelu, po držanju i vladanju prava protivština Branki.»

jalševački župnik: veliki domoljub, protivnik stranih utjecaja, zagovornik ilirskih ideja, dobar je i simpatičan čovjek
«Mogu ti reći da me se je ta lijepa staračka glava s umiljatim posmijehom pod dugom srebrnolikom kosom osobito dojmila.»

Marić: završio je učiteljsku školu, ali ne želi biti učitelj, politički je prevrtljivac, doušnik je i špijun, zaljubljen je u Branku, želi se oženiti njome, ali ga ona odbija
«…, bijaše to čovjek ovisok, tanahan i gotovo preko mjere okretan, jer neke svoje korake kanda je uzajmio bio iz kakova baleta. Crte njegova lica bijahu vrlo pravilne, ali nimalo duhovite; ni mali crni brčići, ni kozja bradica, a ni osobito pomna frizura ne dodavahu tomu licu više esprita.»

Šilić: loš seoski učitelj, neuredan, zapušten, često upotrebljava šibu kao poticaj za učenje
«Na pragu pojavio se ovisok trbušast čovjek dosta glupa lica, kuštrav kose, čupave brade. Imao je na sebi zamrljan dlakav kaput, urešen sa više raznolikih zakrpa… Kosa mu bijaše nečešljana, lice obijeljeno ličilom kao mukom, samo je iz njega virio šilajti nos…»

Mišoci: propali sitni zagorski plemić mađarskog imena Šandor, općinski bilježnik, pijanac, neuredan, bahat, glup
«Debeo je kao žirom pitan, na nabuhlom licu ima malu bradicu, ali je osuta crvenim pjegama; žute oči gledaju prezirno na svijet, šiljasta glava s tupim nosom ni da bi se maknula na debelom vratu…»

Kratak sadržaj:
Branka živi u Vlaškoj ulici u Zagrebu zajedno sa svojom bakom. I mama i tata su joj umrli. Završila je učiteljsku školu. Hermina joj je najbolja prijateljica. Branka ne uspijeva dobiti posao ni u Zagrebu ni izvan Zagreba. Tome je zaslužan Marić koji je zaljubljen u nju i kad ga je ona odbila, poduzima sve da ne nađe posao. Branka zahvaljujući upornosti i Hermininu ocu dobiva posao u Jalševu. Sretna odlazi tamo vlakom, ali poslije se vozila na otvorenim kolima po hladnoći i snijegu. U školi ju dočekuju neuredni učitelj Šilić i njegova žena. U njenom stanu oni drže kokoši i svinje pa Branka odlazi u krčmu gdje unajmljuje stan. Ona posjećuje načelnika koji ju prima k sebi jer misli da učiteljica ne smije stanovati u krčmi. On uviđa u čemu je stvar: Šilić, njegova žena i općinski bilježnik Mišoci vode svoju politiku. Na Brankinu stranu stao je i stari župnik, poštenjak i veliki domoljub. Branka svoj posao radi posve drugačije od učitelja. Seljaci uviđaju da su djeca zainteresirana za školu. Branka dovodi baku u Jalševo i one opet žive zajedno. U njen život upliće se grof Belizar, odnarođeni plemić. Jednom je slučajno vidio Branku kako podučava djecu i ona ga se duboko dojmila. Šilić dovodi svog rođaka koji piše članak protiv Branke. Na kraju godine, kad su đaci pred komisijom pokazivali znanje, Šilićevi su bili slabi, a Brankini odlični. Dolazi Marić i opet prosi Branku, ali ga ona još jednom odbija. Pravo je iznenađenje za nju bilo kad ju je zaprosio grof Belizar. Na kraju se ona udaje za njega koji se zahvaljujući njoj vratio svome pravom narodu i domovini.

Kompozicija dela
1.Uvod: Brankino maštanje o službi svome narodu
2.Zaplet: Branka nalazi posao u Jalševu
3.Vrhunac: Branka je uspjela u radu s djecom i porazila je neprijatelje
4.Rasplet: Branka se udaje za grofa Belozara

Fabularni tok:
1.Branka se ruži s Herminom
2.Mašta o službi svome narodu
3.Marić ju prosi, no ona ga odbija
4.Branka ne može naći posao
5.Dobiva posao u Jalševu
6.Jalševački učitelj ju neprijateljski dočekuje
7.Veliki Brankin uspjeh u radu s djecom
8.Preuređenje škole
9.Poraz Brankinih neprijatelja
10.Branka se udaje za grof Belizara

Jezik i stil
Pripovijetka je pisana standardnim književnim jezikom Šenoina doba. Ima popriličan broj riječi koje djeluju arhaično kao što su: pače, mladica, preparandica, toli, kanda, pedagogički, krševo, pandur,…

Stilska sredstva

Epiteti: mlada učiteljica, vrijedna obitelj, smrtna rana, sirota djevojka, glupi članak, veliki rodoljub, krasan govornik, mali trg, mali brčići, naprasito vladanje

Usporedbe: «… koje se smiješi ko što se smije drijemajuće dijete.»
«…tkana kao što su druge gradske gospođice.»
«…, lice obijeljeno ličilom kao mukom,…»

Kontrast: «…od dana do dana.»
«…sad lijeva sad desna.»
«…glavu amo i tamo.»


Osnovna misao pisca
Ovo je roman. Govori o životu jedne mlade zagrepčanke koja želi postati učiteljica. Ona je vrlo inteligentna i to joj uspjeva. Problem je u tome što u Zagrebu više nema mjesta. Ona mora ići u Jalševo, jedno malo selo. Oprašta se od svoje umrle majke i odlazi. Tamo doživljava razne neugodne stvari. Djeca su ju zavolila, a i ona je njih. Branka također ima prijateljicu Hreminu kojoj stalno piše pisma i objašnjava joj što se s njom događa. Vrlo je spretna i jako dobro uči djecu. To je i dokazala na ispitu pokazavši što sve djeca znaju. Ona je djecu odvodila na osamljena mjesta u šumi i tamo ih je podučavala. Problem je u tome što se neki s tim ne slažu i pišu po novinama razne za Branku ponizne stvari. Branka se ipak ishrvala sa svim poteškoćama i pridobila povjerenje mještana. Puno se savjetovala kod župnika. Župnik joj je rekao da se uda za grofa Belizara no ona u početku to njegovo mišljenje nije poštivala, no ipak na kraju je popustila i udala se za grofa Belizara.

Vinko Brešić - Budi Svoj

O piscu
Vinko Brešić je rođen 1952. godine, profesor je hrvatske književnosti na zagrebačkome filozofskom fakultetu, autor književnopovijesnih studija i eseja, članaka, recenzija i kritika te nekoliko knjiga (Dobriša Cesarić, 1984; časopisi Milana Marjanovića, 1990; Dragi naš Šenoa, 1992; Autobiographies by Croatian Writers, 1993; Novija hrvatska književnost, 1994.). Uz više izdanja djela hrvatskih pisaca sastavio je također antologiju hrvatskoga putopisa (Hrvatski putopisi, 1996.) i suvremenoga pjesništva o Zagrebu (Zabreg, 1996.).

Sadržaj
Ova zbirka pjesama govori o hrvatskom narodnom preporodu. Priređivač Vinko Brešić je od mnogobrojnih pjesnika XIX. stoljeća izabrao one tekstove koji najviše nadahnjuju i bude nadu. Ti pisci, pjesnici su bili nositelji hrvatskog narodnog preporoda. Njihovi tekstovi nadahnjuju hrvatski narod da se bore za svoju nacionalnost, domovinu i jezik.
Devetnaesto je stoljeće jedno od bremenitijih u hrvatskoj povijesti. Ispunjavaju ga mnogi značajni događaji koji su bili presudni za nacionalni opstanak i mnogi značajni ljudi koji su u njima sudjelovali. Središnje mjesto pripada razdoblju tridesetih i četrdesetih godina poznatome pod imenom ilirski pokret; ilirski je pokret bio samo središnji, aktivni dio jednoga znatno širega i dugotrajnijeg procesa nazvanoga hrvatskim narodnim preporodom.

Voltaire – Candide ili Optimizam


Voltaire (1694.-1776.)
Francuski književnik, povjesničar i filozof; najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva.
Voltaire, prvim imenom Francois-Marie-Arouet, rođen je 21. Studenog 1694. U Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717 u tvrđavu Bastilju, gdje ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717 do 1726 slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Voltaire opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726 odlazi u Englesku, gdje će ostati tri godine. Rečeno je "da je Voltaire napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da budeuhićen. Uz to Voltaire sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkogsustava parlamentarne monarhije te filozofskih djela Newtona, Lockea i shaftesburyja. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se djelo pojavilo u Francuskoj (1734), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Voltaire, da bi izbjegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744 vraća se Voltaire u Pariz, gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV, ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Voltaireovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Voltaire se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778 vraća se trijumfalno u Pariz, gdje ubrzo umire.

"U Voltaireovu liku susrećemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošću i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeća, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano reći: to je Voltaire sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjećaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Voltaire nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je naći pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no svagda uporna i beskompromisna borba protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat će zauvijek svijetao primjer borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu."

"Kad mu je bilo 18 godina, Voltaire je vjerovao, da će ući u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesničar, a u četrdesetoj je godini vjerovao da će ući u povijest kao epski pjesnik. Sigurno nije ni zamišljao da će ljudi sa zadovoljstvom čitati njegove male pripovjetke, dok će mu sva druga djela spavati vječnim snom na policama biblioteka."

"Oni koji se nisu usuđivali napasti Voltairea zbog njegove teologije, optuživali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlakši način, da se omalovaži jedan veeliki pisac; sve je to rečeno, rečeno je čak i to , da je sve rečeno, i ništa nije lakše nego približiti odlomak jedne knjige odlomku druge."

"Ono što Voltaireovim pripovjetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmišljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturječnih, koje je autor prikazao."

Što ima zajedničko tako raznovrsnim Voltaireovim djelima? Prije svega ton, koji je kod Voltairea uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, površan. U tim djelima vi nećete naći ni jedne jedine osobe koju autor smatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mašte, izvučeni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Možete ih mučiti, spaljivati, a da ni autor, ni čitalac ne osjete pravog uzbuđenja. Njegova pripovjedanja su samee katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se ražalosti. Prestissimo na bi bio na svom mjestu ni u posmrtnom maršu, ni u misi Requiem, ali baš prestissimo ili allegretto najmiliji su Voltaireovi oblici. Voltaire uživa da prikaže svećenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novčara, inkvizitore, Židove, naivčine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerušeni. Što se žena tiče, on ih malo cijeni, prema njegovu mišljenju, one misle samo na to kako će obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro građenog muškarca, ali, kako su podmitljive i bojažljive, one će se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj život; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome mužu, koga gorko oplakuju, samo da izliječe nekog novog ljubavnika. Ono što zapravo čini jedinstvo ovih pripovjedaka je Voltaireova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je , prema tome, neskladna. Faguet prigovara Voltaireu, da je sve pregledao, sve ispitao, a ništa produbio: "je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje u besmrtnost duše? Vjeruje li u boga? Niječe li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik?… Tko će mi odlučno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja…"

Voltaireovi aforizmi:

Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge.

Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat.

Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima.

Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.

Anegdota o Voltaireu:
Kada su 1734 godine tiskana Voltaireova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje djelo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Voltaire je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Voltaire je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju.

Filozofski roman:
Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva djela, ne misle ni jednog trenutka, da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotov čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovjedanje.
Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato, da bi s više slobode izrazio ideje, koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju.
Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme, kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim.


Candide ili Optimizam
filozofski roman francuskog književnika Voltaira.
Voltaire je svoj roman objavio 1759 godine u Ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Voltaireova života), ali i napadana. Na optužbe Voltaire jednostavno odgovara da on tu djetinjariju nije napisao.
"Candide" je nastao u isto vrijeme iz Voltaireova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Voltaire će staviti tu misao u usta Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a neebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju djelatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo. Zaključak naučen građanski, koji je Voltaireova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Voltaire najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A. Maurois)
Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Voltaire nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Voltaireove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Voltaire postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Candide živi "u najboljem od svih mogućih svjetova".
Voltaireov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Leibinza, po kojoj je svijet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Voltaire svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Voltaireove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Voltaire propovijedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svijet unaprijedio. To bi mogao biti smisao Candidovih riječi upućenih Panglossu kako svaatko treba uzgajati svoj vrt.
Voltaire je svoje remek-djelo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao poslije šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mlaadenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literaturaa ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama oduzima prevelik dio njihovih snaga.
"Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Već se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju će Voltaire razraditi u Candidu.
Pisci našeg vremena otkrili su, da je svijet besmislen; ali je Voltaire u Candidu napisao sve, što se o tome može reći; rekao je on to duhovito, što je bbolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za budući rad.

Beleške uz čitanje:

Poglavlje prvo:

Candide,od latinski candidus što znači čist. U francuskom dolazi u značenjau naivan, nevin.
U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dječak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Candide. Stare su kućne sluge naslućivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta djevojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena.

Barun, Barunica i obitelj:
Gospodin barun bio je jedan od najmoćnijih plemića Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovijedao.
Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kći Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svenu je izgledao dostojan svoga oca.

Pangloss:
Odgajatelj Pangloss bio je kućni prorok, i mali je Candide slušao njegova predavanja sa dobrobušnošću svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema poslijedice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svijetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogućih barunica.
-Dokazano je- govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu. Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imami naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lijep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reči, da je sve najbolje.

Ljubav Candida i Cunegonde:
Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladić bezazleno poljubi djevojci ruku s mnogo žara, osjećaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder - ten - tkonckh prođe pored paravana, i, videći taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.

Poglavlje drugo:

Aforizam:
Ljudi su stvoreni samo zato, da pomažu jedni drugima.

Bugari su ga oteli, i spremali ga za rat:
Tjerali su ga, da se okreće nadesno, nalijevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuće, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina pušćanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.

Poglavlje šesto:
Narod živi u strahu od inkvizicije:
Poslije zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci tezemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva, da spriječe potpuno uništenje, već da pripreme narodu jedan lijep autodafe.

Candide sumnja da je ovo najbolji svet:
Ako je ovo najbolji od mogućih svijetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još nekaka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao vidjeti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među djevojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh?

Macel Proust - Combray


O piscu:
Proust, Marcel (Pariz,10. 7. 1871. - 18. 9. 1922.), francuski književnik. Potječe iz građanske sredine i već u mladosti pokazuje interes za mondeni život tzv. visokoga društva. Suradnik je Figaroa, pokretač časopisa Le Banquet (1892); A. France piše mu predgovor za knjigu Les Plaisir et Les Jours (1896). Slabo zdravlje primorava ga da se povuče, pa živi mnogo godina u izolaciji. U tišini radi na svojemu opusu. 1913 objavljuje Du chote de chez Swann. Njegov autobiografski roman Jean Santeuil (1952) objavljen posmrtno. Ta, i sva njegova ostala dijela pokazuju zajedničku atmosferu, povezuje ih bogata imaginacija njihova autora, a imaju i jednog zajedničkog junaka: Vrijeme. Vrijeme koje obara, ruši, mijenja svijet oko nas, neukrotiva sila koja nas podvrgava svome toku; vrijeme kao uzrok nestalnosti, vrijeme kao opsesija i bol zbog prolaznosti. Nastojanje da se vrijeme zadobije, da odabrana razdoblja potraju, da se izbriše granica između onoga što jest i onoga što je bilo inspiriraju Prousta, tražitelja izgubljenog vremena; tako je nastao njegov opsežni ciklus A la recherche du temps perdu.
Proust faustovski tuguje za trenutkom što prolazi, fiksira sunčane predjele jednoga djetinjstva, mnoga lica u prolazu, pariške salone, sjedjeljke, susrete, igre, rastanke i snove. On je kreator mitološkog djetinjstva, Proustov vječiti mladić, analitičar, artist, lirik građanskoga komfora, tvorac izvanrednih metafora u čijem se traženju osjeća tipično francuska vibracija. Snagom imaginacije, Proust je obogatio svoju spiritualnu realnost, pokazao primjerom da umjetnik ne izmišlja nego otkriva: L’ artite n’ invente pas, il decuvre. Svojim djelom Proust je ostavio dubok trag ne samo u francuskoj već i u današnjoj europskoj književnosti. Proustov osjećaj za stil, za vrijeme, za minucioznost, za analizu najtananijih osjećanja obogatio je suvremenu francusku literaturu, a neki njegovi opisi pejzaža postaju duhovni zavičaj mnogih milijuna čitalaca.

Društvo:
Riječ društvo nekako čudno zvuči kad se govori o svijetu koji nam je Proust naslikao. To je društvo sastavljeno od samih grupa pojedinaca, koji se kreću u uskom krugu svojih osobnih interesa, a s drugim dolaze u dodir samo onda kada su im ti drugi osobno potrebni. Najsavršenije osvjetljenje društva, visokog društva daje nam Proust na posljednjih dvadesetak stranica Vojvotkinje de Guermantes. Razgovor vode tri protagonista U traganju za izgubljenim vremenom: Swann, najprofinjeniji predstavnik kulture svoga doba, alter ego samog pisca, vojvoda de Guermantes, najsebičniji, najgluplji i najčistiji predstavnik europskog plemstva i vojvotkinja Oriane, jedinstven primjerak stila, finese, šarma, površnosti i nehumanosti istoga društva. A za stvaranje njezina lika Proust se poslužio princezama, vojvotkinjama i groficama iz njegove najbliže okoline, jer Proust je svoja lica transportirao prema licima društva u kojem je živio.

Društvo romana U traganju za izgubljenim vremenom kreće se u zatvorenom krugu, koji ne obuhvaća ništa drugo osim svoje bogate četvrti u Parizu, jednog normandijskog dvorca i jednog luksuznog ljetovališta na normandijskoj obali. Članovi tog društva lišeni su svake aktivne volje i zato nesposobni da vrše bilo koju radnju koja bi ih vodila do nekog cilja izvan njih samih. Ta lica ništa neće i zato ništa ne rade, njihova budućnost ne ovisi o njihovu htijenju već o stjecaju okolnosti. Ni jedno od njih ne pokazuje neki napredak ili neki razvoj, ni jedno od njih ne vrši nikakve vanjske radnje tako da na kraju osjećamo potpunu dekadenciju Proustova društva.

Proustovo djelo isto tako nije ni tendenciozno ni moralno. Ono ne proučava vanjsku radnju već unutarnje činjenice, njegova se karakteristika nalazi u samoj mehanici ljudskog zbivanja. To je društvo koje se raspada bez obzira na bilo koji ljudski moral. No, ako kod Prousta nema vanjske radnje, ne smijemo zaključiti da kod njega nema dinamike, što bi ujedno značilo da nema života, jer njegovo djelo daje dojam veoma bogatog vrenja, u unutrašnjosti mehanizma sakrivenog ispod površine bića i stvari.

Prostor i vrijeme:
U jednom pismu Proust kaže: “Što se tiče stila, nastojao sam odbaciti sve ono što diktira čisti razum, svu retoriku, uljepšavanje i gotovo sve tražene slike, da bih izrazio svoje duboke i autentične impresije i poštovao prirodni tok moje misli”.Proust se služi bojama kao impresionistički slikar, stvarajući najprije ambijent koji obavija osjetila određenim svjetlom i tonom, te na taj način pruža uvjete za postanak čistih impresija.
Proust, osim što je slikar prostora, on je i slikar vremena. On nije poznavao sata, njegov se život odvijao izvan praktičkog vremena koje su ljudi ustanovili da organiziraju rad koji od njih zahtijeva socijalni život. On je u potpunosti raspolagao svojim vremenom i služio se njime samo za vlastita istraživanja. Proust nastoji posjedovati vrijeme u čistom stanju, osjećati se suvremenikom stoljeća i tako izbjeći smrt koja nije drugo nego fenomen memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači pustiti vrijeme da pobjegne. Posjedovati vrijeme znači posjedovati prošlost, sadašnjost i budućnost. Posjedovati sve to, znači živjeti u isto vrijeme u jednom, drugom i trećem, i prema tome, ne živjeti ni u jednom potpuno. To je isto kao izbjeći sva tri i naći se izvan njih, tj. izvan vremena.
Taj susret prošlosti i sadašnjosti jedna je od karakteristika njegova slikanja izvan svijeta, jedan od bitno proustovskih postupka. Ali Proust nije prvi uveo te skokove u prošlost da bi dao slici više reljefa. No tada su te usporedbe bile većinom paralele bez osjetnih dodirnih točaka. Prošlost je služila kao muzej uzoraka koji su piscu stajali na raspolaganju. Kod Prousta, naprotiv, prošlost je isto tako živa kao i sadašnjost, s tom razlikom da je u isto vrijeme poetičnija i slikovitija, jer nam otkriva proces postojanja sadašnjosti. Prošla se stoljeća pomiču i približavaju nama stvarajući sadašnjost.

Dinamične slike
Unutrašnje neprekidno gibanje oživljuje dekor i prirodu: predmeti, sobe, gradovi, cvijeće, drveće i pejzaži žive, kao što živa lica; autorov stvaralački duh ulijeva život u neživi svijet u kojem stvari postaju individualne i ponašaju se kao živa bića.
Proustove dinamične slike i njegovo opisivanje predmeta poznate su zbog karakternih crta koje pojedinim licima daju njihovi monokli. Tako se npr. staklo monokla generala de Fraubervilla pretvara u jednu monstruoznu ranu, a monokl mondenog romansijera izražava njegov jedini organ psihološkog prodiranja i nemilosrdne unutarnje analize, dok markizu de Forstelleu monokl daje melankoličnu osjećajnost u kojoj žene otkrivaju velike mogućnosti ljubavnih patnji.
Taj odjevni individualizam izražava naša različita duševna stanja, crte našeg karaktera kao i karakter epohe u kojoj živimo. Tako odjeća prestaje biti samo tkanina i suvišni ukras i postaje sasvim sastavni dio nas samih, naš vlastiti izraz.
U slikama prirode Marcel Proust najviše pažnje posvećuje cvijeću, drveću i moru. More, ta nepregledna snaga, to vječno gibanje, ta vječna promjena, našlo je u Proustu svog velikog pjesnika. Beskrajna i nemirna površina, koju su ljudi ukrasili brodovima, predstavljala je za njega princip mladosti: “Mladost je stanje prije potpunog ukrućenja i zato u društvu mladih djevojaka osjećamo ono isto koje osjećamo pred oblicima, koji se pred nama bez prestanka mijenjaju, koji se poigravaju s nestalnim oprečnostima i što nas podsjeća na neprekidno ponovno stvaranje primarnih elemenata prirode, koje vidimo kad smo na moru”.

Dnevnik čitanja:
7. str. – čita i tone u san
8. str. – sjećanje (asocijacije): stric-kovrče: «Ili bih se, opet, u snu bez napora vratio u neko već davno iščezlo doba svoga nekadašnjeg života; iznova proosjećao neke od svojih djetinjih strahovanja, kao što je ono da će me prastric uhvatiti za kovrče; a toga je straha zapravo nestalo onoga dana – time počinje novo doba u mom životu – kad su mi ih odrezali. Taj sam događaj bio zaboravio u snu, a sjetio sam ga se smjesta, čim bih uspio da se, izmičući rukama strica, probudim; ali prije nego što bih se vratio u svijet snova, glavu bih iz opreza potpuno obložio jastukom.»
9. str. – traži djevojku iz snova: «Moje je tijelo osjećalo svu vlastitu toplinu u njezinu tijelu, pa je željelo da se s njime združi, i ja bih se probudio.» ***** «…sav bih se predao jednom cilju: da je pronađem, kao što čine oni što odlaze na put da vide željeni grad i zamišljaju da je zaista moguće u stvarnosti uživati draži sna.»
10. – 12. str. – zamišlja da je u Combrayu kod djeda, u Tansonvilleu, sjeća se svih soba u kojima je dosad spavao.
12. str. – NAVIKA: «Navika! Moćna je da udešava mnogo što, ali je i vrlo spora; isprva nam ostavlja duh da cijele tjedne pati u provizornim prilikama, no usprkos svemu tome on je sretan kad je već stekne; jer bez navike, samo uz pomoć vlastitih sila, nikad ne bi bio kadar da nam neki stan učini pogodnim za stanovanje.»
13. – 15. str. - opis Combraya
15. str. – opis bakinog ponašanja: «Baka bi trčala po stazama svojim sitnim, zanesenjačkim i isprekidanim korakom, koji su više određivala razna uzbuđenja što ih je u njezinoj duši izazivala opijenost olujom, vjera u moć higijene, glupost moga odgoja i simetričnost vrtova, negoli njoj nepoznata želja da njezinu kao šljivu modru haljinu ne uprljaju blatne mrlje, koje bi je pokrivale do takve visine da je to za njezino sobaricu uvijek bio problem i uzrok očajanja.»
16. str. – bakina osobnost: «Ali, jao, nisam ni slutio da moju baku za njezinih neprestanih šetnja, mnogo više negoli neznatno odstupanje njezina muža od dijete, žaloste i muče brige zbog slabosti moje volje, zbog moga osjetljiva zdravlja, da je zabrinjava moja nesigurna budućnost…»
17. str. – Dok bih se uspinjao na spavanje, tješilo me samo to što će mama, kad već budem u krevetu, doći da me poljubi. No taj je pozdrav trajao tako kratko…» ***** «Zbog toga sam na kraju želio da taj pozdrav, koji sam toliko volio, dođe što je moguće kasnije, pa da se tako produži vrijeme dok mama još nije došla.» ***** «Jer kad bih vidio da sam je razljutio, to bi potpuno uništilo sav onaj mir koji mi je donijela časak prije toga sagnuvši nad moj krevet svoje ljubljeno lice; pružala mi ga je kao hostiju za pričest, iz koje će moje usne crpsti vjeru u njezinu istinsku prisutnost i mogućnost da zaspim. Ali te večeri, kad je mama u mojoj sobi ostajala tako kratko, bile su ipak još pune slasti u usporedbi s onima kad je na večeri bilo gostiju, pa mama zbog toga uopće nije dolazila da mi kaže laku noć.»


2.Combray

Bilješka o piscu:
Marcel Proust rodio se 10. srpnja 1871. godine kao sin doktora Adriena Prousta i Jeanne Weil u Parizu. Već kao devetogodišjak proživljava prvu krizu astme, što nije bilo i jedina boljka njegova života (peludna groznica, bolest srca). Završio je fakultet političkih znanosti na Sorbonni u Parizu. Prvo djelo objavio je kao 25-ogodišnjak, Les Plaisir et les jours (Zadovoljstvo i dani). Odmah poslije toga počinje pisti i roman Jean Santeuil koji je objavljen posmrtno. Ta djela su još uvijek pisana po šabloni tradicionalnih romana 19. stoljeća. Prijelazom u 20. stoljeće, dolazi i do prijelaza u stvaralaštvu; Proust stvara ciklus Recherche du temps perdu (U potrazi za izgubljenim vremenom). Ciklus se sastoji od sedam romana koji su objavljivani u roku od 14 godina (1913. – 1927.):
•Put k Swannu ( Combray, Jedna Swannova ljubav, Zavičajna imena – ime)
•U sjeni procvalih djevojaka ( Oko gospođe Swann, Zavičajna imena – zavičaj)
•Vojvotkinja de Guermantes
•Sodoma I Gomora
•Zatočenica
•Bjegunica
•Pronađeno vrijeme
Sodoma i Gomara je zadnji roman koji je izdan za Proustova života. Shrvan bolešču s kojom se borio cijeli život, Marcel Proust umire 18. studenog 1922.

O Combrayu
Combray je prvi dio prvog romana Put k Swannu iz ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom. Po obliku to je roman memoara, jer je u njemu sažet prošli život pisca. Iako je povezan s ostatkom romana Put k Swannu, i uopće cijelim ciklusom, može se čitati samostalno, i kao takav je potpuno razumljiv.

Sažetak
Roman počinje sjećanjem Junaka na praznike koje je kao dječak provodio s roditeljima u mjestu Combray u kući tetke Leonie. Tridesetogodišnji Junak nesaničar provodi veći dio svojih noći u obnavljanju uspomena iz prošlosti, koja postaje posebno živom kad neki miris ili okus nehotice obnove u njegovu sjećanju davno minuli doživljaj. Tako zahvaljujući u čaj namočenom kolačiću “madeleme” što uskrsava uspomenu na tetku Leonie i njenu sobu u Combrayu u kojoj mu je ona davala da kuša takav isti komadić kolača u čaju prije mnogo godina, malo po malo izranja iz zaborava sjećanje na obiteljsku kuću, vrt, crkvu, gradić i njegovu okoilicu. Čitalac upoznaje članove Junakove obitelji – majku, baku, oca, bolesnu tetku Leonie, energičnu sluškinju Francoise, zanimljivog susjeda Swanna. Saznajemo indirektno da Junak iznad svega obožava majku i baku, da voli umjetnost i da želi postati piscem, da se divi književniku Bergotteu, te da ne može zaspati dok mu majka ne da poljubac za laku noć. Dva puta za šetnju u combraysku okolicu imaju značajnu ulogu u tom razdoblju. Na jednoj strani stanuje Swann sa ženom Odette i kćerkom Gilberte, dok je druga sva u znaku stare aristokratske obiteiji de Guermantes, kojoj se Junak izdaleka divi i želi približiti. Na šetnjama dječak doživljava ljepotu prirode, priželjkuje romantične susrete i promatra žitelje gradića. Jednom nehotice prisustvuje neopažen ljubavnom sastanku izmedu kćerke seoskog orguljaša Vinteuila i njene prijateljice, a jedne nedjelje ima prilike vidjeti u crkvi vojvotkinju de Gurmantes. Iako vjeruje da nema dara za pisanje, ipak pokušava opisati dojam koji su na njega učinili crkveni zvonici za vrijeme šetnje kočijom u okolicu Combraya.

Glavne osobe
Junak – središnje lice romana, iz bogate građanske obitelji (otac je liječnik i profesor s mnogo uspjeha), s književnim ambicijama, boluje od astme. Događaju u njegovom životu sentimentalne su prirode; to su ljubav prema majci i baki, ljubav prema Gilberti Swann, i ljubav prema vojvotkinji de Guermantes.
Majka i baka – dva slična lika; one su jedina uzvraćena ljubav u životu junaka i utjelovljuju iskrenost, požrtvovanost i skromnost. Prozuteža su sebičnim i taštim likovima koji okružuju junaka.
Charles Swann – bogat prijatelj Junakove obitelji, židovskog podrijetla, ljubitelj umjetnosti, priman i slavljen u visokom društvu, velik poznavalac Vermeera i talijanskog slikarstva; za junaka opn je model intelektualne, fizičke i moralne elegancije.
Francoise – izvanredan lik kućne pomoćnice-gazdarice, koja u svojoj odanosti tiranizira čitavu obitelj, a još više služinčad koja je u njenoj vlasti. Pronicava, inteligentna i izvrstan psiholog, koje su jezik i reakcije za Junaka neiscpno vrelo otkrića. Jedna od najzanimljivijih inajosebujnijih likova u romanu.
Gilberte – kći Swannova, prva ljubav Junaka, od trenutka kada je za vrijeme jedne šetnje combrayskom okolicom.

Teme za raspravu
Uloga boja u Combrayu je iznimna, Proust preuzima cijele rečenice iz impresionističkog slikarskog rječnika. Proust neke prizore (pejzaž, katedrala, zvonici...) opisuje tako živo i detaljno, da bi se prema uputama iz romana sasvim precizno mogla nacrtati impresionističa slika. Na taj način je Proust afirmirao novi tip proze koja se temelji na zasadama impresionističke impresionističke poetike.
Prostor i vrijeme se u Combrayu stalno isprepliću; određena mjesta (tj. prostor) asociraju ga na vrijeme koje je tu proveo (Combray ga asocira na djetinjstvo).. U skladu s impresionističkim opredjeljenjem, on je pokušao da se događajima iz prošlosti vrati njihov prvobitni oblik i još neizmjenjen trajanjem. Traganje za prošlošću zapravo je izgovor da se prikažu minula zbivanja u svojoj prolaznoj i krhkoj istini, a konačni je cilj djela trebao biti poricanje vremena. Njegov stvarni rezultat upravo je suprotan, ono što se doista iskazuje jest razoran učinak trajanja na svijest bića i na lice svijeta. U razlici između prvobitnog doživljaja i sjećanja na njega, odražava se i utjelovljuje proteklo vrijeme.
Simbol šetnje je isto vrlo važan u razumjevanju djela. Junakova obitelj u iboru puta kojim može poći u šetnju combrayskom okolicom ima dva izbora: put koji vodi do imanja vojvode de Guermantes, utjelovljenja aristokracije, visokog društva, salona i zabava; te put koji vodi pokraj imanja Charlesa Swanna, koji je simbol umjetničkog stvarnja. Junakova kuća je između ta dva posjeda, i sibolika je u tome što šetnjom malo jednim, malo drugim putem, prikazuje i dvojbu između života u visokom društvu i umjetničkog stvaralaštva. Dokaz su ta dva elementa nespojiva je baš Swann, koji kad se jednom uključio u visoki život, nije imao vremena da završi svoj roman o talijanskom umjetniku Vermeeru.

Drugi o Proustu

Ernst Robert Curtius:
Ovo nepredvidljivo umiranje sjećanja života u sadašnji trenutak označava stavljanje vremena izvan snage. Mi smo umakli jednosmislenom toku matematičkog vremena ako prošlost može prestati biti prošlost, i ako ona ima sposobnost da opet oživi u pamćenju. Vrijeme nije jednodimenzionalno i povratljivo, ono nije konačno utvrđeno

Henry bel Stendal - Crveno i crno

Glavnu ličnost ovog romana predstavlja Žilijen Sorel,sin seoskog drvodjelje. Još kao dječak bio je veoma ambiciozan,čitao knjige iako mu je to otac zabranjivao. Pošto je poticao iz siromašne porodice osjetio je svu težinu života seljaka I radnika. U porodici su ga često tukli I nisu ga baš voljeli. Uprkos tome Žilijen stiče zavidno obrazovanje. Novi zavjet zna napamet I misli da ce samo kao svestenik društveno napredovati. No župnik,koji mu bijaše sklon preporučuje ga načelniku de Renalu za kućnog učitelja njegove djece. Prihvata ponudu bojeći se da će ga njegovi poslodavci ponizavati kao slugu. Dolaskom u grad njegov život se naglo mijenja. Ubrzo je zavolio gospođu de Renal koja mu je takođe uzvraćala ljubav sa još većom strašću. Međutim zbog opasnosti da javnost I gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu , Žilijen napušta tu kuću I vraća se u sjemenište. No , kako se nije mogao prilagoditi toj hipokritskoj sredini on prihvata poziv da radi kao sekretar kod markiza La Mola u Parizu. U aristokratskoj pariškoj sredini , Žilijen se dobro snalazi pa šta više privlači na sebe pažnju ponosite gospođice de La Mol. Tako je započela druga Žilijenova ljubavna veza u kojoj je kao I u prvoj istovremeno osjećao radost pobjednika I trpio u svojoj ulozi krivca I nepoželjne ososbe niskog roda. Markiz de La Mol čini sve da Žilijena načini bogatim kako bi omogućio vjenčanje. Obavještena o društvenim uspjesima I mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika , gđa. Renal piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu , karijeristu. Tada mrkiz povlači privolu za taj brak , a Žilijen izgubivši vlast nad sobom odlučuje da se osveti gđi. Renal. Odlazi u gradić gdje je živjela I nalazi je u crkvi. Izvlači pištolj I puca u nju. Hapse ga I on odlazi u zatvor. Tamo je saznao da rana nije bila smrtonosna I da je gđa. Renal živa. On biva presretan. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio. Poslije oporavka u gđi. Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen biva osuđen na smrtnu kaznu I biva pogubljen. Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.

Jone le Carre – Dečko, dama, kralj i špijun

O piscu
John le Carre rođen je 1931.g. Njegov treći roman "Špijun koji je došao sa hladnoće" lansirao ga je među najbolje pisce špijunskih romana. I budućim romanima potvrdio je tu zasluženu titulu. Roman "Krojač Paname" postigao mu je svjetsku slavu i preveden je na šezdesteak jezika! Napisao je sveukupno 11 djela: "Naša igra", "Noćni menadžer", "Tajni hodočasnik", "Ruska kuća", "Savršeni špijun", "Mala bubnjarka", "Smiley-evi ljudi", "Počasni đak", "Ratni dalekozor", "Špijun koji je došao sa hladnoće" i "Dečko, dama, kralj, špijun". Nemam podatka o njegovoj smrti.
U jednom intervjuu izjavio je da mu laska što njegova djela shvaćaju tako ozbiljno, ali svi su likovi i operacije izmišljene.

Žanr:
Špijunski roman

Tema:
Umirovljeni djelatnik engleske špijunske službe pokušava razotkriti "krticu" duboko ukopanu u sam vrh te važne organizacije.

Mjesto radnje:
London, Engleska: "Mrzio je City. velik, tmuran, zaglušan grad sa previše golubova.", "...hitao je sitnim koracima uz pocrnjele arkade Victoria Station", "Požurio je do Martindaleovog kluba na polovici King's Roada.", "...jedan od onih poniznih stanovnika Londona...".

Vrijeme radnje:
Doba hladnog rata: To možemo to zaključiti po mnogobrojnim špijunskim operacijama: "..i sve ostale neugodne fraze koje su u najboljim danima hladnoratovske kulture gotovo pretvorile Školu u...", "Upuštajući se u čitanje Smiley je iznova proživljavao glavne bitke tog dugog i okrutnog rata.", "Morali smo zbog sigurnosti naše mornarice izviditi te ruske podmornice!".

Motivi:
-privrženost prema Kontroli: "Sam sam ispratio Kontrolu u nekakvom užasnom krematoriju u East Endu, prošlog Badnjaka, i osim mene nije bilo nikoga. Svećenik je imao govornu manu.", "Smiley se sjećao kako je Kontrola mršavio, kako su mu se obrazi rumenjeli i kako su mu oni koji ga nisu dobro poznavali čestitali na dobrom izgledu. Samo je Smiley primijetio kapljice znoja što su mu tih kobnih dana pratile granicu rasta kose.", "Shvatio je samo: vrati se u Cirkus i dovrši posao."

-znatiželja: "Tko je taj misteriozni pukovnik Viktorov, ta krtica koja se tako duboko i neprimjetno uvukla u sam vrh Circusa i tko je to stajao iza Connieina otpusta. Tko štiti krticu i da li je Poljakov krtićin kurir?"
Opis likova:

Smiley- a) vanjski opis:
"Štaviše on je lako mogao biti konačni oblik kojeg je Bill Roach bio prototip. Nizak,debeljuškast, i u najboljem slučaju srednjh godina, bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju. Noge su mu bile kratke, hod sve prije nego žustar, a odjeća skupa, loše skrojena i skroz-naskroz mokra. Njegov kaput koji je pomalo podsjećao na udovištvo, bio je izrađen od onog crnog, rijetko tkanog materijala koji kao da je posebno izrađen kao da je posebno namijenjen upijanju vlage. Rukavi su bili predugi ili ruke prekratke jer bi mu rukavi- kao Roachu kad bi obukao kabanicu- sakrivali prste. Iz taštine nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim. "Kao podstavljuno zvono što se stavlja na kuhano jaje da se ne ohladi.", primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila. Stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao..."
"Sjedio je, naslonivši se,savijenih kratkih nogu, glave pognute naprijed, sklopivši debeljuškaste ruke na trbuhu kojim ga je mojka priroda obilno nagradila. Iza debelih leća nazirale su se oči opuštenih kapaka. Tu i tamo protrljao bi stakla svilenom podstavom kravate, i to bi bio jedini znak njegove uznemirenosti,a kad bi to učinio pogled bi mu opet postao kiseo i bespomoćan, neugodan svakome tko bi ga u tom trenutku pogledao."
"-Pretpostvljam da uviđate kako užasno izgledate!...zrcalo mu je pokazalo zakrvavljene oči i jasne tragove zamora na bucmastim očima."
"U svakom slučaju prestar sam za ovakve automobile..."
"...podigavši ovratnik do povelikih podbradaka."

- b) unutarnji opis:
-marljiv: "Radio je jučer do kasno navečer, sve dok nije završio neki izvještaj o odnašanju smeće. kad je uvidio da mu je nestalo kave i da zato više ne može nastaviti, otišao je u dućan i stao u red...", "Smiley se ponovno baci na ćitanje suhoparnih podataka u prašnjavim mapama. Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu,a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu."
-nesiguran: " Nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim, primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila.. stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao..."
"Nesigurno se meškoljio u prevelikom kaputu dok je Peter jurio seoskim cestama po Smileyu prevelikom brzinom."
"Otkako ga je Ann napustila, otičla je i čistačica: samo je dakle Ann imala ključ. Hrastova vrata imala su dvije brave,"banham" sa zasunom i "chubb pipiekey" te dvije treščice. Počeo ih je ponovno stavljati, možda zato da ga ona ne iznenadi!"
-ponizan i slab: "Bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju."
"Pravo pravcato pomanjkanje snage volje. Zovu to uglađenošću, iako to nije ništa drugo doli slabost. Slabost- nesposobnost življenja bez tuđe pomoći, neovisno institucijama i emocionalnim vezama koje su nadživljele svoju svrhu. To jest moja žena, to jest Cirkus, to jest življenje u Londonu. Taksi su mu bezobrazno otele dvije djevojke cereći se zajedno ispod jednog kišobrana."
-pun starih navika: "Već iz dugogodišnje navike Smiley je vršio smotru automobila...činio je to i kao dio vježbe memorije, ali i zbog straha koji zauvijek prati jednog profesionalca.", " Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu,a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu."

Bill Haydon- a) vanjski opis
"U tom vlažnom hodnikuoštre crte njegova lica nisu se toliko isticale, ali bi na svježem zraku jasno pokazivale obilježja neobičnih krajeva u kojim je služio. Ugledavši Haydona zastao je kao ukopan. Dok je tako stajao, osvijetljen odostraga svjetlom doimao se neobično taman i visok. Nešto je nosio u ruci- Guillam nije mogao razabrati o čemu se radi."
"Na stolu je stajala jedna stara Billova slika- apstraktan motiv oštrih crta, prošaran zagasitim bojama pustinje."
"Odjeća mu je kao i obično bila nastrana. Komadići kože bili su prišiveni na laktovima kaputa u obliku romba a ne kvadrata, što mu je s leđa davalo izgled harlekina. naočale je nabio u kosu poput zaštitnih naočala. Posve nenadano okrenuo se, cijelim tijelom, kao kip na postolju i zagledao se u Guillama. A tada se nacerio tako da su mu se polumjesečaste obrve uzdigle kao u klauna i lice mu postalo privlačno i neobično mlado."
"Još jednom je kimnuo, davši im time znak da krenu, a Guillam je na leđima osjećao prodoran pogled Haydonivih svjetloplavih očiju sve do slijedečeg skretanja."
"Bio je često kod Kontrole i rado viđen od "mamica" zbog svojih svjetloplavih očiju i nekakvog svog neobičnog šarma."
"Skinuo je kaput i nemarno ga prebacio preko stolice. Prišao je prozoru i zagledao se van na ulicu. U očima mu se odražavala zabrinutost i briga. Po velikim podočnjacima moglo se viditi da više dana nije spavao."
"Prišao joj je blago i ohrabrio ju svojim neodoljivim osmjehom."
Opis jezika:
Djelo je pisano književnim jezikom bez ikakvih stilskih sredstava ili neobičnosti

Mišljenje o djelu:
Pročitala sam knjigu prije roka lektire jer me zaintrigirao naslov i sam žanr teksta. Napokon nešto što se lako i tečno čita! Međutim već u prvim poglavljima izgubila sam se u gomili imena, nepovezanih radnji, umetaka i naizgled nepovezanih likova. Nisam mogla shvatiti hijerarhijsku ljestvicu Cirkusa tko je glavni, a tko kome odgovoran. Ipak, uporno sam se pokušavala koncentrirati na rečenice i pohvatati konce. Tek nakon polovice odlistanih stranica počela sam nazirati tok radnje i povezivati događaje sa prethodnih stranica. Čitala sam knjiga od kraja prema početku. Zamislila sam se nad time i otkrila uzročnika. Likovi jako malo "razmišljaju naglas". Tako ne pojašnjavaju pojmove ni ljude. A djelomičan uzrok tome je i pisanje u trećem licu.
 
Pierre Corneille - Cid


Sadrzaj:
Himena,kci grofa Gormaza,ludo je zaljubljena u don Rodriga,sina don Diega.U njega je zaljubljena i dona Uraka,kastiljska infantkinja.Don Diego i grof se posvadjaju,te grof don Diega udari.Posto je star don Diego se ne moze odbraniti te poziva u pomoc svoga sina Rodriga.Rodrigo je zaljubljen u Himenu, ali mu je cast vaznija i od ljubavi i zbog casti i uvrede nanesene ocu ubija grofa Gormaza.Nakon toga Himena kod kastilskog kralja Fernanda trazi kaznu za Rodriga iako je zaljubljena u njega.Don Diego salje Rodriga u boj protiv Maura da bi ga bar na kratko udaljio s dvora.Rodrigo je postavljen za vodju u tom boju.On sa svojom vojskom unistava Maure i slavno se vraca na dvor.Kralj ga hvali te ga stavlja pod svoje okrilje.Himena i dalje uporna u svojoj zelji da osveti oca iziskuje od kralja da pusti Rodriga u dvoboj,a ona ce pobjedniku biti zena.Kralj je primoran prihvatiti te daje Himeni pravo da izabere covjeka koji ce braniti njenu cast.Himeni se odmah ponudi don Sancho kao covjek koji ce stati pred Rodriga da obrani njenu cast i Himena prihvaca don Sanchovu ponudu,koji je zaljubljen u Himenu.Mladici se susreucu u dvoristu dvora i Rodrigo pobijedi don Sancha.Himeni kazu da je Rodrigo mrtav te ona padne u nesvijest i time dokaze da je zaljubljena u Rodriga.Kralj na kraju kaze da je sramota s Himenina imena sprana te da se ona Rodrigo mogu vjencati.

Likovi u drami su:

Don Fernando, prvi kastilski kralj
Dona Uraka, kastilska infantkinja
Don Diego, don Rodrigov otac
Don Gomez, grof Gormaz,Himenin otac
Don Rodrigo, Himenin dragi
Don Sancho, zaljubljen u Himenu
Don Arija, kastilski plemic
Don Alonso, kastilski plemic
Himena, don Gomezova kci
Lenora, infantkinjina odgojiteljica
Elvira, Himenina odgojiteljica
Paz, infantkinjin

Radnja drame Cid
odvija se u Sevilji.Drama ima 5 cinova.Naslov originala je Le Cid.Rijec Cid na Maurskom, prema Corneilleu znaci gospodar.

O piscu:
Pierre Corneille rodjen je u Rouenu 1606.godine gdje ce I umrijeti docekavsi starost,
zaboravljen i jadan.Francuski dramski pisac.Odgojen kod isusovaca;kao odvjetnicki sin ucio pravo i zivio od odvjetnicke sluzbe u Rouenu.Nakon prvih kazalisnih uspjeha,kardinal
Richelieu izdvojio je njega i jos cetvoricu dramaticara s nakanom da ih materijalno i moralno podupre u stvaralackim nastojanjima. Time njegov stavralacki kazalisni rad biva jos djelotvornijim.Djela su mu:Melita;Udovica;Cid;Cinna;Polijekt;Pompejeva smrt.Od djela
najvaznije mu je Cid (1636),u kojem slavi domoljublje i primjenjuje Decartesovu filozofiju: duznost,volja i razum odredjuju postupak likova.


2.Cid

Himena razgovara sa Elvirom o svojoj ljubavi prema don Rodrigu. Za to vrijeme su razgovarali grof Gormaz- Himenin otac i don Diego- Rodrigov otac o ljubavi Himene i Rodriga. Don Diego nagovara grofa da prihvati Rodriga kao zeta odnosno da se oženi njegovom kćerkom. Grof mu govori kako njegov sin mora zaslužiti Himeninu ruku te da mora biti savršen u gotovo svemu: jahanju, bitkama …
Don Diego poriče grofovu hrabrost, te mu grof prijeti kako će tu besramnost platiti te ga pljusne. Grof se želi boriti no don Diego ne može jer je prestar. Don Diego poziva sina Rodriga u pomoć da ga osveti zbog sramote koju mu je nanio grof. Don Rodrigo razmišlja o tome što da učini: Ako ubije grofa izgubiti će Himeninu ljubav, no ako ga ne ubije izgubiti će obiteljsku čast. Odlučuje ubiti grofa jer mu je otac uvrijeđen, te smatra je čast važnija od ljubavi.
-Grof razgovara sa don Arijom te mu govori kako je svjestan što je učinio te da je stvar otišla predaleko. Don Arija govori kako njihov kralj ne želi borbe, te govori grofu kako mu je obrana slaba. No, grof govori kako mu je svejedno što će kralj učiniti, te da ni neposlušnost nije toliki zločin ako braniš svoju čast. Don Arija želi pomoći grofu kako bi donio pravilnu odluku. Grof govori da ne želi poniženja te daće ići u borbu sa Rodrigom kako ni on ne bi izgubio svoju čast. Grof i don Rodrigo susreću se na trgu, kako bi se obračunali što se tiče pitanja časti. Rodrigo ponosno govori kako dvoboj neće dugo trajat, no s druge strane je svjestan koliko je grof dobar mačevalac jer je dotad nepobijeđen, što znači da nije nepobjediv. Za to vrijeme Infantkinja i Himena govore o tome kako u toj bici za Himenu nema pobjednika; jer ako pobijedi otac ona gubi svoju veliku ljubav, no ako pobijedi Rodrigo ona gubi svojeg voljenog oca. Također govore i o tome kako je on premlad za tu borbu, no da ipak ima izgleda zbog svoje velike hrabrosti. Don Alonso donosi vijest kako je grof poražen, te govori kralju kako mu Himena dolazi tražiti pravdu.
Kralj joj govori da ma koliko god volio i poštovao njenog oca, ne može ništa učiniti jer joj je otac kažnjen zbog onoga što je učinio don Diegu. Don Rodrigo dolazi do Himenine kuće, gdje je bila samo Elvira koja mu govori da je se kloni, te kako ga nije sram doći u njenu kuću nakon što joj je ubio oca. On govori kako je došao po osudu te da mu ne zamjera, jer to što je učinio, učinio je kako bi obranio očevu čast. Himena dolazi doma i razgovara sa Elvirom jer ne zna što da radi. Govori joj kako i dalje voli Rodriga usprkos tome što joj je ubio oca. Taskođer joj govori kako će i ona sada slijediti svoju čast, te će tražiti njegovu smrt ma koliko ju to boljelo. Pojavio se Rodrigo te joj predaje mač kojim je ubio njenog oca. Za to vrijeme joj govori da ga ubije, te da se on neće opirati njezinoj odluci. Govori joj da mu je žao što je morao ubiti njenog oca, no da bi to učinio opet da obrani očevu čast kako ne bi ostao kukavica. Rodrigo ju uporno moli da ga ubije kako bi ona obranila svoju čast, no ona mu govori da jednostavno ne može jer ga ne mrzi. Himena mu govori, pošto ga nema srca ubiti, da će ga ubiti netko drugi u njezino ime. Rodrigo joj govori kako to neće biti isto te da ona to mora učiniti sama. Rodrigo dolazi do svog oca koji mu govori kako je ponosan na njega što mu je vratio čast. Rodrigo mu govori da mu nije žao što je to učinio, jer je to ipak učinio za svoga oca, no da je unatoč tomu izgubio ženu koju najviše voli. Otac mu govori da je to pravedno, jer žena ima mnogo, ali čast je samo jedna. Rodrigo govori svome ocu kako želi da ga Himena ubije, no on se ne slaže s tim, te ga šalje u boj protiv Maura. Elvira dobije vijest kako je Rodrigova vojska potukla Maursku vojsku, i Rodrigo se kao vođa vojske proslavio. Himena ne može vjerovati, te se nalazi u dilemi što da sada radi: Da li da se raduje što je Rodrigo spasio domovinu i zaboravi na oca, ili da jednostavno zaboravi na domovinu i osvrne se na zločin učinjen nad njenim ocem. Himena problijedi, te joj dolazi Infantkinja u pomoć. Ona govori kako nije došla ublažiti Himeninu bol nego je njenim suzama došla pridružiti i svoje, no Himena joj govori kako njene suze nisu radosnice, te kako joj je Rodrigo tim podvigom nanio još više tuge. Bez obzira na to koliko ga svi hvalili Himena je odlučna te i ona stavlja pitanje časti ispred ljubavi i govori joj kako će bez obzira na sve tražiti njegovu glavu. Infantkinja joj govori da ipak razmisli o tome jer sada kada je junak, želeći njezinu propast, željela bi propast sviju u domovini. Također joj govori kako će njegova kazna donekle biti neuzvraćena ljubav Himene. Don Rodrigo dolazi kod kralja, te ga kralj hvali kako je spasio svoj narod od Dušmana, te se toliko dokazao u bici da su ga prozvali Cidom- što znači gospodar; pa će od tada i nositi taj naslov. Don Rodrigo to skromno prihvaća i govori kako je to bila njegova dužnost za domovinu i kralja. Kralj mu govori kako je spasio državu, te time skinuo svu krivnju sa sebe, te da što god Himena kaže kralj će biti na njegovoj strani. Himena dolazi kod kralja tražiti pravdu. Kralj je znao da je Himena prije voljela Rodriga, no želi se uvjeriti dali ga i sada voli te joj govori kako je Rodrigo mrtav. Himena problijedi i pada u nesvijest, te je time kralj uvjeren u njezinu ljubav. Kasnije joj prizna svoju laž te joj govori kako je Rodrigo živ te da ju i dalje neizmjerno voli. Himena opravdava svoju nesvjesticu, i bez obzira na to traži Rodrigovu smrt. Pošto Himena ne može sama izvršiti pravdu, govori kralju da cijelom puku kaže kako će onaj koji pobijedi Rodriga u dvoboju dobiti njezinu ruku. Don Sancho se ponudi Himeni kao njezin borac a Himena mu obeća biti ženom. Kralj odredi borbu sutra, no ponosni Rodrigov otac govori kako je Rodrigo spreman boriti se već danas. Kralj govori kako nitko neće prisustvovati dvoboju osim don Arija koji će biti sudac. Rodrigo govori Himeni kako u dvoboju neće ni podignuti mač, jer ako njegova voljena želi njegovu smrt to će i dobiti. Također govori kako će u dvoboju umjesto Sancha zamišljati Himenu kako ostvaruje pravdu. Himena mu govori da u dvoboj ode, ako već ne želi živjeti, braniti svoju čast. Infantkinja za to vrijeme tuguje jer joj Leonora govori kako Rodrigo nikad neće biti njezin jer i ako pobijedi morati će se oženiti Himenom. S druge strane Himena nema što izgubiti jer ako Sancho pobijedi, osvetila je oca; no ako pobijedi Rodrigo dobila je voljenog muškarca. Kasnije priznaje Elviri kako bi više voljela da pobijedi Rodrigo. Don Sancho dolazi do Himene sa krvavim mačem čime Himena pretpostavlja da je Rodrigo ubijen, odnosno da ga je don Sancho ubio iza leđa, pa ga proglašava kukavicom. Tom reakcijom je ponovo dokazala koliko voli Rodriga. Kasnije od kralja saznaje da je Rodrigo ipak pobjednik, te da razlog što je Sancho živ, je taj što ga je Rodrigo razoružao i rekao kako bi prije ostavio borbu bez ishoda nego prolio krv Himeninog borca. Rodrigo nakon boja odlazi pred Himenu i govori joj ako smatra da pravda još nije izvršena, što se tiče njezinog oca, kako će za pokoru učiniti sve, te da ako ga i dalje želi ubiti neka izvoli. Himena mu oprašta i govori kako ne želi ubiti junaka koji je toliko dobrog donio domovini. Kralj govori Himeni kako ju je osvojio kao ponosni junak, te poštujući njezinu želju, pričekat će godinu da prevlada svoj plač, a Rodrigo će za to vrijeme ponosno pobjeđivati u bitkama protiv Maura poput pravog junaka. Na kraju kralj govori Rodrigu kako je Himenino srce već sada njegovo te da uz pomoć vremena, mača i vladara nastoji umiriti njezinu savjest.

Karakterizacija likova:

Himena - grof Gormazova kći. Proživljava dva specifična razdoblja na početku i na kraju drame: na početku nema što za dobiti jer joj se bore otac i ljubav života; dok na kraju drame nema što za izgubiti jer u slučaju pobjede don Sancha uspjela je osvetiti oca, a u slučaju pobjede don Rodriga dobila je ljubav svog života.
-časna žena jer izabire čast prije ljubavi

Don Fernando - prvi kastilski kralj. Svaki nesporazum želi riješiti na što mirniji način. Pravedan kralj, velik domoljub.

Don Diego - don Rodrigov otac. Veoma drži do časti, nakon dobivene uvrede želi se pravedno osvetiti. Pošto je prestar u pomoć poziva sina. Ponosan svojim sinom, uvjeren da je i da će postati veliki ratnik.

Don Sancho - zaljubljen u Himenu, te pod tim pitanjem kadar sve učiniti, čak i izgubiti život.

Don Rodrigo - Himenin dragi. Veoma častan čovjek, koji također izabire čast prije ljubavi. Veliki ratnik i domoljub.

Grof Gormaz - Himenin otac. Čovjek veoma burna temperamenta zbog čega biva ubijen. Častan borac i ratnik. Veoma brižan otac koji svojoj kćeri želi samo najbolje.


3.Cid


Pisac klasicizma i prosvjetiteljstva i otac francuske tragedije godio se 1606 godine u Rouenu u Normandiji kao sedmo djete u skromnoj građanskoj obitelji koja se uzdigla vršeći pravne i druge službe. Školovao se kod isusovaca, gdje uz vjersku stjeće i književnu kulturu. Od 1622 do 1624 godine studira pravo i postaje odvjetnik, no kako je bio sramežljiv i plah nije se bavio tim poslom. Godine 1629 izlazi mu prvo djelo - komedija Melita, a kraće je vrijeme bio i član Udruženja petorice, grupe dramatičara koju je oformio kardinal Richelieu. Postigavši zavidan uspijeh njegova daljna djela bila su vrlo poznata i često izvođena te se on definitivno seli u Pariz, ali oko 1643 počinje opadanje, dekadansa, koja iz godine u godinu biva sve očitija te naposlijetku Corneille napušta kazalište. Nakon stanke od nekoliko godina ponovno se daje ne posao, ali doživljava samo sporadične uspijehe. Tješi se prevođenjem nabožnih djela i analizama svojih komada koje izlaze kao predgovori velikom izdanju 1660. Tu su objavljene tri Corneilleove rasprave o tragediji uopće. Mlada slava novih pisaca gura ga sve više u pozadinu. Rođeni provincijalac, čovjek koji nije nimalo promućuran nego nespratan i nesiguran u društvu, ali ponosan i samosvjestan - Corneille se ponovno povlači u svoj zavičaj, gdje će svoje poslijednje godine provesti gotovo u bijedi. Mada su odjeci o njegovom siromaštvu romantično obojeni i pomalo legendarni, nema sumnje da je trpio oskudicu. Prihodi njegovih drama nikada nisu bili veliki, a imao je na leđima i brojnu familiju. Uz to je mirovina koju mu je odobrio Luj XIV plačana dosta neuredno, dok na koncu nije sasvim izostala pa je valjani Boileau izrazio spremnost da se u korist Corneillea odrekne svoje. Nato je pravda ispravljena, ali tek nekoliko dana prije pjesnikove smrti godine 1684.

Dela:
Karijeru pisca započeo je finim društvenokarakternim komedijama, od kojih je najinteresantnija OBMANA (L´illusion, 1636), a najslavnija LAŽAC (Le menteur, 1643), dok mu je prvo djelo MELITA (1629). Lažac je rađen po španjolskom uzoru: Alarconova SUMNJIVA ISTINA poslužila je kao pradložak, ali je Corneille stvorio samostalno djelo, kao i Goldoni koji se - u XVIII stoljeću pišući svog BUGIARDA (Lažca) - nadahnuo Corneilleom. Od velikog broja tragedija kojima je stekao slavu neke su i danas na repertoaru, a čitaju se i uče po školama. Njegova remek - djela nastala su u razmjerno kratkom vremenskom razboblju. Seriju otvara CID (1636) kojem se prigovaralo da ne poštuje aristotelovu poetiku, što je inače vrlina klasicizma. Poučen tim iskustvom Corneille piše HORACIJA (Horace, 1640) i CINA (Cinna, 1641), te POLIJEKT (Polyeucte, 1641 - 43) i stvara prototip francuske klasicističke trabedije, ali nijednom od njih nije dosegao uspijeh CIDA. Poslijednje mu je djelo PERATRIA (Pertharite) koje ga je razočaralo svojim lošim uspijehom, te je bilo neizravan uzrok njegova napuštanja kazališta. Nakon toga preveo je par nabožnih djela i napisao nekoliko analiza svojih djela. 1660 izdaje tri svoje rasprave o tragediji uopće.

Likovi
Don Fernando, prvi kastilski kralj
Dona Uraka, kastilska infantkinja
Don Diego, don Rodrigov otac
Don Gomez, grof Gormaz,Himenin otac
Don Rodrigo, Himenin dragi
Don Sancho, zaljubljen u Himenu
Don Arija, kastilski plemic
Don Alonso, kastilski plemic
Himena, don Gomezova kci
Lenora, infantkinjina odgojiteljica
Elvira, Himenina odgojiteljica
Paz, infantkinjin

Sadržaj:
Stari ratnik don Diego postaje, radi svojih zasluga, odgojiteljem sina kralja Fernanda. Nepobjedivi i gordi don Gormas, zavidan na toj časti, zavadi se sa starcem i u neobuzdanoj srdžbi daje mu pljusku. Starac pada u očaj jer ne može sam da se osveti i traži od svog mladog sina Rodriga da na sebe preuzme tu dužnost - umri ili ubij. Don Rodrigo, iako mlad - vrlina ne ovisi o broju godina - ubija u svom prvom dvoboju iskusnog protivnika. Infantkinja, Fernandova kći ljubi u potaji Rodriga ali svladava svoju ljubav jer Rodrigo nije kraljevskog porijekla. Don Rodrigo je zaljubljen u Himenu, kćer ubienog Gormasa. Himena ljubi Rodriga. Tu počinje dramski zaplet. Iznenadno ubistvo oca nameće himeni dužnost da se osveti. Ona ljubi više nego prije, ali čast ju tjera da traži glavu ljubljenog Rodriga. On joj pruža svoj mač da se dama osveti, ali ona nema snage da ga do te mjere zamrzi. Rodrigo odlazi u rat protiv Maura i vraća se kao pobjednik, zarobivši dva kralja i dobivšinaslov "Cid" što znači "velikan". Himena i dalje ustraje u svojoj dužnosti da se osveti. U svakom kritičnom času koji se pojavljuje u odnosu izneđu Himene i Rodriga, infantkinja osijeća kako se u njoj budi nada u mogučnost sreće sa Rodrigom, naročito otkada je postao Cid, ali ipak uzdiše za smirenjem. Javlja see don Snacho koji također ljubi Himenu i spreman je da ju osveti. Ona pristaje da bude nagrada za pobjednika. Rodrigo dolazi da s s njom oprosti, jer, kako ga ona ne ljubi, on će se dati ubiti od protivnika. Kada mu Himena odaje svoju ljubav, poslije neobično zanosne tirade u kojoj izražava svoje neograničeno oduševljennje, on odlazi u dvoboj i prvim udarcem razoružavaprotibnima. Infantkinja, svladavši konačno svoju strast, predaje don Rodriga Himeni. Kralj Fernand, sretan je što je sačuvao dragocjen život mladog heroja, odgađa vjenčanje na godinu dana radi smrti don Gormasa.

Tema:
Oprečnost osjećaja i razuma, strasti i dužnosti .Gradeći svoje djelo na motivu sukoba između dužnosti i ljubavi, Corneille je svojim suvremenicima progovorio o vrijednosti žrtve, o kultu volje i o časti, koja je mjera svake vrijednosti. Prva velika drama francuskog klasicizma izazvala je brojne polemike i rasprave, no publika je tragediju odlično primila pa je u to vrijeme nastala uzrečica "Lijep kao Cid"

Vrsta dela:
klasicistička tragedija (tragi - komedija)

Klasicistička tragedija:
Klasicistička tragedija mora biti pisanau stihovima, njezin stil je nužno uzvišen, karakteri su plemeniti, a kompozicija određena razvojem u peet činova. Zahtjeva se osim toga poštivanje načela jedinstva radnje mjesta i vremena, a strogoo je propisano što se dolikuje prikazivanju na sceni (…) Francuska je klasicistička dramau cjelini racionalna, jer traži jasnoću izloženih ideja i strogo razumsku motivaciju, didaktična, jer želi poučiti gledatelja i u nnekoj mjeri moralistička, jer osuđuje zlo i porok, a hvali vrline i pobjedu dužnosti nad strašću. (Solar: Teorija književnosti)

Vreme nastanka:
Cid je nastao 1636, a na pozornici se pojavljuje 1637 godine

Uzor:
Uzor za Cida mu je bila drama Cidova mladost GUILLENA DA CASTRA o španjolskom narodnom junaku Cidu.

Popularnost Cida:
No trajna popularnost drame leži u zanosnoj strasti mladih ljubavnika Himene i Rodriga. Ljubav, čast, dužnost i lojalnost su pokretači njihova života. Disciplirani upravljanjemsvojih osjećaja i razboritošću svog odgoja uspijeva im da zadovolje svaku od tih vrlina

Pisac o delu:
Premda sam sebi u ovome djelu dopustio više slobode ngo u ikojem drugom svojem djelu (tragediji) ono vrijedi ioš uvijek kao najljepše kod onih kojima nije do krajnje strogih pravila.

Zadovoljavanje Aristotelove poetike (verovatnost i nužnost fabule)
U Cidu su zadovoljena i dva velika zahtjeva što ih Aristotel stavlja na savršene tragedije "Fabula mora istovremeno biti vjerojatna i nužna". Ti su zahtjevi zadovoljeni ovdije čak i jače i plemenitije nego u posebnim primjerima što ih donosi taj filozof.

Pravilo tri jedinstva:
Pravilo "trojnog jedinstva" iskazivalo je da radnja u trgediji nude jedinstvena, to jest bez digresije i epizodnih uloga koje odvlače pažnju s glavnog predmete (jedinstvo radnje). Mjesto zbivanja je trebalo biti jedno npr. javni trg, dvorana u palači, pred hramom, i nije se smjelo mjenjati (jedinstvo mjesta); konačno, vrijeme trajanja nije smijelo priječi 24, odnosno 12 sati (jedinstvo vremena). Sva ta ograničenja vrede za tragediju koja je "visoki žanr", a ne uključuje komediju - "niski žanr".
Slobodnija primjena jedinstva vremena i mjesta treba da bude isto oprevdana. Ona predstavljaju teške kočnice piščevoj bujnoj mašti i dinamici zbivanja:

Jedinstvo vremena:
Ne mogu zanjekati da pravilo o 24 sata previše požuruje događaje u ovome komadu. Grofova smrt i dolazak Maura događaji su kojji se nisu mogli odigratineposredno jedan za drugim jer je taj dolazak iznenađenje koje nije ni u kakvoj vezi s ostalim. Nije, međutim. Tako s borbom don Sancha. Kralj, njegov gospodar, mogao je za nju izabrati drugo vrijeme, a ne dva sata po bijegu Maura. Isto pravilo požuruje i Himenu da po drugi put traži pravdu kod kralja. Ona je to već bila učinila dan prije, uveče, pa nije bilo potrebno da ujutru drugoga dana ponovo dodijava time kralju. Roman joj je dao sedam ili osam dana strpljenja prije nego što bi je ponovno tjerao. Pravilo o radnji u 24 sata neje to, međutim, dopustilo: to je nedostatak tog pravila.

Jedinstvo mesta:
Sve se dakle događa u Sevilji te se na neki način općenito poštuje pravilo jedinstva mjesta. Mjesto se, pojedinačno, ipak mijenja od prizora do prizora. Radnja se odvija sad u kraljevoj palači, sad u Infantkinjinu stanu, sad u Himeninoj kući, sad na ulici ili javnom mjestu.lako je odrediti mjesta po pojedinim prizorima, ali je teško odrediti jedno mjesto koje bi odgovaralosvima u poslijednjim prizorima prvoga čina. Grof i don Diego sukobljuju se po izlasku iz palače. Taj sukob može se odigrati na ulici ali don Diego ne može pretrpjevši pljusku ostati u toj ulici, jadikovat i čekati na dolazak svojega sina a da ga odmah ne okruži puk i da mu se odmah ne ponudi koji prijeatelj. Moguće je misliti da su se ova dvojica izlazeći iz kraljeve palače neprestano svađaju hodajući i dolaze do kuće prvoga. Tu on dobiva pljusku i biva prisiljen ući unutra i zatražiti pomoč. Ako vas ta pjesnička prividnost ne zadovoljava, možemo ga ostaviti na javnome mjestu gdje mu se nude prijatelji; ali sitne radnje, koje ne služe ničemu što bi zadiralo u glavnu radnju, pjesnik ne mora, mučeći se, iznositi na pozornicu. Horacije ga od taga oslobađa ovim stihovima: "Profinjen, pažljiv u izboru riječi, nek prigrli jedino tvorac pjesničkog djela, a za drugo ne haje mnogo".

Karakterizacija likova:

Lica u Corneilleovim delima:
Svi likovi su junaci plemenita srca i duše, i svima im se moramo diviti. Općenito, možemo reći da u svijetu Corneillea ne postoje podlaci i slabići, postoje samo čudovišta ljudske prirode, utjelovljenja ambicije ponosa i patriotizma.

Lica i njihovo značenje:
Iako se radnja odvija u XI stoljeću, karakteri su tipični za apsolutičku monarhiju. Srednjovjekovni sadržaj ništa ne umanjuje aktualnost lica i njihova ponašanja. Don Diego predstavlja vjernog podanika čija je hrabrost simbol vjernosti monarhu. Don Gormas je još neukroćeni feudalac s kojim se ne može računati i kojega upropaštava gordost. Infantkinja pradstavlja prevlast volje i raszuma nad strastima i služi kao primjer svim ženskim članovima dinastije, svojim dostojanstvenim svladavanjem svih osjećaja koji bi mogli narušiti njezin ugled. Don Fernando je tip plemenitog, strogog i mudrog vladara. Taj lik će Corneille u tragadiji "Cinna" razviti da jedinstvene veličine. Rodrigova mladost, njegova hrabrost i neposrednost, njegov takt prema ljudima i odanost domovinistvorili su iz njega tip mladića koji je kroz stoljeća služio kao uzor francuskoj omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal.

Don Rodrigo - Cid:
Cid = arapski Sajjid = gospodar velikan
Glavni lik djela. Sin Don Diega, legendarni španjolski srednjovjekovni junak. Po podrijetlu je plemić. Rodrigova mladost, njegova hrabrost i neposrednost, njegov takt prema ljudima i odanost domovinistvorili su iz njega tip mladića koji je kroz stoljeća služio kao uzor francuskoj omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal.
On je vjeran i smion, uzvišen, čvrst i hrabar. Strastveno voli Himenu. To doznajemo u ovome citatu:
"Pogotovu te crte, što Rodrigov lik tvore
O uzvišenom,čvrstom i hrabrom mužu zbore
O domu koji dade tolike borce vrle,
Gdije lovor-vjenav djeca pri porodu već grle
I ocu mu je nekad svu hrabrost svijet priznavao
Dok bijaše još u snazi, on bijaše čudo pravo
I nabori na čelu - sve urezana djela
Dokazuju tko biješe taj čovjek srca smijela.
Vrline iste rese, ja mislim i Rodriga…"
Toliko voli Himenu da će radije umreti nego gledati njenu mržnju:
"Zbog osvete me kazni il bar iz samilovanja!
Ta radije ću pasti od tvoje ruke drage
No tvoju mržnju gledat jer za to nemam snage…"
Ovaj lik je služio stoljećima kao uzor francuskoj omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal zbog svojih vrlina, kao što su: lojalnost, dužnost, čast, hrabrost, neposrednost, takt prema ljudima, odanost domovini.
Otac od njega traži da ga osveti:
"Moj sine, speri s mene tu ljagu nečuvenu
Osveti me…"
"Osveti me, osveti, u borbi ravno stoj,
Pokaži, da si vrijedan svog oca, sine moj…"
No častan i disciplirani don Rodrigo to neće moći odbiti, ali se ipak kao i svaki normalan čovijek pita. Tu vidimo osobine klasicizma; lik ima uzvišene, ali nadasve ljudskeosjećaje koji ga razdiru, ali uvijek po klasicističkoj shemi pobjeđuju osijećaji dužnosti i ćasti. Sve seto očituje u Rodrigovome monologu na kraju prvoga čina, gdje on razmišlja čak i samoubojstvu.

Dvojba:
"Da svojoj dragoj skrivim?
Osramoćen da živim?
Taj izbor stvar je žuka!
Sve, sve je čudna muka
Uvreditelj mog oca - otac njen!
Zar zato mora ostat nekažnjen?"
**********
"Da spasim ljubav ili oca svog…"

Razmišljanje o samoubistvu:
"Moj jad sve raste - muka žia.
Dok tražim lijek - bol dvostruk biva.
Pa hajde, dušo, sad u smrt kreni,
Uštedjet ćeš bar uvredu Himeni.
No u toj smrti nema smisla jasna,
Ta smrt, štoviše, i ne bi bila časna.
Svoj rod on kalja ovako odlazeći…"

Pobedjuju osećaji dužnosti i čast:
“ Himenu gubim, svoju nje`nu strast,
No desnicom ću spasit barem čast.
Moj duh se vara, smušen sam i tužan.
Svom ocu sve sam – prije svega – dužan.
A mač i tuga smrt će dati istu."
"Sad hitim, hoću da se borim.
Himenin otac skrivi sve to,
Oklijevao sam, stid me, eto."

Himena:
Glavni ženski lik u djelu, Gormasova kći. Strastveno zaljubljena u Rodriga. Himena je lik, kao i Rodrigo, odgajana u strogoj obiteljskoj atmosferi. Iako je ljubav velika, ubistvo oca nameče joj dužnost osvete. U to doba dobiva se utisak, da mladi nemaju pravo na obične ljudske slabosti, već prevladavaju dužnost, krepost, odanost i lojalnost koji su na prvom mjestu. Kod ovih mladih ljudi pobjeđuje i dužnost i lojalnost.

Mora osvetiti oca uprkos svojim osećajima:
"Ma kako bila jaka ta moja nježna strast,
Ja slušam samo dužnost kao svoju prvu vlas"
**************
"Ta osveta je, eto, stvar časti sad za mene!
Pa vukla nas tu ljubav i čežnja ne znam kamo,
Sve isprike su jadne, ponizuju me samo."
**************
"Osvetit ću svog oca, učinit ću što mogu.
No strašno je, Rodrigo, što traži kruta stega
Pa želim da se ništa ne ostvari od svega."
**************
"Ja želim čast sačuvat i premda strašno patim,
Progonit ću ga, smaknut i umrijeti zatim jadna"

Uzvišenost Himeninih osećanja:
Draga koju njezina dužnost sili da traži smrt svojega dragoga i koja ujedno strepi da će biti uslišana pokazuje strast življe i vatrenije od svega što može da bude između muža i žene, majke i sina, brata i sestre. Velika krepost kao i vrlina kojoj ona ostavlja svu svoju snagu da bi je još slavnije pobijedila, predstavlja nešto ganutljivije, uzvišenije i draže od prosječne dobrote sklone da padne u slabost, pa čak i u zločin. Ona ipak toliko voli Rodriga da to ne može sakriti pred drugima.

"Ah, pogledajte kralju! U nesvjesticu pada!
Prosudite tu ljubav po boli što ju zada.
Razotkriva nam tajinu ta njena muka nijema.
Rodriga ona ljubi, tu sumnje više nema."


Uzvišenost odnosa Rodriga i Himene i razlog preranog sretnog završetka:
U nastavku imamo daljnje razmatranje neobičnog i jedinstvenog odnosa don Rodriga i Himene. Osjećajući da je to slaba točka komada, Corneille se brani zbog mogućeg sretnog završetka i pravda se ovako:.
Istina je, tu se treba zadovoljiti time da Rodrigo bude izbavljen iz smrtne opasnosti a da ne bude gurnut u ženidbu s Himenom. Povijesno je to tako i to se publici u ono vrijeme sviđalo; našoj današnjost publici to se, međutim, zacijelo ne bi svidjelo. Zato mi je to mučno gledati kako Himena daje svoj pristanak kod španjolskog pisca premda on u svojoj komediji daje vremenski raspon tri godine. Da ne zapadnem u pruturječje s poviješću, držao sam da moram nabaciti koju misao, ali s neizvješnošću u pogledu djelovanja: samo sam tako mogao uskladiti zahtjeve pozornice s povijesnom istinom.
M.M. Ja mislim da se ovdije vidi nedostatak pravilao jedinstvu vremena, to jest da se radnja mora odvijati unutar 24 sata. Himena je morala u tom vremenu priječ prako svojih osjećaja dužnosti prema ocu, i dužnosti da se očuva čast,a ja ipak smatram da se za tako nešto treba ipak malo više vremena.


Infantkinja - Dona Uraka:
Kći kastilskog vladara koja je silno zaljubljena u don Rodriga, ali to ne može priznati jer je on nižeg staleža i to bi oništilo njezin dobar glas.
"Ta kraljeva ste kćerka, a on je vitez samo!
I što bi naš kralj ne to? Što Kastilja? Što?"

Što se tiče samog jedinstva radnje, mnogi su prigovarali Corneilleu što je, stvorivši lik Infantkinje s njenom tajnom neuslišanom ljubavi, zapravo poremetio jedinstvenost zapleta i unio elemente digresije. Stoga su sve scene gdje se pojavlljuje Infantkinja izostavljane prilikom prikazivanja u 18 pa čak i u 19 stoljeću! danas se smatra da je njezina uloga i te kako važna i da njezina unutrašnja borba, zbog ljubavi prema Rodrigu i nemogućnosti da se ona ostvari, pruža još jednu ilustraciju tog osnovnog principa Corneilleove koncepcije svijeta: čast i dužnost važniji su od ljubavi.


Francuski klasicizam:
Francuski je klasicizam u prvom redu značio renesansu za kazalište i to s jedne strane - obnavljajuču klasične tragedije, a s druge - rađanje prave komedije. Občno se doba francuskog klasicizma poistovjećuje s razdobljem apsolutističke vladavine Luja XIV; na klasicizam obuhvaća znatno dulji period nego što je bila njegova vladavina (1660 - 1715), ali ako se najviši uspona klasicizma podudara s prvim djelom njegova apsolutizma, onda je sve što je tome predhodilo zapravo išlo tom visokom cilju,to jest da se ostvari klasični ideal umjetnosti rječi. Djela su morala svojim savršenstvom i karakterom vječnosti održevati veličinu, sjaj i autoritet kako neprikosnovenog vladara, tako i njegova doba. Klasicizam se oblikuje i usavršava u toku čitavog 17 stoljeća,a njega omogućavaju pogodne društvene i političke prilike u Francuskoj. Ni jedna knjižvna epoha nnije pokazala zrelost u tolikim vrstama i nije dala toliko raznorodnih remek - djela kao što je to bio slučaj s francuskim klasicizmom, ali klasicizam ipak predstavlja jedno ograničavanje, "uklupljivanje", no na te kalupe mnogi autori pristaju dragovoljno. Već je istaknuto da je francuski klasicizam značio renesansu za kazalište kojemu u prvom redu treba publika da bi postojalo. Razvijaju se oni književni rodovi koji zahtjevaju svečanu, nimalo intimnu atmosferu, od umjetnika biran izraz i plemenitu misao, a od publike visoku kulturu i prijemljivost. Pravi izraz francuskog klasicizma je kazalište, i to više tragedija kao "visoki žanr" nego komedija kao"niski žanr". Međutim ovo kazalište nema nipošto popularan karakter. To nije spektakl koji privlači mase, to je kazalište koje od publike zahtjeva naobraženost i izgrađen ukus.


 Antun Gustav Matoš – Cvijet sa raskršća


Bilješke o piscu:
G. Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu.
Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, muzičke, likovne i kazališne prikaze, pjesme, a okušao se i u dramskom radu.Kompozicijski solidno postavljene, njegove pripovijetke su pune ilirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.
Nov u pjesničkoj frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskog simbolizma s kraja 19. st.

Tema djela:
ljubav između Solusa i Izabele

Vrsta djela:
Novela

Citat za glavni lik:
«Kosa se raskošljala u rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u dugačkim, teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima.»
Citat opisuje Izabelu kako je vidi Solus dok se polagano budio.

Citat za eksterijer:
!Jezero šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skaču razigrane djevojke, šibajući uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bučnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja. Bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od požude, kroz jareće drhtavo, požudno blejanje.»
Citat opisuje neki krajolik kako ga u snu vidi Solus.

Citat za glavni događaj:
«I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojče.
- Pardon, gospodine! Zahvalite gospođici ako ne razumjeh smisao
vaših kleveta!- reknem muklo, gotov na sve.
-Gospođica je nabasala slučajno, pošto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kuću.
-No gospodin učini kao da me ne ču, i pođe, vukući te se morah braniti toljagom.»
Citat opisuje trenutak kada Izabelin otac vodi Izabelu podalje Solusa.

Karakterizacija likova:
Solus- samotnjak, brižan, hrabar, slobodan

Izabela- slijepa, nježna, znatiželjna

Kratak sadržaj:
Novela govori o čovjeku koji sebe naziva Solus i koji sam putuje svijetom jer ne voli gradove. Uz to on ne voli biti slobodan. Jednog dan zaustavio se u jednom francuskom gradiću gdje nakon što se okrijepio, zaspi na jednom lovačkom puteljku nedaleko od novog ljetnikovca.
Dok se budio osjeti da nije sam. Ugledao je pored sebe prekrasnu djevojku, ali ubrzo shvati da je ona slijepa. A ona je toga dana prvi puta otišla sama s svojim psa od kuće dok nitko nije pazio na nju. Djevojci se Sulus odmah svidio i nagovarala ga je da zajedno pođu u njezin dvor. Kad on to otkloni, ona poželi sa Solusom lutati svijetom. I baš dok ju je uvjeravao da ni to nije dobro za nju, pojavi se djevojčin otac i grubo prekine njihov razgovor, odvevši djevojku kući.


2. Cvijet sa raskršća

Vrsta dela:
novela

Mesto radnje:
francuski gradić N.

Motiv:
Izabela

Ideja:
ljudi su onakvi kakvi su krajevi u kojima žive

Kompozicija:
1. opis prirode
2. ljubav na prvi pogled
3. dva različita pogleda na svijet
4. rastanak

Glavni likovi:
Solus, putnik, fotograf
Izabela, bogata djevojka

Sporedni likovi:
Izabelin otac

Karakterizacija likova:
Solus- čovjek nezadovoljan životom, on naprosto putuje da bi našao nešto bolje, ljepše. Ondje mu je sve bilo nadohvat ruke, no on to napušta i kreće dalje, jer neprestano traga za ljepotom i savršenošću.
Izabela- simbolizira idealnu ljepotu, ona je simbol ljepote i ljubavi, simbol čednosti i netaknutosti, ona je taj cvijet s raskršća.
Glavni junak je putnik koji pješke putuje po svijetu, a ono što je lijepo bilježi svojim fotoaparatom. Ime mu je Solus. Na jednom takvom putovanju on stiže u mali francuski grad i zastaje da se odmori. Probudivši se zatiče ondje prelijepu, ali slijepu djevojku Izabelu. I između njih se rađa ljubav na prvi pogled. Izabela živi s ocem i paziteljicom, kako je Matoš naziva, koja je čuva i uvijek je s njom. No ovaj put, Izabela se uspjela odšuljati iz dvora i tako je naišla na Solusa. Ona se zaljubljuje u njega i želi da on pođe s njom u dvor i da zajedno tamo žive, no on to ne prihvaća jer kaže da onda ne bi bio slobodan, a drugačije ne može živjeti. Izabela onda pristaje i da krene s njim na putovanja, besciljna lutanja svijetom, ali on joj ne želi takvu sudbinu. U to dolazi Izabelin otac i odvodi je natrag u dvor, a Solus nastavlja sa svojim putovanjem.

Mark Tven - Doživljaji Toma Sojera

Bilješke o piscu :
Mark Twain rođen je 1835.god. na Floridi u državi Missouri. Umro je 1910.god. . Napisao je : Kraljević i prosjak ,Doživljaji Hucheeberryia Fina.

Mjesto Radnje :
otok, Ilijanska obala

Vrijeme radnje :
ljeto

Likovi :
Fin, crnac ,Tom ,Douglas , tata ,Bames ,Joe ,Harper , Ben ,Huck…

Fabula :
Dječak Huck imao je pijanog oca kojega je viđao jednom tjedno. Imao je prijatelja Toma Savyera sa kojim se je puno družio. Njih dvoje su htjeli osnovati razbojničku bandu. Jedne noći je Huck Fin pomogao crncu Jimu da pobjegne. Došli su na jedan otok gdje je Huck bio kod jedne obitelji, a Jim je bio na splavi. Huck je našao Jima i plovili su dalje rijekom tražiti Cairo .Kada su vidjeli da bezvrijedno traže dogovorili su se da će se vratiti doma i reći istinu. Kada su nakon dugog putovanja došli u grad Jima su zarobili. Kada su to saznali Tom i Huck probali su ga osloboditi ,ali bez uspjeha. Prije smrti gospođica Watson oslobodila je Jima ropstva.


Hans Kristijan Andersen – Devojčica sa šibicama


Naziv knjige
Bajke i priče

Glavno lice:
Djevojčica

Sporedna lica:
dječak, otac, bakica, ljudi

Djevojčica :
siromašna, gologlava, bosonoga, jadna, gladna, promrzla, mrtva.

Djevojčica je vrlo teško živjela. Prodavala je šibice. Nije smjela doći kući ako ništa ne bi prodala. Voljela je svoju pokojnu baku koja joj se ukazala. Baka ju je ponijela sa sobom u visine i nestalo je hladnoće, gladi i straha. Djevojčica se smrznula posljednje noći u staroj godini. Ljudi su je sažaljevali, ali joj više nisu mogli pomoći jer je bila mrtva. Sve je nestalo i djevojčica je sada sretna sa svojom bakicom.

Mato Lovrak – Družina Pere Kvržice

Bilješka o piscu:
Mato Lovrak rođen je 8 ožujka 1899.g. u Velikom Građevcu kod Bjelovara. Književničkim radom se bavio 50.godina. Najviše književničkih radova napisao je za dijecu. Posebnu popularnost stekli su romani “Vlak u snijegu” i “Družba Pere Kvržice”. Dramatizirani su, a prema njihovom sadržaju snimljeni su filmovi istoga naslova. U svojim djelima Mato Lovra prikazuje djecu u igri , u školi, u obitelji, u rtazličitim akcijama i pustolovinama, Mnoga Lovrakova djela prevedena su na druge jezika. Mato Lovrak umro je 1974.g. u Zagrebu.

Tema:
Djeca obnavljaju stari mlin da bi ga predali na uporabu nesložnim seljanima.

Osnovna misao:
Zajedničkim radom i trudom se može sve ostvariti.

Vrijeme radnje:
Lipanj

Mjesto radnje:
Selo

Likovi:
Pero, Šilo, Medo, Milo Dijete, Budala, Divljak, Danica, Marija, učitelj

Sadržaj:
Bio je mjesec lipanj. Pero se rano probudio i poveo kravu u polje. Imao je temperaturu. Sječao se riječi koje je otac govorio majci o starom mlinu. Mlin je bio zajedničko imanje cijelog sela. Nakon što se potrgao most tako da se kolima ne može prijeći u mlin neki su seljaci htijeli da se most popravi, a drugi su se tome protivili. S vremenom seljaci su prešli mljeti u stari mlin, a svoj su mlin napustili. Pero je cijelo jutro o tome razmišljao i odlučio da skupi svoju družbu i obnovi stari mlin. Vratio se kući i veselo krenuo u školu. Pridružili su mu se prijatelji: Medo, Šilo, Budala, Divljak i Milo dijete. Iako su morali na vrijeme biti u školi otišli su na treešnju gazde Marka da bi im Pero pokazao stari mlin. Odatle su ih potjerali tako da su otišli do starog zvonika odakle se mlin najbolje vidi. Tu im je rekao da će mlin biti njihov, a o detaljima će se kasnije dogovoriti. U školu su zakasnili, ali im je učitelj oprostio zbog poslova koje moraju raditi dok drugi spavaju. Taj dan i Pero je dobio nadimak. Zvali su ga Pero Kvržica. Sutradan su svi krenuli u mlin. Put do mlina je bio zapušten i pun granja. Pored mlina je bilo mutno jezero. Sve je to trebalo očistiti i pokrenuti stari mlin. Svoje slobodno vrijeme su provodili u uređivanju mlina.Jednog dana u blizini mlina su pronašli bunar. Htjeli su ga očistiti da bih imali pitku vodu. Prvi je u bunar išao Medo, a kada su ga izvukli van bio je u nesvjesti. Srećom uskoro mu je bilo bolje. Sutradan su Peru spustili u bunar, ali dok su ga spuštali ispao im je lanac i Pero je pao u bunar. Uspjeli su ga spasiti, ali se prehladio i nije mogao ići u mlin. Do perinog ozdravljenja za vođu je izabran Divljak. Misleći na Peru nastojali su napraviti što više posla. Napravili su mostić, očistili grane koje su smetale. U bunaru je bilo pitke vode. Kada se pero vratio bio je sretan, a Divljak se naljutio i pobjegao. S njim je otišao i Budala. Dječaci su se bojali d ne odaju njihovu tajnu. Zaprijetili su mu, ali je on ipak sve ispričao djevojčicama, Mariji i Danici. One su došle u mlin i kada su već sve znale dječaci su ih morali primiti u grupu. Osim toga, djevojčice su znale čistiti, crtati i uređivati vrt. Već je skoro bilo gotovo i svi su bili sretni. Čuli su da se u selu odrasli opet pokušavaju dogovoriti o popravku mlina, ali im to nije uspjelo. Družba je odlučila predati mlin seljacima na zadnj dan škole. Kada su jednog dana došli do mlina vidjeli su izgaženi vrt i pošarane zidove mlina. Znali su da je to učinio Divljak. Družba nije odustala, svu su štetu popravili i očistili su mlin. Kasno su se vratili kući i zbog toga imali probleme, ali tajnu nisu odali. Približavao se kraj školske godine i u mlinu je sve bilo gotovo. Samo se uljepšavalo ono što je već učinjeno. Motrili su na Divljaka da ne oda njihovu tajnu. Nekoliko dana prije završetka škole diječaci su sve ispričali učitelju i pokazali mu uređeni mlin. Dogovorili su se da se završna školska svečanost održi u mlinu. Na zadnji dan škole roditelji su kao i uvijek došli u školu, a među njima je bio i načelnik općine. Bili su tu i tamburaši. Učitelj je pozvao da svi pođu do mlina. Čuo se žamor jer nitko nije mogao razumjeti učiteljev postupak. Ipak su krenuli. U mlinu su ih dočekala djeca gdje su zajedno proslavili obnovu mlina.

Tone Seliškar - Družina Sinjeg galeba


Bilješke o piscu:
Slovenski pisac Tone Seliškar rodio se 1.4.1900. u Ljubljani, a umro 1970.g. Objavio je knjige pjesama:Trobovlje,Pjesme ocekivanja i mnogo proznih djela: Družina Sinjega galeba, Jedra na kraju svijeta, Drugovi, Mazge, Rudi, Nasukani brod, Tršcanska cesta. Više Seliškarovih knjiga prevedeno je na hrvatski jezik, a Družina Sinjega galeba objavljena je u više izdanja.

Tema:
djecja družina koja se bavi poslom za odrasle

Glavni likovi:
Ivo i družina

Sporedni likovi:
Ivini roditelji, Mileva, stari Nikola, mještani, Ante, Lorenza...

Mjesto radnje:
Galebov otok i more

Vrijeme radnje:
Ljeto (u prošlosti)

Poruka djela:
Ako ti samo jedna uspomena ostane od neke voljene osobe, nemoj dopustiti da se još više uništi od starosti, nego je cuvaj od propasti.

Kratak sadržaj:
Bio jedan djecak Ivo, koji nije imao ni oca ni majku.Otac mu je protjeran s otoka, a majka mu je zbog tuge umrla.Živio je sam u jednoj staroj napuštenoj kuci. Jednoga dana otac se jako bolestan vraca kuci i
kod kuce umire. Starac Nikola ga zajedno sa Ivom sahranjuje. Jedino što je Ivi za uspomenu od oca bio je jedrenjak koji se zvao "Sinji galeb". Ivi je odlucio da Sinjeg galeba uredi, da izgleda kao nov. Ivi se pridružuju djecaci iz sela; Petar, Jure, Mijo, Pere i Frane. Oni odlucuju zajednicki urediti brod. Djecaci su sve uredili, samo još treba ofarbati krmu. Pošto je farba bila jako skupa oni odluce da nekako zarade novac da bi to nekako kupili. Djecaci odlaze na kamenolom. Tamao
su radili jako dobro. Prvi sat bilo je lagano, ali kasnije je sunce sve jace pržilo tako da je raditi bilo zaista teško. Na kamenolomu se morao napraviti doista velik posao. Opasnost je prijetila od jedne velike kamene gromade. Trebalo se popeti na vrh te velike stjene koja se svaki cas mogla srušiti. Poslovoda je iz džepa izvadio stotisucicu i rekao: Tko ode gore i postavi dijamant dobije ovu stotisucicu!"Svi su šutili dok se nije javio Ive. Otišao je gore, sretno se popeo i postavio dijamant. Medutim,kada se vracao nazad tlak zraka ga je odbacio i on je lupio o jedan kamen. Razbio je celo, alimu je bol jako brzo prošla. Kada su zaradili za farbu, otišli su kupiti je i potpuno uredili "Galeba". Medutim, jedne zore, kada se Ivo probudio, nije vidio svog "Galeba" na šalu. Mještani su odlucili uzeti "Galeba" jer su htjeli naplatiti barem
jedan mali dio onoga što im je Ivin otac ucinio. Kasnije su Ivo i družina uzeli jedrenjak i s njime otišli na more.

Doživljaj djela:
Ovo djelo mi se svidjelo jer je djecaku za uspomenu od oca ostao samo taj jedrenjak, a on ga nije htio ostaviti da trune, nego je sakupio družinu djecaka i s njima ga obnovio, da mu jedina uspomena od oca ne "potone u zaborav".

Karakterizacija likova:
a) Ive: bio je uistinu mrk djecak, crne kose. Zaboravio je sve one nježne rijeci što ih majke govore djeci. Ne poznaje majcina zagrljaja ni ocevih brižnih, milih pogleda. Sam je rastao, sam se mucio i kada je urlala bura, nije se bojao. Nije imao nikoga da su uza nj privine i tako se na sve priucio.

b) djecaci: dobri i pomažu Ivi u obnovi jedrenjaka.

c) Mileva: Smedokosa, zdravih, rumenih i vjecno nasmijanih obraza, sa svom djecom je mila i dobra, ali, prije, cim je vidjela Ivu odmah se smrkla, jer ga se bojala, kasnije se oslobodila toga straha.

d) Stari Nikola: Petrov i Milevin otac, voli Ivu i pomaže mu u najtežim trenutcima.

Euripid - Elektra

Nakladnik:
Matica Hrvatska

Vrsta dijela:
tragedija

Tema:
Elektrina opsjednutost osvetom svoga oca.

Ideja:
Određene životne situacije nas mogu pretvoriti u zvijeri koje imaju na umu samo osvetu. Koliko god nam se to čini teškim, ne smijemo biti previše radikalni u svojim postupcima, jer nam osveta ne donosi ništa drugo osim grižnje savjesti.

Vrijeme radnje:
poslije 1184. godine prije nove ere (završetak trojanskog rata)

Mjesto radnje:
Grčka (Mikena), selo

Likovi:
- Elektra
- Orest, Elektrin brat
- Klitemnestra, majka Oresta i Elektre, žena Agamemnonova
- Agamemnon, vladar Mikene
- seljak iz Mikene, Elektrin muž
- Dioskuri; Kastor i Polideuk

Karakterizacije likova:
Elektra: zastrašujuće odlučna u tome da ubije majku (i njezinog ljubavnika), i tako osveti oca; ona je ponižena, nakon ubojstva je istjerana kao robinja iz svog doma, boli je majčina nevjera i zanemarivanje djece; udali su je za siromašnog seljaka: sa raskoši kraljevskog dvora spala je na krajnju bijedu – no brak nje i seljaka nije konzumiran, jer on vjeruje da se ljudi iz različitih slojeva ne smiju ˝miješati˝; ona manipulira Orestom, nagovara ga na ubojstvo majke; nakon ubojstva muči ju grižnja savjesti, ali manje nego Oresta; sude joj Dioskuri: udat će se za Pindara

Orest: nakon ubojstva je prognan, i Egist ga je želio ubiti; kada nakon dugo godina naiđe na svoju sestru, zajedno kovaju smrtonosni plan: on će ubiti Egista i Klitemnestru (Elektra ne sudjeluje fizički u samom činu ubojstva); jer je ubio Egista – postaje junak, ali dvoumi se o tome dali bi trebao ubiti majku; Dioskuri ga osuđuju na vječno lutanje, a na njegovom putu će ga pratiti Erinije (tri sestre, božice osvete – Tisifona, Alekto i Megera); Orest će izgubiti razum; (medicinski): Orestov kompleks – želja sina da ubije majku

Klitemnestra: simbol zle i nevjerne žene; uzrok njezinoj patnji i ubojstvu muža: Agamemnon je morao žrtvovati kćer Ifigeniju da bi se mogao vratiti kući; Klitemnestra ga vara sa Egistom i zajedno s njime ubija muža, zbog tog žrtvovanja njezine kćeri miljenice; zanemaruje poslije svoju živu djecu; na vijest da je Elektra rodila, dolazi u njezin dom; Elektra i Klitemnestra se sukobljavaju, i kasnije Orest ubija majku

Problemi:
-moralni – Elektra i Orest su se našli u teškoj situaciji, ali njihova osveta nema etičko opravdanje
-psihološki – glavni dramski sukob je sukob Elektre sa samom sobom
-povijesni – u korijenu, za svu tu tragičnu sudbinu je kriva otmica Helene (koja je bila Klitemnestrina sestra) – povod trojanskom ratu

Osobni doživljaji i zapažanja:
Drama je tužna, zato jer ljudi ne mogu utjecati na svoju sudbinu i djela, već njihovim životima upravljaju bogovi. To je najtragičnije u ovoj i većini tragedija. Ovdje se javlja jedno teško pitanje: Jesu li Orest i Elektra ispravno postupili kada su ubili vlastitu majku zbog toga jer je ona ubila njihovog oca? Jesu li se smjeli miješati u njihovu bračnu razmiricu? Ovdje svatko ima svoje odgovore, ali jedno je sigurno: ubojstvo roditelja je bizarna stvar, i ja mislim da se to moglo riješiti na drugi način. No kada čovjeka zaslijepi mržnja, ne može racionalno prosuđivati. No jedna stvar je pozitivna u toj tragediji: nerazdvojivost Elektre i Oresta (zbog toga su im na kraju sudili Dioskuri – oni su simbol nerazdvojivih blizanaca).

Publije Vergilije Maron - Eneida


Sadržaj:
Trojanski junak Eneja nakon pada Troje sedam je godina lutao po moru tražeći novu domovinu koju mu je odredila sudbina odnosno bogovi. Lutajući morem doživo je mnoge nedaće koje mu je priređivala božica Junona razbivši mu brodovlje uz pomoć boga vjetrova. Spas je našao na dvoru kartaške kraljice Didone koja je veoma gostoljubivo primila Eneju i Trojance. Na gozbi koju je pripremila Didona Eneja je s bolom pričao o desetogodišnjem ratu i padu Troje. Također je spomenuo i Hektora s kojim se susreo u snu i njegov savjet da napusti Troju i s preživjelim Trojancima potraži novu domovinu.Između lijepe Didone i Eneje rađa se ljubav koju je prekinuo Jupiter naloživši Eneji preko svog glasnika Merkurija da krene u Italiju jer to od njega traži sudbina. Didona ne mogavši zadržati Eneju baci na njega kletvu i oduzme si život spaleći se na lomači.
Eneju je oluja bacila na obale Sicilije gdje ga je primio kralj Akest,a trojanske žene umorne od lutanja spališe većinu trojanskih brodova. Na godišnjicu smrti Eneji se u snu javlja otac i naređuje da krene put Italije samo sa ljudima sposobnim za ratovanje jer ga tamo očekuju duge i teške borbe. Prethodno neka posjeti podzemni svijet gdje se je susreo s ocem i Didonom koja mu nije oprostila što ju je napustio.
Iskrcavši se na Italsko tlo Eneja i Trojanci ratuju sa italskim narodom a najveći mu je neprijatelj kralj Turn jer mu je Eneja oteo zaručnicu. Borbe traju do smrti kralja Turna.

Tema spojeva:
Enejina lutanja nakon pada Troje i ratovanja po dolasku u Lacij radi osnivanja nove države

Vrsta spjeva i značaj:
junački ep značajan po tome što je to prvi pravi rimski nacionalni ep, kojeg do tada rimska književnost nije imala i koji se do romantizma cijenio kao najviši uzor epskog pjesništva uopće.

Pjesnički uzor:
Homer odnosno Ilijada i Odiseja

Kompozicija:
u prvih šest pjevanja opisuje lutanja Eneje /Odiseja/ a u drugih šest pjevanja opisuje ratovanja Eneje na italskom tlu /Ilijada/

Glavni motiv:
osnivanje nove države odnosno Rima

Mjesto radnje:
Kartaga i Italija

Zaziv muza upućen je Junoni kraljici bogova koja je željela propast Eneji i Troji iz razloga što je rimsko carstvo u punskim ratovima uništilo Kartagu njoj najdraži grad, pa je pokušala uz pomoć Venere oženiti Eneju Didonom kako bi sačuvala Kartagu.
Junona je bila ljuta na Trojance jer je Paris sudeći od ljepoti između Junone, Venere
i Minerve najljepšom proglasio Veneru što je Junona smatrala uvredom.

Likovi bogova:
Jupiter - Zeus vrhovni bog
Junona - Hera žena i sestra Jupiterova želi propast Eneji i Troji
Venera - Afrodita boginja ljepote majka Eneje
Minerva/Palada/ - Atena kći Jupitrova boginja znanosti i umjetnosti
Neptun - Posejdon bog mora staje na stranu Eneje i Trojanaca nakon što Junona uzburka more jer ne dopušta da itko remeti vode, to su njegovi poslovi
Merkur - Hermes glasnik bogova

Likovi:
Laokont, domišljat , nepovjerljiv, pametniji i mudriji od ostalih.
''Trojanci, o prezrite konja, kakvi su da su, ja strepim od danajskih sviju darova.''
Izreka koja se i danas upotrebljava, a znači da se neprijatelju ne može vjerovati ni kada se ponaša kao prijatelj, jer sprema neku novu prijevaru.
Sinon, lukav i lažljiv Ahejac koji je dobrom glumom uvjerio Trojance da konj nije varka,već da ga Ahejci napraviše za uzvrat otetom kipu božice Palade /Minerva/ koji se nalazio u Troji, te za uvredu bogova i tim konjem žele okajati svoj zločin. Također je rekao Trojancima da će Troju i njihovog kralja Prijama snaći veliko zlo ukoliko odbiju darovanog konja.
Nakon strašne smrti Laokoonta i njegovih sinova Trojanci se uplašiše shvativši smrt kao kaznu srušiše zidine Troje i unesoše konja. Lažljivi Sinon noću je pustio Ahejce iz konja koji pobiše Trojance i osvoje Troju.
U epu je potresno prikazana smrt trojanskog kralja Prijama kojeg je na veoma okrutan način ubio Ahilejev sin Pir prethodno ubivši mu sina.Hektorova sjena potakla je Eneju da napusti Troju i potraži novu domovinu.
Kasandra je bila Prijamova kćer u koju je bio zaljubljen Apolon i koji ju je učinio proročicom, ali kako je odbijala njegovu ljubav kaznio ju je time da njezinim proročanstvima nitko nije vjerovao što je odredilo sudbinu Troje.
Didona lijepa , pametna ,dobra ponosna kraljica Kartage bori se s osjećajem dužnosti i strasti i ljubavi prema Eneji, ljubav pobjeđuje i to dovodi do tragedije
Eneja, hrabar, dobar , pravedan, dužnost stavlja ispred osjećaja .
Enejin lik prema drugima:
Brižan sin, otac i muž tužan zbog smrti žene Kreuze , patnji trojanskog naroda i propasti Troje te spreman povesti Trojance u novu domovinu.
Prema Didoni ispao je nepošteno jer ju je kradomice napustio iako ga je ona primila kao brodolomca i obasipala ga dobročinstvima.Poštuje i sluša bogove/naročito Jupitra/ koji je odredio njegovu sudbinu osnivača Rima i iako voli Didonu odlučan je vršiti volju bogova.
Cijeli ep pisan je po uzoru na Ilijadu i Odiseju, i u pripovjedačkom smislu, jer Eneja kao i Odisej priča o stradanjima, patnjama, doživljajima nakon trojanskog rata.
Svojom kletvom Didona ističe borbe koje će Eneja voditi sa Italskim prastanovnicima, odvajanje od sina, njegovu smrt /pretpostavlja se da se utopio u rijeci Numiciji, a u posljednim stihovima govori od borbi Rima i Kartage pod vodstvom Hanibala .
Kompozicija epa je takva da se u drugih šest pjevanja govori o borbama Eneje na Italskom tlu.
Enejino životno načelo je da je sve u božjim rukama i da ono određuju sudbinu pojedinca, a Didona smatra da svojim postupcima i djelima sami određujemo svoju sudbinu.
Eneja je Didonu ostavio jer on sam ne odlučuje o svojoj sudbini /kad bi on odlučivao nikada ne bi napustio Troju / već su mu sudbinu odredili bogovi kao osnivača Rima, a Didona se ubila zbog ljubavi prema Eneji jer je izgubila dobar glas a prezreli su je susjedi i sami Tirci.
Didona, lijepa, pametna i dobra kraljica Kartage ali puna gnjeva zbog odlaska Eneja, izgubljenog dobrog glasa , osjećaja krivnje što je podlegla strastima, odlučila je oduzeti si život.
Haron je bio prevoznik duša u podzemnom svijetu preko rijeke Stiks gdje bi one našle mir ali samo ako je tijelo bilo zemaljski sahranjeno. Duše koje nisu imale zemaljski pokop bile su osuđene na vječno lutanje.

Podzemni svijet se sastoji od tri kruga :
Tartara - pakla u kojem su zločinci vječno izloženi mukama
Elizija - raja u kojem vlada vječno blaženstvo
Čistilišta u kojem se nalaze duše koje će nakon čišćenja biti ponovo utjelovljene
Ljudi najčešće ne upravljaju svojim strastima , već postaju žrtve strasti, što je u konačnici postala i Didona iako je svojevoljno izabrala smrt.
U život svakog pojedinc nužno je da sam odlučuje o svojoj sudbini.

Mihail Jurčević Ljermontov - Fatalist


Bilješka o piscu :
Mihail Jurčević Ljermontov rodio see 2. listopada 1814. u Moskvi . Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemičke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske , koji je bio stupio u rusku službu . Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog početka slagala sa zetom, a nakon kćerine smrti nastao je između njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela , ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala dječaka kod sebe . Jurij Petrovič vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjećivao sina . Mališan je volio i oca i baku , a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe . Ta je činjenica pridonijela da je dječak prerano sazrio. Budući da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treći kad mu je bilo jedanaest godina , snažno dojmili taknoćutog dječaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnja knijževna djela. Tek kad je, potresen viješću o Puškinovoj pogiblji, napisao je pjesmu Pjesnikova smrt ,privukao je na se pozornost šireg čitateljstva, pa i dvora. Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale četiri godine, od 1837. do 1841, on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladić koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao , stvorio u te četiri godine – mnoštvo potpuno zrelih umjetničkih djela , od kojih su neka ugrađena u temelje ruske književnosti 19. st. Na dan 15. Srpnja 1841.održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi – mala udaljenost i pištolj velikog kalibra . Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na »na najvišem mjestu «glasio je :«Tako mu i treba !«
Podatke pronašla u M. J. Ljermontov »Junak našeg doba« (str. 161.-167.)

Bilješka o djelu :
U svim djelima koje sam da sada čitala ima neka pitanja na koja ni mi nikad nećemo moći odgovoriti, tj. pitanja koja ćemo odnijeti u grob ne riješena. Ovo djelo govori o tome dali netko vjeruje da mu je sudbina već određena, ili je to sve puka slučajnost ono što nam se dogodi. Pisac je u ovom djelu upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu kako dokazati dali je čovjeku određena sudbilna ili samo slučajnost , to je prikazao kao okladu između Pečorina i poručnika Vulića. Pisac je u jednom djelu djela otvorio pitanje da li čovjek može predvidjeti sudbinu nekog drugu, da li je to očito na njegovom licu. Može li se sudbina mjenjati , može li netko izbjeći on što mu je suđeno!? U ovom djelu mi možemo samo pročitati opis poručnika Vulića, jer pisac piše u prvome licu i piše samo o svojim unutarnjim osobinama , šta je volio u mladosti …
Pitanje koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist nećemo moći nikad odgovoriti:
»…. I, ako je zbilja sve preodređeno, zašto nam je onda dana volja, razum ? Zašto moramo odgovarati za svoje postupke ?« (str. 151)
Jeli naša sudbina već određena ili je to samo slučajnost?
» Vi tražite dokaze – predlažem vam da na sebi iskušamo može li čovjek po svojoj voli raspolagati svojim životom , ili je svakome od nas naprijed određen kobni trenutak … Tko hoće da proba ?
-------Hajde da se kladimo – rekoh u šali .
-Kako?
-Tvrdim da sudbine nema – rekoh istresući na stol dvadeset zlatnika , sve što sam imao u džepu.« (str. 153.)

Može li netko predvidjeti nečiju smrt?

»zagledah mu se u oči, ali on odčeka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice i osmjehne se blijedim usnama ; ali ,unatoč njegovoj hladnokrvnosti , učinilo mi se da vidim pečat smrti na njegovu blijedom licu
-----Imao je pravo ! – Ja sam jedini shvatio zagonetno značenje tih riječi jer su se mene ticale , i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu sudbinu ; instinkt me nije
prevario – dobro sam zapazio na njegovu izmjenjenu licu pečat skore smrti.« (str. 158)

Može li čovjek izbjeći sudbinu ?
»- Da, šteta je tog čovjeka …. Koji ga je vrag tjerao da noću razgovara s pijancem ! Uostalom ,valjda mu je tako suđeno!…« (str. 160)

Opis pručnika Vulića:
“Vanjština poručnika Vulića potpuno je odgovarala njegovu značenju. Visok rast i tamna put , crna kosa, crne prodorne oči, prevelik ali pravilan nos – njegova nacionalna značajka, tužan i hladan osmijeh što mu je vječito lebdio na usnama, sve to kao da mu se uskladilo samo da mu može dati pečat posebna stvora, koji ne može imati iste misli i strasti kao oni koji mu je usudosudio za drugove.
Bio je hrabar , govorio je malo ali oštro ; nikom nije povjeravao svoje osobne i obiteljske tajne ; gotovo nikad nije pio vina, nikad se nije udvarao mladim kokinjama….” (str. 152.)

Sadržaj:
Djelo počinje kako pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo da dva tjedna provede u kozačkom naselju. Navečer su uvijek igrali karte , jednu večer kad im je to dosadilo počeli su razgovarati o tome dali netko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki su govorili da postoji popis u kojem piše čas naše smrti , ali ga nitko nije vidio. Uto jedan srpski poručnik ustane od stola i predložio da dokaže kako je sudbina u pitanju a ne samo slučajnost. Kakd je pitao tko želi to isprobati na vlastitoj koži ,nitko nije imao hrabrosti , a Pečorin je predložio okladu. Pečorin je tvrdio da na poručnikovu licu vidi pečat skore smrti , i to iznijeo ,a poručnik je tvrdio da neće uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao od stola i krenu u drugu sobu gdije je stajao obješen jedan pištolj,i uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere poručnika pale su još neke oklade. Poručnik je uzeo pištolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom trenutku u pištolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pištolju ima metaka opalio je jedan hitac u zrak ali tada je pištolj opalio. Nakon završene oklade svi su se vratili svojim kućam , Pečorin je živio u jednom malom stančiću. Zaspao je pred zoru ,ali ga je u četiri sata ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je Vulić , poručnik ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog događaja kozak se zatvorio u jednu kuću na kraju sela.Pečorin je rekao kozačkom kapetanu neka zabavi kozaka , a da će on ući u kuću. Pečorin je ušo kroz prozor u kuću i uspio uhvatiti kozaka.

George Orwel - Životinjska farma


Zapažanja o djelu:
Djelo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki, koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji I ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje šovijek ne zna. Jedan od načina je prikazan I u knjizi Georga Orwela "Životinjska farma".
Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovijek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja. Kako čovjek životinjama može biti primjer ponašanja.
Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju djela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist I najviše od svega čovjekova želja da vlada svime I svima. Tijekom čitanja knjige u meni su se razmjenjivali osjećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje I prezira, pa na kraju osjećaji krivnje.
"Nema više odgađanja", drugovi, reče Napoleon nakon što je ispitao tragove. Pred nama je posao. Već danas ujutro počet ćemo ponovo graditi vjetrenjaču I to će potrajati čitavu zimu, I po kiši I po suncu. Pokazat ćemo tom bijednom izdajniku da ne može tako lako uništiti naš trud. Zapamtite, drugovi, ne smijemo mijenjati naše planove: provest ćemo ih do konačne pobjede. Naprijed drugovi ! Živjela vjetrenjača ! Živjela Životinjska farma !

Anotacija:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je to najvise svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava, koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran. No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se je jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile se otjerati ga sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile se travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati što će drugi na farmi raditi. No s vremenom svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa vlasnicima, ljudima, drugih farmi u okolici, te se nakraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.

Likovi:
Major, Boxer, Clover, Benjamin, Mollie, Napoleon, Snowball, Squealer

Major: "Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsječeni, još je uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobroćudna izgleda. "

Boxer: "Boxer je bio ogroman konj, visok preko sto osadeset centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage. "

Clover: "Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja nakon četvrtog ždrebeta nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost. "

Benjamin: "Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primjedba - na primjer, znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha, ali da bi on radije živio i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi. "

Mollie:"U posljednjem trenutku, usiljeno se nećkajući i žvačući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gosp. Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce.

Napoleon:"Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav. "

Snowball:"Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost. "

Squealer:"Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljaoo nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu , čas na dugu stranui mahao repom koji je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo.

Bilješka o autoru:
George Orwel rođen je 1903. g. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. g. služio je u imperijalnoj policijiu Burmi. Neke od djela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air". Za vrijeme drugog svj. rata javlja je dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. godine završava "Životinjsku farmu", koja je izašla tek u kolovozu1945. Umro je u siječnju 1950. g.


2.Životinjska farma

Bilješka o piscu:
George Orwell je pseudonim za Erica Arthura Blaira (uzeo je George jer mu se činilo engleskim više nego Eric, a Orwell se zvala riječica blizu mjesta gdje je stanovao pa ju je uzeo za svoje prezime)
-rođen je 1903. u Indiji (otac mu je bio tamo u državnoj službi, to je tada bila britanska kolonija)
-u 1933.g. stanovao u istočnom Londonu i poslije u Parizu kako bi upoznao život sirotinje rezultat je knjiga “Bez pare u Parizu”
-na temelju iskustva u imperijalnoj policiji izlazi roman “Burmanski dani”
-1936.g. dolazi u Španjolsku i tamo piše o njihovom građanskom ratu, knjiga izlazi 1938. “Izraz poštovanja Kataloniji”
-njegove važnije knjige su “Neka cvate aspidistra” 1936 i “Izlazak na zrak 1938
-početkom 1944 završio je “Životinjsku farm”, no zbog nekoliko odbijanja nakladnika izdana je tek 1945. (bila je golem uspjeh)
-umro je 1950.g. u siječnju

Bilješke za vrijeme čitanja:
- prvo se upoznajemo s likovima u ovom slučaju životinjama, koje su se okupljale da bi čule što Stari Major ima za reći.
-po Majorovim riječima upoznajemo stanje životinja na farmi, citat: “Drugovi, kakav je sad naš život? Pogledajmo: naš život je bijedan, tegobani kratak.. Kada dođemo na ovaj svijet, daju nam upravo toliko hrane da jedva preživimo. Oni koji to mogu podnijeti, prisiljeni su raditi do posljednjeg atoma snage. Kada prestanemo biti korisni istog trena nas kolju s odvratnom okrutnošću”, te rečenice nam vrlo slikovito opisuju životinjski život ne samo na ovoj farmi već i na mnogim drugim diljem svijeta.
-nakon 3 dana umire Major
-njegove planove o pobuni su razradile 2 mlade svinje Napoleon i Snowball budući vođe
-pobuna se planirala, ali dogodila se neplanirano jer životinje nisu nahranjene do navečer pa su istjerale ljude u napadu bijesa.
-životinje uništavaju sve što podsjeća na ljudska bića kao što je npr. odjeća, citat: “Vrapce, rekao je treba smatrati odjećom, što je oznaka ljudskih bića.”
-odlučile su da kuća koja je prije pripadala G.Jonesu ostane kao muzej.
-farma se preimenuje u iz Vlastelinstvo u Životinjsku farmu
-napisali su sedam zapovjedi na stražnji zid suše, citat:
1. Tko god ide na dvije noge taj je neprijatelj
2. Tko god ide na četiri noge ili ima krila taj je prijatelj
3. Nijedna životinja ne smije nositi odjeću
4. Nijedna životinja ne smije spavati u krevatu
5. Nijedna životinja ne smije piti alkohol
6. Nijedna životinja ne smije ubiti bilo koju drugu životinju
7. Sve su životinje jednake
-tih 7 zapovijedi mi je jako slično na naše, mislim kršćanske 10 zapovijedi
-životinje su održavale farmu i to im je uspijevalo.
-nedjeljom se nije radilo već su se vodile sjednice na kojima se raspravljalo o novim idejama, najaktivniji su bili Snowball i Napoleon no nikad se nisu slagali, citat: “U raspravi su najaktivniji bili Snowball i Napoleon. Ali primjećeno je da se nikad nisu slagali. Citat: ”U raspravi su najaktivniji bili Snawball i Napoleon. Ali primjećeno je da se nikad nisu slagali.”
-već to upućuje na skori rascjep vlasti
-nakon nekog vremena Jones i neki njegovi ljudi napadaju, ali životinje uspješno obrane farmu
-počinje se graditi Snowballu vjetrenjača s čim se Napoleon ne slaže.
-Snowballa otjerali Napoleonovi psi s farme, od tad pa nadalje Snowball se prikazujekaoneprijatelj životinja.
-Napoleon proglašava Snowballa Jonesovim agentom od početka, a Snowballove rane od Jonesova napada je zapravo uzrokovao Napoleon znajući za njegovu izdaju.
-tu se jasno može uočiti zloupotreba vlasti s Napoleonove strane.
-gradi se vjetrenjača protiv koje je bio Napoleon i on tvrdi da to nije bila Snowballova idea nego da ju je on ukrao od Napoleona. Citat: “Napoleon, upravo se on na početku za nju zalagao, a plan koji je Snowball nacrtao na podu inkubatora zapravo je ukraden iz Napoleonovih bilješki.”
-Jones drugi put sa svojim ljudima napada farmu i ovaj put su se životinje obranile, bilo je i mrtvih.
-svinje preko Whympera trguju s ostalim farmama, žive u Jonesovoj kući, Napoleon se uzvišuje. Citat: “O Napoleonu se više nije govorilo jednostavno kao o Napoleonu… naš vođa, drugi Napoleon…”
-Napoleonovi psi razdiru životinje koje jedna za drugom priznaju izdaju
-vjetrenjača je napokon završena, no životinje, no životinje i dalje gladuju, a Boxer je na umoru i Napoleon ga jeodlučio poslati u bolnicu.
-jedne večeri životinje su bile privučene bukon u kući pogledale su kroz prozor.
-vidjele su svinje sa G.Pikingtonom njigovim glavnim neprijateljem i još nekim ljudima
-Napoleon je preimenovao farmu iz Životinjska u Vlastelinsku farmu i time je završena revolucija kao da je nikada nije bilo.

Doživljaj djela u cjelini:
-knjiga mi se svidjela jer zaista opisuje čovjeka koji želi moć i kad ju dobije norodu kojim vlada loše se piše, a trebao bi biti taj koji im poboljšava život
-u ovoj knjizi je napisan 101 kako zloupotrebiti moć i narodu kojim vladate zadati muke.
-ovo bi bio komunizam koji prelazi u aristokraciju te za vrhunac je uzeta veleizdaja vođe Napoleona.

Tema djela:
-rekao bih da je pisac htio prikazati totalni režim kroz knijgu
-životinje su zauzele mjesta ljudi, a kad se vlast mjenjala, nisu odmah reagirale što im se poslije nije isplatila
-možda su one same mislile da će im biti dobro te da će se situacija popraviti.
-njihova naroda ih nije nije napuštala do scene sa svinjama i ljudima u kući

Ideja:
Životinje nisu htjele biti kao ljudi niti patiti od njihove ruke već su htjeli preuzeti svoj život u svoje ruke
-smatrali su ljude nedostojnim tj. da su niži od životinje.
-no na kraju je ispalo da neke životinje nisu ništa bolje od ljudi

Kompozicija djela:
knjiga se dijeli na poglavlja kojih ima 10

Mjesto i vrijeme radnje:
-Engleska, citat: ”Nijedna životinja u Engleskoj nije slobodna.”
-u knjizi se naznačuju samo godišnja doba i godine, citat: “Prošle su godine, godišnja doba su dolazila i odlazila, a s njima i kratki životi životinja.”


3.Životinjska farma

Vrsta dela:
roman, basna

Mesto radnje:
životinjska farma

Vreme radnje:
neodređeno

Fabula:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je to najvise svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava, koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavranNo, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se je jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile se otjerati ga sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile se travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati što će drugi na farmi raditi. No s vremenom svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa vlasnicima, ljudima, drugih farmi u okolici, te se nakraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.

Tema dela:
želja životinja da se oslobode ovisnosti o čovjeku, da svi budu jednaki (misli se na životinje), njihov trud i život, te na kraju veliko razočaranje

Likovi:
Major, Boxer, Clover, Benjamin, Mollie, Napoleon, Snowball, Squealer

Major:
Oko njega su se uvijek okupljale životinje da ga slušaju. Bio je pokretač ustanka protiv čovjeka, koji nikada nije niti doživio. Rekao je da će se to jednoga dana dogoditi, no nije ni slutio da bi to moglo biti ubrzo nakon njegove smrti. Naučio je životinje već zaboravljenu pjesmu «Životinje Engleske»"Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsječeni, još je uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobroćudna izgleda."

Boxer:
bio je vrlo vrijedna i marljiva životinja, želio se dokazati i zavrijediti mirovinu, koju nikada nije dobio. Bio je pokoran Napoleonu. «Zahvala» svinja mu je bila ta da su ga poslale živoderu, rekavši ostalim životinjama da je u najboljoj gradskoj bolnici uz pruženu najbolju moguću skrb. Kada je jednom otišao sa farme, više nikada nije viđen."Boxer je bio ogroman konj, visok preko sto osadeset centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage."

Clover:
Clover je bila inteligentnija od Boxera, no to nikada nije iskoristila. Shvatila je što će se desiti sa Boxerom dok su ga odvodili, znala je čitati…"Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja nakon četvrtog ždrebeta nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost. "

Benjamin:
On je bio po mom sudu također vrlo inteligentan. Shvaćao je da svinje kradomice mijenjaju zakone, dodavajući nove riječi. No to nije pridonjelo ničemu. On je to shvatio, ostale životinje nisu, svinje su nastavile raditi po svome."Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primjedba - na primjer, znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha , ali da bi on radije živio i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je prijatelj privržen Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi."

Mollie:
u ovom romanu, životinje poprimaju ljudske osobine, kao u basni. Za Mollie bih rekao da je razmažena i ljena!!! Osobno ne podnosim razmažene ljude tako da me se njen lik nije niti malo dojmio u pozitivnom smislu. Voljela je pokazivati svoju ljepotu između ostalog noseći mašnice itd. Njena želja ili možda ćak pohlepa za šećerom dovela ju je tamo gdje ju je dovela i meni bi to osobno bilo vrlo drago što je opet vukla kola. No na kraju je možda i bolje prošla nego što su životinje na farmi bile u trenucima njihove gladi i uvijek zasićenih svinja."U posljednjem trenutku, usiljeno se nećkajući i žvačući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gosp. Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce."

Napoleon:
je veliki, lažni i pohlepni vođa koji je mario jedino za sebe i kitio se tuđom slavom – primjer «protjeravši Snowballa i uzevši njegov plan gradnje vjetrenjalče koji kako kaže, nije napravio Snowball, nego Napoleon osobno."Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav. "

Snowball:
smatram da kad bi Snowball bio glavni na Životinjskoj farmi, a da Napoleona nema, život životinja bi bio ljepši i bolji. Imao je dobre namjere. No on je upravo iz tog razloga i protjeran.
"Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost. "

Squealer:
Vješt govornik koji je u mnogim slućajevima gdje su životinje počele shvaćati što se zapravo dešava pobio njihove misli i tvrdnje izmislivši neku vrlo uvjerljivu priču u kojoj je uvijek Napoleon najuzvišeniji junak."Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljaoo nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas n jednu , čas na dugu stranui mahao repom koji je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo. "

Zapažanja o delu:
djelo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih basni, koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji i ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje šovijek ne zna. Jedan od načina je prikazan i u knjizi Georga Orwela "Životinjska farma".Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovijek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja. Kako čovjek životinjama može biti primjer ponašanja.
Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju djela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist i najviše od svega čovjekova želja da vlada svime I svima.
Tijekom čitanja knjige u meni su se razmjenjivali osjećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje i prezira, pa na kraju osjećaji krivnje."Nema više odgađanja", drugovi, reče Napoleon nakon što je ispitao tragove. Pred nama je posao. Već danas ujutro počet ćemo ponovo graditi vjetrenjaču i to će potrajati čitavu zimu, i po kiši i po suncu. Pokazat ćemo tom bijednom izdajniku da ne može tako lako uništiti naš trud. Zapamtite, drugovi, ne smijemo mijenjati naše planove: provest ćemo ih do konačne pobjede. Naprijed drugovi! Živjela vjetrenjača! Živjela Životinjska farma!

Beleške o piscu
George Orwel rođen je 1903. g. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. g. služio je u imperijalnoj policijiu Burmi. Neke od djela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air". Za vrijeme drugog svj. rata javlja je dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. godine završava "Životinjsku farmu", koja je izašla tek u kolovozu1945. Umro je u siječnju 1950. g.

Aleksandar Sergejevič Puškin - Evgenije Onjegin


Ukratko o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. Godine u bogatoj obitelji. Svojim djelom Oda slobodi zamjerio se sudu, te je prognan u južnu rusiju, te tamo piše svog Zarobljenika Kavkaza. Pomilovan je 1826. Godine, te se vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnoisti. Njegova veća djela su: Evgenij Onjegin, Kapetanova kći, Oda slobodi, Zarobljenik Kazkaza, Brončani konjanik, Ruslan i Ludmila…

Ponešto o likovima:
Evgenije Onjegin je tipični lik suvišnog čovjeka, a tome pripomaže i njegova sveopća nezainteresiranost, možda čak ljenost.
Lenski je romantičar, poeta, zanesenjak, sušta suprotnost Evgeniju, kada voli voli strasno, i ne suspreže svoje osjećaje.
Tatjana je seoska djevojka odgojena na romanima Richardsona i Rousseauu, posjeduje neposrednost, nesumljivo stečen u provinciji, među pukom, sa dadiljom.

Kratak sadržaj:
Radnja započenje pričati o mladom plemiću Evgeniju Onjeginu, “suvišnom čovjeku”, koji je dovoljno bogat da se ne angažira ni na kojem planu. Takav život mu ubrzo dosadi. Uto nasljeđuje neko imanje, te mora otićiu u unutrašnjost zemlje na neko vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim, romantičarom, koji je zaljubljen u Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu, mirnu povučenu, koja samo čita knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te mu piše pismo u kojem izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro na proslavi Tatjanina imendana, Onjegin iz prkosa koketira s olgom. Lenskog to uvrijedi, te traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju, te odlazi na duggo putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi u Petersburgu sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao žena generala, oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja putovanja.

Vrijeme radnje:
Radnja se odvija oko 19.stoljeća.

Mjesto radnnje:
Radnja se odvija u Rusiji.

Napomena:
Puškon je na onjeginu radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Byronova komičnog epa Don Juan, an epic satire, pa prema tome kao romantična knnjiževna vrsta. Tek kasnije djelo zauzima mjesto uz ruske realističke romane, gdje je čest lik suvišnog čovjeka.

Johanna Spyri – Hajdi ~ Heidi


Bilješka o piscu:
Johanna Spyri rođena je u Švicarskom selu nedaleko od Ciriškog jezera. Odrasla je u kući u kojoj je živjelo puno djece. Počela je pisati za vrijeme Francusko-Ruskog rata 1871.god.Najviše uspijeha doživjele su njezine knjige za djecu osobito Heidi.Knjiga je ubrzo prevedena na mnoge strane jezike.Umrla je 1901.godine.

Mjesto događaja:
u planinama, gradu, Sesmenova kuća.

Vrijeme događaja:
Ljeto, jesen, zima, proljeće.

Likovi:
-glavni: Heidi- djevojčica koja nema roditelja, radoznala,vesela,poslušna,razigrana.Meni se Heedi sviđa zato što je vesela i poslušna.

-Djed-vrijedan,spretan,prižan,pažljiv,strpljiv.Sviđa mi se djed zato što od drveta može napraviti lijepe stvari.

-Petar-ljubomora,ali u duši dobar.Ne sviđa mi se jer je ljubomoran.

-Klara-nepokretna,tiha i povučena.Sviđa mi se zato što je tiha.

- sporedni: gospođa Rottn meier, Klarin tata, Klarina baka.

Kratak sadržaj:
Sunce je grijalo i žena je vodila Heidi sa sobom do strike sa planine. Kad su došli žena joj je rekla da jeto njezin djed i ona mu je potrčala u susret. Njih dvoje su bili veoma sretni i stalno su bili zajedno.Tamo je srela Heidi i Petrovu baku. Ona je bila slijepa starica i Heidi se brinula o njoj. Nakon tri godine žena se vratila i odvela Heidi u bogatu kuću.Ondje je srela djevojčicu Klaru koja joj postaje prijateljica.Klara je bila bolesna i nije mogla hodati. Klarina baka je Heidi naučila čitati. Heidi je ponoći ustajala te nije mogla spavati zbog čežnje za djedom.Stari liječnik je rekao da se mora vratiti djedu. Sutra dan je Heid došla kod djeda. Donjela mu je pismo u kojem je bilo mnogo novca.Stari liječnik je javio da će doći u planine.Klara je htijela doći u planine k Heidi. Nakon nekoliko dana Klara je stigla kod prijateljice.Klari je je u planinama ozdravila, prohodala. Baka i Klarin otac bili su presretni. Klarin otac je obećao djedu da će se brinuti za Heidi sve dok ne umre.

Osnovna misao:
Pomozi drugima pa će drugi tebi pomoći

Euripid - Medeja


Bilješka o piscu:
Euripid se rodio godine 480. ili, prema nekim podacima godine 485. prije Krista. Rodio se na otoku Salamini, a umro na dvoru makedonskoga kralja Arhelaja u Peli, godine 406. prije Krista. O njegovom životu postoji malo podataka, jer se nije bavio državnim poslovima. Na Euripida je u njegovim mladim godinama utjecao njegov učitelj, filozof Anaksagora, a u kasnijem Euripidovom duhovnom razvoju opaža se i jak utjecaj sofista i tadašnje retorike. Stare vijesti pjesnika opisuju kao ozbiljna i usamljena mislitelja i ljubitelja knjiga, a svi izvori Euripidu pripisuju izvanredno obrazovanje i kulturu. Sačuvan je podatak da je prvi imao privatnu biblioteku.
Euripid je u svojim tragedijama oživio helenski život svojega vremena, s njegovim velikim nasljeđem prošlosti i predviđanjem budućnosti. Nastojao je dotadašnjim obradama mitova dati i novu dušu, pa je iz mitova obično uzimao goli sadržaj, dok je sve ostalo razrađivao na novi način, i unosio misli i poglede na svijet. Zato je već u starini nazivan scenskim filozofom.
S Euripidom je počela prevladavati kazališna, glazbena i tehnička reforma. Tako se služi svim sredstvima izvan drame, primjerice prologom, u kojem se gledatelji obavješćuju o prethodnim događanjima i upućuju u budući razvoj radnje. Uveo je i deus ex machina, božanstvo, koje je umjesto same umjetnički uvjerljive radnje raspletalo čvor tragedije.
Euripid je napisao osamdesetak tragedija, od kojih je, uz fragmente, sačuvano 17 - “Hekaba”, “Hipolit”, “Orest”, “Feničanke”, “Medeja”, “Alkestida”, “Andromaha”, “Pribjegarke”, “Ifigenija u Aulidi”, “Ifigenija na Tauridi”, “Trojanke”, “Bakhantice”, “Heraklidi”, “Helena”, “Pobješnjeli Heraklo”, “Elektra” i “Ion”, te jedna satirska igra - “Kiklop”. Nije naišao na veliki odziv kod tadašnje publike, pa je za života na dramskim natjecanjima ostvario samo četiri prve nagrade. Više razumijevanja i slave nalazi potkraj života na dvoru makedonskoga kralja, a zasluženo priznanje među svojim sunarodnjacima ostvario je tek poslije smrti.
Euripidov jezik je jednostavan i lijep, jednak dnevnom govoru pjesnikovih suvremenika, a stil je providno jasan. Pjesnik je postao uzorom mlađoj tragediji i novoj antičkoj komediji. Osobito je utjecao na rimske pisce - tragika Seneku i pjesnika Ovidija, a i na brojne kasnije europske pisce.

Obrada djela:
Tragedija “Medeja” jest među najboljim Euripidovim tramatskim ostvarenjima, a u njoj je pjesnik iznio na uvjerljiv i potresan način problematiku ljubavi i moralne odgovornosti u braku. MJESTO RADNJE jest Korint, a FABULA je temeljena na mitu o Medeji i Jazonu.
Medeja, čarobnica, koja je spasila život Jazonu kad je krenuo po zlatno runo, pobjegla je s njim, postala njegova žena i rodila mu dva sina. Utočište su našli u Korintu, gdje se Jazonu pruža prilika za ženidbu s Glaukom, kćerkom korintskoga kralja Kreonta. Medeja je očajna zbog gubitka muža i njegove prijevare, pa proklinje kraljevu obitelj, zbog čega je kralj šalje u progonstvo. Pretvarajući se da prihvaća kraljevu odluku, a u duši snujući osvetu, Medeja kralja moli da s djecom u Korintu ostane još samo jedan dan. Susreće Egeja, kojem obećaje pomoć u njegovoj velikoj želji da ima dijete, a on joj zauzvrat obećaje utočište u Ateni. S pripremljenom odstupnicom, Medeja može pristupiti strašnoj osveti Jazonu. Djecu šalje ocu, s poklonom za njegovu mladu - vjenčanim vijencem i otrovanim plaštom. Glauka pogiba u mukama, a s njom i otac Kreont koji ju pokušava spasiti. Medeja, ubivši Jazonu zaručnicu, ubija i vlastitu djecu. Iz Korinta odlazi na zmajskim kolima, a slomljenom Jazonu, koji je proklinje kao zločinku, proriče kobnu smrt.
Naslovni i glavni LIK tragedije jest MEDEJA, žena velike i kobne strasti. Zbog ljubavi prema Jazonu, pobjegla je iz vlastita doma i s mužem i djecom živjela u Korintu kao prognanik. Tim više ju je pogodila Jazonova izdaja koji se pripremao za vjenčanje s kćeri korintskoga kralja. U svojevrsnom prologu, dadilja djece opisuje Medejino stanje:

“A nesretna Medeja, uvrijeđena tim,
uz glasan krik se sjeća zakletava svih
i bogove sve zone za svjedoke tom
na kakav način Jazon vraća ljubav njoj,
Bez hrane leži sama, raskida je bol,
a čitavo je vrijeme grozan guši plač.
Od kada ćuti da je bračni izda drug,
sve samo u tle bulji, pogled joj je tup,
a ako netko reče utješan joj glas
to sluša kao kam il’ kao morski val,
Tek tu i tamo kene bijel i bjelcat vrat
i sama za se plače dragog oca svog
i domovinu svoju i svoj rodni dom
što izdade ih slijedeć muža svoga put,
a toj joj nanije sad i sram i grdan rug.
U nesreći u svojoj sada spozna tek
što znači ostat lišen doma očinskog.
Dječake mrzi, neće ni da vidi njih,
a još od čega goreg mene hvata strah.
Žestoko joj je srce, ja je dobro znam,
otrpjet neće samo tako ovaj jad,
i bojim se da šutke srnut će u trijem,
u sobu gdje joj stoji bivši bračni log,
i u srce će nekom rinut oštar mač,
pa Jazonu il’ ženi žića presjeć nit,
a tim će jošte veća nesreća je snać.
jer strašna je, a onaj tko se zgrabi s njom
taj lako se podičit neće pobjedom.”

Medeja je strasna, i teško povrijeđena žena, ali istodobno i majka. Već u prvom činu vidljiv je njezin neobičan odnos prema djeci. Tako dadilja upozorava odgojitelja da bi od osvetoljubive majke opasnost mogla zaprijetiti i njezinoj vlastitoj djeci:

“A ti od majke djecu dobro sakrivaj
i nipošto ih ljutoj njojzi ne puštaj,
jer vidjeh već da zvjera kao bijesan bik
ko neko zlo da snuje. Neće proć je gnjev,
dok ne padne tu netko od nje oboren.”

Da su djeca doista u opasnosti, potvrđuje već u prvom činu i sama Medeja, nakon što dadilja upozorava na njezino “srce rasrđeno, nesmirljivo i bolno, teško povrijeđeno.” Tako Medeja u svojoj tužaljci kaže:

“O prokleti sinovi nesretne majke,
crkli da bog da zajedno s ocem
i propao dom vam sav!”

Iako zbor korintskih žena smiruje Medeju, i mole je da ne poseže za osvetom, jer će se nevjernom Jazonu osvetiti Zeus, Medeja, opirući se uobičajenom položaju žene u grčkom braku, navješćuje osvetu i to opravdava:

“… Ženu hvata strah
od mača, žena nije ni za kakav boj,
no dirne li joj netko bračni njezin spreg,
tad nećeš naći stvora krvožednijeg.”

Iako Medeji strast i želja za osvetom mrači razmišljanje, ona ipak djeluje s predumišljajem. Tako se, dok Kreonta moli da joj progonstvo odgodi za jedan dan, pravi popustljivom, ali si time zapravo otvara prostor za ostvarenje svojega nauma. Tako zboru odaje:

“Mladoženju i mladu ljut još čeka boj,
a brige ne malene imat će i tast.
Zar misliš da bi govor meni bio blag
da nije sretnu varku smislio mi um,
prešutjela bih sve i ne rekla ni riječ.
Zaslijepih ga, a on je tako bio lud,
da izgonom ne razbi tajni naum moj,
već dopusti mi ostat jošte jedan dan,
i ja ću u to vrijeme postići svoj cilj:
pogubit oca, kćer i s njima muža svog.”

U ovom se citatu vidi da Medeja u tom trenutku želi ubiti Jazona, a ne mu nanijeti bol ubojstvom djece. No, Medeja još nije odlučila kako najuspješnije provesti svoj naum. Kao unuka boga sunca Helija, ne boji se da neće uspjeti provesti ono što želi:

“Vještine ti ne manjka. Žena nije stvor
što postići će cilj u natjecanju kom,
no kada treba splesti kakve spletke splet
tad nema nikog što bi bio tako vješt.”

Medeja je ogorčena svojim položajem - mora napustiti Korint s djecom. Kući ne može, jer je, pomažući Jazonu, izdala obitelj, ne može ni do Pelijevih kćeri, jer su na njezin nagovor ubile oca. Zato ironično Jazonu kaže:

“Mladoženji je ovo krasan svadben dar,
kad žena, što mu bješe zaštita i spas,
ko prosjak luta s djecom svijetom širokim.”

Medeja nekoliko puta podsjeća da je barbarka, a Jazon je upozorava da mora poštivati običaje zemlje u kojoj živi:

“Po meni, prije svega, Grčka ti je dom
ne boraviš u zemlji divljoj, barbarskoj,
po pravu živiš, ne po sili surovoj.”

Da Medeja djeluje posve svjesno, s predumišljajem, potvrđuje i to što si, prije izvršenja djela, priprema odstupnicu. Svjesna je da je, nakon što postane zločinka, neće primiti i zaštititi ni jedan grad, pa joj rješenje pruža slučajni susret s Egejem, atenskim kraljem. Navodi ga na zakletvu da će joj u svakom slučaju pružiti zaštitu i time joj osiguran azil.

“U pravi čas je čovjek došao mi taj,
ko luka spasa, čvrsti pouzdani žal,
sa krme svoje konop ja ću bacit na nj
u Paladin kad stignem, u Atenin grad.”

Medeja je odlučila - otrovat će Kreontovu kćer, a u tome će joj poslužiti vlastita djeca. Navodeći Jazona i Glauku da misle kako moli da joj djeca ostanu u Korintu, poslat će otrovane darove Glauki. Osvetnica Medeja svjesna je da time i svoju djecu šalje u smrt:

“No neću više o tom reći niti riječ,
jer kad se sjetim djela koje pripremam,
obuzima me plač, jer djecu činom tim
također ubijam. No nema stvora tog
što spasiti će njih. A Jazonu ću strt
i smrvit čitav dom, pa onda na put poć
i oplakivat svoje drage djece krv.”

Odlučivši o načinu osvete, Medeja hladnokrvno ostvaruje svoj naum. Prije svega, Jazona uvjerava da se urazumila i moli ga da djecu zadrži u Korintu.

“Ja vidim da je dobro, ponajbolje čak,
što izagnat me iz ove zemlje misli kralj,
jer - kao dušman ljuti tebi, a i njoj,
i kralju - samo smetam, pa ću rado poć.
No ti zamoli kralja da ne izgna njih,
nek djeca žive tu kraj ruku očinskih!”

Praveći se zahvalnom, Medeja nudi dar kraljevoj kćeri - otrovni vijenac i plašt, koji će joj poslati po svojim sinovima. Djeca odlaze, i Medeja, kad se vrate s odgojiteljem, saznaje da su obavila svoju zadaću i kraljevoj su kćeri vlastoručno predala ubojite darove. Slijedi trenutak Medejine duševne borbe. Kao svaka majka, Medeja voli svoju djecu, ali u njezinoj ogorčenoj duši Medeja osvetnica prevladava nad Medejom majkom.

“O što da radim, žene? Kad im oči zrem
i blistave i sjajne, sasvim protrnem
i klonem, te ne mogu naum svršit svoj.
Iz ove ću ih zemlje povest sa sobom,
ne želim da im oca zlom rastužujem
i sebi sama dvostruk bol da zadajem.
No što je sa mnom to? Zar zlo ne vratit zlim?
Zar dušmanima da se ja ne osvetim?
Kolebat neću već ko neki čovjek mek,
i nježna me i blaga neće svladat riječ.”

Medeja je također svjesna da su djeca u smrtnoj opasnosti jer su svojim rukama donijeli otrovne darove, i zato bi se njima mogla osvetiti kraljeva rodbina. Zato još jednom preispituje svoje srce:

“No, možda ipak ne! O srce moje, daj,
poštedi djec, pusti i ne ubijaj!
Nek u Ateni radost budu žiću mom!
Al’ osvetnog mi Hada, boga podzemnog,
ne mogu pustit djecu dušmanima im,
da muče ih i kinje, zlostavljaju njih.
Ta bolja im je smrt, a kad im je već mrijet,
nek vlastita ih majka pošalje u Had.”

Medeja je odlučila, i djeci je time potpisana smrtna presuda. Do konačnoga izvršenja svojega zlodjela, oprašta se s djecom, u potpunosti svjesna onoga što čini:

“O dođite joj jednom u moj zagrljaj,
da privinem ta tijela, slatki dahnem dah.
Pa idite, jer više ne snosi mi vid
da gledam vas, jer silan obuze me jad.
Ja svjesna sam da činim opak čin i klet,
no svladala mi razbor sverazorna strast,
što smrtnika će svakog odvest u propast,
što uzrokuje svako zlo i gnus i kal.”

Medejina osveta postigla je cilj - od otrovanih darova umrla je ne samo Glauka nego i Kreont. Prije Medejina bijega, ostaje još samo jedan strašan čin u krvavoj tragediji - djeca. Pravdajući se da ne želi da im tuđa ruka zada smrt, Medeja se sprema ubiti oba svoja sina:

“Pa naprijed, srce moje, došao je čas
za strašan čin, no ipak tako potreban.
O jadna moja ruko, brže hvataj mač,
privedi tužnom kraju tužnog žića tijek,
i neću se kolebat, neću mislit sad
koliko mi je težak bio porođaj
i kako su mi dragi. Samo kratak tren
zaboravljam svoj porod - na smrt osuđen.
A poslije ću plakat svoga srca plod,
što ubih ga, o jao, jadan li sam stvor.”

Medeja ubija svoju djecu i ne osjeća kajanje zbog svojega strašnog čina. Iz Korinta bježi na zmajevim kolima, i pri tome Jazonu, koji je proklinje, odgovara:

“Ti kažnjen si što meni iznevjeri brak,
jer ne smjedoh da budem tebi smijeh i rug,
a kraljevna, i Kreont što ti dade kćer,
ispaštaju za izgon moj iz grada tog.
Pa zovi, ako hoćeš mene lavicom
i Skilom što u moru živi tirenskom,
ublažit nećeš ugriz oštrog zuba mog.”

Za vlastitu djecu koju je ubila, Medeja jedino može osigurati svečani pogreb i mir njihovim grobovima, i zato Jazonu ne želi predati njihova mrtva tijela:

“To ne, već pogreb njihov moja bit će skrb;
u posvećeni Herin odnijet ću ih hram,
da ne dira im dušman sveti grobni hum.
A tu u gradu ovom, gradu korintskom,
uspostavit ću nov i svečan obred svet
ko pokajničke žrtve za svoj zločin krut.”

JAZON je tragičan lik, unatoč tome što u usponu prema uspjehu vješto koristi druge. Tako mu je Medeja pomogla u pothvatu sa zlatnim runom, a napušta je i koristi Glauku kako bi se domogao vlasti i moći u Korintu. Samoj Medeji svoju izdaju obrazlaže:

“Iz Jolkije kad amo morao sam prijeć
u nevoljama strašnim nemoćan i slab,
zar mogoh ko bjegunac bolju sreću nać
no uzeti za ženu samog kralja kćer?
Učinih to ne zbog tog što te bijah sit
i što me druge žene svladao je čar,
a što mi tako oštro tu spočitavaš,
ni zbog tog što bih htio porod rodit nov,
ta dosta imam djece, nije u tom stvar,
već zato da nam stvorim život dobra pun,
da oskudicu našu tešku uklonim,
jer bijedniku se s puta svaki klanja drug,
i još da djecu našu časno odgojim.
Pa ako tvojoj djeci još se koji brat
iz novog braka nađe, jednako ću njih
obasut pažnjom ja i združiti u rod
i sretno ću poživjet ovaj život svoj.
A što ćeš s djecom ti? Ja srcem želim svim
da buduća mi djeca ovoj budu štit.”

Jazon, smatrajući da postupa lukavo i korisno, ne samo za sebe, već i za svoju djecu, ne može shvatiti Medejinu povrijeđenost, niti njezine optužbe da krši zakletve i božje zakone:

“No ti ne držiš svojih zakletava riječ,
i ne znam da l’ za tebe božji vrijedi red
il nosiš među ljude neki zakon nov,
kad kršiš svoju riječ, a jasna ti je svijest.”

Jazon u svojoj sebičnosti smatra da je prema Medeji postupio pošteno - htio ju je zaštititi i pred bijesom kralja Kreonta:

“Kad god je kralja na te uhvatio bijes,
ljutinu mu stišavah, gasih srdžbe jar
u želji da sa djecom ovdje ostaneš.”

Za progonstvo koje je odredio Kreont, Jazon smatra isljučivo odgovornom Medeju. Prihvaća to kao činjenicu i ne pokušava spriječiti izgon svoje bivše žene i svoje djece, već nudi isključivo novčanu pomoć:

“Al kako bilo sad, ja ne zaboravljam
na dužnosti spram onog koji mi je drag,
pa dođoh k tebi ženo, jer me mori skrb
da l’ novaca ti treba ili drugog čeg
za tebe i za djecu. Jer ovakav put
što predstoji vam, nije podnipošto lak.”

Naivni Jazon prihvaća Medejinu ponudu da djeca ostanu u Korintu, nadajući se da se Medeja urazumila. U idućem citatu pokazuje svu ljubav prema svojim sinovima:

“A vi ćete mi, djeco, prva biti skrb,
uz božju ću vam pomoć život stvorit lijep,
i nadam se da u toj zemlji korintskoj
uz braću čeka vas i vlast i svaka slast.
Pa rastite! A drugo sve će otac vaš
i onaj stvorit bog što srcem nam je sklon,
pa jednog će mi dana sretan svanut čas
da ugledne i jak mognem vidjet vas.”

Jazon nikada neće gledati svoju djecu kako rastu. Nakon što mu je poginula zaručnica sa svojim ocem, on dolazi u Medejin dom da od osvete spasi svoju djecu “da na njih ne bi pao osvetnički gnjev” kraljeve rodbine. Stigao je prekasno da spasi djecu, ali i prekasno da se osveti Medeji, jer ona već na zmajskim kolima, koje joj je postao djed Helij, spremna na odlazak, pokazuje Jazonu mrtva dječja tijela. Jazon je slomljen, upropašten, i proklinje Medeju:

“O rugobo, što ne znaš za stid ni za sram,
i ubojico djece, bježi s vida mog,
da tugujem i stenjem ostavljen i sam.
Nit nevjesta će mlada život sladit moj,
nit radovat se neću djeci rođenoj,
već nema ih i nikad neće čut mi glas.”

Iako je Jazon uništen čovjek, kojemu jedino preostaju kletve, on se ne osjeća krivim zato što je Medeju izdao, već samo zato što ju je doveo u Korint, što je “iz barbarske zemlje presadio strašan drač.” Medeja primjećuje da su Jazona “minuli smijeh i obijest”, ali još nije završila s njim, i stoga mu izriče konačno strašno proročanstvo:

“Dok tebe će po pravdi grozna stići smrt,
jer strašan čovjek mora strašnom smrću mrijet:
Još stoji stari “Argo”, istruli ti brod,
no past će i težinom zgnječiti te svom
to bit će jadan konac novom braku tvom.”

Jazon samo može gledati kako Medeja nestaje, ne ispunivši mu čak ni molbu da još jednom dotakne svoje mrtve sinove, i svojom se tužaljkom obraća bogovima:

“O Zeuse, da li čuješ okrutan joj zbor,
i patnje moje vidiš, stradanja i jad,
što zadaje mi ženska neman ta i zvijer,
čedomorka i krvnik djeci nejakoj.
Od svega srca plačem tu i naričem
i bozima se molim da mi čuju zov,
da budu mi svjedoci protiv gada tog
što djecu meni pobi i što ne da sad
da taknem ih se mrtvih, da im spremim grob.
O, da ih nikad na taj ne porodih svijet
i ne vidjeh gdje zakla ženski stvor ih klet!”

U tragediji “Medeja” važnu ulogu ima ZBOR žena Korinćanki, kao promatrač i komentator zbivanja. Zbor najčešće progovara kroz usta ZBOROVOĐE, a najzanimljivije je pratiti odnos zbora, odnosno stanovnika Korinta prema Medeji. U početku, Medeju sažaljevaju, zbog Jazonovog odnosa prema svojoj ženi:

“O jao, nesretna ženo,
nevoljna, jadna i bijedna!
Kamo ćeš poć, pod koji li krov,
u koju zemlju, gdje li ćeš nać
sklonište sebi i djeci spas.”

Zbor Jazona upozorava da nije smio ostaviti svoju ženu, ali nakon što Medeja otkriva svoj strašan osvetnički plan, zbor ju zaklinje da ne ubija vlastitu djecu:

“O jao, zar djeci smrt!
Dječju zar prolit ćeš krv?
O tako ti koljena tvog,
poslušaj vapaj naš.
I nemoj da djecu svoju
okrutno ubijaš.
Odakle smjelost i snaga
ruke i srca tvog,
o kćerko moja draga,
da latiš umorstva se tog?
Zar moći ćeš suha oka
dječju gledati kob?
No ne vjerujem tome
da krut izvršit ćeš čin,
kad koljenu padne tvome
jedan ti i drugi sin.”

Svjedok provedbe Medejina okrutnoga plana, zbor, u trenutku kad djeca odlaze s ubojitim poklonima u kraljev dvor, sažaljeva kraljevnu Glauku, i Jazona, ali i Medeju:

“I tebe žalim, nesretna majko,
što novi te nagnao brak
da proliješ dječju krv,
jer bespravno prijeđe ti muž
drugoj u naručaj.”

Kada je već Glauka mrtva, a s njom je žrtva posao i njezin otac Kreont, zbor više ne sažaljeva Medeju, već zaklinje bogove da je spriječe u ubojstvu djece:

“O, zašto ti u duši vrtloži se bijes
i u srcu ti tolik strašan bukti gnjev!?
Kad oduzme ti život krvom rodu svom,
tad mira neće naći ubojičin dom,
već zlom će ga obasut osvetnički bog.”

Zbor, koji iznosi stajalište autora, ne ostaje dužan ni Jazonu. U trenutku kad nariče nad svojim mrtvim sinovima, u jednoj od replika, zbor mu odgovara:

“Sad tepaš im i sada ljubio bi njih,
a kako bješe dosad?”

Zbor u tragediji izriče nekoliko pjesama u kojima su mišljenja o braku i djeci, a u završnoj iznosi stajalište već viđeno kod starijih dramatičara, o bogovima koji ravnaju sudbinom ljudi:

“Na Olimpu Zeus nam ravna sudbine,
koješta nam nenadno bogovi vrše:
kad si bez nade, dobro ti čine,
kad nadaš se, mnogu nadu ti skrše.
Takve su eto i sudbe njine.”

U analizi jezika i stila, treba istaknuti da Euripid slika ne samo događaj nego i duševna stanja i to izrazitom snagom. Od slutnje o nesreći koja se skriveno pojavljuje na početku tragedije, prijelazi, puni opisa Medejinih osjećaja, vode do jezovitoga prikaza pojedinosti Glaukine smrti:

“A tada klonu, pade stvor unesrećen,
iznakažen i tako strašno izmijenjen,
da jedva bi je otac prepoznao njen,
tu nema više zjena, obraz nesta lijep,
a s tjemena joj stalno rujna kaplje krv
i sve se miješa s ognjem koji plamti sveđ,
dok s kosti pada meso komad po komad
ko kad se s luči toči crne smole kap,
toliku ima snagu otrov onaj ljut.”

Suprotnost su tome posve lirski dijelovi pjesama zbora, primjerice poznati dio o Ateni, u kojem zbor upozorava na mir i ljepotu toga grada, u koji se sprema zločinka Medeja:

“Atenjani sjajni, rode Erehteju davnom,
potomci ste bogova blaženih,
dom vam u kraju je svetom i slavnom,
punom dobara netuđinskih.
Vječno vam cvate mudrosti cvijet
i vedar vam uvijek je nebeski svod,
gdje Muze na ovaj rodiše svijet
Harmoniju - svoj plavokosi plod,
a Kefisa tu je ljepotekog
Afroditu bistru zacrpla kap
i lahora ljupkoga dah
nad čitav dahnula kraj.
I ružino mirisno cvijeće
u svoj je uplela pram
i mudrost slala i ljubav
za pomoć i potporu vam.
Pa kako će onda grad
gdje vodama divan je tok,
kako će mili taj kraj
gdje u svemu vlada sklad,
primiti tebe što kaniš
djecu ubiti sad?”

U tim se stihovima pokazuje kontrast između sklada života u suglasju s bogovima, i nesređenosti Medeje, koja se sprema počiniti strašan zločin. Jezik je jednostavan, i Euripid koristi uobičajeni govor svojih sunarodnjaka, a upečatljive slike postiže bez previše stilskih figura.

Doživljaj djela u cjelini:
“Medeja” je djelo koje unatoč starosti od gotovo dva i pol tisućljeća, nikoga ne može ostaviti hladnim. Rušilaška strast i želja za osvetom koje rezultiraju strahotnim zločinom glavna su značajka ove tragedije. Medeju je teško razumjeti, posebice njezinu nesmiljenu osvetu nad vlastitom djecom. Mislim da je Medeja imala i drugi izlaz, čak i nakon što se tako strašno osvetila Glauki, jer mogla je djecu povesti sa sobom zmajskim kolima. Euripid je s “Medejom” bio daleko ispred svojega vremena, a kroz svoju junakinju pobunio se i protiv položaja žene u tadašnjem grčkom društvu:

“Od svih stvorenja što ih svijetli resi um,
ja smatram ženu stvorom najnesretnijim:
u prvom redu moraš miraz doniet skup,
a drugo: tijelom onda ovlada ti muž,
što smatram gorim zlom od drugih zala svih.
A pitanje je uvijek veliko, to znaš,
da l’ nesretan il sretan tvoj će biti brak.
Za ženu razvod braka nije slavan čin,
nit može sama muža otjerati svog.
Za ženu ti u braku sve je zakon nov,
pa ako ne zna za njeg, mora biti vrač,
da zna unaprijed kakav brak će biti njen.
Pa prijeđemi li sretno preko zala tih
i muž nam rado snosi bračni s nama vez,
to blaženstvo je pravo, inače je smrt.
Muškarac kad u domu razljuti se čim,
u gradu negdje sebi utjehe će nać,
potražiti vršnjake ili druga kog.
A ženski jadni rod nek theši sebe sam.
I pričaju da oni kopljem biju boj
i nama štite život i nad glavom krov.
Budale! Triput više voljela bih štit,
no porođajne muke jednom osjetit.”

Euripid ipak slavi brak u kojem mora biti sklad muškarca i žene, i u kojem je ljubav važnija od strasti. Medeja je prognanica, koja je zbog Jazona izgubila obitelj i dom, i tu je začetak njezine tragične sudbine. Zbor zato pjeva nježnu pjesmu o ljubavi prema domovini:

“Domovino, mili dome,
sretna sam u krilu tvome,
ne stigo me nikad jad
da izgubim rodni grad.
Neka nikad ne doživim
daljinama da se sivim
potucam kroz strani svijet.
Koliko mi oči glede
od tog veže nema bijede,
bolje mi je onda mrijet.”

Pero Budak - Mećava


Bilješke o piscu:
Pero Budak rođen je 21.lipnja 1917. u Trebinju. Dramatičar, pjesnik, prozaist i kazališni djelatnik. Pokretač niza izdavačkih djelatnosti; zapaženo je djelovao u nizu udruga dramskih umjetnika. Djela: Mećava, Potez kistom, Proljeća bez ljeta, Zaboravljeni, Svjetionik, Žedan izvor...

Sadržaj
Drama Mećava započinje prikazom jedne obitelji za vrijeme zime u Lici. Jole, glava te obitelji, se opijao, Manda njegova žena i Maša, njegova kćer, su prale suđe. Izvana su se čuli vukovi koji su Joli išli na živce. Izašao je van s puškom i opalio. Vukovi su se razbježali. Nakon toga vidio je da je upravo spasio nekog čovjeka od vukova. Donijeli su ga u kuću. To je bio Perelja. On je bio zaljubljen u Mašu. Kad su Maša i Perelja ostali sami u kući poljubili su se. Oni su tako spletkarili sve dok se Ivan, za kojeg se Maša trebala udati, nije trebao vratiti kući. Mjesec dana prije Maša je ostala trudna s Pereljom samo ona to nije zapazila. Nakon što se Ivan vratio iz Amerike i odveo je na pregled i ustanovio da je trudna. Ni on nije ništa zapazio i mislio je da se njemu i Maši jednostavno posrećilo i da će imati dijete. Nakon što je prošlo osam mjeseci dijete je bilo spremno za rođenje. Ivan je zapazio da je to prerano. Znao je da je Maša zatrudnila prije. Maša je priznala da je napravila dijete s Pereljom koji je za to vrijeme bio u Slavoniji. To je bila sramota za Jolu pa je rekao da se to kopile neće roditi u njegovoj kući nego u štali. Perelja je došao kad je Maša već trebala roditi i nagovorio je Jolu da se dijete rodi u kući.

Tema
Tema ovog djela je odlazak na rad u razvijene zemlje mnogih muškaraca, a samim time je određen i život djevojaka koje moraju čekati svoje muževe i po deset godina.

Ideja
Poticanje stanovništva na smanjen odlazak u inozemstvo.

Karakterizacija likova
Jole je starac koji se po cijele dane samo opija. Jole je pravi seoski gospodar koji misli da u kući sve treba biti po njegovom. Bio je u Americi. Sijeća se mukotrpnog rada u Americi. Iako je proputovao cijelu Ameriku vratio se u kraj iz kojeg potječe. Jole se jako brine što će o njemu drugi misliti, a ne što bi on o sebi trebao misliti. Nije dopuštao da se dijete rodi u kući, ali na kraju je ono malo njegove ljudskosti prevladalo.²JOLE: (pogružen, slomljen, polako dolazi i – došavši do Mande – pruža dršćući ruke i uzme maloga k sebi. Uspravi se ponosno i iznad ognjišta podiže dijete uvis kao u nekom drevnom obredu): Velak je ovo dan.²

Maša je kao i mnoge Ličke žene u ono doba samo radila kod kuće i čekala dragoga da se vrati. Čekala ga je šest godina, ali onda je popustila. Predala se drugome s kojim nije mogla biti. Jako je vezana za majku jer je s njom odrasla. Bila je vrijedna i odgovorna. Učinila bi sve samo da dobije svoju ljubav. ² MAŠA: Radije da me udavi neg da ostavim Perelju. Ja više neću Ivana. Ne mogu. Razumiš, mamo, ne mogu.²

Manda je tipična Lička žena. Sluša muža i pokorava mu se. Razumije njegove namjere i njegove postupke. Staje uz stranu Maše, svoje kćeri. Maša je uvijek vjerovala Mandi i povjeravala se. Razumjela je Mašinu prijevaru. Nije ju podržavala u varanju, ali joj je pomogla da se otvori. Čuvala je Jolu i Mašu. Joli je posebno bila od pomoći kad bi se napio. ²MANDA: Jole ti prikoviše pušiš. Znaš da ti je doktur u Gračacu reka, kad te uno gleda na ringlu, da ne bi smije pušit... Ti po vas dan sliniš tu svoju luletinu i žvačeš duvan.²

Moje mišljenje o djelu
Meni se djelo svidjelo. Volim takve priče koje opisuju život prije ovoga danas. Želim znati više o nekadašnjem životu. Život u obitelji bio je složen na drugačiji način nego danas. Svaki se pojedinac morao ponašati po ulozi koju ima u obitelji. Posebno mi se svidjelo što je ovo djelo napisano kao drama. Opisuje se se odlazak u razvijenije zemlje na rad koji je bio posljedica neimaštine i lošeg životnog standarda.

Stjepan Tomaš – Dobar dan tata



Bilješke o piscu:
Stjepan Tomaš rođen je 1947. u Novoj Bukovici, kod Slatine. Gimnaziju je završio u Našicama, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Šivi i radi u Osijeku. Za djecu je objavio romane Moljac i noćni čuvar, Dobar dan, tata i Halo, ovdje komandosi. Moj tata spava s anđelima su ratni dnevnički zapisi. Znatno dopunjeni, kasnije su objevljeni pod naslovom Mali ratni dnevnik, a prevedeni su i na talijanski jezik. Za odrasle je napisao četiri zbirke pripovijedaka: Sveti bunar, Tko kuca, otvorit će mu se, Smrtna ura i Anđeli na vrhu igle te romane: Građani u prvom koljenu, Taninska četvrt, Život u provinciji, Zlatousti i Srpski bog Mars. Za knjigu Dobar dan, tata dobio je nagradu Grigor Vitez 1987. godine.

Fabula:
Dragutin je dugo smatrao da mu je Elvira prava majka, no otkrio je da ona to nije, nego da ga je ona usvojila. Uskoro mu se neki stranac predstavio kao njegov djed. Rekao mu je da živi u Stipanovcu, da mu otac živi u Osijeku, a mama u Njemačkoj. Kasnije je Dragutin pričao s očevim prijateljima i doznao da je on vlasnik bifea “Papagaj”. Jednoga dana Dragutin je otputovao u Osijek posjetiti oca, ali njega nije bilo jer je otišao u Zagreb. Kad se namjeravao vretiti kući, zaustavio ga je automobil u kojem je bio njegov djed koji ga je odveo u Stipanovac. Kada su stigli, Dragutina je dočekao ugledao novi bicikl. Pružila mu se prilika da posjeti oca kad je Elvira otišla u Mađarsku. Došao je u njegov bife i tada ga prvi put vidio. Sve su saznali dok su razgovarali. Baka mu je uskoro dala pismo koje je pisala njegova majka. Pisalo je da ga želi vidjeti u Splitu kad dođe na ljetovanje. Tamo je došla sa svojim zaručnikom kome je Dragutina predstavila kao sina svoje sestre. Dragutin se zbog toga jako razočarao u majci i napokon se vratio Elviri.

Kompozicija:

Uvod:
Dragutin saznaje da nije Elvirin sin

Zaplet:
uskoro upoznaje djeda i baku, odlazi u Osijek vidjeti oca, ali njega nema

Vrhunac:
ponovno odlazi u Osijek i upoznaje oca

Rasplet:
bliži se ljeto, Dragutin ješ jednom odlazi k ocu, ide s mamom na ljetovanje

Završetak:
razočaran u majci, vraća se Elviri

Mjesta radnje:
Mederovac, Stipanovac, Osijek, Split

citati:
'Vratio sam se u Mederovac. . . '
'Odlučio sam posjetiti djeda u Stipanovcu. '
'S autobusa sam sišao u Osijeku. . . '
'Stajao sam u baru hotela Marjan u Splitu. '

Vrijeme radnje:
moderno - radnja se može dogoditi u svako doba

Tema:
otkrivanje pravih roditelja

Ideja:
majka je ona koja djetetu pruža dom, ljubav, toplinu i brine se o njemu

Motivi:
roditelji, pomajka, ljubav. . .

Glavni lik: Dragutin

Osobine Citati
razočaran "Činilo mi se kao da više nisam kod kuće nego u gostima. "
iznenađen "Ljudi moji, bio sam sluđen!"
znatiželjan "Pitao sam sekako izgleda i jesam li mu nalik. Kako živi?"
osjeća krivnju "Ispunjavao me snažan osjećaj krivnje. "
poštuje pomajku "- Ne bih im dopustio da te vrijeđaju. "
zaljubljen "Ljudi moji, u trinaestoj godini ja sam se prvi put zaljubio!"
nesretan "Becsiljno sam hodao Mederovcem osjećajući se vrlo nesretnim. "
ravnodušan prema baki "Bio sam ravnodušan prema njoj. "
strpljiv "Strpljivo sam slušao. "
uzbuđen "Disao sam duboko pokušavajući odagnati uzbuđenje. "
ravnnodušan "Bio je to osjećaj još nedoživljene ravnodušnosti. "

Sporedni likovi:
Elvira, djed, baka, mama, tata, Pajo. . .

Jezik i stil:
knjiga je napisana na hrvatskom književnom jeziku - štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. U njoj ima i nekih žargona i njemačkih riječi U knjizi se pisac služi epitetima, usporedbom, metaforom...


2.Dobar dan tata


Pisac:
Stjepan Tomaš rođen je 2. 01. 1947. godine u Novoj Bukovici kod Slatine. Gimnaziju je završio u Našicama, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Živi i radi u Osijeku. Objavio je nekoliko romana i zbirki pripovjedaka za odrasle, te omladinski roman " Građani u prvom koljenu ".Njegov prvi roman za djecu " Moljac i noćni čuvar " napisan je 1982. godine, a napisan je na osnovu istoimene, nagrađene radio igre za djecu. " Dobar dan tata " drugi je Tomašev roman namijenjen djeci. 1987. godine dobio je republjčku nagradu " Grigor Vitez ".

Vrijeme radnje:
Školski ljetni praznici

Mjesto radnje:
Izmišljeni gradić Medarevac u blizini Osijeka, a dio radnje odvija se u Stipanovcu i Osijeku.

Likovi:
Dragutin Vincetić glavni je lik romana. Rano saznaje istinu o svom porijeklu. Pomno promišlja sve svoje odluke, pa možemo reći da je prerano odrastao. Pati za roditeljima i nikako ne može dokučiti zašto su ga ostavili. Svojoj pomajci Elviri isprva taji posjete ocu no kasnije ih priznaje. U tim je trenucima bio prilično grub, a i sam je toga bio svjestan. Na kraju se ipak bude pravi osječaji prema pomajci Elviri i on joj se vraća.
Pomajka Elvira dugo pokušava kriti Dragutinu njegovo porijeklo i to sve zbog straha da ga ne izgubi. Kad Dragutin sazna istinu odnosi među njima se mijenjaju, ali samo zbog promjene dječakovog odnosa prema pomajci. Iako duboko povrijeđena, ona kao prava majka sve oprašta i
nastavlja graditi odnose međusobnog povjerenja i razumijevanja. Takav stav dovodi do za nju sretnog završetka, to jest povratka Dragutina.

Tema:
Problem usvojenog djeteta koji se za rana suočava sa tom spoznajom injegovo nastojanje da sazna svoje porijeklo.

Pouka:
U nastojanju da ostvarimo životnu sreću i zadovoljstvo valja uvijek odabrati put ljubavi iskrenosti i poštenja.

Kratak sadržaj:
Već sa desetak godina Dragutin saznaje istinu o njegovom porijeklu. Od tada njegov se odnos prema pomajci Elviri počinje mijenjati. Nekoliko godina kasnije kad ga je počeo posječivati djed to jest majčin otac Draguti je konačno otkrio tajnu svog porijekla. Silno je želio upoznati roditelje. Zaoštreni odnos sa pomajkom Elvirom sve se više produbljuje. No ubrzo stiže
prvo veliko razčarenje. Otac ne želi zbog njega dovesti u pitanje odnose u svojoj obitelji i razočarani dječak odluči prikloniti se majci. Jedini lijepi trenutci bili su susreti sa prijateljem Pajom i djevojčicom Belindom u koju je Dragutin bio zaljubljen. Dopisuje se s majkom koja živi u Njemačkoj i ona ga poziva da provedu ljeto zajedno u Splitu. Nakon velike svađe s pomajkom Elvirom dječak odlazi u Split i sastaje se spravom majkom. Ona ga upoznaje sa svojim prijateljem, no predstavlja ga kao sina svoje sestre. Razočarani dječak vraća se pomajci Elviri, a ona ga dočekuje raširenih ruku, puna ljubavi i razumijevanja.
Rastužilo me kad je Dragutin odgurnuo pomajku Elviru i otišao u Split.
Razveselio sam se kad se je Dragutin vratio pomajci Elviri.

Marin Držić - Dundo Maroje


Biografski podaci:
Marin Držić (1508.-1567.) je u Dubrovniku sredinom 16. stoljeća razvio živu i plodnu kazališnu djelatnost. Snabdjevao je amaterske družine scenskim djelima. I sam je sudjelovao u organiziranju predstava pa je postao središnja ličnost dubrovačkog kazališta. U nepunih deset godina napisao je dvanaest djela za pozornicu. Djela su mu: ˝Pamet˝, ˝Tirena˝, ˝Novela od stanca˝, ˝Pjesnik ujedno sastavljeni s mnozi druzim lijepim stvarni˝, (lirske pjesme), ˝Dundo Maroje˝, ˝Skup˝, te pastitske igre ˝Pjerin˝, ˝Mande˝, ˝Arkulin, ˝Grižula˝, i tragedija ˝Hekura˝.
Prilikama i parodičnim kombinacijama namjenjen je pozivu svećenika, on je mogao do svog sudnjeg dana ostati samo klerik u ˝Domiru˝i ne manje skromni župnik u nekom odjelu granda, a on je, baš kao da je nastojao da proba svaki hljeb i iskusi svaku sudbinu, bio je i orguljaš u katedrali, i svirač na zabavama, i student crkvenog prava, rektor sveučilišta i glumac pri izvođenju zabranjenih komedija i sobar jednog grofa na putu za Beč, i tumač tog istog grofa na putu za Carigrad, i pisar u bjednim i zadimljenim uredima svoje Republike, i zabavljač svojih sugrađana i pjesnik ljubavnih stihova, pastoralnih ekloga, komedija iz građanskog života i uzvišenih, dirljivih tragedija i organizator veselih priredbi za svečanosti ˝prid dvorom˝ili po gospodskim kućama, i kapelan nadbiskupov u Veneciji i opasni zamjenik u Firenci.
Onaj neobuzdani duh renesansnog čovjeka koji nigdej ne može da se smiri i koji ni u čem ne može trajno da uživa, bjesnio je i u njemu, i u vrlo velikoj mjeri.

književni rod:
dramski

književna vrsta:
komedija

vrijeme radnje:
mjesto radnje: Rim

jezik:
štokavsko narječje, mnogo talijanskih riječi i latinskih izreka

kompozicija:
2 prologa
Pet činova podjeljenih u scene

Likovi:
Dundo Maroje - živ čovjek i tipičan dubrovački trgovac iz epohe renesanse, a tek poslije toga smiješan i škrt starac komedije, on ,istina, neumorno plače za svojim dukatima i neprikladno podvlači da mu je do njih više stalo nego do sina.

Maro Marojev - renesansni mladić, sin škrtog dubrovačkog trgovca, željan slobode i uživanja. Kad ga je otac poslao u Italiju da postane trgovac iskoristio je priliku i slobodno i bez razmišljanja trošio novac koji mu je otac dao. Naivno i bez razmišljanja prihvaća sve tuđe savjete. Lakomislen i rasipan.

Pomet – je sluga Uga Tudšeka koji je zaljubljen u Lauru, a koja je Marova ˝kurižana˝, tj. Ljubavnica. Snalažljiv je i dosjetljiv, traži puteve do svog cilja, sve čini u svoju korist i za svoj boljitak.

Popiva – je Marov sluga koji, kao i Pomet, čini sve da bi pomogao gospodaru, tj. Iz vlastite koristi.

Laura – je bogata gospođa koja je također doselila iz hrvatskih krajeva gdje se negdje zvala Manda. No, njeno pravo ime je Mandalijana Tudšek što je također otkrio Pomet i za to dobio prilično novca. Laura je navodno zaljubljena u Mara, a u stvari voli njegov novac i luksuz koji joj je pružao trošeći očev novac.

Petrunjela – je Laurina služavka, također pomaže gospodarici gledajući pri tom svoju korist. I ona se kao i svi likovi u ovoj komediji, őkreće kako vjetar puše˝.

Bokčilo – je Marojev sluga, njegov pomoćnik i savjetnik. Stalno govori o Marojevoj škrtosti.

Pera – je prevarena Marova zaručnica, ali je na kraju ipak dobila što je htjela, tj. Udala se za Mara, ali i to je radi novca. Ona je vjerovatno jedina uz Uga Tudšeka koji se povodila za srcem, a ne za materijalnom koristi.

Ugo Tudšek – zaljubljen je u Lauru i postaje njen muž na kraju. Bio je sve spreman dati za svoju ljubav.

Tema:
Škrtost i novac

Ideja:
Kako si u životu učiniš, tako će ti biti.

Sadržaj:
U prologu nas čarobnjak upoznaje sa radnjom cijele konedije. Starca Maroje dolazi u Rim sa sinom Marom. Dao je sinu 5000 dukata i poslo ga u Italiju da obiđe sva važna trgovačaka mjesta i postane trgovac. Međutim, Maro je novac potrošio živeći u Rimu i kupovao je darove Lauri u koju se zaljubio. U Lauru je bio zaljubljen i Ugo Tudšek. Svi oni imaju svoje sluge koji su im veliki pomoćnici i savjetnici. Maroju pomaže Bokčilo, Ugu Pomet, Maro Popiva, a Lauri Petrunjela. Laura uživa u ˝bogatstvu˝ koje Maro djeli s njom, ali kad je Maroje došao u Rim, Maro se pretvarao da ne pozna vlastitog oca. Onda mu Popiva savjetuje da ode Lauri posudi 3000 dukata i da glumi da je trgovac. Laura je, zaluđena pričom o velikom Marojevom bogatstvu, posudila je novac. Plan nije uspio jer je Maroje prevario sina i uzeo mu te tri tisuće. U grad je otprilike u isto vrijeme došla i Pera. Marova zaručnica. Ona je saznala da je Maro s Laurom. Kroz cijelu priču pomet, sluga Uga Tudšeka, pokušava pomaknuti vodu na svoj mlin i otkriti cijelu istinu Lauri da ostavi Mara i uda se za njegova gospodara. Otkrio je Petrunjeli da je Maro zaručen, te da će mu otac uzeti sav novac i povesti ga u Dubrovnik. Kasnije se otkriva i da je Maroje uzeo Laurin novac. Slučajno, Pomet na ruke dobiva dva pisma koja će se kasnije pokazati izuzetno važna. Otkrio je i da je Laurino Pravo ime Mandalijena Tudšek i za to dobio sto škunda. Ne otkrivajući to Nikome, uspio je spojiti Lauru i Uga. Maro se prist oženiti Perom jer je njemu baka ostavila veliko bogatstvo, ali pod uvjetnom da se ožene. Pomet se zaručio s Petrunjelom, a Maroje je vratio bar dio svojih novaca.

Moj sud o djelu:
Ne znam koja je baš svrha ovog djela kao školske lektire. Zapravo ne razumijem što bi trebali naučiti? Kako ne smijemo odustati od konačnog cilja, kako treba gaziti sve što nam se nađe na putu radi vlastite koristi? Ovo djelo mi se čak ni ne sviđa. Nema pozitivnih likova, komediji nijedan lik nije držao oko nekih moralnih normi. Ponašali su se kako je to najbolje odgovaralo. Jedino što mi se stvarno sviđa je Pometova lukavost i snalažljivost.


2.Dundo Maroje

Bilješke o piscu:
Marin Držić, nadimkom vidra, rodio se godine 1508. u Dubrovniku, u obitelji trgovca pučanina. Obitelj Držić, koja je u prethodnoj generaciji dala poznatoga petrarkističkog pjesnika Džoru Držića, nije imala sreće u trgovačkim poslovima pa je gospodarski propala, što je imalo bitnog odraza na Marinov životni put. Godina 1538. važna je u Marinovu životu. Te godine je izabran za orguljaša u dubrovačkoj katedrali i, što je još važnije, dobio je potporu od 30 dukata kako bi otišao na nauke u toskanski grad Sienu. U to vrijeme Siena je bila živo renesansno središte, grad duge sveučilišne tradicije u koji su dolazili studenti iz cijele Europe. Držić je u Sieni proveo nekoliko godina, ne svršivši studij prava. Najzanimljiviji podatak o Držićevom boravku u Sieni odnosi se na njegovo bavljenje kazalištem. Držić od 1548. do 1562. godine živi u Dubrovniku. To je razdoblje njegovog plodnog književnog stvaralaštva. U tim godinama nastala su sva njegova poznata djela. Godine 1548. prikazana je, danas izgubljena, komedija "Pomet" u izvedbi Pomet-družine. Iste godine napisao je pastoralu "Tirena", koja je prikazana iduće godine pred Kneževim dvorom. Držićevi književni protivnici optužili su ga da je plagirao svog suvremenika Mavra Vetranovića. Držić e žestoko branio od optužbi zavidnika, pri čemu mu je pomogao sam Vetranović pjesmom "Pjesanca Marinu Držiću ipomoć", u kojoj odbacuje sve objede protiv Marina. Godine 1550. tiskana je u Mlecima jedina za Držićeva života objavljena knjiga "Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi", u kojoj je uz ljubavnu liriku uvrštena i farsa "Novela od Stanca", pastorala "Tirena" te "Venera i Adon". Iste godine bila je premijera najpoznatije Držićeve komedije "Dundo Maroje". Držić umire 1567. godine u Veneciji.

Likovi:
Dundo Maroje, Maro Marojev, Pomet Trpeza, Popiva, Bokčilo, Pera, Dživo, Perina baka, Laura, Petrunjela, Ugo Tudeški Pomet Trpeza (sluga koji želi pametno iskoristiti fortunu kako bi namjestio Lauru Ugu Tudeškom, što mu na kraju i uspijeva, on je kriv za sve zavrzlame u djelu)

Sadržaj:

I čin
Dundo Maroje traži svoga sina kojeg je poslao u Firenzu da izuči zanat za trgovca. Njegov sin Maro je sa 5000 dukata umjesto da ide u Firenzu otišao u Rim i tu se prepustio lagodnom životu. Kada je njegov otac otišao da ga potraži sa sobom je poveo svoga slugu Bokčila koji nije mislio na ništa drugo nego na jelo i piće. Nakon što su stigli u Rim sreli su jednog Kotoranina, Tripčetu koji ih je poveo u neku gostionu a začudili su se kada su čuli da u Rimu postoji neki gospodin Marin koji živi veoma raskošno. Dundo Maroje je odmah znao da se radi o njegovom sinu. Kada su došli u jednu četvrt, Tripčeta reče da ovdje stanuje ljubavnica gospodina Marina. Došli su pred jednu gostionu, ali mu se činilo veoma skupo te je Dundo Maroje rekao: "Gdi gospoda i sinjori alodžaju tu ja siromah ne alodžavam tu sinjor Marin alodžava.". Tada se upute do druge gostione koja je bila veoma blizu. U to doba Ugo je sinjori Lauri, Marinovoj ljubavnici obećavao sve samo da mu pokloni malo pažnje ali ona to nije htjela. Upravo u to doba očekivala je Marina. Kada je Marin došao obavijesti svog slugu kako će ostati na ručku sa Laurom. Osim Marinova oca tražila ga je i njegova zaručnica Pera koju je ostavio u Dubrovniku. Ona se je preobukla u momka i zajedno s još jednim momkom tražila ga već tri dana.

II čin
Petrunjela, Laurina služavka razgovarala sa Pometom. On joj je rekao kako je Marinu došao otac i kako će ga ubrzo odvesti sa sobom u iz Rima natrag u Dubrovnik. Također joj je rekao da je Marin ostao bez novaca i da bi za Lauru bilo bolje da gleda za gospodinom Tudeškom, njemačkim plemićem. Petrunjela mu obeća da će utjecati na njenu gospodaricu. U gradu su došla tri prijatelja koji također traže Marina. Jedan od njih je prepoznao Petrunjelu. Maro je sa Laurom stajao na balkonu, a pošto je Laura počela zvati Petrunjelu da uđe u kuću, on se okrenuo i prepoznao svoje prijatelje. Nakon toga iz gostione izlazi Dundo Maroje i sukobljava se sa sinom. Najprije ga je pitao gdje su 5000 dukata, Marin se je pravio da ga ne poznaje. To je oca rasrdilo, te je on potegao nož da ulovi sina. Uto dođe kapetan i Dunda Maroja odvede u tamnicu. Nakon što su Dunda Maroja odveli u zatvor, Bokčilo je ostao sam, a nakon lutanja gradom sreo je Pometa. Pošto su se poznavali još iz Dubrovnika, Bokčilo ispovijedi nezgodu koja ga zadesi. Na to Pomet savjetuje Bokčila da pokuca na Laurina vrata i da kaže da je Dundo Maroje sinu donio tovar vrijedne robe, te traži da se pomire. Kada je to Popiva čuo odmah ga je uveo gospođi Lauri da ga dobro nahrani.

III čin
Kada se Marin vratio, pred kućom ga dočeka gospodin Sadi koji je tražio da mu Marin plati svotu od 200 dukata koju mu je bio dužan zbog ogrlice koju je poklonio Lauri. Pošto nije imao baš mnogo novaca, Marin je najprije odugovlačio, a onda je vidio da ne može izbjeći plaćanje, te plati dug. Kada mu je Laura rekla da je Popiva sa Bokčilom otišao po Dunda Maroja, te da će ga dovesti onamo, Marin se razbjesni. Kada je našao Popivu ovaj ga savjetuje da ode k Lauri i da je zamoli da mu posudi 3000 dukata, da kupi robu. Ugo ponovno dolazi kod Laure, te moli Petrunjelu da kaže Lauri da će joj dati dukata koliko joj drago, samo da bude njegova žena. Kada ga Tripče sve to čuje on se posvadi s Ugom. Popiva govori Lauri o tome kako je Marin u teškom stanju i kako nema novaca, a Laura mu odgovara neka Marin dođe k njoj i ona će mu pomoći. Marinova zaručnica Pera, susrela je Petrunjelu i kaže da su Marin i ona zaručeni već 3 godine. Prvom prilikom će to Petrunjela prenijeti gospodarici.

IV čin
Dundo Maroje saznaje da je Bokčilo dosta novca potrošio na hranu i to ga ljuti jer je on veoma škrt. Pošto je Marin nabavio novca od Laure, kupio je robu kojom bi se ocu dokazao kao trgovac. Marin se skromno odjene te pođe ocu u susret. Kad su se susreli Maro kaže ocu da ga je napao netko njemu sličan, pretvarajući se uzornim građanom i poštenim trgovcem. Dundo Maroje se u ovoj situaciji pokazao lukavijim rekavši da treba pohraniti zlato koje je sa sobom donio. Tako je na prevaru uspio nadmudriti Marina i preoteo mu robu. U grad dolazi neki čovjek i traži djevojku po imenu Mandalijena. On je iz Kotora, a poslao ga je otac te djevojke da ju pronađe jer ju je izgubio. Kada se Petrunjela vratila Lauri, rekla joj je da je Marinu u Rimu došla zaručnica, da ju je Marin prevario i da mu je bez veze dala 3000 dukata. Nakon nekog vremena dolazi Popiva donoseći poklon Lauri od Marina. Ona primi poklon i naredi Popivi da joj hitno dovede Marina.

V čin
U petom činu se očituje potpuna pobjeda Pometa koji zna upravljati fortunom. On odjeven poput plemića, s ogrlicom oko vrata dolazi Lauri i u zamjenu za 3000 izgubljenih dukata ponudi Uga Tudeškog. Pomet se s Laurina balkona ruga Marinu i Popivi, koji bjesne. Nakon sve zavrzlame napokon su se na okupu našli Dundo Maroje, Bokčilo, Baba, Pera i Dživo. Dundo Maroje se jako razljutio zbog svog sina, te ga se odriče. Pera je razočarana, no još i dalje voli Mara. No ipak, na kraju, sve je sretnije završilo povratkom svih u Dubrovnik, dok se sinjora Laura vratila u Kotor.

Novac ne treba trošiti bez nekakve veze jer to ima smisla samo neko vrijeme dok novca ima, no kad ga ponestane život se gotovo pretvara u noćnu moru iz koje se teško izlazi, djelo još govori o potrazi oca za gotovo izgubljenim sinom koji uzevši ocu novce živi lagodan život zabavljajući se poput svojih vršnjaka.

Jerome David Salinger – Lovac u žitu


O piscu:
Jerome David Salinger je američki književnik, rođen 1919.godine. Međunarodni uspjeh je doživio romanom "Lovac u žitu". Tim romanom je postao idol jedne generacije američke omladine. Napisao je zbirku novela "Devet priča" i zbirku pripovijetki "Franny i Zooey".

Tema:
Život Holdena Caufielda

Mesto radnje:
opisuju se različiti događaji koje je Holden doživio na različitim mjestima (od New Yorka do njegove kuće) no Holden zapravo sve to govori u bolnici

Vreme radnje:
predbožićno vrijeme, otprilike tjedan dana

Ukratko o delu:
Kroz priču postupno saznajemo o njegovu životu, obitelji, prijateljima, učiteljima i ljubavima.
Holden je dijete dobrostojećih roditelja, ima starijeg brata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i mlađu sestru Phoebe koju voli više nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie je umro od leukemije što je jako utjecalo na Holdena jer je bio jako vezan uz njega.Holden je izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole Pencey Prep, zbog nerada i neuspjeha. Iz škole je trebao otići početkom božićnih praznika, u srijedu, no on odlučuje otići već u subotu, nakon posjeta profesoru iz povijesti i tučnjave s cimerom Stradlaterom.Boji se reakcije roditelja, pa ne odlazi kući nego u hotel u New Yorku. Tu se suočava s noćnim životom: s taksijima, turistima, barovima i sl., čak i s prostitutkom i njezinim svodnikom. Tada susreće bivšu djevojku Sally koja ga nikako ne može shvatiti. Također posjećuje svoju malu sestru Phoebe.
Spreman je otići na zapad, ali se prije toga želi oprostiti sa sestrom. Ona želi poći s njim pa se oni posvađaju. Nakon svađe oni odlaze u zoološki vrt, a zatim i na vrtuljak. Tamo Holden uz sestru pronalazi mir i sreću.
Tim prizorom završava Holdenova ispovijest u bolnici, gdje se nejasno izražava o očekivanjima o budućnosti i mogućnosti prilagođavanja svijetu. U romanu se mnogo pažnje posvećuje Holdenovom unutarnjem monologu, njegovim razmišljanjima o životu, svijetu, ljudima koji ga okružuju, budućnosti...
Vrlo su izraženi njegovi osjećaji prema obitelji, školi, prijateljima i sestri Phoebe koju voli više od svega.
Holden ne započinje priču uobičajenim dugačkim uvodom s mnogo opisa već samo napominje neke važne činjenice koje su važne da se razumije nadolazeća radnja.
Već na samom početku romana Holden napominje da ta priča nije autobiografija u pravom smisli riječi:
"Ako već zaista želite da vam pričam o sebi, prva stvar koju ćete vjerojatno htjeti znati jest gdje sam se rodio, kakvo je bilo moje glupo djetinjstvo, čime su se bavili moji roditelji prije nego sam došao na svijet i sve ono uobičajeno davidkoperfildsko sranje, ali ja nekako nisam raspoložen da se upuštam u te stvari. Osim toga, nije mi ni na kraj pameti da vam sad ovdje pričam čitavu svoju autobiografiju ili nešto slično."Holden nam na početku objašnjava kako se zapravo našao u bolnici:"Pričat ću vam samo o onoj ludnici kroz koju sam prošao tamo oko prošlog Božića, upravo prije nego sam nešto kao šiznuo, pa su me dogurali ovamo da se malo smirim."
Zatim nakon nekoliko stranica iznosi i drugu verziju o svom boravku u bolnici:
"S druge strane, porastao sam u toku prošle godine šesnaest i pol centimetara. Tako sam ustvari i dobio tuberkulozu i morao doći ovamo na sve one proklete pretrage i preglede i tako. Inače sam posve zdrav."Holden nam govori da njegov odnos s roditeljima i nije najbolji. Jako ih voli i priznaje da mu se teško vratiti kući nakon što je izbačen iz škole. Govori da su mu roditelji oduvijek osjetljivi:"...a s druge strane moji roditelji dobili bi bar po dva nervna sloma po komadu kad bih pokušao da kažem nešto pobliže o njihovom privatnom životu. To su dobri, fini ljudi i sve – ne kažem ništa – ali zaista su preko svake mjere osjetljivi."Posebno su postali osjetljivi nakon smrti Holdenovog brata Allieja:
"Od smrti mog brata Allieja ona nije baš naročito zdrava. Strašno je nervozna."
Allie je bio Holdenov mlađi brat uz kojeg je Holden bio posebno vezan. Bio je Holdenov uzor. Holden o njemu govori pun ponosa."Bio je dvije godine mlađi od mene ali zato valjda pedeset puta inteligentniji. Bio je fantastično inteligentan. Njegovi nastavnici stalno su pisali majci pisma o tome kakvo je zadovoljstvo imati u razredu dječaka kao što je Allie. Stvar, međutim, nije bila samo u tome da je bio najinteligentniji član obitelji. Bio je i najbojli, na mnogo načina. Nije se nikad ljutio ni na koga. Općenito se smatra da se riđokosi ljudi veoma lako raspale, ali Allie se nikada nije raspalio, a imao je izrazito riđu kosu."Holdenu je također važna njegova sestra Phoebe, o kojoj govori samo najbolje stvari. Nakon što je napustio školu, ponekad mu padne na pamet da nazove svoju sestru, ali se boje da mu se ne jave roditelji.Holden se stalno uspoređuje sa Phoebe i Alliem. Često govori za sebe da je glup i lud. Tvrdi da je u cijeloj obitelji jedini neuspješan."Trebalo bi da je vidite. U životu niste vidjeli tako lijepu i bistru djevojčicu. Zaista je bistra. Hoću da kažem, otkad je pošla u školu, imala je uvijek odlične ocjene iz svih predmeta. U stvari, ja sam jedini tup u cijeloj porodici. Moj brat D.B. je pisac i sve što god hoćete, a moj drugi brat Allie, onaj koji je umro, bio je pravi mudrac. Ja sam jedini koji je zaista tup."Govori da nema mnogo prijatelja. Izdvaja nam Stradletera, Ackleya i Jane Gallagher. Za Stradletera kaže da je pametan i dobar čovjek, ali da je veliki ženskar. Ackleya je opisao kao strahovito dosadnog i naivnog, ali mu je svejedno nedostajao. Jane Gallagher je Holdenova draga prijateljica, čak i tajna ljubav. Na toj je djevojci sve volio, čak i njen način kartanja. Spominje ju kroz cijeli roman.Holden mnogo govori o svojim razmišljanjima, ali o izgledu vrlo malo. "Često govorim "ljudi moji", prilično često. Dijelom zato što mi je rijčnik vrlo siromašan, a dijelom zato što se ponekad ponašam kao da sam mlađi nego što jesam. Sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponašam kao da imam svega trinaest godina. To je doista ironija jer sam visok 189 cm a u kosi imam dosta sijedih vlasi."U jednom dijelu nam Holden govori da mnogo laže. To potvrđuje i citatom:
"Samo da prestanem lagati. Kad jednom počnem, u stanju sam lagati satima."Holden općenito voli filozofirati pa stvara i cijele odlomke oko inače potpuno nevažnih tema, npr. kako se držati s djevojkom za ruke. Također se često susreće s temama koje voli prokomentirati. Često počinje govorit o nečemu da bi se sjetio druge stvari koja ima neke veze s početnom tvrdnjom, a onda se vraća na prijašnju temu, podsjećajući čitatelja gdje je stao.Holden je jako nesiguran u sebe. Pretpostavljam da ta nesigurnost proistječe iz neprestane usporedbe s Allijem, koji je bio jako pametan.
U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana. Možda se čini neprikladnim, no on je itekako točan. U cijelom se romanu govori o Holdenovim željama, o onome što voli ili ne voli. Tako je Holden jednom pričao Phoebe o tome što bi želio postati. Rekao je da želi biti lovac u žitu, ali takav lovac kojemu bi bila dužnost da lovi malu djecu koja se slučajno zatrčavaju u provaliju. To je povezano sa pjesmom "Ako netko sretne nekog dok kroz žito ide" pa je tako nastao ovaj lovac u žitu.Radnja ovog romana ne teče kronološki nego ovisi o subjektivnim doživljajima lika, a tijek se radnje prekida razmišljanjima i monolozima.
Pisano je žargonom mlade generacije. Holden koristi mnošto poštapalica i fraza, npr. "Što jest jest, bilo je očito da se doista osjeća bijedno što me morao srušiti. Zato sam navio staru ploču. Rekao sam mu da sam pravi pravcati degenerik i sve što uz to ide."Često je taj žargon poslužio za unos humora u tekst: "Počeo sam škicati one tri vještice za susjednim stolom."Holden također koristi ironične usporedbe, npr. "Plesati sa starom Marty bilo je isto kao vući Kip slobode za sobom po podu." Tom usporedbom je želio reći da Marty ne zna plesati, ali je to učinio na prilično smješan način i mislim da nema osobe koja nije shvatila značenje te usporedbe.
Holden sve ljude o kojima govori naziva "stari", bez obzira na njihove godine. Iako i sam koristi mnoge psovke, ne slaže se s njima, pa ih tako pokušava izbrisati sa zidova u školi koju Phoebe pohađa.

"Lovac u žitu" je moderan roman, čiji je stil neoubičajen u odnosu na druga djela u školskoj lektiri. Način opisivanja i razmišljanja u prvom licu je jednostavan i blizak je mladoj generaciji. Nije zamoran jer nema mnogo dosadnih opisa nego je radnja cijelo vrijeme zanimljiva i potiče nas da čitamo dalje. Također nam daje odgovore na mnoga pitanja koja mladi postavljaju o svijetu oko nas. Tako je Holden dobio odgovore na pitanja zašto netko umire mlad, kako pronaći ljubav, probao je cigarete i alkohol, a dobio je i odgovor na pitanje zašto se mora ići u školu. To su sve pitanja o kojima bi se moglo raspravljati. Nije dobio odgovor na jedno jedino tipično dječje pitanje – kuda odlaze patke kad se zaledi jezero u Central parku?


2.Lovac u žitu

Karakteristika lika:
Lik Holdena prikazan je kao lik prosječnog tinejđera. On ima svoje probleme i gleda na svijet na svoj način. Pomalo je problematičan. Pokazuje znakove razumnosti ali misli da mu svijet ne može pružiti ono što on želi. U biti nije loš. Često bježi od problema i upliče se u svakodnevne gluposti. Rekao bih da je on jedan prosječan tinejđer sa svojim vlastitim problemima i vlastitim viđenjem svijeta. Izgubljen je i ne zna što traži tako da je podosta podložan raznim glupostima.

Život lika:
Iz romana možemo zaključiti da je Holden rastao u relativno dobrim uvijetima života. Otac mu je bio pravnik i prema njegovim riječima mlatio dosta love. Imao je sestru i braću. Problemi počinju smrću njegovog brata Alleja što je vjerojatno i uzrok njegovog tmurnog pogleda na svijet i ljude. Vidimo da on nije loš ali baš zbog toga što je izgubljen i ne zna što hoće a kritizira sve živo postaje problematičan te ga neprestano izbacuju iz škola što njegovim roditaljima stvara poprilična muke. Zadnja škola koju je Holden pohađao bila je škola u Pecnayu. Svi su je hvalili ali on je u njoj vidio samo licemjere. I tako je pao godinu i bio isključen iz škole. Roditeljima je bilo uućeno pismo da je izbačen. Holden se je trebao vratiti kući u srijedu. Kad je na kraju sagledao sve svoje prijatelje i svoj život, odlučio je da ode odmah iz Pecnaya i provede ostatke vremana (do srijede) u New Yorku, jer ga je Pecney umarao…. opet pogreška. Otišao je u New York ali sve što je uspio napraviti je to da je potrošio brdo novaca, bio pretučen, pijan, upustio se u sve i svašta te se posvađao sa nekim svojim prijateljima. Na kraju ga je samoća svladala te se je zaputio svojoj mlađoj sestri kući u nadi da ga roditelji neće uhvatiti, uostalom bilo mu je svejedno. Holden zapravo nikad od Allijeve smrti nije bio pravo sretan. Otišao je da bude još do srijede kod svog nastavnika a on mu je podijelio neke savijete, da se trgne i odluči što želi od života. Došao je još jedansok za Holdena…. njegov bivši nastavnik se pokazao kao perverznja…užasno…i to ga je još više zbunilo. Razmišljao je da pobjegne od svega u neku zabit. Njegova sestra mu je poremetila planove jer je htjela poći s njim tako da su se posvađali oko toga I Holden joj je obečao da nikuda neće ići…. mislim da je shvatila kako je to besmisleno. I sada dolazi trenutak kada je Holden osjetio neku toplinu u svome srcu…kada je vidio svoju sestru kako se vrti na vrtuljku…htio je vikati od sreće. Nakraju se vratio kući i sada opet mora u novu školu…on ni sam ne zna što da misli o svemu tome… Da li je postao razboritiji obogaćen ovim iskustvom, tko zna…pričekajmo lovcau kukuruzu.

Simbolika naslova:
Zamislimo lovca kako lovi zeca a nalazi se u žitu. Zec je malen i lovac ga vjerojatno nikada neće uloviti. Tako je i sa Holdenom…on traži nešto ni sam ne zna što a to je tako nedostižno…traži smisao života…izgubljen je…ništa mu se ne sviđa…na kraju pronalazi sreću u svojoj sestri Pheobe…da li je sada našao ono što traži

Ivan Sergejevič Turgenjev - Lovčevi zapisi


Stvaralački portret pisca i životopis:
Turgenjev je rođen 9. Studenoga 1818. godine u Orelu na vlastelinskom posjedu svoje majke u Spaskom-Lutovinovu, nedaleko od grada Mcenska. Majka mu je bila načitana i obrazovana žena. Bio je odgajan guvernantama i odgojiteljima, te školovan u internatima. Od djetinjstva je stjecao široku naobrazbu i kulturne navike. U kući su imali bogatu biblioteku francuskih i njemačkih knjiga. Nerado se prisjećao djetinjstva, jer je majka strogo postupala s njim. Bio je svjedok mukotrpnog života kmetova, pa je zamrzio kmetstvo i gospodsku samovolju. U internatu u Moskvi je dobro naučio francuski i njemački jezik. Preselio se s roditeljima u Petrograd , gdje je nastavio studirati književnost i povijest. Povijest antike i srednjeg vijeka predavao mu je autor Mrtvih duša N. V. Gogolj. Po običaju onog doba da bi upotpunio svoju naobrazbu nastavio je studirati u inozemstvu. Godine 1843. Turgenjev je objavio svoje prvo djelo, puškinovsku poemu Paraša. Prestao je pisati stihove kada se upoznao s francuskom opernom pjevačicom španjolskog podrijetla Paulinom Viardot, s kojom je vezao svoju daljnju sudbinu. Napustio je namještenje i s njom otputovao u inozemstvo, te se nastavio baviti književnim radom pišući ponajviše pripovijetke i drame. Kada je umro Gogolj, bio je ogorčen zbog suzdržljivosti vlasti tiska prema tom žalosnom događaju, te je napisao nekrolog u kojem je dao maha svojim osjećajima. U Petrogradu je cenzura zabranila izlazak toga nekrologa, ali je objelodanjen u Moskvi. Tada je car naredio da se autor kazni sa mjesec dana zatvora, a pravi je povod tome knjiga zbirke pripovjedaka Lovčevi zapisi. Bio je budno praćen od strane policije i nastavio se baviti književnim radom. Burne polemike je izazvao roman Očevi i djeca, gdje je prikazao sukob između starog i mladog naraštaja, a to je bio u stvari sukob između liberala i demokrata-prosvjetitelja. Njegova djela su se paralelno prevodila i na strane jezike. Otputovao je u inozemstvo i dolazio u sukob sa istaknutim književnicima.Turgenjev se iskušao u svim književnim žanrovima i postigao zavidne uspjehe, posebno u romanima, no on je nadasve pripovjedač. On je nenadmašiv u ležernom i lirskom pripovijedanju o onome što je sam doživio ili čuo od drugih. Premda u njegovim romanima nema nikakve fabule, autor nam neprestano zaokuplja pozornost upoznajući nas s vrlo zanimljivim likovima i lijepim krajolicima. Njega su oduvijek zanimali portret i pejzaž. Istinito je prikazivao životne prilike ruskih kmetova i njihovih gospodara, što je tada bila teška optužba tadašnjeg društvenog poretka. Zato je imao neprilika sa tadašnjom vlasti. U njegovom pripovjedalaštvu igra jezik s kojim se izražava. Svi poznati ljudi su mu upućivali pozitivne kritike za njegova djela. Pjesnik okom umjetnika promatra prirodu i objektivno ju opisuje. Tako je Dostojevski za njega napisao kako je čovjek sa mnogo rijetke sreće: “Pjesnik, talent, aristokrat, ljepotan, bogat, mudar, naobražen – ne znam što mu sve priroda nije dala.”
Međutim, unatoč strogoj cenzuri, svakojakim zabranama i pritiscima vlasti, u tim godinama je započelo zlatno doba ruske realističke književnosti. Mnogi su svoja djela kriomice objavljivali. Tako je Turgenjev napisao: “Teško da može itko od današnjih ljudi shvatiti kakvom je ropstvu bila podvrgnuta tiskana misao svakog časa i na svakom mjestu. Književnik, nije se mogao drugačije osjećati nego kao krijumčar.”
Njegov način pisanja je snažno utjecao na razvoj hrvatske književnosti, tj. hrvatskog realizma. Nakon prvog prevedenog djela Faust, njegova djela su se prevodila više nego od bilo kojega drugoga stranoga pisca. U novinama su se mogla pročitati djela: Tri susreta, Mumu, Ukoljica, Prva ljubav, i Dnevnik suvišnog čovjeka i roman Plemićko gnijezdo i Rudin. Tako je Šenoa pozvao hrvatske književnike da se ugledaju na njegov način pisanja. Njegov veliki utjecaj je bio na hrvatske pripovjedače, odvraćajući im pozornost od fabuliranja na prikazivanje socijalnih problema i razvijanje ilirskih elemenata u svojim djelima.

Tema:
Izrugivanje ruskog plemstva i težak položaj seljaka i kmetstva.

Problematika koja se obrađuje:
-mukotrpan život kmetova
-gospodska samovolja
-opis stvarnih likova seljaka i plemića
-opis nerazumijevanja plebejskih intelektualaca i konzervativnog plemstva

Struktura djela:
Zbirka od dvadeset pet pripovijedaka, u kojima su prikazani likovi
seljaka i plemića, te iživljavanju vlastelina nad kmetovima. Širenje mišljenja kako štetnog po vlastelu može prouzročiti smanjenje poštovanja prema plemičkom staležu.

Književna vrsta
- Pripovijetke o lošem položaju tadašnjih seljaka, a pogotovo kmetova.


Inspiracija iz sličnog djela:
- Promatranje i objektivno opisivanje događaja u prirodi koji svoje osjećaje prenosi u krilo prirode i u predmete što ih opisuje. Takvima je pripovjedačima priroda postala rezonancijom njihove čuvstvene nutrine, kao što je opisivao Charles Dickens u svojim djelima.

Vrijeme radnje:
1852. godina

Mjesto radnje:
Rusija.

Likovi:
Arkadij Pavlič Penočkin bivši gardijski oficir mladi vlastelin, obrazovan koji se
vrlo uspješno bavio gospodarstvom. Strog i pravedan, brine se o svojim podanicima. Odijeva se odlično i ukusno, čita francuske knjige i novine, a u kartanju je majstor. Najbolji ženidbeni kandidat.

Sofron Jakovljič nadstojnik, nizak, plećat, sijed i krepak čovjek.

lugar Foma zvan Mrgud, visok, plećat i izvrsno građen čovjek. Crna kovrčava brada zaklanjala mu je grubo muško lice, a oči sitne kestenjaste.

Sadržaj:

Nadstojnik
Mladi vlastelin, bivši gardijski oficir Arkadij Pavlič Penočkin bio je razborit i obrazovan koji se vrlo uspješno bavio gospodarstvom. On za sebe kaže da je strog i pravedan, brine se o svojim podanicima i kažnjava ih za njihovo dobro. Odijeva se odlično i ukusno, čita francuske knjige i novine, a u kartanju je majstor. Za njega kažu da je najbolji ženidbeni kandidat i dame luduju za njim. Posjetitelja obuzima čudan nemir, pa vam čak ni udobnost ne godi.
I krenusmo kočijom put Rjabova. Kada smo stigli u selo počeo se širiti među seljacima nemir i uzbuđenje. Stigosmo do nadstojnikove kuće. Smjestili smo se u takozvanu hladnu sobu, a kočijaši su počeli donositi prtljagu. U to stiže nadstojnik Sofron Jakovljič. Bio je to nizak, plećat, sijed i krepak čovjek. Lice mu je bilo podbulo od rakije. “Oče naš, dobrotvore naš” – progovori nadstojnik – “jedva ste se izvoljeli doći. Ručicu mi dajte” – pružajući već unaprijed usne na poljubac.
“Pa što je brate Sofrone, kako idu poslovi ?” – upita ga prijazno Arkadij.
“Hvala bogu sve je u najboljem redu, zahvaljujući vašoj milosti. Niste mi izvoljeli javiti da ćete doći. Ta gdje ćete prenoćiti ? Ništa, ništa Sofrone” – osmjehnu se Arkadij. Navečer Arkadij zapovijedi da se u sobu donese sijeno. Sobar prostre plahte, namjesti jastuke i legosmo. Slijedećeg smo dana išli u pregled gospodarskih zgrada i sve je bilo u najboljem redu, jedino su lica seljaka bila turobna. Arkadij se topio od miline. Kada smo izlazili iz pojate, dva su seljaka klečala pored kaljuže. “Što hoćete? Što radite? – pitao Arkadij.
“Pomozi nam gospodaru?” – i ponovo se pokloniše.
“Smiluj nam se gospodaru. Sasvim smo upropašteni” – reče starac.
“Tko te je upropastio?”
“Pa Sofron Jakovljič gospodaru. Dva mi je sina preko reda dao u novake, a sad hoće i trećega. Jučer mi je gospodin otjerao kravicu i istukao domaćicu.” – reče seljak. “Gospodaru Arkadije pomozi ? Ovako se dalje ne može. Omrznuo me Sofron, hoće da me satre gospodaru !”. “I ne samo nama” – reče mladi seljak.
“A tko tebe pita? Što je ovo? Pa ovo je buna! Ne savjetujem ti da se kod mene buniš. Dobro idite. Ama idite, zapovjediti ću kad vam kažem”.
Kada sam se spremao u lov s Anpadistom seljakom, zapitah ga poznaje li nadstojnika: “Kakav je to čovjek?”.
Odgovori on: “Pseto, a ne čovjek, to se imanje vodi na Penočkinu, dok je pravi gazda Sopron. Seljaci su mu do grla dužni, rade mu k’o nadničari. Sasvim ih je satro. On ne radi samo sa zemljom, već trguje sa stokom, maslom i katranom. Po meni je beštija. Ali mu ne valja što hoće da tuče.
Zvijer je, a ne čovjek “Pa što se ne tuže ?” pitam. Baš ste se sjetili što je briga gospodara ! Uredno mu plaćaju danak, pa što ga se tiče. A ovog starog seljaka će satrti. Knez će ga prebiti. A zbog čega ispašta. Na zboru se porječkao sa nadstojnikom, nije valjda više mogao trpjeti. Sad će ga dotući. Razbojnik bez srca i duše, kuček prosti mi Bože.

Mrgud
Kad sam se vraćao iz lova, spremala se oluja. Drveće zašumi, a krupne kapi kiše oštro zabubnjaše i nastade oluja. Morao sam stati. Nisam vidio prst pred nosom. Sakrih se pod široki grm, čekajući da nevrijeme prestane. Najednom u bljesku munje ugledah golemu priliku. Bio je to lugar Foma zvan Mrgud. “Neće skoro stati” – reče lugar – “morao bih vas odvesti svojoj kući”. “Daj molim te” – rekoh. Uhvatio konja za uzde i krenusmo njegovoj kući.
Tamo nas je dočekala djevojčica u košuljici i bosih nogu s fenjerom u ruci. Bila je to koliba samo s jednom sobom. Čađava, niska i gotovo prazna bez ležaja, pod tavanicom i bez pregrada. Usred kolibe visila je kolijevka s djetetom privezana za kraj dugačke motke. Pogledah oko sebe i srce mi se stegne. “Zar si sama ovdje?” – upitah djevojčicu. “Sama !” – odgovori. Uđe lugar, bio je to visok, plećat i izvrsno građen čovjek. Crna kovrčava brada zaklanjala mu je grubo muško lice, a oči sitne kestenjaste. “Oluja jenjava, otpratit ću vas do kraja šume”.
Izađosmo zajedno. Kiša je prestala. Najednom smo začuli udarce sjekirom. Netko je oprezno sjekao grane. Kotači su škripali, a konj je frktao. “Kuda ćeš ? Stoj !” – zagrmi Mrgudov željezni glas. Pokraj oborena drveta na zemlji borio se lugar s kradljivcem. Ugledah mokra seljaka u dronjcima. Bijedno kljuse je stajalo do njega. “Pusti ga !” – šapnu Mrgudu – “ja ću platiti drva”. Mrgud šutke uhvati lijevom rukom konja za grivu, a desnom je držao kradljivca za pojas. Jedva nekako dokopasmo se kolibe. Kiša je lijevala kao iz kabla.
“Ostavi ga ondje, ne diraj ga” – rekoh.
“Fomo Kuzmiću” – progovori seljak – “Pusti me, glad me je natjerala. Pusti me”
“Znam ja vas” – sumorno će lugar – “cijelo vaše selo je takvo, sve jedan lopov gori od drugoga”.
“Propali smo, kažem ti, pusti me”.
“Nitko ne smije krasti !” – reče lugar.
“Natjerala me glad, dječica mi krište, znaš i sam. Teško mi je”.
“A oni ipak ne idu u krađu”.
“Konjića” – nastavi seljak – “konjića, pusti bar njega” – kukao je seljak.
“Kažem ti da ne mogu. Nisam ni ja slobodan” – reče Mrgud.
Čekao sam što će biti. Seljak se iznenada uspravi. Oči mu se zažarile, a lice zarumenilo: “E, pa nažderi se. Na zlikovče prokleti, pij kršćansku krv, pij. Tebi govorim krvopijo, tebi. Eh, ti sad ću ja … Pa što onda? Svejedno sam propao, što ću bez konja. Nek’ sve propadne i žena i djeca, nek’ sve pocrka. Ali čekaj dopasti ćeš i ti šaka.”
Mrgud se podiže. “Ud’ri, ud’ri” – nastavi seljak.
“Šuti” – zagrmi lugar i pođe dva koraka.
“Nemoj, Foma” – povikah – “ostavi ga, neka ide s milim Bogom”
Mrgud ga uhvati za rame. Pritekoh u pomoć seljaku. Na moje veliko čudo lugar otvori vrata i izbaci seljaka van: “Nosi se dovraga sa svojim konjem” – povika za njim – “ali pazi se drugi puta”.
“E Mrgude, baš si me iznenadio. Vidim da si čovjek i pol”.
“Ta manite gospodine, samo nemojte nikome ništa govoriti”.
Nakon pola sata oprostio sam se s njim na kraju šume.

Šuma i stepa
Lov s puškom i psom je divan, a užitak je izvesti se u proljeće prije zore. Na nebu gdjegdje trepne zvijezda, povjetarac naleti kao lagani val, nejasan šapat noći. Par bijelih gusaka, tek što su se probudile, prolaze nijemo i polako preko puta. Ribnjak se tek počinje pušiti. Konji zvučno gacaju po lokvama, a kočijaš zvižduče. Rub se neba rudi, zrak biva svjetliji, cesta sve vidljivija. U seljačkim kućama gore luči crvenim plamenom i čuju se snažni glasovi. Svjetlost nadolazi kao bujica. Sunce se diže, nebo je vedro. Vrijeme će biti krasno. Popeli ste se na brdo. Kakav vidik ! Rijeka se vijuga i povlači nejasno kroz maglu, za njom livade za livadama, brežuljci, kroz vlažan sjaj prosut zrakama. Jasno se ističe daljina.
Kako slobodno dišu grudi, kako se brzo pokreću udovi, kako se krijepi sav čovjek, prožet svježim dahom proljeća. Ljetno srpanjsko jutro. Tko je osim lovaca iskusio kako je lijepo švrljati u zoru kroz grmlje. Trag vaših nogu ostaje za vama kao zelena crta na rosnoj travi. U glavi vam se vrti i osjećate umor od obilja miomirisa. Sunce se diže sve više i više. Evo već je vruće. “Gdje bi se tu brate mogao napiti vode” – pitate kosca. “Pa eno vam u jaruzi bunara”. I zaista pod obronkom krije se izvor. Svalite se na zemlju, napijete se, ali ste lijeni da se maknete. “Ali što je ovo ? Navlači li se oblak. Sijevnu munja. O, pa evo dvije. Trava, grmlje, sve je odjednom potamnjelo. Kakva kišica ! Kakve munje ! Oluja je minula, izlazite iz sjenika. Bože kako sve blista, kako je zrak svjež, kako miriše na jagode i gljive. Već pada mrak. Večernje rumenilo planulo je kao požar. Sunce se smirilo. Jedna se zvijezda upalila pa treperi. Vrijeme je da pođete kući. Objesivši pušku o rame, idete brzo kao da ste umorni. Pada noć. Mjesec izlazi, a eno dolje u selu trepere svjetla.
A kako je ta ista šuma lijepa u jesen. Nema vjetra, ni sunca, ni svjetla, ni kretanja. Blagim zrakom širi se jesenski miris, nalik na miris vina. Na lipama visi posljednje zlaćano lišće. Vlažna se zemlja ugiba pod nogama. Grudi mirno dišu, ali dušu obuzima čudan nemir.
Ideš, a pred oči ti izlaze drage slike, draga lica, mrtva i živa. Čovjek vlada svom svojom prošlošću, svim svojim osjećajima i silama, svom svojom dušom. Krenuli ste u daleko lovište u stepu. Kakav stepski kraj. Pogledaš brda, kakav vidik. Od sela do sela vode uski puteljci. Crkve se bijele, a među vrbicima svjetluca se rječica. Vozite se sve dalje i dalje. Humovi su sve manji, a drveća gotovo i nema. Nakon nje, beskrajne nepregledne stepe.
A u zimski dan ići po snježnim nanosima, udisati studen, oštar zrak, nehotice žmiriti zbog sitnog svjetlucanja meka snijega koje vas zasljepljuje.
A prvi proljetni dani, kada sve zablista, kroz okopnjeli snijeg već miriše ugrijana zemlja. Povjerljivo pjevaju ševe, a bujice se valjaju iz jaruge u jarugu veselo žuboreći.

Pop Ćira i pop Spira ~ Stevan Sremac


O delu

То је хумористични роман који кипти од шаљивих згода и смешних ликова. Око емфорне приче о попадији и тучи попова због зета, као окоснице,дата је широка реалистичка слика војвођанског села. У конструкцији романа приметан је паралелизам по сличности међу ликовима и токовима радње: два попа, две поповске кћерке, две љубавне приче. У почетку романа то је паралелизам по сличности : две поповске куће су сасвим сличне, још су сличније две попадије, што се види и по њиним именима (Персида и Сида). У даљем развоју радње паралелизам по сличности преображава се у паралелизам по контрасту, што највоље долази до израза у ликовима двеју дјевојака, Меланије и Јуле. Насупрот Јули која је здрава, снажна и вредна сеоска дјевојка, Меланија је размажена, себична, извештачена. И две љубавне приче, прича о Меланији и учитељу Пери, с једне, и прича о Јули и берберину Шаци, с друге стране, налази се у контрастном односу. Прва је од почетка само лов на мужа, где умешност младе дјевојке, кокетне и причљиве, срећно допунјује животно искуство њене мајке. Друга почиње романтично, кришом,у амбијенту башта и цвећа и мора да савлада низ препрека, између осталог и противљење девојчиних родитеља, да би се остварила. Обе приче завршавају на исти начин, свадбом, али су праву срећу у браку нашли само Јуца и Шаца. Највећу драж књиге чине описи којих има у изобиљу и разних врста : слике сеоског амбијента и атмосфере (ё''ёидилично представљено вече у у кући поп-Спирино'',ёё'' недељни дан на селу ''), описи сеоских дворишта, ствари, животиња. Сремац је мајстор у сликању животињских ликова. Њих има у многим његовим дјелима, а највише управо у овом роману. Ту су : ё''ёстари Шаров'', ё''ёлопов мачак '' и, најизразитији од свих похотљиви патак поп-Спирин. И поједини предмети под његовим пером добијају индивидуална обиљежја. Такав је стари сат у кући поп-Ћириној. Сремчеве хумористичне илустрације увек извиру из живота, из животне свакидашњице.И кад описује животиње, њихови цртежи му згодно по служе да у духовитим поређењима и асоцијацијама изнесе смешне сличице из живота. Сличица у којој је у центру поп Спирн ћуран, на пример духовито илуструје читав амбијент у ком се развијају догађаји око сукоба поп Ћире и поп Спире: ''На пример живине ! Шта је и какве је све то било у авлији.Прави Нојев ковчег! Било гускака угојених тако да, када их поп Спира види у перју још, а њему пође вода на уста, па луцкастих ћурака и међу њима глупи и уображени ћуран, задовољство комшинске деце. Иако је пазио на себе и достојанствено се понашао, ипак је пропадао међу комшинском децом као неуспели педагог.Врло су га често секирала деца изкомшилукакад изађе на сокак, тако да се обично морала и сама госпођа Сида умешати и заузети за њ.,,Срам вас било, бећари једни'',грдила би их она тада, немате ни срца ни душе!А шта вам ради да га секирате тако!? Јао наопако, а кад сте у другом шору и шта тек радите другим паорским ћуранима,кад сте такве арамије пред господин-попином кућом?!''

Kritika

Побожност и оданост цркви нису Сремцу сметали да се нашали на рачун попова, да их прикаже у њиховом приватном животу као људе који се поглавито брину за стомак, за новац икоји се сурењиво боре за црвени појас.Сремац се не устручава да их прикаже као људе облапорне и сангвиничне, кадре да једандругоме подвале и да у свађи један другоме избију зубе.Сремац се нашалио и на рачун ратоборних попадија, које су у првом плану његовог хумора, а које су по менталитету врло налик једна на другу.Одлично познавајући менталитет домаћих интеријера малограђанских породицаСремац је дочаравао комичне странешаблона њиховињ међусобмних односа, ситничавог механизма њиховог једноликог начина живота.У двема попадијама, чији су односи променљиви и зависе од личних интереса, оличен је и ниво малограђанских патријархалних жена, чији је свијет затворен у домазлук, закржљао у огрубелости и запарлочености личног живота....Сремац је замислио Поп Ћиру и поп Спиру као кратку приповетку, међутим је у разради, додавањем великог броја епизода . произашло веће дјело.Добио је у овим епизодама пејзаж љивота банатског села у коме ноћу сате оглашава боктеров рог, а преко дана одлазак и повратак крава регулише домаћицама радно време.Много оштроумно запажених, колоритним детаљима духовито поентираних елемената уткано је у ово дело. Ови детаљи су укомпоновани у фабулу и уносе много животне верности, сликовитости и боја у духовите цртеже, илустрације и карикатуре интимног домаћег животабанатског села и поповских кућа. Хумор Стевана Сремца црпе своју ванредну живутност непосредно из стварних доживљаја,из свакодневних доживљајапросечних људи малограђанске средине у којој се Сремац кретао . Врело Сремчевог хумора се налазило у интимном поззЂнавању те средине и саживљавању с њоме.Читаоци су у овом Сремчевом хуморуналазили реалне елементе из свога живота и живота своје средине, из својих устаљених навика, из свега онога што је постало уобичајно, што се укоренило у живот и постало захвалан објекат шале и досетке.

Koreni - Dobrica Ćosić

Sastav na temu Licna tragedija Acima Katica (napisala Anda Savić)

Strast, unutrasnje previranje, dusevni lomovi, bezizlaznost i ocaj, a sa druge stranepogresno kanalisana ljubav, koja spaja gresno i moralno zalutale, slicne a toliko razlicite osobe, glavni su motivi "Korena" – prikaza svovremenog stradanja i porodicne tragedije.
Cim je prvi uzdah prostrujao njegovim plucima, cim je prvi plac, tek rođenog Acima Katica, prelomio tisinu prerovske noci, postalo je ocigledno da ce ovaj covek proziveti sve, samo ne jedan obican zivot. Vecito svestan da ne pripada tu, da je izdvojen, on krece u svoju borbu, krvnicki grabeci svaku zivotnu priliku. Provodi mladost kao polupismeni seljak, kubureci sa svim problemima koji su mucili njegove sugrađane, resen da svojim sinovima obezbedi bolju buducnosti vece sanse za uspeh. Nad njim se konstantno nadvija senka Vasilija. On te teskobe ne moze da se oslobodi do kraja zivotai ne uspeva da pobegne od kompleksa koji samostalno stvara. Upravo zbog toga, svi buduci događaji u porodici Katic bivaju, moglo bi se reci i ukleti, jer Acim, kao da baca nevidljivu koprenu nesrece i prokletstva, naravno nesvesno.
Međutim, njegov zivotni san se stravicnom brzinom rusi Vukasinovom izdajom, ali i zbog đorđeve neplodnosti. Acim postaje izgubljen covek, covek koji, na prvi pogled, ne pronalazi drugi motiv za zivot. Svi njegovi pokusaju da stvori istinske korene na tom tlu bivaju destruktivni, a sam Acim moralno otuđen. Spoljasnji uticaji deluiju na njegovu psihu; on dozivljava emotivni slom, skroz se ograđuje od ostalih clanova. upravo zato, porodicna drama postaje uzrok stradanja pojedinca, u ovom slucaju Acima Katica.
Njegovi principi su jaci od ljubavi. Prkos je stavljen na prvo mesto, karakter i odstupanje od moralnih nacela ne ustupaju tron emocijama. Tragika i jeste u tome.Ovde je to poistoveceno sa biblijskim grehom, iako je Acim nevernik koji bezi od religije ali istovremeno i pronalazi spas u njoj. Moral je zamisao. Vise je greha ucinjeno zbog sprecavanaja greha nego zbog njega samog.
Ipak, najvecu boljku Acimu zadaje nemogucnost imanja naslednika. Od te zamisli ne moze da pobegne, ona ga konstantno proganja, obuzima mu razum. On u nasledniku vidi svoje spasenje i beg od proslosti, dokaz da postoji. Zeli svoju krv koja ce poteci zemljom, zeli da sa samopuzdanjem pogleda u oci sve one koji su ga krisom nazivali "sin Luke Dosljaka". Zato u Adamu vidi pretnju, zavrsetak sebe, jer on ne proizilazi iz njegovog mesa.
Stradanje dozivljava i na politickom planu, biva izdat i od samog lidera stranke. Shavata da mu vise nista i nije preostalo, Svestan je da gubi poreverenje, da je izgubljen, emotivno iscrpljen iako nikad nije javno pokazivao osecanja, vec se zatvarao pred svakom naznakom emocije. Ne pokusava da spase sebe, kao ni ostale clanove porodice, ali on to cini, jer misli da tako treba i da ce, ako postupi drugacije, izdati sve ono sto je gradio celog veka.
Acim je jedna izuzetno komplikovana licnost, koja se ne moze perom iskazati. Sva njegova unutrasnja trvenja proisticu iz velikog straha. Upravo zato i nismo u stanju da shvatimo svu njegovu zrtvu.


Licna tragedija Acima Katica (Nevena)

Svi smo mi nosioci razlicitih drama, svaki covek je zrtva unutrasnjih bura i lomova. Veciti smo borci sa svetom, sa samim sobom, svojim osecanjima, nacelima i moranjima. Stalno smo primorani da biramo između osecanja i straha da budemo slabi i stavljeni u rascep između principa i sigurnosti u svoju, mozda nepostojecu snagu.
Mislim da je Acim upravo taj stalni borac i zrtva svojih principa, jer je birao sebe, a ne sina, birao je moc i snagu a ne ljubav. Njegov odnos prema sinovima i krajnji ishod tih situacijasu odlicje njegove drame. Nije ih cenio kao individue, hteo je da im nametne licne stavove, bio je neka vrsta tiranina. Naisao je na otpori ostao slomljen od najblizih. Voleo je ih je na jedan sebican nacin, dok su bili dobri za njega. Kako sam Vukasin kaze, tretirao ih je kao vasarske konje i voleo samo dok su bili najbrzi u selu. Nesumnjivo da ih jeon voleo, ali ipak na pogresan nacin ljubavi. To za mnoge i nije prava ljubav, vec sebicluk, izrazeni kompleks vladarai stav da je jedino njegov put pravi i da taj put moraju slediti i njegovi sinovi.
Svi koreni njegove drame leze u osecaju nepropadnosti porodici Katic. Sebe je smatroa uljezom, osecao je vecito nizim i bezvrednijim i to zeli da nadoknadi kroz vrline sinova. Hteo je da se hvali njima, da mu sluze za ponos. Tu je i strah za odrzanje loze Katica. On zeli da oni nastave da zive u jos vecoj snazi i svezini potomaka, pa zato i Dđrđu bira Simku, olicenje plodnosti i lepote. Ali, tu ga ocekuje krah, slom kroz poram svog sina da se ostvari kao otac i podari potomke Katicima, i time obezbedisigurnost porodici. Ipak, kad dobije unuka, iako u dubini duse zna da on nije Katic, vraca mu se, uzda se u njega, hvatajuci se za slamku spasa kao davljenik jer ni on nije Katic, bas kao ni Adam.
Njegova surovost ogleda se i kroz mlađeg sina Vukasina, ser zeli da mu nametne politicke stavove i profesiju, ali i tu dozivljava neuspeh. Nije ocekivao da ce se Vukasin razvijati i da se izgraditi isopstveni put kroz zivot. Iako Acimova velika slabost, mlađi sin, nije uspeo da pokoleba surove principe svoga oca koji ga dozivotno odbacuje od sebe, glas pogresnih nacela zivota, prenebregivo je glas srca i Acim ce vecno patiti. On odbacuje i svoje unuke, Vukasinovu decu, jer ne oseca nikakvu bliskost sa njima, ne oseca u njima ljubav prema zemlji, ukorenjenost u porodici Katic. Oni su mu daleki, pa bira Adama, iako on po krvi nije njegov.
Tu je i neizbezni odnos sa Prerovcima. Acim zeli da im nametne svoju volju, ali i ostaje uz njih kad biva zarobljen. Prisutna je njegova zelja za politickom dominacijom koju zeli da ostvari po svaku cenu, pa cak i gazeci preko leseva.
Da li je Acim Katic zaista toliko surov kao sto govore njegovi postupci i da li je tiranin prema porodici i drugim lljudima, ili je samo zrtva svojim nacela? Mislim da je njegovo srce ostalo puno ljubavi koju nije znao da pokaze, ljubavi koje se plasi i za koju je mislio da ne moze da pruzi sigurnost.

Luis Kerol - Alisa u zemlji čuda

1.

Pisac: Luis Kerol engleski je pisac. Napisao je mnoge fantastične pripovetke za decu. Njegove pripovetke razvedravaju i zabavljaju dečiju maštu. Mnoge su mu rieči bez određenog značenja a rečenice nemaju logičnog smisla.

Mesto događaja: na obali, u zečijoj jazbini

Vrijeme događaja: leto

Likovi:
-glavni: Alica- radoznala, ima dobro srce i sposobna da suoseća s drugim, uporna, ponosna, puna ljubavi.Sviđa mi se što ima dobro srce.
-sporedni: sestra,beli zec, maza, kneginja, kralj, kraljica, gospođa kornjača, Bill.

Kratki sadržaj:
Bio je letni dan, Alisina sestra je čitala Alisi priču. Alisa se igrala sa mačkom, popela se na drvo i zaspala. U nezinim fantastičnim snovima pojavi se zec. Imao je pantalone, majicu i sat na ruci. Zec je kasnio i odjednom nestane u rupi. Alisa potrči za njim. Kada je ušla u sobu videla je stvari kako lete. Kad se spustila videla je kako zec ulazi kroz vrata. Pomaknula je zavesicu ali nije mogla proći kroz vrata jer su bila premala. Kvaka joj je rekla da popije vodu iz čaše na stolu te da će postati malena. Alisa je tako uradila i smanjila se. Kvaka joj kaže da pojede delić kolača i opet će biti velika. Uzela je ključ i počela plakati jer više neće moći proći kroz vrata. Zatim joj je kvaka rekla da ispije ostatak vode iz bočice. Ona popije i smanji se. Toliko se smanjila da je upala u bočicu i plutajući prođe kroz ključanicu. Tamo je videla raznih neobičnih životinja npr.orla koji puši lulu, dva blizanca, školjke i golemu ribu. Prošetala se malo dalje i tada spazi leptire koji imaju krila od kruha i maslaca. Zatim je vidjela crvenu ružu koja ima oči usta i nos.Razgovarala je s njom i pošla dalje. Došla je do raskrižija gdje ima puno natpisa. Kad se odlučila na koju će stranu ići susrela je crva koji sijedi na gljivi i puši. Crv joj je ponudio da okusi gljivu i da će postati velika. To je učinila te postala opet postala velika. Tada susretne Ožujskog zeca s luckastim klobukom. Sjeli su za stol i pili čaj.Kada je Alica krenula dalje susrela je Cerigradsku mačku i mačka je uputila kamo će ići.Alica je stigla u kraljičin vrt i u njemu se pojavi zec s trubom a iza njega kraljica i vojnici od karata. Konji su igrali kriket loptica je bila jež a palica je bila ptica. Kraljica je htijela Alicu ubiti ali ona je imala još malo kolača pojela ga te postala velika. Onda počme djelovati druga strana keksa i ona opet se smanji. Počme bježati, a vojska od karata je slijediti. I tad se od straha probudi i vidi da je sve bio samo san.

Osnovna misao: Snovi su gotovo uvijek kao stvarnost.

Daniel Defoe - Robinson Crusoe

Daniel Defoe, engleski pripovjedač, utemeljitelj modernoga romana. Živio je od 1660. do 1731. Pažnju publike pobudio je svojim pustolovnim romanima, a kao romanopisac pojavio se u kasnijim godinama života. Koristio se pripovijedanjem u prvom licu i jednostavnim, svakodnevnim govorom. Njegov prvi i najpoznatiji roman je ˝Život i čudne neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka˝ zasnovan je na stvarnom događaju.
To je priča o brodolomcu koji se, udaljen od civilizacije, uspijeva održati u sukobu s nesklonom prirodom. Drugi i treći dio tog romana manje su uzbudljivi. Od ostalih pustolovnih Defoeovih djela poznat je njegov roman o kradljivici ˝Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders˝ . Ističe se i njegova kronika o epidemiji kuge ˝Dnevnik kugine godine˝ .

Nakon bijega od kuće Robinson Crusoe doživljava brodolom. Poslije naporna plivanja stigao je na pusti otok. S nasukanog broda uspio je spasiti hranu, piće, oružje, alat itd. Kada je spašavanje stvari s broda bilo gotovo, počeo je s gradnjom nastambe. Kada je uredio nastambu, pošao je u lov u kojem je ubio jednu kozu. Plašeći se da se ne izgubi u vremenu Robinson Crusoe napravio je kalendar. Iako nezadovoljan svojom situacijom, uvijek je nalazio izlaze i rješenja. Pošto je imao tintu i papir pisao je događaje na otoku. Istraživajući otok doživljavao je i razna zadovoljstva. Jedno takvo zadovoljstvo bilo je kada je u šumi pronašao razne vrste voća. U toj šumi je sagradio ljetnikovac. Pošto nije mogao živjeti od mesa i voća, počeo se baviti zemljoradnjom. Da bi odložio svoje prve plodove čak je počeo praviti košare od pruća. Zbog svoje znatiželje čak je obišao i drugu stranu otoka. Uživao je upoznavajući razne vrste ptica. Pošto je u trenucima bolesti počeo moliti, to je obično činio na svoje godišnjice boravka na otoku. Robinson je uspio sebi napraviti i posuđe. Velika želja za povratkom kući navela ga je na izgradnju čamca. Poslije dugotrajna i naporna rada, shvatio je da je pogriješio. Čamac je bio jako velik, te ga nije mogao dogurati do vode. Drugi pokušaj je bio uspješniji. Kada se sa novim čamcem uputio ka pučini, pojavila se struja zbog koje se Robinson ponovo vratio na otok. Odlučio je uzgajati koze radi mlijeka. Najveći strah na otoku doživio je kada je ugledao stopu u pijesku. Mislio je da je okružen ljudožderima i u njega se uvukao veliki strah. Kada je skupio snagu i ponovno izišao, naišao je na nešto strašno. Na obali je vidio ljudske lubanje i kosti. Pošto je strah sve više rastao, bio je sretan kad je pronašao spilju u kojoj se mogao sakriti. Jednog dana Robinson je ugledao ljudoždere na obali. Iz zaklona je promatrao njihovo ponašanje. Pojedine su klali, pržili meso i jeli. Veliku nadu je imao kada je ugledao brod na pučini. Nadu je izgubio kada je svojim čamcem doplovio do broda. Brod nije bio usidren već nasukan. Posada broda ili je bila mrtva ili je već napustila brod. Jedne noći Robinson je usnuo neobičan san. Taj san mu se ostvario. Spasio je jednog ljudoždera, koji mu je kasnije postao dobar prijatelj. Iako se Robinson u početku pribojavao, odlučio je preodgojiti ljudoždera Petka. Poslije mnogo muke njih dvojica sporazumijevali su se govorom, a i odvikao ga je od ljudskog mesa. Petko je pomagao Robinsonu u svakodnevnim poslovima. Pošto se Petko dobro razumio u drvo, njih dvojica zajedno su napravili čamac. Petko je pomagao Robinsonu u bitkama sa divljacima i gusarima. Najvažnija njihova bitka bila je bitka za brod s kojim su njih dvojica napustili otok.

Pouka: Nikad se ne predati, i u najtežim trenucima tražiti izlaz.

Branislav Nusic - “Hajduci”


Vec u predgovoru Branislav Nusic naglasava da je knjiga opis njegovih dozivljaja iz detinjstva na jednom starom velikom hrastu pored obale Dunava na koji bi se popeli on i jos njih petorica i redovno druzili cetvrtkom i nedeljom. Bilo ih je sestorica “stalnih”:

Zika Dronja koji nikako nije mogao da zapamti lekcije koje je ucio, a zvali su ga Dronja jer je bio sav rasklimatan i sve je visilo na njemu, a sveske i odeca su mu stalno bile prljave od mrlja mastila.

Mile Vrabac je dobio nadimak vrabac jer je uvek kopao po dzepovima, vadio mrve od hleba i grickao ih. Bio je jedan od najgorih ucenika. Jedino sto je znao da odgovara su bili predmeti iz hriscanske nauke ili istorije.

Mita Trta jee oko svega umeo da se rasplace. Imao je dobro srce, ali je bio jako lenj. U skoli kad je odgovarao odgovarao je najkrace moguce i sporo kao da je to preveliki zamor za njega. Najteze mu je bilo da ujutro ustane iz kreveta pa su ga u kuci prozvali Trta i taj nadimak mu je ostao.

Laza Cvrca je bio najduhovitiji,najmanji i najveca kukavica. Umeo je svasta da izvodi, da stavi nogu iza vrata ili da napravi lice kao zaba, ali je mucao kad treba da odgovara od prvog razreda gimnazije. Da li je stvarno mucao ili se pravio blesav kao Sima Gluvac nikad se nije saznalo.

Sima Gluvac dok su se igrali nije bio gluv, ali kad je trebao da odgovara pravio se da ne cuje pitanje nego je odgovarao ono sto je znao, cak i stivo iz drugih predmeta. Jednog dana su u razred dosli razredni, profesor i lekar i poceli da ga ispituju jer su culi od nekog da on uopste nije gluv. Pravio se on i dalje gluv, sve dok nisu sapatom rekli da treba da dobije batine. Iako su saputali Sima ih je cuo i poceo da place. Onda je pokusao da se izvuce da cuje samo na jedno uvo, pa da je odjednom poceo da cuje i na drugo, ali su ga otpustili iz skole sa pravom da polaze ispit koji nije polozio, pa je ponavljao prvi razred.

Ceda Brba je nadimak Brba dobio jer se jednom pogresno potpisao na kontrolnom. Izbacili su ga iz skole jer je bio prava napast, znao je kako drugu decu da povuce da ne uce i tako je postao pekarski segrt. Bio je najjaci od svih i lagao je mnogo kako gvozdenu sipku moze da savije rukama, kako su mu u cirkusu nudili pare da se tuce, svi su znali da laze, ali su se pravili da mu veruju jer su ga se plasili. Ali bio je pravedan, stitio je slabije. Jednom je u skolu doneo neki prasak koji je prosuo izmedju klupa po podu i od kog su se svi cesali. Profesor se iznervirao jer se ceo razred cesao, ali onda je pocelo i njega da svrbi, pa je pokusao da ispituje, ali nije islo i onda je ceo razred pustio kuci.


Za sebe Nusic kaze da je jedini o sebi mislio kao o dobrom detetu. Nije bio dobar djak. Nije voleo da ide u skolu i jednom kad ga je zaboleo zub majka ga nije pustila da ide. Od tada kako nekog, majku, oca, sestru, brata, zaboli zub, on ne ode u skolu. Profesori su ga kaznili za to.

Cetvrtkom posle podne nisu imali skolu da bi radili domace, ali je to bio njihov najomiljeniji dan na hrastovom drvetu. Poceli bi da pricaju o necemu, pa presli na drugu temu, i tako redom sve dok im ne bi dojadilo, pa bi napravili loptu od kucine i na poljani igrali fudbal sve do veceri.

Nedeljom je bilo drugacije. Ceda Brba je dolazio samo nedeljom, poranio bi i od rane zore sedeo na stablu cekajuci drustvo i najvise pricao o svojim “podvizima”. Neki su bili i istina. Na jednom vasaru je neki Italijan imao svoju tacku sa majmunom obucenim u generalsko odelo i dresiranim psom koji je bio osedlan kao konj. Italijan bi sa majmunom izveo prvi deo tacke, a onda mu na Italijanskom rekao “Avanti” (u prevodu “Napred”) i majmun bi skocio na psa i tako bi optrcali nekoliko krugova na odusevljenje publike. Ceda je doveo nekog velikog pakosnog psa i kad je Italijan rekao ‘Avanti’ pustio ga. Ovaj je nasrnuo na italijanovog psa da ga zakolje i sigurno bi to i uradio da mu u jednom trenutku izbezumljeni majmun nije skocio na ledja i cvrsto ga uhvatio za vrat. Ovaj se silno uplasio i krenuo da bezi. Nasli su ih u sumi, majmun je bio na drvetu i tek posle mnogo ubedjivanja je pristao da sidje i onda je zagrlio Italijana onako uplaseno kao da je covek, dok je pas iznemogao lezao.

U drugom kraju sela je ziveo Matamuta. Ime mu je bilo Mata, ali je bio nem od rodjenja, pa su ga prozvali Matamuta. Bio je neverovatno jak i klonio se druge dece, radio je oko kuce sa ocem. O njegovoj snazi su se medju decom pricale legende. To je jako iznerviralo Cedu Brbu i i krenuo je sa dvojicom da ga izazove na tucu da se vidi ko je veci junak. Kad su stigli blizu setio se kako nije namazao ruke uljem i kako tako ne moze da se bori. Neki su poverovali neki ne. Sledece nedelje je dosao sa zavijenom glavom i opisao kako je isprebijao Matamutu, ali je drustvo saznalo da ga je dan ranije premlatio gazda. Naravno svi su se pravili da mu veruju. Dosao je na hrast i svima rekao da je resio da ide u hajduke. Celo drustvo ga je odgovaralo i pricalo kako su hajduci losi jer otimaju, napadaju, rade ruzne stvari. Ali onda ih je Brba ubedio da rade i dobre stvari i pitao ko bi jos isao u hajduke. Cvrca se prvi prijavio. Kad ga je zapanjeno drustvo pitalo zasto odgovorio je kako ga majka svake subote kupa, pa bi on otisao u hajduke samo da se toga spase. Onda je pristao i Dronja. Ostalo drustvo se neckalo. Posto je bila sreda, dogovorili su se da se sutradan nadju na hrastu i kazu sta je ko odlucio. Nije bila laka odluka. Nekada, za vreme Turaka hajduci su stitili narod. Na sastanku u Orascu sa Karadjordjem, skupile su se sve hajducke staresine, od kojih su najpoznatiji Hajduk Veljko i Stanoje Glavas, najstariji medju njima. Prvo su njega pitali da vodi ustanak, ali on nije prihvatio pa su onda izabrali Karadjordja. Ti hajduci su bili slavljeni junaci i drustvo se razislo razmisljajuci da li ovi danasnji hajduci jesu junaci ili samo razbojnici.

Sledeceg dana su se dogovorili da ce svi u hajduke. Igrali su se hajduckih igara, bacanje kamena s ramena, napravili gusle i pred vece se dogovorili da se nadju u starom mlinu na kraju sela koji je davno izgoreo i niko ga nije popravljao niti je bilo ko tu zalazio. Tu su izabrali Cedu Brbu za ‘Arambasu - staresinu. Sutradan je skola bila zatvorena do daljneg zbog epidemije. Celo drustvo se okupilo na hrastu i onda je ‘Arambasa odlucio da se sutradan u rano jutro nadju na grobu Makse Zabe i poloze zakletvu. Maksa Zaba nije bio nikakav junak, nego lopov koga su streljali posto je ubio nekoga u pljacki i tu sahranili. Na tom mestu su pre njega bili streljani i sahranjeni hajduci, ali su njihovi grobovi nestali tokom vremena, ostao je vidljiv samo taj grob. Tu su se zakleli, ali se Cvrca nije pojavio. Objasnio je tog popodneva na hrastu da nije izdajica nego da je zamolio majku da ga rano probudi jer ide da polaze zakletvu za hajduke, a ujutro mu je u sobu usao otac sa kajsem i isprebijao ga. Odlucise da mu sude popodne u starom mlinu jer je prekrsio zavet cutanja. Posle vecanja svi su bili za to da se zavezani Cvrca odveze i da mu se oprosti, te da u subotu ode na grob i polozi zakletvu sa Cedom i Vrapcem. U nedelju nisu otisli do hrasta nego se svako kod kuce spremao za polazak u hajduke. Sutradan ujutro svi su se nasli i krenuli. Od “oruzja” su imali noz, viljusku i iglu.

Prvu noc su napravili plan kako da opljackaju putnicka kola, izabrali Vrapca za guslara, zapalili vatru i u gluvo doba noci prvo Ceda, a onda ostali za njim, zavrsili na drvetu jer ih je uplasio magarac, kog nisu u prvom trenutku videli jer je bila noc. Kad su uvideli da je magare, vratili su se kod vatre, ali niko nije mogao da zaspi, pa je Ceda Brba predlozio da svako isprica po jednu pricu, da prekrate vreme do jutra.

Brbina prica je bila o Caru koji nije umeo da nadje odgovor na 3 pitanja – kada je covek najjaci, kako da izbegne smrt i da li treba da slusa samo sebe ili i savete prijatelja. Zbog tih pitanja se preobukao u prosjaka i obisao pola sveta dok nije cuo za jedno dete Marka Kraljevica za koga su pricali da je pre nego sto je napunio godinu dana prohodao i progovorio, da je sa godinu dana bio vec toliko jak da je rukama lomio orahe, sa dve godine jahao, ali nije to bilo najbitnije. Kaludjeri iz manastira Treskavica bi silazili u Prilep da se dive njegovoj mudrosti. Kad je car u prosjackom odelu nasao Marka ovaj mu je odgovorio da je covek najjaci kad brani pravdu, da zivi posle smrti ako je cinio dobra dela i da je dobro slusati savete prijatelja jer retko ko voli da vidi svoje mane. Car se zadivio odgovorima i vratio u svoje carstvo, a Marku poslao poklone koje je ovaj razdelio sirotinji. Zadrzao je samo zlatni mac i buzdovan.

Gluvaceva prica je o mladom kozaru koji je u planinama cuvao koze od jutra do veceri. Jednog dana vide da je jedno jare otislo previsoko, i pope se na stenu da ga spusti kad ugleda predivan cvet koji je jare htelo da pase. On spusti jare u stado i kako je cvet bio lep, ali skoro uvenuo bez vode, ode do izvora, napuni svoju kapicu vodom i zali cvet. Otad ga je zalivao svaki dan i uzivao u njegovoj lepoti i mirisu. Jednog dana je oluja polomila cvet i kozar je proveo ceo dan trazeci ga. Nasao ga je u sumi i odneo kuci i stavio u vodu gde se cvet malo oporavio. Te noci je sanjao san u kom mu je starac rekao da ode tamo gde je bio cvet i da ce naci blago kad pomeri stene. I stvarno mladi kozar je nasao blago, ali nije hteo da ga dira jer nije bilo njegovo. Kad je uvece zabrinut za cvet stigao kuci zatekao je prelepu devojku koja mu je objasnla da je ona bila taj cvet nastao iz suze njene majke Carice koju je otac oterao od sebe. Pre nego sto je posla u beli svet, sklonila je blago tamo. Devojka mu rece da je svo blago njegovo jer je ona njegova jer joj je jedini prisao, negovao je i voleo.

Trtina prica je o snu u kom je sanjao da je car i da cini dobra dela ljudima. Kad su ga dvorjani pitali sta on zeli naredio je da mu se kupe crvene bonbone, napravi torta i upregnu kocije sutradan. Sanjao je dalje kako se najeo bonbona i probudio se taman kad je trebao da pocne da jede tortu. Ceo dan je bio tuzan i samo je sluzavki ispricao svoj san jer je umela da tumaci snove. Rekla mu je da ce mu se brzo nesto desiti, da mi predstoji velika radost i da ce mu se do podneva desiti sve to. U medjuvremenu je njegov otac izasao iz crkve, sreo profesora koji mu je o Trti rekao sve najgore, dosao besan kuci, izmlatio ga kao nikad i kad je Trta pitao sluzavku kako je tako lose protumacila san ona mu je odgovorila da je pogodila jednu stvar, a to je da ce se sve vrlo brzo desiti.

Vrapceva prica je o misu koji nije mogao da izadje iz svoje rupice od macka koji se namerio da ga pojede. Zapoceo je pricu sa mackom i dogovorili su se da macak ne dira njega, a da mu on dovodi druge miseve da ih pojede tako sto ce im reci da je macak liznuo rakiju i napio se. Dogovorili su se da mis izadje iz svoje rupice i pokaze ostalima da moze da skace po macku i slobodno se seta. Mis je doveo miseve i rekao im da je macak pijan, izasao iz rupe i poceo da skace po njemu i oko njega, i poceo da mu gricka brkove. Macak ga je u tom trenutku scepao u zube i rekao mu da nece dirati druge miseve, ali da ce njega ubiti jer je izdao svoj rod i da zna da ce tako sutra izdati i njega. I pojeo ga.

Cvrcina prica je o njegovom bratu Peri koji je krenuo da cupa kose sestrinim lutkama. Majka ga je videla i istukla, a sestra se jako naljutila na njega. Posto je bio dobar lazov Pera je uspeo da ubedi sestru da su se lutke same pocupale jer su se posvadjale u ormanu, gde ih je sestra sklanjala od njega, koja je bila lepsa u izlogu, dok nije bila kupljena.

Dronjina prica je o bogatasu koji je stekao veliko bogatstvo svojim radom, pomagao siromahe i nije bio cicija, ali je bio zabrinut da li ce njegov sin moci to blago da sacuva ili ce se pokvariti od silnih para za koje ni dan nije radio. Jednu noc je uzidao blago u zidove dok sin nije bio tu i pred jutro polomio prozore da izgleda da su pokradeni. Sinu je bilo zao blaga, ali jos vise oca, i poceo je da radi sve vreme stedeci. Ustedeo je za konja i rekao ocu da bi je stedeo sve vreme i da ce sa konjem vise zaradjivati i vise stedeti i da ce otvoriti malu radnjicu pa da ce jos bolje ziveti. Kad je otac to cuo, poslao ga je da kupi budak i naterao da razbije zidove. Kad je video blago, sin je pitao oca zasto je to uradio. Otac mu je rekao da je hteo da ga nauci kako je tesko steci i sacuvati bogatstvo.

Moja prica (Nusiceva) je o Raki Pustoglavicu, jedincu sinu, jako nevaljalom i neposlusnom detetu. Roditelji su bili ocajni. Jednog dana odose u cirkus i otac vide dresera zivotinja kako izvodi svoju tacku sa raznim zivotinjama i ode kod njega sa molbom da vidi moze li mu pomoci oko sina. Dreser se slozi i dodje u njihovu kucu. Posto Raka nije hteo da mu pridje, on uze korbac i izmlati ga. Za ruckom Raka odgurnu tanjir sa supom, a dreser ga opet izmlati i rece roditeljima da mu daju da jede tek kad bude molio. Posle rucka mu zapreti ako ne nauzi sve sto ima do sutra, da ce lose proci. Sutradan je Raka sve naucio. Dreser objasni roditeljima da nije lepo decu vaspitavati batinama, ali da je to bio jedini nacin. Od tog dana Raka se potpuno promenio i deca su ga prozvala: Dresirani Raka.

U tim pricama su jedan po jedan zaspali. Probudili su se umorni, nazuljani, smrznuti, gladni i zedni. Nisu znali sta da jedu, probali su tikvu,travu,zemlju,koru drveta, nigde nije bilo vode, a bili su suvise slabi da krenu u napad. U medjuvremenu su roditeli otkrili da dece nema kod kuce. Kad je pala noc majke su vec bile jako zabrinute, a ocevi besni. Sledece jutro skupise se ocevi i odoce kod Nacelnika i ispricase mu kako stoji stvar, a posto je ovaj bio dobar poce odmah da istrazuje. Prvo se raspitao o pekarskom kalfi, Dronji i saznao da ga je pekar istukao i oterao jer mu je ukrao 2 perece. Nacelnik naredi da se pretrazi suma i decu pred kraj drugog dana iznemoglu i sklupcanu na zemlji nadje jedan pandur sa batinom i zajedno sa magaretom ih zakljuca u svoj svinjac pun buva, pred noc im dade hleba i slame za spavanje. Ujutro, posto je dojavio Nacelniku da ih je nasao, povede ih u njihovo selo. Nacelnik dojavi roditeljima da sacekaju “hajduke” na putu da se ne bi brukali pred selom. Uprkos ocekivanjima dece da ce ih roditelji izljubiti srecni sto ih vide, ocevi ih odmah isprebijase. Ceda Brba je dobio batine i od bivseg gazde jer mu je iz zlobe kad ga je ovaj otpustio, rasekao dzakove sa brasnom, otsekao konopac za kantu za bunar i pustio kanarinca iz kaveza kog je gazda obozavao. 2 nedelje niko nije dosao na Hrastovo stablo. Svi su bili otpusteni iz skole. Celo selo im se smejalo. Posle 2 nedelje su se svi skupili sem Cede koji je presao da segrtuje kod jednog opancara. I tu su se zarekli da nikad vise nece praviti takve gluposti.

Džek London ~ Zov divljine


Pisac:
Jack London rođen je 1876 u San Francisku. U mladosti se bavio raznoraznim poslovima, a bio je čak i tragač za zlatom. Izvještavao je kao ratni dopisnik u Rusko-japanskom ratu. Po uvjerenju socijalist, čest je govornik na raznim socijalističkim skupovima. Pjesnik je prirode i bunta, slavi snažne, poduzetne ličnosti, koje se ne mire s okolnostima u kojima žive, već svladavaju prepreke borbom i snagom volje. Poznata su mu djela: "Morski vuk", poluautobiografski roman "Martin Eden", "Zov divljine", "Bijeli očnjak", "Mjesečeva dolina", "Ljudi s dna", "Željezna peta" (vizija fašističke opasnosti u Americi), "Vukov sin" i dr.
U romanu "Zov divljine" svoje je doživljaje s Aljaske pretopio u priču u kojoj se ljudi i psi bore za opstanak u potrazi za plemenitim metalom. Umro je 1916. godine u Glen Ellenu.

Vrijeme radnje:1897.,1898.

Mjesto radnje:Santa Clara,Aljaska

Likovi:Pas Buck,Perrault,Francois,John Thorton
Opis dva lika:pas Buck je veliki i snažan pas. Imao je bogatu gustu dlaku,bijelu njušku
široka prsa i prodorne oči. Bio je to veličanstven i hrabar pas,potomak vuka. Spasio je život
svom gospodaru.Podnosio je velike hladnoće i vukao teške zaprege. Na Aljasci je osjetio zov koji ga je vukao u divljinu među njegove pretke.
John Thorton je kopač zlata. Spasio je Bucka i zavolio ga.Pomagao mu je i njegovao ga za vrijeme njegove bolesti.On je visok, smeđekos čovjek. Zahvaljujući Bucku u okladi je zaradio novce s kojim je kupio opremu za kopanje zlata. Pronašao ga je, ali je nesretno stradao sa svojim prijateljima.

Tema:Život pasa u zaprezi na Aljasci.

Pouka:U životu treba biti uporan i hrabar.Treba pružiti pomoć svim svojim bližnjima a
pogotovo svojoj obitelji.

Kratak sadržaj:U velikoj kući u dolini Santa Clara živio je pas Buck.Bila je to veličanstvena
životinja. Živio je ugodnim životom. Prijevarom jednog sluge Buck je prodan nekom nepoznatom čovjeku. Neznanac ga je ukrcao u vlak te ga je odveo daleko od njegova doma. Bucka su ponovno prodali. Njegov novi vlasnik bio je vladin službenik koji je prevozio poštu između udaljenih mjesta Aljaske.Tamo je Buck susreo snijeg i vrlo niske temperature.Vukao je saonice sa ostalim psima,prevozeći poštu. Budući je bio hrabar uspio je izboriti mjesto na čelu zaprege. Opet je promijenio gospodare. Novi gospodari nisu bili upoznati sa tjeranjem zaprege sa saonicama. Mučili su izmućene pse. Kod Johnove kolibe zaprega se zaustavila. Buck je bio
iznemogao. Zaprega je krenula dalje, ali su se utopili u jezeru. Buck je ostao živjeti s Johnom. Čuvao ga je pazio i njegovao, a pas mu je uzvračao ljubav.Jednom mu je zgodom spasio život. Zahvaljujuci Bucku John je na okladi zaradio tisuću dolara. John i njegovi prijatelji kupili su tim novcem pribor za kopanje zlata. Krenuli su u divljinu u potragu za zlatom.Pronašli su zlato,a za to vrijeme su se psi odmarali. Buck je na tom mjestu osjetio zov divljine. Nešto ga je vuklo sve dublje i dublje u šumu.Taj osjećaj ga je udaljavao od njegovog najdražeg gospodara Johna. Otišao je u šumu i tamo je upoznao mlađeg vuka. U njemu se propudio nagon za lovom,te je ulovio losa. Dok je bio u šumi logor su napali Indijanca te ubili Johna. Kad se Buck vratio i vidio što se desilo napao je indijance, a ovi su se razbježali od straha. Buck je bio tužan i sam. Na jezero je stigao čopor vukova i Buck im se nakon kratke borbe pridruži. Vratio se prirodi i bio je potpunoslobodan. No ipak, prepričavala se legenda u kojoj su lovci viđali velikog psa-vuka kako sjedi uz kolibu na jezeru i tuguje za svojim gospodarom, a potom se ponovo vraća šumi.
Uzbudilo me kad je Buck u žestokoj i nemilosrdnoj borbi sa Spitzom postao vođa zaprege.
Rastužilo me kad su indijanci ubili Buckova gazdu Johna i njegove prijatelje.
Nasmijalo me kad Buckove gazde nisu ravnomjerno natovarili saonice, te su se ove u prvom zavoju prevrnule, a sve stvari bijahu porazbacane uokolo.

Migel Servantes - Don Kihot

Don Kihot (takođe pravilno: Don Kihote) Migela Servantesa, jedno je od remek dela španske i svetske književnosti i najprevođenija knjiga na svetu posle Biblije. Smatra se kamenom temeljcem zapadnoevropske književnosti i jednim od najboljih dela fikcije ikad objavljenih, kao i najvažnijim delom španskog Zlatnog veka (šp. Siglo de Oro)


Izdanja

Prvi deo je objavljen 1605. godine pod punim naslovom Veleumni plemić Don Kihot od Manče (šp. El ingenioso cabalero Don Quixote de la Mancha).



Drugi deo, pod nazivom Drugi deo veleumnog plemića Don Kihota od Manče (šp. Segunda parte del ingenioso caballero Don Quixote de la Mancha), objavljen je 1615. godine.

Prvi deo je objavljen u Madridu o trošku Fransiska de Roblesa (šp. Francisco de Robles), štampan u štampariji Huana de la Kueste (šp. Juan de la Cuesta), krajem 1604. godine. U prodaji je bio u januaru 1605. godine, i bio je pun štamparskih grešaka zbog brzine koju je nametao izdavački ugovor. Ovo izdanje opet je štampano iste godine i u istoj štampariji, tako da u stvari postoje dva različita izdanja iz 1605. godine. Knjiga je ubrzo doživela veliku popularnost i vrlo brzo su se pojavila piratska izdanja štampana u Valensiji i Lisabonu. Sledila su izdanja u Aragonu i Portugalu za koja je Robles kupio prava u februaru. Međutim, kako je Servantes zadržao samo prava na štampanje u Kastilji, nije imao skoro nikakve koristi od popularnosti i brojnih izdanja svog dela. Do avgusta 1605. godine već su izašla dva izdanja u Madridu, dva u Lisabonu i jedno u Valensiji. Godine 1607. izašlo je jedno izdanje u Briselu (fr: Bruxells) a 1608. godine Robles je štampao još jedno izdanje u Madridu. Godine 1610. pojavilo se jedno italijansko izdanje, a 1611. još jedno izdanje je štampano u Briselu.

Prvo izdanje drugog dela je izašlo iz iste štamparije kao i prvi deo, krajem 1615. godine. Vrlo brzo je isto izdanje štampano u Briselu i Valensiji (1616) i Lisabonu (1617). Zajedničko izdanje prvog i drugog dela pojavilo se prvi put u Barseloni 1617.


Inspiracija

Pretpostavlja se da ideja o sredovečnom plemiću koga su zaludeli viteški romani u stvari i nije nova i da se verovatno prvi put pojavila u obliku jedne od Servantesovih Uzornih noveli (šp. Novelas exemplares) koja je kružila u rukopisu pod naslovom Veleumni plemić od Manče (šp. El ingenioso caballero de la Mancha) i da je roman u stvari proširenje ove novele koja je, po rečima samog Servantesa u prologu prvog dela, nastala prilikom jednog od njegovih boravaka u zatvoru. Na ovu pretpostavku nas navode aluzije na veliku popularnost ovog dela koje nalazimo kod Servantesovih savremenika kao što su Fransisko Lopez de Ubeda (šp. Francisco López de Úbeda) i Lope de Vega (šp. Lope de Vega).

Godine 1920. Ramon Menendes i Pidal (šp. Ramón Menéndez y Pidal), poznati španski filolog, istoričar i folklorist, iznosi svoju teoriju o tome kako je inspiraciju za ovo delo Servantes našao u Međuigri romansi (šp. Entremés de los romances) nepoznatog autora u kojoj se govori o jednom seljaku koji se zaludeo čitanjem viteških knjiga i odlučio da napusti ženu i da, isto kao i Don Kihot, krene u avanturu kao lutajući vitez i da ispravlja krivde, brani nezaštićene i spasava device.


Apokrifni drugi deo Don Kihota

Don Kihot je nakon objavljivanja doživeo veliki uspeh i preveden je na mnoge evropske jezike. Roman je bio toliko popularan da je 1614. godine objavljen u Taragoni (šp. Tarragona) apokrifni Drugi deo Don Kihota autora Alonsa Fernandesa de Aveljanede (šp. Alonso Fernández de Avellaneda) iz Tordesiljasa (šp. Tordesillas). Ne postoji mnogo podataka o pravom identitetu tog Aveljanede, ali jedno je sigurno: Aveljaneda je bio vatreni poklonik Lopea de Vege, najplodnijeg španskog dramaturga Zlatnog veka i Servantesovog literarnog rivala. Aveljanedin Don Kihot je put hvalospeva Lopeu i njegovom delu, Lopeovi stihovi u više navrata citirani, a Servantes žestoko napadnut i vređan (nazvan je matorim i sakatim). Postoje izvesne pretpostavke da je sam Lope de Vega bio autor barem prologa Aveljanedinog Don Kihota. Servantes će na ove uvrede odgovoriti u prologu drugog dela Don Kihota, međutim, njegov odgovor će biti blag i bez srdžbe.

Što se tiče samog dela, svi se slažu da je po vrednosti daleko ispod originala, a sami likovi Don Kihota i Sanča Panse ne liče na Servantesove individualiste iz prvog dela, već su pretvoreni u sterotipne karikature bez one plemenitosti, jačine i lepote koju im je udahnuo Servantes.


Prvi deo

Alonso Kihano, sredovečni idalgo (šp. hidalgo), živi dosadnim životom u nekom malom mestu u Manči, sa svojom nećakom i domaćicom. Vreme krati čitajući viteške romane i veruje da je svaka reč u njima istinita, iako su dani viteštva odavno prošli, a mnogi događaji opisani u njima realno nemogući. Čitao je mnogo, po ceo dan i noć i "od malo spavanja i mnogo čitanja osuši mu se mozak te izgubi pamet" (...del poco dormir y del mucho leer se le secó el cerebro, de manera que vino a perder el juicio) te odluči da se proglasi lutajućim vitezom i da krene da traži avanture. Tako izvuče iz nekog budžaka oružje i oklop svojih pradedova i, pošto ih je očistio i uglancao, proglasi sebe za viteza Don Kihota od Manče, svom konju nadenu ime Rosinante (šp. Rocinante), odabra Aldonsu Lorenzo ((šp. Aldonsa Lorenzo), seljančicu iz susednog sela, za svoju damu kojoj će posvećivati svoja junaštva i dobra dela i prekrsti je u Dulsineja od Toboza (šp. Dulcinea de Tobozo), te krenu na put u potrazi za avanturama.

Prvi odlazak od kuće Don Kihota počinje u ranu zoru i traje ceo dan, da bi na kraju dana potražio prenoćište u nekoj krčmi za koju veruje da je začarani dvorac. Tu će dobiti prve batine i savet da potraži štitonošu. Odlazi iz krčme, na putu sreće neke trgovce iz Toleda koji ismevaju i vređaju njegovu uzvišenu damu, Dulsineju od Toboza, gde on ustaje u njenu odbranu i napadne trgovce, a ovi skoče pa ga dobro izmlate. Svog premlaćenog, nalazi ga njegov komšija Pedro Krespo (šp. Pedro Crespo) i vraća ga kući. Dok se on oporavlja u krevetu, nećaka i domaćica sa Don Kihotovim prijateljima, lokalnim berberinom i župnikom, spale sve viteške knjige koje su po njihovom mišljenju, krive za njegovo ludilo, te zaključaju biblioteku a njega ubede da je biblioteku odneo neki volšebni čarobnjak.

Don Kihot se, međutim, ne predaje tako lako i dalje razmišlja kako da ostvari svoj naum, te prvo posluša savet krčmara, to jest, „vlasnika začaranog zamka“ te pozove svog komšiju, priprostog i dobrodušnog Sanča Pansu (šp. Sancho Panza), da mu se pridruži u avanturama kao štitonoša, a za uzvrat mu obeća mesto guvernera na ostrvu. Sančo pristaje, te se njih dvojica iskradoše u zoru iz sela i tako Don Kihot po drugi put pođe od kuće u susret avanturama lutajućeg viteza. Od tog momenta nižu se dogodovštine veleumnog viteza Don Kihota od Manče i njegovog štitonoše Sanča Panse, počevši sa čuvenim napadom na vetrenjače u kojima je samo on video grdne i surove divove.

Drugi deo

Za razliku od prvog dela gde je Don Kihot potpuno zaluđen i u nekom svom svetu vitezova, nežnih devica i platonskih ljubavi, u drugom delu je lucidan, sasvim bistre pameti i vidi stvarnost onakvom kakva jeste. Sad su drugi ti koji stvaraju privid viteškog sveta i volšebnih magova ne bi li privoleli Don Kihota da jednom za svagda odustane od „života lutajućeg viteza“. Čak je i nesrećni Sančo prinuđen da učestvuje u toj šarenoj laži te dovodi Don Kihotu tri seljančice rekavši mu da su to Dulsinejine dame pratilje. Međutim, kada Don Kihot prepozna devojke kao samo tri sirote seljanke, Sančo se zgražava i pokušava da ga ubedi da je to opet mađija nekog zlog čarobnjaka koja mu ne dozvoljava da vidi realnost. Takođe su veoma zanimljivi razgovori između viteza i njegovog štitonoše, u kojima se vidi kako Don Kihot polako i postepeno gubi svoje ideale, pod uticajem Sanča Panse. Ta transformacija se takođe vidi i u postepenom menjanju imena - od Don Kihota, postaje Vitez od Lavova, a zatim se pretvara u Viteza Tužnoga Lika. S druge strane, Sančo polako prihvata ideale svog gospodara, koji se polako u samom Sanču koncentrišu u jednu fiks ideju - da postane guverner ostrva. Sančo uspeva da postane guverner i pokazuje se kao veoma mudar i praktičan vladar, međutim njegova vladavina će ipak na kraju završiti kao potpuna propast.

Kao što smo već napomenuli, sada su drugi koji stvaraju svet privida za Don Kihota. Sanson Karasko (šp. Sansón Carrasco), mladi učenjak i takođe Don Kihotov prijatelj, svojevoljno kreće Don Kihotovim stopama i pretvara se u Viteza od Belog Meseca, a s jedinim ciljem da po viteškim pravilima natera Don Kihota da izbije iz glave ideje o životu i avanturama lutajućih vitezova. Iako je u prvom delu to isto pokušao kao Vitez od Ogledala, bio je poražen, ali ovaj put kao Vitez od Belog Meseca uspeva u svojoj nameri i pobeđuje Don Kihota u viteškom dvoboju, nateravši ga da se vrati kući i obeća da neće pokušavati da opet polazi na put barem godinu dana.

Roman se završava Don Kihotovim potpunim ozdravljenjem, međutim, potpuno razočaran stvarnošću, odriče se viteštva, priznaje svoju zabludu i umire.

Zanimljivo je da postoje pretpostavke da su neki delovi ovog drugog dela apokrifni, konkretno epizoda događaja u Montesinesovoj pećini, opisana u 22. i 23. poglavlju

Struktura i tematika

Kao što je već pomenuto, veruje se da je prvo poglavlje isprva bilo zamišljeno kao posebna literarna celina, kao kratka priča. Kasnije je Servantes razvio roman počevši od te prve priče. Priča je zamišljena kao čitanje rukopisa Sida Ameta Benandželije (šp. Cide Hamete Benangeli) mavarskog hroničara koji se zapravo pojavljuje tek u 9. poglavlju i koji se pominje svega četiri puta u celom romanu, da bi na kraju potpuno nestao u prvom delu nakon 27. poglavlja. Na prvi pogled, pripovedanje se odvija bez reda, međutim, struktura romana je kompleksna i pažljivo građena. Sam roman poseduje osobine različitih književnih rodova, od viteških romana i ubačenih novela, do literarnih rasprava pisanih u dijalogu, kako je to bilo uobičajeno u ono vreme. Roman takođe sadrži komične delove, ozbiljne besede, poslovice i anegdote narodnog karaktera. Ono što izdvaja ovaj roman je veština kojom Servantes sve te elemente potčinjava i uklapa u nit glavne radnje.

Bogatstvo tematike dela je nepresušno. Međutim, moguće je skicirati neke od osnovnih tema ovog dela.

Glavna tema kruži oko pitanja da li je moguće naći ideal u realnosti, to jest, da li realnost pobeđuje fikciju ili fikcija pobeđuje realnost. Ova tema je usko povezana i sa konceptom ljudske slobode. Kako čovek treba da shvati slobodu? Kakve zaključke može da izvede o slobodi, nakon što je iskusio? Možemo li promeniti svet ili svet menja nas? Šta je uopšte razumnost a šta je ludost? Da li je moralno pokušati promeniti svet?

Iz te glavne teme, usko vezane za erazmovsku temu ludila i baroknu ideju privida i realnosti, proizilaze ostale sekundarne teme:

1. Da li je moguće iznaći književni ideal? Tema književne kritike je veoma karakteristična za celokupno Servantesovo delo. U delu postoje kritike viteških i pastoralnih romana, kao i kritika nove komedije Lopea de Vege.

2. Da li je moguće pronaći ideal u ljubavi? U romanu se pojavljuju različite ljubavne priče. Neke su nesrećne zbog samog životnog koncepta vezanog za slobodu, kao što je slučaj sa Marselom i Grizostomom, druge zbog patološke nesigurnosti, kao što je ubačena novela Nestrpljivi radoznalac, ili pak zbog previše idealizovanih dama, kao što je sama Dulsineja, ili previše prozaična kao što je Aldonsa Lorenzo. Takođe se pojavljuje i motiv ljubomore, veoma važan za Servantesa.

3. Da li je moguće pronaći politički ideal? U romanu se pojavljuje tema utopije u obliku Sančove vladavine ostrvom Baratrarijom, priviđanjima koje ima Don Kihot u Montesinovoj pećini, itd.

4. Da li je moguće pronaći ideal pravde? Ovu temu vidimo u epizodama sa galeotima, momkom koji dobija batine, itd.

Ubačene novele

Jedna od novina u žanru je ubacivanje posebnih priča u nit glavne radnje u obliku kratkih priča - novela. Neki smatraju da ove novele ne remete i nemaju nikakav uticaj na glavnu radnju romana, i da čak i ako bi se izbacile, to ne bi mnogo poremetilo glavnu priču, dok drugi smatraju da te novele nisu tek tako ubačene i da čine deo opšte kritičke, estetske i tematske strukture romana.

U prvom delu romana ubačene novele samo podvlače Don Kihotov osnovni etički motor: želju da privoli druge da se povinuju njegovom apsurdnom idealističkom pogledu na svet. Problemi koje on pokušava da reši nisu zasnovani na realnosti nego na idealizmu sveta mašte koji on pokušava da oživi. U slučajima istinske moralne nepravde, Don Kihot se svodi na običnog posmatrača.

Ubačene novele U drugom delu romana predstavljaju prave socijalne probleme Servantesovog doba, kao recimo, proterivanje "moriskosa" (šp:moriscos) 1502. godine. "Moriskosi" su muslimani koji su bili nasilno pokršteni nakon pada poslednjeg mavarskog bastiona, Granade i konačne pobede Katoličkih kraljeva, Izabele od Kastilje i Fernanda od Aragona i završetka Rekonkiste 1492. godine. U želji za ostvarenjem što monolitnije države na verskom planu, 1492. godine proteruju sve Jevreje, a 1502. sve Mavre i "moriske", jer su smatrali da njihova predanost novoj religiji nije iskrena i da u tajnosti i dalje praktikuju svoju staru veru, islam. Epizoda u kojoj učestvuje Rikote sa svojom kćerkom Anom Feliks, opisuje te događaje sa svom svojom propratnom religioznom, međuljudskom, ekonomskom i etičkom tragikom.

Kritika viteških i pastoralnih romana

U romanu je uočljiva i kritika viteških i pastoralnih romana. Svoje detaljno mišljenje o mnogim veoma popularnim viteškim i pastoralnim romanima tog doba Servantes je dao u 6. poglavlju prvog dela u kome župnik i berberin vrše „veliku čistku“ Don Kihotove biblioteke. Pre nego što odluče da li određena knjiga zaslužuje da završi na lomači ili ne, daju svoj sud o istoj. Tako u tom poglavlju možemo pročitati Servantesovo mišljenje o romanima kao što su španski viteški roman Amadis od Galije (Amadis de Gaula) ili valensijanski viteški roman Tirante Beli (šp. Tirante el Blanco, katal. Tirante lo Blanc). Lista knjiga osuđenih na lomaču daje nam savršenu sliku o Servantesovim književnim stavovima.



Parodija je osnovni element ovog romana. Međutim, roman je veoma kompleksna parodija. Delo nije samo prosta parodija viteških romana putem direktnog preterivanja nedoslednosti i nemogućih događaja. Komičnost ovog romana proizilazi iz nemogućnosti da se staromodna i fantastična priča situira u moderan okvir realnosti. Neke od parodija otvoreno pokazuju svu besmislenost i nereanost osnovnih karakteristika glavnih junaka viteških romana. Lutajući vitezovi su superljudi, veoma otporni, izdržljivi i nadasve dugovečni. Veoma veliki deo komičnosti romana proističe upravo odatle: realno, putešestvije i avanture Don Kihota iziskuju energiju i izdržljivost koja nikako nije svojstvena za čoveka njegovih godina. S druge strane, činjenica je da su njegovi uzori bili veoma aktivni i izdržljivi, iako mnogo stariji od njega.

Kritika besmislenosti i nerealnosti pastoralnih romana u kojima su pastiri i pastirice nežni mladići i devojke sa klasičnim imenima koji po ceo dan uzdišu zbog neuzvraćene ljubavi i govore skoro isključivo u stihovima izražena je u pastoralnim epizodama o pastirici Marseli i Grizostomu, a vrhunac kritike je sadržan u Don Kihotovom „ispaštanju“ u Sijera Moreni, gde provodi više dana i noći go ko od majke rođen, skačući po planini, uzdišući i žaleći se u stihu i pompeznim rečima na „okrutnost“ svoje dame, Dulsineje od Toboza.

Kritika nove komedije Lope de Vege



Servantes takođe kritikuje Lopea de Vegu i novu komediju. Iako se na više mesta dotakao kritike Lopea de Vege lično i nove komedije, svoje stavove o dramskoj umetnosti detaljnije je izrazio u 48. poglavlju prvog dela preko lika kanonika. Za novu komediju kaže da komadi koji se trenutno prikazuju su "sve same poznate budalaštine i stvari koje nemaju ni glave ni repa" (I, 48), međutim, narodu se ipak sviđaju. Dalje kritikuje autore, konkretno, samog Lopea de Vegu, iako ga ne imenuje, što ugađa neukom svetu i piše ono što je masi milo, a na uštrb prave umetnosti. Nova komedija, po Servantesu, ne poštuje pravila klasične komedije, na šta će mu kasnije Lope de Vega odgovoriti u svojoj Novoj umetnosti pisanja komedija (1609.) da onaj ko danas piše poštujući pravila klasične komedije "umire bez slave i nagrade". Servantes dalje govori kako slava obavezuje Lopea de Vegu da uzdiže teatar a ne da ga spušta na nivo prostog sveta. Servantes takođe kritikuje upotrebu čuda i duhova, nepoštovanje jedinstva mesta ("prvi čin počeo u Evropi, drugi u Aziji, a treći se završio u Africi") i vremena ("dete u pelenama večera u prvom činu, i u drugom je već bradati čovek"), mešanje likova iz različitih epoha (radnja se dešava u vreme Pipina i Karla Velikog i glavna ličnost je u njoj osoba za koju se kaže da je imperator Iraklije"), nedoslednost i mešanje žanrova, pripisivanje čuda jednog sveca drugom, itd.

Međutim, pored sve ove kritike, Servantes ipak ne može a da se ne divi ogromnom talentu Lopea de Vege za koga takođe kaže da je "srećni genije ove kraljevine, slavan i poznat u celom svetu po svojim komedijama"(I,48). Moglo bi se reći da je Servantes u neku ruku osećao izvesnu ljubomoru prema Lopeu de Vegi (koja je svakako išla i u obrnutom pravcu), pogotovu što njegova dramska dela nisu ni približno imala isti uspeh. Servantes je takođe kritikovao neviđenu umišljenost i uobraženost tog "monstruma prirode", kako je jednom prilikom nazvao Lopea de Vegu. Beskrajno imenovanje i navodno citiranje slavnih pisaca (Platon, Demosten, Aristotel), obavezno citiranje sijaset poema koje slave njegovu umetnost na početku svakog njegovog dela, poeme koje su navodno napisale slavne ličnosti i žene, a koje je u stvari pisao sam Lope de Vega pa ih potpisivao tuđim imenima, samo su neke od stvari koje Servantes kritikuje u prologu prvog dela Don Kihota. Na primer, sa sigurnošću se zna da su soneti koje je potpisala Kamila Lusinda (poetsko ime koje je Lope de Vega dao Mikaeli Luhan, svojoj dragani) zapravo njegovi, jer sama Mikaela Luhan nije umela ni da se potpiše.

Kritika društva

Don Kihot je višeslojan roman sa bezbroj značenja i isto toliko tumačenja. Osim oštre kritike i parodiranja viteških i pastoralnih romana, popularnih u Servantesovo doba, ovaj roman predstavlja takođe i kritiku crkve i inkvizicije, kritiku tadašnjeg španskog društva koja se ogledala u podeli na stare i nove hrišćane, običaja i ljudskih naravi. U Servantesovo doba, mnoge od ovih kritika su mogle da koštaju autora slobode ili čak i života, i jedini način da ih izrazi bio je kroz usta mentalno poremećenih literarnih junaka. Isto će uraditi i u jednoj od svojih Uzornih noveli, Stakleni licencijat (šp: El licenciado Vidriera).

Don Kihot i Sančo Pansa



Don Kihot je centralni element romana a njegovo ludilo je najkarakterističnija crta njegovog lika. Trezvenost i ludilo se kombinuju u njegovom liku koji evoluira tokom romana. Don Kihot nije statičan, konačan lik, već se njegova egzistencija razvija i definiše samu sebe kroz proces samoostvarenja. Don Kihota i Sanča Pansu definišu pre svega njihova dela i ono što govore, a ne opisi njihovih duševnih, psihičkih i fizičkih stanja.

Ludilo Don Kihota je presudno za pravilno razumevanje ovog lika, jer se radi o specifičnoj vrsti. U tom ludilu, njegova mašta je ta koja je poremećena, ne njegove sposobnosti. U samom naslovu, Don Kihot se naziva "veleumnim" ili "oštroumnim" (šp:ingenioso), terminom koji bi se mogao protumačiti kao "maštovit",čime se jasno ukazuje na hiperaktivnu maštu glavnog lika. Zapravo, u najnovijem prevodu prevodilac se odlučuje baš za reč "maštoglavi".

Postoje tri osnovna aspekta Don Kihotovog ludila:

Prvi aspekt je da on čvrsto veruje da događaji opisani u viteškim romanima imaju čvrstu istorijsku podlogu. To je suština njegovog ludila.

Drugi aspekt proizilazi direktno iz prvog: ako su te priče istinite, sasvim je logično pretvoriti se u lutajućeg viteza.

Treći aspekt se pokazuje tek u drugom poglavlju - mašta nameće stvarnosti slike sveta viteških romana i pretvara krčme u dvorce, seljanke u princeze, vetrenjače u divove, a stada ovaca u vojske.

To su tri osnovna elementa Don Kihotovog ludila koje uspostavlja Servantes na samom početku knjige, vođena njegovom opsesijom viteškim romanima. Kada izađe iz opsesivnog stanja, Don Kihot je razborit i mudar i njegovi postupci ne razlikuju se od postupaka bilo koga zdrave pameti. Takva vrsta ludila se definiše kao ludilo sa momentima lucidnosti. Međutim, jedna osobina je zajednička i ludom i lucidnom Don Kihotu - neverovatna plemenitost i spremnost na žrtve za dobrobit čovečanstva.

Sančo Pansa je Don Kihotova potpuna suprotnost, kako duhovno, tako i fizički. Dok je njegov gospodar visok i mršav on je nizak i debeo. Primer prostodušnog čoveka iz naroda koji je naučen da poštuje autoritete, ali ne i da razmišlja o "umnim" temama. Zdrave je i bistre pameti i, za razliku od svog gospodara, čvrsto stoji sa obe noge na zemlji, a kad zatreba, ume da bude i lukav. Njegova mudrost ne dolazi iz knjiga i visokih škola, već direktno iz života i predstavlja nepresušni izvor prave narodne mudrosti. Na svaku ludoriju svog gospodara uvek ima spreman odgovor ili komentar u obliku neke narodne umotvorine - bilo poslovice, bilo izreke ili verovanja. Svestan je ludila svog gospodara, ali svejedno ga ne napušta u nevolji, u početku zato što poseduje veliki osećaj odanosti ali i praktičnosti, jer mu je sve vreme u glavi Don Kihotovo obećanje da će ga učiniti guvernerom ostrva, zbog čega je, uostalom, i pošao u avanture. Međutim, u drugom delu, Sančo zaboravlja na to obećanje i ponovo polazi na put, pre svega iz velike ljubavi i prijateljstva koje oseća prema svom nesrećnom gospodaru.

Originalnost

Don Kihot je konačno uobličio formulu realizma, čije preteče nalazimo u španskoj književnosti Srednjeg veka. Karakteriše se parodijom i ismevanjem svega fantastičnog, društvenom kritikom i insistiranjem na psihološkim vrednostima i deskriptivnom materijalizmu.

Don Kihot je takođe kamen temeljac za polifonični roman, roman koji pokazuje realnost sa različitih tački gledišta koje su isprepletane u istom vremenskom prostoru. Pretvara realnost u nešto veoma kompleksno jer ne samo da pokušava da je reprodukuje, nego i da je zameni. Moderan roman, onako kako ga je začeo Don Kihot, mešavina je svega. Kako to kaže sveštenik, "razuzdano pisanije": mešavina epike, lirike, tragedije, komedije, proze, stiha, dijaloga, govora, pošalica, basni, filozofije, legendi... I naravno, parodije svih tih žanrova.

Transkripcija i izgovor

U Servantesovo doba, Kihot je pisano Quixote, a X (iks) se izgovaralo kao srpsko Š, tako da bi transkripcija imena na srpski jezik prema starošpanskom mogla biti Kišote. Međutim, u modernom španskom jeziku, X (iks) je zamenjeno sa J, koje se izgovara kao srpsko H, tako da dobijamo Quijote - Kihot. Takođe je pravilna, mada manje zastupljena, i transkripcija Kihote.

Izvor: Wikipedia

Miloš Crnjanski ~ Seobe

Semantika romana

Roman Seobe je djelo o stradanju nacionalnog bića, porodice Isakoviča i ljudskih života. Ovo je roman i o prolaznosti fizičke ljepote, mladosti i sreće, o prostorima ljudske sreće za kojima se traga, o bjekstvu čovjeka iz jave u san i imaginaciju kao kompanzaciju za sva stradanja, lutanja i grubosti.

To je roman o fizičkim seobama, ali je Crnjanski napisao roman i o metafizičkim seobama, o onome što postoji u biću kao htijenje, misao i obuzetost daljinama, visinama, nakim drugim prostorom koji se sluti i doživljava kao izvorište mira i ljudske sreće.

Likovi

U romanu Seobe dominantna su tri lika: Vuk Isakovič, gospoža Dafina i Aranđel Isakovič. U svakome od njih postoje dva života. Jedan, realan, život koji žive i drugi koji je više san, htijenje, život koji se priželjkuje.

Vuk Isaković

Čitalac ga vidi kao "krivonogog i teškog", bezvoljnog, jer mora ponovo poći u rat i ostaviti one koji su smisao njegovog trajanja. Pisac ga slika kao fizički izmorenog i propalog, birajući jezik koji bi ukazao na njegovu spoljšnju neuglednost. Bježeći od nužne, mučne stvarnosti, Vuk Isakovič pronalazi izlaz u svojim snovima, iluzijama i sanjarijama. Vuk Isakovič je, dakle, čovjek nezadovoljstvai unutrašnjih nespokojstava koja ga vuku naprijed. On je čovjek otvorenih prostora. Njegovu veliku želju da povede svoj narod u Rusiju ostvariće Pavle Isakovič, što se vidi iz druge knjige Seoba.

Arandjel Isaković

Aranđel je potpuno szprotan lik Vuku. Razlikuju se apsolutno po svemu. Aranđel je bio trgovac i, kao takav, izdanak je novog srpskog građanskog društva. Stiče novac i njime kupuje sve, pa čak i ženu i prijatelje. Kupuje kuću i teži da se ukorijeni. S prezirom gleda sve koji misle na seobe. Uprkos novcu i mogućnosti dakupi sve što želi, Aranđel je nosio u sebi osjećaj da je pust i prazan. Bio je bez žene, bez ljubavi i u sebi je nosio osjećaj nezadovoljstva i praznine. Poslije smrti gđe Dafine i bratovljevog povratka iz rata, izgubljen u stidu, zakoračio je u još veću prazninu, u novi beskrajni krug, ali bez zvijezde u njemu.

Gospodja Dafina

Ona je jedini lik koji svojim gospodstvom i ljepotom zrači u romanu, a koji je tako neprimjeren tom ambijentu. Ona je žena koja u sebi nosi nešto anđeosko, plavo, ali i strastveno,čulno neodoljivo u boji kože, u oblinama, u stasu i u pogledu. Ta njena ljepota se stalno mijenja i preobražava bivajući uvijek nekako drugačija i neodređena u odnosu na okolinu i prostor u kojem postoji. Gđa Dafina potiče iz grčke porodice Hristodula. Prije Vukovog dolaska iz rata ona umire kao Aranđelova žena.

Pisac

Sa pojavom Miloša Crnjanskog i njegovom poezijom započinje puni zamah srpske avangarde i traje sve do 1925. godine. Poetika ekspresionizma konkretizovana je u Objašnjenju "Sumatre" i primjenjena u njegovoj pjesmi Sumatra, u prozi Dnevnik o Čarnojeviću, u romanu Seobe i poemama Stražilovo i Lament nad Beogradom.

Miloš Crnjanski rođen je u Čongradu (Mađarska) 1893. godine, a djetinjstvo je proveo u Temišvaru. Tamo su doselili njegovi preci iz Crnje. Svi su bili jako vezani za tradiciju i pravoslavni duh. Gimnaziju je završio u Temišvaru, a ustoriju umjetnosti je studirao u Beogradu i Beču. U Prvom svjetskom ratu bio je otjeran na front da se bori protiv Rusa. Počeo je da pjeva i piše donoseći "uzavrele vizije" razočaranja, bola, ali na sasvim nov poetski način u zbirci Lirika Itake. Pisao je antiratne i političke pjesme, pjesme o umoru, klonuću i razočaranjima. Pored pjesama i poema pisao je još i pripovjetke, romane, putopise, memoare i eseje.
Vrijeme od Drugog svjetskog rata pa sve do 1965. proveo je emigraciji u Londonu. Odmah po povratku u zemlju objavljena su mu Sabrana djela u deset knjiga.
Umro je u Beogradu 1977. godine.

Bora Stanković ~ Koštana

Kostana je jednostavan pozorisni komad bez slozene radnje, snaznih sukoba, vjeste dramaturgije.Ali ona nije samo komad sa pjevanjem, raskosn aslika foplklora sa juga Srbije, nego snazna drama tragicnih ljudskih sudbina, slika pojedinacne patnje i kolektivne nesrece. Dogadja se u Vranju tema je koliko stara toliko i savremena-promasena ljubav; akteri su mladi i stari – jednako kaznjeni zivotovom i nesrecni. Dramska radnja je razvijena u cetiri cina koji nisu rasclanjeni na pojave.

Kratak sadržaj

Prvi cin.

Gostinska soba Hadzi- Tomine kuce.Uskrs, predvece, na zalasku sunca. U kuci je nemir:Hadzi-Tomin sin Stojan danima je sa Kostanom sto je izazivalo ocev bijes, majcinu strepnju, sestrinu brigu. Ulazi Hadzi-Toma,bijesno rastura brojanice, grdi sina, srucuje svoj bijes na zenu Katu okrivljujuci je za sinovljevo ponasanje. Dolazi Arsa, predsjednik opstine, brat sevdahlije Mitketa, koji je takodje stalno sa mladom i lijepom pjevacicom Kostanom. Hadzija ga kritikuje sto ne zavede red, da vise varos ne luduje za lijepom Cigankom. Ovaj se pravda da ne moze, da se uz Kostaninu pjesmu vesele I njegov sin Stojan i drugi uglednici kao sto su Maksim, Zafir, Stanko, a Mitketa je otpisao jer se “lud i rodio”. Ne moze da hapsi ni Kostanu jer je ona postena i ne pruza povod za hapsenje. U razgovoru se zacinje ideja da se Kostana nasilu uda i tako smiri varos. U tom dolazi policija donoseci vijest da je Stojan odveo Cigane u Sobinu, na porodicno imanje. Hadzi-Toma polazi tamo, bijesan i namjeran da ubije sina, a majka Kata, preplasena I ocajna, ostaje da se moli Bogu.

Drugi cin.

Sobina, porodicno imanje Hadzi-Tomino. Dolazi Stojan sa muzikantima, Kostanom i drustvom. Sluge Marko i Magda radosno docekuju mladog gazdu. Dolazi Mitke, daruje Kostanu, trazi da mu pjeva “njegovu” pjesmu, uz pjesmu obnavlja sjecanje na mladu Redzepovicu. Dolazi Hadzi-Toma bijesan, trazi od Marka pusku da ih sve pobije. Marko ga jedva umoli da sjedne, radi bericeta, praznik je. Cigani, uplaseni, hoce da odu, ali im Mitke ne da.Hadzija ih ohrabruje da ostanu. Kostanina pjesma ga dirne, daje Marku novce da casti muziku. Kostana pjeva, Hadzi-Toma se raskravljuje, trazi svoju pjesmu, naredjuje Marku da uzme konja, ode u varos i pozove na “radost i veselje” Hadzi-Ristu, Zafira, Sekulu.

Treci cin.

Prva slika se odvija u gostinskoj sobi Hadzi-Tomine kuce. Stojan lezi, sestra je uz njega. On se budi, priziva Kostanu. Ulazi zadihan Marko i najavljuje Hadzi-Tomin dolazak. Ovaj ulazi u kucu sa Kostanom, pracen muzikom. Trazi od Kostane da mu pjeva pjesmu, daje joj nisku dukata, ali je ona, krisom, vraca Marku. Druga slika se odvija u Mitkinoj kuci. Mitke ulazi u dvoriste sa Kostanom i sviracima. Kostana pjeva, Mitke sve vise pada u tugu, proklinje brata sto ga silom ozeni i moli Kostanu:

Poj “ zal za mladost”… Za moju slatku mladost, sto mi tako u nista otide a brigu ostavi.

Dolazi Arsa sa policijom i pandurima, razjuri svirace, Mitketa otjera u kucu, policiji naredjeje da ode u Banju i prenese Asanovom ocu da spremi svatove i dodje po Kostanu.

Cetvrti cin.

Ciganska mahala. Kmet cuva strazu pred Kostaninom kucom da ne pobjegne. Iz daljine se cuju svatovi da dolaze. Kostana je nesrecna, kmet je pogodjen njenom tugom i moli je da ne cupa kosu. Dolazi Stojan da vodi Kostanu. Ona je obradovana njegovom ljubavlju, ali odbija da podje s njim: ona je Ciganka, nije joj mijesto u hadzijskoj kuci, ne zeli da se u gospodskoj kuci zatvori za cijeli zivot. Da bi odbila Stojana bijesno kaze:

Nisam!Nikoga nisam voljela! I nikad necu da volim!

Stojan je porazen njenim rijecima i odlazi. Dolazi Mitke i daruje Kostanu. Ona ga moli da je spase, da je nigdje ne vodi, ali on joj kaze:

Ajde, Kostan!Digni se, rasvesti! Ajde, svatovi te cekav, mladozenja te ceka. Digi se! Ne placi! Sluzu ne pustaj! Stegni srce i trpi! Bidni covek;a covek je samo zal i za muku zdaden!

Kostana ne dozvoljava da je panduri ubacuju u kola: sama se, mirno i dostojanstveno, penje u kola sa svatovima i kreca za Banju.



Подстранице (1): LEKTIRA 5
Comments