LEKTIRA‎ > ‎

LEKTIRA 2

Hamlet - Šekspir

1. Bilješka o piscu

Wiliam Shakespeare bio je pjesnik i dramaticar, roden 1564. godine u Stratford-on-Avonu u Engleskoj. Mnogi tvrde da je najveci dramski stvaratelj svih vremena. Oko 1585. odlazi u London, gdje djeluje kao glumac, redatelj i kazališni pisac.
Napisao je 36 drama koje djelimo na:
1. tragedije - Hamlet, Julije Ceza, Otelo, Antonije i Kleopatra, Koriolan, Kralj Leart, Machetb;
2. komedije - Ukrocena goropadnica, San Ivanjske noci, Na Tri kralja, Mjera za mjeru, Mnogo vike ni za što;
3. romance - Romeo i Julija, Zimska prica i Oluja;
4. povijesne drame - Kralj John, Richard II. , Henrik IV. , Henrik V. , Henrik VI. , Richard II. i Henrik VIII.
A 1609. izišli su njegovi Soneti, zbirka od 154 pjesme.
Shakespeare je svoje dramske tekstove tvorio podacima iz usmene književnosti, iz starije pisane književnosti, iz povijesti, iz svoje suvremenosti, ali i iz svakidašnjeg pripovijedanja. Ni fabule Shakespeareovih djelova nisu njegove. On ih preuzima od drugih pisca i preoblikuje ih. Cini od njih vrhunska djela, kraseci ih puckim pjesmama, izrekama tadašnjeg vremena, a bio je i majstor stvaranja mnogoznacnosti pjesnickog jezika. Tako Shakspeareove rijeci, osim što sadrže osnovno znacenje, kriju u sebi niz suznacenja.

2. Bilješka o djelu

Mnogi tvrde da je Shakespeareova tragedija Hamlet (1600. -1601. ) najbolja tragedija u povijesti svjetske književnosti. No to nije samo djelo povijesti.
Suvremenost tragedije svijedoce moderna djela s temom o Hamletu prenesenom u današnje doba (u nas je najpoznatije takvo djelo drama Ive Brešana "Hamlet u selu Mrduša Donja", te adaptacija od Slobodanke Aleksic "Hamlet u podrumu").
Shakespeare je stvorio djelo za sve ukuse i sva vremena. U njegovo su doba svakakvi ljudi gledali pretstave i pridonosili njenom uspjehu. Zato je morao stvoriti djelo prikladno i školovanom plemstvu i obicnom puku. To je i ucinio. Izabrani su stihov zadovoljili školovane plemice, macevanje ukus šire publike, a Hamletovo ludilo i dosjetke zabavljale su obican puk.
Fabula ove tragedije, kao i vecine Shakespearovih djela, je poznata jer ju je Shakespeare uzimao iz drugih djela iz svojih suvremenika ili ranijih pisca.

3. Fabula

Danski kralj iznenada umira, a nasljeduje ga njegov brat Klaudije, koji se ženi udovicom pokojnog kralja. Sinu pokojnog kralja, Hamletu, javlja se duh njegova oca i otkriva mu da ga je Klaudije otrovao, cime traži osvetu. Želec potvrdu, za tu strašnu optužbu, Hamlet se pretvara lud. Njegvu ludost, kralj i kraljica, tumace Ofelijinim odbijanjem Hamletova udvaranja. Hamlet organizira predstavu, koja radnjom slici na umorstvo njegova oca. Kad Klaudije vidi aluziju na njegov zlocin, prekida predstavu i time daje Hamletu dokaz na Duhove rijeci. Nakon prekinute predstave, Hamlet posjecuje majku
i misleci da ga Klaudije prisluškuje, ubija Polonija koji se sakrivao iza zavjesa. Bojeci se, Klaudije šalje Hamleta na brod u Englesku s namjerom da ga tamo ube. Saznavši za ocevu smrt, Ofelija se ubija, a Laert traži osvetu za oca i sestru. Hamlet, saznavši za urotu, vraca se u Dansku i prihvaca dvoboj s Laertom. Kralj i Laert odluce, na prijevaru s otrovanim macem, ubiti Hamleta. U dvoboju, Hamlet i Laert mjenjaju maceve i obojca bivaju ranjeni otrovom. Kraljica ispije cašu s otrovom, namjenjenu Hamletu, te umire. Laert otkriva Hamletu spletku s kraljem, nakon cega ovaj ubija kralja.
No Hamlet nije toliko cijenjen, po fabuli, koliko po karakterizaciji samih lica. Pogotovo se to odnosi na Hamleta.

4. Hamlet

U Hamletovom ponašanju postoje najraznovrsnija tumacenja, nastala u razlicitim vremenima i shvacanjima ljudi. Jedno od tumacenja odnosi se na edipski kompleks, tj. ljubomora sina prema ocu kao suparnika u ljubavi prema majci. Hamleta više boli to što se majka udala za stric, nego što mu je oca ubio taj stric. No najrasprostranije tumacenje, o Hamletovom ponašanju, odnosi se na njegovu neodlucnost. Hamlet je paraliziran od prevelikog razmišljanja. Zbog svoje neodlucnosti i boježljivosti da ne povrijedi majku, odlaže i usporava samo izvršenje, koje dovodi do gore situacije.
Za Hamleta ne postoji osjecaj djelovanja u pravo vrijeme. On razmišlja kada treba da djeluje (kao nakon povratka u Dansku, na groblju), a djeluje kada to nije potrebno (kad ubija Polonija).
Sam lik Hamleta otkriva se u svojoj raznolikosti tek u odnosu prema drugim likovima. Likovi se u svojim odnosima nadopunjuju: Hamletovo poštenje nasuprot Klaudijevoj podlosti, Hamletova intelektualnost nasuprot malo pametnih ljudi kraljeve okoline, Hamletova pretjerana osjetljivost nasuprot Horacijevu preciznošcu, Hamletovo pretjerano razmišljanje i odlaganje nasuprot Laertovu brzom djelovanju.
Hamlet je zapravo lik nocne more koja se ostvaruje. Mora u kojojoj prisustvuje sve ono najgore od ljudskih strasti: podlost, sebicnost, prevare i izdaje. Hamlet iz more izlazi sav rastrgan i nemocan dase opire.

5. "Biti ili ne bit"

U Hamletu se ne javlja toliko sukob sa svijetom, koliko sa samim sobom. Hamlet postavlja pitanje biti ili ne biti?, živjeti ili umrijeti?, ubiti ili oprostiti?. On si postavlja taj problem i nijedan vanjski dogadaj nemože mu više škoditi koliko on sam sebi može. Njegov je problem što postoji na ovome svijetu. Hamlet zapravo strada od borbe sa samim sobom.

6. Zakljucak

Hamlet je jedna od ranijih komedija, nastala u drugoj fazi, nakon komedija i povijesnih drama iz prve faze i prije ostalih slavnih tragedija iz trece faze. Razlika izmedu dviju faza, su tragicni junaci. Samim time što Hamlet nije nikakav div ili heroj, nego obican covjek, cini ga bližem i modernijim.

U Hamletu otkrivamo Shakespeareovu borb protiv svijeta. On nam uz pomoc Hamletovih monologa, otkriva pokvarenost u svijetu (ratovi i pokvarenost u kraljevskim obiteljima). U Hamletu Izgleda kao da se i sam Shakespeare želi suprostaviti svijetu, dok u cetvrtoj fazi izgleda da se on pomirijo sa svijetom.
To je jedna od rijetkih drama u kojima, tijekom citavih pet cina, glavni junak dominira nad okolišem i zaokuplja sav interes.


Hasanaginica



Rezime:

Balada Hasanainica je jedna od naših najljepših narodnih balada, a Hasanaginica je jedan od najljepših likova naše književnosti. U pjesmi je opisana tužna sudbina žene koju muž bezdušno tjera zbog toga što od stida nije mogla da ga posjeti dok bio ranjen. Hasanaginica nije obišla muža iz patrijarhalnih razloga, zato što su to nalagala pravola toga doba. Žena tog vremena nije smjela da pokazuje osjećanja prema mužu i nije se smjela kretati izvan kuće.

Iako mučena željom da obiđe muža hasanaginica ostaje dosljedna pravilima i ostaje kod kuće smatrajući to ispravnim. No, Hasanagi proradi muška sujeta i osjećanje muške nadmoćnosti i pravo da upravlja životom žene i njenom sudbinom i odlučuje da je otjera. Hasanaginica je pogođena njegovom odlukom i to je za nju velika sramota. U njenoj čistoj, nevinoj duši odvija se prava drama. Ispunila je očekivanja i kao žena i kao majka a opet je napustila svoju djecu, svog muža i dom.

Kroz lik Hasanaginice prikazana je nemoć žene pred normama tog društva. Ona nije imala prava da odlučuje o svom životu. NJenu sudbinu su krojili njen muž i brat. U svojoj nemoći da nešto mijenja njeno srce puca. Hasanaginica je jedan od najsvjetlijih i naj tragičnijih likova naše književnosti. Ona zadovoljava sve norme tadašnjeg društva i u tom savršenstvu doživljava tragediju. Iz njenog lika izbija i snaga ličnosti i slabost žene, nježnost majke čije srce nije izdržalo gubitak doma. Lik Hasanaginice svijetli kao svetionik u našoj i sjetskoj literaturi.

Hasanaginica je narodna balada, koja je nastala između 1646. i 1649. u Imotskoj krajini i prenosila se sa kolena na kolena po Imotskom i okolini, postojeći tako u usmenom obliku, dok ju nije zapisao 1774. godine italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajući je „morlačka balada“ (morlačka ili ilirička). Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi „Put po Dalmaciji“. Od tog trenutka su se počeli nizati prevodi ove pesme na raznim svetskim jezicima. Veliki umovi toga vremena kao Gete (1775), Valter Skot (1798.), Aleksandar Sergejevič Puškin (1835), Adam Mickijevič (1841) su samo neka od imena koja su prevodila „Hasanaginicu“.

Odlomak:

"Oblazi ga mati i sestrica,

A ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo,

On poruči vjernoj ljubi svojoj:„Ne čekaj me u dvoru b'jelomu, „Ni u dvoru, ni u rodu momu." Kad kaduna r'ječi razumjela, Još je jadna u toj misli stala Jeka stade konja oko dvora; Tad' pobježe Hasanaginica, Da vrat lomi kule niz pendžere; Za njom trče dv'je ćere djevojke: „Vrati nam se, mila majko naša! „Nije ovo babo Hasan-aga. „Već daidža Pintorović beže." I vrati se Hasanaginica, Ter se vješa bratu oko vrata: „Da moj brate, velike sramote! „Gdje me šalje od petero djece." Beže muči, ništa ne govori, Već se maša u džepe svione, I vadi joj knjigu oprošćenja, Da uzimlje potpuno vjenčanje, Da gre s njime majci u natrage. Kad kaduna knjigu proučila, Dva je sina u čelo ljubila, A dv'je ćere u rumena lica, A s malahnim u bešici sinkom, Od'jelit' se nikako ne mogla, Već je bratac za ruke uzeo I jedva je s' sinkom rastavio, Ter je meće k sebi na konjica, S njome grede dvoru bijelomu. U rodu je malo vr'jeme stala, Malo vr'jeme, ni nedjelju dana, Dobra kada i od roda dobra, Dobru kadu prose sa svih strana, A najviše Imoski kadija. Kaduna se bratu svomu moli: „Aj tako te ne želila, braco! „Nemoj mene davat' ni za koga, „Da ne puca jadno srce moje „Gledajući sirotice svoje."

Ali beže ništa ne hajaše, Već nju daje Imoskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše, Da napiše listak b'jele knjige, Da je šalje Imoskom kadiji: „Djevojka te l'jepo pozdravljaše „A u knjizi l'jepo te moljaše: „Kad pokupiš gospodu svatove, „I kad poćeš njenom b'jelu dvoru, „Dug pokrivač nosi na djevojku, „Kada bude agi mimo dvora, „Da ne vidi sirotice svoje." Kad kadiji b'jela knjiga doće, Gospodu je svate pokupio, Svate kupi, grede po djevojku. Dobro svati došli do djevojke, I zdravo se povratili s njome; A kad bili agi mimo dvora, Dv'je je ćerce s pendžera gledahu, A dva sina pred nju izhoćahu, Tere svojoj majci govorahu: „Svrati nam se, mila majko naša! „Da mi tebe užinati damo." Kad to čula Hasanaginica, Starješini svata govorila: „Bogom brate, svata starješina! „Ustavi mi konje uza dvora, „Da darujem sirotice moje." Ustaviše konje uza dvora. Svoju djecu l'jepo darovala: Svakom sinu nože pozlaćene, Svakoj ćeri čohu do poljane; A malomu u bešici sinku, NJemu šalje uboške haljine. A to gleda junak Hasan-aga, Pak dozivlje do dva sina svoja: „Hodte amo, sirotice moje! „Kad se ne će smilovati na vas „Majka vaša srca kamenoga." Kad to čula Hasanaginica, B'jelim licem u zemlju udrila Uput se je s dušom rastavila, Od žalosti gledajuć' sirote.

I Srbi i Bošnjaci i Hrvati smatraju Hasanaginicu svojom narodnom baladom.

Bilješka o pesniku:

Ovo je narodna pesma.

Vrsta pesme:

Lirsko – epska pesma, Balada

BALADA je mešovita književna vrsta u kojoj se sedinjuju lirski, epski i dramski elementi.

Tema pesme:

Tema pesme je tragična sudbina Hasanaginice

Vrijeme radnje:

Za vreme rata s Turcima

Kratak sadržaj:

Sve počinje kako je junak Hasanaga ranjen u ratu, a žena ga ne posećuje, jer je u to vrijeme bilo sramota da žena izlazi iz svoga dvora.

Zato se Hasanaga razljutio i rekao ženi da kada se vrati kući da ga ne čeka, nego da ode iz dvora. Ona se rastuži jer će morati ostaviti petero dece. Na to dođe njezin brat Pintarović – beg i da ju udati za imatskog kadiju. No ona je i dalje voljela Hasanagu. I rekla je bratu da kad će se udavati da preko nje stavi bijelu plahtu da ne mora gledati svoju jadnu decu. No Hasanaga je prepoznao Hasanaginicu ispod plahte, te je rekao da ima srce kameno zato jer se neće smilovati deci. Kad je Hasanaginica to čula umrla je od tuge.

Glavni likovi:

Hasanaga, Hasanaginica, Pintarović beg i Imotski kadija

Karakterizacija glavnih likova:

Hasanaga: on je ljut jer ga žena nije htela posećivati, ali on je i junak vidimo po tome jer je u boju.

Pintarović – beg: on je dobar, ljut, ponosan, brzoplet voli svoju sestru…

Hasanaginica: dobra, voli decu i muža, jadna, tragična

Ilijada - Homer
1. pjevanje
Radnja započinje zazivanjem (invokacijom) muze da pjeva o Ahileju, njegovoj ljutnji i ahejskim porazima. U ahejski tabor dolazi Hriso, koji želi otkupiti kćer koju su Ahejci zarobili prilikom osvajanja Tebe. Agamemnon odbija ponudu, a Hriso, svećenik Apolonov, moli Apolona za pomoć. Apolon na Ahejce pošalje kugu. Desetog dana epidemije Ahejci vjećaju i vrač Kalhas kaže Agamemnonu da mora vratiti kćer Hrisovu. Agamemnon nevoljku pristaje, ali traži dar za taj postupak. Nitko mu ga ne želi dati, a on ljut na Ahileja uzima njegovu robinju Briseidu. Ahilej se jako rasrdi i napušta rat, a njegova majka, božica Titeda, moli Zeusa da ne dozvoli Ahejcima pobjedu protiv Trojanaca dok se ne pomire s Ahilejem.
Citat: “Ako, Zeuse o oče, med besmrtnicima tebi
Djelom il’ besjedom kojom ugodih, izvrši mi želju:
Mojega sina počasti, od ostalih koji je ljudi
Najkraćeg v’jeka, a sada junacima kralj Agamemnon
Pogrdi njega, jer uze mu dar i ima ga sada.
Nego otiđi i gledaj, da Hera ne opazi tebe,
Dotle Trojancima snagu udjeljuj, dokle Ahejci
Moga ne počaste sina i dikom ne uzvise njega. ”
Zeus joj ispuni želju, ali se Hera zbog toga počne s njim prepirati. Dolazi Hefest i razveseljava ih.

16. pjevanje
U 15. pjevanju Trojanci potisnu Ahejce do samih brodova i postoji opasnost da ih spale. Da bi to spriječio Patroklo moli Ahileja da mu da oružje i vojnike, kako bi potukao Trojance.
Citat: “A ti pusti bar mene i vojsku mirmidonsku drugu
Meni deder pridruži, da svane Danajskom rodu.
Svoje mi oružje na pleći daj, da se njime oružam,
Ne bi l’ me držali Trojanci za tebe i od boja ne bi l’
Prestali, ahejski ne bi l’ odahnuli ubojni sini”
Ahilej mu da oružje, ali ga upozori da na kreće u napad nego samo obrani brodove i tabor. Kada su Trojanci vidjeli Patrokla u Ahilejevom oklopu pomislili su da se Ahilej vratio u rat i silno su se uplašili, te razbježali. Patroklo udari po njima i ubije Sarpedona, a onda zanemari Ahilejevu preporuku i krene na Troju. Uto dođe Hektor i ubije Patrokla.



18. pjevanje
Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i stane tugovati za prijateljem. To čuje njegova majka Tetida i dođe utješiti sina, te mu kaže da ne kreće u boj bez oružja (Ahilej je oružje posudio Patroklu u 16. pjevanju, a uzeo ga je Hektor u 17. pjevanju), jer će ona zamoliti Hefesta da mu napravi novo oružje. Tetida odlazi na Olimp i moli Hefesta da Ahileju iskuje novo oružje.
Citat: “ Stog ti pred koljena padam, kratkovječnom mojemu sinu
Ne bi li hotio ti udjeliti kacigu i štit,
Nazuvke prekrasne ktom, što ih kopče spučaju kruto,
I još oklop, jer onaj, što imaše, izgubi vjerni
Ubiti drug mu, a on na zemlji žalostan leži. ”
Hefest pristaje i počinje kovati novo oružje. Te noći Trojanci još jednom pokušavaju oteti Patroklovo tijelo, ali Hera šalje Irida s porukom za Ahileja i kaže mu da se samo pojavi na opkopu kako bi se Trojanci uplašili. Ahilej se prošeta opkopom, a Trojanci uplašeni bježe, pa Ahejci konačno donesu tijelo Patroklovo Ahileju. Spustila se noć i Trojanci vjećaju. Pulidamas, prorok, predlaže da se preko noći svi vrate u grad, jer bi inače bili previše izloženi, s obzirom na to da se Ahilej vratio. Hektor i ostali ljudi, nisu željeli poslušati njegov pametni savjet, već su ostali vani.

24. pjevanje
U 22. pjevanju Ahilej pobjedi Hektora i uzme njegovo tijelo u ahejski tabor. Svako jutro Ahilej žali Patrokla i vuče Hektorovo tijelo oko njegova groba. Bogovima to napokon dosadi i Zeus pošalje Tetidu Ahileju, da mu kaže da mora predati Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu, a Iridu pošalje Prijamu da mu kaže da otkupi Hektorovo tijelo. Prijam s kolima dolazi u ahejski tabor, gdje moli Ahileja da mu preda sinovo tijelo za bogate darove. Ahilej pristaje, te Prijam ostaje preko noći i ujutro se vraća u Troju sa sinovim tijelom. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na lomači.

Osnovni motiv:
Dva osnovna motiva su Ahilejeva srdžba na Agnamemnona zbog otmice robinje Briseide i na Hektora zbog ubojstva prijatelja Patrokla. Postoji još par motiva ljubavi (npr. Ahilejeva ljubav prema Briseidi, Patroklu) , ali oni nisu toliko bitni, jer samo stvaraju dva glavna motiva, koji su pravi pokretači radnje.
Početni motiv srdžbe prema Agamemnonu je vrlo jak do 16. pjevanja, ali onda kao da nestaje, a pojavljuje se novi motiv - srdžba na Herakla, koji potpuno prekida prvi motiv. Na kraju i taj motiv nestaje.


Karakterizacija likova:
Ahilej je bio najveći grčki junak i kao takav je trebao biti savršen. Ipak, kao i obično u grčkoj mitologiji, gdje ni bogovi nisu bili savršeni, Ahilej je imao svoje mane. Bio je pošten i vrijedan, no njegove srdžbe nisu bile potpuno opravdane. Kada se ljutio na Agamemnona, nije trebao samo sjediti i gledati kako se stvari dešavaju (tako je ustvari i došlo do druge srdžbe), već se trebao suprostaviti Agamemnonu kao junak. U drugoj srdžbi je bio u neku ruku i sam kriv, jer da se on nije durio na Agamemnona i tvrdoglavo čekao da mu ovaj padne pod noge, nikada Trojanci ne bi stigli do ahejskog tabora i brodovlja. Drugim riječima, da nije bilo njegovog muškog ponosa puno manje bi ljudi umrlo, a njegov prijatelj Patroklo bi bio živ (iako je i sam pridonio svojoj smrti).
Zeus je u Grka vrhovni Bog svih bogova i ljudi. U Ilijadi stoji na strani Trojanaca, ali samo zato što ga je za to zamolila Ahilejeva majka Božica Tetida. Zeus je mudar i pravedan, ali sputan svojim položajem ne može doći do punog izražaja.
Apolon je mladi Bog sunca, svjetlosti i proroštva. Veliki je prijatelj i pomagač Trojanaca, a posebno Hektora, kojeg je osobno više puta spasio od Ahileja.
Atena je Božica mudrosti i rata, a bori se na strani Ahejaca. Povremeno u postizanju svojih ciljeva ne postupa najpoštenije, no u većini situacija ipak postupa pošteno.
Hefest je bio Bog vatre i kovačkog zanata. Bio je jedan od rijetkih bogova koji se nisu izravno umješali u Trojanski rat. U 1. pjevanju se dokazao kao mirotvorac bar nakratko izmirivši Zeusa i Heru.
Hera je Zeusova žena, zaštitnica obitelji. Podržava Ahejce i udružuje se s Atenom.
Tetida je Boginja mora i majka Ahileja. Vrlo snažno se zauzima za svaku sinovu želju i dokazuje svoje poštenje pri svakoj pojavi u radnji, mada nekada daje prednost majčinskoj ljubavi.
Agamemnon je bio kralj Mikene i vrhovni zapovjednik ahejskih snaga pred Trojom. Svojom škrtošću je izazvao bijes boga Apolona i ustvari započeo Ilijadu. Poslije u 18. pjevanju mijenja svoj stav prema Ahileju, jer je napokon uvidio što je učinio.
Hektor je bio trojanski junak. Bio je prilično svojeglav (to ga je na kraju koštalo glave), ali se barem borio za ono u što je najčvršće vjerovao - domovinu.
Patroklo je bio Ahilejev najbliži prijatelj. Odrasli su zajedno i bili su nešto kao pobratimi. Njegova odanost domovini i Ahileju prikazana je u 16. pjevanju, gdje željan borbe za domovinu ipak traži Ahilejevo dopuštenje za odlazak u boj.
Prijam je bio kralj Troje. Njegova ljubav i dobrota se najviše ističu u 24. pjevanju pri molitvi Ahileju da mu vrati sinovo tijelo.

Stilska sredstva:
Poredbe, stalni pridjevi, epiteti

Jezik i stih:
Jezik je potpuno arhaičan s puno vrlo čudnih i krajnje nepoznatih riječi, a razlog je vrijeme nastajanja i izvornik koji je pisan staro-grčkim jezikom. Ilijada se sastoji od 15693 heksametara.

Mjesto i vrijeme u djelu:
Okolica grada Troje oko 12. st. pr. K.



Doživljaj Ilijade:
Kao praktičnog čovjeka, s malo interesa za ovakva stara književna djela, ne mogu reći da me Ilijada iskreno oduševila. Čak mislim da bi se mnogi složili sa mnom da je pomalo dosadna. Kao ratni ep većinom se temelji na mržnji i ubijanju (povremeno se u knjizi spominje čak i klanje), a iako je to nažalost stvarnost, nisam siguran da me to uzbuđuje. Dugi opisi borbi pogotovo u 16. pjevanju i dalje prilično su dosadni i vrlo razvučeni.
S druge strane nije sve baš tako crno, jer ipak se pojavljuje i tračak ljubavi, a to se najjasnije očituje u 24. pjevanju gdje Prijam s poštovanjem prilazi ubojici svoga sina Ahileju, a on potpuno zaboravlja na srdžbu prema Hektoru i Trojancima i ugošćuje Prijama. Isto tako postoji i majčinska ljubav za sina koju Tetida iskazuje u molitvama Zeusu i Hefestu.
Sve u svemu Ilijada me višestruko nadilazi svojim stilom, koji još uvijek nisam u potpunosti usvojio i protumačio, pa zbog toga ni ne mogu biti potpuno objektivan u vrednovanju djela.
Opšti pogled

Ivo Andrić književnu karijeru počinje kao pesnik, tek sporadično objavljujući prozne zapise i kratke priče, da bi se tek posle Prvog svetskog rata gotovo u potpunosti posvetio pripovedačkom radu. Njegova prva pripovedačka knjiga je posebno izdanje pripovetke „Put Alije Đerzeleza“ (1920). U međuratnom razdoblju slede još tri knjige priča (1924, 1931, 1936, sve sa istim, jednostavnim naslovom „Pripovetke“ i sve u izdanju SKZ-a), a posle Drugog svetskog rata i „Nove pripovetke“ (1948), „Panorama“ (1958), „Lica“ (1960) i „Kuća na osami“ (posthumno, 1976). Andrić je, takođe, imao običaj da uz knjige izabranih priča štampa i poneku novu, do tada u knjige neuvrštenu priču, a po periodici ostao je razasut izvestan broj priča koje za života nisu uključene u posebna izdanja. I u zaostavštini je nađeno nekoliko gotovih a neobjavljenih priča kao i niz proznih skica. Konačan broj Andrićevih priča još nije utvrđen.

Tipološki, Andrićeve priče mogle bi se podeliti u nekoliko osnovnih grupa: u pripovesti, bliske kratkom romanu, u realističke priče hronikalno-legendarnog tipa (priče sa istorijskom tematikom), u realističke priče sa razvijenom psihološkom dimenzijom pripovedanja (priče sa savremenom tematikom), u fantastičko-poetske priče, u i nenarativne priče sa dominacijom esejističko-meditativnog tona. Po mestu radnje te priče mogu se podeliti na „bosanske“ (travničke, sarajevske, višegradske, seoske), na beogradske, na mediteranske i na evropske. Ako je kriterijum za razvrstavanje Andrićevih priča priroda i poreklo njegovih junaka, onda se te priče mogu podeliti na više ciklusa: „jevrejski“, „fratarski“, „malograđanski“, „velegradski“, „seosko-hajdučki“, „priče o deci“ i tako dalje.

Andrićeve priče mahom su napisane u trećem pripovednom licu, iz pozicije objektivnog, sveznajućeg pripovedača. Priče u prvom licu znatno su ređe. Dominira monološko-meditativni ton, mimetički tretman sveta koji se u jednom trenutku preobražava u univerzalni simbolički iskaz, dijalozi su retki i škrti. Oni obično služe dodatnoj karakterizaciji realistički, iznutra i spolja precizno opisanih likova. Priče su centralni deo Andrićevog opusa kako zbog toga što je pisac po osnovnoj vokaciji prevashodno pripovedač, tako i zbog toga što se većina njegovih romana sastoji od više međusobno povezanih priča. Princip tog povezivanja je različit (okvirna priča u „Prokletoj avliji“, preplitanje paralelnih tokova u „Omerpaši Latasu“, nadovezivanje epizoda u „Na Drini ćuprija“), ali je jezgro Andrićevih proznih dela uvek novelističko.
Ivo Andric - Most na zepi

Most na Žepi

Pripovetka “ Most na Žepi “ objavljena je 1925. Andrić je u ovoj pripovetci izrazio viziju velikih ljudskih dijela I sudbinu onih koji ih prave.

Neimar, graditelj mostova, živi za stvarnost svog djela samo do trenutka dok ne bude gotovo, a onda se odvraća od njega. Andrić je rekao: “Moglo bi se reći da djelo za pisca umire onog dana kada ga završi “.

Andrić u liku neimara daje viziju stvaraoca, ali on oko njegove ličnosti ne stavlja nikakav oreol. Njegov život nije ni na stepen žrtve, ni na stepen herojstva. On je bitisanje u kojem raditi znači živjeti, a živjeti znači stvarati.

Nije slučajno što Andrić neimara ostavlja bez riječi, jer se njegov put najjasnije ocrtava kroz stvarnost njegovog dijela, a komentar ostaje drugima.
Ova pripovjetka otkriva lik čovjeka stvaraoca, svjedoči o njegovom neobičnom samopregoru, svjedoči o veličini ljudskog napora I veličini ljudskog strpljenja.

Pripovetka napisana u trećem licu, po nepodeljenoj oceni kritike jedna od najboljih Andrićevih priča. U sasvim određenom smislu priča „Most na Žepi“ može biti tumačena i kao osnovni piščev pripovedni i poetički model. Prvi put je objavljena 1925. godine. Pisana u realističkom ključu, ta priča na svom nedoslovnom, simboličkom nivou govori o ljudskoj nemoći da se dosegne konačni smisao, makar smer kojim se ide bio krajnje etičan. U priči se naizmenično prati sudbina dva lika, velikog vezira Jusufa, poreklom iz Žepe (zabiti kraj Bosne, uz reku Drinu), i neimara, bezimenog, tajnovitog Italijana koji diže mostove po Otomanskoj imperiji i koga vezir, izašavši kao pobednik iz carigradskih dvorskih spletki, najmi da u rodnoj Žepi kao zadužbinu izgradi most. Sledi opis gradnje mosta koja je, kao i u narodnim legendama, i u Andrićevoj priči povezana sa nizom poteškoća. Uporan i zavetno predan poslu, bezimeni neimar, posle svih iskušenja, ipak završi most, ali se pri povratku u Carigrad razboli od kuge gde izdahne u bolnici na rukama italijanskih franjevaca. Veliki vezir Jusuf, primivši tu vest, naredi da se ostatak neimarove plate razdeli bolnici i sirotinji, a sam se zamisli nad hronogramom koji je kao natpis za most smislio jedan mladi pesnik. Hronogram glasi: „Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština/ Pružiše ruku jedna drugoj,/ Nastade ovaj krasni most./ Radost podanika i dika Jusufova/ Na oba sveta.“ U potpisu je stajalo „Jusuf Ibrahim, istinski rob božji“, i potom vezirova deviza „U ćutanju je sigurnost“. U dugom, rezigniranom, samoispitujućem ćutanju, razmišljajući o svojoj sudbini, vezir prvo precrta tekst hronograma, a potom i devizu. Tako most ostade bez imena i bez znaka. U epilogu priče „Most na Žepi“ pripovedač napušta objektivnu perspektivu kazivanja i sa poludistance, govoreći o sebi u trećem licu, tumači kako je i kada odlučio da priču napiše: „Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jednog večera kad se vraćao iz planine, i, umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od letnje žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju.“
Ćorkan i Švabica

Priča koja se može videti i kao proširena i osamostaljena epizoda romana „Na Drini ćuprija“. Napisana je u trećem pripovednom licu, objektivnim prikazivačkim tonom, sa Andriću svojstvenim vrlo škrtim dijalozima. Premijerno je objavljena 1921. godine. U kasabu dolazi cirkus, a sa cirkusom i „igračica u kratkoj suknji od žute svile“. Ta više nego skromna, sirotinjska putujuća družina uneće nemir i pomamu u zatečeni poredak malovaroškog sveta, kao da je u nju stupilo najveće čudo. („Ta jeftina igračica iz malog cirkusa porasla je u kasabi do kobne i tajanstvene veličine. Ona je uzburkala varoš, ispunila kuće šapatom i plačem, i muška srca velikim željama i zanosima“). Prvi koji je igračicu video bio je Ćorkan, sin Ciganke i nekog askera Anadolca, večiti sluga i pomalo budala cele kasabe. Niske pameti, a sav od damara, Ćorkan, za razliku od drugih, ne ume da sakrije svoju očaranost Švabicom pa postaje predmet opšte sprdnje. („Ćorkan je prvi planuo, a kasaba je odmah prihvatila vatru“.) Predstojnik varoši preti da će proterati cirkus, i kada se posle te pretnje ništa ne promeni, naredi „komediji“ da za jedan dan napusti mesto. Pomama za Švabicom (koja je data kao figura, a ne kao dvodimenzionalni književni lik) tada doseže vrhunac i prelazi u opštu euforiju, u kolektivno pijanstvo i u ludilo, u buku i bes. U sceni sveopšte pijanke pripovedač naročitu pažnju posvećuje dočaravanju psihologije mase. Pomahnitali ljudi jedne noći („neke noći kada je pijancima kasaba tijesna“) upadaju u cirkus, tražeći da se predstava odigra samo za njih. Direktor cirkusa to odmah dojavi vlastima koje oglobe najviđenije ljude. Ćorkan jedini biva zadržan u pritvoru gde ga do besvesti izbatina Ibrahim Čauš. Osam dana dolazi sebi, a osmog dana prolazi kroz čaršiju kao onaj koga svi poznaju i koji nikada ne stari, kao vesela budala kojoj je „vazda Bajram“.

Ljubav u kasabi

Jedna od Andrićevih višegradskih priča, ispričana u trećem licu, prvi put objavljena 1923. godine. Počinje panoramskim opisom: stešnjenost prostora kao da utiče na kolektivni karakter stanovništva kasabe. Sve je sporo, nepromenljivo i dugotrajno, bez uzbuđenja i bez strasti. Pa ipak, mada su i mesto i prilike za tako nešto sasvim nepodesne, i tu se jednom, kaže pripovedač: „javila ljubav: kad je Rifka zavoljela Ledenika“. Ledenik je avanturista, poreklom iz hrvatske plemićke familije, bivši austrijski poručnik koji se zbog raznih neprilika i novčanih dugova, preko veze, sklonio u Bosnu gde je postavljen za šumarskog kapetana u Bosni. Rifka je kći bogatog Jevrejina, trgovca, jedna od onih nestvarnih lepota koje Andrić sa fatalističkim prizvukom rado i često opisuje. Rifka je naglo i brzo od devojčice izrasla u devojku, cela kasaba joj se divi i za njom uzdiše. Ona se zagleda u Ledenika a ni prevejani Ledenik ne ostaje ravnodušan. Razmenjuju pisma i krišom se sastaju. Jevreji su uznemireni, traže načina da udaju Rifku, i da izbegnu sramotu. Ledenik piše poluironična, poluočajna pisma drugu iz vojničke službe. U pripoveci su, izdvojenim pismom, „navedena“ tri takva pisma. Uzbuđenje i pometnja dosegnu vrhunac kada se otkrije da se Rifka i Ledenik noću tajno sastaju i vode ljubav. Ledenika vlasti uklone iz kasabe, a Rifku roditelji zaključaju u kuću namerni da je što skorije udaju negde u Bijeljinu. Rifka pati. Jedne noći beži od nadzora i sa mosta se baca u vodu. Nađu je sutradan, utopljenu i načetu. U kasabi, tog leta, posle Rifkine smrti, zavlada nezapamćena suša. Kako ne pomogoše molitve, ni pravoslavne ni muhamedanske, krenu glas da će kiša pasti tek ako se Rifka ponovo baci u vodu ili ako joj se u grob saspe sedam vedara vode. Posle većanja, grupa meštana zalije joj grob, ali kiša ni tada ne pade. Kasaba potone u tešku depresiju. Pored Milana Glasinčanina koji je prevodio ljude u noćnom obredu zalivanja Rifkinog groba, pomahnitaše i dva Turčina. Tek pred sam kraj leta udari vetar i obilna kiša. Kasaba živnu, Ledenika premestiše u Sarajevo. Priča završava opisom pojave nove lepotice, kćeri Perka opančara, kojoj se, prema običaju, divi cela kasaba.

Znakovi

„Znakovi“ su Andrićeva priča iz savremenog života, napisana u smeni trećeg i prvog pripovednog lica, a prvi put objavljena 1951. godine. Počinje relativno brzim uvodom, koji vodi do središnjeg toka pripovedanja. Objektivni pripovedač opisuje tugu palanačkih hotela. Jedne večeri u jednom takvom hotelu sreo je izvesnog profesora V. koji mu je ispričao jednu priču. Objektivni pripovedač je psiholog, objavljuje radove u Psihološkoj reviji, profesor V. ga prepozna, priđe mu i tako otpočne razgovor koji će onoga trenutka kada se u njemu dotaknu žena pretvoriti u dugi, zagrcnuti monolog. Profesor V. priča, ne bez znakova skretanja od normale, o nesporazumu koji je doživeo sa jednom ženom. Profesor V. sebe vidi kao čestitog, odmerenog i uvek pristojnog čoveka, što se naročito potvrđuje u njegovom odnosu prema ženama, tačnije, u nepostojanju takvih odnosa. Tako bude dugi niz godina koje prolaze u potpunom uzdržavanju. Profesor V. ulazi u zrelo doba. Dobivši premeštaj u Beograd on jednog dana susretne na ulici neku zgodnu ženu. Ona ispusti paketić i profesoru se, pošto se ljubazno sagnuo da joj doda taj paketić a ona mu uzvratila zahvalnim pogledom, učini da je po sredi neki znak. To potvrdi i u razgovoru sa kolegom. U pitanju je, zaista izgleda, neki tajni, ženski znak. U dugoj nedoumici da li da krene u potragu za tom ženom on jednog dana, prolazeći kraj pozorišta, vide na panou njene slike i pročita njeno ime. Bila je to primadona Katarina Maranska. Odlazi na predstavu, i čini mu se da u prepunoj sali primadona, nastavljajući da mu daje znakove, gleda samo njega. Proveri u razgovoru sa kolegom da li je zaista tako, i pošto ovaj potvrdi da drukčije ne može biti i pri tom mu čestita, profesor V. odluči da na svoj rođendan pošalje Katarini buket ruža. Te večeri pevala je Tosku. Uz ruže pošalje i pismo u kojem opiše celo tok ljubavnog slučaja, od prvog susreta na ulici... I zbilja, Katarina se u prvom činu Toske pojavi sa njegovim buketom. Sutradan, pošto je to bio nedvosmislen znak, on vrataru opere preda novo pismo, ali ne dobi nikakav odgovor. Kolega ga upozori na žensku ćudljivost. Dva dana docnije profesor V. u poštanskom sandučetu nađe program neke svečanosti u kojem je Katarinino ime bilo podvučeno crvenom bojom, što protumači kao nov znak. Pronađe, pošto podmiti vratara, primadonin broj, ali ni posle nekoliko poziva nije uspeo da sa njom razgovara. Opet se posavetovao sa kolegom koji mu reče da ga primadona voli ali da verovatno ima nekih prepreka toj ljubavi. Profesor V. pati, danima. Ne može da pronađe rešenje. Konačno odluči. Ode na stan primadoni, adresu je dobio na sličan način kao i broj telefona, i pozvoni. Otvori mu neka postarija žena, po glasu je pretpostavio da je to ona ista koja je na telefonu govorila da primadona nije kod kuće. Nekako ga pusti unutra kada reče da je iz pozorišta. Ali, ni tada nije video svoju ljubav, jer ga žena, pošto vide o čemu je reč, ljutito isprati, uz pratnju nastojnika. Sutradan pre podne pozove ga direktor škole, da ga opomene zato što uznemirava Katarinu, sve se već bilo raščulo. Nijedno objašnjenje nije pomoglo, ni profesorov bes, ni nastojanje da direktoru objasni ko je kome davao znakove. U ljutnji, profesor se uputi do Katarine. Upada u stan gde se Katarina, napola odevena i rasčupana, uz vrisku, zakljuvača u kupatilo. Pojavljuje se nastojnik sa policijom. Profesor V. odbija da otključa stan u kojem se zatvorio. Popusti tek kada pristignu i vatrogasci. Iz policije je upućen u bolnicu, gde je zadržan na posmatranju, a po otpuštanju je penzionisan. Nikada, priča on objektivnom pripovedaču, nije razumeo zašto mu je Katarina davala onolike znakove. Niko to ne razume. A on te znakove vidi, gde god da se pojavi. Eto, vidi ih i u tom provincijskom hotelu u kojem se susreo sa pripovedačem, ali ne sme to da otkrije. „Znakovi“ nije samo priča koja nastaje na matrici komedije zabune, nego je psihološka studija glavnog lika, profesora V. koji je stalno opsednut znakovima.
Mustafa Madžar


Jedna od najpoznatijih i umetnički najuspelijih Andrićevih pripovedaka. Pripovetka je iz „turskih vremena“, mesta zbivanja su Doboj, Banjaluka i Sarajevo. Prvi put je objavljena 1923. godine. Ispripovedana je u trećem licu, po žanru je priča lika, a pripovedanje odmiče linijom junakovog kretanja kroz prostor. Za razliku od pripovetke „Put Alije Đerzeleza“ u kojoj je lik glavnog, epskog junaka dat na blago karikaturalan način, Mustafa Madžar dočaran je na potpuno realističan, moglo bi se reći i naturalističan način. Biografiju „negativnog junaka“ pripovedač prati sa objektivizmom i distancom hroničara. Mustafa Madžar je potomak stare i ugledne poturčene madžarske familije. Otac mu je rasturio porodični imetak tako da je Mustafi Madžaru, posle deobe sa bratom, ostao samo delić nekadašnjeg imanja sa „nešto mršavih kmetova“. U Sarajevu je učio medresu, potom se vratio u rodni Doboj, gde je živeo kao čudak i usamljenik. U bitkama je izašao na glas kao junak, iz svake nove sve veći i veći. Nesmiren i žedan krvi, on, međutim, polako silazi s uma, u snu ga proganjaju slike užasa koje je i sam činio. Zgrožen, stalno ponavlja: „svijet je pun gada“. Posle bitke na Vrbasu, kraj Banjaluke, pod teretom snova i u drhtavici, vraća se u svoj dobojski čardak, ali ga mesto ne drži. Sedla konja i odlazi samo da bi negde otišao. Najpre u polju rasplaši i izranjavi neke kiridžije a potom ga put nanese i u katolički manastir. Manastir je, međutim, zamandaljen, fratri su se na vreme povukli, glas o Mustafi Madžaru išao je ispred njega. Odlazeći dalje, susretne pored manastirskog groblja dva fratra i stane da ih kinji. Jednog od njih teško rani. Odluči da ih vodi u Sarajevo, da ih „preda starom drugu Jusufagiću, bogatašu i čuvenu šaljivdžiji“. Ranjeni i stalno bijeni fratar onemoća i on ih svrati u jednu napuštenu pojatu ukraj druma. Legne da se odmori. Utone u san. Opet sanja teško, i trgne se. Fratar izdiše ispovedajući se bratstveniku, a Mustafa Madžar, u besu i maniji puca u njih. Izleće, dok ga prate stenjanje i samrtni jauci, i jaše prema šumi. Leže pod drvo i opet sanja. U snu se sukobi sa dva hajduka, dva brata Latkovića, i sa njima žena u crnini koju je obeščastio u jednom pohodu. Budi se iz košmara i jaše dalje, prema Sarajevu. Na drumu, kraj hana, zaustavi ga Abdulselambeg, da zajedno prenoće, kako bi sutra zajedno ušli u grad. U snu, vraćaju mu se slike zlodela, silovanje muške dece sa Krima. Budi se u znoju, i počinje da pije. Sluša Abdulselambegovo hvalisanje i na koncu, ne mogavši više da izdrži, zakrvi se sa njim. U mraku, u gužvanju i pometnji, ubije bega. Jaše, potom, kroz šumu, gonjen utvarama koje mu se priviđaju. Osvane iznad Sarajeva, umoran i izmožden, i nekako se svrati u neku kahvu, gde su Turci razgovarali o brutalnosti sultanovog izaslanika koji je došao da smiri stanju obezvlašćenom gradu. Mustafa Madžar, „vas raskidan“, tu priču sumanuto poveže sa svojom mišlju da je „svijet pun gada, i krštenog i nekrštenog“, i pomislivši da su Turci krenuli na njega, maši se sablje. Obori jednog i, braneći se, istrča na ulicu. Tu ga skoli gomila. Nekako se istrže i poče da beži. Oborio je zaptiju koji mu je preprečio put i nastavio da trči, uprkos tome što su sa svih strana kidisali na njega. Trčeći, i dalje uporno misli: „svijet je pun gada“, sve dok ga neki Ciganin, komadom gvožđa ne pogodi u glavu. Priča se završava rečenicom-poentom vrlo intenzivnog, simboličkog naboja: „Progonitelji su pristizali“.
Put Alije Đerzeleza




„Put Alije Đerzeleza“ (1920), prva Andrićeva pripovetka koja je pisca na velika vrata uvela u književnost. Ostvarena je kao triptih, a ispripovedana sa stanovišta sveznajućeg pripovedača koji, pričajući o muslimanskom junaku Aliji Đerzelezu, koristi istorijske činjenice i narodno predanje, legendu i fikciju. Glavni lik poznat je u folkloru kao veliki junak čije su odlike hiperbolisane i idealizovane u megdanu, šenlučenju i odevanju. Andrićeva pripovetka nastaje kao parodija narodne epske pesme, postaje doslikavanje portreta i dovršavanje priče o nekadašnjem gaziji koga stižu umor i godine. Sve ono što su nekada u narodnoj pesmi bile viteške osobine junaka, u Andrićevoj priči postale su Đerzelezove mane. Sve ono što je nekada Đerzeleza činilo uzvišenim, sada ga čini smešnim. Svi koji nisu smeli da priđu njegovoj desnici i konju od megdana, sada teraju šegu sa njim. Đerzelezove osobine postaju anahrone, a on sam ne može da pokaže svoju veličinu jer nema odgovarajućeg protivnika. Ali ako Alija Đerzelez prestaje da bude junak u smislu epske pesme, on svakako ostaje tragični junak. Ne shvatajući suštinu sopstvene neostvarenosti, žaleći za stvarima koje nikada neće dostići, lepotom, željenom ženom, jer je i stvoren samo da želi, on upada u niz neugodnih situacija iz kojih izlazi ponižen i ismejan. Vrhunac njegove tragičnosti dat je u poslednjoj sceni kada se našao na krilu jedine žene koju nikada nije poželeo, a uspeo je da stigne samo u njeno naručje. I tada, pun damara i nemira, lamentira nad svojom sudbinom: „I ta ruka što je osjeća na sebi, je li to ruka žene? - Mlječanka u krznu i somotu čije se tjelo, vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. Ciganka Zemka, drska i podmukla, a mila životinja. Gojna udovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka, voće koje zri u hladu. - Ne, to je ruka Jekaterine. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide pravo!“

Andrićeva slika Alije Đerzeleza i slika istoimenog junaka iz epske pesme odnose se kao uljani portret na platnu i crtež olovkom. Piščeva snažna fikcionalna nadogradnja usmene legende i sama je to postala.

Žeđ


Priču „Žeđ“ Andrić je prvi put objavio 1936. godine. Ispripovedana je, već prema Andrićevom običaju, u trećem licu, iz perspektive potpuno objektivnog pripovedača koji priča ono što vidi svojim svevidećim okom. Vremenski, priča se odvija odmah posle austrijske okupacije Bosne, počekom XX veka, kada se u visokom i ravnom selu Sokocu otvara žandarmerijska kasarna. Komandir te kasarne doveo je sa sobom u taj daleki i zabačeni kraj i mladu ženu, evropskih manira koji potpuno odudaraju od okoline. Ubrzo po njihovom dolasku u toj oblasti pojavi se hajdučija i njen muž krene u danonoćne hajke. Nenavikla na nove uslove života, i na stalno odsustvo muža, žena ne može ni da spava ni da jede. Ne biva ništa drukčije ni kada se muž, razočaran neuspehom potera, posle dugih izbivanja navrati kući. Žena se moli gospodu da njen muž konačno uspe i da tako učini kraj njenoj patnji. I molitve budu uslišene. Jednog dana žandarmi nekako uspeju da uhvate glavnog hajduka, Lazara Zelenovića. Hajduk je uhvaćen slučajno. Bio se sklonio u logu koju je načinio u obali kraj gorskog potoka, gde je mirovao i stalno ispirao ranu od metka. Ali, naišle su vrućine i rana mu se dala na zlo. U poteri, komandir nekako nabasa na to dobro zaklonjeno sklonište. Ne bi ga ni otkrio da nije osetio zadah hajdukove rane. Okupio je žandarme pa su lako savladali ranjenog Lazara, vezali ga lancima i sproveli ga do kasarne. Kako nisu imali zatvor Lazara su, pod stražom, zaključali u podrum ispod komandirovog stana. Hajduk, kao u narodnoj priči, ni po koju cenu neće da oda ni drugove ni jatake. Da bi ga prisilo na priznanje komadnir strogo naredi da se hajduku ne da nijedna jedina kap vode, ma koliko on tražio i zapomagao. I zbilja, hajduk, koga čuva njegov poznanik i zemljak Živan, očajnički zapomaže u noći, kuneći, preklinjući i moleći za vodu. Dok njen muž olovnim snom spava kraj nje, rasanjena mlada žena sluša to zapomaganje, koje ne prestaje, ali postaje sve slabije, da bi pred zoru prešlo u teški, nerazgovetni uzdah. Žena, koja je slušala o hajdukovoj svireposti, probdi noć, osećajući njen strahoviti pritisak, pojačan hajdukovim predsmrtnim molbama. Razmišlja, ne mogavši nikako da zaspi, o krivici i osveti, beskonačnom nizu krivica i osveta koje tvore ljudski život. Noć joj se čini kao velika pustinja od mraka. U toj pustinji ona nema snage ni za šta, čak ni da probudi muža. Pa ipak je svanulo. Hajdukov jecaj postaje sve slabiji, jedva čujan. Mladi, razuđeni komadir privlači ženu k sebi, ona se isprva kratko otima ali potom brzo potone u „poznatu a uvek novu strast“. U vrtlogu te strasti iščezavaju slike užasne, probdevene noći. Soba se puni „živom svetlošću dana“.


Za logorovanja


Vojska je pritisla kasabu. Tako počinje pripovetka „Za logorovanja“, Andrićeva priča o Bosni pod turskom vladavinom, napisana u trećem, za pisca karakterističnom pripovednom licu, a prvi put objavljena 1922. godine. Vojska kreće u jedan od mnogobrojnih ratnih pohoda protiv uzbunjene Srbije i Karađorđa, i prikuplja se, sa svih strana, u malom pograničnom mestu, najverovatnije je reč o Višegradu, mada se ime mesta izričito ne spominje. Mesni kadija, Abdurahman-efendija, škrtac na glasu, kopni od pomisli na trošak koji mora da podnese zbog nezasite i raspusne vojske. Zapovednik vojske, turski paša, u svojom čudnoj ordiji dovodi i Mula Jusufa, čudaka i pervertita. Jusuf je poreklom iz Jedrena, izučio je škole u Carigradu i vrlo brzo se pročuo zbog učesnosti i razvrata. Službovao je u Sarajevu, ali je tamo došao u sukob sa uglednim ljudima i starešinama pa ga je paša, u inat Sarajlijama, uzeo u svoju službu. Na ratnom pohodu, Mula Jusuf se pokaže kao vrlo koristan u organizacionim poslovima. Jedna od najsugestivnijih Andrićevih proznih slika u priči „Za logorovanja“ upravo je slika Mula Jusufovog penjanja na minaret; dok prolazi kasabom, kao đavo, on izaziva jezu svih meštana. Penje se na munaru tarući zidove koljenima i ramenima i odozgo kroz savijene dlanove izvija glasom, „dižući glavu bijesno put nevidljiva neba i mlada mjeseca“. Kod Abdurahman efendije našla se neka nesrećna begunica, kćer izvesnog bogatog Turčina iz Trebinja koju su Turci preoteli od hajduka Špalja Crnogorca. Posle dve nedelje okupljanja pomamljena i nedisciplinova vojska najzad napušta kasabu. Noć pred polazak Mula Jusuf dolazi da poseti devojku. Uz obećanje da će je izlečiti od prestrašenosti koju je pretrpela od hajduka, zahteva od nje da se skine. Devojka isprva pokaže potpunu ravnodušnost, ali kada Mula Jusuf zatraži od nje da je obrije, ona se stane braniti. U transu od nadošle crne, nekrofilne stasti Mula je mašući britvom najpre izranjavi, potom zakolje i pomeša se sa njom.



U musafirhani

„U musafirhani“ je priča iz fratarskog ciklusa, prvi put objavljena 1923. godine. Napisana je u trećem pripovednom licu. U pričama toga ciklusa Andrić opisuje slike iz života katoličkog reda franjevaca u srednjovekovnoj Bosni. Glavni lik je Fra-Marko Krneta, fratar koji se nikada nije prilagodio načinu života svoga reda, ali koji duboko i fanatično veruje u Isusa. Kao neprilagođeni i neuspešan đak, Fra-Marko je posle smrti svoga strica, biskupa Fra-Marijana Bogdanovića, po hitnom postupku vraćen iz Rima gde se nalazio na školovanju, na rad u manastiru. Živeći poluseljačkim životom, oslobođen od redovničkih dužnosti, Fra-Marko dobija na staranje „musafirhanu“, manastirsku gostinsku sobu u koju na noćenje i hranu, već prema tadašnjem prinudnom običaju, svraćaju Turci namernici. Tako, nekom prilikom, u musafirhanu svrate tri Turčina, janičara, jedan od njih je teško bolestan. Fra-Marko ih dvori i pomaže oko bolesnika. Kako bolesniku ne bude bolje, druga dva Turčina posle nekoliko dana odlaze u Sarajevo po pomoć, a bolesnog askera, Mamaledžiju, ostave Fra-Marku na staranje. I mada Fra-Marko najbolje što ume dvori Mameledžiju, bolesniku biva sve gore i gore, vidi se da će Bogu na istinu. Fra-Marko želi da pokrsti Turčina koji pada u buncanje i u vatru, ali u jednom trenutku, kada mu se malo razvidi, pljune na krst. Fra-Marko se moli: „Ako ko i pljuje na tvoj krst, to je samo kao kad čovjek ružno usnije. Opet na Tvojoj lađi ima mjesta za sve“. Bolesnik izdiše, nepokršten. Razočaran i vidno uzbuđen Fra-Marko o tome obaveštava starešinu manastira, gvardijana, i odlazi u polje, da radi, ali mu se misao neprestano vraća na Turčina, koga je negovao i zavoleo kao brata.
Mara milosnica


„Mara milosnica“ (1931) jedna je u nizu Andrićevih pripovedaka o kobnosti lepote i zlu kojem je njen nosilac izložen. Ispričana je iz objektivne pripovedačke perspektive u za Andrića uobičajenom trećem licu. Mara je nesrećna devojka koju je turski paša ugledao u pekari njenog oca i u njenom izvijenom telu - htela je da dohvati hleb sa visoke police - prepoznao demonsku fatalnost ženskog principa. Posle pašinog neprikosnovenog naređenja da se to prelepo čeljade dovede u njegove odaje, Mara, kćerka turske naložnice, i sama to postaje. Živeći odvojena od ostalog sveta, nedovoljno zrela da sagleda svu kobnost svog položaja i propast do koje će doći posle pašinog odlaska, Mara se navikavala na gospodarevo prisustvo i njegove običaje. Čudan paradoks izlaže pisac sukobom fratra Grge Martića i Veli-paše. Fratar se tobož brine za dušu zalutale ovčice iz stada i muči nesrećnu, neuku devojku pričama o paklu u koji će otići njena duša. Veli-paša, iako čovek druge vere, umoran od života, koji neće biti spominjan po dobrim delima, naređuje fra-Grgi da ne dira njegovu robinju. Tako će Mara neočekivano naći veći mir u kući turskog paše nego pod okriljem crkve kojoj pripada.


Ali kada Veli-paša napusti grad i sa sobom povede svu služinčad i životinje, on neće povesti jedino Maru. Sluge, i paši drage rajske ptice i divlje mačke, nezamenljivi su, a uloga naložnice i onako je uvek namenjena nekoj novoj lepotici. Ostajući bez skloništa, Mara tek tada saznaje kakav je, u stvari, svet. Veli-paša je pokušao da zbrine devojku dajući je Pamukovićima, u jednu od bogatijih hrišćanskih kuća. Tek će tamo Mara shvatiti koliko mračnih nagona, nesrećnih priča iz prošlosti, čudnih običaja, krije ta tobož ugledna porodica i koliko zla može čovek čoveku naneti. Slušajući priče mlade neveste Pamukovića, Mara nemo posmatra skrivene scene iz života kućne čeljadi. Njen krhki telesni i mentalni sastav neće izdržati noć u kojoj je napada Pamukovića zet i u kojoj prvi put zaista biva suočena sa sobom. Nesrećna napadačeva žena, odvodeći pijanog muža pišti: „Treba ti turska naložnica.“ Od tog trenutka Mara prestaje da raspoznaje svet oko sebe. Posle izvesnog vremena rađa mrtvo rođenče i sama umire. Sledi pripovedačev komenatr dat u formi odgovora na pitanje čitaoca iznenadno uvedenog u tekst priče. Opisujući završnu scenu u kojoj sluga Pamukovića, sahranjujući Maru, kroz suze kaže: „Sahranili smo božjeg anđela“ pripovedač sugeriše da su bića poput Mare milosnice sudbinski, unapred osuđena na propast u negostoljubivom i zlom svetu.

Priča o vezirovom slonu


„Priča o vezirovom slonu“ (1947) jedna je od Andrićevih pripovedaka iz travničkog života koja je započeta komentarom o nastajanju narodnih priča, njihovom čuvanju i trajanju. Ispričana je u trećem licu, sa dominacijom tona legende. „U tim ponajčešće izmišljenim pričama krije se, pod vidom neverovatnih događaja i maskom često izmišljenih imena, stvarna i nepriznavana istorija toga kraja, živih ljudi i davno pomrlih naraštaja.“ Jedna od takvih priča govori o tiraniji i surovosti novopostavljenog travničkog vezira, ali i o njegovoj strasti prema egzotičnim životinjama koje je zajedno sa Konakom doveo u Travnik. Prvi znak za kasablije da je njihovim gradom zagospodario neko nov i neobičan gospodar bio je taj da je svakog jutra vezirov momak čaršijom šetao pravog afričkog slona. Sve što je zamerala turskom moćniku, svu mržnju koju je osećala prema njemu, svu nemoć da mu se suprotstavi, zanemarujući suštinske razloge teškog života - raspadanje Turske carevine, neuređenu i zaostalu Bosnu - kasabalije će usredsrediti na fila, kako su prozvali ljubimca iz Konaka. A kada lukavi i mudri Travničani odluče da se život u varoši vrati u pređašnji red, onda će to zaista i učiniti. Tako su se uveče kraj vatre mogle videti grupe varošana kako uz rakiju i uzdah - „prevršilo!“ - razgovaraju o veziru, životu u Travniku i filu kao otelotvorenju turske moći i snage. Osim hvalisanja, junačenja, izmišljenih priča i zavodljivih laži, mogle su se čuti i mudre reči koje su ukazivale da kasabalijske age i begovi oštroumno razmišljaju o vlasti, o moći, i o neminovnoj prolaznosti: „Dodijalo mi da slušam sve isto: vezir-fil, fil-vezir. I kad dobro razmislim dođe mi nešto žao i tog živinčeta. Šta je i ono krivo? I njega su ulovili tamo negdje preko mora i vezali i prodali, a vezir ga je doveo da se ovdje u tuđoj zemlji muči, samo samcito. (...) a i vezir je došao na silu, i njega su poslali drugi, ne pitajući ga hoće li neće li. Pa i taj koji je njega poslao, morao je nekog da pošalje da Bosnu smiruje i uređuje. I tako, čini mi se, sve jedno drugo gura, niko nije tamo gdje bi hteo biti, nego tamo gdje ne voli...“


Iz krugova hvalisavaca potekla je konkretna ideja da se ode u Konak i da se veziru stavi do znanja da je „prevršilo“. To su se uveče dogovorili kasabalije, petorica njih, uz rakiju, ali ujutro je do Konaka stigao samo najhrabriji, Aljo, koji je tek poželeo dobro zdravlje čuvarima vezirovog sedišta i sa smišljenom pričom kako je svečano bio primljen kod vezira, vratio se u čaršiju. I o tome Aljovom podvigu počela je da raste i buja priča među meštanima iako se ništa nije promenilo u štetama koje je fil nanosio kasabalijskim dućanima. A onda su Travničani zaista odlučili da stanu na putu vezirovoj samovolji, te su rešili da fila ga otruju orahom u kojem se krila pčela i još ubitačnijim sredstvom, jabukom sa isitnjenim staklom. Od tog trenutka Travničani su čekali da čuju kako je „crk’o fil“. I zaista, fil je počeo da poboljeva i kopni. Kao što je slon bio simbol vezirovog dolaska, tako je i njegov nestanak iz čaršije bio znak promene u Konaku, najava vezirove smrti. Fil je uginuo četvrtog dana posle vezirove sahrane. Nisu se Travničani mnogo tome radovali. Znali su da im možda predstoji teža i krvavija borba sa sledećim izaslanikom sultana „ jer ko zna ...šta taj opet nosi u sebi i vodi sa sobom.“

Anikina vremena


„Anikina vremena“ (1931) spadaju u Andrićeve duže pripovetke. Ispripovedana je iz pozicije sveznajućeg pripovedača. Novela počinje pričom o gašenju loze Porubovića i tragičnom kraju njenog poslednjeg izdanka, naočitom popu Vujadinu Poruboviću iz Dobruna, malog mesta iza Romanije. Prema popu Poruboviću parohijani su odmah, pošto se zapopio, osećali izvesnu nelagodnost koja se nije mogla objasniti ni sveštenikovom mladošću ni neveštinom. Naravno oni nisu mogli odmah proniknuti u popovu prirodu koja je trajno obeležena sećanjem na jednu raspusnu scenu u kojoj su učestvovali oficiri i žene a koju je on prikriven posmatrao. Pop Porubović je, naime, mizogin i voajer, koji će svoje ludilo oglasiti jedne noći pucnjima na gumnu gde su parohijani razvijali žito. Završavajući priču o porodici Porubovića, pisac će spomenuti i njenog znamenitog pripadnika, čuvenog dobrunskog protu Melentija, a zatim i „Anikina vremena“, doba u kojem se „pronevaljalila jedna žena, vlahinja“, Anika.


Anika je kćerka pekara Marinka Krnojelca oženjenog ženom iz mesta u kojem je odležao robiju, a koja je za stanovnike Dobruna uvek bila tuđinka. Tako su kasablije doživljavale i njenu kćerku, neuglednu, prerano izraslu devojčicu. Kako često biva sa Andrićevim ženskim likovima, iz takve nenaočite devojčice jednog Bogojavljenskog jutra u crkvi pojaviće se vitka beloputa devojka krupnih očiju. Cela kasaba bila je očarana neobično lepim Anikinim licem. Za nju se naročito zainteresovao Mihailo Stranac, mladić na početku uspešne trgovačke karijere. I Anika se zagledala u njega pa je najpre počelo stidljivo razmenjivanje pažnje koje je postepeno postajalo sve otvorenije da bi se bez ikakvog jasnog razloga odjednom prekinulo. Pripovedač taj prekid tumači opisom prvog traumatičnog Mihailovog ljubavnog iskustvo stečenog sa handžijkom koja je sa njim varala muža. Mladićeva rana ljubavna priča prekinuta je na tragičan način. Posle svađe muža i žene kojoj je Mihailo slučajno prisustvovao, handžinica je ubila muža Mihailovim nožem. Mihailo joj je pri tom pomogao.

Mladić će dve godine posle toga na putovanjima pokušavati da zaboravi i handžijku ali i Anikin „mukli, teški glas, belo lice bez osmejka“ kao i Đurđevdan, dan kada se „Anika objavila“ i „otvorila kuću muškarcima“. Otada su se žene u kasabi mnogo češće molile pred ikonom i klele Aniku, i zato dobijale batine od muževa. Sinovi su dolazili u sukob sa očevima, a majke ih proklinjale zbog okapanja ispred Krnojelčeve kuće. Ostao je čuven slučaj trgovca Petra Filipovca, najljućeg Anikinog neprijatelja, koji je hteo da ubije svog najstarijeg sina Andriju upravo zbog noći provedenih u ozloglašenoj kući. Ratovao je sa njom i dobrunski prota zbog svog sina koga žene nisu nikada interesovale, ali koji je, kako to često biva, slučajno nekim poslom otišao u Višegrad i tamo upao u društvo koje ga je te noći odvelo u Anikine dvore da odatle danima ne izađe. Dugo su se prenosile Anikine reči koje je poslala popu Poruboviću: „Ti si proto dobrunski, a ja džizlija višegradska. Nurije su nam podeljene, i bolje ti je da ne diraš u ono što nije tvoje. Ja se nisam ni rodila kad si ti preskakivao plot u Nedeljkovice, pa Nedeljko mislio da je jazavac u kukuruzu i umalo te nije ubio. I dan danas ti po udovičkim kućama krpe mantiju.“ Ovo Anikino pismo govori kao da je žena na zlu glasu o svakome sve znala i kao da joj niko baš zbog toga nije mogao ništa. A ugledni i snažni popovski sin ubrzo bi odbačen kao i mnogi drugi i upravo kao i oni, mogao se videti kako skrhan i podbuo od pića ponavlja Anikine reči iz zauvek prošlih ljubavnih noći.

Ne manje skandalozan bio je i slučaj kajmakama, sina turskog paše koji je od majke Sokolovićke nasledio ime i oholo držanje, a od oca vlast i bogatsvo. Otišao je posle mnogo žalbi kasabalija da sam stane na put zlu. Otišao je tada do Anike i još mnogo puta kasnije. Jer on kao veliki poznavalac ženske lepote nije mogao da ne vidi da je lepota te žene bila nešto sasvim nesvakidašnje, nešto natprirodno. Zbog Anike će turski beg biti ranjen, zbog nje će dobrunskom proti paliti sveću pre vremena, a dobrunski muškarci zaključiće da „ženu treba ubiti rađanjem ili batinama“. Zbog nje će dva muškarca naročito patiti, „svak za sebe i svaki na svoj način“, i to Anikin brat Lale i Mihailo Stranac. Maloumni pekar Lale je patio na svoj tih i sramežljiv način, a jedini čovek u koga se Anika jednom zagledala rešio je da konačno „izvadi nož iz rane“ koji je nekada handžijka zabila u srce svog muža. Izjednačavajući Aniku i Krstinicu odlučio je da traumu iz prošlosti već jednom prevaziđe tako što će otići u Anikine odaje.

Ne zna se ko „se osevapio“ kada je Anika nađena mrtva pored minderluka. Ne zna se da li je to bio Lale koji se stideo sestre ili Mihailo koji je davno izgubio svoj mir ili bilo koji drugi muškarac iz Dobruna. Kako god, kao posle mnogih nesreća koje zadese kasabu, i sada je ona postala mirna kao pre „Anikinih vremena“. Lale je otišao nekuda put Užica, Mihailo na suprotnu stranu, sarajevskim drumom, muškarci su se vratili svojim kućama, a žene su nastavile da čuvaju svoja ognjišta. Priča o Aniki, o zlu koje nije večno i koje odlazi onako kao što i dođe, preselila se u usmenu legendu ljudi toga kraja.

Mila i Prelac

„Mila i Prelac“ je priča čija su zbivanja vezana za višegradsku kasabu. Napisana je u trećem licu, a prvi put je objavljena 1936. godine. Počinje „andrićevskom eskpozicijom“, dugim opisom ambijenta. Dečak, glavni junak, igra se sam na rubu kasabe, gledajući na drum. Dugo vremena niko ne naizlazi, a onda sa brega silazi stranac, stasit i jak čovek u najboljim godinama, skitnica od duga puta prekrivena prašinom. Dečak je gazdinsko dete, zaštićeno brigom majke i ljubavlju tetke Mile koju upravo obožava. Mila je neudata dvadesetdvogodišnja devojka, lepotica kakve nema nadaleko, gorda u odbijanju prosaca. Za dečaka ona je oličenje nečeg nepoznatog a omamljivog, nečeg što istovremeno i privlači i štiti. „I ostala mu je u sećanju takva, sa osmejkom koji zari, uvek lepo obučena, snažna, živa i laka, sva tvrda i glatka kao litica i skroz prožeta nepoznatim jakim mirisom“. Dečak uživa u njenom prisustvu. Došljak, skitinica po imenu Mile Prelac najmi se za varoškog šintera. Dobio je taj posao jer niko drugi nije hteo da ga prihvati. Stari gradski sluga Ćorkan više nije imao snage za to. Sledi digresija u kojoj se opisuje Ćorkanova smrt. Ugasio se, star i ispošten, sedeći na jednom zidu izvan grada. Sahranili su ga po muslimanskom obredu. Već sutradan po Ćorkanovoj sahrani Prelac se prihvatio da poubija sve varoške pse-lutalice i zbog toja je postao omražen. Dečak, čiji stric je opštinski potpredsednik, često odlazi u zgradu opštine, i jednom takvom prilikom osmotrio je kako Prelac ubija pse. I zapamtio je jednu epizodu u kojoj pas, braneći se, ujede Prelca. Ta slika prati ga i uznemirava, čak ni Milino prisustvo ne smiruje njegov nemir. Plaši se Prelca, koji nastavlja da radi svoj posao, i svako veče se opija. I tako bude sve do jednog dana kada će dečak ponovo videti Prelca, ali mrtvog. Pijani Prelac se, naime, nesrećno okliznuo, pao sa visokog bedema i udavio se u nabujaloj reci. Oko njegovog izvađenog leša okupio se svet, među njima bio je i dečak koji do tada nije video mrtvog čoveka. Vrativši se kući osetio je neodoljivu potrebu da ispriča sve što je video. Majka i tetka Mila isprva ga znatiželjno prekidaju pitanjima, ali kada one zaćute i dečak prekine priču. U tišini, prema odblesku svetlosti sa prozora vidi kako njegova obožavana tetka Mila plače za Prelcom. Užasnut, dečak beži u sobu, ruše se njegovi snovi, njegova tetka Mila nije više za njega idealna žena. Dok na crkvi izbija zvono u pomen na Prelca on se sklanja u orman sa vunenim prekrivačima. I sve se odjednom promenilo. Ubrzo je došao raspust, a na jesen su tetka Milu udali za nekog trgovca. Posle udaje sve ređe je dolazila u dečakovu kuću. Poživela je još tri-četiri godine i potom umrla. Poodrasli dečak bio je na njenoj sahrani, nije pustio ni suzu, i bilo mu je neprijatno što njegova majka plače. Prelca se, kaže pripovedač, dečak nije ni setio.

Smrt u Sinanovoj tekiji


Priča bez razgranate fabule, u trećem pripovednom licu, prvi put objavljena 1936. godine. Glavni i jedini razvijeni lik je Alidede, sveti čovek, muhamdenac, poreklom iz Bosne, koji se posle četrdeset pet godina provedenih u Carigradu, naglo odlučuje da se vrati u rodni kraj. U Carigradu je Alidede postao čuven sa svoje bezgrešnosti, u jednoj tekiji učio je veru i širio slavu svog derviškog reda, ali ga je slutnja smrti, u šezdeset petoj godini života, privela pomisli da čovek treba da umre tamo gde je rođen. I tako se, posle mnogo vremena, Alidede skrasio u Sinanovoj tekiji u Sarajevu, gde su ga posećivali „ugledni građani i pobožni putnici“, rado i mnogo. To nije dugo trajalo. Jedne večeri, kada se svet počeo okupljati da sluša kako Alidede govori svete reči, on zagrize peteljku lozovog lista, oseti strašnu gorčinu i naglo pade u predsmrtni ropac. Preneli su ga u njegovu sobu i pokušali da ga povrate. Ali uzalud, živeo je još svega minut-dva. U tom kratkom vremenu munjevito mu se vratio ceo život, unazad, i, naročito jasne, u tome, dve slike, obe povezane sa mišlju na žene. Najpre se setio kako je u najranijem detinjstvu video leš neke nage utopljenice koju je nabujala Bosna bila doplavila u njihovo dvorište. Pao je u vatru i buncanje, nemoćan da bilo šta o tome kaže majci i drugim ukućanima. Ujutru, leša više nije bilo. A druga slika vratila ga je u vreme kada je bio mladi derviš, već na glasu zbog učenosti i posvećenosti Muhamedu. Jedne noći Alidede je čuo i video kako neka progonjena, poluodevana žena očajnički lupa na vrata njegove tekije-matice, ali se brzo uklonio i povukao u svoju sobu. I to je bilo sve što je Alidede osetio od ženstva i ženskosti: u životu on nikada nije zgrešio sa ženom, a u smrtnom času se, sa gorčinom, dosetio „da žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga sveta“. Onda se, poslednjim prosevom svesti, obratio Bogu, hvaleći njegovu moć i snagu, ali i iskazujući svoje uverenje o težini života: „gorče je i teže nego što sam mislio robovanje zakonima Tvoje zemlje“. (...) „Tako je izdahnuo. Bilo je uoči petka, noć mladog meseca. I po opštem mišljenju, smrt je bila čudesna i sveta i morala je da ispuni svakoga divljenjem, kao i život mu.“ „Smrt u Sinanovoj tekiji“ je meditativna priča o životu jednog lika sa vrlo izraženom ravni univerzalnog iskaza, pa u tom smislu demonstrira i reprezentuje jednu od osnovnih, globalnih karakteristika Andrićevog pripovednog sveta.

Kuća na osami

Kuća na osami (1976) je Andrićeva posthumno objavljena zbirka sastavljena od jedanaest pripovedaka objedinjenih uvodnim tekstom. Za nju se može reći da je neka vrsta rekapitulacije Andrićevog pripovedčkog puta. Jedanaest lica sa različitih jezičkih i govornih područja, nejednakih staleških odlika, različitih artikulacionih sposobnosti, jedno za drugim a po izboru autora, priča o svojim životnim putevima kobnih strmina i finalnih ponora. Da bi pisac ostvario mogućnost javljanja svih spomenutih karaktera iz različitih istorijskih epoha i tipoloških odlika, morao je pažljivo odabrati pripovedačku formu. To je postigao okvirnom pripovetkom u kojoj se opisuje starinska turska kuća na sarajevskom Alifakovcu u kojoj pisac prima svoje nestvarne posetioce, sluša njihove dramatične priče, beleži ih i kasnije, „redigovane“, slaže u zbirku.

Prvi piščev posetilac je Bonvalpaša, konvertit, pripadnik najvišeg francuskog plemstva, vojnik tri vojske sukobiljene na tlu Bosne, živeo je u Sarajevu gde je tražio utočište pred austrijskim vlastima. Pitoreskno odeven, izražene verbalne ekspresije, on traži od pisca dosta vremena i pažnje. Drugi posetilac je mostarski vezir Alipaša Rizvanbegović Stočević, poznat po smislu za unapređenje Hercegovine ali i po titaniji kojom je pratio uređivanje zemlje. Pisac sluša njegovu intimnu ispovest iz vremena svrgnuća i dvonedeljnog izdržavanja kazne po naredbi Omerpaše Latasa i to od trenutka suprotstavljanja turskom seraskeru, zarobljavanja i kažnjavanja jahanjem na mazgi u sramnom položaju do trenutka kada stradalnik govori o svom viđenju sveta i ljudskih odnosa. Treći posetilac „piščeve radionice“ je baron Dorn iz Štajerske čija je životna drama prouzrokovana strašću za laganjem. „On laže nezainteresovano, naivno, bez svoje volje, i protiv nje, laže kao malo dete, bez mere i kraja, sa upornošću kockara, sa nepopravljivošću alkoholičara.“ Zbog svega toga pripadnik starog austrijskog plemstva završava karijeru kao sitni činovnik ili „referent za lovačke priče“. Baron posećuje pisca jer ga jedino on strpljivo sluša. Sledeći posetilac nije tako plemenitog porekla kao prethodni. Geometar P. iz S. jedan od brojnih gotovo bezimenih i beznačajnih ličnosti sa piščevih putovanja, nosilac je velike ljubavne drame. On pričom o ženidbi i životu sa ženom koja je uvek pokazivala naklonost prema oficirima i prezirala svog muža, pretvara piščevu gostinsku sobu u kupe voza gde je pisac mogao možda čuti. Dramatičnost priče petog posetoca, direktora cirkusa, takođe počiva na sprezi nesrećnog muža i neverne žene. Lik bezimenog upravnika ostvaren je u ambijentu cirkuske šatre u kojoj on gospodari i ljudima, i životinjama, i svojom ženom, igračicom na žici, a koji posle svršetka predstave „odlazi na skrovito mesto...gde se izbacuje đubre“ i tu razmišlja o svojoj nesrećnoj ženidbi. Sledeći pripovedač je piščev drug iz detinjstva, Jakov, koji je predstavljen naturalističkim opisom čovekove podrivenosti pićem. Nasledno opterećen sklonosti ka alkoholu njegov „duh je živ i budan, zapaža sve ali boluje od neizlečive bolesti da se sa svim što sretne i ugleda lako i nezdravo meša“. Naredna priča o životu Sarajlije iz ugledne kuće koji rano ostaje bez roditelja, Ibrahim-efendiji Škaru, i njegovoj darovitosti da pripoveda živo i duhovito, piscu je najzanimljivija. Tek kada isprati svog gosta, pisac u tišini svoje sobe sluša o tome kako je pripovedao Ibrahim-efendiji kome je život i prošao kao u priči. Pod prozor alifakovačke kuće šum mora donosi priču o seoskoj devojci raskošne lepote koju kao robinju u kavezu prodaju na pijaci. Zbog poniženosti o kojoj razmišlja dok je pokazuju trgovcima, robinja oduzima sebi život lomeći vrat u rešetkama kaveza. I na narednu priču, o profesoru pasatisti u ambijentu osmljenog primorskog gradića okruženog zbirkama starina, podseća talasanje mora, ali je ona i svojim naslovom - „Životi“ - i svojom porukom - „A živeti je uvek dobro. Živeti, to je glavno“- data je u kontrastu sa prethodnom. Poslednje dve priče povezane su motivom zlostavljane žene i ujedno suprotstavljene karakterima žrtava. U „Ljubavima“ reč je o francuskoj prostitutki nerazumno odanoj čoveku koji svaku priliku koristi da je batinanama ponizi. U priči „Zuja“ reč je o ženi iz Bosne koja je, još devojčica, bila žrtva seksualnog nasilja i koja je posle toga zauvek ostala u jednoj imućnijoj kući kao dadilja i sluškinja. Pisac je kao dečak uvek sa pažnjom slušao Zujino „mrmljanje“ i sada ga prvi put „dešifruje“, slušajući priču o Zujinom životu kao poslednju u kući na Alifakovcu.

Žena na kamenu

Priča iz kruga aistoričnih, poetizovanih Andrićevih tema. Ispričana je u prvom licu, postupcima deskripcije i reminiscencije, prvi put je objavljena 1954. godine. Glavni lik je Marta L., operska pevačica, četrdeset osam godina. Priča počinje opisom predela, kamenite plaže na morskoj obali, potom se pripovedač, iz visine spušta do centralnog lika, žene koja opružena na kamenu, izložena suncu, u letnjoj vrelini, misli o sebi. Prostorna povlašćenost pretvara se u simboličku povlašćenost, Marta L. nalazi se u zenitu svoga života, a posle zenita, sluti više nego što bi želela da prizna, nezaustavljivo obrušavanje prema starosti. Zato se vraća, sećanjem, u detinjstvo i mladost, i mislima oživljava trenutak proseva sopstvene seksualnosti, u jednoj sceni sa skudoumnim Matijom koji posmatra igru njenih nogu dok sedi na baštenskom zidu rodne kuće. Nekoliko godina kasnije ona će odneti belu muževljevu košulju da u njoj sahrane umrlog Matiju. Zatim je usledila uspešna karijera, brakovi i razvodi, pa zrela ljubav i ona, posle svega, zatiče samu sebe, u času samospoznaje, dok leži opružena na vreloj steni i misli na Matiju, na svoj život, na roditelje i, naročito, na starost koja dolazi ma koliko joj se ona opirala. Pomisao na starost je užasava i ispunjava je u potpunosti; u užarenom letnjem danu ona ne može da se oslobodi preteškog saznanja da su najbolje godine prošle i još težeg suočavanja sa izvesnošću kraja, sa tugom lepotice koja će uskoro postati starica. Sve što čini, čini da bi ubegla od tog osećanja, svu svoju energiju troši brinući se o izgledu svoga tela i svoje odeće. I ne nalazi spokoj, osim u ponekom trenutku, kao tog letnjeg dana, dok se rve sa mišlju o smrti. Ustaje sa stene i skače u more; otuda izlaži čista i sveža, obogotvorena pripovedačkim okom, da se vrati na svoje mesto na kamenu, uzvišena u svom večnom ženstvu. Kraj priče: „Oseća se laka a velika i moćna kao svet, koji se večito menja i uvek je isti, mirna i srećna u okrilju dobrog trenutnog zatišja“.

Nemirna godina


Jedna od dužih Andrićevih pripovedaka, napisana u trećem licu, a prvi put štampana 1953. godine. Glavni lik je gazda Jevrem, bogati trgovac i zelenaš, stvarni gospodar cele kasabe, kod koga po savet i, važnije od toga, po novac, dolaze ljudi svih staleža i svih vera. Sin siromašnoga trgovca, Jevrem se posle izučenoga posla u Sarajevu vraća u kasabu i zahvaljujući izvanrednim sposobnostima uvrzo postane najbogatiji čovek u tom delu Bosne, ali mu se posle četrdeste godine oduzmu noge i on ostane trajno nepokretan. Sedi kod kuće i prima brojne posete, a dvore ga žena, kći-udovica i unuka. Jevrem je apsolutni gospodar, tiranin koji uživa u poniženju drugih, njegovoj volji niko se ne može odupreti. Kažnjava tako što snažnim rukama uvrće uši nesrećnim potčinjenim bijući njihovim glavama o zid onoliko dugo i onoliko snažno kolika je težina kazne. Objektivni pripovedač veli: „Znalo se šta znači poslovati sa gazda Jevremom: pretrpeti i štetu i sramotu... A ipak su svi dolazili i tražili njega i njegovu pomoć“. I sve bude tako dok u njegovoj kući naglo, u neviđenu lepotu, ne izraste usvojenica Gaga, nađeno cigansko siroče. Ona opčini gazda Jevrema, potpuno, takvom snagom da ukućani pomisle kako su čini pale na njihovog gospodara. Razmišljaju kako da se oslobode Gage, ali im gazda Jevrem, saznavši za to, surovo pripreti. Kaže kćeri: „Ja sam te stvorio, ja ću te rastvoriti kao da te bog nikad dao nije!“ Mutna, teško dokučiva igra neostvarive čežnje između Gage koja intuitivno oseća svoju erotsku moć i gazda Jevreme nastavlja se iz dana u dan. Gaga je doslovno jedina osoba koja je u stanju da odbije Jevremovo naređenje. I biva tako, kroz igru pristajanja i prihvatanja u potčinjenosti, u sivoj i spečenoj varoši, u kojoj se sporo menjaju godišnja doba, sve dok u kasabu ne dođe vojska, sa zapovednikom Alibegom, poturčenim poljskim plemićem, avanturistom i pustahijom. Alibeg se jednom slučajnom prilikom suoči sa Gaginom lepotom i ubrzo poruči Jevremu da je odlučio da se oženi njegovom usvojenicom. Gazda Jevrem isprva odlučno odbija taj zahtev. Što na pretnju, što na molbu iza koje je stajala prisila, što na nevidljivi ali delujući pritisak ukućana i kasabe Jevrem, posle dugog i mučnog razmišljanja, na to ipak konačno pristane. Vojska odlazi i Gaga sa njima. U Jevremom domu nastupa mir i praznina; tiho i postepeno, jedva vidljivo, gospodar kasabe kopni. Pristiže jesen i sa njom novi trgovački poslovi, potom i zima koju Jevrem ne voli. Misao na Gagu polako nestaje; te zime gospodar je mladu Ciganku koje se gotovo više niko i ne seća usnio samo jednom. U snu, on je zdrav i pokretan, ali mu Gaga ne dopušta da se pomakne s mesta. Jevrem je san zaboravio čim se probudio. Pripovedač ovako završava pripovetku „Nemirna godinu“: „Jer, snovi nemaju vlasti nad čovekom koji i stvarne događaje, kad hoće, zaboravlja lako i brzo, a snove ne pamti uopšte.“

Igra

Pripovetka iz neistoričnog kruga Andrićevih pripovedaka, ispripovedana u trećem licu, premijerno objavljena 1956. godine. Glavni lik je Lazar, o njemu pripovedač ne daje nikakve šire, ni biografske ni psihološke podatke. Lazar negde putuje, i čekajući brod, seda na verandu velikog restorana. Za stolom postavljenom prema njegovom sedi dvoje mladih ljudi, muškarac mu je okrenut licem a žena leđima. Lazar je posmatra odastrag. Kada mu pogled sklizne naniže on vidi kako se žena igra svojim stopalima. Ta čarobna igra sasvim obuzme Lazara, i u tome je cela priča. On jede sporo i nepažljivo, ne skidajući pogled sa ženinih nogu. Razmišlja samo o njenim pokretima. U jednom trenutku se prene, pogleda na sat i vidi da će zadocniti ako odmah ne krene. Ustaje, prolazi pored para, ali se ne okreće da bi video kako izgleda ženino lice. Ipak igru nije zaboravio. „Igra“ je jedna od najuspelijih deskriptivnih, nefabulativnih, poetskih Andrićevih priča.

Panorama

„Panorama“ je Andrićeva poetska, sižejno vrlo složena a fabulativno svedena priča. Napisana je u monološkom, samoispovednom prvom licu jednine, a prvi put je objavljena 1958. godine. Počinje retrospekcijom, pripovedač se seća svoga sirotinjskog detinjstva u Sarajevu, početkom XX veka. Tada su u modi, koja je već polako zastarevala, bile „panorame“. U „panoramama“, velikim mehaničkim kaleidoskopima, naročitom tehnikom, koja je za neuk ili naivan svet bila čudo nad čudima, prikazivane su kolorisane slike dalekih predela. Pripovedač se seća izgleda „panorame“ i svoje opsednutosti njome. Svake nedelje on je, kao dečak, hitao u tu, za njega čudesnu, „panoramu“, koja mu je budila maštu i razgrevala čežnju za nepoznatim svetom. Pažljivo, sa gotovo fotografskim pamćenjem, on rečima dočarava i rekonstruiše izgled „panorame“ i priseća se slika koje je u njoj videlo. Znao je da u njoj boravi satima, pošto je nekako pronašao sitan ali za njega veliki novac da bi platio ulaznicu. Sedeo je, prepuštajući se prizorima o kojima u svom malom, skučenom provincijalnom svetu nije ni mogao sanjati, i sedeo bi tako doveka, da ga, posle isteka plaćenog vremena ne bi, najzad, gazda Austrijanac opomenuo da je vreme da ustupi mesto drugima. „Sve što je dotle značilo moj stvarni život, tonulo je u nepostojanje“, kaže pripovedač. Punu godinu on je „panoramu“ odlazio kao u kao sveto mesto. Za minut ili dva, i za nešto teško izmoljenog novca dečak se lako i brzo, maštajući, prebacivao u nedohvatne gradove sveta. Najviše je voleo Rio de Žaneiro, pamtio je svaki detalj i svako lice uhvaćeno na slikama toga grada. Viđene slike činile su da dečak stane gledati na stvarnost u kojoj je živeo potpuno drugim očima. „Panorama“ mu je pomagala da ljude koji su ga okruživali, recimo najboljeg druga Lazara ili rođaka Blagoja, vidi na drukčiji, dublji i zreliji način. A kada je „panorama“ kao neisplativa zauvek otišla iz Sarajeva dečaku je ostala trajna potreba da mašta. Uz stvarni svet u njemu se razvio i onaj drugi, nesputan, sav od slobodnih asocijacija i detalja. Bića koje je gledao u „panorami“ za njega su postala stvarna i on ih je u mislima prati kao svoje poznate i svoje najprisnije prijatelje. On ih nosi sa sobom i prati njihov rast, dok se i sam menja, iz dečaštva u mladost, iz mladosti u zrelo doba, kada postaje inženjer. Taj inženjer koji je kasnije video sveta priča svoju priču, i stalno se u sećanju vraća na dečačke dane, na „panoramu“ koja je odredila njegovu kasniju misao. Paralelno sa tim sledi i životnu priču jedne devojke iz Rio de Žaneira čiju sliku pamti iz „panorame“. Zamišlja kako je prati i kako čita njen dnevnik. Devojka se zove Margarita i ima zanimnjiv ljubavni slučaj. Izneverila je mladalačku ljubav i udala se za drugog čoveka. Svog nesuđenog dragog srešće godinama kasnije, na putovanju po Evropi i gledaće ga izmenjenim očima. Javljaju se i drugi likovi, i njihovi potomci. I javljaju se i novi predeli, Cejlon i Lisabon, sve u sećanju na slike iz „panorame“. Glavni junak, pripovedač, nosi ih u sebi kao nešto trajno, nešto što ga određuje. On je dužnik svoje dečačke strasti koja ga nosi i na poseban način mu osmišljava i produbljuje život. „Panorama“ je poetska priča koja stoji kao protivteža Andrićevim epskim pripovestima.

Letovanje na jugu

„Letovanje na jugu“ je priča iz poznijeg perioda Andrićevog pripovedačkog stvaralaštva. Prvi put je objavljena 1959. godine. Ide u red neistorijskih priča sa minimalizovanom fabulom. Ispričana je u trećem ilicu. Austrijski profesor Alfred Norges i njegova Ana stižu u malo primorsko mesto na odmor. Prvi utisak nije najpovoljniji, ali ubrzo sve dođe u red, pa profesor i njegova žena ugodno provode svoje letovanje. Život teče ustaljenim, pomalo lenjivim letnjim ritmom. Profesor se, u časovima kada se ne odmara, posvećuje čitanju poslednje revizije svoje monografije o Filipu II. Dani prolaze spokojno, u malim ritualima jela, kupanja, šetnji i uživanja. Ništa ne remeti taj mir, pred morem. Sve sitnice su na svom mestu i u stanju ravnoteže. Vreme odmiče na vrlo uhodan, željeno spokojan način, sve dok ne svane jedan dan, koji se od drugih razlikuje samo po jakom jugoistočnom vetru. Talasi su veliki i profesor uživa da pliva po uzburkanom moru, mada ga žena stalno preklinje da to ne čini. On najzad popusti i njih dvoje se vrate kući. Žena odlazi u kupovinu a profesor se prepušta poslu, sve misleći kako bi bilo dobro da se ponovu uputi na plažu, da se okupa i vrati pre nego što žena opet bude kod kuće. Dok o tome misli pogled mu privuče jedan veliki vrabac koji nekoliko trenutaka stoji na kamenoj ogradi terase a zatim prhne u nebo. Profesor prati njegov let, sve dok on ne iščezne u visini. Profesor je zanet, snatri i kao da se uznosi... Na povratku iz varoši žena ne zatiče svoga muža. Zove ga, misleći da je negde iznenada otišao. Prva uzmenirenost prelazi u paniku. Profesora svuda traže, ali ga ne nalaze, nigde. Potraga traje nekoliko dana, bez uspeha, i bez bilo kakvog traga ili objašnjenja o profesorovom nestanku. Kada, trećeg dana od nestanka, istraga zapne i postane sasvim uzaludna, po profesorovu ženu dođu njena majka i njen dever, profesorov mlađi brat, i odvedu je natrag, u Beč. Priča se završava enigmom nestanka, u iščekivanju objašnjenja koje svi očekuju a koje nikako ne dolazi. Pripovetkom „Letovanje na jugu“ Andrić se sa uspehom okušao u žanru poetizovane fantastike.

Trup


Pripovetka „Trup“ pripada takozvanom „fratarskom ciklusu“ Andrićevog pripovedačkog opusa, a može, potencijalno, biti posmatrana i kao razvijeni ekskurs (epizoda) romana „Prokleta avlija“. Priča „Trup“ premijerno je objavljena 1936. godine. Glavni kazivač je fra Petar. Kao i u „Prokletoj avliji“ on priča doživljaj iz svoga zatočeništva. Po primenjenom književnom postupku prstenastog strukturiranja priča, gde kazivači jedni od drugih preuzimaju iskaznu poziciju, „Trup“ je „Prokleta avlija“ u malom. Priču započinje objektivni pripovedač koji opisuje fra Petrovu ćeliju i fra Petra kako, ležeći bolestan, priča jednu od svojih mnogobrojnih uspomena. Fra Petar je kazivač od klase, oko svake njegove reči lebdi „naročit prizvuk, kao neki zvučni oreol“, svaka njegova reč je „kazivala više nego što ona u obično govoru znači“. Ta magičnost kazivanja je posle njegove smrti „izgubljena zauvek“, govori objektivni pripovedač, hotimično smanjujući svoj značaj. Potom, u retrospekciji, fra Petar počinje da priča kako je za vreme izgananstva u Maloj Aziji izašao na glas kao majstor. Jednom bude odveden u neku prebogatu kuću da popravi veliki sat. Sačeka ga sluga i sprovede ga na kulu. Odatle, fra-Petar gleda na unutrašnjost dvorišta, i u jednom trenutku ugleda ljudsku priliku bez ruku i nogu, potpuno unakaženog lica, trup. Sluga tada preuzima priču, pa pripoveda o Čelebi Hafizu koji je svu Siriju pokorio, bez milosti ubijajući koga stigne. Poštedi samo jednu iznemoglu lepoticu iz ugledne porodice, i uzme je u harem. Ta lepotica mu je došla glave. Strpljivo je čekala priliku da mu se osveti za smrt najbližih i to je jedne noći iskoristila. Pobunila je roblje koje je savladalo malobrojnu stražu i zapaljenom bakljom unakazila lice Čelebi Hafizu koji je izlomljenih udova bio vezan za gredu. Vojska koja je stigla u pomoć poubijala je roblje i lepu Sirijanku, ali je za Čelebi Hafiza bilo kasno, od njega je ostao samo živi trup. Priču opet preuzima fra Petar, a poentira je objektivni pripovedač pa se ona tako završava povratkom na početak. Prema nekim tumačenjima lik trupa je simbolička projekcija čoveka u modernim, poratnim vremenima, koja je Andriću, bez obzira na to što on svoju priču situira u prošlost došla iz modernističkog, ekspresionističkog duhovnog okruženja u evropskim književnostima posle Prvog svetskog rata.

Čaša

„Čaša“ je priča iz fratarskog ciklusa, jedna od onih u koju nas uvodi objektivni pripovedač, a glavni deo kazuje fra Petar. Prvi put je objavljena 1940. godine. Uzeti fra Petar leži na postelji i gleda u predmete po policama. Objektivnom, bezimenom pripovedaču padne pogled na čašu, optočenu zlatom, a fra Petar, kao da mu pogađa misli, kaže: „Ono je Mostarka pokojnog fra-Nikole Granića“ i preuzima priču. Pripoveda o vlasniku čaše, fratru Graniću, zvanom Mumin, kakav je bio i kako je završio život. A bio je ćutljivi čudak, čvrst u veri i škrt na rečima. Od ostalih franjevaca izdvajao se stasom, znanjem latinskog i turskog i čašom koju je svuda sa sobom nosio i iz koje je polako, ne dolivajući, pio vino. Zbog te čaše je u mladosti imao problema, jer je njome naglašavao svoju posebnost, a red to ne voli. Fra Petar priča kako ga je Mumin, prekoračujući sopstveno duboko ćutanje, odvratio od mladalačke namere da napusti službu. „U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj... Ovdje se dram radosti dušom plaća“, govorio je tom prilikom Mumim mladom fra Petru, odgovarajući ga, nenemateljivo ali sugestivno, od ideje da beži u svet. Posle nekoliko godina fra Petar ponovo susreće fra Nikolu, naizled nepromenjenog ali teško bolesnog. U ranu zimu fra Nikola se zatvori u svoju sobu, odakle više nije izlazio, sve više poboljevajući. U neko doba pozove fra Petra i uz nekoliko prigodnih, opraštajućih reči, da mu čašu. Ubrzo izdahne. Od tada je prošlo mnogo vremena i sada bolesni fra Petar, ležeći na postelji u svojoj sobi, namenjuje čašu svom izabraniku, fra-Stanku. „Mlad je, ali ima srce kao u starinskih fratara. Čuvaće je.“


Zeko

„Zeko“ je Andrićeva pripovest iz beogradskog života, objavljena prvi put 1948. godine. Obuhvata vreme između dva svetska rata i nemačku okupaciju Beograda. Napisana je u „andrićevskom“ trećem pripovednom licu, sa jasnom distancom između pripovedačke pozicije i opisivanih likova. Centralni lik pripovesti je Zeko, pravim imenom Isidor Katanić, neugledni beogradski činovnik, tačnije, kaligraf u nekom ministarstvu. Sve svoje mladalačke talente Zeko je zatomio, nije postao ni slikar, ni pesnik, ni operski pevač. Sa srpskom vojskom prešao je Albaniju i po povratku u Beograd sasvim je potonuo u anonimnost bezlične svakodnevice. Zeko živi u neuspelom braku sa Margitom, posednicom i rentijerkom stambene zgrade u centru grada. Imaju i sina Mihaila, rođenog u, blago rečeno, nejasnim okolnostima za vreme Zekinog ratnog izbivanja iz Beograda. Mihailo, zvani Tigar, razmaženi je i samoživi šupljoglavac, sportista i zgubidan. Tako, u porodičnom sivilu, i u neambiciozno otaljavanoj karijeri, prolaze Zekove najbolje godine, sve dok on, nekom prilikom, ne otkrije život na Savi i sav mu se posveti. Na reci, posle mnogo godina, sretne ratnog druga, penzionisanog kapetana Miku Đorđević koji ga uvede u taj svet. Mika je, prema glasinama, komunista, zbog toga je, navodno, i penzionisan. Sledi opis života na savskim obalama, sveden na nizanje portreta beogradskih marginalaca i došljaka, sa kojima se Zeko zbliži toliko i tako da kući odlazi samo kad mora, a ne mora gotovo nikako. U osmoj godini Zekinog boravka na vodi, a to, kaže pripovedač, pada u 1938, u Beograd se doseljava porodica njegove svastike Marije. Ona je udata za inžinjera Doroškog, imaju četvoro dece i Zeko ubrzo njihovu kuću počne da smatra za svoj jedini pravi dom. Gleda „svoju“ decu kako rastu, menjaju se i sazrevaju, i kako postaju „komunci“. U to već izbija i rat, i pripovedač sada prati Zeku kako živi u okupiranom i više puta bombardovanom Beogradu ; najpre su to, aprila 1941. učinili Nemci, a potom i „saveznici“ najžešće o Uskrsu 1944. U tim sumornim i više nego teškim godinama na površinu izlaze najbolje i najpostojanije osobine Zekinog karaktera: pribranost, odvažnost, požrtvovanost. Zeko do kraja proniče u psihologiju svoje naopake žene i svog promašenog sina i odjednom se pokazuje superiornim u odnosu na njihov kukavičluk i ljudsku niskost. Strah i bojažljivost koje je godinama iskazivao u odnosima sa njima odneti su kao rukom. Zeko se za vreme trajanja okupacije u potpunosti pribija uz Marijinu porodicu i polako počinje da radi za „pokret“, da falsifikuje dokumeta, da prenosi poruke i poštu. Marijin stariji sin odlazi u partizane a starija kći dopadne logora na Banjici gde joj se gubi trag. Približava se kraj rata i jedne noći Zeko sa Marijinim mlađim sinom odlazi negde na Topčider da uhvati „vezu“. Veza je očigledno provaljena, u potpunoj tami odjekuju pucnji i Zeko se hitro uklanja. Beži prema Savi, sa namerom da se skloni negde u priobalju jer odlično poznaje taj kraj, ali se na samoj rečnoj obali oklizne, padne u vodu i utopi se. Nekoliko dana posle toga njegova žena Margita u „Novom vremenu“, tobože tragajući za mužem, da oglas, u kojem između ostalog piše da je Isidor Katanić „u duševnoj poremećnosti napustio stan“. Tako se završi jedan neugledni a častan ljudski život. „Zeko“ je pripovest iz onog dela Andrićevog proznog opusa pisanog posle Drugog svetskog rata (premijerno objavljena 1948) i u njoj su, premda diskretni, donekle vidni piščevi tragovi saobražavanja više doktrinarnim nego poetičkim zahtevima novih društvenih okolnosti.
Jelena, žena koje nema


Jedna od manjeg broja Andrićevih priča dosledno i bez objektivizujućeg okvira ispričana u prvom licu. Prvi put je objavljena 1962. godine. Tada je štampana sa indikativnim podnaslovom („Galusov zapis“), što upućuje na zaključak da je isprva bila zamišljena kao deo nenapisanog romana o istoimenom junaku koga srećemo u još nekim Andrićevim pričama. U kasnijim izdanjima „Jelene, žene koje nema“ toj podnaslov je izbrisan. (Videti belešku o rekonstruisanom romanu „Na sunačanoj strani“.) „Jelena, žena koje nema“ u stvari je prozno-poetski triptih („Od samog početka“, „Na putovanju“, „Do dana današnjeg“) u kojem lirski pripovedač izlaže istoriju jednog emotivnog i cerebralnog priviđenja, koje ga prati uporno, godinama, javljajući se u očekivanim ali i sasvim neočekivanim prilikama. Jelena je astralno, sasvim izmaštano biće, čist ženski princip koji daje smisao pripovedačevom životu. („Ali ja sam već navikao da je i ne očekujem i da sav utonem u slast koju daje beskrajni trenutak njenog javljanja.“) Pojava Jelene, žene koje nema, uvek je čvrsto povezana sa putovanjem i sa svetlošću. Jelena je metaforička materijalizacija pripovedačeve mašte, ona je projekcija potpune, a nedosegnute ispunjenosti subjekta koji misli, diše i oseća, ona je smislotvorni, kosmički princip. („Tako me u zamasima koji obeznanjuju nosi ta vasionska ljuljaška od jedne savršene sreće do druge, od Jeleninog i mog prisustva do nestanka i nas i svega sa nama u sreći opšteg postojanja. I ni na jednoj tački toga beskrajnog luka nema zastajanja ni za trenutak, jer se uvek ili penjemo ili spuštamo.“) Kako pripovedač duže živi, i kako mu se sve češće dolazi pomisao na kraj života, Jelena se javlja sve ređe. Snoviđenje („magnovenje“, kaže pripovedač) traje sve kraće. Svetlost u kojem se Jelena pojavljuje sve je slabija, noć dolazi po svoje. („A noć je bila uvek zlo vreme moga života.“) Jelena je privid, čisti privid koji se može javiti na hiljade različitih načina i u hiljadu (ne)očekivanih prilika, ali koji čili pod teretom saznanja da je život nešto drugo od mašte. A kad je život nešto drugo, mašta je utoliko potrebnija. Pripovedač iščekuje njeno pismo, koje nikada ne stiže. U poslednjem odeljku pripovetke Jelena se postepeno transformiše u figuru koja je ne samo čista mašta, nego i čista potreba. Prestanak misli na nju znači prestanak života. Sa takvim uverenjem završava se i pripovest o Jeleni: „Samo da ne prestanem da je iščekujem“, kaže pripovedač u poslednjoj rečenici.





 Princ - Egziperi 
Bilješka o piscu
Antoine de Saint-Exupery se rodio 1900. god. u Lyonu. Izgubio je oca kad mu je bilo četiri godine, a sa sedamnaest gubi mlađeg brata. Antoine de Saint Exupery postaje pilotom i sudjeluje u drugom svjetskom ratu. Napisao je mnogo djela:”Pošta za jug”, “Noćni let”, “Zemlja ljudi”, “Ratni pilot”, “Tvrđava” i alegorijsku priču “Mali princ”. Godinu dana nakon objavljivanja Malog princa, tj. 31. srpnja 1944. god. , leteći u izviđačkom avionu nestaje nad Sredozemljem.



Fabula
Uvod

Upoznajemo se s dječakom koji nam govori o svom neuspjehu sa slikarstvom. Odrasli mu savjetuju da se okane slikarstva te da se radije posveti nečem drugom.

Zaplet

Dječak je naučio upravljati avionom te je letio po cijelom svijetu. Jednog dana je doživio kvar u pustinji Sahari. Bio je tisuću milja daleko od naseljenih krajeva, a imao je vode za nepunih osam dana.

Vrhunac

Dječaka budi neobičan glasić koji od njega traži da mu nacrta ovcu. Dječak dobro protrlja oči i uvjeri se da ne sanja. Upoznao je Malog princa koji mu priča o svojim pustolovinama.

Rasplet

Dječak I princ pričaju , a princa pogodi munja i on se nečujno sruši(princa ugrize zmija i. on umre). Dječak svoj doživjljaj priča ostalima.









Mjesto radnje

Prva nezgoda mu se dogodila kad je doživio kvar u pustinji Sahari. Prve je večeri morao zaspati na pijesku, tisuću milja daleko od naseljenih krajeva. Mali princ je imao ovcu kojoj je kutija služila kao kuća. Prinčev rodni planet je malo veći od obične kuće. Taj planet se zapravo zvao asteroid B 612. Jednog dana se probudio i na planetu našao ružu koju je morao stavljati pod stakleno zvono. Na planetu je imao dva živa vulkana, ali i jedan ugasli koje je prije odlaska trebao očistiti. Mali princ je počeo posjećivati asteroide 326, 327, 328, 329 i 330 ne bili tamo nešto naučio ili pak našao nekakav posao. Na prvom asteroidu je živio kralj. Sjedio je na skromnom ali ipak veličanstvenom prijestolju. Planet na kojem je živio taj kralj bio je još manji od prinčevog. Na drugom planetu živio je umišljenko. Na sljedećem planetu živio je pijanac. Četvrti planet pripadao je poslovnom čovjeku. Taj čovjek je imao banku u kojoj je držao svoje papire sa brojem zvijezdi koje posjeduje. Peti planet je stvarno bio vrlo čudan. Bio je manji od svih drugih planeta, zapravo, na njemu je bilo dovoljno mjesta da stane ulična svjetiljka i njen nažigač. Šesti planet je bio deset puta prostraniji od prijašnjih. Na njemu je živio stari gospodin koji je pisao goleme knjige. Sedmi planet bijaše Zemlja. Mali princ je pao u Afriku u pustinju. Popne se on na visoku planinu misleći da će jednim pogledom obuhvatiti cijeli planet i sve ljude, ali vidje tek oštre kamene vrhove. Nakon dugog pješačenja dođe u vrt pun prekrasnih ruža. Princ nastavi dalje i sretne skretničara. On je imao svoju kućicu, CITIRAM:”Osvijetljeni brzi vlak , tutnjeći kao grom, zatrese skretničarevu kućicu. ”ZAVRŠEN CITAT. Umoran, princ je tragao za studencom u pustinji.



Vrijeme radnje
Na početku knjige dječak je imao 6 godina. Dječak je dugo živio mađu odraslima. Prije 6 god. doživio je kvar na motoru. Bio je u pustinji i imao je vode za nepunih osam dana. Neki je turski zvjezdoznanac 1909. god. teleskopom zamijetio prinčev asteroid B 612. Princ je jednog dana 43 puta gledao zalazak sunca. Morao je svaku večer ružu stavljati pod stakleno zvono. Poslovni čovjek već po ne znam koji put prebrojava svoje zvijezde. Nažigačev planet se okreće jednom u minuti pa on mora svaku minutu paliti i gasiti uličnu svjetiljku. Princ i nažigač su razgovarali mjesec dana. U 24 sata nažigač je mogao vidjeti tisuću četristo i četrdeset sunčevih zalazaka. Trgovac je prodavao tablete protiv žeđi s kojima si tjedno mogao uštediti 53 minute. Princu je osmi dan u pustinji nestalo vode. Kad ga je pogodila munja padao je vrlo polako i nečujno. Otada je prošlo šest godina.




Likovi

Mali princ
Kad je sreo dječaka tražio je od njega da mu nacrta ovcu. Princ je priznao da na njegovom planetu baš i nema previše mjesta, odnosno bio je malo veći od obične kuće, bio je zapravo malo veći od njega. Njegov dom je bio asteroid B 612. Mali princ je bio divan, smiješan i želio je ovcu, CITIRAM: “Dokaz da je princ postojao jest što je bio divan, što se smijao i što je želio ovcu. ”ZAVRŠEN CITAT Mali princ je bio sasvim uredan: svako jutro je pažljivo uređivao svoj planet. Mogao je promatrati suton kad je god zaželio, bilo je dovoljno da pomakne stolac za nekoliko koraka. Jednoga je dana gledao 43 puta sunce na zalazu. Kad je postavio pitanje nije odustajao dok nije dobio odgovor. Malom princu se jako svidjela ruža. Imao je tri svoja vulkana, dva aktivna i jedan ugasli koji su mu dobro došli za podgrijavanje doručka. Posjećivao je neke asteroide ne bi li tamo našao kakav posao ili nešto naučio. Sa nažigačem je razgovarao mjesec dana. Nikad nije vidio zmiju, pa mu je to bila jako čudna životinja. Zemlja je za njega bio tako velik planet da to nije mogao zamisliti.


Lisica
Bila je vrlo lijepa. Princ joj je predložio da se idu igrati ali ona nije bila pripitomljena. Bila je jako mudra i znala je jako lijepo pričati. Stalo je razmišljala o kokošima. Život joj je bio jednoličan. . Ona lovi kokoši, ljudi love nju. Na rastanku mu je rekla:”Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo”.


Kralj
Sjedio je odjeven u purpur i hermelin na vrlo jednostavnom ali ipak veličanstvenom prijestolju. Bio je tužan jer nije imao kome zapovijedati, pa čim je došao Mali princ uzviknuo je : “evo jednog podanika”. Kralj se jako držao pravila, npr. Nitko nije ni smio zijevati dok mu kralj to nije dopustio. Stalno je zapovijedao i sve je moralo biti kako je on naredio. Držao je do svog ugleda. Nije podnosio neposlušnost. Planet na kojem je on živio bio je tako malen da zapravo nije ni imao čime vladati, no on je vjerovao da je njegov planet velik i da vlada velikim prostorom. Kralj je bio jako razuman. Bio je jako star i nije imao vremena da obiđe svoju planetu.



Poslovni čovjek
Bio je toliko zaposlen da čak ni glavu nije podigao kad mali princ došao. Stalno je nešto brojao, zbrajao, dodavao, množio…I na kraju izračunao da posjeduje pet stotina milijuna zvijezda. Mislio je da je bogat kad je imao tolike zvijezde. Ali on nije shvaćao da ne može posjedovati zvijezde. Broj zvijezda koje je posjedovao mogao je staviti u banku.
Pijanac
Šutke je sjedio pred gomilom praznih i gomilom punih boca. Pio je da zaboravi. Princ ga je pitao čega , a on je odgovorio toga što pije. To je princa jako rastužilo.

Tema
Prinčeve zgode i nezgode na njegovom velikom putovanju.

Stil
Ovo je dječji roman. Prilagođen za djecu i pomalo smješan prikaz prinčevog života.


Osnovna misao pisca
Ovo je dječji roman. Govori o dječaku(piscu) koji je sreo Malog princa. Mali princ mu priča o svojim putovanjima. Govori o tome gdje je sve bio i koga je sve sreo na tom putu. Mislim da je Mali princ iz tih putovanja puno naučio, a u ostalom išao je u “svijet” sa namjerom da nešto nauči. Sreo je mnogo čudnih ljudi, koji su imali razna zanimanja. Najčudniji je bio nažigač; on je palio i gasio uličnu svjetiljku , a budući da se taj planet okretao jednom u minuti on je svaku minutu morao gasiti i paliti svjetiljku. Dječak sa početka knjige se okušao u slikarstvu. To mu baš i nije polazilo od ruke, pa su mu odrasli savjetovali da se radije posveti nečem drugom. Naučio je letjeti i jednog je dana pao u pustinji. Tamo je sreo Malog princa. Na kraju priče oni dvoje razgovaraju i Malog princa ugrize zmija i on umre (pogodi munja). On se nečujno sruši. Dječaka se doživljaj dojmio i on ga prepričava ostalima. Priča je pisana za sve uzraste. Djeca vole bajke, a odrasli alegorije (bajke za odrasle). Djeci tu ništa nije neobično, a stariji će tu priču shvatiti u prenešenom smislu. Mali princ nešto predstavlja. Svako je dijete zapravo mali princ, ali naravno za svoje roditelje. Mali princ je svaki čovjek koji se rodi i pred njim stoji čitav život. Sjemenke baobaba su sjemenke našeg djetinjstva, jer mi dobre sjemenke odnosno dobre navike pazimo i mazimo, a one loše isčupamo dok se još nisu ukorjenile. Ova knjiga prikazuje razvojni put čovjeka od njegovog djetinjstva do njegove starosti i svršetka života.
Na Drini Ćuprija - Ivo Andrić

Andrićeva „ Na Drini Ćuprija“ nije roman u klasičnom smislu. Glavni junak je kameni most na Drini (1516.-1914.). Vreme u romanu se deli na 2 perioda: turska i austrijska vladavina. Turska okupacija je 3,5 veka, od odvođenja srpske dece u danku u krvi pa do ulaska austrijske vojske 1878.god.

Period austrijske okupacije traje samo 3,5 decenije, ali to u romanu izgleda drugačije : 1/3 romana opisuje tursku vladavinu, a preostale 2/3 romana su austrijska okupacija. Građa romana je podeljena u 24 glave, a već u 9. glavi je opisan ulazak austrijske vojske u Višegrad.

Andrić prati iz veka u vek raznovrsne promene u kasabi (mali grad) i istorijske događaje (turska vladavina, austrijska vladavina i osvitak I svetskog rata).Sudbine pojedinaca su karakteristične za određene istorijske trenutke i po tome ih je pisac birao (Fatima, Lotika, Milan Glasinčanin, Ali Hodža Mutevelić). Sam most nastaje iz mnogostruke patnje ljudi iz ovog kraja, iz bolnih uspomena velikog vezira Mehmed – paše Sokolovića (Baja)→(koga turci odvode kao 10-godišnjaka 1516. god. u danku u krvi) i iz teškog i mukotrpnog života naših ljudi koji su pod nečuvenim terorom podizali ovaj most. 10-god. dečak je u tuđem svetu promenio ime i veru, postao čuven vojskovođa, carev zet proširene granice turske imperije, ali je čitav život nosio u sebi jedan oštar bol koji ga je često presecao u grudima kao strašno sećanje na onu skelu kada je u danku u krvi prvi put prešao Drinu praćen lelekom majke. Veliki vezir je odlučio da na nekadašnjoj skeli podigne most verujući da će se tako osloboditi tog nejasnog bola u grudima koji ga tišti i pomoći svojim zemljacima.

U opisu izgradnje mosta utkane su slike gorkog rada raje (naroda), svirepost turskih okupatora kao što je glavni nadzornik Abidaga i posle slike turske vlasti u prvih 9 glava dolazi Austro-Ugarska vlast do kraja romana. Za vreme turske vlasti most često postaje krvavo gubilište, ali se za njega vezuju i intimne tragedije,kao što je tragedija Lepe Fatime. Pisac kaže: “Između života ljudi u kasabi i ovoga mosta postoji prisna vekovna veza, njihove su sudbine tako isprepletane da se odvojeno ne daju zamisliti i stoga je priča o postojanju i sudbini mosta, istovremeno priča o životu kasabe, prepliću se istorijsko i legendarno iz naraštaja u naraštaj isto kao što se i kroz sva pričanja o kasabi provlači linija kamenog mosta sa 11 lukova. “Reka Drina je metafora prolaznosti: most, tesani kamen je simbol trajnog, čovekovog..

Interesantan je Alihodža Mutevelić koji je predstavnik nekadašnjeg sloja-feudalnog koji izumire, mudar i oprezan, ali pored saznanja da je tursko prošlo, on ne prihvata nove promene gde ne može da vlada samo jedan turski vazal.

U delu ima dosta pojedinačnih priča i svaka je zasebna umetnička celina: Buntovnik Radisav (tip srpskog slobodarskog seljaštva). Abidaga (simbol turske svireposti), priča o Fatimi, kockar Milan Glasinganin, priča o jevrejki Lotiki koja vodi kafanu kraj mosta. Pojedinačne sudbine ljudi povezane su sa legendama neistorijskim događajima. Most ili saraj grade osvajači, ali on je istovremeno i humana uspomena na nezaboravnog vezira. Pored mosta prolaze ljudi , generacije, a on ostaje postojan i nepromenjiv . Za njega se vezuju istoriska hronika i legende, zabave, dokoni, lokalne atrakcije kao ćorkan, tragedije vojnika Peduna ,da bi se završio sa misaonim Alihodžom, koji doživljava da austrijska mina početkom I sv. rata ruši jedan luk na mostu što je toliko potreslo Alihodžu u dućanu krenuo kući i usput pao mrtav.

Čitava kompozicija romana je u stvari linija samog mosta koji simbolično povezuje renesansni zapad i zaostali istok. Simbolično spaja dve nesigurne obale , samo ta ćuprija i taj kamen stoje kao ćutljivi spomenik prohujalih vremena. Isto vremeno ovaj most kao i onaj na Žepi predstavlja ostvarenje vezira koji je realizovo majstor Antonije, njegovu želju za večitim traganjem za lepotom.

U delu se prepliću teme iz prošlosti i sadašnjosti trenutka što ga čini romanom - hronikom (istorijografski postupak u građi dela, nema prave romaneksne fabule). Istoricizam u delu nije upadljiv, jer se prikazuju kolektivne i pojedinačne sudbine u određenim istorijskim razmacima. Prikazuju se sudbine velikih, značajnih ljudi, ali i malih i beznačajnih ličnosti. Sa sudbinom 4 veka mosta tako su vezane mnogobrojne i sudbine i mašte i narodna verovanja i sujeverja. Naizgled su sudbine junaka nepovezane, i ređaju se kroz vekove jedna za drugom, ali tu se javlja most kao jedna spona koja ih vezuje kroz vekove, jer su sve te pojedinačne sudbine vezane za most. Znači da se javljaju preplitanja legandarnog i istorijskog. Samo neukrotiva Drina krije u sebi simboliku prolaznosti života, nečega što teče, što se menja, a nasuprot njoj most i kamen predstavlja trajnost i večnost čovekovog dela.

Most je simboličan u kidanju granica , spajanju nepovezanog, povezivanju krajnosti, jer njegovi krajevi ne razdvajaju, već približavaju obale i povezuju ljude. Iz toga različiti mostovi kao simbol spajanja su česta inspiracija u Andrićevim delima.
Nečista krv - Borislav Stanković
O PISCU:

B. Stanković (1876. -1927. ) rođen je u Vranju, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju I Nišu, a završio je pravni fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo stalno je bio u sukobu sa Beogradskom čaršijom I ćitinskim moralom. Borislav Stanković bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su pripovijetke: Iz starog jevanđela, stari dani, Božiji ljudi, Pokojnikova žena; romani: Nečista krv, Gazda Mladen I Pevci (koje nije završio); I drame: Koštana, Tašana I Jovče, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad započeo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret prema Evropi. Kao I mnogi njegovi vršnjaci I B. Stanković je boravio u Parizu, ali taj boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.

KRITIKE:

Stanković je davao tregične sudbine ljudi I žena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo I osipalo pred njegovim očima, ali ogorčen nakaznim ćiftinskim moralom građanske klase u nastupanju, zbog koga je I sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprostavi neki drugi, svijetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika ličnosti u okvirima kojima je vezana lićna sreća. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjećanja, je najčešći I gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ženski likovi nesrećni su I tragični na isti način, presjećeni I zgužvani životom koji se uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog surovijeg I neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još većom tiranijom, pod mišljenjem čaršije I šta će svijet reći. U djelu Borislava Stankovića čovjek je izložen ne samo sukobu sa okolinom, već I sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrđujući često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji. Sve njegove ličnosti opterećene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajući nezadovoljni donose nesreće I prouzrokuju tragedije.


TEMA:

Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u početku bio raskošan I ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično I bolno za njih.

IDEJA:

Ideja ovog djela je žalosna sudbina onemogućenih ljudi, koji uprkos svojim silnim žudnjama popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život okrivljeni I lišeni vlastitih radosti.

Novela od Stanca - Marin Držić
1. Bilješka o piscu

Marin Držić, rođen je u Dubrovniku 1508., a pokopan je 1567. u Veneciji u bazilici Svetih Ivana i Pavla. Potječe iz iste pučke obitelji iz koje je potekao i Džore Držić (1461-1501). Od vremena Džore Držića, obitelj se osiromašila, tako da se je Marin morao snalaziti raznim poslovima. Prozvan je Vidra, što govori da se poput te životinje znao izmicati svim, u njegovom životu brojnim neprilikama. Bio je Dubrovački svećenik, orguljaš, pjesnik i komedijograf. Po obiteljskom je pravu bio upravitelj dviju crkava u Dubrovniku, a upućen je na školovanje u Sienu, gdje se uključio u razvijeni kazališni život i upoznao bogatu dramsku tradiciju.
Pisao je ljubavne pjesme i pastirske igre (Pjesmi ljubavne, Mande, Arkulin, Tirena, Venera i Adon, Plakir, Grižula). On u svojim pastoralama unosi realističke elemente. Posvećuje se stvarnim događajima i pojedinostima, a sve manje vilama i pastirima. Svojim dramama, zbivanjima i licima dodaje logiku suvremenog Dubrovnika, čime si osigurava popularnost u suvremenog gledaoca i trajnu vrijednost.
No najviši je domet postigao svojim komedijama Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup i Tripče de Utolče, koje su se prikazivale u određenim prigodama, kao za svadbe i u doba poklada. Tim je scenskim djelima bio izvor amaterskih družina (Pomet družina, Najranjasi, Garzarija, Družina od Bizara). Sudjelujući i sam u organiziranju predstava, postao je središnja ličnost dubrovačkog kazališnog života. Godine 1548. Njegove su se komedije Pomet i Pjerin, te pastorala Džuho Krpeta, tokom vremena izgubile. Napisao je i jednu tragediju Hekuba.
U komedijama je često upotrebljavao vulgarnu komiku, ali je ona uvijek duhovita i vesela. Glavna svrha Držićevih komedija je bila da nasmije publiku, a to je Držiću vrlo dobro uspjevalo.
On je najljepša i najozbiljnija ilustracija pobjede i potvrde renesansne životnosti na istočnoj obali Jadrana, tj. u hrvatskoj kulturnoj sferi


2. Bilješka o djelu

Novela od Stanca u prijevodu znači šala koja je učinjenja Stancu. To je farsa (kratka komedija, dramska igra) prvi put prikazana 1550 godine, na svadbi Martolice Zamanjića.
U svojoj je sažetosti vjerojatno stilski najčistije i najsavršenije djelo Marina Držića. Ona vjerno reproducira slike gradskog života u kasnim noćnim satima.
Nije na osobit način izražen zaplet i sva se radnja dešava u jednom činu, no takva joj kratkoća i odgovara.
Držić se u Noveli od Stanca koristi opkoračenjem (prenošenje iz jednog stiha u drugi), kako bi grubi jezik smjestio u dvostruko rimovani dvanaesterac:

VLAHO
"A ti gdje s' dosle bio? Kako li s' od oca
iz kuće izit smio?
MIHO
Bogme smješna oca imam! " (79. str.)

Novela od Stanca započinje na sa tadašnjim dubrovačkim govorom, kojim govore Vlaho, Miho i Dživo, dok dolaskom Stanca počinju govoriti štokavskim govorom.
Držić prikazuje suprotnost između starosti i mladosti. Iako on tu farsu piše u 42 godini, stavlja se na stranu mladića. Koristi se vulgarnim humorom, no mladići se žele samo našaliti, pošto su bile poklade.

3. Fabula

UVOD
Razgovor između Vlahe i Mihe
Vlaho i Miho na ulici u kasnim satima noći razgovaraju kako im je dosadno i o tome kako su uspjeli pobijeći iz kuća dok roditelji misle da oni spavaju.

" MIHO
Bogme imam smiješna oca!
Kuću mi zatvori, ma ja, kad večeram,
fengam poć leć gori; a ja ti omijeram
kako ću se kalat niz njeku funjestru
i, kad pođu svi spat, obučen se u pjastru;
čelatu na glavu, brokijer na bedru učas
stavim, a rđavu ovu mičinu na pas,
pak se niz konopac na ulicu kalam,
a mudri moj otac u odru mni da sam. " (80. str.)

ZAPLET
Dživov dolazak
Dolazi Dživo i govori Mhi i Vlahu, da se spreme vlahu šalu napravit.
" DŽIVO
Nu hod'mo tja;
vlahu ću njekomu novelu učinit. " (82. str.)

VRHUNAC
Dživo uvjerava Stanca da se pomladio
Dživo odlazi Stancu, koji mu isprića kako je došao u grad da proda jare i sira, ali ga nitko nije htio primiti da prespava. Dživo mu je govorio kako ga shvaća jer je i on nekad bio stari seljak, te se pomladio. Uvjerio ga je da se i on može pomladiti, te ispričao kako se to njemu desilo. Bilo je to na Ivandan, kad su mu se pokazale četri vile te plesale sa njim i na kraju ga pomladile. Stanac se silno želio pomladiti, pošto ima mladu ženu.

RASPLET
Maskari
Mladići susreću maskare seljački obučen, koji su se spremali na svatove, te ih zamoliše da odglume vile. Oni pristanu i odlaze k Stancu. Vile su se počele poigravati sa Stancem prijeteći da će ga pretvoriti u pticu, buhu ili strašnog stvora.
" VILA
Pođ'mo ga junaka u pticu stvoriti.
STANAC
Neću moć bisaka leteći nositi.
Nemojte, molju vas! " (92. str.)

KRAJ
Stanac ostaje nasamaren
Dok se maskari šale sa Stancem, Dživo, Vlaho i Miho preobučeni u maškare, zavežu ga, obriju mu bradu, uzmu kozle i sir te ostave mu onoliko novca koliko je to bilo vrijedno. Kad se Stanac osvjesti počne vikati za njima i tražiti ih.

STANAC
Kozle mi! Bog te ubio! Je li tko? Pomaga'?
Prem ti sam luđak bio! Nije ovo bez vraga!
Bijedan se pomladio. - ostrigoše bradu!
Haram'je tko bi mnio da su u ovomem gradu?!
Kozle mi uhiti! Je li tko? Drži ga!
A, brate, čuješ ti? Poteci, stigni ga! " (97. str.)

4. Lica

STANAC
Stari seljak iz istočne Hercegovine, koji je stigao u Dubrovnik s namjerom da proda jedno jare i nešto sira. No kad je stigao u grad niko mu nije htio dati prenočište. Pošto je on bio star, a kod kuće imao mladu ženu, povjerovao je u Dživovu priču kako se pomladio. Vjerovao je da će se i on pomladiti.
" DŽIVO
Ovo smješnijega, brate vlaha od svijeta;
nije ga luđega od Rta do Mljeta. " (89. str.)

MLADI DUBROVČANI
To su Vlaho, Miho i Dživo Pešica, koji su se željeli u karnevalskoj noći zabaviti. Njima je dosadno, kako i sami kažu oni su "zahrđali", te se žele samo zabaviti.
" VLAHO
Nijes' pratik, još si mlad.
MIHO
Vidiš li mčinu ovu?
VLAHO
Vidim, sva je rđava. " (77. str.)
Dživo je od njih trojice najdomišljatiji. On je uvijerio Stanca i smislio cijelu šalu.
" DŽIVO
Ogrn' se kapom ti i hran' mi baretu;
sad ćete viditi, obadva sje'te tu. " (83. str.)

5. Zaključak

Novela od Stanca je vrlo kratka komedije, što joj i paše. Nema suvišnjeg opisivanja i dosadnih dijaloga koji se često nalaze u zapletu komedija. Napisano je ono glavno, tadašnji istinski život i bit same komedije, sukob mladog i starog svijeta.
Ritam same komedije je brz, pa se i sama komedija morala odvijati u jednom činu.

Proces - Franc Kafka
Roman Roman "Proces" izdat je posthumno 1925 god. od prijatelja književnika Maksa Broda. Delo pripada ekspresionizmu i nadrealizmu. Ekspresionisticka je tema jer opisuje grad, smrt, patnju, videnje ocima intelektualaca. Nadrealizam u delu je halucinantna atmosfera (snovi, neizreceni, nedovršeni, slutnje, odstupanja od realnosti). Ideja se javlja još 1921 god. kada je Kafka izjavio prijatelju da je za njega život sudska dvorana u kojoj je on samo poslužitelj koji ne poznaje sudiju i da je u tom životu sigurna samo patnja. U svom delu vizionarski je predvideo avetinjske procese(monstruozne, nameštene) koji ce se javiti tokom II svetskog rata. Kod svih dogadanja u delu leži skriveni simbol znacenja, nikad ne možemo bukvalno prihvatiti znacenje reci u delu. Ljudi u romanu se krecu izmedu jave i sna, pa je delo dobilo univerzalnu vrednost, jer nije vezan za odredeno vreme i prostor, te prestavlja sliku totalitaristickih režima( vlast jedne partije ili grupe ljudi), gde se guši ljudska sloboda licnosti( Džek London "Gvozdena peta"; Džon Orvel "Godina 1984"; Aleksandar Šolzenjicin "Arhipelag Gulag"; "U prvom krugu")U dogadajima u delu nema niceg cvrstog i sigurnog. Jozefu K. se polako u dušu uvlaci strah i osecanje nesigurnosti jer nevidljivi, pedantni svet zakona i propisa ima svoju vlast nad Jozefom K. Prokurista banke Jozef K. krece se u jednoj nestvarnoj atmosferi slicnoj snu, atmosferi užasa. Nevidljiva birokratija, sudovi zasedaju u stovarištima, budžacima kuca, u odajama za odlaganje stvari, prašnim sobama izkonstruisala je proces protiv Jozefa K. Kao magla neshvatljiva je njihova optužba. Optužen i uhapšen, nije znao zašto je optužen i kako da se brani. Junak nosi u sebi krivicu dok ga celog ne prožme, zaokupi i porobi. Proces se vodi bezglasno i neprekidno sa preciznošcu mašinerije bez mogucnosti da optuženi prinese dokaze, da advokati i sudije uzmu rec, sve je vec mnogo ranije odluceno. Proces je okoncan pre nego što je poceo. Jozef K. je unapred kriv i samim tim osuden. Život mu je odreden, dani odbrojani i sati i ta nevidljiva mašinerija zna i cas njegove likvidacije. Javljaju se dva gospodina bledog ugojenog lica kao stari glumci koji igraju sporednu ulogu da bi na kraju procesa vodeci ga brižno i pažljivo do kamenoloma da bi izvršili kaznu. Kada su gospoda izvadila nož za klanje, pedantno su probali oštricu noža koja se presijava na mesecini dodajuci ga jedan drugom, pa se Jozefu K. ucinilo da traže od njega da sam izvrši presudu. Jozef K. za to nije imao snage i dok je jedan od gospode obavio ruku oko Jozefovog vrata, drugi mu je zario nož duboko u srce. Citava mracna atmosfera u delu podseca na atmosferu Danteovog pakla zbog terora nad jednom dušom i savešcu coveka u tom paklu. Tema Kafkinog dela je upravo pakao covekove intelektualne svesti, pobuna protiv civilizovano organizovanog pakla koji stvara sistem terora mašine vlasti.
Prokleta avlija - Ivo Andrić

Mesto i vreme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,

Zima je. Prevladava samo jedna boja - bela. U toj belini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još pre tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog Šivota. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gde je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojica i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vernika i svećenika iz Albanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svešenika iz tih krajeva uhvatili su fra Petra. Dva meseca bio je pod istragom, a da ga niko nije ni saslušao.

Bio je zatvoren u zatvor poznat kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prestupnika. Od dečaka koji su sa štanda ukrali smokvu do višestrukih ubica. Tu dolaze i tzv. prolaznici koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kuši ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po noćci odlaze u ćelije - petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noći nije mirno. Zatvorenici pevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupove gde pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog ćovećuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim venčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili Ĩim bi on počeo pričati.

Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo videti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao videti. Obično je bilo lepo vrieme. Ali, nekad se nebo naoblacilo, počeo je duvati južni vetar donoseći zadah truleži smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Kada je poduvao severni vetar, sunce grane, svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajućci svađe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz. Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promenuo, čak i fizičcki. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamenik upravitelja Proklete avlije i upravitelj. U hvatanju prestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad Avlije i mnogim je stazama mogao doći od kuće do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gde će se pojaviti. Niko nikad nije znao kako će se ponašti i uvek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.

Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugarske koji su ga primili bez reči. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su verojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Posle nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan probudio prvo što je video bila je knjiga i nije mogao verovati. Lice novopridošlog mladića bilo je belo, bledo. Oko oćiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Cesto su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez reči su se oprostili, a prazno je mesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Calim je bio čovek mešane krvi. Otac mu je bio Turčin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dete, devojčicu. Kada je devojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci hteli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti,ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi nasleđe. Kada se vraćala nazad, umrla joj je ćerka. Mornari su leš hteli baciti u more jer donosi nesreću, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan leš u koji je stavljen neki teret. Leš s devojčicom bačen je u more, a drugi je dat mami koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o devojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča doýla i do udovice koja je tada htela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lepu udovicu, ali ona se udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, sa njim imala sina i ćerku. Sin je bio snažan, a ćerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sledeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladic je ostao sam s velikom imovinom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je volela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Posle toga Ćamil je dve godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovetio s nekim mladim princem. To se pročulo i Ćamila je uhvatio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su zarobili Ćamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije voleo političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoi i da mu se da posebna soba što je i ušinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ćamil. Oboje su osetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom Ćamil počne pričati istoriju Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).

To je bila priča o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovek zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivačc i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobegao u Egipat i ponovo organizovao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobegao na otok Rod gde je bilo sedište nekog katolickog reda i gde je zatražio utočište. Primio ga je Pierre d'Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držanli zatočenog u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d'Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d'Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je telo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Ćamil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Ćamil mrtav ili samo premešten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Ćamilu. Jednom dok je tako razmišljao neko mu je u ruku stavio poruku da ce za dva dana biti osloboden. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gde je živio osam meseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.

I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više pričanja. Mladić čuje kako iz susedne sobe dopiru glasovi: Dalje! "Piši: jedna testera od čelika, mala."
Robinzon Kruso - Defo
Bilješka o piscu: Iako je Daniel Defoe napisao vrlo mnogo djela, zna se da je tek s Robinsonom postao slavan i poznat u cijelome svijetu. Rodio se u Londonu 1659. Otac mu je bio mesar, a sin se bavio različitim poslovima. Defoe je bio, zapravo, jedan od najmarljivijih književnika što su ikada živjeli. Njegova su književna djela tako brojna da bi ih bilo teško skupiti u jednom izdanju. Zna se da je napisao preko dvjesta svezaka, uz bezbroj članaka o svim mogućim predmetima. Međutim, najviše se proslavio onom značajnom serijom romana koja je 1719. počela s Robinsonom, a uključuje Kapetana Singletona (Captain Singleton), Moll Flanders, Povijest Kuge i Roxanu. Kao što je poznato, Defoe je našao materijal za Robinsona u čudnim doživljajima nekog škotskog mornara, Alexandra Selkira, koji je 1704. pošao s Wiliamom Dampierom, glasovitim moreplovcem, na put u Južno more. Zbog svađe s kapetanom zatražio je da ga iskrcaju na samotni otok Juan Fernandez, trista milja zapadno od Valparaisa. Ostao je tamo četiri godine i četiri mjeseca, dok ga nije konačno izbavio jedan od brodova kraljevske mornarice. Tu je povijest prvi objavio Roger u svom djelu Krstarenje oko svijeta, koje je izašlo 1712. Očito je to putovanje uskoro postalo glavna tema razgovora.
Tema: borba čovjeka s prirodom i opstanak.
O djelu: Zapanjujuća uvjerljivost većim dijelom izmišljenih zgoda Robinsona Crusoea, dala je cijelom nizu generacija vrlo jasnu sliku o borbi čovjeka s prirodom. Taj je predmet odgovarao općim osjećajima i predstavljao možda najživlji dio ljudskog zanimanja što ga literatura uopće može pružiti. Nenamjerno, ali po svom unutarnjem osjećaju, Defoe je napisao ne samo poučnu pripovijest o nevoljama koje mogu zadesiti krhko ljudsko stvorenje nego i simboličnu dramu o mučnim i strpljivim naporima s pomoću kojih je ostvarena civilizacija.
Vrijeme radnje: kroz godine.
Mjesto radnje: nenaseljen otok.
Likovi: Robinson Crusoe
Petko
kapetan
Španjolac
Petkov otac

Opis glavnog lika:

Snalažljivost: “Ta bezizlaznost probudi moju snalažljivost. Imali smo na brodu nekoliko doknadnih jarbola, dva ili tri drvena balvana i jedan ili dva gornja jarbola.”

Ne sviđa mi se njegov postupak s životinjama na otoku: “ … ali sam vidio mnoštvo ptica, samo nisam znao kakvih; a kad sam ih ubio, nisam znao koje su za jelo, a koje nisu. Vraćajući se ubio sam nekakvu veliku pticu što sam je vidio kako sjedi na drvetu pokraj velike šume. Prvim hicem što sam ga opalio među njih ubio sam kozu kraj koje je stajalo jare i sisalo je.”

Muka, rad, strpljivost, marljivost neke su od stvari što ih je morao prihvatiti:“ Trebalo mi je puna četrdeset i dva dana da napravim dasku za dugačku policu što mi je trebala u spilji, a dva bi tesara, sa svojim oruđem i pilama, od istog drveta u pola dana izrezali šest.”

Vanjski opis (opis njegova lica): “Što se tiče moga lica, ono doista nije bilo toliko pocrnjelo koliko bi se očekivalo kod čovjeka koji uopće ne pazi na nj. Bradu sam jednom pustio da raste, pa mi je bila duga oko četvrt metra. Međutim kako sam imao dovoljno škara i britava, dosta sam je kratko podrezivao, a dlake na gornjoj usnici dotjerao sam tako da sam imao velike muslimanske brkove.”

Kolebljivost prema divljacima: “Pitao sam se također koliko su se ti ljudi ogriješili o mene, i kakvo pravo imam ja da se uplićem u svađu o onoj krvi što je oni prolijevaju među sobom.”

Opis Petka (vrlo slikovit): “Bio je to pristao, lijep momak, savršeno građen, ravnih, dugačkih nogu. Nije bio prekrupan, ali je bio visok i skladan, a po mome mišljenju oko dvadeset i šest godina star. Izraz lica mu je bio vrlo dobroćudan, u njemu nije bilo ništa divlje i neprijazno. U njemu kao da je bilo nešto muževno, ali je u isto vrijeme u izrazu njegova lica bila neka mekoća i blagost Europljanina, pogotovu kad bi se nasmiješio. Kosu je imao crnu i dugačku, i nije bila kovrčasta kao vuna. Čelo mu je bilo visoko i široko, a oči su mu sijevale živahnošću i oštrinom. Boja njegove kože nije bila sasvim crna, ali vrlo zagasita, a ipak ne onako ružno žuta i odbojno tamna kao kod Brazilijanca … nego nekako jasna, sivkastosmeđa. Lice mu je bilo okruglo i puno, nos malen, ali ne plosnat kao u crnca, lijepa usta i tanke usne, a zubi su mu bili pravilni i bijeli poput bjelokosti.”

Usporedba filma i knjige: Film je uvelike skraćena verzija knjige. U njemu se sve događa iznimno brzo, dok je u knjizi vrlo temeljito opisano, no ipak mislim da je to u redu jer za temeljito opisivanje u filmu trebali bi sati i sati. Film ima i dosta neugodnih prizora što uništava čar cijele priče. Knjiga mi je bila mnogo zanimljivija i uživao sam u čitanju; imam samo jednu zamjerku, a to je uzastopno ponavljanje npr. “… kao što sam već rekao.”


Najviše me se dojmila ova rečenica: “Katkad bih sam sebe pitao zašto sudbina tako temeljito uništava svoja stvorenja i čini ih tako strašno nesretnima, napuštenima i bespomoćnima, tako potpuno bijednima da bi jedva bilo razumno biti zahvalan za takv život.”
Potresla me je tragičnost te misli.

Romeo i Julija - Šekspir

Ponešto o autoru:
William Shakespeare (1564-1616) je bio jedan od najboljih dramaticara i pjesnika Elizabetanske Engleske, i smatra se jednim od najtalentiranijih pisaca svih vremena. Napisao je 36 drama, 154 soneta i 2 narativne pjesme. Od toga su najpoznatija djela: Kralj Lear, Otelo, Hamlet, Romeo i Julija, Macbeth.
Karakterizacije likova:
Romeo- mladi sin Montekijev, smmrtno zaljubljen u Juliju, hrabar, pošten i spretan na rapiru
Julija- kci Kapuleta, strasno voli Romea, mlada, pametna, odana
Monteki i Kapulet- starješine daju zavadenih kuca, vrlo tvrdoglavi i “slijepi”
Paris- mladi grof i knežev rodak, koji želi oženiti Juliju
Tibaldo- ratoborni necak gospode Kapulet, stalno traži priliku da zapocme tucu
Monah Lavrentije- franjevac koji pomaže Romeu i Juliji da se vjencaju
Dojkinja- Julijina dojkinja, koja ju savjetuje i pomažu u svemu

Osnovne crte fabule:
Romeo se na jednoj zabavi upozna s Julijom, te se njih dvoje zaljube. Svoju ljubav ne smiju otvoreno pokazati, jer su pripadnici smrtno zavadenih porodica. Zato Romeo dalazi u Julijin vrt kriomice i predlaže joj da se potajice vjencaju. Julija pristaje, pa Romeo odlazi kod monaha Lavrentija i dogovara tajno vjencanje. Lavrentije ih vjenca, ali istog dana Tibaldo napadne Romeovog prijatelja Merkucija i dok ih Romeo pokušava razdvojiti Tibaldo probode Merkucija. Tibalodo izazove i Romea, te ga Romeo probode. Buduci da je knez zabranio borbu izmedu obitelji, pod prijetnjom smrtne kazne, Romeo bježi kod Lavrentija da ga ne bi uhvatili. Knez ga ipak ne osuduje na smrt nego na prognanstvo. Prije nego što ode iz grada Romeo proved noc s Julijom i iako mu teško pada odvajanje od Julije on ipak ode u Mantovu.
Nakon što Romeo odo, Julija sazna da se mora udati za grofa Parisa ili ce je se otac odreci. Ona odlazi kod Lavrenitija, a on joj daje uspavljujuce sredstvo, od kojeg ce izgledati mrtva. Lavrentije pošalje i pismo Romeu da dode po Juliju u obiteljsku grobnicu. Julija popije otrov i svi misle da je mrtva. Ali Romeo ne dobija pismo od Lavrentija i ne zna za prijevaru. U meduvremenu Baltazar, Montekijev sluga, dolazi kod Romea sa viješcu da je Julija mrtva. Romeo na to ode kod apotekara i kupi pravi otrov i odlazi u Veronu u grobnicu Kapuleta. U to vrijeme Lavrentije doznaje da Romeo nije primio pismo, pa uzima željeznu šipku i odlazi na groblje izvuci Juliju koja bi se uskoro trebala probuditi. Ali Romeo stiže prije i o dvoboju ubije grofa Parisa koji je došao položiti cvijece na Julijin grob. Romeo ulazi u grobnicu i misleci da je Julija mrtva ispija otrov i umire. Tada dolazi i Lavrentije, a Julija se budi. U meduvremenu je Parisov paž pozvao stražu i Lavrentije želi odvesti Juliju na sigurno. Ali Julija ne želi poci, a kako se straža sve više približava Lavrentije bježi ostavljajuci Juliju samu. Julija vidjevši Romea mrtvog uzme njegov nož i sama sebe probode. Uto ulazi straža i vidjevši što se desilo pretraži groblje. Nadu Lavrentija koji im sve ispripovjedi, a Kapulet i Monteki shvate kakvu su glupost ucinili i pomire se.

Mjesto i vrijeme u dijelu:
Radnja se odvija u Veroni i Mantovi nešto prije Shakespearovog vremena, tj. oko 14. 15.st

Tema djela je nesudena ljubav Romea i Julije.
Ideja djela je dokaz da ljubav uvijek nalazi put, a da se tvrdoglavost ne isplati.

William Shakespeare
ROMEO I JULIJA II verzija


1. KRATAK SADRŽAJ

UVOD:

Vec u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji : Montecchi i Capuletti u svadi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svada koja završava upozorenjem kneza Escala. Naslucujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capulettija.

POCETAK:

Glava obitelji Capuletti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da dode na zabavu.

ZAPLET :

Na zabavi Romeo susrece Juliju. Izmedu njih se rodi ljubav, cista i iskrena, bez ogranicenja koje namece mržnja izmedu njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaca pravi smisao života.Romeo i Julija se tajno vjencaju

VRHUNAC :

U jednoj svadi, Tibaldo, Capulettijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želeci osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeci, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuduje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjecaji prema Juliji prijece ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.

RASPLET:

Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog plemica. Zbog vjecne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeci sprijeciti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reci Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capulettija i misleci da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.

KRAJ:

Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali clanovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvacaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i cistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesrecu.

2. SOCIOLOŠKA I PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA GLAVNIH LIKOVA

Romeo je mladic iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki nacin žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuletti. Nerazumnu mržnju pobjeduje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji.

“Zublja sama
Nek od nje uci sjati. Djeva ta
Na crnom plaštu mrkle noci sja
Ko alem kam na uhu crne žene –
I nije vrijedan svijet krasote njene.
Uz druge djeve kao snježna, cista
Golubica u jatu vrana blista.
Kad ples se svrši, ja cu je potražit
I uz nju blagu divlju cud cu razblažit.
Sad vidim da je to mi prva ljubav
Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.”, citat, str.74

Romeo shvaca da je sreo sudbinu te je spreman uciniti sve. Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo, a ne reci da je poduzetan i hrabar mladic. Pun je vedrine i mladenackog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva, sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju.

“Dvije ponajljepše zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oci njene neka sjaju
Na njinoj stazi dok se ne vrate.
Ej, da su njene oci tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijeca od sunca,
A njezine bi oci na nebu
Obasjale sav svemir takvim sjajem
Te ptice bi ko obdan zapjevale.”, citat, str. 83


Julija potjece iz ugledne obitelji Capuletti, a susret s Romeom oznacit ce njen život. Shvaca kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka.

“Iz ljute mržnje nice ljubav medna!
Ah, prekasno te ja upoznah bijedna
I nemila je srca mog sudbina
Da mora ljubit mrskog dušmanina!”, citat, str. 78

Spremna je odreci se svega, pa cak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.

“Romeo, o Romeo! Zašto si
Romeo? O zataji oca svog,
Odbaci ime to – il ako ne ceš,
Prisegni da me ljubiš, pa cu ja
Poreci da se zovem Capuletti.
ROMEO(za se). Da slušam još il da odgovorim?
JULIJA.Tek tvoje ime moj je dušmanin
Jer ti si ti i bez tog imena.
“Montecchi” nije niti ruka niti nnga
Niti lice niti trup ni drugo ništa
Što pripada muškarcu. Drugo ime
Na sebe uzmi – ime nije ništa!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.
Baš tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinu svoju divnu
Sacuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime
Jer ono nije dio bica tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu!”, citat, str. 84

3. TEMA

Sjajna, cudesna, neiscrpna, duboka i velicanstvena ljubav dvoje mladih koja je kao da kroz cijelu pricu strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi. To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja istovremeno spaja i razdvaja.

4. IDEJA

Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i pocetak najvece tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki nacin bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeduje mržnju.

5. METAFORICNOST

Metaforicnost u ovom romanu uocava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima izmedu Romea i Julije.

1) “ROMEO.Tko nije nikad osjetio rana
I brazgotini taj se podsmijeva –
Al tiho! Kakva svjetlost prodire
Kroz onaj prozor tamo? To je istok,
A Julija je sunce. – Sunašce,
Izadi sada i udavi mjesec,
Što zavidan je, smucen vec i blijed
Od bijesa što si ljepše ti od njega,
A služiš njemu. Zato nemoj njemu
Da služiš više kad je zavidan.
Livreja mu je vestalska zelena
I bijela, kakvu tek budale nose –
Odbaci je –“, citat, str.82

2)”A bujna glazba tvog jezika
Nek objavi svu srecu naših duša
Što daje nam je ovaj susret mili.”, citat, str.108

6. NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU

Najzanimljiviji dijelovi u romanu su prvi susret izmedu Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.
Susret Romea i Julije zanimljiv je jer oznacava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savršena i jedinstvena. Ona je više od obicne ljubavi, više od smrti i od samog života, zato je ovaj dio znacajan.
Borba izmedu Tibalda i Mercuzija takoder je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio oznacava pocetak ove citave tragedije i sudbonosnih dogadaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja izmedu dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteca ljubav koja se, prema prici, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugacijim okolnostima tijek ovih dogadaja krenuo prema sretnijem kraju.

“LORENZO. E, takva divlja naslada imade
I divlji kraj – u slavlju svome gine,
Baš ko barut, kad se s vatrom združi,
U isti tren se s njom i raspline.
I najsladi se med nam gadit stane
Kad okus mu je najugodniji
Jer jeduci uništavamo tek –
Pa zato budi umjeren u milju,
Jer naglost ko i tromost kasni k cilju. – “, citat, str.107

“LORENZO. Ne – pasti može tko bez glave juri.”, citat, str.95

8.DOJAM O KNJIZI

Kad sam dobio knjigu, mislio sam da je to prica o kojoj se vec sve zna. Zatim sam je poceo citati i tako, stranicu po stranicu, shvatio sam da je ona i sada posebna, tim više što u vremenu u kojem živimo previše mržnje ima u svijetu oko nas. Ono što tu knjigu cini posebnom je da od pocetka naslucujemo nesretan kraj i ta se slutnja osjeca i u najsretnijim trenucima u prici. U tome je sva ironija ovog djela. Ova ce prica uvijek ponovno oživljavati u svim generacijama koje osjecau ljubav. Ona ce uvijek buditi mladost i uzbudenje u covjekovom srcu.
“Da li je tragedija Romeo i Julija doista istinit dogadaj ili nije, nece se valjda nikad pouzdano utvrditi, ali tradicija o tom živi još i danas te se u Veroni na jednom vrlo romanticnom mjestu strancima pokazuje neki stari sarkofag, za koji tvrde da je bio lijes Julije Capulettijeve. Ako Romeo i Julija možda nisu živjeli u Veroni, živjet ce vjecno u ovoj tragediji.”, citat, str.35

O ljubavi i mržnji u drami Romeo i Julija

Sjajem svojim ljubav ume da zabljesne i osvetli najveću tamu, postoji kao zračak nade u navali beznađa.
Dve kuće istog ugleda u toj
lepoj Veroni, gde se radnja zbiva,
iz drevne mržnje počinju nov boj,
te građanska ruka građansku krv liva.

Nesrećne utrobe tih neprijatelja
rodiše kobno zaljubljenih dvoje,
koji sahraniše mržnju roditelja
samo preko bolne, tužne smrti svoje.

Ovim stihovima velikan svetskog pesništva započeo je svoju dramu Romeo i Julija. Vreme tačnog nastanka drame nije utvrđeno, ali se veruje da ju je Šekspir napisao sredinom devedesteih godina XVI veka.
Idealna ljubav traje do groba. Idealna mržnja, takođe.
Romeo i Julija smatraju se najvećom ljubavnom tragedijom, mada je ovaj Šekspirov komad, uglavnom, posvećen mržnji. Jedini koji se u ovoj tragediji vole jesu Romeo i Julija, dok se svi ostali mrze: njihovi roditelji, rođaci i prijatelji. Monteki i Kapuleti.
Verona, mesto u kome se radnja zbiva, je suviše mala i predstavlja svet iskidan od ličnih interesa i sitnica za razliku od nečeg tako ogromnog i snažnog kao što je ljubav Romea i Julije. Žiteljima ovog gradića nedostaju životna snaga i strast za životom. Šekspir upravo pokazuje da svet kome je jedino pravo i snažno osećanje opijenost Romeovom i Julijinom ljubavlju i nema pravi razlog postojanja. U svemu tome, teško je utvrditi gde prestaje ljubav, a gde počinje mržnja. Tako je i građanima Verone već dosadila tolika mržnja između ove dve porodice. Oni, čak šta više, podjednako mrze i Monteke i Kapulete.
- Dole Monteki! - viču oni. - Dole Kapuleti!
Međutim, u lepoj Veroni punoj mržnje, rastu dvoje mladih puni ljubavi. Oni se prvi put susreću u domu Kapuletih na balu, gde se istovremeno zaljubljuju ne sluteći kakve posledice će nastati i koju životnu moć ima njihova ljubav. Romeo prilazi Juliji rečima hodočasnika koji se obraća ikoni, i za razliku od njegove prošle ljubavi Rozaline, Julija je stvarna, i pored nje Romeo nema potrebu za tužnim uzidajima. Ona je jednostavno tu, i bez komplikovanih filozofskih misli. Njihova ljubav postaje stvarna i velika igra života koja nezaustavljivo hrli u budućnost, u svaki naredni tren. Iste večeri su se verili i već sledećeg dana venčali. Samo jednom su se posvadjali, samo jednom pomirili, samo jednu noć proveli zajedno i sledećeg jutra doživeli bol rastanka. Iz konstatne dinamike radnje upravo proizilazi utisak da je svaki oblik njihove ljubavi veći od sebe samog, i da se ne crpi u stvarnosti i događajima iz prošlosti. Svaki tren koji doživljavaju zajedno je jedinstven i neponovljiv. I to je bila ljubav koja je činom samoubistva dostigla vrhunac na zemlji.
Znajući kolika tragičnost leži u svemu, otac Lavrentije je rekao Romeu:
Nagle sreće naglo i završe
I umru u svom trijumfu ko vatra
I barut što se u poljupcu nište.
I posle svega, Romeo i Julija se susreću ponovo, ali u grobu: Romeo misli da je Julija mrtva, Julija veruje da je mrtav Romeo. Međutim, do toga časa, mrtvi su već mnogi njihovi rođaci i prijatelji, koji su se međusobno ubijali iz mržnje. Romeo i Julija, međutim, ubijaju se iz ljubavi. Romeo ispija otrov, zbog Julije. Julija se probada nožem, zbog Romea.
Tada, posmatrajući roditelje nad mrtvim telima svoje dece, jedine posredne i neposredne uzroke tragedije, Knez Veronski kaže:
Sumoran mir jutro donosi na ovo,
Sunce od tuge ne može da sine.
Šekspir je dobro znao da i preterana ljubav i preterana mržnja znače za čoveka istu katastrofu. Zato se na samom kraju, dve zavađene strane, dvoje ljutih neprijatilja mire.

 Seobe - Milos Crnjanski

Seobe I - Milos Crnjanski

Inspiraciju za roman Seobe Crnjanski je našao u svome saznanju, kao istoričar po struci, da su stalne seobe u sudbini srpskog naroda. Njihov uzrok je u pritisku vojne sile ili zuluma, ali i u traganju za obećanom zemljom koja će pružiti utočište, obilje, spokoj i smirenje. Inspiraciju mu je dalo i čitanje memoara Simeona Piščevića koji je upravo opisivao vojne poput onih koje će imati polk Vuka Isakoviča. Na njega su djelovali i doživljaji iz Prvog svjetskog rata, kada se kao austrougarski vojnik borio za tuđe ideale, interese i ciljeve .

Seobe nisu roman zbivanja, kako nam naslov sugeriše, već roman stanja, kako nam čitanje otkriva. emotivno i refleksivno je potisulo događaj koji je smo impuls za unutrašnja preživljavanja, duševne dileme i nedoumice, misaone preokupacije i refleksivne uzlete obojene čežnjom i nadom.

Vrijeme je istorijsko i tačno označeno, od proljeća 1744. do ljeta 1775. Prostor je, također, jasno definisan, ti su zavičaji u sremskim močvarama pored Dunava i tuđina u evropskim gradovima i na evropskim bojištima. U roman Seobe, ušla je vrlo bogata tematika istorijskog, porodičnog, psihološkog, moralnog i filozofskog porijekla. U okviru ovako raznovrsne tematike obuhvaćeno je više tema i problema: bračni trougao, nesreća i zla sudbina naroda, deobe u narodu, lutanja i seobe, teme prolaznosti i smrti, ništavilo, psihološki lomovi i preživljavanja, uzaludnost i praznina.

Ono sto je ostalo kod kuce, poce, u secanju njihovom, kao u dusi Isakovicevoj, da se razliva i da nestaje kao dim. Gledajuci pred sobom sve vise brda, ravnica barovita sa koje podjose, dodje im kao san, sa svim svojim bunarima i oborima. Kao i magle sto su lebdele nisko, nad poljanama i nestajale iz njih, raskidase se, u njihovim mislima, i slike njihovih zena i dece. Kao i u dusi Isakovicevoj, i u njihovim dusama nastade praznina. Kuce i kucista zaboravise, na zene i decu vise nisu mislili, a svoju muku ipak osecahu sve jace. Bi im mrsko da zive i mrsko da se secaju svojih na domu. Natrag, nisu verovali da ce se ikad vratiti. Mozgovi im zatupese i ni lica svojih najmilijih vise nisu umeli da sagledaju u zatvorenim svojim ocima, pod sklopljenim zazarenim ocnim kapcima, sa licem izmucenim od tih unutrasnjih bolova i patnja, vise nego od hoda i zamora. Obesni i razjareni pri polasku, postadose snuzdeni i ponizni kad su odmicali u tudjinu. Nisu vise imali snage da lome i krhaju i ne usudjivahu se vise da diraju zene. Zbijeni u gomilu, stajahu na sred sela, stidljivi. Bratimili su se i sprijateljili sa svakim ko im je prisao, bojazljivo i snishodljivo. Nikad pitomiji vojnici ne prodjose tuda.

Roman je komponovan na principu paralelene kompozicije: u njemu su razvijena dva paralelna fabularna toka, jedan je istorijski koji prati puk Vuka Isakoviča po evropskim bojištima, drugi je porodićni koji prati zbivanja u domu Iskoviča, u čijem su središtu Aranđel Isakovič, Vukov brat i njegova snaha, a Vukova supruga, gospoža Dafina. Romaneskna priča je razvijena u deset poglavlja kojima pisac daje lirski intonirana naslove. Ona prati sudbinu tri glavna aktera: Vuka Isakoviča, brata Aranđela i Vukovu ženu Dafinu. Ostali akteri su samo okruženje , ilustracija svijeta i mentaliteta u kojem žive i rade glavni junaci. Svi oni su tu jer su u funkciji osvjetljavanja karaktera, sudbina,života glanih protagonista. U romanu je ostvarena i uzročno-posledična veza među likovima, predočena sličnost sudbinskih nemiovnosti i paralelizam ponašanja i ispoljavanja. Praznina, besmisao i neostvarenost dominantana su osjećanja sva tri aktera romaneskne priče.

A kad se pogleda ovako u noc? Kad se stane, evo ovde, u mrak, na vratima? Kad se pogledaju sva polja u mesecini? Sva ona brda u daljini... grad, krovovi... tamo oblaci... sazvezdja... to nebo puno svetlosti? Kad se pred tim ucuti? Je li i onda kao da prolazimo bezumno... bez smisla... je li moguce da je sve to jedna bezdana praznina?

Likovi:

Vuk Isakovič

Kao i u svakom životu, i u životu Vuka Isakoviča postoje dva različita perioda, prošlost i sadašnjost. U prošlisti je bio nemiran, memiran trgovačkim poslovima , nemiran prema obavezama. u poslovima u kojima je trebao da se kao sin slavnog trgovca posveti on nije imao uspjeha. Bio je gubitnik jer nije imao ni volje ni vještine za taj posao. Lijep i snažan, odao se pijanstvu, bludu, kavgama. Sablje i konji su bili njegova jednia njegova ljubav, to ga je opredjelilo da se posveti vojničkom životu. U sadašnjosti, Vuk je zadržao svoju ogromnu snagu, avanturistički duh, ali sada ima poroicu: muž je i otac. Kao oficir i vojnik, Vuk voli svoje vojnike, traži od njih discipliniu i izvršenje zadatka, ali ih voli i štiti, zna svakog u dušu , zna i njihove porodice, imovno stanje. Njegova opsesija je da svojim služenjem i ratnim podvizima izbori bolji i spokojniji život za svoj narod. Gubitnik je i kao ratnik, službenik carstva i kao čovek.

........ Ziveci tim strasnim zivotom, po volji tudjoj, zar nije, kao rascerecen, ostavljao komade svoga bica, nataknute na razne kuce, u krajevima kud mu noga nikada vise nece krociti? Zar se nije navikao da gleda tako, kao da je vidljivo nevidljivo, a nevidljivo vidiljivo i da prodje tamo gde bi bio rado ostao, a da ostaje tamo otkuca bi bio rado posao? Ne samo posle smrti sto nece vise moci dolaziti tamo gde mu je bilo dobro i gde ga cekahu rado, nego vec ni sada, za zivota, nije mogao da se vrati u mesta gde je proziveo po desetinu godina, pa je hteo i da ostane. Osetio on, ne osetio, najneznije budjenje proleca, pre dvadeset godina, kad je prebivao pod trvdjavom Oseka, ili najtisu tisinu veceri, pod gradom Varadinom, gde se bese naselio, niko ga za to nije pitao. Ni tamo, ni onamo vise ne vodi njegov put, nego na sasvim drugu stranu, po tudjoj volji. Sa onom strasnom ranom sto mu se protezala od grkljana do desnog ramena, zar nije uzalud, mesecima, lezao nepomican nad utokom Dunava, lebdeci izmedju zivota i smrti, u oku sa zutom svetloscu razlivene vode, peska i vrhova jablanova? Kroz tri godine, kada je onuda prolazio nisu mu se vise secali ni imena, a jedna Vlahinja, koju je narocito voleo, i placao, nije ga ni poznala.

Aranđel Isakovič

Dok je Vuk Isakovič bio u stalnom poketu, u ličnosti Aranđela je ststično načelo mirovanja, nepokreta. Mrzeo jue sve koji se stalno seljakaju-novcem, zlatom, bogadstvom. On je oličenje građanstva u nastajanju, vrednost i smisao života vidi u sticanju, u imanju vidi sigurnost moć i snagu. Aranđel vlada ljudima pomoću svoje moći i manja. Vješt je trgovac, može da ostvari sve što želi, nemilosrdan u trgovačkim poslovima, na bira sredstva za sticanja bogadstva. Karakter Aranđla Isakoviča se otkriva iz njegovog odnosa pram starijem bratu. Iako je mlađi od Vuka , on se prema njemu ponašao kao prema onom mlađem i neiskusnijem. Uprkos svom bogastvu i moći, Aranđel ne može da ima sve onon što poželi. Kada se zaljubi u Dafinu, ona mu daje tijelo, ali ne i sebe, a kada ona umire on ne može da je spasi ni svim novcem i moći koji ima.

Moc neku natprirodnu osetio je i u svojim talirima, jer gde je njih istresao iz kese, tu su zaostajale ladje i kuce su postajale nepomicne i njegove. Kretahu se po njegovoj zelji i njegovim zamislima i uskoro mu se cinilo da i kise na njih padaju, a proleca oko njih nastaju, kad on hoce i kako on hoce.

Gospođa Dafina

Dafina se ne ispoljava u svojim aktivnostima, ona je pasivna ličnost. Njen lik i karakter, njena psihologija, sagledani su očima muža i djevera.Rijetko će kada biti predmet unutrapnjeg monologa ili opisa unutrašnjeg stanja. Na početku romana, viđena Vukovim očima i doživljena osjećajem dosade, ona je nejasan lik, njena duševnost je potisnuta Vukovim preokupacijama.Gospoža Dafina je tip fatalne žene čija ljepota i strast izazivaju nesreću. Opsednuta time što je učinila, zapada u halucinantno stanje i povređuje se. Na samrti želi da se vjenča sa Aranđelom, ali kada umire u njenim očima je lk muža Vuka koga je sve manje volela. Tako je Dafina ostala protivrečna do kraja, a njena fatalna ljepota i naglašena čulnost su doneli nesreću samo njoj.

SEMANTIKA ROMANA


Roman Seobe je djelo o stradanju nacionalnog bića, porodice Isakoviča i ljudskih života. Ovo je roman i o prolaznosti fizičke ljepote, mladosti i sreće, o prostorima ljudske sreće za kojima se traga, o bjekstvu čovjeka iz jave u san i imaginaciju kao kompanzaciju za sva stradanja, lutanja i grubosti.
To je roman o fizičkim seobama, ali je Crnjanski napisao roman i o metafizičkim seobama, o onome što postoji u biću kao htijenje, misao i obuzetost daljinama, visinama, nakim drugim prostorom koji se sluti i doživljava kao izvorište mira i ljudske sreće.





LIK PAVLA ISAKOVICA

Model glavnog junaka Pavla Isakovica Crnjanski je video u licnosti jednog svog dobrog druga koji je otisao u Rusiju. Takvog junaka on zaista nije nasao ni kod Piscevica ni kod drugih memoarista.Izvesnim osobinama-velikim ponosom i nekom bezazlanoscu,hrabroscu i neznoscu,galantnoscu karakteristicnom za taj vek,izvesnom gruboscu ali i briznoscu-Pavle I. je kao lik veoma slozen da bi ga mogli vezivati za one srpske licnosti sto promicu u memoarima. Istorijsko u ovom liku je to da je Pavle sin Djordja Isakovica, a unuk Vuka Isakovica.Djordje je imao dva sina,Pavla i Nikolu,i jos pet kceri koje se ne spominju u romanu.Pavle je glavni junak romana.Sve druge licnosti su u njegovoj senci.Pavle je duhovni vodja ostalim Isakovicima i to je pokazao kada se jedini suprostavio Garsuliju.On se pokazuje kao srpski oficir prozet sudbinom svog ratnickog naroda koga hoce da pretvore u zemljoradnike,ponosan isujetan upravo zbog toga sto je tako snazno obuzet sudbinom svog naroda. Bol njegovih sunarodnika,razjedinjenih,potlacenih,lisenih otadzbine razjeda njegovu volju,hrabrost i veru u smisao ljudsskog postojanja. ali on hoce da veruje u mogucnost srece i zato nagovara bracu na put u Rusiju i tezi da ostvari snove svog poocima Vuka. Tu svoju ljubav on ce platiti zatvorom u kome se prvi put u njegovom secanju javlja slika njegove mlade umrle zene(Katarine),koja ce se kasnije uvek javljati u casovima njegove velike samoce i iskusenja.Pavla su ozenili iznenada,na brzu ruku,kako pisac kaze kao sto se sparuju konji.Pavle je bio hladan prema svojoj zeni. Posle njene smrti ona nije mesecima ni u njegovim mislima ni u njegovom zivotu imala nikakva mesta.Pre nego sto se ozenio on je imao svega dve Vlahinje i jednu Becliku.Dakle,nije bio zenskaros i nije mnogo mario za zene.Ali "sad na njegovo veliko iznenadjenje on se seti svoje mlade zene i bi mu zao sto ne moze da uzme njene ruke u svoje ruke.Cinilo mu se da cuje njen sapat i da oseca njenu ruku,koja ga opo potiljku miluje."

Slucaj je hteo da u istim kolima kojima je putovao u Bec upozna porodicu majora Bozica cija je zena Evdokija,bar u Pavlovim ocima,veoma licila na njegovu umrlu zenu.Prema njoj i njenoj cerci Tekli on se ponasao sa srdacnoscu i paznjom jednog starijeg brata.Ali,Pavlova izrazita lepota,potom odanost naciji i umrloj zeni,njegov ponos i dostojanstven odnos prema ljudima i zenama,njegova otmenost i suzdrzana galantnost-odusevljavali su zene koje je on sretao na svojim putovanjima.On ih je privlacio jer se razlikovao od drugih,a narocito od njihovih muzeva koji su uglavnom bili opori,dosadni i stari.Pavle je nastojao da se od tih zenskih ljubavnih napada odbrani i zadrzi ih na distanci protokolarnog ili prijateljskog odnosa.Pavle je to uspeo sa Teklom koja je jos dete.Ali sa Evdokijom to nije uspeo!Ona mu se bestidno nudila ali on nije hteo da bude sa njom iz prostog razloga sto nije hteo zenu koja je toliko licila na njegovu mrtvu zenu-"On se stidio i same pomisli da neka takva zena postane nastavak njegovog braka.Sa zenom koja je mrtva,ali koju je sad toliko voleo,jer je uvideo koliko ga je volela.Osim toga,na putu u Rosiju,nije bilo za zenu mesta!" Na tom svom putovanju u Bec,u jednoj bogatoj kuci u Vizelburgu,u koju su putnici svratili na kratko vreme, Pavle je upoznao raskalasni zivot viseg drustva,svet slobodnog ponasanja,kratkih susreta i erotike.Tu dozivljava i da mu gospodja Evdokija sama dolazi u sobu.Sve to pavla podstice da jos vise razmislja o svom nacionu.Pavle je castan covek i na rastanku on joj govori da nece bezati od svojih obaveza.Za vreme boravka u Becu utisak tudjinstva se jos viseprodubljuje u Pavlu.Obicaji razuzdanog aristokratskog sloja XVIII veka vredjali su njegov svetli san o slobodnoj naciji,kome je sve ostalo podredio.Pavle je bio zacudjen onim sto ga je u Becu snaslo.Cak ni Volkov,Rus,nije hteo de slusa price o njegovom nacionu,caru Lazaru i Kosovu.U svemu tome Pavle stalno ponavlja da oni idu u Rosiju ,ne za cinove,ne za porcione novce,nego zato da ratuju,na strani slavom uvencanih rosijskih trupa. U Becu Pavle ponovo srece Evdokiju,ali on nije covek koji zeli da uziva u ovozemaljskim stvarima.On je covek koji sanjari o lepim ocima svoje zene sa tamom nekog dima na sebi. On uvek tuguje za onim cega nema,ono sto poseduje cini mu se nistavnim.Evdokija Bozic opija ga telesnim carima,ali ne moze da zadovolji njegovu dusevnu ceznju za lepotom.Tekla ga zanosi svojom mladoscu,ali on i od nje bezi.On zeli da bude negde gde jos nije bio da dozivi ljubav kakvu dotle nije upoznao. Ali svugde ce se razocarati i videti monotoniju od koje nema spasa,vecno ponavljanje istih reci,zakletvi i nada. Pavle je morao sebi priznati da je sve drukcije nego sto je ocekivao.Pisac za njega kaze:"Osecao se kao muva u nekoj mrezi nekog pauka.'' Bez volje i bez nade Pavle ,u jednolicnom proticanju dana postaje sve umorniji. Za njega protekli zivot nije nista drugo do mutan i kosmaran san.Samo poneka uspomena blesti lepim sjajem i mami ga k sebi.Pavle se jos uvek seca umrle zene koju pocinje da obozava. Pavlepolazi sa svojom bracom,njihovim zenama i mnogim saplemenicima preko Karpata u Rosiju:''Odlazio je,osecao je,zauvek,iz jednog sveta,u kom je dotle ziveo,u kom ostavlja,ne samo svoju kucu u Temisvaru,ne samo rodjake koji ostaju,ne samo zenin grob u Varadinu,nego i citav jedan narod,kom je pripadao.''Kad dolazi u Rusiju pavlu se cini da su se ostvarili njegovi snovi:Ucini mu se kao mesto kud je otici zeleo i u kom je nekad ziveo.''Ali bice dovoljno samo nekoliko meseci pa da uvidi slicnost izmedju austrijskog carstva,koje je mrzeo,i Rusije,u koju je s poboznim ushicenjem dosao.Vec pri prvom susretu sa Kostjurinom pisac ce reci:''Pavle je sasvim drugacije zamisljao komadanta Kijeva u Rosiji.'' Posle Pavlovog egzercira eskadrona konjanika pred Kostjurinom, on jasno protestvuje i na neki nacin se ruga tom novom mocniku koji ga podseca na Garsulija. Otada Pavle pocinje da pada medju ruskim komandantima i srpskim oficirima spremnim da sto pre postanu ruski oficiri. U njegovom zivotu sve se smirilo. Pavle se potpuno promenio :''Taj covek, koji je, pri polasku, na put, u Temisvaru, koracao tako oholo, sigurno, znajuci sta hoce, i kud je posao, bio je sad, kad je, eto, bio, u Kijevu- slabe volje, bez nade, a zbunjen toliko, da je sve cesce mucao. Nije recenice vise zavrsavao. '' Pavle se razocarao novom, obecanom zemljom u kojoj su Srbi, kao i u Austriji, samo granicari koji brane nekog novog gospodara. Ipak, u njemu postoji bar jos neka nada da ce neko legendarno veliki, kao sto je carica razresiti tu problematiku. Ali posle predstave sa laznom caricom gasi se i ta nada. I dok se vecina Srba prilagodjava novoj ruskoj stvarnosti i nastoje sto pre da postanu Rusi, dotle manji deo i pre svih Pavle, gube se u cutanju i samoci. Pavle se potpuno miri sa sudbinom. Pavlu se gube tragovi i na kraju pisac za njega kaze: '' Sigurno je o Pavlu samo to da je Pavle bio u Bahmutu i Mirgorodu, sve do pocetka iduceg rata, koji je poceo kroz tri godine, a trajao sedam godina. Sigurno je da je u tom ratu ucestvovao zajedno sa svojim bratencima. O tome postoje dokumenta. ''


TRAGIKA SRPSKOG NACIONAISTORIJSKE CINJENICE:

Velikoj seobi Srba na prostor Austrougarske prethodio je pocetak Velikog beckog rata 1683. ciji je povod neuspela turska opsada Beca.Potom je usledila austrijska kontraofanziva.Osvojena je Slavonija i Beograd a Srbi su samostalno oslobodili Macvu,istocnu Srbiju i prodirali su sve do Novog Pazara.Medjutim,od 1690. dolazi do preokreta u ratovanju,odnosno umire austrijski general Pikolomini i Turci organizuju protivudar.Srbi su imali dve mogucnosti:ili ostati i trpeti tursku odmazdu ili ici u neizvesne seobe.1690.odrzan je crkveno-narodni zbor kod Beograda.Odluceno je da austrijski car Leopold bude priznat za srpskog vladara i da rat bude nastavljen ali sa teritorije Madjarske.Car je to odobrio i u avgustu 1690.patrijarh Arsenije III predvodi oko 60 000 dusa preko Save i Dunava.Srbi su uglavnom naselili juznu Madjarsku a negde su na sever prodrli sve do Budima i Sent Andreje.Srbima je garantovana crkvena autonomija ali su oni bili izlozeni svakodnevnim pritiscima unijacenja.Zanimljivo je napomenuti da seobe srpskog naroda nisu privukle paznju nasih pisaca u toj meri da su im posvetili svoja knjizevna dela.Prvi je Crnjanski iskazao interesovanje za te dogadaje i to poslije citanja "Memoara" Simeona Piscevica. Piscevic,rodom iz Sida,kao 13-ogodisnji decak ucestvovao je u Pohodu na Francusku,postao francuski oficir,da bi se zatim preselio u Rusiju i u vojnom cinu napredovao do general majora.Medjutim,Piscevicevo prikazivanje seoba bilo je memoarsko prikazivanje coveka okji stice slavu i karijeru,bez nekog osvrta na nesrecnu poziciju srpskih ratnika koji vojuju za tudje interese,dok Crnjanskog interesuje pojedinac koji,kao neki zastupnik razocaranog i ,u stalnoj borbi za samoodrzanje uznemirenog naroda,sve gorce spoznaje tragican polozaj sebe i svog naroda.Tu slozenu ulogu najamnika-oficira koji vodi vece ili manje grupe Srba vojnika u ratove i u seobe,sve u nadi da ce izaci iz tmine i nesrece,da ce pronaci svoj pravi zavicaj,Crnjanski prikazuje u svom romanu o seobama.Pojam SEOBE,kojim je krsten roman Milosa Crnjanskog,uzet je kao pojam jednog neprekidnog kretanja,jednog uznemirenja i nesredjenosti,jedne nemoci ustaljivanja koje su obelezje haoticnog stanja.Zbog toga su prve seobe slika jednog za istoriju od najneuhvatljivijih stanja:slika snalazenja mase u novoj postojbini i organizovanja novog zivota u njoj.Milos Crnjanski je predocio psihologiju te srpske mase,koja je iz turske Srbije,iz "Turcije" presla na teritoriju Austrije gde se morala povinovati nekim novim pravilima i nekom novom nacinu zivota.Ali isto tako,on je razvio i onaj istorijski fatalitet.onu tragicnost sudbine tog naroda,koji je odmah neizbezno pao u zamke veliko-austrijske politike i krvavo joj posluzio u njenim zapletima i sukobima sa Evropom.Upravo ova psihologija mase i istorijski fatalitet mesaju se i slivaju u jedan isti nagon koji preovladjuje tim nasim covekom.Voljno,mirno,on se pusta da ga stihije zivota nose i razbijaju,krecuci se u nekom omadjijanom krugu u kome se njegov nacion neprekidno vrti a koji radja i odrzava tragican osecaj besmisla i uzaludnosti.U prvim seobama srpski nacion je olicen u liku Vuka Isakovica.U ratni pohod on krece nosen mutnom nadom da se nesto napokon moze izmeniti u njegovom zivotu i u sudbini njegovog naroda,naroda koji je izgnan iz svog pravog zavicaja ,pa u tudjini zasniva novi,naroda koji je zbog toga nemiran,sklon seobama,buduci da je nesiguran,podvrgnut tudjoj vlasti i u sluzbi tudjim interesima.I upravo tragika tog naroda je u tome sto on odlazi na daleke frontove,ne znajuci gde ide,ne znajuci za sta gine i opet na kraju ,sa ranjenima i unakazenima,vraca se u zavicaj koji mu,opet,nije pravi zavicaj.Dakle,na opstem planu ceo jedan narod,na uzem- slavensko-podunavski polk,svi se oni tokom razvijanja sizea dovode do istog:do otkrica sopstvene nemoci i uzaludnosti.Ali u tom jadnom i namucenom narodu javlja se nada,nada koja je zvezda vodilja.Naime,Crnjanski je lako mogao naci u Piscevicevim memoarima ono sto i kasnija istoriografska istrazivanja pokazuju:da se u vreme odigravanja radnje romana medju Srbima u Ugarskoj siri i mitologizuje predstava o Rusiji kao obecanoj zemlji,koja je zahvaljujuci verski netolerantnoj monarhiji imala i jaku religioznu podlogu.Vukov san je da ode u Rusiju ali on taj san nije ostvario vec ga je preneo na svog posinka Pavla Isakovica.Tako stizemo do " Drugih seoba " gde je u celini prikazana teznja srpskog naroda da se iseli u Rusiju.Srpski vojnici koji su sacinjavali najbolji deo vojske Marije Terezije su ponizavani posle zavrsetka ratova sa Turcima.Vlast je htela da od njih napravi seljake na imenjima austrijskih i madjarskih plemica i da ugusi u njima nacionalnu svest.Srbi su mislili da ce ih Bec postovati zbog zasluga u borbi protiv Turaka; nadali su se i skorom povratku u Srbiju.Austrija ih je,medjutim, obmanula,iskoristila njihove vojnicke sposobnosti i onda ih gurnula u bedu,ponizenje, u anonimnost mnogoljudne mase svog carstva.Tada se oni okrecu Rusiji,mastajuci o njoj kao o obecanoj zemlji,gde ce brzo zaboraviti svo zlo koje su doziveli u Austriji.Ikrece taj narod u Rusiju,u grupama i pojedinacno,ginuci i umiruci na putu.Bice dovoljno samo nekoliko meseci da taj nacion uvidi slicnost izmedju austrijskog carstva,koje je mrzeo i Rusije u koju je s poboznim ushicenjem dosao.Od misticne predstave o mocnoj i dobroj zemlji koja saoseca s patnjama Srba,razume njihove jadikovke o Kosovu i knezu Lazaru,o vaskrsu slobode bez koje ne mogu-nije ostalo nista.Ali Pavle i njegovi sunarodnici,svesni da nemaju vise kud,nece se vise buniti,jadati,ispovedati vekovnu tugu zbog zle sudbine,vec ce se u manjoj ili vecoj meri pomiriti sa svojom tragicnom sudbinom,ocekujuci u ratovima smrt,nestanak i zaborav.Tako misao o besmislenosti i uzaludnosti zivota zapoceta u prvim seobama,u drugim dozivljava svoju punu afirmaciju.Dakle,iscrpljene su sve mogucnosti,doslo se do kraja svih puteva,smiruje se buka i bes zivota.Crnjanski opisuje u finalu,gorko i ironicno,nestajanje iseljenika u nepreglednom prostoru i vremenu.

Karakteristika ovog romana je lutanje,neprekidno lutanje-pojedinca,grupa,celog naciona u potrazi za zavicajem u kojem ce pronaci spokoj i mir.Oni takav zavicaj iz tudjine slute,iz tudjine mu idu u susret.Ali,naci spokoj u tom zavicaju nisu uspeli i u tome je njihova najveca tragika.

MEDJUTIM,COVEKU NIJE DATO DA BUDUCNOST VIDI,NITI SVOJU SUDBINU,KROZ KOJU GODINU NASLUTI.TO JE JEDINO BLAZENSTVO KOJE JE COVEKU DATO-DA ONO STO GA CEKA NE ZNA.I BOLJE TAKO!



Izvor:www.diskusije.net

Starac i more - Hemingvej
1.BILJEŠKA O PISCU

Ernest Hemingway je poznati američki pripovjedač ovog stoljeća. Živio je od 1898. do 1961. godine. Završio je srednju školu i postao novinskim dopisnikom u Europi. Kao dobrovoljac sudjelovao je u I. svj. ratu. Pisao je mnoge novele i romane, a posebno se istakao romanom o I. svj. ratu “Zbogom oružje”, romanom o španjolskome građanskom ratu “Za kim zvono zvoni” i kratkim romanom “Starac i more”. Za posljednji roman dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Njegova druga poznatija djela su romani “I sunce se ponovo rađa”, “Imati i nemati”, “Smrt popodne”, “Preko rijeke i u šumu” itd.

2.TEMA ove pripovjetke je život ribara Santiaga i njegova pustolovina na moru.

3.IDEJA : Možemo reći da je kroz borbu starca s ribom, koja predstavlja silu prirode, zapravo prenesena ideja o čovjekovoj mudrosti koja može nadvladati i najjačeg neprijatelja.

4.KRATAK SADRŽAJ

UVOD I POČETAK:

U prvom dijelu upoznajemo starca Santiaga, njegove prijatelje, a također i malog dječaka kojeg Santiago osobito voli. Upoznajemo način starčevog života, njegove probleme i u tom dijelu najviše saznajemo o sociološkim i psihološkim osobinama glavnog lika. Otkrivamo i druge pojedinosti vezane uz odnose među ljudima, tj. starca i ostalih mještana.




ZAPLET:

U zapletu se počinje razvijati radnja i atmosfera postaje sve napetija. Starac i dječak se pripremaju za isplovljavanje. Namjeravaju i nadaju se nešto uhvatiti. Starac dugo, dugo plovi dok napokon ne naiđe na ribu, mnogo veću nego što je i pomislio. Već na početku je svjestan da će imati puno muke i posla da je savlada.




VRHUNAC:

Starac, čamac i riba danima plove prostranstvom oceana no ni starac ni riba se ne predaju. U dugotrajnoj borbi s ribom, Santiago zadobije teške rane. No, on se ne predaje i ne gubi nadu, jer se osjeća dovoljno jak i mudar da pobijedi. Nakon što savlada ribu, vraća se polako ploveći ka obali i razmišljajući kako borba nije završila i kako će ga sada početi napadati more. I doista, tek tada počinje prava borba za opstanak : borba za ribu, ali i za vlastiti život. Starac se bori svom svojom snagom protiv riba koje ih napadaju, otkidaju komade s njegovog ulova i na kraju se vraća kući dotučen, a na neki način i poražen.

RASPLET:

Suprotno njegovom osjećaju velikog gubitka, po povratku svi ga poštuju i hvale. No, to Santiagu nije dovoljno, njegova pobjeda nije potpuna, on se ipak osjeća poraženim.

5.PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Starca možemo opisati kao hrabrog i ustrajnog čovjeka koji se bori za sebe, za svoj opstanak, žestoko se boreći protiv svog neprijatelja, ali istovremeno ga poštujući kao protivnika. Riba je za njega neprijatelj, ali ipak joj se divi, zadivljen je njenom jačinom i veličinom, uzbuđen je i doživljava to kao izazov prirode. Ima veliku vjeru u sebe i hrabro ide u borbu s jačim. Starac je primjer čovjekove snage, vjere, upornosti i samopouzdanja.

“>>Bori se<<, reče on. >>Borit ću se dok ne umrem.<< Ali, sada u noći bez tračka svjetlosti, u prisustvu vjetra i ravnomjernog kloparanja jedra učini mu se da je već možda i mrtav. On sklopi ruke i osjeti svoje dlanove. Nisu pripadali lešu, mogao je da osjeti bol života kad bi ih samo otvorio i stisnuo. On nasloni leđa na dasku, siguran da nije mrtav. Leđa su mu to potvrdila.”, citat, str. 89.

“Ribu nisi ubio samo zbog toga da bi uživao i da bi je prodao na pijaci, pomisli on. Ubio si je iz ponosa i zbog toga što si ribar. Volio si je živu, a voliš je i mrtvu. Ako je voliš, nije li grijeh ubiti je. Ili je onda još veći?”, citat, str.82

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je zabrinjavalo.”,citat, str.69

SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Santiago potječe iz siromašne obitelji i sam je siromašan što vidimo iz njegovog izgleda i unutrašnjosti njegove kuće.

“Starac je bio tanak i suv, s dubokim brazdama na potiljku. Na jagodicama je imao zagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka ne bješe svjež. Oni su bili isto toliko stari kao i erozije u kakvoj pustinji bez riba. Na njemu je sve, osim očiju, izgledalo staro, a oči su mu bile boje mora i sijale vedro i nepobjedivo.”, citat, str. 13

“Koliba je bila sagrađena od žilave kore pupoljka kralevskih palmi, zvane >>guano<<, i u njoj se nalazio krevet, sto, stolice kao i ognjište na zemljanom podu gdje se moglo kuvati na drvenom uglju. Na mrkom zidu od presovanog, isprepletenog lišća žilavog guana visila je slika svetog Isusovog srca u boji kao i slika Gospe od Kobre.”, citat, str. 18

No, znao je kako opstati i to ga je održalo na životu. Starac je duhovno bogat, u snovima doživljava lavove kao simbol snage i hrabrosti. Voli i poštuje druge ljude, posebno mu je drag dječak Manolin, a može se reći da su i drugi ljudi njega voljeli. Jako je vezan za dječaka Manolina, želi ga poučavati ribarenju i drugim životnim stvarima, želi mu uvijek biti prijatelj.

“Dječaku je bilo žao kad bi vidio starca kako se svakog dana vraća svojim malim čamcem praznih ruku. I on je silazio svakodnevno da mu pomogne da iznese užad namotanu u klupčad i kuke za ribe ili harpune, kao i jedro omotano oko jarbola. Jedro bijaše zakrpljeno džakovima od brašna, i savijeno u balu, pa je izgledalo kao zastava poslije beskrajnih poraza.”, citat, str. 13

“Dječak vidje da starac diše i onda ugleda starčeve ruke i poče plakati. Otišao je sasvim tiho da mu donese malo kafe, i plakao je silazeći.”, citat, str.94

6.NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU

U ovome romanu najzanimljiviji je središnji dio koji opisuje borbu između starca i ribe. Taj dio nosi simboliku čitave pripovjetke, jer nam predočava težinu i bespoštednost borbe čovjeka za opstanak. Zato u tom dijelu dolazi do izražaja starčeve osobine kao što su :

1.Hrabrost

“Starac je vidio mnogo velikih riba. Imao je prilike da vidi mnoge teške i preko pet stotina kilograma i ulovio je dvije takve grdosije u toku cijelog svog života. Ali, nikada sasvim sam. Sada, sam i daleko od kopna privezan je za najveću ribu koju je ikada vidio, veću od svih koju je ikada čuo, a lijeva ruka mu je bila još uvijek zgrčena kao kandže u orla.”, citat, str. 52

2.Poštovanje prema protivniku

“>>Ipak ću je ubiti<<, reče on. >>U svoj njenoj veličini i slavi.<< Mada to nije pošteno, mislio je, ali pokazaću joj šta sve jedan čovjek može učiniti i izdržati.”, citat, str. 54

3.Suosjećanje zbog ubijanja

“>>Riba je takođe moj prijatelj<<, reče glasno. >>Takvu ribu nisam nikada vidio niti čuo o njoj. Ali, moram je ubiti. Drago mi je što nas niko ne prisiljava da ubijamo zvijezde.”, citat, str.60

“Tada mu bi žao velike ribe koja nema šta da jede, no odlučnost da je ubije, ni za časak ne popusti usprkos tome što ju je žalio. Koliko će ona ljudi nahraniti. Pa, ipak, jesu li svi oni dostojni da je pojedu. Ne, svakako da nisu. Nema nijednog dostojnog da je pojede, kada čovjek pomisli na njen podvig i na njeno dostojanstvo.”, citat, str.61

“Ubit ćeš me, ribo, pomislio je starac. Ali imaš i prava na to Nikad nisam vidio veće, ljepše, mirnije i plemenitije stvorenje od tebe, brate. Dođi i ubij me. Svejedno mi je ko će koga ubiti.”, citat, str. 73

4.Izdržljivost, ustrojnost

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je zabrinjavalo.”,citat, str.69

5.Pobožnost

“>>Nisam pobožan<<, reče on. Ali, izgovorit ću deset >>Očenaša<< i >>Bogorodice djevo<< samo da uhvatim ribu, a ako bude moja, otići ću na poklonjenje Kobreanskoj djevici.”, citat, str.53

7.METAFORIČNOST

Metaforičnost ove pripovjetke sadržana je u osnovnoj ideji. Ribe i more su s jedne strane i simboli su snage, a s druge strane je samac ribar sa svojom vjerom, ustrojnošću i mudrošću. Santiago ulazi u borbu iznad svojih mogućnosti bez izgleda da pobijedi ribu koju još nikada do tada nije vidio. No, tu je bila presudna njegova odvažnost i vjera u sebe i Boga da to može uspjeti. Njegova ustrajnost održala ga je i na životu. Simboličnost je u prikazu borbe čovjeka i prirode. Riba je bila fizički jaka, ali čovjek je imao svu duhovnu snagu i mudrost. No, izgleda da u borbi s prirodom, čovjek nikad nije potpuni pobjednik, on na neki način i dobiva i gubi.

8.MIŠLJENJE (DOJAM O DJELU)

Ova pripovjetka E. Hemingway–a je uzbudljivo djelo o teškom životu ribara, o pobjedama i porazima s kojima se čovjek susreće u životu. Također je uvjerljivo prenesena radnja, simbolika i detalji koji doprinose upečatljivosti priče. Okosnica je čovjekova hrabrost i ustrojnost i zato ovu priču treba svakako pročitati i pamtiti.

“>>Ali čovjek nije stvoren za poraze<<, reče on. >>Čovjek može biti uništen, ali ne i pobijeđen.<<”, citat,str. 80

Stevan Sremac - Zona Zamfirova


Stevan Sremac



Stevan Sremac je rođen u Senti, u Bačkoj, 1855.godine, gdje je proveo rano djetinjstvo. Pošto je ostao bez roditelja, ujak Jovan Đorđević dovodi ga u Beograd na dalje školovanje. Starateljstvo Jovana Đorđevića, istoričara po struci i liberala po političkom uvjerenju, ostaviće tragove na štićeniku koji se opredjeljuje za studije istorije na Velikoj školi u Beogradu i za pripadnost Liberalnoj stranci. Vezivanje za politiku Liberalne stranke odrediće Stevana Sremca kao okorjelog konzervativca okrenutog nacionalnoj prošlosti, privrženog dinastiji i protivnika svega novog i naprednog u politici i društvenom životu. Svoj radni vijek proveo je kao profesor u gimnaziji u Nišu , Pirotu i Beogradu. Umro je 1906.godine u Sokobanji.

Počeo je da piše relativno kasno . U trideset i trećoj godini života, 1888. godine , počeo je da objavljuje prozne hronike o ličnostima i događajima iz srpske prošlosti , koje će se pojaviti kao knjiga 1903.godine pod naslovom ''Iz knjiga starostavnih''. To je bilo piščevo oduživanje duga profesiji istoričara , ljubavi prema nacionalnoj prošlosti i snu o Velikoj Srbiji Realističku prozu počinje da piše tek poslije dolaska u Beograd . Dugogodišnji život U Nišu (i vrlo malo u Pirotu) bio je period stvaralačke inkubacije: posmatranje.

Zapažanje i bilježenje. Prvu realističku pripovijetku objavio je 1893. godine pod Naslovom Božićna pečenica , a potom slijede Ivkova slava(1895), Vukadin (1896 kao knjiga 1903.), Limunacija na selu(1896), Pop Ćira i pop Spira (1898), jedan od najboljih humorističkih romana u našoj književnosti i Zona Zamfirova (1906), najbolje komponovano Sremčevo djelo.

Rođen u Bačkoj, u kraju koji je bio pod Austrougarskom, gdje je san o velikoj Srbiji i odanost nacionalnoj tradiciji bilo osnovno duhovno obilježje Srba prečana Sremac je brzo prišao Liberalnoj stranci koja se zanosila romantičnom prošlošću A u praksi bila potpora režimu Obrenovića. To će ga okrenuti protiv svega što je Novo i što je došlo sa strane, iz Evrope. To će ga okrenuti i protiv Svetozara Markovića i njegovih pristalica pa će do kraja života ostati okorjeli konzervativac Okrenut prošlosti i starini , protivnik svake promjene. Sremac je na strani gazda, Birokratije, vlasti i vladara; on je protiv seoske sirotinje i slobodoumnih učitelja Limunacija na selu nije ništa drugo nego ukazivanje prstom na učitelje kao remetilački faktor u društvu. Njegov ideal je da se seljaci ''slažu sa vlašću, slušaju vlast i skidaju fes pred kapetanom'', a ogorčeni je protivnik učitelja Sretena, koga naziva ''zatočenikom slobode istine i pravde'', dajući ovim riječima, Naravno , podsmješljivi ton. U Limunaciji na selu i Vukadinu progovorio je Sremac liberal , ogorčen na političke protivnike i netrpeljiv. U prvom se okomio na Socijaliste i učitelje u drugom na radikale koji su snažnu potporu dobijali iz sela. Time je ova djela stavio u službu svojih političkih stavova i svoga apsolutnog Konzervativizma. Pamfletsko i paskvilno izbija iz svih Sremčevih knjiga. U Sremčevom djelu sukobljavaju se dve strane njegove ličnosti:Sremac Građanin i političar i Sremac pisac. Kao građanin , Sremac je na strani starog, Patrijarhalnog i starovremenskog u ljudima i životu, na strani onoga što polako čili I nestaje. Njegov život u palanci je život u ambijentu koji voli , koji mu leži. Čak je, Po Nušićevom svjedočenju, pred smrt odabrao Sokobanju kao lječilište baš zato što Je još bila zadržala palanačko i staro u arhitekturi, životu i naravima. Kao političar je na strani konzervativnih ideja, na strani onih koji imaju i vladaju. Protivnik je svega novog i naprednog, onoga što je upereno protiv vlasti i dinastije. Sremac pisac ima izvanrednu moć opservacije i prijemčivosti za stvarnost koja ga Okružuje;sagledava realne činjenice i zakonite društvene tokove; realna građa iz Koje oblikuje umjetnički svijet nadvladava ideološku svijest i ne dozvoljava Iskrivljenje stvarnosti. Sremac pisac nadvladava Sremca političara i tada nastaju Pripovijetke i romani trajne umjetničke vrijednosti.
ZONA ZAMFIROVA

U fabuli romana Zona Zamfirova je priča o ljubavi dvoje mladih, koji potiču iz različitih društvenih slojeva.

Povod za početak priče je pjesma o Zoni Zamfirovoj, koju pjevuši šegrt Pote u kujundžinici Mana kujundžije: to je pjesma koju je svako '''znao i pjevušio, ženjeni i neženjeni, i mladi čapkuni i stari dilberi''.Pjesma je opštepoznata, a kada je nastala- to niko ne zna, ali se zna, da kad se zapjeva, uvijek se misli na jednu Zonu, Zonu Zamfirovu. Hadži Zamfir je nekadabio sila: pred pašu je u tursko vrijeme izlazio kad god je htio; mogao je čovjeka sa samih vješala skinuti; smjenio je tri paše; vlada se gospodski; u kući je njegovoj kao u pašinim konacima – bogatstvo i sjaj.Najveće hadži- Zamfirovo bogatstvo je najmlađa kćerka, mjezimica Zona:

Imala oči kao kadifa, kosu kao svila, usne kao

merdžan, zube kao biser, struk kao fidan...

Bila je razmažena, pusta, nemilosrdna....

Kad ide ona se lomi u struku, sitno korača, a glavu

izdiže i pruža je ponosno malo napred, kao

vodena zmija kad istegne glavu i brodu vodom.

Sva čaršija gleda za njom....

Za njom mnogi uzdišu, i sam Manasija, čapkun Mane, Mane kujundžija, najljepsi od svih momaka, najbolji igrač u kolu, najgalantniji prema sviračima.Uživa u drštvu i muzici, odlazi u lov, cijenjen je kujundžija.Način života, uspješnost u poslu i ljepota smetali su nekima, pa su pokušali da ga preko novina oljagaju.To je podstaklo njegovu majku Jevdu da sazove porodično vijeće koje će napraviti spisak mogućih kandidatkinja za Manovu ženidbu.U tom vijeću je najupečatljivija pojava tetka Doka. Dok sve tetke predlažu djevojkuiz svog staleža, Doka predlaže Zonu, oduševljena njenom ljepotom.



LIKOVI



U ovu jednostavnu, ali dinamičnu i nadahnutu priču, Sremac je uveo nekoliko upečatnjivih likova.

Na prvom mjestu je stari HADŽI- ZAMFIR, prdstavnik čorbadžijskog sloja, koji je nekad imao slavu i moć, a danas, u vrijeme priče, ostalo mu je samo bogatstvo i stara slava i ugled.Hadži –Zamfir je dobroćudan i razborit, strpljiv i trpeljiv.

MANE kujundžija je najizrazitiji predstavnik novog, zanatlijskog sloja, zadojenog stvaralačkom energijom, sposobnošću za sticanje, ljubavlju prema životu i životnim radostima.Njega odlikuje snaga, energija i duhovno zdravlje.Lijep je da mu nema ravna, otresit je, zdravog rasuđivanja, lukav i snalažljiv, uporan u riješenosti da slomi hadži- Zamfirov otpor, ali i odmjeren i pun poštovanja prema hadži- Zamfiru, ne kao prema čorbadžiji i gazdi, nego kao prema starijem čovjeku.Sremac je Mana prikazao svestrano: kao zaljubljenog mladića koji luta svijetom tražeći lijeka svojo ljubavi; kao mladića koji je duboko povrijeđen riječima ''kuče u čašire''; kao čovjeka koga obuzimaju halucinacije i rižni snovi zbog te uvrede koju je izrekao hadži- Zamfir; kao pametnog mladića koji umije da prkosi prkosnoj gazdinskoj kćeri; kao uzornog mladića koji dostojanstveno prihvata vjeridbu i vjenčanje i odbija skupe hadži- Zamfirove poklone, pokazujući svoje bogatstvo i imanje.

ZONA ZAMFIROVA je prikazana u romanu kao razvojni lik, lik koji se prati tokom romaneskne priče i koji se u toku te priče mijenja i razvija; od djevojčice, preko djevojčeta do zrele i prelijepe djevojke.Ona je lijepa, čedna, vatrena; svjesna svoje ljepote i svoga porijekla i to joj daje pravo da drži glavu visoko i da prezrivo gleda svijet oko sebe.Uobražena je sa svoje ljepote i porijekllj, razažena u kući, navikla da joj se ugađa, da se svi za njom okreću, da lomi čežnjiva mladićka srca, da se poigrava onima koji bi da joj priđu ili da je osvoje.

Ljubomorna je na sve djevojke koje se uhvate u kolo do Mana i spremna je da vrlo zajedljivo i bezobzirno izvrijeđa lijepu Kalinu, samo zato što joj je smetala Kalinina radost i sreća dok igra do Mana.

DOKA je jedinstvena kao pojava i kao ženski lik: to je žena čisto muških manira i ponašanja- zviždi sokakom, u razgovoru uvijek ponešto lupi, uporno brani svoje stavove, spremna je da se potuče, pije kafu i mastiku, ''puši kao Turčin''.Ona je bez dlake na jeziku, umije da cijeni žensku ljepotu i u njenim riječima se osjeća muško oduševljenje ženskom ljepotom- čarima Zone Zamfirove.

MANULAĆ je karikatura mladića iz imućne gazdinske porodice koja je ravna ugledu hadži- Zamfirove porodice.Prava je slika degeneracije koja zahvata čorbadžijski stalež: nemuževan, tunjav, smotan, slabić, vezan za roditelje kao dijete, nesposoban za život, nesposoban za komunikacije sa svijetom oko sebe.
 Stranac - Alber Kami

Francuski filozof, pisac, učesnik pokreta otpora.U svojim delima razvija ideju o apsurdu. Sledbenik je Žan Pol Satra i njegovog egzistencijalizma.Filozofska književna dela "Stranac" 1942. godine, "Kuga" 1947 godine, nobelovu nagrada dobija 1957. godine.

Glavni predstavnik egzistencijalizma Žan Pol Satre, ovako je okarakterisao situaciju apsurda (suprotnosti) u "Strancu": "Stranac je jedan od onih ljudi koji su potpuno mirni, ništa kriv, ali čini skandal u društvu jer ne prihvata pravila igre društva.On živi među ljudima kao stranac ali je za njih i on stranac.Zato ga neki vole, zbog toga što je čudan, a drugi ga mrze zbog toga, kao porotnici na sudu.Uzaludno je njemu suditi prema našim uobičajenim normama jer je on za nas takođe stranac..."

Roman "Stranac" je roman o ljudskoj egzistenciji, o njemu se govori o čovekovoj usamljenosti, otuđenosti, besmislu, i apsurdu žota. Roman se zato i zove stranac što je Merso stranac društvu, a društvo njemu.U romanu se javljaju misli koje kazuju koliko je apsurdan položaj čoveka u svetu jer ma šta radio rezultat je isti: kao ona misao gde kaže da ako čovek ide lagano po suncu dobiće sunčanicu-umreće, ako ide suviše brzo oznoji se i umire.Znači izlaza iz pojedinih zemaljskih situacija nema.Merso oseća da u svetu gde ži ne može da utiče na svet i da ga menja.On samo može da napravi izbor od onoga šta mu se u životu nudi, odnosno izbor po svome ponašanju ne menjajući ni sebe ni svet.Postavlja se pitanje nehotičnog ubistva Arapina, da li čovek ima pravo da drugom čoveku oduzme život, i da li sud ima pravo i društvo da Mersou oduzmu žvot.U ime koje pravde se nekome život oduzima?Kakva je to pravda ako isto tako postupaš zločinački, kao i sam zločinac?Mersou se sudi ustvari za bezosećajnost i indiferentnost u njegovom ponašanju na sudu.Postavlja se pitanje da li je on zaista bezosećajan čovek ili je čovek koji oseća ali ne ispoljava osećanja?Da nije počinio ubistvo za koje mu se sudi, društvo ga ne bi žigosalo, niti bi mu sudilo za njegove moralne osobine, kao što mu inače sude za bezosećajnost.U romanu Kami neguje novinarski stil, sabijenu misao i rečenicu a roman kao takav nudi više različitih poruka:Merso poseduje unutrašnje bogatstvo i do toga samoga dolazi na kraju romana u razgovoru sa sveštenikom (prvi put sam sebe ispoljio, pokazao emocije).U tom razgovoru pada u afekat jer mu smeta popova briga za njegovu dušu i on doživl;java pravi moralni preobražaj, pravu katarzu, kad ubacuje popa i celokupno licemerje građanskog sveta i religije kojima taj Bog pripada.On pokazuje da veoma misli i da je vezan za zemlju i zemaljski život primedbom da ne vodi brigu o Bogu i duši.Odbacujući laž građanskog sveta i religije u tom afektnom ponašanju, dolazi do osećaja slobode baš zato što se oslobodio pripadnosti društva koje je odbacio kao što je ono odbacilo njega.Merso voli svoju majku jer je prva rečenica:"Danas je mama umrla" , ali ujedno beži od nje.Postavlja se pitanje ako je on od detinjstva sve neosetljiviji i hladniji, nije li to i krivica njegove majke, koja je ćutala, nije sa njim govorila, pratila ga pogledom te nije umela da mu da neophodnu toplinu.Nesumnjivo da njegova majka koja je rano izgubila Mersovog oca, svojim nespretnim stavom prema sinu doprinosi razdvajanju njegove ličnosti te se on priklonio liniji manjeg otpora, pobegavši u neku ravnodušnost i skučenost.Ako je Merso kriv, onda nije kriv za ono zašto mu sudi društvo nego je kriv pred samim sobom, za svoje povlačenje pred životom.Dugi zatvorski dani odvajaju Mersoa od životne svakodnevnice i okreću ga ka unutrašnjem životu, a da bi on u svojevrsnoj pobuni (sukobu sa popom) otkrio ono što je u njemu godinama bilo zakopano.Nesumnjivo je da je taj sukob najbolniji događaj u njegovom životu, dramatičniji od ubistva Arapina, jer ovde Merso dostiže najviši i najveći mogući stepen svog emocijalnog ispoljavanja.Do toga dolazi jer je razdražen i izazvan upornošću da će se moliti Bogu za njega što izaziva eksploziju besa Mersoa koji je okrenut životu a ne nebu.Svoj gnev je izlio na popa, a to se odnosi na društvo, svet dvoličnog morala koji ga je prvo sudio, pa žalio i molio za njega.U tim trenucima u ćeliji misli na majku i tada shvata zašto je ona na kraju života našla verenika i upustila se u igru počinjanja života.On se u zatvoru nalazi i u istoj situaciji kao majka u domu.Oko nje se gase životi, osetila blizinu smrti i oslobađanje i spremnost da sve ponovo iznova preživi.Sukob sa popom je i njegov prvi znak identifikacije sa majkom:I ona se u tome domu koji liči na zatvor borila protiv smrti i usamljenosti.Sada je Merso mogao da razume zašto se majka igrala vereništva i da je ona to doživela u odnosu na društvo kao i ona sada kao oslobađanje od društva i pobunu protiv njega. Zato je Merso smtrao da niko nema prava da plače za njom jer je u domu doživela oslobođenje kao i on u zatvoru. U 3 dramatična trenutka kada se Merso nalazi u presudnoj situaciji u sećanju mu se pojavljuje slika majke, sećanja ne nju poklapa se svaki put sa bezizlaznošću situacije u kojoj se nalazi.Prvi trenutak je sahrana, drugi je pre zločina na plaži, a treći je nakon petomesečnog boravka u zatvoru kada mu se u sećanju javlja lik majke.Nerazmršen odnos Mersoa i majke ogleda se i u situaciji kada je čuo komšiju Salamana da plače za psom, a on nije za majkom.On je mislio na majku po asocijaciji sličnosti situacija odnosno gubitka nekog dragog.Na jednom mestu Merso kaže: "Svakako majku sam mnogo voleo, ali to ništa ne znači.Sva zdrava ljudska bića priželjkuju manje-više smrt onih koje vole".Tu se oseća njegov apsurdan odnos prema majci.Ako se posmatraju odnosi koje Merso uspostavlja sa okolinom, vidi se da ih karakterišu ravnodušnost, skučenost, on ne preduzima inicijativu već odgovara na tuđu inicijativu.Jedna zona ličnosti, oblast Mersovih osećanja stalno je potisnuta.Mersov društveni razvoj je nekada bio prekinut, napustio je studije bez razloga i on je čovek koji je izgubio osnovni životni impuls sa isticanjem, prirodnom željom za uvažavanje.Nesvesno pruža otpor vidrom izraženih emocija, miran, ćutljiv je u dobrim odnosima sa drugim ličnostima.On je u društvu miran, ali neizbegava ljude koji ga cene. Merso samo nije inicijator i neće sam prvi preduzeti, ali prihvata kada drugi preduzmu.

umnjivo lice - Branislav Nušić

1.TEMA: Korumpirana i nesposobna vlast koja trazi sumnjivo lice

2.IDEJA: Nepismenost i korupcija su presudni u donosenju optuzbe i presude

3.VREME RADNJE: Vladavina dinastije Obrenovica

4.MESTO RADNJE: Srbija

5.KOMPOZICIJA

UVOD: Jerotije, srpski kapetan, i Andja, njegova zena, bez znanja njihove kceri, Marice, uzimaju ljubavno pismo namenjeno njoj od Djoke i citaju ga

ZAPLET: Jerotije dobiva drugo pismo puno cudnih sifara od Vice, sreskog pisara, sa kojim na miru i tisini desifruje pismo

VRHUNAC: Iznenada dobivaju telegram od ministra iz Beograda, da se u njihovoj varosi nalazi revolucionar sa antidinastickim spisima i Jerotije naredjuje da ga uhvate sa izvrsnim planom

RASPLET: Napokon je sumnjivo lice uhapseno i privedeno na saslusanje uz prisustvo dva gradjanakoji su svjedoci

KRAJ: Nakon spleta okolnosti ispade da revolucionar uopste ne postoji i da je "sumnjivo lice" Djoka koji se ipak na kraju zeni sa Maricom

6.MISLjENjE O DJELU: Ova komedija mi se od pocetka do kraja svidja jer je saljiva, interesantna i zanimljiva. Pored tih stvrai govori nam kako je narod u toba bio nepismen. Suci su zavrsavali slucajeve kako im je bio "ch(t+j=ch jotovanje)ejf". Vlada svoje poslove nije obavljala kako treba, a u ovom slucaju Jerotije, srpski kapetan, je odustao kada je doslo do sukoba i ozbilje situacije sbog svog kukavicluka.

7.LIKOVI: VICA

FIZICKE: Vica je suv i strkljast, on ima neobicno kratak kaput na struk, tesni, pripijene jahace pantalone, cizme i na njima mamuze. Podsisanih brkova i ima chubu od kose nad celom.

PSIHICKE: Vica je jako zaljubljen u Maricu sto pokazuje svojom ljubomorom kada je Marica pred njim poljubila djoku "ja protestujem u ime u ime drzavnog morala i ja, u ime drzave, izjavljujem da ovo ne mogu da gledam svojim ocima. Ja nisam duzan da u zvanicnoj duznosti gledam ljubljenje i grljenje u drzavnom nadleznisvtu", "vjest da unovci svoj polozaj"

SOCIJALNE: Mladic, na dobrom polozaju. Dobro radno mjesto i dobra placa. Zivi u jednoj varosi u Srbiji.

8.FABULA: Sasvim obican je dan. Srpski pisar Jerotije dosadjivao se u svojoj kancelariji sve dok njegova zena Andja ne donese jedno pismo. To je bilo ljubavno pismo od Djoke namijenjeno Marici, njihovoj kceri. Procitase ga i zamislise se. U to vrijeme na vrata pokuca Vica sa novim pismom punim nekih sifara koje je napola desifrirao. Onako hvalisave naravi Jerotije uze pismo i poce ga citati sa "razumijevanjem", a u stvari samo pokusava da nesto shvati. Medjutim prekide ih telegram od ministra iz Beograda koji kaze da se u njihovoj varosi nalazi mladic sa antidinastickim spisima. Jerotije dade potragu za njim istog trenutka. Ubrzo dolazi informacija da se sumnjivo lice, tj Djoka nalazi u hotelu "Evropa". Uhvatise ga veoma dobrim planom i pritvorise ga u apsu.Uslijedilo je saslusanje uz prisustvo dva gradjana kao svjedoka. Nakon niza okolnosti Jerotije shvati da on nije krivac i da antidinasticki spisi uopste ne postoje vec su to ljubavna pisma. Kao slag na tortu stize Marica i izgrli i poljubi sumnjivo lice i rece Djoka nije kriv. Djoka je pusten iz pritvora i ubrzo je on postao Jerotijin zet.
Travnička hronika - Ivo Andrić
BIOGRAFIJA

Ivo Andric ( 1892-1975 ) se ubraja u najznacajnija imena srpske knjizevnosti - pesnik, pripovedac, romansijer i esejista. Od 1921. do 1941. godine radio u diplomatskoj sluzbi u Rimu, Briselu, Zenevi, Bukurestu, Gracu, Parizu, Madridu i Berlinu. Rat od 1941. do 1945. provodi u Beogradu, povucen, nista ne objavljuje. Cim je rat zavrsen objavio je tri romana. Dobitnik je Nobelove nagrade za knjizevnost 1961. godine.
Andric se pojavio u knjizevnosti poezijom 1914. godine u antologiji Hrvatska mlada lirika, ali je prvu pesmu objavio 1911. godine u Bosanskoj vili pod naslovom U sumrak. Prvi svetski rat je tesko doziveo – bio je u zatvorima gde mu je naceto zdravlje. Od teskih misli i zatvorske atmosfere branio se radom i citanjem. Iz tih dana poticu njegovi prozni poetski zapisi Ex Ponto i Nemiri. Prva objavljena pripovetka Put Alije Djerzeleza predstavila je zrelog pripovedaca fine inspiracije i bogatog jezika. Tri knjige pripovedaka potvrdice Andrica kao vrsnog pripovedaca i hronicara Bosne koji sa pasijom naucnika ulazi u sve detalje i finese zivota Bosne uzimajuci za junake Srbe, muslimane, Jevreje, Hrvate, strance. Andricev covek, ma koje vere bio, slozena je licnost sa snaznim unutrasnjim zivotom, sa uzavrelim strastima, mutnim nagonima, nepredvidljivim ponasanjima. On se lako ne rastaje od svojih junaka: posvecuje im vise pripovedaka gradeci tako cikluse o pojedincima – fra Petru, fra Marku Krleti, Vitomiru Tasovcu, Corkanu. Andric se naglo pojavio kao romansijer objavljivanjem tri romana 1945. godine: Na Drini cuprija, Travnicka hronika i Gospodjica. I ovde se pokazao kao zreo romansijer, koji je na najbolji nacin iskoristio svoje solidno pripovedacko iskustvo sticano dvadeset godina. Zato je Andricev narativni stil jedinstven – jednostavan, miran, topao. Jezik njegovog pripovedanja je socan, bogat, sugestivan, probran i cist, sa tragovim vremena koje je predmet literarne obrade i sa odsjajima licnosti njegovih junaka.
Ljudsko stvaranje, posebno stvaranje u umetnosti, izuzetno interesuje Andrica. Mostovi su za njega simbol veza medju ljudima, ali su pre svega simboli trajanja ljudskog dela. Mostovi su i lepota koja oplemenjuje i nadahnjuje – Most na Zepi je pohvala ljudskom stvaralastvu, ali i himna lepoti. Aska i vuk je pohvala umetnosti koja pobedjuje zlo i smiruje grubost i silu.
Otuda i Andricevo interesovanje za pisce i slikare kojima ce posvetiti brojne eseje – Njegosu, Vuku, Matavulju, Kocicu, Bijelicu, Dzumhuru, Goji – umetnik je o umetnicima pisao sa dobrim poznavanjem materije, umetnickim nervom i smislom za prave vrednosti.
Poezija: Ex Ponto (1918), Nemiri (1920)
Pripovetke: Put Alije Djerzeleza (1920), Pripovetke I – III (1924, 1931, 1936), Nove
pripovetke (1948), Prica o vezirovom slonu (1948), Lica (1960), Zena na
kamenu (1962), Kuca na osami (1976)
Romani: Na Drini cuprija (1945), Travnicka hronika (1945), Gospodjica (1945), Prokleta
avlija (1954), Omer-pasa Latas (1976)
Meditativna proza: Znakovi pored puta (1976), Sveske (1981)

TRAVNIČKA HRONIKA


Travnicka hronika (1945) je istorijski roman pisan za vreme Drugog svetskog rata, ostvaren po modelu evropskog realistickog romana. Obuhvata vreme od 1807. do 1814. godine i po tome predstavlja klasican roman vise od bilo kojeg drugog Andricevog romanesknog ostvarenja. Roman je ispripovedan u trecem licu i sklopljen je od prologa, epiloga i 28 poglavlja. Travnicka hronika je nastala imaginiranjem vrlo bogate dokumentarne gradje. Hronika o Travniku je beletristicki sedmogodisnji letopis koji obradjuje vreme boravka stranih konzula u tom vezirskom gradu. Pocinje dolaskom francuskog konzula, a zavrsava se odlaskom drugopostavljenog austrijskog konzula. Roman je okrenut istoriji. U procesu stvaranja Travnicke hronike Andric se sluzio bogatom dokumentarnom gradjom iz oblasti istorije civilizacije, etnologije i autenticnim spisima o istorijskim licnostima koje su predstavljene u romanu.
Od svih Andricevih dela hronika o vezirskom gradu ima najvise likova. Kljucni lik dela je francuski konzul Zan Davil, Parizanin tanane prirode, pesnik po osecanju sveta. Nikada do tada Davil, savremeni mladi covek evropskog obrazovanja, nije video ljude kao sto su bili Travnicani, ni obicaje kao sto je audijencija kod turskog vezira, ni navike kao sto je pljuvanje nedobrodoslog stranca. Susretom francuskog diplomate i turskog velikodostojnika kome Davil cita klasicnu tragediju a kod koga ona izaziva grohotan smeh, Andric je hteo da prikaze sudar dva sveta i dve kulture koji se nikada nece pomiriti, a jaz izmedju njih nece biti prevazidjen ni pokusajima njihovih najdobrocudnijih predstavnika.
Pukovnik fon Miterer je austrijski predstavnik u vezirskom gradu pocetkom 19. veka. Skromni bivsi pogranicni oficir potpuno je zbunjen Travnikom. Bacen u medjuprostor dveju civilizacija, ne razumevajuci do kraja nijednu od njih, fon Miterer je, pri tom, fatalno obelezen brakom sa zenom koja se neizmerno razlikuje od njega. Fon Miterer nije razumeo nijednog od trojice turskih vezira koji su se smenjivali za vreme njegove sluzbe u Travniku ni istocnjacki svet cutnje i tajnih radnji ciji su oni predstavnici. On takodje nije razumeo ni novi gradjanski svet francuske drzave ni njenog predstavnika Davila, sa kojim je cesto dolazio u sukob. Bio mu je stran svet fantazija njegove lepe ali i cudne zene.
Vezirov konak je trece srediste politickog zivota i mesto najcescih susreta trojice diplomata. Ocekivalo bi se da predstavnici prosvecene Evrope cine zajednicku prepreku azijatskom osvajacu. Da nije tako kazuje nam vezirov komentar posle jednog Davilovog sukoba sa fon Mitererom: „ Dva psa, pa se pobila u mojoj avliji.“ Ako Austrija ne ratuje sa Turskom, ona ratuje sa Francuskom; ako Turskom carstvu u opadanju slabe osvajacke namere, javice se novi osvajac, ovog puta u Evropi, Napoleonova imperija.
U Travnickoj hronici sudarila su se cetiri sveta, razlicita po veri, kulturi, istoriji, obicajima. Emisari zapadnih i istocnih svetova nasli su se na prostoru Bosne sa namerom da nikada i ne pokusaju da se priblize i razumeju. Najblizi saradnici francuskog i austrijskog konzula i vezira i stanovnici tamnog bosanskog vilajeta, Davna, Rota, turski cehaja, teftedar Baki, kao i travnicke kasablije, u neprestanim su medjusobnim sukobima i stalno iskazuju mracne ljudske nagone. Cak i ako neki od pripadnika tih toliko razlicitih kulturnih krugova pokusa da pomiri suprotnosti sa kojima se suocava, odmah mu, kao po nekom pravilu, zapreti opasnost unistenja. To se, na primer, dogodilo doktoru Kolonji i fratru Luki Dafnicu.
Na nesrecu, jedino zajednicko svojstvo u razlicitosti tih civilizacija jeste nepostovanje coveka, sustinsko nepostovanje ljudskog dostojanstva. Na to je pripovedac ukazao kroz neizgovorenu recenicu Jevrejina Morda Atijasa koji dolazi u posetu francuskom konzulu i pozajmljuje mu novac potreban za odlazak iz Bosne. Cutljivi travnicki trgovac zeleo je da se zahvali francuskom diplomati na paznji koju njegovi sunarodnici Jevreji nikada do tada nisu doziveli: „ Prizivali ste nas kao ljude, ne izdvajajuci nas od ostalih“, ali zbunjen ne uspeva to da izgovori.

ESEJ


Citajuci `Travnicku hroniku` pocela sam da razmisljam o ovom nasem zivotu i o ljudskoj prirodi koja je po meni zastrasujuca. Sta svako od nas sebi uzima za pravo ne obracajuci paznju na druge i ne razmisljajuci kako nasi postupci uticu na okolinu i da li je mozda u krajnjem slucaju ugrozavaju. U XIX. vijeku, periodu kojeg Andric do najsitnijeg detalja opisuje, upoznajemo se sa onim skrivenim JA koji se nalazi duboko u svakom od nas i koji je u ovom `nasem` bosanskom ratu tako reci isplivao na povrsinu. To nase skriveno JA Andric u djelu opisuje kroz narav Turaka i uopste kroz narod bosanskih kasaba.
Prije rata izgledalo je kao da je istorija zaboravljena. Zaboravljena su nabijanja na kolac, vjesanja i razne tiranije. Sjecali smo ih se samo na casovima istorije i cudili se kako je moglo do toga doci i jedne druge ubjedjivali kako se to nama ne bi moglo dogoditi. Mi bismo drugacije reagovali. Odrastali smo bezbrizni ne nadajuci se nicemu losem a ponajmanje ovim sto je uslijedilo. Roditelji nas nisu ucili da preziremo i mrzimo one koji nisu nama slicni ili koji se krste i mole Bogu na drugi nacin. Svi naleti mrznje su se odbijali od nas i vracali kao bumerang u nepoznat pravac odakle su i stigli. Niko nije ni slutio sta nas ocekuje. Medjutim kako to vec u istoriji biva poznato uvjek se pojavljuju pojedinci kojima je u cilju da naruse mir i ravnotezu iz narodu nepoznatih razloga. Ne obracajuci paznju na posljedice oni kao da nas reprogramiraju u aktere koji sluze za obavljanje njihovih planova. Meni se to cini kao partija saha u kojoj su ljudi figurice od pijuna, preko topova do kraljeva i kraljica. Zastrasujuce je to sto se mi uopste ne zapitamo kakve se to promjene u nama desavaju i sto im se ne opiremo kako smo jednom davno obecali. One nam tijelo okupiraju i zauzimaju sve one vodece pozicije kojima je `zdravi` um dotada upravljao. Mrznja je sada ta koja vlada covjekom i obuzima nas potreba za osvetom ne birajuci ni sredstva ni nacin i ne razmisljajuci kako ce nam Bog te `prestupe naplatiti`. U takvim trenucima se ne razmislja o buducnosti i na zivot koji ce uslijediti nakon potoka prolivene krvi i nakon tuge za osobama koje su mozda davale smisao nasem postojanju i oko kojih su kruzile nase misli. Ogorcenje koje je prisutno otudjuje ljude jos vise jedne od drugih jer po prirodi uvijek trazimo prvo greske u drugima a nikada nismo toliko iskreni da priznamo gresku u nama samima i da prastamo. Ta ljudska osobina je presudna za nacin zivota kojim mi i dan danas zivimo i zbog koje se i udaljujemo jedni od drugih. Vidimo greske u svima i svemu oko nas ali kao da smo slijepi prema nasim greskama. Dajemo sebi za pravo da istovremeno drugima sudimo i nama oprastamo pri cemu sami sebe pravdamo.
Dugo ce vremena proci dok sve dodje na svoje mjesto. Dugo ce vremena proci dok uspijemo da zaboravimo i dok nadjemo lijek za sve dusevne bolove ako je tako nesto i moguce. U nama jos uvjek tece taj `otrov` koji nam onemogucuje da se koliko-toliko normalizujemo i vratimo nekom mirnijem i harmonicnijem zivotu. Dublje i intimnije veze medju pripadnicima razlicitih nacionalnosti nisu moguce. Takve osobe nailaze na razne prepreke koje ne omogucuju njihov zajednicki zivot i razvoj. Na takve se osobe gleda s prezirom jer su izdajice svojih bliznjih i onih u patnji. Okolina uzima sebi za pravo da nam kroji sudbinu onakvu kakva njoj odgovara i pri najmanjem prestupu nam daje crveni karton i iskljucuje nas iz igre, onoga sto se naziva zivot. Niko vise ne pokazuje razumjevanje i toleranciju. Umesto da napredujemo i da se razvijamo mi nazadujemo. Nikako da pustimo zivot da tece svojim tokom, bezbrizno, bez ustrucavanja.
Iskreno receno, ja ne vidim izlaz iz ovog sadasnjeg stanja ali mi preostaje samo nada, nada koja se nalazi u svakom od nas, nada koja ce aktivirati hrabrost da se odupre ovom `balkanskom sindromu` koji je kod nas zastupljen vec vijekovima.

Ujka Vanja - Čehov

Bilješka o piscu
cehov, Anton Pavlovic ( 1860.-1904. ), ruski novelist i dramaticar, po zanimanju lijecnik. Zapoceo je knjiženi rad kritikama humoreskama, nastavlja novelama u kojima obra|uje izgubljene i otu|ene likove. cehov ne donosi u svojim novelma doga|aje, zbivanja, a niti velike izrazite licnosti koje nastupaju u društvu glasno i bucno. Fabule su vrlo jednostavne, ili uopce nije težište na njima, jer cehov nastoji izazvati dojam, ugo|aje, atmosferu; on stvara raspoloženje oko likova, u kojima se oni potpuno ocituju. Zbog toga je uvijek sažet, na svoj nacin lakonican,a obilno se sliži pejzažima i lirskim digresijama.
I u drame cehov ne unosi vece dramske zaplete, nego je sav u stvaranju scenskih raspoloženja i onoga neuhvatljivog ugo|aja u kojima se likovi ocituju kao živi i neposredni ljudi. U tome je cehov velik majstor i s potpunim opravdanjem nazvan je osnivacem ruske impresioniticke drame; njegove se drame uzimaju kao iprimjer tzv. lirske drame.

Ujak Vanja

Na kazališnome oglasu naslov drame i posebno dodatak Scene iz života na selu..., upucuje nas na neku idilicnu ili realisticku pricu iz života sela. Pisac nas je zavarao. Radnja se odvija u zabiti ruskih prostranstava u selu na imanju Serebrjakova. Ista drama mogla se odigrati u provinciji bilo kojeg drugog gradica, bilo koje zemlje ili kontinenta. Rusko selo samo je okvir zbivanja, istina jako utjece na protagoniste, ali pisac samo marginalno prikazuje rusko selo.
cehov nam je satkao lirsko-psihološku dramu koja se temelji na oslikavanju morbidne atmosfere jedne porodice. Na unutrašnjoj dramaticnosti anti junaka otkrivamo zamorni i promašeni život glavnih likova.
Porodicni odnosi na plakatu daju naslutiti zamršenost koja može dovesti do dramaticnosti. Jer tada su zajedno na imanju profesor u penziji Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena od 27 godina, te profesorova kcerka Sonja iz prvoga braka,pa Marija Sonjina baka i onda Vojnicki Sonjin ujak, pa još Telegin kao propali spahija te lijecnik i osebnjak Astrov, ta zabitist karaktera u uskom prostoru razlicitih interesa može dovesti samo do sukoba. U toj nepovoljnoj rodbinskoj i krvnoj strukturi likova u zabiti imanja sudaraju se antijunaci koji oplakuju svaki na svoj nacin svoj propali i izgubljeni život. Naši su junaci svijesni da su prokockali smisao svoga života i da nemaju izlaza da sa poprave, a kamo li izmjene.
Naši su slabici samo drhtaji, osu|eni ne umrijeti nego na umiranje, ne živjeti nego vegetirati. Ne mogu pobjeci od sebe ni iz sebe, ne mogu se pomaknuti iz buke gdje su se nasukali i sada trunu kao olupine dok se ne raspadnu.
Serebrjakov, Jelena, Vojnicki, Sonja, Astrov, Telegin pripadaju ruskoj inteligenciji koja živi na zabacenom imanju okružena provincijalizmom, primitivizmom i zaostalošci ruskoga sela i sredine. Sredina ih je skrhala kao individue i preobrazila u prosjecnost u kojoj se krecu. Bježeci od malogra|anštine na kraju se utapaju u njoj. U podmaklim godinama, oko pedesetak i više, kada prave invebturu svoga života shvacaju da su ga prokockali u zabiti, da ga nisu iživjeli, da su ga utrošili uzalud, a najtragicnija je spoznaja da ce i ostatak života provesti besmisleno, besciljno, dosadno, ubitacno dosadno cekajuci smrt kao jedinu mogucu promjenu.
Kada se tih šest nesretnika na|u zajedno svjesni svojih promašenih života i kada pokušaju pronaci krivca za svoje stanje, cehov nam razotkriva njihove psihloške drhtaje, ugo|aj trule atmosfere, a sve to ukomponirano u lirskom ruhu. Nema retorike, nema fabuliranja, nema dramskih zapleta i efekata umjesto zbivanja u drami imamo raspoloženje.
Pisac ne ocjenjuje postupke likova, pa iz dijaloga ne upoznajemo sve njihove osobine. cehov ne opravdava niti otkrivljenje razvoj ili razmišljanje svojih junaka. Ulazi u njihovu psihu i neutralno je razotkriva. Upoznajemo nemire i osjecaje junaka a vanjsko kretanje i zbivanje sporadicna su.
Skucenost i ogranicenost vanjskih zbivanja dramski je opravdano zbivanjem u jednom danu i nocu na verandi i u sobi imanja Serebrjakova.
Dramsko književno djelo Ujak Vanja slojevito je, umjetnicki virtuozno i spada u antologijske klasike. Redatelj mora biti samo oprezan da u kazališnoj izvedbi necim ne pokvari vrijednost književnog djela.
Drama nosi naslov Ujak Vanja, pa bi glavni lik trebao biti Vojniciki, Ivan Petrovic. Vojnicki je dekadent koji u 47. godini spoznaje uzaludnost svoga života. Dvadesetipet godina radio je na imanju profesora Serebrjakova da bi se ovaj mogao u gradu baviti naucnim radom. Vojnicki spoznaje da profesor nije bio nikakav veliki literarni strucnjak kojemu se trebalo diviti kao božanstvu i da je on Vojnicki utukao svoj život za jednu obicnu ništicu.
-------------------------------------------------
“Vojnicki: Ti si za nas bio više bice, a tvoje smo clanke znali napamet...Ali sad mi je puklo pred ocima! Ja sve vidim! Ti pišeš o umjetnosti, a ništa ne razumiješ u umjetnost! Svi tvoji radovi koje sam ja volio ne vrijede ni prebijene pare! Ti si nas obmanjivao!” (str. 45.)

“Vojnicki: ... Ti si upropastio moj život.” ( str. 45.)

“Sad je on u penziji i sada se vidi cijela bilanca njegova života: poslije njega nece ostati nijedne stranice iz njegovih djela, on je potpuno nepoznat,on je - nula ! Mjehur od sapunice!” ( str. 25.)
-------------------------------------------------
Vojnicki je nesretan on se ne može pomirita sam sa sobom, svojim stanjem.
-------------------------------------------------
“Vojnicki: Prvo, pomirite me sa samim sobom!” (str.23.)
-------------------------------------------------
Iako nemocan i izgubljen u svojim mislima Vojnicki jednom progovara muški, odlucno. Kada profesor želi prodati imanje a njega i Sonju izbaciti na ulicu kao stari kufer, Vojnicki reagira elementarno ljudski i pokušava u efektu pištoljem ubiti profesora. Njegov je cin završio ocajno i sramotno, promašio je profesora.
Vojnicki je zaljubljen u prelijepu mladu Jelenu ali mu ona ne odvraca ljubav. Tragedija je Vojnickog kao i Sonje kada shvate da ce još živjeti a da ne znaju zašto i za koga i da im je buducnost besmislena.

-------------------------------------------------
“Vojnicki: ... Meni je cetardesetisedam godina; ako budem živio, recimo do šezdesete, ostaje mi još trinaest godina. Mnogo! Kako cu proživjeti tih trinaest godina? [to cu da radim, cime cu ih ispuniti? ” (str.51.)
-------------------------------------------------
Vojnicki bi želio nemoguce, novi život.
-------------------------------------------------
“Vojnicki:...Poceti nov život...Reci mi, kako da pocnem...od cega da pocnem?”
(str. 52.)
-------------------------------------------------
Astrov odgovor izgorio je Vojnickove želje u hip, bez okolišanja.
-------------------------------------------------
“Astrov: Kakav nov život! Naš je položaj, i moj i tvoj, bezizlazan.” (str.52.)
-------------------------------------------------
Sonja je nesretna žena, zaljubljena u lijecnika Astrova koji je ne voli. Sonja sa svojim ujakom Vojnickim vodi imanje. Ona puno radi. Sonja je realni lik. Predstavlja tip žene koja je bez prava na pobune, primorana da prihvati svoju nesretnu sudbinu. Sonja je neiživljena i nikada nece ni živjeti. Nikada nece biti voljena. Ona je žrtvovana i svoju žrtvu prima mirno. Sonja je smirenje, nema krika ni pobune kod nje.
-------------------------------------------------
“Sonja: ...Nismo mi jeli kruh zabadava! Ja ne govorim što treba reci, ne govorim ono što treba, ali ti nas moraš razumjeti tata. Treba biti milostiv!” (str. 47.)
-------------------------------------------------
Kada spoznaje da joj je sudbina okrutno zaprcacena ocekujemo njen jauk. Naprotiv, Sonja pronalazi bizarno kršcansko otkupljenje i spas. Tko je patio na ovome svijetu, a do tog kraja mora se strpljivo raditi.
Sonjinim dijalogom tocno završava drama:
-------------------------------------------------
“Sonja: ..., a kad nam do|e naš sudnji cas, pokorno cemo umrijeti i tamo, na onom svijetu, reci cemo da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo teško i bog ce se sažaliti na nas; onda cemo, ujko, mili ujko, vidjeti drugi život- svijetli, divan, lijep, radovati cemo se i na sve sadašnje naše patnje pogledati cemo ganuto, s osmjehom- i odmoriti cemo se.” (str.59.)
-------------------------------------------------
Astrov je lijecnik u zabiti i primitivnosti ruskih sela. Naporno radi. Odre|enu simpatiju cehov poklanja Astrovu iako stidljivo. Možda je uzrok tome što je i cehov bio lijecnik. Astrov je osebnjak, bez porodice. Za razliku od Vojnickog gotovo ravnodušno i bez borbe pomirio se sa besmislom svoga života. Astrov više ne vjeruje ni u svoje sposobnosti pa za sebe kaže:
-------------------------------------------------
“Astrov: ... Kod Ostrovskog u jednom komadu postoji covjek s velikim brkovima i malim sposobnostima...To sam ja.” ( str. 14. )
-------------------------------------------------
Tragedija je Astrova što je on gotovo prestao postojati kao covjek, jer ne vjeruje više u ljude i nema više osjecaje, ne može voljeti.
-------------------------------------------------
“Astrov:... Ja za sebe više ništa ne ocekujem, ne volim ljude... Odavno vec nikog ne volim.” (str. 28.)
-------------------------------------------------
Jelena Andrijevna, mlada žena staroga profesora u žabokrecinu ljudskih duša unijela je nemir. Probudila je mrtvilo u Astrovu , a narocito u Vojnickom. Jelena postaje žena fatum.
Jelena je nesretna žena koju svoju najvecu nesrecu prima sa manje emocija donekle racionalno.
-------------------------------------------------
“Jelena Andrejevna: I mrzi me da živim i dosadno mi je! Svi napadaju mog muža, svi me gledaju sa željenjem: nesrecna žena, ona ima staroga muža! To je sauceše pram meni - o, kako ga dobro razumijem” (str.17.)
-------------------------------------------------
Jelena mrzi muža, ali zna da mora živjeti sa njime.
-------------------------------------------------
“Jelena Andrejevna: ]uti! Ti si me ubio!” (str. 20.)
-------------------------------------------------
Jeleninoj vjernosti filozofski i lirski razmišlja Vojnicki.
-------------------------------------------------
“Vojnicki: Zato što je ta vjernost neprirodna i izvještacena od pocetka do kraja. U njoj je mnogo retorike, ali nema logike. Iznevjereti starog muža kojega ne možeš podnijeti- to je nemoralno.” (str.11.)
-------------------------------------------------

Stari profesor uzrok je uništenja mnogih života. Optužuje ga i mrze njegova žena i Vojnicki. Sonja svoga oca voli i žrtvovanje za njega prihvaca kao nešto prirodno.
Profesor je star i bolestan i ljubomoran je na mladost. U biti je umišljena velicina koja u zimi svoga života ocekuje od svih još malo pažnje. Profesor ne govori o svome radu, ali ga Vojnicki bolno secira.

“Vojnicki: covjek punih dvadesetipet godina predaje i piše o umjetnosti, a nimalo ne razumije umjetnost.” (str.10.)
-------------------------------------------------
Ono što ubija profesora i cini ga nesretnim je starost. citav je život bio sebican, a sada život ostavlja drugima, mla|ima.
-------------------------------------------------
“Serebrjakov: ... Prokleta, odvratna starost. \avo da je nosi! Otkako sam ostario, gadim se samom sebi. A i svima vama, vjerovatno, gadno je da me gledate.”
(str.20.)
-------------------------------------------------
Likovi drame su slabici i malenkonicni tragicari. Nihilizam se bolesno uvukao u njih i spremni su na tiho propadanje.
Vojnicki koji je na tren reagirao ljudski i pobunio se pretvara se ponovo u bezlicnu sjenu spreman da sa Sonjom propati ostatak života.
Pristati svjesno na predaju, na vegetiranje, pomiriti se sa cinjenicom da si živ zakopan u zaostalosti riskog sela i da ceš tu lagano umirati, cini likove drame drasticno tragicnim. Oni nemaju moc ni umrijeti brzo. U takvoj atmosferi života cehov ponire duše svojih junaka i prikazuje ih kroz dramski dijalog. On ih slika, prikazuje, ali ih ne objašnjava ili optužuje. Kroz dijaloge je oslikana atmosfera i nema poruke ili poruke pisca. Prikazano je stanje duša u odre|enom prostoru i vremenu iz kojega nisu mogli pobjeci.

Vreme smrti - Dobrica Ćosić

Dobrica Cosic (1921) je zapoceo književni rad romanom Daleko je sunce (1951), u kome evocira svoje ratnicko iskustvo iz Narodnooslobodilacke borbe i slika moralnu i psihološku krizu licnosti u uslovima rata. Dok je ovaj roman za sadržinu imao najsvježije dogadaje nacionalne istorije , drugi roman -Koreni(1954) uzima gradu iz stvarnosti Srbije s kraja 19.veka: to je slika raskola u jednoj patrijahalnoj porodici ,ali i raskola u narodu.Ovde je Cosic pažljivom psihološkom analizom razotkrio mentalitet srbijanskog sela,uocio zacetke i uzroke politickih previranja ,predocio nekoliko upecatljivih karaktera.
Romanom Deobe (1961) Cosic se ponovo vraca Drugom svetskom ratu : središnja tema je deoba u narodu,deoba na partizane i cetnikei posledice ove deobe. Sa književnoumetnickog stanovišta ,ovaj roman donosi niz novina: osobenu kompoziciju,dominaciju unutrašnjeg monologa,otkrivanje umetnickog funkcionisanja poliloga kao sredstva za ispoljavanje mase kao književnog junaka ,unošenje dokumentarnog materijala,stilsku raznovrsnost izuzetno slojevitu leksiku. Posle kratkog izleta u eksperiment sa antiromanom Bajka (1966),Cosic se vraca epskoj temi i piše istorijski roman Vreme smrti (1972-1979) u cetiri knjige. To je roman o Prvom svetskom ratu , široka freska vremena ,dogadaja i ljudskih sudbina . Nastavljajuci pricu o pojedincima iz porodice Katica iz sela Prerova ,zapocetu u romanu Koreni,Cosic ispisuje sagu ne samo o porodici Katic nego i o Srbiji koja je doživela golgotu. Trilogijom Vreme zla(Vernik 1984,Grešnik1985,Otpadnik 1986),koja se može odrediti kao politicki roman, Cosic nastavlja pricu o pojedincima iz iste porodice, ali i o licnostima koje su zapocele svoj romaneskni život u Vremenu smrti .Tako je Vremenom smrti i Vremenom zla popunjena praznina izmedu romana Koreni i romana Deobe i ostvarena kontinuirana povest o Srbiji, Prerovu i dvema prerovskim porodicama. Najnovijim romanom Vreme vlasti nastavlja se povest zapoceta romanom Koreni .


Nikola Pašic

Lik Nikole Pašica Cosic je vajao vrlo pažljivo- istorijski lik Pašicev oživljen je pišcevom imaginacijom i predocen u okruženju vremena i dogadaja kao upecatljiv lik coveka, politicara i državnika.
Za Pašica je ispred svega narod i njegov interes. U kontaktima sa masom nije oholi i samouvereni poloticar, nego skroman i jednostavan gradanin i jedinka tog naroda. U poslovima politike narod je za Pašica vrhovno merilo. Može se u politici ici u obracun sa pojedincima , ali ne i sa narodom jer onda je i smisao politike obezvreden (” U politici se sve sme i protiv svakoga pojedinca, ali nikada protiv njih”).
Odnos prema narodu nije samo politika politicara -to je urodena Pašiceva osobina. I ono trpljenje uvreda nije žrtva politickom opstanku , nego prirodna crta karaktera :izvanredno vlada sobom, svojim raspoloženjima , recima,nastupom.
Snaga samokontrole i samosavladivanja znacajna je vrlina Pašiceve licnosti. Njegov životni princip je optimizam , ne toliko što je po prirodi optimista , nego zato što je po zadatku optimista .
“ja nisam ovde gde sam da bih narodu rekao :”Nema spasa!” Ovde sam da ga neprestano uveravam da nam ima spasa”.
U susretu sa Vukašinom, politickim protivnikom ,uvek ce pitati za Acima , svoga ljutog protivnika, pitace za Vukašinove -ženu , decu .Vešt je politicar i državnik koji se mudro krece izmedu Scile i Haribde politickih neizvesnosti, nesigurnosti i klopki: u bezizlaznoj situaciji odbija predloge saveznika :svoju zamisao vešto nametne da je drugi predlože i usvije kao svoju.Ali glavno njegovo oružje jeste strpljenje trpljenje i tolerancija.
Pašic iz Vremana smrti je politicar i državnik .Kao politicar i državnik upravljen je ka cilju da izbavi narod od zla.Tek kada dode do kraja , kada treba da se ukrca na ladu ,stamenost, strpljenje i vera se raspadaju-prvi put u životu place zbog svog poraza i poraza srpskog naroda.

Vukašin Katic


Lik Vukašina Katica ima znacajno mesto u romanu Vreme smrti jer je nosilac porodicne linije u romaneskoj sagi o Katicima, cinilac je sižejnog oblikovanja-stožerno mesto u romanesknim zbivanjima, a ima tipološku funkciju kao upecatljiv lik intelektualca.
Za Vukašina Katica dve najvece vrline su istinoljubivost i dostojanstvo.U toj doslednosti Vukašin Katic je tvrd i opor pa nokad ne skrece od od utvrdenih uverenje i principa politickog i javnog delovanja, bez obzira na trenutnu situaciju. Deluje kao pripadnik partije , ali deluje voden iskljucivo svojim uverenjima i principima , koji su licnog privatnog karaktera.
Svoje principe Vukašin ne gazi ni kada je porodica u pitanju.Iako je blizak vlasti i u vlasti , moga je vrlo lako da izdejstvuje da sin Ivan ne ide u rat , on to ne cini. Rasprava izmedu Olge i Vukašina oko sina Ivana otkriva dve ljubavi i dva razlicita nacina ispoljavanja roditeljeske ljubavi. Olgu opredeljuje materinska ljubav i strah za sina. Vukašina opredeljuje muški ponos i razumevanje sinovog postupka , koji je potpuno u skladu sa ocevim principima i moralnim shvatanjima. Za Olgu je Vukašin hladan i bezosecajan , on “ne brine “za sina ; ali Vukašin u duši preživljava strah i strepnju za Ivana .U njemu ce bol za sinom dobiti duboko ljudsku dimenziju.
Vukašin shvata da je Srbija u svojim ratovima služila interesima drugih.Shvata da Srbiju ne treba vracati u prošlost težnjama za njenim prostiranjem na svim prostorima gde žive Srbi , nego je upucivati na buducnost koja ima dva smera : okretanje ka Evropi, na spoljašnjem planu , i stvaranje evropske demokratske države , na unutrašnjem planu.

Zivojin Mišic

Živojin Mišic je tip vojskovode koji posjeduje licnu sigurnost i samosvest, spremnost na rizik, snagu koju je nasledio svojim seljackim poreklom,samostalnost u prosudivanju okolnosti i situacija. Ono što posebno istice Živojina Mišica je ste dobro poznavanje obicnog coveka , dobro poznavanje duše srpskog naroda. Ponikao iz “prostoga naroda” Mišic dobro zna za njegovu prirodu, cud, snagu ,i slabost, nacin reagovanja. On stalno pokazuje brigu za vojsku i brigu za coveka.
Živojin Mišic pokazuje nepokolebljivi optimizam: smatra da uvek postoji neki izlaz. Iako obrazovan vojskovida , Mišic buduci da duboko poznaje bice naroda i da mu veruje, svoju ratnu taktiku zasniva na narodnoj volji da opstane.
Dva su osnovna stava Mišiceva koji pokazuju suštinu njegove taktikei optimizma:1) rat ne vodi samo tehnika i vojnicka nadmoc , nego srce , spremnost na patnju i žrtvovanje , nagon za samoodržanjem; 2) narod je u prednosti pred najezdom neprijatelja jer je ovaj osvajac, a narod brani svoju svoju zemlju , svoje ognjištem porodicu.Napadac ima kuda da uzmakne, narod nema kuda i zato ne može ni uzmicati.
Iz vojvode Mišica ne izbija samo duh pojedinca nego i duh srpskog naroda.

Olga

Olga Katic je jedan najplemenitijih i najproduhovljenijih likova u ovom romanu.To je lik žene kakav se retko srece u našoj književnosti .Odlikuju je dostojanstvo i gospodstvenost, nemiri duše i tela koji se samo naziru , unutrašnja treperenja koje svest uporno potiskuje i smiruje.
U Olginom životu postoje dva perioda: period do rata i period u ratu. Prvi period je tekao kao život žene posvecene mužu i deci, u kome je ona bila stub porodice. Ratni period unosi velike promene u Olginom životu- sukobljava se sa strepnjama za život dece, sa muževljevom tvrdom principijelnošcu, koja ne popušta ni kada je sinovljev život u pitanju.
Rad u bolnici i blizana doktora Radica ucinili su da Olga oseti nešto novo:privukao ju je ovaj lekar svojim predavanjem bolesnicima, brigom i pažnjom prema njima, ljudskom toplinom.
Medu njima se dogada nešto što oboje osecaju, znaju i vide, ali o tome ne govore-ostaje neiskazano, ali se stalno podrazumeva. Osecaju uzajamno duševno prožimanje u potpunom razumevanju i saglasju, ali ne dodira i reci , ni dodira tela. Nad bolesnim Mihajlom Olga ce prvi put progovoriti kroz svoj monolog pun ljubavi , nežnosti, želje, strasti.
Olgina ljubav prema Mihajlu ostaje neiskazana. Ta ljubav je snažna, cežnjiva, senzualna - ali sapeta.Ostvarenje ove ljubavi dodiroma ne samo da bi je oskrnavilo nego nije bilo moguce, jer nije u skladu sa Olginom priridom i karakterom.


VREME SMRTI

Cetvorotomnim romanom Vreme smrti Dobrica Cosic se pridružuje piscima koji su za romansijersku temu uzeli Prvi svetski rat na tlu Srbije:Branislavu Nušicu ,Stevanu Jakovljevicu i Rastku Petrovicu. Cosicev stvaralacki pristup Prvom svetskom ratu razlikuje se od svih prethodnih . Dokk su spomenuti pisci ovaj rat sagledali parcijalno, samo jednim delom , izvan sopstvenog stvaralackog konteksta Cosic ovaj rat i njegovo vreme sagledava u kontekstu individualne i nacionalne istorije od kraja 19. veka pa do Drugog svetskog rata.Time je roman Vreme smrti samo segment široke povesti poluvekovnog života Srbije. Posebnu draž predstavlja cinjenica da su junaci ovog romana proistekli iz Korena a nastavljaju romansekni život u Vremenu zla i Deobama .Prikazano je delovanje diplomatije ,Skupštine ,Vlade, Genaral-štaba; pokreti vojski,bitke atmosfera fronta i bolnice.Ovaj plan je ispunjen i delovanjem velikog broja istorijskih licnosti ,koje su spona izmedu opšteg i pojedinacnog ,istorijskog i ljudskog. Ove licnosti pojavljuju se u dvostrukom svetlu :kao licnosti koje stvaraju istoriju i ostavljaju tragove u njoj , i kao licnosti koje imaju individualna svojstva ,izražena u cisto intimnim trenucima njihovog istorijskog življenja i delovanja-vojvoda Mišic i Nadežda Petrovic , na primer.
Roman je zahvatio dve kalendarske godine Prvog svetskog rata , ali je vremenski to nepuna godina od izbijanja rata do povlacenja preko Albanije.U njemu su na najbolji nacin aktivirane sve osnovne epske supstance:vreme, prostor, dogadaj i licnosti.
Prostor je širok: cela Srbija je poprište ratnih zbivanja i nesrecnih sudbina, ali se, unošenjem dokumentarne grade,prostor proširuje na Evropu i njene glavne gradove,u kojima se javljaju odjeci golgote Srbije.Dogadaji su razvijeni i isprepleteni : osnovni dogadaj je rat, ali se on grana u bezbroj epizoda i situacija , koje zahvataju razlicite krajeve , gradove i sela , opšte i pojedinacno, narod,porodicu i pojedinca .
Ratni vihor je zahvatio ne samo narod nego i veliki broj pojedinaca, od onih koje je istorija upamtila do onih koji su potonuli u zaborav,ostavivši svoja stradanja i podvige istoriji naroda kome su pripadali.

Dokumentarna zasnovanost

Istorijskoj verodostojnosti prikazanih dogadaja i sudbina doprinosi obilje dokumentarne grade , koja se unosi ne kao ilustracija ,kao uzgredno sredstvo, nego sistematski , promišljeno , sa jasnom umetnickom intencijom.
Od nebelestrickih javljaju se pisma,zapisi, leci,proglasi, naredbe, depeše, cestitke, izjave novinski tekstovi. Najcešce se jedan oblik javlja u kontinuitetu, u manjim ili vecim odlomcima-Ivanova pisma roditeljima, zapisi kralja Petra, proglas prestolonaslednika Aleksandra vojsci. Cešci je slucaj da se isti oblik javlja u vidu kolaža -pisma zarobljenika ,ženska pisma zarobljenicima, novinski tekstovi. Najcešce se oblikuje kolaž razlicitih nebeletristickih oblika-pisama, depeša, novinskih tekstova, zapisa.
Zapisi Neznanog Bolesnika javljaju se kontinuirano kroz deo trece knjige kao posebne celine izmedu poglavlja. Epilog romana je kombinacija dokumentarnog materijala (28 dokumenata) i narativnih segmenata koji imaju kopulativnu funkciju.
Govor dokumenta nadomestio je pišcevu obavezu da sve to prikaže narativnim sredstvima,što bi zahtevalo razgranavanje price, usložnjavanje sižea, uvodenje i oblikovanje novih likova.
Prica se doživljava kao svedocenje, a pišcevo oblikovanje price kao nastojanje da se obezbede ralevantne cinjenice.

Narod i pojedinac

Narod (Srbija) ima istaknuto mesto u romanu Vreme smrti .To je i razumljivo kada se ima u vidu pišceva intencija da napiše istorijski roman o stradanju i patnjama Srbije u Prvom svetskom ratu. Narod je olicen u masama vojnika koji ginu za odbranu zemlje , u ranjenicima koji umiru po bolnicama , u masi koja protestuje pred Skupštinom, u kolonama koje se povlace kroz popaljenu Srbiju.
Ali narod je skup pojedinaca , zbir pojedinacnih sudbina ; to nije kompaktna nego vrlo heterogena masa koju cine razliciti karakteri , mentaliteti, htenja, želje, doživljaji, stradanja, patnje, radosti, sitna zadovoljstva, pakosti, niske strasti. Veliki broj pojedinaca koji se ne izdižu iznad mase, kao izrazite individualnosti, ali ipak,nekom svojom crtom karaktera,postupkom , recju, -grade mozaik narodnog mentaliteta.
Vreme smrti ima veliki broj likova iz razlicitih društvenih slojeva , razlicitog obrazovanja mentaliteta, karaktera, vaspitanja životnih opredeljenja i ideala -od seljaka ,preko zanatlija i intelektualaca do politicara i vojskovoda. Složenost ljudskog sveta ovoga romana utoliko je vace što se ovde srecu istorijske i fiktivne licnosti. Svi njegovi likovi su precizno i pažljivo vajani , dovoljno specificni i individualizovani tako da svaki pojedinac predstavlja svet za sebe: originalnost karaktera, psihologije, svesti i misli.Tako je predocena složena i bogata slika jednog naroda sa bogatim registrom naravi-poloticari(Pašic,vukašin Katic),vojskovode(Živojin Mišic,Radomir Putnik)), vojnici(Bogdan Dragovic,Gavrilo Stankovic,Luka Bog,neznani Bolesnik), gradani(Olga Katic, Nadežda Petrovic), itd.
Zaharije Orfelin
Početak novije srpske književnosti vezan je uz ime i delo Zaharije Orfelina, jednog od najznačajnijih, ali i najneobičnijih srpskih stvaralaca.

Orfelin je bio učitelj i činovnik, pesnik i grafičar, leksikograf i prirodnjak, istoričar i vinogradar, prevodilac, urednik i izdavač, polemičar i putnik, i još mnogo toga. Znao je ruski, latinski, nemački, francuski. Stvorio je vlastitu biblioteku od preko 200 knjiga. To je i jedina zbirka njegovih stvari sačuvana do danas.

Mnoge nepoznanice ostavio je sam Orfelin jer je, ko zna zbog čega, mistifikovao svoj život i rad i zametao tragove. I o njegovom prezimenu, koje je sam uzeo, postoje jedino pretpostavke. Da je nastalo spajanjem antičkih mitoloških imena Orfej i Lin, vezuje se, zatim, uz francusku reč orphelin (siroče) ali i uz ime francuskog medaljera Orphelina iz sedamnaestog vijeka. Prezime Stefanović, pod kojim se takođe pominje, nije nikada i nigde upotrebio i ono nije načinjeno prema očevom imenu.

Prva Orfelinova biografija objavljena je za njegovog života, 1776., u leksikonu ugarskih pisaca učenog mađarskog pijariste Eleka Horanyia i sadrži podatke koje nijedan kasniji izvor nije doveo u sumnju.

Orfelin je rođen u Vukovaru 1726. godine.Po vlastitom tvrđenju bio je samouk u šta je, u svetlu zavidnih znanja koja je pokazao u mnogim oblastima, teško poverovati.

Svoju književnu, umetničku i sve druge aktivnosti započinje 1757., nakon sedmogodišnjeg učiteljskog rada, raskošnom rukopisnom knjigom Pozdrav Mojseju Putniku. Za ovu spomenicu u čast instalacije novopostavljenog bačkog episkopa Orfelin je ispevao, vrlo složenom metrikom, venac panegiričnih pesama, neke i sa akrostihom. Knjigu je kaligrafski ispisao i ukrasio portretima, crtežima i vinjetama, notama zabeleživši čak i melodiju pojedinih pjesama.

Iste godine (1757) postaje kancelar u službi mitropolita Pavla Nenadovića. U Sremske Karlovce, tada centar srpskog političkog i duhovnog života, donosi štamparsku presu i počinje sa otiskivanjem bakroreznih knjižica, ali i samostalnih grafičkih listova. Želja za štampanjem knjiga u pravim štamparijama odvešće ga u Veneciju. Tamo će 1761., u štampariji venecijanskog Grka Dimitrija Teodosija koji je nešto ranije nabavio ćirilična slova, objaviti svoju pjesmu Gorestni plač, prvo štampano pesničko delo kod Srba. Time će postati začetnik srpskog književnog pesništva. Jedini poznati primjerak ove knjižice izgoreo je 6. aprila 1941. u Narodnoj biblioteci u Beogradu. Pod naslovom Plač Serbiji objaviće, 1762. ili 1763., istu pesmu na jeziku bližem narodnom. U posebnim knjižicama štampaće u Veneciji i pesme Trenodija, Sjetovanje, Pjesn istoričeska te 1765. Melodiju k proleću kojom, uglavnom, završava svoj pesnički rad.

U Veneciji radi kao redaktor i korektor Teodosijeve štamparije koja u to doba doživljava najveći procvat. Izdaje Slovenski bukvar (1767.) kojim, možda i nehotice, načinje pitanje reforme srpskog književnog jezika, priređuje i izdaje udžbenike latinskog jezika, prve srpske, danas nesačuvane, kalendare te niz drugih knjiga.

Žureći da svojim sunarodnicima približi dostignuća evropske prosvećenosti objavljuje 1768. prvi i, nažalost, jedini broj Slaveno-srpskog magazina, prvog srpskog i južnoslovenskog časopisa. Orfelinov Magazin sadrži poučne članke, pripovetke, pesmu - prvi sonet u srpskoj književnosti, epigrame i pregled novoobjavljenih knjiga - prve recenzije u srpskoj literaturi. Predgovor ovom časopisu prvi je programski tekst srpske književnosti. U njemu Orfelin izlaže razloge pokretanja i urednički program koji je, zapravo, dugoročni projekat kulturne politike, plan najprečih delatnosti u brojnim oblastima. Jasno ističući nacionalno-patriotski moment smatra da samo prosvećeni i kulturni narodni mogu održati korak u svom istorijskom rastu. Iako je pisao na slaveno-srpskom, Orfelin uočava potrebu upotrebe narodnog jezika u književnosti i zalaže se za narodni jezik kao medij književnog dela. Bez širokog kruga čitalaca i saradnika ali i bez mecene koji bi mu produžio život Magazin je bio preuranjen pokušaj.

Orfelinovo životno delo je dvotomna knjiga Život Petra Velikog, objavljena 1772. u Veneciji u dve varijante - skromnijoj, anonimnoj i luksuznoj, potpisanoj, sa posvetom Katarini Velikoj. Za svoju monografiju o slavnom ruskom caru prikupio je znatnu literaturu i koristio brojne izvore, ruske i zapadnoevropske, među ostalima dela Lomonosova i Voltairea. Petra Velikog veliča kao prosvećenog vladara i reformatora koji iz svoje zemlje progoni glupost i divljinu. Knjiga ima i sasvim određenu patriotsku misiju jer skreće ruskom dvoru pažnju na srpski narod. Pedantno beleženje događaja doveo je Orfelin u sklad sa raskošnom likovnom opremom knjige za koju je izradio bakrorezne karte, ilustrovao je portretima i medaljama učinivši je tako pravim štamparskih i grafičkim remek-delom, jednom od najlepše opremljenih srpskih knjiga sve do danas. Kao književno djelo ta se knjiga može smatrati začetkom srpskog istorijskog romana. Već 1774. preštampana je u Rusiji, a njome se koristio i Puškin.

Godine 1770. bečki štampar Josef Kurcbek dobija monopolsku privilegiju za štampanje ćiriličnih knjiga i značaj venecijanske štamparije zamire. Orfelin, već bolestan od tuberkuloze, nastanjuje se u Sremskim Karlovcima i, baveći se domaćom ekonomijom, vraća se umetnosti bakroreza. Izrađuje niz bakroreznih listova koji su među najvećim dometima srpske grafičke umetnosti. Postaje član akademije bečkog majstora Jacoba Mathiasa Schmutzera, prvog bakroresca carstva. Automatski će biti primljen i u novoosnovanu Akademiju slobodnih umetnosti. Za svoj udžbenik krasnopisa, Slavensku i vlašku kaligrafiju, naručen od Ilirske dvorske kancelarije i otisnut 1778. sa bakrenih ploča, dobiće nagradu od Marije Terezije. Kritički i otvoreno piše tih godina Predstavku Mariji Tereziji, opsežnu studiju o stanju crkveno-prosvetnih poslova i javnog života srpskog naroda u austrijskoj monarhiji s predlozima za rešavanje čitavog niza pitanja. U tom spisu ostaviće dragocenu građu za poznavanje društvenih prilika kod Srba u osamnaestom veku, svedočanstvo o izvrsnoj obaveštenosti i znanju, ali i savršeno savladanom skolastičkom načinu raspravljanja.

Zbog bolesti, nerodnih godina, finansijske propasti - ne zna se pouzdano, ostaje bez kuće i imanja. Živi u fruškogorskim manastirima. Početkom 1783. dobija mesto korektora Kurcbekove štamparije u Beču. Pravi ponovo planove, predlaže izdavanje srpsko-nemačko-latinskog rečnika, objavljivanje Biblije i raznih drugih potrebnih knjiga. U Beču te godine objavljuje i svoje poslednje knjige Večni kalendar i Iskusni podrumar.

Večni kalendar je čitava mala enciklopedija znanja u duhu vremena i prema horizontu publike. Njime Orfelin u srpsko društvo uvodi naučne pojmove o prirodi i svemiru, govori o astronomiji, klimi, fizici, piše pouke o čuvanju zdravlja i druge korisne savete, ustajući protiv neznanja i praznoverja, ističući ideje o važnosti prirodnih nauka. Donosi i bakrorezne ilustracije tema o kojima piše, među ostalima crteže kristala snega. Za Večni kalendar radi jedan od svojih najuspelijih bakroreza, kompoziciju Stvaranje sveta i piše Molitvu pred smrt, svoje poslednje pesničko delo.

Iskusni podrumar knjiga je namijenjena vinogradarima, nastala na nemačkim uzorima, u koju unosi i svoja vlastita iskustva i, možda prve, opise proizvodnje vina u Sremu. Ni ovom knjigom nije Orfelin ostao u granicama konvencionalnog, nudeći samo praktični priručnik. Pišući o istoriji, mestu i značaju vina, o raspoznavanju kvaliteta, uživanju u vinu, ispisao je Orfelin, prvi kod Srba, i stranice o odgajanju ukusa.

Za više od toga što je uradio u Beču te godine bilo je već prekasno. Teško bolestan, vraća se da potraži mesto za grob u zavičaju. Boravi najpre u Pakracu, a početkom 1784. stiže u Novi Sad. Tu umire, izmučen u borbi života, 30. januara 1785. Iza sebe je ostavio veliko, lepo i raznoliko delo. U to doba teško da je ko mogao više i bolje.Svojim celokupnim opusom Orfelin je postavio temelje racionalističke i građanske orijentacije srpske kulture. Sretna je okolnost što se taj i takav stvaralac našao na njenom početku, u doba kada je pravila svoje prve moderne korake.
Zločin i kazna - Dostojevski

O PISCU:

Fjodor Mihajlovic Dostojevski (1821—1881), sin vojnog lijecnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inžinjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego ucenje. Istice se u citanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. pojavilo njegovo prvo djelo -- roman Bijedni ljudi – Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje clan kluba Petraševskoga, u kom se potajno kupljaju mladi revolucionari. Medu onima koji su 1848. uhapšeni i osudeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrcu mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje cetiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni dogadaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zlocin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladic, Braca Karamazovi itd. – stvara politicki konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka, Dostojevski piše osvrte, clanke, polemike, razvija golemu književnu aktivnost ureduuci i izdajuci sa svojim bratom Mihajlom najprije casopis Vrijeme, a onda Epoha. U meduvremenu putuje na Zapad i vraca se razocaran, uvjeren da je velicina Evrope prošlost, da buducnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedacama, ali prije svega, svojim izuzetnim genijem koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio covjecanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkricima covjeku našeg vremena. Jer može se sa sigurnošcu reci da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braca Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kome je u najzrelijem obliku postavio sve svoje najznacajnije probleme.

-----------------------------------------------------

U središte svog romana, koji je izgraden na fabuli o ubojstvu, a cija se radnja odvija u svega devet i pol tjedana, postavlja pisac siromašnog studenta Rodiona Romnovica Raskoljnikova, takoder poniženog i uvrijedenog covjeka, koji razvija svoju intelektualnu teoriju nadcovjeka misleci da mu je sve dozvoljeno pa cak i zlocin nad starom lihvaricom Aljonom Ivanovom, izvršen zato da bi pomogao siromašnima. Vec na pocetku romana sklop životnih okolnosti tjera Raskoljnikova u zlocin: dobiva majcino pismo u kojem saznaje za sestrinu žrtvu koju ne može prihvatiti. Naime, Dunja se je trebala udati za bogatog Lužinu kako bi se spasila od sramotne guvernantske službe kod razvratnika Svidrigajlova, a tako bi i materijalno pomogla svome bratu. Teško opterecen time Raskoljnikov u krcmi susrece propalog Marmeladova koji ga upoznaje sa svojom obitelji, ljudima sa dna života cija sudbina dokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski moral. Najveci stradalnik je Marmeladova kci Sonja koja primorana da hrani obitelj prodaje svoje tijelo, proživljava ocevu smrt, ludilo macehe i zlu sudbinu brace i sestara koji postaju prosjaci. Roskoljnikov gotovo podsvjesno donosi odluku i kao voden necim izvan svoje svijesti hladno izvršava svoj plan. Ubija lihvaricu, ali i njezinu sestru Lizvetu Ivanovu. Poslije izvršenog ubojstva Raskoljnikov doživljava ipak tešku grižnju savjest i tu se pocinje odvijati jedna psihološka drama: borba sa savješcu i dvoboj sa istražiteljem Porfirijem Petrovicem. Nakon nekog vremena ipak priznaje ubojstvo, dovodi sebe do pokajanja i predaje se sudu. Doživjevši katarzu on osjeca pobjedu dobra nad zlim.
Završetak romana nas izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Rodiona u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za Rodionova prijatelja Razumihina. Umire Puljherija Raskoljnikova, Rodionova majka. Roskoljnikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraca se u život radostan i pun nade. Sedam preostalih godina, koliko još mora biti u Sibiru, cine mu se kratke zbog utjehe pronadene u Evandelju i strpljivoj Sonjinoj ljubavi.


Raskoljnikov je pobunjenik protiv društva, njegovi su cinovi ne samo motivirani njegovim shvacanjima etike, vec i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje nagoni covjeka na zlocin, ali on je ujedno i usamljenik što se muci etickim i moralnim pitanjima. Svoju osamljenost dokida prijavljivanjem samog sebe vlastima, kaznom, odlaskom na robiju i prilaženjem religiji. Nasuprot razumnom i buntovnom u ime razuma Raskoljnikovu, postavlja, Dostojevski smirenu i osjecajnu Sonju Marmeladovu, koja kao prostitutka vrši zlocin na sebi, ali ne iz pobuda razuma, vec iz osjecaja ljubavi prema svojoj porodici koja može preživjeti samo zato što ona trguje svojim tijelom. Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi. Ova cjelovita fabula o Raskoljnikovu i Sonji, uz sporedne fabule, a posebno Raskoljnikovi unutrašnji monolozi i dijalozi te konacno mnogostruke diskusije Raskoljnikova sa sporednim karakterima podredeni su etickoj, moralnoj, socijalnoj i politickoj problematici, o kojoj se na stranicama ovog romana raspravlja, pa roman Zlocin i kazna izraduje ideološki roman izraden na osnovama kriminalne fabule. Fabula ovdje služi piscu zato da bi svoga junaka postavio pred eticki problem koji se isto tako fabulirano rješava. Razapet izmedu pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, Rraskoljnjikov terorizira, razmišlja i ispovijeda se. U njemu kao da pisac nastavlja motiv iz svog Dvojnika. U Rodionu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi zaista pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji citaoca stalno tjeraju na razmišljanje. Vec u samom imenu glavnog junaka vidimo da je on covjek u raskolu izmedu svoje humane biti i surovosti traženja koja pred njega postavlja životna stvarnost.
Zašto je Raskoljnikov ubio staru lihvarku? Ocigledno da bi svoju porodicu spasio bijede, poštedio svoju sestru koja da bi mu pomogla da se školuje bila spremna da se uda za jednog bogatog, ali surovog covjeka. Ali on je izvršio ovo ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije obican covjek koji poštuje moralne zakone koji su drugi stvorili, vec sposoban da sam stvori vlastiti zakon i da snosi ogroman teret odgovornosti, da svojim život opovrgne grižnju savjest i da podmuklim sredstvima (ubojstvom) postigne dobar cilj (da pomogne vlastitoj porodici i završi školovanje koje ce mu omoguciti da postane dobrocinitelj cijelog ljudskog roda), Bez imalo predrasuda prema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu.
Pocinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalistickih ideja mora uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu cak i od sasvim dobrog mladica koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zlocin.


SADRŽAJ:

Zlocin i kazna, roman je temeljen na poznatoj fabuli kriminalistickih romana. Naime, dogada se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od pocetka znamo tko je, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu, pa nas pocinje zanimati da li ce se i kako otkriti ubojstvo koje je pocinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije pocinjeno iz razloga banalnoga bogacenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim altruizmom – na taj nacin on ce pomoci cijelom društvu, njegovim siromašnim vršnjacima – te ga uopce zaokuplja jedna takva misao (da on može ubiti covjeka) pa ovaj zlocin prerasta u zlocin s predoumišljajem i na taj nacin razmatra se ideološki zlocin uopce. Ni istražitelj u romanu nije obican dovitljivi policajac, nego je izvrstan poznavalac ljudske duše, i konstantnim razgovorima on pomalo steže obruc oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku popušta – priznaje zlocin. Upravo to daje piscu priliku da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire. On si sada, nakon zlocina postavlja mnoga eticka i moralna pitanja. Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom sviješcu-mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je takoder pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev je zlocin – zlocin s predomišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim cinom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj licnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših, navodno humanih, ciljeva posluži zlocinom. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa Porfirijem Petrovicem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom – koja ga svojom smirenošcu i kršcanskim podnošenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju zlocina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u Evandelju - razrješuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doživio.

LIKOVI:

Rodion Raskoljnikov – mladi, inteligentan i obrazovan covjek, spreman pomoci siromašnim, nesretnim ljudima (s njima suosjeca), s razvijenom intelektualnom sviješcu, ali gnjevan i prezire sadašnji poredak u Rusiji i tu se pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zlocin kao što je ubojstvo. Iako se zanosi idejom da postoje tzv. neobicni, odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog opceg dobra cine zlocine njega na kraju satire savjest, on popušta i priznaje da je ubio staru lihvarku i njenu sestru Lizavetu. A utjehu i mir napokon nalazi u Sonji i Evandelju.
“Na nježnim crtama mladicevog lica na trenutak se pojavi osjecanje najdubljeg gadenja. Uzgred receno, on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih ociju, smed, povisok, tankovijast i stasit.....
On je bio tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, cak i naviknut na tako nešto, stidio da u takvim traljama danju izade na ulicu.”

Aljona Ivanovna – zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica
“To je bila sicišna, suhonjava stra baba od šezdesetak godina, užagrenih i zlobnih ocica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugacki i tanki vrat, koji je licio na kokošju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrucina, visio joj je pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki cas kašljala i stenjala. Mora da ju je mladic omjerio nekim cudnim pogledom, jer i u njenim ocima opet bljesnu on predašnja nepovjerljivost.”


Lizaveta Ivanovna – plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna
“To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noc je radila, drhtala pred njom i cak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovcicem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...”


Marmeladov – covjek dobrih namjera i velikog razumijevanja ali pijanica i propao, veoma voli i cijeni svoju obitelj
“To je bio covjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne grade, s prosijedom kosom i velikom celom, sa podbuhlim, žutim i cak zalenkastim licem od stalnog pijancenja i s otecenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste ocice. Ali u njemu je bilo nešto vrlo cudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo cak neko ushicenje – ako hocete, osjecao se i smisao i razum – ali u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno nekako držalo, i njime se on i zakopcavao, ocevidno ne želeci da se udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na cinovnicki nacin, ali vec poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, cekinja. Pa i u njegovim manirima se stvarno naziralo nešto cinovnicki dostojanstveno. Ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajuci poderane laktove na mokar i ljepljiv sto.”


Katarina Ivanovna – žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i s time ne nikako ne može pomiriti pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmucena i iscrpljena, a tubrkuloza ju je nacela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konacno nalazi svoj mir
“To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapecenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednaceno i isprekidano. Oci su joj blještale kao u groznica, ali njen pogled je bio oštar i ukocen. To sušicavo i uzbudeno lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijece koje je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak.
Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ina stvarno nije bila za Marmeladova...”

Dimitrije Prokofjic-Razumihin – jedini razumije Raskoljnikova i zapravo jedini je s kojim se on druži na univerzitetu, voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoci u nevolji i uvijek daje sve od sebe
“To je bio neobicno veseo, društven i do u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najbliži drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilicno bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok, mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je za veoma snažnog covjeka. Jedne noci je, u društvu, jednim udarcem oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopce ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uopce i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, ni kakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do ocaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobicnu studen. Bio je neobicno siromašan i potpuno sam, sam se izdržavao zaradujuci novac raznim poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao da izvuce neku korist, ali razumije se, samo zaradom. Jednu citavu zimu uopce nije ložio u sobi i tvrdio je da je tako cak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.”


Petar Petrovic Lužin – podao, zao i lažljiv, primitivan i veoma umišljen malogradanin, priglup i podmukao
“To je bio neki postariji gospodin, ukrucen, stasit, s izrazom opreznosti i mrzovolje na licu; on poce time što zastade na vratima gledajuci oko sebe uvredljivo – ne skrivenim cudenjem i kao da je ocima pitao: “Kuda sam ja to zabasao?” Nepovjerljivo i cak s afektacijom izvjesne uplašenosti, gotovo neke uvrijedenosti, razgledao je tijesnu i nisku Raskoljnikovljevu “brodsku kabinu”.”


Sonja – dobra, kršcanski požrtvovna, razumna, puna suosjecanja iako se i ona nalazi u vrlo teškim prilikama
“Cudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, rita, smrti i ocaja. I ona je bila u krpetinama; odjeca joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukrašena na ulicni nacin, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobicajena u tom narocitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekoraci; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz cetvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedolicnu svilenu haljinu u boji sa dugackim i smiješnim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrcila; i na svijetle cipele, i suncobrana, nepotreban nocu, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli slamni šeširic sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširica virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukocenih ociju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilicno lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim ocima.”


Avdotja Romanovna (Dunja) – pametna i razborita iako i tvrdoglava, snažnog karaktera vrijedna i poštena, voli majku i brata, požrtvovna
“Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobicno stasita, jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slicna bratu, ali ona se mogla nazvati cak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo-smedu, nešto svjetliju nego u brata; oci gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobicno dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna, svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada – jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku narocitu karakteristicnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalacki i od sveg srca!”

Pulherija Aleksandrovna – prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može se suociti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konacno smrt jedini izlaz
“Mada je Pulherija Aleksandrovna imala vec cetrdeset i tri godine, njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke predašnje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlade nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sacuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i cist žar srca. Uzgred cemo reci: ocuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota cak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je vec pocela da sijedi i opada, vec odavno su se pojavile sitne bore oko ociju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunjeckinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjecajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo cemu je mogla popustiti, na mnogo što je mogla pristati, cak i na ono što je proturjecilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odredena crta poštenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da prekoraci.”


Porfirije Petrovic – inteligentan covjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo obicni policijski službenik
“Porfirije Petrovic je bio raskomocen, u domacem ogrtacu, u veoma cistom rublju i izgaženim papucama. To je bio covjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i cak s trbušcicem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobicno ispupceno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malo prcasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilicno živahno i cak podsmješljivo. Ono i izgledalo cak i dobrodušno da mu nije smetao izraz ociju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih ociju nekako je cudno odudarao od citave njegove pojave, koja je u sebi imala cak nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi covjek na prvi put mnogo od nje ocekivati.”


Arkadije Ivanovic Svidrigajlov – strastveni kockar, razbludan covjek, dosta nemoralan, ali ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju života cini dobra djela, Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se ali treba imati hrabrosti nastaviti život
“Citav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepašcivalo. To je bilo nekakvo cudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilicno guste plave kose. Oci je imao nekako previše plave, a pogled nekako i suviše težak i ukocen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobicno mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom.”


PEJZAŽ:
“Nad gradom je ležala gusta, mlijecna magla. Svidirgajlov pode po klizavoj i prljavoj kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko noci nabujala voda Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra trava, mokro drvece i žbunje, i najzad onaj žbun...”

“Na ulici je bila strašna vrucina, a pored toga sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, prašina i onaj osobiti ljetni zadah, tako poznat svakom žitelju Peterburga koji nije u stanju da iznajmi ljetnikovac...”

Opis sobe

“To je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši covjek osjecao zebnju i sve mu se cinilo da ce glavom udariti u tavanicu. I namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; vec samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih vec odavno nije dotakla nicija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvucena cicom, a sad sva u ritama koja se pružila gotovo duž citavog zida i zauzimala polovinu širine cijele sobe.
To je bila Raskoljnikova postelja. Cesto je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlaceci se, bez deke i pokrivajuci se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao – i prljavo i cisto – da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol.


CITATI: Izdanje: Školska knjiga Zabreb, 1994

Ispovijed Marmeladova: 33,37,44,47str.

Opis lihvarkine sobe: 28,104str.

Raskoljnikova sobica: 50str.

Pejzaž: 205,572str.

Sonjina soba: 362 str.

Porfirijev kabinet: 381str.

Svidrigajlova soba: 568,569 str

Odnos Raskoljnikova prema Sonji: 371,372,378,461,464,479 str.
Dunji: 271,271,482,483,585 str.
Porfiriju: 296,297,396,397,400 str.

Clanak: 301-309 str.

Raskoljnikov-Napoleon: 317,320,471,475 str.

Unutrašnji monolozi Raskolj: 24,67,69,85,86,97,98,117,131,139,188,192,193,268,
359,360,471,476,484,496,555,585,587,601,609,610 str.



MORALNE I PSIHOLOŠKE KRIZE GLAVNIH JUNAKA U ROMANU ''ZLOČIN I KAZNA''

Roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog ''Zločin i kazna'' može se svrstati u psihološke romane, što potiče iz moralnih i psiholoških odrednica glavnih junaka. Pisac je veliki poznavalac psihologije, pa ne čudi da je stvorio roman trajne vrednosti, koji predstavlja neiscrpni izvor tumačenja postupaka i osobina glavnih likova. Roman je nastao davne 1866. godine i verna je slika raslojavanja društva, ali u tom društvu dominira beda, pa se čovekova egzistencija, u ovom slučaju primenjivo i kod ubice i ubijene, postavlja kao ključno pitanje, ali i objašnjenje uzroka i posledica kriza glavnih junaka. Kriminalistička crta romana doprinosi zanimljivosti samog dela, ali je bitno da je težište i suština romana usmerena na samog Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, glavnog junaka, i njegove motive za dela koja čini. Tumačenje psihologije glavnih likova umnogome olakšava česta upotreba unutrašnjeg monologa u piščevom stilskom izrazu. Ovo remek-delo zasnovano je na fabuli o ubistvu. Sve vreme je čitalac uz ubicu i njegov zločin, ali je nezaobilazna i za tumačenje najbitnija, njegova unutrašnja borba. Glavni junak nije zle duše. On čak i nije hteo da pokrade staricu, zelenašicu. Njegova motivacija leži u osnovnoj ideji o zatiranju zla uopšte. U romanu je starica ta koja je zla i lepo živi zahvaljujujući tuđoj nesreći. Splet je okolnosti koji je naveo Raskoljnikova da je ubije sekirom – siromaštvo, beda i uopšte, ljudsko stradanje i poniženje u društvu u kome je živeo. Naravno, ne i opravdanje za zločin! Raskoljnikov se hrani idejom da je izuzetnim ličnostima kroz čitavu istoriju dopušteno da uništavaju zulumćare i nametnike koji čine društvo nepravednim. Primer mu je i idol i sâm Napoleon. Dovoljno samouveren i egoista, glavni junak sebe smatra izuzetnim, počinje da razmišlja o tome, a samim tim i ovaj zločin postaje zločin s predumišljajem. On je, ustvari, počinio zločin zbog ideala. Na sreću ili nesreću glavnog junaka, istražitelj je dobar poznavalac ljudske duše, dovitljiv je i lukav policajac koji u čitavom romanu steže obruč oko glavnog junaka. Najbolje dat psihološki karakter likova vidi se baš u komunikaciji između ubice i policajca. Postavljena su brojna etička i moralna pitanja koja navode glavnog junaka da se stalno preispituje, a samim tim i otuđuje od sveta ne bi li razrešio svoje moralne i psihološke dileme.
Mnogobrojni su likovi u romanu, ali za moralni i psihološki rasplet glavnog junaka najbitnija je Sonja Marmeladova koja glavnog junaka verom dovodi do priznavanja zločina. On se predaje, odlazi u Sibir i tamo konačno nalazi volju za životom u ljubavi prema Sonji i Bibliji.
Svi likovi su psihološki dobro osmišljeni, ali je najizrazitije oslikan baš glavni lik sa svim moralnim i psihološkim pitanjima običnog čoveka. Tumačenje pobuda glavnih likova uslovljeno je i prostorom i vremenom prikazanim u romanu. Prostor je veoma skučen, a samim tim dočarava i životni stil glavnih junaka i njihovih položaja u društvu. Vreme je takođe oskudno, svega devet i po dana (dva pre ubistva i šest posle ubistva). Ostatak vremena je umetnički raspoređen na suđenje, odlazak u Sibir, odnos sa Sonjom...
Raskoljnikov ima sve odlike duple ličnosti. S jedne strane, on je principijelan, statičan i nepromenljiv u stavovima, ali s druge strane, itekako reaguje na spoljašne događaje i izrazito je netrpeljiv prema društvu. Stalno je prisutna suprotnost moralnih pogleda i principa u njemu.
Mlad je čovek, bivši student, obdaren je lepotom, pameću, samopouzdanjem, a opet, on je i pod teretom životno nametnutog siromaštva, patnje i usamljenosti. Celi život njegov, žalosno, ali istinito, može se svesti u tri faze, a sve se okreću oko počinjenog zločina – pre, za vreme i posle zločina. Racionalna priroda i snaga duha ga dovode do savršene podloge za zločin. Vidljivo je kolebanje: da ili ne!? Odustati ili ne odustati!? Ipak se odlučuje za zločin. Očito je nemiran i zbunjen, i naravno preplašen, ali je interesantno da u samom zločinu nastupa sasvim pribrano. Sada nastaje psihološki i moralni pakao ovog mladog čoveka. Jednim delom zna da mora prikriti zločin, a s druge strane nesvesno ukazuje na njega. Borba neprestano traje, lomi ga, uništava. Naizgled hladan, racionalan, siguran, a ustvari dubljom analizom vidi se da je to samo maska i uloženi napor da se prebrodi kriza. Danonoćno proživljava ono što je učinio, što ga dovodi do duševnog i fizičkog uništavanja. Sestrine suze i majčinu smrt ne može da prevari u svojim izmučenim osećanjima. Svojom jakom ličnošću, Sonju navodi na žrtvu, što se vidi u njenom dolasku za njim u Sibir. Ona i ne sluti da mu je to najveća moguća kazna, mnogo veća nego progon u Sibir i sama robija, koji nemaju snagu njegovog čina, pa ih ni on sam ne smatra dovoljnom kaznom.
Velika je muka ovog mladića koji je beg iz krajnje neimaštine video u samo jednom potezu. Odlučivši da izvrši zločin koji će mu zagorčati život, i ne sluti da više nema puta do poštenog i normalnog života, jer za zločin nema opravdanja. Može se pronaći razumevanje za njegove moralne i psihološke krize, može se razumeti starica koja je svojim načinom života dovela indirektno do svoje smrti. Razumevanje ličnosti postoji, ali je sigurno da opravdanja za zločin nema!!!

Comments