Навигација

Власници сајта

  • Snezana Solkotovic
  • Stojan Marjanovic

Недавна активност на сајту

LEKTIRA


Ivo Andric
Most na Žepi
Cetvrte godine svoga vezirovanja posrnu veliki vezir Jusuf, i kao žrtva
jedne opasne intrige pade iznenada u nemilost. Borba je trajala celu
zimu i prolece. (Bilo je neko zlo i hladno prolece koje nije nikako
dalo letu da grane.) A sa mesecom majem izide Jusuf iz zatocenja kao
pobednik. I život se nastavi, sjajan, miran, jednolican. Ali od onih
zimskih meseci, kad izmedu života i smrti i izmedu slave i propasti
nije bilo razmaka ni koliko je oštrica noža, ostade u pobedniku veziru
nešto stišano i zamišljeno. Ono neizrecivo, što iskusni i napaceni
ljudi cuvaju u sebi kao skrovito dobro, i što im se, samo pokatkad,
nesvesno odražava u pogledu, kretnji i reci.

Živeci zatocen, u osami i nemilosti, vezir se setio svoga porekla
i svoje zemlje. Jer, razocaranje i bol odvode misli u prošlost. Setio
se oca i majke. (Umrli su oboje još dok je on bio skroman pomocnik
nadzornika carskih štala, i on je dao da im se opervaze grobovi kamenom
i podignu beli nadgrobni nišani.) Setio se Bosne i sela Žepe, iz kog su
ga odveli kad mu je bilo devet godina.

Bilo je prijatno, tako u nesreci, misliti na daleko zemlju i
raštrkano selo Žepu, gde u svakoj kuci ima prica o njegovoj slavi i
uspehu u Carigradu, a gde niko ne poznaje i ne sluti nalicje slave ni
cenu po koju se uspeh stice.

Još toga istog leta on je imao prilike da govori s ljudima koji su
dolazili iz bosne. Raspitivao je, i kazivali su. Posle buna i ratova
bejahu naišli nered, oskudica, glad i svakojake bolesti. On odredi
znatnu pomoc svima svojima, koliko god ih još ima u Žepi, i u isto
vreme naredi da se vidi šta im je najpotrebnije od gradevina. Javiše mu
da ima još cetiri kuce Šetkica i da su ponajimucniji u selu, ali da je
i selo i sav taj kraj osiromašio, da im je džamija oronula i pogorela,
cesma presahla; a najgore im je što nemaju mosta na Žepi. Selo je na
bregu kraj samog utoka Žepe u Drinu, a jedini put za Višegrad ide preko
Žepe, pedesetak koraka poviše ušca. Kakav god most nacine od brvana,
voda ga odnese. Jer, ili nabuja Žepa, naglo i iznenada kao svi gorski
potoci, pa podrije i otplavi grede; ili nadode Drina, pa zajazi i
zaustavi Žepu kod ušca, i ona naraste i digne most kao da ga nije ni
bilo. A zimi se opet uhvati poledica po brvnima, pa da se polome i
stoka i ljudi. Ko bi im tu most podigao, ucinio bi im najvece dobro.

Vezir dade šest cilima za džamiju i novaca koliko treba da se pred
džamijom podigne cesma sa tri lule. I u isto vreme odluci da im podigne
most.

U Carigradu je tada živeo jedan Italijan, neimar, koji je gradio
nekoliko mostova u okolini Carigrada i po njima se procuo. Njega najmi
vezirov haznadar i posla sa dvojicom dvorskih ljudi u Bosnu.

Stigli su još za snega u Višegrad. Nekoliko dana uzastopce su
gledali zacudeni Višegradani neimara kako, pognut i sed, a rumen i
mladolik u licu, obilazi veliki kameni most, tucka, medu prstima mrvi i
na jeziku kuša malter iz sastavaka i kako premerava koracima okna.
Zatim je nekoliko dana odlazio u Banju, gde je bio majdan sedre iz
kojeg je vaden kamen za višegradski most. Izveo je argate i otkopao
majdan, koji je bio posve zasut zemljom i obrastao šipragom i boricima.
Kopali su dok nisu našli široku i duboku žilu kamena, koji je bio
jedriji i belji od onog kojim je zidan višegradski most. Odatle se
spustio niz Drinu, sve do Žepe, i odredio mesto gde ce biti skela za
prevoz kamena. Tada se jedan od one dvojice vezirovih ljudi vratio u
Carigrad s racunom i planovima.

Neimar ostade da ceka, ali nije hteo da stanuje ni u Višegradu ni
u kojoj od hrišcanskih kuca ponad Žepe. Na uzvisini, u onom uglu što ga
cine Drina i Žepa, sagradi brvnaru - onaj vezirov covek i jedan
višegradski kjatib su mu bili tumaci - i u njoj je stanovao. Sam je
sebi kuvao. Kupovao je od seljaka jaja, kajmak, luk i suvo voce. A
mesa, kažu, nije nikad kupovao. Povazdan je nešto tesao, crtao,
ispitivao vrste sedre ili osmatrao tok i pravac Žepe.

Uto se iz Carigrada vratio onaj cinovnik sa vezirovim odobrenjem i
prvom trecinom potrebnog novca. Otpoce rad. Svet nije mogao da se
nacudi neobicnom poslu. Nije ni nalicilo na most ono što se radilo.
Najpre pobiše ukoso preko Žepe teške borove grede, pa izmedu njih dva
reda kolja, prepletoše prucem i nabiše ilovacom kao šanac. Tako
svratiše reku, i jedna polovina korita ostade suva. Upravo kad su
dovršili taj rad, prolomi se jednog dana, negde u planini, oblak, i
zacas se zamuti i nabuja Žepa. Tu istu noc provali vec gotov nasip po
sredini. A kad sutradan osvanu dan, voda je bila vec splasna; ali je
pleter bio isprovaljivan, kolje pocupano, grede iskrivljene. Medu
radnicima i u narodu pode šapat da Žepa ne da mosta na se. Ali vec
treci dan naredi neimar da se pobija novo kolje, još dublje, i da se
isprave i poravnaju preostale grede. I opet je iz dubine odjekivalo
kamenito recno korito od maljeva i radnicke vike i udaraca u ritmu.

Tek kad sve bi spremljeno i gotovo, i dovucen kamen iz Banje,
stigoše klesari i zidari, Hercegovci i Dalmatinci. Podigoše im
drvenjare, pred kojima su klesali kamen, beli od kamene prašine kao
vodenicari. A neimar je obilazio oko njih, saginjao se nad njima i
merio im svaki cas rad žutim limenim trougaonikom i olovnim viskom na
zelenom koncu. Vec su bili s jedne i s druge strane prosekli kamenitu i
strmu obalu, kad ponestade novca. Nasta zlovolja medu radnicima i u
narodu mrmljanje da od mosta nece biti ništa. Neki koji su dolazili iz
Carigrada pricali su kako se govori da se vezir promenio. Niko ne zna
šta mu je, da li je bolest ili su neke brige, tek on biva sve
nepristupacniji i zaboravlja i napušta vec otpocete radove i u samom
Carigradu. Ali posle nekoliko dana stiže vezirov covek sa zaostalim
delom novca, i gradnja se nastavi.

Na petnaest dana pred Mitrovdan, svet koji je prelazio Žepu preko
brvana, malo poviše gradnje, primeti prvi put kako se s obe strane reke
pomalja beo gladak zid od tesana kamena, opleten sa svih strana skelama
kao paucinom. Od tada je rastao svakog dana. Ali uto padoše prvi
mrazevi i rad se obustavi. Zidari odoše kucama, na zimovanje, a neimar
je zimovao u svojoj brvnari, iz koje nije gotovo nikud izlazio,
povazdan pognut nad svojim planovima i racunima. Samo je radnju
priglédao cesto. Kad, pred prolece, stade led pucati, on je svaki cas,
zabrinu, obilazio skele i nasipe. Pokatkad i nocu, sa lucem u ruci.

Još pre Ðurdevdana vratiše se zidari i rad otpoce ponovo. A tacno
u pô leta bi posao dovršen. Veselo oboriše radnici skele, i iz toga
spleta od greda i dasaka pojavi se most, vitak i beo, sveden na jedan
luk od stene do stene.

Na svašta se moglo pomisliti pre negoli na tako cudesnu gradevinu
u rastrganu i pustu kraju. Izgledalo je kao da su obe obale izbacile
jedna prema drugoj po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili,
sastavili u luk i ostavili tako za jedan trenutak, lebdeci nad ponorom.
Ispod luka se videlo, u dnu vidika, parce modre Drine, a duboko pod
njim je grgoljila zapenjena i ukrocena Žepa. Dugo nisu oci mogle da se
priviknu na taj luk smišljenih i tankih linija, koji izgleda kao da je
u letu samo zapeo za taj oštri mrki krš, pun kukrikovine i pavite, i da
ce prvom prilikom nastaviti let i išceznuti.

Iz okolnih sela povrve svet da vidi most. Iz Višegrada i Rogatice
su dolazili varošani i divili mu se, žaleci što je u toj vrleti i
divljini a ne u njihovoj kasabi.

- Valja rodit vezira! - odgovarali su im Žepljani i udarali dlanom
po kamenoj ogradi, koja je bila prava i oštrih bridova, kao da je od
sira rezana a ne u kamen secena.

Još dok su prvi putnici, zastajkujuci od cudenja, prelazili preko
mosta, neimar je isplatio radnike, povezao i natovario svoje sanduke sa
spravama i hartijama, i zajedno sa onim vezirovim ljudima krenuo put
Carigrada.

Tek tada pode po varoši i po selima govor o njemu. Selim, Ciganin,
koji mu je na svom konju dogonio stvari iz Višegrada i jedini zalazio u
njegovu brvnaru, sedi po ducanima i prica, bogzna po koji put, sve što
zna o strancu.

- Asli i nije on covek k'o što su drugi ljudi. Ono zimus dok se
nije radilo, pa mu ja ne otidi po desetak-petnaest dana. A kad dodem, a
ono sve neraspremljeno k'o što sam i ostavio. U studenoj brvnari on
sjedi sa kapom od mededine na glavi, umotan do pod pazuha, samo mu ruke
vire, pomodrile od studeni, a on jednako struce ono kamenje, pa piše
nešto; pa struže, pa piše. Sve tako. Ja otovarim, a on gleda u mene
onim zelenim ocima, a obrve mu se nakostriješile, bi reko proždrijece
te. A nit govori nit romori. Ono nikad nisam vidio. I, ljudi moji,
koliko se namuci, eto godinu i po, a kad bi gotov, pode u Stambul i
prevezosmo ga na skeli, odljuma na onom konju: ama da se jednom
obazrije jal na nas jal na cupriju! Jok.

A ducandžije ga sve više ispituju o neimaru i njegovom životu, i
sve se više cude i ne mogu da nažale što ga nisu bolje i pažljivije
zagledali dok je još prolazio višegradskim sokacima.

A neimar je dotle putovao, i kad bi dva konaka do Carigrada,
razbole se od kuge. U groznici, jedva se držeci na konju, stiže u grad.
Odmah svrati u bolnicu italijanskih franjevaca. A sutradan u isto doba
izdahnu na rukama jednog fratra.

Vec iduceg dana, ujutro, izvestiše vezira o neimarovoj smrti i
predadoše mu preostale racune i nacrte mosta. Neimar je bio primio samo
cetvrti deo svoje plate. Iza sebe nije ostavio ni duga ni gotovine, ni
testamenta ni kakvih naslednika. Posle dužeg razmišljanja, odredi vezir
da se od preostala tri dela jedan isplati bolnici, a druga dva daju u
zadužbinu za sirotinjski hleb i corbu.

Upravo kad je to naredivao - bilo je mirno jutro potkraj leta -
donesoše mu molbu jednog mladog a ucenog carigradskog mualima, koji je
bio iz Bosne rodom, pisao vrlo glatke stihove, i koga je vezir s
vremena na vreme darivao i pomagao. Cuo je, kaže, za most koji je vezir
podigao u Bosni i nada se da ce i na tu, kao na svaku javnu gradevinu,
urezati natpis da se zna kad je zidana i ko je podiže. Kao uvek, on i
sad nudi veziru svoje usluge i moli da ga udostoji da primi hronogram
koji mu šalje i koji je s velikim trudom sastavio. Na priloženoj tvrdoj
hartiji bio je fino ispisan hronogram sa crvenim i zlatnim inicijalom:

Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština

Pružiše ruku jedna drugoj,

Nastade ovaj krasni most,

Radost podanika i dika Jusufova

Na oba sveta.

Ispod toga bio je vezirov pecat u ovalu, podeljen na dva nejednaka
polja; na vecem je pisalo: Jusuf Ibrahim, istinski rob božji, a na
manjem vezirova deviza: U cutanju je sigurnost.

Vezir je sedeo dugo nad tom molbom, raširenih ruku, pritiskujuci
jednim dlanom natpis u stihovima, a drugim neimarove racune i nacrt
mosta. U poslednje vreme on je sve duže razmišljao nad molbama i
spisima.

Prošle su, još letos, dve godine od njegova pada i zatocenja. U
prvo vreme, posle povratka na vlast, on nije primecivao kakve promene
na sebi. Bio je u najlepšim godinama kad se zna i oseca puna vrednost
života; pobedio je sve protivnike i bio mocniji nego ikad pre; dubinom
skorašnjeg pada mogao jer da meri visinu svoje moci. Ali što je više
odmicalo vreme, njemu se - umesto da zaboravlja - u secanju sve cešce
javljala pomisao na tamnicu. Ako je i uspevao ponekad da rastera misli,
on nije imao moci da spreci snove. U snu poce da mu se javlja tamnica,
a iz nocnih snova je, kao neodreden užas, prelazila u javu, i trovala
mu dane.

Postade osetljiviji za stvari oko sebe. Vredali su ga izvesni
predmeti koje pre nije ni primecivao. Naredio je da se digne sav somot
iz palate i zameni svetlom cohom koja je glatka, meka i ne škripi pod
rukom. Omrznu sedef, jer ga je u mislima vezivao s nekom studenom
pustoši i osamom. Od dodira sedefa i od samog pogleda na nj trnuli su
mu zubi i prolazila jeza uz kožu. Sve pokucstvo i oružje u kom je bilo
sedefa odstranjeno je iz njegovih soba.

Sve poce da prima sa prikrivenim ali dubokim nepoverenjem. Odnekud
se ustali u njemu ova misao: svako ljudsko delo i svaka rec mogu da
donesu zlo. I ta mogucnost poce da veje iz svake stvari koju cuje,
vidi, rekne ili pomisli. Pobednik vezir oseti strah od života. Tako je
i ne sluteci ulazio u ono stanje koje je prva faza umiranja, kad covek
pocne da s više interesa posmatra senku koju stvari bacaju nego stvari
same.

To je zlo rovalo kidalo u njemu, a nije mogao ni pomisliti da ga
kome ispovedi i poveri; pa i kad to zlo dovrši svoj rad i izbije na
površinu, niko ga nece poznati; ljudi ce kazati prosto: smrt. Jer,
ljudi i ne slute koliko ima mocnih i velikih koji tako cutke i
nevidljivo, a brzo, umiru u sebi.

I ovoga jutra vezir je bio umoran i neispavan, ali miran i sabran;
ocni kapci su mu bili tešli a lice kao sledeno u svežini jutra. Mislio
je na stranca neimara koji je umro, i na sirotinju koja ce jesti
njegovu zaradu. Mislio je na daleku brdovitu i mracnu zemlju Bosnu
(oduvek mu je u pomisli na Bosnu bilo neceg mracnog!), koju ni sama
svetlost islama nije mogla nego samo delimicno da obasja, i u kojoj je
život, bez ikakve više uljudenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor.
I koliko takvih pokrajina ima na ovom božjem svetu? Koliko divljih reka
bez mosta i gaza? Koliko mesta bez pitke vode, i džamija bez ukrasa i
lepote?

U mislima mu se otvarao svet, pun svakojakih potreba, nužde, i straha pod raznim oblicima.

Sunce je bleštalo po sitnoj zelenoj ceramidi na kiosku u vrtu.
Vezir obori pogled na mualimov natpis u stihovima, polako podiže ruku i
precrta dvaput ceo natpis. Zastade samo malo, pa onda precrta i prvi
deo pecata sa svojim imenom. Ostade samo deviza: U cutanju je
sigurnost. Stajao je neko vreme nad njom, a onda podiže ponovo ruku i
jednim snažnim potezom izbrisa i nju.

Tako ostade most bez imena i znaka.

On je, tamo u Bosni, blještao na suncu i sjao na mesecini, i
prebacivao preko sebe ljude i stoku. Malo - pomalo, išceznu posve, onaj
krug razrovane zemlje i razbacanih predmeta koji okružuju svaku novu
gradnju; svet raznese i voda otplavi polomljeno kolje i parcad skela i
preostalu gradu, a kiše sapraše tragove klesarskog rada. Ali predeo
nije mogao da se priljubi uz most, ni most uz predeo. Gledan sa strane,
njegov beo i smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i
iznenadivao putnika kao neobicna misao, zalutala i uhvacena u kršu i
divljini.

Onaj koji ovo prica, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i
sazna postanak. To je bilo jednog vecera kad se vracao iz planine, i
umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani,
ali prohladne noci. Kad se naslonio ledima na kamen, oseti da je još
topao od dnevne žege. Covek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan
vetar; prijatan i cudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se
sporazumeše. Tada je odlucio da mu napiše istoriju.

Hajduci - Branislav Nušić
Branislav Nusic - “Hajduci”

Vec u predgovoru Branislav Nusic naglasava da je knjiga opis njegovih dozivljaja iz detinjstva na jednom starom velikom hrastu pored obale Dunava na koji bi se popeli on i jos njih petorica i redovno druzili cetvrtkom i nedeljom. Bilo ih je sestorica “stalnih”: Zika Dronja koji nikako nije mogao da zapamti lekcije koje je ucio, a zvali su ga Dronja jer je bio sav rasklimatan i sve je visilo na njemu, a sveske i odeca su mu stalno bile prljave od mrlja mastila. Mile Vrabac je dobio nadimak vrabac jer je uvek kopao po dzepovima, vadio mrve od hleba i grickao ih. Bio je jedan od najgorih ucenika. Jedino sto je znao da odgovara su bili predmeti iz hriscanske nauke ili istorije. Mita Trta jee oko svega umeo da se rasplace. Imao je dobro srce, ali je bio jako lenj. U skoli kad je odgovarao odgovarao je najkrace moguce i sporo kao da je to preveliki zamor za njega. Najteze mu je bilo da ujutro ustane iz kreveta pa su ga u kuci prozvali Trta i taj nadimak mu je ostao. Laza Cvrca je bio najduhovitiji,najmanji i najveca kukavica. Umeo je svasta da izvodi, da stavi nogu iza vrata ili da napravi lice kao zaba, ali je mucao kad treba da odgovara od prvog razreda gimnazije. Da li je stvarno mucao ili se pravio blesav kao Sima Gluvac nikad se nije saznalo. Sima Gluvac dok su se igrali nije bio gluv, ali kad je trebao da odgovara pravio se da ne cuje pitanje nego je odgovarao ono sto je znao, cak i stivo iz drugih predmeta. Jednog dana su u razred dosli razredni, profesor i lekar i poceli da ga ispituju jer su culi od nekog da on uopste nije gluv. Pravio se on i dalje gluv, sve dok nisu sapatom rekli da treba da dobije batine. Iako su saputali Sima ih je cuo i poceo da place. Onda je pokusao da se izvuce da cuje samo na jedno uvo, pa da je odjednom poceo da cuje i na drugo, ali su ga otpustili iz skole sa pravom da polaze ispit koji nije polozio, pa je ponavljao prvi razred. Ceda Brba je nadimak Brba dobio jer se jednom pogresno potpisao na kontrolnom. Izbacili su ga iz skole jer je bio prava napast, znao je kako drugu decu da povuce da ne uce i tako je postao pekarski segrt. Bio je najjaci od svih i lagao je mnogo kako gvozdenu sipku moze da savije rukama, kako su mu u cirkusu nudili pare da se tuce, svi su znali da laze, ali su se pravili da mu veruju jer su ga se plasili. Ali bio je pravedan, stitio je slabije. Jednom je u skolu doneo neki prasak koji je prosuo izmedju klupa po podu i od kog su se svi cesali. Profesor se iznervirao jer se ceo razred cesao, ali onda je pocelo i njega da svrbi, pa je pokusao da ispituje, ali nije islo i onda je ceo razred pustio kuci. Za sebe Nusic kaze da je jedini o sebi mislio kao o dobrom detetu. Nije bio dobar djak. Nije voleo da ide u skolu i jednom kad ga je zaboleo zub majka ga nije pustila da ide. Od tada kako nekog, majku, oca, sestru, brata, zaboli zub, on ne ode u skolu. Profesori su ga kaznili za to. Cetvrtkom posle podne nisu imali skolu da bi radili domace, ali je to bio njihov najomiljeniji dan na hrastovom drvetu. Poceli bi da pricaju o necemu, pa presli na drugu temu, i tako redom sve dok im ne bi dojadilo, pa bi napravili loptu od kucine i na poljani igrali fudbal sve do veceri. Nedeljom je bilo drugacije. Ceda Brba je dolazio samo nedeljom, poranio bi i od rane zore sedeo na stablu cekajuci drustvo i najvise pricao o svojim “podvizima”. Neki su bili i istina. Na jednom vasaru je neki Italijan imao svoju tacku sa majmunom obucenim u generalsko odelo i dresiranim psom koji je bio osedlan kao konj. Italijan bi sa majmunom izveo prvi deo tacke, a onda mu na Italijanskom rekao “Avanti” (u prevodu “Napred”) i majmun bi skocio na psa i tako bi optrcali nekoliko krugova na odusevljenje publike. Ceda je doveo nekog velikog pakosnog psa i kad je Italijan rekao ‘Avanti’ pustio ga. Ovaj je nasrnuo na italijanovog psa da ga zakolje i sigurno bi to i uradio da mu u jednom trenutku izbezumljeni majmun nije skocio na ledja i cvrsto ga uhvatio za vrat. Ovaj se silno uplasio i krenuo da bezi. Nasli su ih u sumi, majmun je bio na drvetu i tek posle mnogo ubedjivanja je pristao da sidje i onda je zagrlio Italijana onako uplaseno kao da je covek, dok je pas iznemogao lezao. U drugom kraju sela je ziveo Matamuta. Ime mu je bilo Mata, ali je bio nem od rodjenja, pa su ga prozvali Matamuta. Bio je neverovatno jak i klonio se druge dece, radio je oko kuce sa ocem. O njegovoj snazi su se medju decom pricale legende. To je jako iznerviralo Cedu Brbu i i krenuo je sa dvojicom da ga izazove na tucu da se vidi ko je veci junak. Kad su stigli blizu setio se kako nije namazao ruke uljem i kako tako ne moze da se bori. Neki su poverovali neki ne. Sledece nedelje je dosao sa zavijenom glavom i opisao kako je isprebijao Matamutu, ali je drustvo saznalo da ga je dan ranije premlatio gazda. Naravno svi su se pravili da mu veruju. Dosao je na hrast i svima rekao da je resio da ide u hajduke. Celo drustvo ga je odgovaralo i pricalo kako su hajduci losi jer otimaju, napadaju, rade ruzne stvari. Ali onda ih je Brba ubedio da rade i dobre stvari i pitao ko bi jos isao u hajduke. Cvrca se prvi prijavio. Kad ga je zapanjeno drustvo pitalo zasto odgovorio je kako ga majka svake subote kupa, pa bi on otisao u hajduke samo da se toga spase. Onda je pristao i Dronja. Ostalo drustvo se neckalo. Posto je bila sreda, dogovorili su se da se sutradan nadju na hrastu i kazu sta je ko odlucio. Nije bila laka odluka. Nekada, za vreme Turaka hajduci su stitili narod. Na sastanku u Orascu sa Karadjordjem, skupile su se sve hajducke staresine, od kojih su najpoznatiji Hajduk Veljko i Stanoje Glavas, najstariji medju njima. Prvo su njega pitali da vodi ustanak, ali on nije prihvatio pa su onda izabrali Karadjordja. Ti hajduci su bili slavljeni junaci i drustvo se razislo razmisljajuci da li ovi danasnji hajduci jesu junaci ili samo razbojnici. Sledeceg dana su se dogovorili da ce svi u hajduke. Igrali su se hajduckih igara, bacanje kamena s ramena, napravili gusle i pred vece se dogovorili da se nadju u starom mlinu na kraju sela koji je davno izgoreo i niko ga nije popravljao niti je bilo ko tu zalazio. Tu su izabrali Cedu Brbu za ‘Arambasu - staresinu. Sutradan je skola bila zatvorena do daljneg zbog epidemije. Celo drustvo se okupilo na hrastu i onda je ‘Arambasa odlucio da se sutradan u rano jutro nadju na grobu Makse Zabe i poloze zakletvu. Maksa Zaba nije bio nikakav junak, nego lopov koga su streljali posto je ubio nekoga u pljacki i tu sahranili. Na tom mestu su pre njega bili streljani i sahranjeni hajduci, ali su njihovi grobovi nestali tokom vremena, ostao je vidljiv samo taj grob. Tu su se zakleli, ali se Cvrca nije pojavio. Objasnio je tog popodneva na hrastu da nije izdajica nego da je zamolio majku da ga rano probudi jer ide da polaze zakletvu za hajduke, a ujutro mu je u sobu usao otac sa kajsem i isprebijao ga. Odlucise da mu sude popodne u starom mlinu jer je prekrsio zavet cutanja. Posle vecanja svi su bili za to da se zavezani Cvrca odveze i da mu se oprosti, te da u subotu ode na grob i polozi zakletvu sa Cedom i Vrapcem. U nedelju nisu otisli do hrasta nego se svako kod kuce spremao za polazak u hajduke. Sutradan ujutro svi su se nasli i krenuli. Od “oruzja” su imali noz, viljusku i iglu. Prvu noc su napravili plan kako da opljackaju putnicka kola, izabrali Vrapca za guslara, zapalili vatru i u gluvo doba noci prvo Ceda, a onda ostali za njim, zavrsili na drvetu jer ih je uplasio magarac, kog nisu u prvom trenutku videli jer je bila noc. Kad su uvideli da je magare, vratili su se kod vatre, ali niko nije mogao da zaspi, pa je Ceda Brba predlozio da svako isprica po jednu pricu, da prekrate vreme do jutra. Brbina prica je bila o Caru koji nije umeo da nadje odgovor na 3 pitanja – kada je covek najjaci, kako da izbegne smrt i da li treba da slusa samo sebe ili i savete prijatelja. Zbog tih pitanja se preobukao u prosjaka i obisao pola sveta dok nije cuo za jedno dete Marka Kraljevica za koga su pricali da je pre nego sto je napunio godinu dana prohodao i progovorio, da je sa godinu dana bio vec toliko jak da je rukama lomio orahe, sa dve godine jahao, ali nije to bilo najbitnije. Kaludjeri iz manastira Treskavica bi silazili u Prilep da se dive njegovoj mudrosti. Kad je car u prosjackom odelu nasao Marka ovaj mu je odgovorio da je covek najjaci kad brani pravdu, da zivi posle smrti ako je cinio dobra dela i da je dobro slusati savete prijatelja jer retko ko voli da vidi svoje mane. Car se zadivio odgovorima i vratio u svoje carstvo, a Marku poslao poklone koje je ovaj razdelio sirotinji. Zadrzao je samo zlatni mac i buzdovan. Gluvaceva prica je o mladom kozaru koji je u planinama cuvao koze od jutra do veceri. Jednog dana vide da je jedno jare otislo previsoko, i pope se na stenu da ga spusti kad ugleda predivan cvet koji je jare htelo da pase. On spusti jare u stado i kako je cvet bio lep, ali skoro uvenuo bez vode, ode do izvora, napuni svoju kapicu vodom i zali cvet. Otad ga je zalivao svaki dan i uzivao u njegovoj lepoti i mirisu. Jednog dana je oluja polomila cvet i kozar je proveo ceo dan trazeci ga. Nasao ga je u sumi i odneo kuci i stavio u vodu gde se cvet malo oporavio. Te noci je sanjao san u kom mu je starac rekao da ode tamo gde je bio cvet i da ce naci blago kad pomeri stene. I stvarno mladi kozar je nasao blago, ali nije hteo da ga dira jer nije bilo njegovo. Kad je uvece zabrinut za cvet stigao kuci zatekao je prelepu devojku koja mu je objasnla da je ona bila taj cvet nastao iz suze njene majke Carice koju je otac oterao od sebe. Pre nego sto je posla u beli svet, sklonila je blago tamo. Devojka mu rece da je svo blago njegovo jer je ona njegova jer joj je jedini prisao, negovao je i voleo. Trtina prica je o snu u kom je sanjao da je car i da cini dobra dela ljudima. Kad su ga dvorjani pitali sta on zeli naredio je da mu se kupe crvene bonbone, napravi torta i upregnu kocije sutradan. Sanjao je dalje kako se najeo bonbona i probudio se taman kad je trebao da pocne da jede tortu. Ceo dan je bio tuzan i samo je sluzavki ispricao svoj san jer je umela da tumaci snove. Rekla mu je da ce mu se brzo nesto desiti, da mi predstoji velika radost i da ce mu se do podneva desiti sve to. U medjuvremenu je njegov otac izasao iz crkve, sreo profesora koji mu je o Trti rekao sve najgore, dosao besan kuci, izmlatio ga kao nikad i kad je Trta pitao sluzavku kako je tako lose protumacila san ona mu je odgovorila da je pogodila jednu stvar, a to je da ce se sve vrlo brzo desiti. Vrapceva prica je o misu koji nije mogao da izadje iz svoje rupice od macka koji se namerio da ga pojede. Zapoceo je pricu sa mackom i dogovorili su se da macak ne dira njega, a da mu on dovodi druge miseve da ih pojede tako sto ce im reci da je macak liznuo rakiju i napio se. Dogovorili su se da mis izadje iz svoje rupice i pokaze ostalima da moze da skace po macku i slobodno se seta. Mis je doveo miseve i rekao im da je macak pijan, izasao iz rupe i poceo da skace po njemu i oko njega, i poceo da mu gricka brkove. Macak ga je u tom trenutku scepao u zube i rekao mu da nece dirati druge miseve, ali da ce njega ubiti jer je izdao svoj rod i da zna da ce tako sutra izdati i njega. I pojeo ga. Cvrcina prica je o njegovom bratu Peri koji je krenuo da cupa kose sestrinim lutkama. Majka ga je videla i istukla, a sestra se jako naljutila na njega. Posto je bio dobar lazov Pera je uspeo da ubedi sestru da su se lutke same pocupale jer su se posvadjale u ormanu, gde ih je sestra sklanjala od njega, koja je bila lepsa u izlogu, dok nije bila kupljena. Dronjina prica je o bogatasu koji je stekao veliko bogatstvo svojim radom, pomagao siromahe i nije bio cicija, ali je bio zabrinut da li ce njegov sin moci to blago da sacuva ili ce se pokvariti od silnih para za koje ni dan nije radio. Jednu noc je uzidao blago u zidove dok sin nije bio tu i pred jutro polomio prozore da izgleda da su pokradeni. Sinu je bilo zao blaga, ali jos vise oca, i poceo je da radi sve vreme stedeci. Ustedeo je za konja i rekao ocu da bi je stedeo sve vreme i da ce sa konjem vise zaradjivati i vise stedeti i da ce otvoriti malu radnjicu pa da ce jos bolje ziveti. Kad je otac to cuo, poslao ga je da kupi budak i naterao da razbije zidove. Kad je video blago, sin je pitao oca zasto je to uradio. Otac mu je rekao da je hteo da ga nauci kako je tesko steci i sacuvati bogatstvo. Moja prica (Nusiceva) je o Raki Pustoglavicu, jedincu sinu, jako nevaljalom i neposlusnom detetu. Roditelji su bili ocajni. Jednog dana odose u cirkus i otac vide dresera zivotinja kako izvodi svoju tacku sa raznim zivotinjama i ode kod njega sa molbom da vidi moze li mu pomoci oko sina. Dreser se slozi i dodje u njihovu kucu. Posto Raka nije hteo da mu pridje, on uze korbac i izmlati ga. Za ruckom Raka odgurnu tanjir sa supom, a dreser ga opet izmlati i rece roditeljima da mu daju da jede tek kad bude molio. Posle rucka mu zapreti ako ne nauzi sve sto ima do sutra, da ce lose proci. Sutradan je Raka sve naucio. Dreser objasni roditeljima da nije lepo decu vaspitavati batinama, ali da je to bio jedini nacin. Od tog dana Raka se potpuno promenio i deca su ga prozvala: Dresirani Raka. U tim pricama su jedan po jedan zaspali. Probudili su se umorni, nazuljani, smrznuti, gladni i zedni. Nisu znali sta da jedu, probali su tikvu,travu,zemlju,koru drveta, nigde nije bilo vode, a bili su suvise slabi da krenu u napad. U medjuvremenu su roditeli otkrili da dece nema kod kuce. Kad je pala noc majke su vec bile jako zabrinute, a ocevi besni. Sledece jutro skupise se ocevi i odoce kod Nacelnika i ispricase mu kako stoji stvar, a posto je ovaj bio dobar poce odmah da istrazuje. Prvo se raspitao o pekarskom kalfi, Dronji i saznao da ga je pekar istukao i oterao jer mu je ukrao 2 perece. Nacelnik naredi da se pretrazi suma i decu pred kraj drugog dana iznemoglu i sklupcanu na zemlji nadje jedan pandur sa batinom i zajedno sa magaretom ih zakljuca u svoj svinjac pun buva, pred noc im dade hleba i slame za spavanje. Ujutro, posto je dojavio Nacelniku da ih je nasao, povede ih u njihovo selo. Nacelnik dojavi roditeljima da sacekaju “hajduke” na putu da se ne bi brukali pred selom. Uprkos ocekivanjima dece da ce ih roditelji izljubiti srecni sto ih vide, ocevi ih odmah isprebijase. Ceda Brba je dobio batine i od bivseg gazde jer mu je iz zlobe kad ga je ovaj otpustio, rasekao dzakove sa brasnom, otsekao konopac za kantu za bunar i pustio kanarinca iz kaveza kog je gazda obozavao. 2 nedelje niko nije dosao na Hrastovo stablo. Svi su bili otpusteni iz skole. Celo selo im se smejalo. Posle 2 nedelje su se svi skupili sem Cede koji je presao da segrtuje kod jednog opancara. I tu su se zarekli da nikad vise nece praviti takve gluposti.
20000 milja pod morem - Žil Vern
JULES VERNE - 20 000 MILJA POD MOREM
LICA:profesor Arronax,Savjet,Kanađanin,Ned Land,kapetan Nemo
MJESTO RADNJE:u dubinama mora
VRIJEME RADNJE:19.stoljeće
TEMA:pustolovine i plovidba podmornicom
OSNOVNA MISAO:normalan život na zemlji je privlačnij od svega blaga i zlata pod morem
SADRŽAJ:Godinu 1886. svi ljudi po pojavi morskog čuda.Koji god brodovi išli na istraživanj vratili su se bez rezultata.Neki su mislili da je to čudovište neprirodne snage, a druči su mislili sa je to podmornica sa beskrajno jakom pokretnom snagom:Tako je jedan brod krenuo u istraživanje namjerom da se ne vrati dok nešto ne sazna.Na tom brodu je bio profesor Arronax,njegov vječni pratilac Savjet i Kanađanin Ned Land.Profesor Arronax je rekao svim mornarima da gledaju u more ne bi li ugledali čudovište.Na moru se pojavila velika riba i prevrnula brod.Arronax,Savjet i Ned Land su skočili u more.Ugledali su podmornicu i popeli se na nju.Vrata podmornice im je otvorio kapetan Nemo.Sutradan je kapetan Nemo vodio Arronax,Savjeta i Ned Landa na ronjenje da upoznaju svijet pod morem.Tu su bile razne Školjke,ribice i različite morske trave.Arronax,Savjet i Ned Land su se čudili ljepoti morskog dna.Kapetan Nemo se hvalio podmornicom koja se zvala "NAUTILUS".Podmornica je bila vrlo lijepa.Imala je muzej u kojoj su se držali zlato,bisere i drago kamenje.Kapetn Nemo im je rekao da tko god dođe na podmornicu mora na njoj ostati do kraja života.Prolazili su dani i tjedni.Jednog dana Savjet je gledao kroz prozor pa povika:"profesore,dođite!"profesor priđe prozoru,pogleda i vidi čamac.Na palubi je bilo nekolko leševa jer ih je zatekao brodolom.Plovili su ka ostrvu Vanikovo.Nakon tjedan dana bili su na ostrvima Australije.Profesor je zamolio kapetana Nema da ih pusti da odu na ostrvo.Kapetan Nemo je dozvolio.Ušli su u čamac i bili naoružani električnim puškama.Ostrvo je bilo prekriveno divnom šumom.Iz dana u dan su išli na ostrvo.Jednog dana kada su bili na ostrvu i grijali se na vatri,počne padati kamenje na njih.Uhvatiše puške i pobjegoše u čamac.Uto iz šume izađoše divljaci i počnu ih gađati strijelama.Zaveslaju i odu na podmornicu.Prolazili su mjeseci plovidbe na podmornici.Jednog dana Arronax,Savjet i Ned Land se dogovore za bijeg.No nisu uspijeli jer je podmornica zaronila u morske dubine,ali nisu odustajali nego su čekali novu priliku.Podmornica je plovila prema jugu do južnog pola.Dok su plovili našli su se u klopci od ledenih stijena.Podmornica je radila punom parom i sljedećeg dana su se probili.Podmornica je jurila velikom brzinom ka sjeveru.Jednog dana Ned reče profesoru :"noćas bježimo!"Došla je noć.Profesor,Savjet i Ned ukrcaše se u čamac.U tom trenutku podmornica se našla u vrtologu.
Čamac se otkvačio i našao usred vrtloga.Ujutro kada su se probudili bili su u kolibi .Pitali su se da li se podmornica izvukla?Svi troje bili su sretni što su živili

Alkar - Dinko Šimonović
Ova pripovijetka opisuje troje ljudi iz Cetinske krajine čiji su se životi počeli isprepletati.

Rašica Crnošija bio je momak mrka pogleda i krupna stasa.U mladosti svojoj zaljubio se u Stanu, najljepšu djevojku u cijelom selu. Namjeravao ju je oženiti, ali Stana se nije htjela udati za njega nakon štoje dobila crne boginje koje su je unakazile. Rašica ju je i takvu želio zaženu, ali ona nije htjela nikako, tako da ju je Rašica na kraju pustio.Umjesto nje oženio je bogatu Lucu koju nije volio, a Stana je pošla zasiromaška Iliju. Nijedno od njih dvoje nije bilo sretno. Rašici je njegova Luce rodila sina Salka. Uskoro nakon toga Rašica se dao u hajduke i tako postao strašilo turcima. U kući je počeo boraviti tek kadmu je žena umrla.

Salko je zavolio Martu, kći Staninu, i htio je oženiti. Ali i Rašica je volio istu tu Martu, iako je bila 30 godina mlađa od njega. Podsjećala ga je na njenu majku Stanu, i vjerojatno je to bio izvor njegove zaljubljenosti. Svake godine se tradicionalno u Sinju održavala alka, ali ova alka je bila posebna zato što na njoj prvi put u životu nastupa Rašica Crnošija. Mislio je alku trčati i njegov sin Salko, ali Rašica mu to nije dopustio, nego ga je stavio na mjesto svog alkarskog momka. Ali Salko je bio zadovoljan, jer mu je otac dopustio da oženi Martu. Rašica je osovojio tu alku, i to sa 15 punata. Svi su bili sretni osim Salka koji je primijetio ozareno lice njegove Marte dok je gledala njegovog oca. Tu istu večer Marta je Rašici rekla da nikad neće poći za Salka. Od tog dana Rašica je po cijele dane bio u lovu, vidno izbjegavajući Salka. A Salko je uporno dolazio do Marte, ali Marta ga je vješto izbjegavala. To izbjegavanje mu je već dosadilo, pa je jednom otišao do Marte s namjerom da je zaprosi. Marta ga je odbila i potjerala iz kuće, dok je Stana počela nesvjesno govoriti kako ga Marta neće zato što voli Rašicu. Salko je poludio i počeo razbijati i bacati sve što bi mu došlo pod ruku. Nakon toga je nestao, nitko u selu nije znao gdje se nalazi. Već je iduća alka bila na pomolu. Seljani su već polako i zaboravljali Salka, svi su razmišljali o alci. Svi, osim Rašice. Rašica te godine neće trčati alku jer još uvijek traži svog sina Salka. Nedolazak Rašice na alku razočarao je mnoge posjetioce, a svijeta je na toj alci bilo više nego ikad. Ali bilo je drugih iznenađenja na alci. Odjednom se pojavio neki konjanik na jadnom, mršavom konju, okićen svakojakim stvarima pokupljenim sa smetlišta. U ruci je umjesto koplja imao ostan kojim se ojakaju volovi. Taj alkar čudnog izgleda namjeravao je baciti alku u zrak i opet je dočekati na “koplje”, a kad mu to nije uspjelo samo je nastavio dalje jahati. Nakon cijele te predstve neko je u tom čudnom alkaru prepoznao Salka, i počele su kružiti svakakve priče o njemu, njegovom ocu i Marti. A Salko je nastavio lutati, i kad bi god vidio nekog govorio je da će oženit maćehu kad mu umre otac i kad osvoji alku.

Analiza likova:
Rašica

Citati:
”Čudan je i nemiran bio život Rašice Crnošije, oca Salkova. Razmazio se
kao jedinac u bogatih roditelja, ali nije omekoputio, jer se za takvu čeljad
nije ni čulo u Cetini. Samo se naučio da ga odveć hvale i da se izvrši sve
ono što želi.“

“Kad mu pomriješe roditelji i kad učesta pucatanje na turskoj međi,
odvrže se od kuće i bude harambaša hajdučki. Tako postade strašilo
turcima, a i drugima što trgovahu s njima. Tad nastadoše i one pjesme
o Rašici harambaši, velikom junaku radi koga plaču kadune i bule.”

“Još su ga izabrali i za glavara sela Begluka, no Rašici Crnošiji se činilo
da i ne može biti drugačije, ali ostade svejedno otresit i zao.
Ali u zadnje doba kao da se nešto promijenilo. Nije više bio onako mrk
već mnogo veseliji, te kao da se nasmjehne koji put i onda kad se nije
imalo čemu smijati. Lice mu se preobrazilo i postalo mnogo mlađe,
a ubojite oči stale sjati blagom vatrom kao i u sina mu Salka.
I nije više pjevao izaglasa hajdučke već potiho same djevojačke pjesme,
a seljani govorahu:
Eto je postao glavar, ima sina zdrava momka i punu kuću svega,
pa zašto da se ne veseli? Zato mu i odoše hajdučke misli.“

“Kad se iz hajduštva vratio, kloni ga se svatko i jedva se odazvao kad bi
ga pozdravljali. Samo je gradio i gradio svoju novu kulu na tri zboja pod
Orlovim stjenama s visokom avlijom i puškarnicom kao kakvu tvrđavu.
I bio je jedino sa Salkom, kao da je želio nadoknaditi sve ono vrijeme što
nisu bili zajedno. Ali kad bi mu Salko nešto govorio, okrenuo bi glavu kao
da ne čuje. Tako je bilo sa svakim, jer je mislio da nije nitko što on,
a sa sinom mu se zato činilo da je još pravo dijete. No i seljani su se
klonili njega.”

“Nego, nitko nije znao za tu ljubav, niti je tko mogao i naslutiti što mu
je u srcu. Pa ni on sam krop cijele te prve dvije godine ne reče ni riječi o
Marti. Samo bi je katkad čudno i oštro pogledao u oči kao da je pita:
Ta je li moguće da me ne razumiješ? Ili je moguće da ne znaš kako te
ljubim ako i mučim?”

Rašica je bio stari hajduk, vitak, prodorna pogleda. U mladosti svojoj volio je Stanu, ali nije mogao s njom biti. Zato se oženio s “dotaricom” Lucom, tek toliko da ne ostane samac. Luce mu je rodila sina Salka i umrla nedugo zatim.

Rašice su se svi seljani bojali i poštivali ga. Bio je nepristupačan čovjek i nije imao prijatelje. Živio je samo za sebe i u zadnje vrijeme za sina Salka, izolirajući se u kuli koju je sam sagradio. Ali, jednog dana primijetio je Martu, kći Staninu. Probudili su se u njemu stari osjećaji prema Stani, ali ovaj put usmjereni na njenu kći koja jako nalikuje na Stanu u mladim danima. Nesretan je bio kad je saznao da tu istu Martu ljubi i Salko.

Jedne godine odlučio je sudjelovati u alki, a ta alka mu je izmijenila život. Ta alka udaljila je njegova sina od njega, učinila ga seoskim herojem, donijela mu je Martinu ljubav. Nakon toga njegov sin je pobjegao od njega, zamrzivši ga. Rašici je bilo žao Salka, tražio ga je po livadama, okolnim selima itd., ali ništa od svojih osjećaja nije pokazivao u javnosti. U očima javnosti je još uvijek bio hajduk Rašica bez osjećaja. Nitko nije znao da i takva judina poput Rašice može voljeti i biti voljen.

Marta

Bila je pametna djevojka, ali su je ondašnji ljudi smatrali čudnom, djelomično zato što je bila kći Stane, vještice. Bila je najljepša djevojka u selu, ali je nitko nije htio uzeti za ženu. Svi su je se bojali osim Rašice i Salka. Ženina uloga u Begluku oduvijek je bila ograničena na kućne poslove te rađanje i odgajanje djece. Ali ne i u Martinom slučaju. Beglučani su smatrali da je Marta kriva zato što je Salko poludio. Na čelu sa starcom Vukeljom javno su je optužili i rekli joj da se trebala udati za Salka a ne za Rašicu, a ona se obranila sljedećim
riječima:

“Čast tebi starče, ali ne govoriš pravo! Što sam imala učiniti kad sam
zavoljela Rašicu više nego Salka? Tko može zapovijediti meni i drugoj
koga će ljubiti kad to ne možemo zapovijediti ni samoj sebi? Pa ti bi htio,
da sam prevarila Salka i došla u njegovu kuću voleći Rašicu?
Iako sam znala da sam Salku draga, nisam mogla znati da će mu se
dogoditi ono što mu se dogodilo, a meni ga je žao više nego ikome od
vas… A i da sam znala, ne bih se udala za njega, ali ne bih ni za Rašicu.
Sada nisam kriva, no da sam pošla za njega, prevarila bih ga grdno
i morala bih opet varati i lagati svaki dan… A ja varati i lagati ne znam.”

Nakon tog monologa seljani su bili puni odobravanja za njenu ljubav prema Rašici. Nisu je više smatrali krivom za Salkovo stanje, kao što je više nisu smatrali ni čudakinjom. Bila ja prva djevojka koja je progovorila o svojim osjećajima prema nekom momku i o ljubavi. Svima je bilo čudno slušat takav govor, ali je svima bilo drago da su ga čuli od nje.
Ana Karenjina - Tolstoj

Verzija I

O PISCU

LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ
(1828-1910)
Lav Tolstoj je roden 1828.godine.Potice iz stare aristokratske(grofovske) porodice , ali nije držao ni do aristokratskog porekla,ni do aristokratskih prava-uvek je bio naklonjen narodu,voleo ga,trudio se celog života da mu pomogne.
Roden je na grofovskom imanju u Jasnoj Poljani,tu je proveo najveci dio svoga života,umro je na željeznickoj stanici Astapovo posto je od kuce bio krenuo po nevremenu,u osamdeset drugoj godini.Ljubav prema ljudima je njegova najbitnija osobina,posebno ljubav prema obicnom coveku iz naroda,prema seljaku kmetu,prema ruskom narodu.Napustio je studije ,dosao u Jasnu Poljanu i poceo da se bavi imanjem. Oslobadao je svoje kmetove,delio im zemlju,pomagao ih,podigao skolu za seljacku decu,pisao knjige-pedagoski rad bio je jedna od njegovih preokupacija.Bio je stalno protiv nepravde i siromastva,licnim primerom pokazao je kako treba brisati staleske razlike.Zbog takvih stavova dosao je u sukob sa plemstvom,vlastima,crkvom i porodicom.On je ozlojade nepodnosljivim razlikama u drustvu:na jednoj strani su oni koji gladuju, na drugoj su oni koji skoro nista ne rade a žive u izobilju:"Okupili se zlocinci koji su opljackali narod, nakupili vojnika i sudija da štite nihovu orgiju, i-piruju.Narodu ne ostaje drugo nego da opljackano uzme nazad".
On pise clanke i traktate o aktuelnim drustvenim pitanjima :Pa sta da radimo,O gladi,U cemu je moja vera.Godine 1908.pise traktat ne mogu da cutim.Roman vaskrsenje je konacan obracun sa vlašcu,plemstvom i crkvom.Crkva ga je iskljucila iz svojih redova i anatemisala ga.Radnici jedne moskovske fabrike poslali su mu poklon sa posvetom:"Vas je zadesila sudbina mnogih velikih ljudi,koji idu ispred svog veka.I ranije su ih spaljivali na lomacama,uništavali u tamnicama i progonstvu.Neka vas iskljucuju iz cega hoce i kako hoce fariseji-vladike.Ruski ljudi ce se uvek ponositi vama,smatrajuci vas svojim,velikim,voljenim.Pet hiljada ljudi se slilo u Jasnu Poljanu da isprati Lava Tolstoja koji je sahranjen ,po njegovom zaveštanju,bez obreda, u obicnom drvenom sanduku, u Zabranu, omiljenom mestu svoga detinjstva.
Tolstoj je za života stekao svetsku slavu.Poceo je da piše u 24.godini i za šezdesetak godina stvorio je obiman književni opus:jubilarno izdanje celokupnih Tolstojevih dela(1928-1958)obuhvata 90 tomova.Neka dela:Autobiografska proza: Detinjstvo(1852), Decaštvo(1855), Mladost(1857); pripovetke: Sevastopoljske price(1855), Smrt Ivana Iljica(1886); romani: Porodicna sreca(1859), Kozaci(1862), Rat i mir(1869), Ana Karenjina(1877), Vaskrsenje(1899), Hadži Murat(1912); drama:Živi leš(1904).
SADRŽAJ
"Osveta je moja i ja cu je vratiti."
Radnja romana smestena je u sedamdesete godine devetnaestog stoleca,u bogate krugove petrogradskog društva.Paralelizam radnji: sretan brak Ljevina i Kiti te tragicna veza Vronskog i Ane,pisac koristi kao komentar jedne drugoj. "Sve sretne porodice lice jedna na drugu,svaka nesretna porodica nesretna je na svoj nacin".Tom recenicom Tolstoj zapocinje roman.
Ana dolazi u kucu svog brata Stive Oblomskog ne bi li pokušala spasiti njegov brak.Stivina žena Doli saznala je da je muž vara s guvernantom.Ana uspeva pomiriti strane.Ana je razumna žena,dobra majka i supruga,lepa i šarmantna,pleni pažnju društva.Ana je u braku sa Aleksejem Aleksandrovicem Karenjinom,službenikom državne službe, hladnim i ugladenim covekom.Njihov brak je korektan, pun razumevanja ali nema ljubavi.Aninu strastvenost guši njegova racionalnost i odmerenost.Radnja romana zaplice se plesom organiziranim za petrogradsko visoko društvo.
Kiti,mlada Dolina sestra, dolazi na ples ocekujuci pažnju grofa Vronskog i skore zaruke."Ana nije bila u ljubicastoj, kako je to Kiti svakako htela, nego u crnoj,duboko izrezanoj baršunskoj haljinikoja je otkrivala njena kao u staroj slonovoj kosti izvajana ramena i grudi i punacke ruke s tankom sicušnom pesti.Citava je haljina bila opšivena venecijanskom cipkom.Na glavi joj je, u crnoj posve prirodnoj kosi bio strucak macuhica,a isto tako i na crnoj traci pojasa sredbelih cipaka.Na izvajanom krepkom vratu bila je niska bisera".Ples je bio veliko razocaranje za Kiti i neslucen ushit za Anu.Kiti se povukla razocarana jer je Vronski plesao sa Anom i njegove su je oci sledile.Kad je Ana uvidela zaljubljenost u ocima Vronskog žurno napušta ples pre vecere i drugog dana putuje iz Moskve.Vronski, koji se prvi put zaljubljuje, sledi je istim vlakom i otvoreno joj sapoštava svoje namere.U Ani je pobudena strast davno zatomljena njezinim racionalnim brakom i ona se nece moci suzdržati otkrivši ponovo u sebi ženu.Ana i Vronski cesto se vidaju.Glasine se šire.U pocetku se veza odobrava jer je prirodno da dame imaju nekog za flert, ali kad to postaje ozbiljno bivaju osudeni.Karenjin moli Anu da prikrije vezu zbog skandala koji bi ocrnio njegov ugled.Ana ostaje u drugom stanju i to saopštava
Vronskom,neposredno pred sudelovanje u opasnoj konjickoj utrci.Vronski nesmotreno pada sa konja.Anina reakcija potpuno odaje njene emocije pred licem javnosti.U kociji, na putu kuci ona priznaje mužu svoju vezu i brani svoju ljubav.Karenjin pristaje na formalni brak.Vronski je nagovara na razvod.Ana razdirana moralnim dilemama rada devojcicu i u bunilu moli muža za oprost.Karenjin prihvata dete kao svoje.Vronski se pokušava ustreliti.Ana nakon toga raskida sa mužem i odlazi s Vronskim živeti u Italiju.Muž joj ne dopušta uzeti sina sa sobom, kojeg sam osobito ne voli ali to cini iz pakosti.Vronski napušta karijeru u vojsci.Iz Italije ce se vratiti u Rusiju jer Anu proganja cežnja i griža savest prema sinu.Upada u kucu muža i odlazi k decaku.Otkriva da je sinu receno da je ona mrtva.Vronski ce u Rusiji biti rado viden u društvenim krugovima,no ona ce doživljavati poniženja i gotovo javnu osudu kad se pojavila u operi.Na kraju se povlace na seosko imanje gde vode ekstravagantan život.
Medutim njihov odnos postaje sve mracniji,nesvesno osuduju jedno drugo zbog propuštenih prilika.Vronski je zlovoljan što je žrtvovao karijeru.Nezadovoljan je i cinjenicom da njegova kci nosi ime Karenjina i traži od Ane da se službeno razvede.Karenjin, koji je u meduvremenu potpao pod uticaj grofice Lidije Ivanovne, ne pristaje na razvod.Ana cezne za sinom,ne može dobiti razvod,postaje razdražljiva,sumnjicava, patološki ljubomorna osecajuci njegovo rastuce nezadovoljstvo.Podsvesno kažnjava Vronskog zbog odvojenosti od svega na što je navikla.Vodena histerijom i teškim psihološkim stanjem baca se pod voz.Vronski,užasnut tragicnim krajem svoje ljubavi, dobrovoljno se prijavljuje u srpsko-turski rat.
Uporedo, kao komentar ove veze pratimo u knjizi razvoj veze Kiti i Ljevina.Kiti koja je razocarana nakon plesa,nadajucci se sve vreme brcnoj ponudi grofa Vronskog,razboljeva se.Odbila je prošnju Ljevina,a sad uvida da je Vronski ne namerava oženiti.Lecnici njenoj iscrpljenoj duši nalažu putovanje u inozemstvo.U lecilištu u Njemackoj ona se sasvim oporavlja od ljubavnih boli i zaboravlja na Vronskog.Kad ju Ljevin ponovo prosi,ona prihvaca.Njihov brak je vrlo zreo,postojan i lep.Ona rada sina Dimitrija.Kiti pokazuje svoju snagu i kvalitete negujuci umiruceg Ljevinovog brata Nikolaja.Ljevin je ideološki zamišljen Tolstojev pogled na svet oko sebe.I kroz njega ce Tolstoj najplasticnije izneti svoja shvacanja i misli.Posle vencanja on se traži,pokušava usmeriti svoje eticke stavove,u duši skeptik on romanom doživljava preobrazu i izranja kao nadahnuti vernik.Ljevin ovde dozivljava mir sa samim sobom,pronalazi smisao i znacenje života.
LIKOVI :
ANA KARENJINA
Ulazak Ane Karenjine u romanesknu pricu dolazi posle Oblonskih,Kiti,Ljevina i Vronskog.I tek što je ušla Ana se pokazuje kao licnost protuvrecnih postupaka, misli i osecanja-upravo onakva kakva ce biti tokom cele romaneskne price. Ona osvaja Dolinu decu;simpaticna je Kiti;osetice tugu što je daleko od sina;ocenice Vronskov dolazak na vrata Oblonskih kao ružan postupak.
Ali ce na balu osvojiti Vronskog, izazvace kod Kiti ljubomoru("Jest,u njoj ima neceg strašnog,demonskg, i u isti mah bajnog"-Kiti).Ana ce pravdati sebe zbog Kitine ljubomore:"Ali ,veruj da ja nisam kriva, ili sam kriva samo malo",ali ni sama ne veruje svojim recima.Kad je ušla u voz za Petrograd,odahnula je pri pomisli da ce sutra videti sina i muža i da ce njen život"poteci lep,uobicajen,na stari nacin",ali kad se vrati kuci,i sin i muž izazivaju u njoj osecanje nalik na razocaranost."Ali sve vecma ju je obuzimalo osecanje stida".Kroz celi roman ona ce se raspinjati izmedu uverenja da ništa nije kriva i nekog potmulog osecanja,koje ponekad provali iz nje,da je kriva i grešna.tolstoj je vrlo plasticnom slikom punom simbolike opisao susret Ane i Vronskog na jednoj usputnoj stanici na putu za Petrograd.I ako je sebi govorila da je Vronski za nju samo jedan od stotine mladica koji se svuda srecu i da ona nece sebi dozvoliti ni da misli o njemu,sada je "obuze osecanje radosnog ponosa".Njegove reci da putuje da bi mogao biti tamo gde je na jer drukcije ne može,doživljava kao"baš ono što je želela njena duša, ali cega se bojao razum".Njihovi odnosi postajali su sve jasniji sredini u kojoj su se kretali,ali i Karenjinu koji odlucuje da ženu opomene.ona tu opomenu prima sasvim hladno.Recice Vronskom:"Sve je svrseno.Ja nicega više nemam,osim tebe.upamti to.".I ako izgovara reci koje unose naglu promenu u njenom životu i oznacavaju put pun neizvesnosti,koji prihvata svesno i s radošcu,u njoj živi misao o grehu i krivici i javlja se stid. Priznace mužu:"Ja ga volim,ja sam njegova ljubavnica,ja ne mogu da podnesem,ja se bojim,ja vas mrzim...Radite sa mnom šta hocete".Posle toga osecala je neprijatne poglede okoline,prikrivene osmehe,ružne komentare.Shvatila je sav užas svoga položaja,bolelo ju je nerazumevanje sredine: "Ne znaju kako je on osam godina gušio moj život,gušio sve što je bilo u meni živoga,da nijedanput nije pomislio da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav.Ne znaju kako me je na svakom koraku vredao,i posle toga bio zadovoljan sobom.Zar se nisam starala,starala svim silama da opravdam pred sobom svoj život?zar se nisam trudila da ga volim,da volim sina kada se vec muž nije mogao voleti?Ali,došlo je vreme,ja sam razumela da više ne mogu sebe obmanjivati,da sam živ stvor,da nisam kriva što meje bog takvu sazdao,da mi je potrebno da volim i da živim."
Ana je glavni junak romana bez obzira što svojim aktivitetom i psihološkim preživljavanjima nema odgovarajuce mesto u svim delovima romana.Široka je lepeza razlicitih mišljenja o njenoj krivici-od onih koji ukazuju na krivicu ove junakinje za svoju sudbinu do onih koji u Ani vide žrtvu lažnog morala sredine u kojoj je živela.Ona je izraziti individualista:robuje emocijama,vrlo retko postavlja pitanje svojih porodicnih i materinskih obaveza.Ljubavi i licnoj sreci podreduje sve:za nju je ljubav=život. sebicna je jer traži od Vronskog da zapostavi porodicu,prijatelje,službu-da bude samo njen.Sebicna je jer radi sopstvene srece unesrecuje sina i muža.
Ana je grešnica po onome što je ucinila,što je nanela bol mužu i sinu,ali je ona pre svega nesrecna žena.
VRONSKI
Vronski važi za vrlo prijatnog i dobrog coveka,obrazovanog i inteligentnog,;bogatog, svetskog i sredenog coveka,veoma pristupacnog i milog.U njegovoj pojavi bilo je lepote, odlucnosti , jednostavnosti i elegancije.Ponašanje je bilo prirodno, osmeh iskren,pogled prijateljski.Kada je sreo Anu u njemu se nešto naglo promenilo:ni jedna žena nije mogla dublje da ga zainteresuje,naklonost prema Kiti je samo flert i igra,a sada,pošto je upoznao Anu,bio je spreman "da ide tamo kuda i ona ,i da svu srecu života,jedini smisao života nalazi sad samo u tome da vidi nju i da je cuje."
Neprestano se secao svih poza u kojima ju je video,svih njenih reci,u njegovoj mašti stvarale su se slike buducnosti koja može doci,i zbog koje mu je obamiralo srce.
Anina bolest posle porodaja pogada Vronskog u toj meri da sav ocajan place; još više ga pogada plac Alekseja Karenjina i njegovo potpuno praštanje Ani i njemu."Osecao se postiden,unižen,kriv,i lišen mogucnosti da spere svoje uniženje".Osecao je njegovu visinu i svoje uniženje,njegovu pravednost i svoju nepravdu.Sve to je ucinilo da svoj poraz u ljubavi i životu razreši samoubistvom-pucao je u sebe.Prezdravio je,zatekao Anu živu,potpuno joj se predao.Podneo je ostavku u puku i otputovao sa njom u inostranstvo.
Opet pocinju nesuglasice .Vronski je bio na dvostrukim mukama:Ana je postajala sve nervoznija, njegov trud da održi sklad bio je sve uzaludniji.Pokušace da umiri njenu bolesnu ljubomoru koja je želela da ga sputa,da ga zadrži u kuci,da nigde ne odlazi.
Lik Vronskog je bio neophodan da bi se izgradio siže o udatoj ali izgubljenoj ženi.U romanesknoj prici on je više žrtva Aninih hirova nego što je vinovnik njene nesrece.Njegova greška je u tome što je sebi dopustio ljubav prema udatoj ženi.
KARENJIN
Aleksej Karenjin ulazi u romanesknu pricu istovremeno kada i Ana Karenjina.Pisac ga ne zapostavlja,skoro paralelno prati Anu i njega.Karenjin se sagledava i sa tacke gledišta Ane Karenjine, Stive Oblomskog ,Serjože,posluge.
On je radan,posvecen poslu,odgovoran; iako ima visoku državnu funkciju nije birokrata.Odgovoran je i stabilan: nije izbegao ženidbu sa mladom devojkom a mogao je jer je bio na vlasti.Porodica je za njega životni princip;za ocuvanje porodice i porodicnog ugleda spreman je da prede preko Anine avanture. On je stalno bio spreman da preko svega prede cutke, a kada je Ana pocela da mu prkosi i vreda ga , spreman je da uzvrati ravnom merom-da joj ne da razvod i time joj onemoguci brak sa Vronskim.
Karenjin je ne srecan covek.On je ucinio Anu nesrecnom jer se udala za starijeg coveka-ali to nije bila njegova volja, njegova ženidba nije bila prisila nego moralni cin odgovorna i poštena coveka.U mnogim situacijama Aleksej Karenjin je po moralnoj doslednosti i nesebicnosti iznad Ane Karenjine.
LJEVIN
Lik Konstantina Ljevina ostvaruje se u romanu na tri plana:intimnom,društvenom i filozofskom.Na intimnom planu je ljubav prema Kiti, poraz u toj ljubavi,razocaranje,oživljavanje ljubavi,borba za Kiti,brak.
Na društvenom planu Ljevin je seoski plemic: živi na selu,bavi se gazdinstvom, teži da unapredi rad na zemlji,prezire državnu službu.
Na filozofskom planu Ljevinov lik se ostvaruje kroznjegove misli o životu i svetu i kroz moralne dileme koje ga muce od pocetka do kraja romaneskne price.

Verzija II

Lav Nikolajevic Tolstoj
Ana Karenjina

Leo Nikolaievic, Grof Tolstoj roden je blizu Moskve 28.08.1828. godine u staroj aristokratskoj obitelji. Ostao je siroce u devetoj godini ivota, odgojen je i obrazovan kod tetke. Godine 1844. upisao je Sveucilište Kazan gdje je na njega veliki utjecaj izvršio fancuski pisac Jean - Jacques Rousseau. Napustio je sveucilište 1847. godine bez diplome.
Iz njegovih dnevnika poznato je da je Tolstoj bio podijeljen u sebi: lako se odavao potpuno ludim provodima, imao je osjecaj krivnje i nije znao zašto. Sit gradskog zivota, odlazi na selo gdje seljaci ne prihvacaju njegove oklone "jer im nije jasno zašto bi plemic zelio pomoci seljacima. Neshvacen i razocaran, vratio se u Moskvu gdje provodi još dvije godine ziveci na visokoj nozi". Njegovi dnevnici pokazuju ga kao neumornog mladica u potrazi za kockanjem i nocnim provodima sa zenama. Njegova karijera kao pisca pocinje 1852. godine. Godine 1851. ukljucio se u rat prateci svoga brata Nikolaia.
Vojsku napušta 1855. godine i tada putuje po Europi. Tolstojev brat Nikolai umire 1860. godine od tuberkuloze i tom tragedijom Tolstoj biva duboko pogoden. Kasnije je smrt Nikolaia Tolstoj rekonstruirao u svom djelu Ana Karenjina "i to u liku Levinovog brata, koji se isto tako zvao Nikolai".
Godine 1862. Tolstoj je ozenio Sonju Andejevnu Behr. Od tada piše svoja najznacajnija djela: "Rat i mir" od 1864. do 1869. godine, a "Anu Karenjinu" završio je 1876. godine. U svojim knjigama Tolstoj se uvelike sluzio vlastitim iskustvima, ali i iskustvima drugih oko sebe. To je najbolje vidljivo u "Ani Karenjinoj".
Izjavio je da je oduvijek zelio napisati knjigu o suvremenom zivotu. Brak bi bio glavni problem, a preljub zaplet radnje. Upravo to ostvario je u svom remek-djelu "Ana Karenjina". Preljub je grijeh koji je i sam Tolstoj ucinio i tako napustio dijete, a kasnije se osjecao krivim zbog toga cina. Sve se to jasno vidi i u glavnom liku, u Ani Karenjinoj. Anom je Tolstoj zelio pokazati svoju tamnu stranu. Likom Levina prikazao je sebe, a lik Kiti je zapravo ogledalo njegove zene Sonje.
Mnogi citatelji smatraju Tolstoja jednim od najvecih gospodara u oslikavanju psihološkog portreta pojedinog lika. Kasnije Tolstojeve knjige postaju sve konzervativnije i religiozne.
U svojim posljednjim godinama Tolstojevo pamcenje ozbiljno zakazuje i pati od cestih napada prilikom kojih gubi svijest. Tada bi zapitkivao pitanja o svojim rodacima koji su preminuli prije nekoliko desetljeca. Mjesec dana nakon jednog od napada, 20. studenoga, 1910. godine, Tolstoj je umro u malom gradu Astapovo, nakon što je konacno odlucio otici iz Jasaje Poljane - sela u kojem je zivio.
Leo Tolstoj bio je covjek mnogih cinova - vojnik, seoski plemic, pisac, ucitelj, kriticar itd. Cijelog zivota bio je borac i plivao protiv struje, ali isplatilo se jer se njegova djela danas smatraju pravim majstorskim ostvarenjima. "Ana Karenjina" svakako je njegovo najbolje i najvaznije djelo koje današnji citatelji i dalje smatraju uzbudljivim i vaznim.
"Ana Karenjina" sadrzi dvije paralelne radnje koje se zbivaju istovremeno. Jedna radnja prati lik Ane Karenjine, a druga govori o Levinu i njegovim problemima. Velikim dijelom knjige te dvije radnje odvijaju se odvojeno i tek na kraju knjige spajaju. Na temelju te dvije radnje mozemo zakljuciti više tematskih slojeva.
Tematski gledano putevi Ane i Levina su u kontrastu. Ana je u potrazi za osobnim zadovoljstvom, kroz romanticnu ljubav iako bi to znacilo da treba uciniti grijeh - preljub; Levinov cilj je osnovanje obitelji kroz brak, odnosno duševno zadovoljavanje. Tako je Tolstoj opisao idealan brak i onaj u kojem zivi grijeh. Mislim da je i osnovna tema djela brak. Pratimo lik Ane Karenjine od pocetka gdje se prikazuje kao dobra majka, vjerna zena i dobra prijateljica prihvacena od društva. No, upoznavanjem s grofom Vronskim pocinje pad njene licnosti, njene naravi. Ona se strasno zaljubljuje i cini preljub s Vronskim koji ju takoder strasno obozava. Tu pocinju bracni problemi Ane i njenog muza Alekseja Karenjina. Ana i Karenjin nemaju niti malo romanticnosti, uzbudenja, niti seksualnih iskustava u braku koja bi mogla zadovoljiti zenu poput Ane. Zato se Ana odlucuje na preljub, i smatra da preljub ne šteti nikome ako se pravilno izvede. S druge strane radnje pratimo odnos Levina i Kiti. Tolstoj taj brak smatra idealnim, jer je to brak izmedu dvije osobe koje se medusobno vole i poštuju, te slazu oko svega. U braku s Karenjinom, Ana je rodila i sina Serjozu. Tema majke odnosno uloge zene u liku Ane Karenjine postavlja mnoga pitanja. Ana je u pocetku vrlo dobra majka, Serjoza ju jako voli i ona voli njega najviše na svijetu. Mislim da je ljubav uništila pravu licnost Ane Karenjine. Mnogi kriticari rekli su da je Ana otkrila svoje pravo lice upravo preljubom, no ja se ne slazem s time. Ana je kroz ljubav izgubila osjecaj stvarnosti, nije mislila racionalno vec srcem, a srce joj je bilo u velikom mraku Vronskoga. Ana se mijenja, postaje vrlo ljubomorna na Vronskog, biva izbacena iz društva jer zivi u grijehu, a jedino joj Doli dolazi u posjet. Strasti izmedu Ane i Vronskog postaju njihova bol i propast. Na kraju Ana ne ostvaruje svoj cilj, ne pronalazi svoju srecu i oduzima si zivot. No, tim cinom ipak je ostvarila dio svoga cilja, nanijela je bol osobi za koju je smatrala da je glavni krivac njenim patnjama, nanijela je bol Vronskome. Dala mu je svoj osjecaj krivnje, da i on osjeti kako je to. Levin, kontrastno Ani, uspijeva u potrazi za srecom i zivi sretno s Kiti.
Vrijeme radnje ovog Tolstojevog djela jest njegova suvremenost, a to je druga polovica 19. stoljeca (oko 1870. godine). Mjesto radnje ovisi o samim likovima i njihovim kretanjima. Oni se krecu iz sela u grad, iz grada u selo (Petrograd, Moskva, selo blizu Moskve). Glavna pripovijedacka tehnika je tzv. "sveznajuci govornik", odnosno, to je sam Tolstoj. Tolstoj izrazava svoje vlastito mišljenje, a time manipulira našim, kroz svoje likove. Levin, koji je u biti Tolstoj, je glasnogovornik Tolstoja. Ana, iako ima mnogo osobina kojima se Tolstoj divio, otišla je izvan njegova shvacanja svijeta i zato ju je uništio. Tolstoj je zivot shvacao kao jedan dio zatvorenog kruga - rodenje, zivot, smrt, i to mora tako biti. Kroz brojne monologe u djelu, Tolstoj opisuje u detalje misli i osjecaje svojih likova. Na primjer, na balu gdje Ana osvaja srce Vronskoga, izvor gledišta je Kiti, a ponekad se mijenja taj izvor gledišta radi postizanja vece dramaticnosti price.
Osim dvije osnovne radnje koje se zbivaju paralelno izmedu Ane i Levina, postoji još jedna manje vazna za glavni tijek dogadaja. To su kucne nesuglasice te financijske i obiteljske svade obitelji Oblonskih (Doli i Stiva). Sve te price odvijaju se u vremenu kronološkim slijedom i s obzirom na kronološki slijed Tolstoj prebacuje radnju s jedne price na drugu.
"Ana Karenjina" komponirana je u dvije knjige. Svaka knjiga sastoji se od cetiri dijela. U prvoj knjizi pratimo upoznavanje s likovima i zaplet u radnju (Ana ostavlja Karenjina da bi zivjela s Vronskim; Levin se zarucuje s Kiti). U drugoj knjizi dolazi do vrhunca radnje kada Ana gubi kontrolu nad svojim osjecajima, te osuduje Vronskog, što na kraju dovodi do tragicnog samoubojstva.
U djelu pratimo sedam najvaznijih likova koji utjecu više ili manje na tijek dogadaja. To su Ana Arkadjievna Karenjina, Alekseji Kirilovic Vronski, Konstantin Dmitric Levin, Katarina Aleksandrovna Levina (Kiti Šcerbacka), Aleksej Aleksandrovic Karenjin, Stjepan Arkadjic Oblonski - Stiva, Darija Aleksandrovna Oblonski (Doli).
Sigurno je da su dva najvaznija lika u djelu Ana Karenjina i Levin. Ana Karenjina je tamna strana Tolstoja. Poput Ane i Tolstoj je ucinio preljub i tako napustio dijete, i nakon toga osjecao veliku krivnju.
Njegova smrtna kazna za Anu Karenjinu zapravo je njegovo iskupljenje za svoj vlastiti grijeh. Anu mozemo promatrati zajedno s Doli i Kiti. Tolstoj smatra da je glavna funkcija seksualnih odnošaja radanje djece, a ne osobno zadovoljstvo. Doli i Kiti uklopile su se u njegovo mišljenje jer one su dobre zene i majke prije svega ostalog. Ana, s druge strane, smatra seks kao osobno zadovoljstvo, i boji se imati još djece s Vronskim jer bi tako mogla oslabiti i izgubiti upravo to osobno zadovoljstvo. Odkad zivi s Vronskim, odnosno u grijehu, biva odbacena od društva. Vronski se zeli vratiti svakodnevici i obicnom zivotu, što Ana tumaci kao uvredu prema njoj. Od tada pocinje sumnjati u ljubav Vronskoga, koji je uistinu i dalje zaljubljen u nju. No, mislim da ta sumnja dolazi iz Aninog osjecaja krivnje i odbacenosti te zelje za osvetom. Podsvjesno, Ana optuzuje Vronskog za nešto što sebi ne moze oprostiti - napuštanje svoga sina Serjoze. Vronski zeli nastaviti zivjeti normalnim zivotom, i zeli da Ana bude s njim jer ju voli, no Ana zbog njegove zelje za svakodnevicom postaje sumnjicava i osvetljiva prema njemu. Ne moze se pomiriti s cinjenicom da je napustila sve za što je zivjela, da bi postala necija svakodnevica. Žedna i gladna zbog izgubljene energije, Ana trazi nešto od Vronskog za svoju zrtvu, za svoje napuštanje voljenog sina. No, spoznaje da od Vronskog sve manje i manje moze dobiti te se odlucuje na osvetu. Ana pada u ocaj i to je vidljivo iz njenih sitnih lazi, poruka, ucjena, pisama upucenih Vronskom. Neprestano se svada s Vronskim, upada u histericna stanja, a nocu uzima morfij. Anu Karenjinu pisac nam predstavlja kao pametnu, razboritu, obiteljaski sredenu, vrlo lijepa izgleda kojim svih ocarava. "ispricao se i zaputio u vagon, ali ocuti prijeku potrebu da je još jedanput pogleda - na zbog toga što je bila veoma lijepa, ne zbog one finoce i skromne gracije što se zapazala u cijeloj njenoj pojavi, nego zbog toga što u izrazu milolika lica, kad je prošla mimo njega, bijaše nešto narocito umiljato i njezno.
Kad se on osvrnuo, i ona je okrenula glavu. Blistave, sive oci, što su se od gustih trepavica cinile tamnijima, prijateljski se pazljivo zaustave na njegovu licu... U tom kratkom pogledu Vronski stize zapaziti suzdrzanu zivahnost što je poigravala na njenom licu i titrala medu blistavim ocima i jedva primjetnim smješkom od kojega su joj se nadimale rumene usne. Kao da je višak necega tako prepunjavao njeno bice da se mimo njenu volju iskazivao cas u bljesku pogleda, cas u smiješku. Hotimice je pogasila svjetlost u ocima, ali je ona i mimo njenu volju svijetlila ujedva primjetnu smiješku."
"Bila je divna u svojoj jednostavnoj crnoj haljini, divne joj bjehu pune ruke s narukvicama, divan cvrst vrat s niskom bisera, divna kovrcava kosa u ponešto poremecenoj frizuri, divne graciozne lake kretnje malenih nogu i ruku, divno joj lijepo lice u svojoj zivahnosti; ali bješe nešto uzasno i okrutno u njenoj divoti."
Vronski je vrlo odlucan u ljubavnom zivotu s Anom. On se zeli ozeniti njome i zivjeti obiteljskim zivotom. Odbacuje svoje snove o karijeri u sluzbi vojske, samo da bi bio s Anom. On je zreliji u razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od emocionalnog. Mnogi kritiziraju Vronskog što nije inzistirao da Anu prihvate u društvo, jer ipak, Anini prijatelji su i njegovi. Društvo ne kaznjava Vronskog kao što kaznjava Anu što zivi s njim. On ne moze shvatiti Aninu bol jer ju sam ne prozivljava. S Anom je u tim trenucima teško zivjeti. No bez obzira na njenu ljubomoru, narav, i njene suze, Vronski ju i dalje voli, ostaje joj vjeran, i ne pomišlja da ju ostavi. No, što se Vronski više vracao onom što zaista je, svojoj obicnosti i svakodnevici, Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj. Jer, upravo je on bio taj koji joj je uskratio da zivi kao obicna zena. Vronski je svoje pravo na obican i društveni zivot zelio zadrzati, ne shvacajuci bol, zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga je baš zbog toga progonila. Ana je sve ocajnije spoznavala da je prevarena obmanuta i izigrana. Osjecajuci da Vronskom postaje navika, teret ili fizicka potreba, reagirala je osvetoljubivo i ogorceno. I tako je Ana uništila svoj zivot iz ciste osvetoljubivosti, jer svojim uništenjem razorila je i zivot Vronskog koji ostaje opterecen osjecajem krivice. Ana je zeljela da Vronski osjeti ono što se u njoj dogadalo, i Vronski je dio toga osjetio. Na kraju vidimo da se Vronski ponovo vraca vojsci i ratu protiv Turaka. Postavlja se pitanje da li je to samo odlazak u smrt, u casno samoubojstvo ili je Vronski ipak odlucio nešto uciniti sa svojim zivotom nakon svega?
Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom citatu: "Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni adutant i uza sve to - vrlo je drag, dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak. Koliko sam ja ovdje o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan; to je covjek koji ce daleko dotjerati."
Fizicki izgled Vronskog: "Vronski je bio onizak, cvrsto graden tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobicna i mirna i odlucna lica. Na njegovu licu i pojavi, od kratko podšišane crne kose i svjeze obrijana podbratka do nove novcate uniforme, sve bijaše jednostavno i ujedno otmjeno."
S druge strane pratimo lik Levina i njegove probleme, kako ljubavne, tako i poslovne.
Levin je junak Ane Karenjine. "U biti, neki citatelji vjeruju da je lik Ane stvoren uglavnom radi isticanja Levinovog superioriteta. Gdje se Ana histericno mijenja da bi postigla savršenu ljubavnu vezu, Levin nastoji pronaci suvislost u zivotu i smrti, ljubavi i poslu; Ana je portret poremecenja uma; Levin pronalazi sklad s ljudima oko sebe. U Ani vidimo moralni slom gradskog društva; u Levinu, vidimo Tolstojeve nade za buducu Rusiju."
Kroz nekoliko dana Levinov se pogled na svijet mijenja. Dok njegov brat Nikolai umire, on smaha da smrt uzima svako znacenje zivotu i da je Bog koji dopušta smrt zao. No, poslije vjencanja s Kiti, smrti njegova brata i rodenja sina, Levin shvaca zivot na drugaciji, religiozniji nacin i ne boji se više smrti. Levin Kiti moze ponuditi siguran zivot, ali ne moze joj dati romanticnu avanturu i strast kakvom zraci Vronski. Kada ju je zaprosio prvi puta, Kiti ga je odbila jer se nadala da njeno srce pripada Vronskom. Nakon što je odbijen, Levinu se budi nesigurnost u sebe, još veca od one kad ju je zaprosio: "...Ali Levin bijaše zaljubljen, i zato mu se cinilo da je Kiti u svakom pogledu takvo bice ponad svega zemaljskoga, a on da je takav niski zemaljski stvor da ne bi moglo biti ni pomisli o tome da bi ga drugi, a i ona sama, ocijenili kao nje dostojna."
Tada više nije znao što uciniti i umjesto da trazi razlog negativnog odgovora i da ostane u igri, on se povlaci, odlazi na selo i trazi svoj mir u razvijanju poljoprivrede i gospodarstva.
Kiti je za razliku od Levina odbijanje primila na drugaciji nacin. Ona je razocarana što Vronski više ne pokazuje zanimanje za nju, što ju nije zaprosio. No, Vronski nije ni imao namjeru zaprositi Kiti: On nije znao da njegovo ponašanje prema Kiti ima odredeno ime, da je to zavodenje gospodica bez zenidbene namjere i da je to zavodenje jedan od ruznih postupaka koji je uobicajen medu istaknutim mladim ljudima kao što je on (...) da je mogao saznati da ce Kiti biti nesretna ne uzme li je za zenu, veoma bi se zacudio (...) nije mogao povjerovati da bi ono što je njemu, a pogotovo njoj, pruzalo tako velik i lijep uzitak moglo biti ruzno. Još manje bi mogao povjerovati u to da se mora ozeniti. "Kiti tada oboljeva, te s obitelji odlazi na putovanje da se smiri i razmisli što zeli. Odlucuje da se zeli udati za Levina, i tako bude.
Fizicki opis Kiti: Kad je mislio o njoj (Levin), mogao ju je svu sebi zivo predociti, posebice drazest one sitne plavokose glavice s izrazom djecje jasnoce i dobrote, tako slobodno smještene na visokim djevojackim ramenima. Djetinjatost izraza njena lica u skladu s tananom ljepotom stasa sacinjavale su njenu posebnu divotu koju je on i te kako shvacao; ali ono što je neocekivano vazda iznenadivalo na njoj, bijaše izraz njenih ociju, blagih, mirnih i iskrenih, a posebno njen smiješak koji je Levina stalno prenosio u carobni svijet ... svoga ranog djetinjstva. "Kiti i Levin zive sretno, i kasnije imaju sina. Kiti se savršeno uklopila u obiteljski zivot: Kiti pronalazi svoju najvecu srecu u ulozi zene i majke, ulozi koju je Tolstoj najviše cijenio. Potpuno sigurna u sebe, ona unosi sklad u svoj dom i mir Levinovoj duši. Ima veliko poštovanje prema ljudskom krugu rodenja, zivota i smrti, i ne boji ga se. Iako ne uvijek dobro shvacena, Kiti je vrlo pametna i jako realna. Ima veliku vjeru i povjerenje u dobrotu Boga.
"Aleksej Aleksandrovic Karenjin je jedna vrlo neromanticna i pomalo dosadna osoba. Stalno gleda na sat, i uvijek ima unaprijed izracunato što i kada treba uciniti, što ga cini vrlo predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku cisto je formalan, i njihov je brak dosadan i monoton, što Anu cini zeljnom uzbudenja, zeljnom prave i shastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj na Karenjina, cini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima. Njemu je vaznije što ce drugi govoriti o njegovu braku, nego njegova vlastita sreca. On je kontrastan lik Levinu što se tice religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin cini upravo suprotno jer njegovo kršcanstvo slabi, te postaje laki plijen Lidije Ivanovne, zene koja koristi svoju tzv. religiju kao sredstvo zadrzavanja Karenjina blizu sebe, i dalje od Ane. Karenjin je na kraju zeljan osvete.
Treca strana price govori o odnosima Doli i Stjepana Arkadjica - Stive. Stjepan Arkadjic bio je nevjeran prema svojoj zeni Doli i samim time zapocinje knjiga. Nakon razgovora s Anom, ona prihvaca Stivu natrag u svoj zivot. Zahvaljuje joj se rijecima: "Upamti Ana: ono što si ti za mene ucinila nikad necu zaboraviti. I upamti da sam te voljela i da cu te uvijek voljeti kao najboljeg prijatelja." Doli kasnije i potvrduje te rijeci jer ona ce jedina posjecivati Anu nakon što je svi izbace iz društva. Kasnije veza izme u Ane i Stive postaje ponovo krhka: Spona što ju je Ana napravila pokazala se krhkom, te je porodicna sloga opet napukla na onom istom mjestu. Niceg odredenog nije bilo, ali Stjepana Arkadjica gotovo nikad nije bilo, a slutnje o nevjeri postojano su mucile Doli, i ona ih je sad odgonila od sebe bojeci se prozivljenih muka ljubomore. Prva provala ljubomore, jedanput prozivljena, više se nije mogla pojaviti, pa cak ni otkrice nevjere ne bi više moglo na nju onako djelovati kao prvi put. Takva bi je otkrica sada samo lišila njenih porodicnih navika, te je dopuštala da je vara preziruci zbog te slabosti njega, a ponajviše sebe. "Stiva je bio uvijek veseljak, osoba puna šarma, ali i nevjere. Voli dobru gozbu i pice, muziku, zabavu, ali ipretjerano budi zanimanje za zene. Svi vole Stivu u društvu jer uvijek podize atmosferu, i izazive smijeh. On nikada nije namjeravao niti moze biti vjeran Doli, zeni koja ga uistinu voli. No, ne moze si pomoci - jednostavno je takav. Stiva ima još jednu lošu osobinu, a to je kockanje. Godinama je zivio "na visokoj nozi " i tako potrošio svoj novac, a sada pocinje uzimati i novac od Doli, novac koji joj je naslijedila, za isplacivanje svojih kockarskih dugova. No bez obzira na sve, Doli Stivu uvijek voli, a i Stiva voli nju.
Na Anu Karenjinu" mozemo postaviti više teza, no vjerojatno je najvaznija ona koja ukljucuje lik Ane Karenjine, odnosno pitanje: da li je Ana Karenjina bila dobra zena? Odgovor bi bio jednostavan, naravno da nije, i time bi ova teza jednostavno bila negativna, no to je vrlo plitka i nepromišljena osuda. Ana Karenjina je zena vrlo snaznih strasti, no te strasti su zarobljene u kuci Karenjina, i Ani ne preostaje ništa drugo nego potraga za oslobadanjem te zarobljene osobe. Ona u pocetku odbija Vronskog i ne zeli imati vezu s njim, no upornost Vronskog, a i ta Anina zelja za oslobadanjem tjeraju je na preljub. Tim cinom ona se oslobada i postaje sve ono što s dosadnim i predvidljivim Karenjinom nije mogla biti. No, zbog pretjerane ljubavi i neracionalnog razmišljanja Ana polako gubi kontrolu nad svojim osjecajima, i nekad mirna i uvijek stabilna Ana, postaje sada vrlo histericna, posesivna i sumnjicava osoba. To je dovodi i do samoubojstva. Ja mislim da je Karenjin glavni krivac svemu što se dogodilo. Ana i Karenjin vjencali su se ne iz ljubavi vec zato što je tako bilo uredeno. Život s Karenjinom dosadan je i Ana nije imala što drugo uciniti nego osloboditi svoj pravi karakter, svoju osobnost, strast i ljubav. Ova teza afirmativna je, jer mislim da problem nije u Ani, nego u Karenjinu. Karenjin je taj koji nije bio dobar muz (predvidljiv, dosadan, neromantican, uvijek zaposlen, vrijeme je novac" mu je vjerojatno glavni moto).
Necemo smatrati "Anu Karenjinu" umjetnickim djelom; smatrat cemo je dijelom zivota. Dio zivota i je. Tolstoj je uspio opisati suvremeni zivot i ljude koji su nam bliski na jedan vrlo jednostavan nacin. Njegovi likovi isti su kao i ljudi koje susrecemo svaki dan u zivotu, i zato je njegovo djelo tako jednostavno i dostupno svima. On je svaki lik u djelu okarakterizirao na sve moguce nacine - psihološki, moralni, estetski, socijalni... i time ih ucinio svakim za sebe vrlo posebnim, i u nama time budi naše vlastito rasudivanje - tko je dobar, tko je loš. Obicno smo se uvijek susretali s likovima koji su sigurno ili negativni ili pozitivni, ali ovaj puta svi se cine pozitivnim u pocetku, no kasnije svaki citatelj dobija svoju sliku o pojedinom liku. Mislim da je Tolstoj prvi pravi pisac koji je otkrio realizam i upotrijebio vrijeme kao glavni faktor radnje. Tolstojevo remek-djelo dio je zivota, kako njegovoga tako i našega. Tolstoj je izvanredno znao opisati psihološke osobine svojih likova i citajuci djelo moze se vidjeti istina o ljudskoj naravi, o tome kakvi ljudi zaista jesu, a tim iskustvom mislim da mozemo bolje razumjeti ljude sa slicnom sudbinom kao na primjer Ana, Levin, Vronski i drugi. Konacan zakljucak je samo dvije rijeci: remek-djelo.

Antigona - Sofokle
BILJESKA O PISCU
Sofokle je zivio punih devedeset godina,skoro citav V vijek p.n.e.(496-406 p.n.e.).Napisao je sto dvadeset tri tragedije,od kojih je do nas stiglo samo sedam.Bio je najuspjesniji atinski tragicar:dvije trecine njegovih dijela nagradjeno je prvom nagradom,a za ostale je dobijao uvijek drugu.Biografske skice o njemu slazu se da je bio omiljen medju sugradjanima,iz ugledne porodice,lijep,patriota i pobozan.Obavljao je vise drzavnih funkcija u Atini,a jednom je bio strateg zajedno sa Periklom.Poslije smrti slavljen je kao heroj pod imenom Deksion jer je prilikom ustanovljenja kulta Asklepijevog u Atini primio kip bogau svoju kucu prije nego sto je prenijet u hram.Biografi kazu da je napisao raspravu "O horu",koja nije sacuvana.U njoj je najvjerovatnije objasnio zasto mu je bilo potrebno, za nas zagonetno,povecanje broja horista sa dvanaest na petnaest.Izgleda da je prvi uveo obicaj pisanja samostalnih tragedija umjesto organskih trilogija u kojima se drame nadovezuju jedna na drugu i cine cjelinu.Pisac je uvijek bio I reditelj I kompozitor I glumac;kazu da je Sofokle zbog slabog glasa prvi od pisaca prestao da glumi.

ANTIGONA
Mit koji je Sofokle dramatizovao u "Antigoni"pripada krugu tebanskih legendi i ne moze se naci u Homerovim epovima;mozda ga je Sofokle preuzeo iz nekog epa za koji mi ne znamo.Poslije Edipovog odlaska iz Tebe,njegovi sinovi,blizanci Polinik i Eteokle,izabrani su za tebanske vladare.Trebalo je da Tebom upravljaju kao suvladari koji ce se svake godine smjenjivati.Medjutim,Eteokle,koji je prvi stupio na vlast,odbio je da bratu ustupi presto kad je godina istekla.Uz pomoc svog tasta Adrasta,Polinik je sakupio vojsku I krenuo na Tebu..Opsjeli su grad,ali ih sreca nije posluzila.Vidjevsi da njegova vojska gubitku, a da bi sprijecio dalje krvoprolice,Polinik je predlozio da pitanje vlasti u Tebi odluci dvoboj izmedju njega I Eteokla.U tom dvoboju su,medjutim,obojica poginuli.Njihov ujak Kreont je preuzeo komandu nad vojskom I uspio da odbije napadace.Teba je odbranjena,Kreont je postao novi vladar.On nije dozvolio da se pokopaju mrtvi napadaci-dakle,ni Polinik,Antigonin brat.
Izdavanjem zapovjesti da Polinik ostane nesahranjen,Kreont slijedi atinski zakon koji ne dozvoljava pokop neprijatelja drzave,zatim onih koji skrnave hramove ili kradu zrtvene darove iz njih.Porodica preminulog ima obavezu prema njemu:mrtvi moraju da budu sahranjeni,makar I simbolicno,kako to I Antigona cini,pokrivanjem tijela tankim slojem zemlje.Mrtvi pripadaju podzemnom svijetu I bogovima koji onde vladaju,a da bi se dusa umrlog smirila u svijetu mrtvih,sahrana je neophodna.Dusa nasahranjenog ne moze da dodje do Hada,carstva mrtvih,nego luta unaokolo kao avet.Otuda je moguce da se gnjev takve duse usmjeri prema onima koji nisu izvrsili svoju obavezu,pa zabrana sahranjivanja ima gore posljedice za onoga ko sahranu sprjecava nego za onoga kome je uskracena.Tu obavezu mora da izvrsi porodica preminulog.
Tu pocinje "Antigona".

Antigona je ,sahranivsi mrtvog brata,izvrsila svoju duznost,ali je istovremeno prekrsila Kreontovu zapovijest I zato biva kaznjena.Kreont je,stiteci interese drzave,povrijedio interese porodice.Na kraju drame vidimo kako njegova porodica propada:Hemon I Euridika se ubijaju,a Kreontu ostaje jos samo da prizeljkuje vlastitu smrt.
Prije nego sto se razmotre moguca tumacenja Sofoklove tragedije,mora se kao pogresno odbaciti misljenje da je Kreont surovi tiranin I potpuno u zabludi,a Antigona hrabra junakinja I apsolutno u pravu.Oboje letimisu svoje ponasanje pravom:Kreont pozivajuci se na zakon,a Antigona na religiozni obicaj,na obicajno pravo.Posto je pravo u sukobu sa samim sobom,to je vec dovoljna osnova za gradnju dramskog sukoba;ovaj se,medjutim,zaostrava do tragickog licnim motivacijama strana koje su se u njemu nasle.
Svoju zagonetnost I privlacnost ,kao I nemogucnost da se jasno odgovori na pitanje koje je postavila,"Antigona"duguje receptu izmedju mita I njegove dvosmislenosti,u kojoj je moguce da I Kreont I Antigona budu ili ne budu u pravu.
O DRAMI
Drama se dijeli na : tragediju , komediju i dramu u uzem smislu.
Osnovni elementi drame su :
1- radnja je sazeta i intenzivno tece kroz ekspoziciju, zaplet, kulminaciju, peripetiju i rasplet. Odigrava se na sceni, te gledaoci dozivljavaju sudbine dramskih junaka;
2- junak se ne slika svestrano, vec se otkriva samo jedna, dominantna crta njegovog karaktera;
3- remarke ili didaskalije (epski elementi u drami) su opisi i objasnjenja na pocetku cinova ili kratki dijelovi teksta u zagradama;
4- cin je dio drame, bez prekida od jednog dizanja pa do narednog spustanja zavjese. Cinovi se dijele na pojave- trajanje radnje od ulaska jedne licnosti na pozornicu, pa do njenog izlaska sa pozornice;
5- replika je pojedinacni govor svakog lika;
6- dijalog je razgovor izmedu dva lika;
7- monolog je produzena replika, kad jedno lice duze govori na pozornici o onome sto misli ili osjeca.
Nauka koja izucava vezu drame i pozorista je teatrologija.
TRAGEDIJA- najstarija vrsta drame, nastala u 5-om vijeku p.n.e. u Grckoj. Junak drame dolazi u sukob sa sredinom i strada, iako je jaka licnost i iznad obicnih je ljudi. Stil tragedije je uzvisen, patetican, a jezik biran i bogat poetskim slikama.
TRAGICNI JUNAK- pojedinac u sukobu sa ustaljenim normama i nametnutim poretkom sa kojima se ne moze pomiriti.
TRAGICKA KRIVICA- junak je od pocetka svjestan svoje krivice i sluti do cega ona dovodi, a kad nacini iskorak i izrazi neslaganje i prkos dolazi do tragedije.
OMPOZICIJA DRAME "ANTIGONA"
PROLOG- uvodni govor, na sceni su Antigina i Ismena, njena sestra, koje razgovaraju o naredbi kralja Kreonta, koji je zabranio da sahrane brata Polinika
PRVA EPISODIJA- Kreont govori o svojoj odluci, dolazi strazar i donosi vijest o pepelu posutom po Polinikovom tijelu; hor pjeva o covjeku i njegovim mocima, te snazi da opstane u prirodi;
DRUGA EPISODIJA- strazar dovodi Antigonu, pa ona sa Kreontom vodi dijalog, dovode i Ismenu, koja zeli da podijeli krivicu sa sestrom, ali to Antigona odbija;
TRECA EPISODIJA- nastupa hor, Kreont razgovara sa sinom Hemonom, koji ga odvraca od kazne;
CETVRTA EPISODIJA- Antigona se oprasta od zivota, svjetlosti, odlazi u vijecni mrak i zali sto ni zena ni majka nije bila;
PETA EPISODIJA- dijalog Kreonta i Tiresija, proroka koji mu savjetuje da odustane od kazne; Kreont osjeca savjest, te naraduje da se Antigona oslobodi, ali odlucio je kasno;
EKSODA- glasnik javlja da se Antigona objesila, a i da se Hemon nasavsi je probada macem, a onda se i njegova majka, Kreontova zena, kraljica, srusena tugom, ubija.
HOR pjeva 'ulaznu pjesmu' koja se dijeli na strofe i antistrofe (okret na drugu stranu). Episodije su danasnji cinovi. Pjesme hora kroz dramu su 'stajace pjesme'.Eksoda je na kraju, a zatim ide 'izlazna pjesma'.
KROZ LEGENDU
Biti Antigona znaci biti hrabra i odlucna licnost. Znala je da se suocava sa smrcu, tamom podzemlja, a nisu je zaustavili ljudski stvoreni zakoni i naredbe. Odlucila je, iako svjesna krivice koju ce ispastati, da postuje Bozije odredbe i pustila da je vodi ljubav sestre prema bratu.
Sinoc dok me magla vodila u praproslost, njena ispovijest u tamnoj jami glasila je otprilike ovako: "O gresko moja, zar si greska? Zar ja da prihvatim da mi brata rastrgnu zvijeri, da mu tijelo raznesu ptice? O sudbino, zasto si me takva izabrala? Zar bi ti svog brata dala raznosacima sjemena, da li bi mogla zivjeti poslije? O zivote moj kratki, vise svjetla ne vidjela, vise zore ne docekala. Da je Sfinga moje patnje znala, pitanja bi o meni postavljala. Hemone, tebi zena nisam bila; tebi, nerodeno dijete, majka nisam bila. Bogovi vas sam moralni zakon postovala, probala sam mrtvo tijelo pepelom posuti i Vama ga predati, ljudska rijec me kazni. A sad primite i mene, novog stanovnika podzemlja." Antigonino stradanje shvatam kao neku svetinju, olicenje njeznosti i pozrtvovanosti. Izdigla se iznad svih, jer: "Necu stradati,a plemenita da me ne zadesi smrt." U zivotu treba imati cilj,nastojati zivjeti u skladu sa sobom. Divno je osjetiti ljubav i treba je uzvratiti, jer kada sebe cijelog ulozimo i damo, tek tada mozemo biti cijeli. Citajuci ovo djelo i "uvlaceci" se u svaki stih, postala sam bogatija za jedno saznanje. Mislim da sam, ponekad, Antigona. Mozda smo svi mi. Svoju licnost najvise otkrivam u teskim situacijama i tada uvidjam sta sve mogu uciniti. Kada istinski volim, posvetim se u potpunosti bez rezerve. Bez sumnje da bih mogla biti povrijedena i porazena, jer mnogi Kreonti zagorcavaju zivot. Tada saznajem da , inace, nisam ni svjesna koliko sam jaka i koliko mogu podnijeti. I tada nastojim da se uspravim, visoko poletim i prkosno kazem:"Za ljubav, ne za mrznju ja sam rodena." Dok talasi udaraju, treba ostati nerazrusiv greben, dici se iznad vremena, kao Antigona. Kao mi

Bakonja fra Brne - Simo Matavulj

Biografija Sime Matavulja
1852. 31. avgusta roden je u Šibeniku, u porodici koja se naselila u ovaj grad još krajem 17. vijeka "odnekud iz Bosne". Po ženskoj lozi bila je to jedna od najstarijih srpskih porodica u gradu. Otac Stevan, koji je bio stocni trgovac, i majka Simeuna izrodili su petoro pjece. Poslije rane muževljeve smrti 1860. godine, Simeuna je osnovala i uspješno vodila radionicu narodnog odijela.
1859-1862. Završava u Šibeniku osnovnu školu naporedo na srpskom i italijanskom jeziku.
1862-1864. Završava u Šibeniku prvi i drugi razred gimnazije.
1864-1868. Zbog slabijeg ucenja zakratko je 1864. godine bio u trgovackoj radnji, a zatim odlazi u manastir Krupa kod strica igumana Serafima, gdje se je pripremao za kaludera i privatno ucio bogosloviju. Godine 1868. napušta manastir i odlazi u Zadar, gije upisuje uciteljsku školu.
1868-1871. Završava u Zadru uciteljsku školu.
1871-1872. Radi kao ucitelj u Đevrskama i u Bukovici.
1872-1874. Uciteljuje u Islamu kod Zadra, gdje se upoznaje i druži sa kontom Ilijom Jankovicem, potomkom znamenitog epskog junaka Stojana Jankovica. Ujesen 1874. godine provodi dva mjeseca na vojnoj vježbi u Puli.
1873. Objavljuje prvi književni rad, pjesmu Noc uoci Ivanja, u zadarskom Narodnom listu.
1874-1881. Živi u Herceg-Novom i radi kao ucitelj italijanskog jezika u pomorskom zavodu "Srbina", u periodu 1880-1881. godine bio je i privremeni upravnik tog zavoda. Za vrijeme Nevesinjskog ustanka 1875. godine kratko vrijeme u avgustu boravi kao dobrovoljac u ceti Mice Ljubibratica. Godine 1877, na raspustu, bio je dobrovoljni bolnicar u ruskoj bolnici u osvojenom Nikšicu.
1881. Umiješan je u drugi Bokeljski ustanak, zbog cega je bio prinuden da prebjegne u Crnu Goru, na Cetinje. Objavljuje prvi prozni rad, pod naslovom Naši prosjaci, u zadarskom Narodnom lisšu.
1882-1887. Živi i radi na Cetinju, najprije kao nastavnik francuskog jezika u gimnaziji, potom kao nadzornik osnovnih škola i kao nastavnik prestolonaslednika Danila. Godine 1882. vodi crnogorske dake u Pariz na školovanje u francuskim državnim akademijama.
1883. Objavljuje prvu pripovijetku u Glasu Crnogorca na Cetinju.
1885. Zapocinje objavljivanje romana Uskok Janko, u definitivnoj verziji Uskok, u listu Crnogorka na Cetinju.
1887. Prelazi u Srbiju i radi dva mjeseca kao "ucitelj II klase" u gimnaziji u Zajecaru.
1887-1889. Vraca se u Crnu Goru na Cetinje, gdje je bio ucitelj prestolonaslednika kneza Mirka.
1888. Zapocinje objavljivati u listu Stražilovo u Novom Sadu prvu verziju romana Bakonja fra-Brne pod naslovom Kako je Pjevalica izlijvcio fra-Brnu. Objavljuje u Novom Sadu prvu zbirku pripovjedaka pod naslovom iz Crne Gore i Primorja I.
1889. U septembru prelazi u Beograd i zapošljava se kao ucitelj I klase u Nižoj (Terazijskoj) gimnaziji, u kojoj radi sve do 1892. godine kad je razriješen dužnosti zbog slaboga zdravlja. Objavljuje na Cetinju zbirku Iz Crne Gore i Primorja P.
1890. Srpska kraljevska akademija objavljuje mu pripovijetku Novo oružje, zajedno sa pripovijetkom Laze K. Lazarevica On zna sve. U Zagrebu objavljuje zbirku Pripovjedaka Iz primorskog života.
1891. Objavljuje u Beogradu dvije zbirke pripovjedaka Sa Jadrana i Iz beogradskog živoša.
1892. Oženio se Milicom Stepanovic, uciteljicom više djevojacke škole, koja je umrla 1893. godine. Objavljuje u Beogradu romane Bakonja fra-Brne i Uskok.
1893-1895. Radi kao šef Presbiroa pri Ministarstvu inostranih dela. Poslije toga radi kao službenik Presbiroa i obavlja u ministarstvu specijalne zadatke i predvodi povjerljive misije.


Centralno djelo knjnizevnog stvaralastva Sime Matavulja, roman Bakonjna fra Brne, pojavio se u zasebnom izdanju 1892. godine. Ovaj roman primljen je odmah kao jedno od kapitalnih djela realizma jugoslovenske knjizevnosti. Svojstva koja je Matavulj ispoljio u pripovjetkama sa motivima iz primorskog zivota, ono zivo, neposredno osjecanje stvarnosti i ljudi, ona teznja da se zivot, bez dotjerivanja i ukrasavanja, prikaze onakav kakav je, ona velika Matavuljeva stvaralacka sposobnost u slikanju umjetnickih portreta, ta svojstva dosla su do punog izrazaja u ovom epohalnom djelu.
Zivot Primorja ocrtavao se u ostroj, gruboj istini ispod humora koji se zasijao vedrinom i zivahnom dobrodusnoscu. Ispod tog humora koji nije imao satiricne tendencije ipak se ocrtava manastir kao nezajazljivo cudoviste koje prozdire sveze snage naroda. U romanu Bakonja fra Brne na jednoj strani je ubogo primorsko selo koje sahranjuje svoju djecu u manastir kao u zivu grobnicu, na drugoj je izobilje i bogatstvo manastira, u kome gnjili i trune zivot. Matavulj ne idealizuje selo, od ovog kontrasta bogatstva i gladi ne stvara nikakvu drustvenu tezu.
Balkanski špijun - Dušan Kovačević

O PISCU:
Kada se govori o Dušanu Kovacevicu, dramskom piscu, može se slobodno reci i to da je on naš savremeni Nušic. Napisao je više dramskih djela sa komicnim sadržajima u kojima je prisutna i grotesknost, odnosno prisustvo smiješnog i krajnje ozbiljnog, lijepog i ružnog, stilizovanog i vrlo primitivnog (ponašanja), tradicionalnog i skorojevickog. Tako slika društvene stvarnosti i tekuceg života biva ne samo jako prepoznatljiva nego i potpunija i kompleksnija. U njegovim ostvarenjima brišu se oštre žanrovske razlike i dolazi do preplitanja komedije karaktera, komedije naravi, farse i drame u užem smislu, uostalom kao što je isprepleten sam život.
Najpoznatija njegova ostvarenja su: Maratonci trce pocasni krug, Radovan, Sabirni centar, Balkanski špijun, Profesionalac, Klaustrofobicna komedija, Urnebesna tragedija, a napisao je i scenario za film Podzemlje Emira Kusturice, da bi potom od toga nacinio i prozu. U svim ovim djelima Dušan Kovacevic daje sve aspekte svakodnevnog života, bojeci ga s vremena na vrijeme i aluzijama na politiku i sve što je ona nosila sa sobom. Kao što rekosmo, radnja njegovih djela, ma o kom dramskom djelu da je rijec, zahvata obicno više nivoa društvenog života, razna zanimanja i ideološka opredjeljenja u vremenu koje nam je blisko i po sadržajima vrlo prepoznatljivo.


BALKANSKI ŠPIJUN
Balkanski špijun je dramsko djelo napisano u dva cina, a svaki cin ima po pet naslovljenih poglavlja. Kompozicija pomalo neobicna ako se na umu ima ustrojstvo drame u klasicnom smislu. Kao da je za uzor imao Brehtov epski teatar, postupak komponovanja primijenjen u drami Majka Hrabrost, u kojoj je prisutno 12 poglavlja.
Dušan Kovacevic za osnovu svoje komike uzima jedan društveni fenomen koji se može smatrati bolešcu svakog komunistickog sistema i društva, a to je: na svakom mjestu i u svakom covjekumoguc je neprijatelj naroda i postojeceg sistema, pa se stoga mora uvijek biti budan jer - kako kaže glavni junak ove drame - "sve je suprotno od onoga što što izgleda da jeste", a to opet znaci da se cesto iza naizgled povucenog, jednostavnog ili pak poslovnog covjeka, pa još ako dolazi iz inostranstva, krije neki "imperijalisticki špijun" i neprijatelj naše društvene stvarnosti. Po toj izopacenoj logici sve je jasno: ne treba se povoditi za utiskom koji na nas ostavlja covjek iz našeg okruženja, nego za pretpostavkom da se baš u njemu krije neprijatelj i da ga, iz tih razloga, uvijek treba imati na oku.
Od takve bolesti boluje i junak ove drame - Ilija Cvorovic, covjek koji je jednom ponio žig neprijatelja naroda, zbog cega je kao informbirovac 1949. godine morao da robija na zloglasno Golom otoku, gdje je na stotine i hiljade ljudi prevaspitavano da se vrate ispravnom mišljenju. On, koji je bio žrtva jednog politickog mehanizma i ideološke tiranije, sada se stavlja u funkciju poniženja i mucenja. U svemu tome on izgleda dosta naivno i smiješno, pa i promašeno i tragicno: postaje psihicki bolestan, covjek izgubljenog smisla za normalno posmatranje i ponašanje.
Glavni junaci drame su - pored Ilije Cvorovica - još i Danica Cvorovic, njegova supruga, kcerka Sonja, brat Đura i "balkanski špijun" Petar Jakovljevic, krojac, povratnik iz Pariza.
Drama Balkanski špijun pocinje emisijom preko radija o tek završenoj sjednici od velike važnosti za zemlju. Na uopštavajuci nacin i ispraznim jezikom govori se o njenom toku i zakljuccima koji nikog konkretno ne obavezuju. Ukljucuje se i glas seljaka: on govori o selu koje hrani grad, govori o "polaznim osnovama dugorocnog programa", o ekonomskoj stabilizaciji i potrebi da se više radi a manje prica i sastanci.Ovaj uvodni segment treba da pokaže društveni ambijent i nagovijesti istorijsko vrijeme u kome su junaci smješteni.
I kada su vijesti pri kraju, u kuhinju ulazi Ilija Cvorovic. Djeluje dosta nervozno, pali cigaretu i pita za podstanara (gdje je on?) jer je njegovo prisustvo uzrok psihickog stanja u kome se odjednom našao. Zbog njega su ga zvali u policiju na "informativni razgovor". Iako je podstanar obican krojac koji se poslije dvadeset godina, zaradivši mukotrpnim radom nešto para, vratio u zemlju da otvori modni salon i da tu nastavi život, Ilija ne vjeruje u tu cinjenicu, sumnja u njega i vec je u njegovim ocima "gadan i opasan covek" jer da nije tako , misli on, zašto bi njega, Iliju, pozvali u policiju. Po njegovoj logici policija se ne interesuje "za obicnog i poštenog coveka". Njegova je pretpostavka da je on, tamo u tudini, nešto "radio protiv svoje države" i da je, vjerovatno, neka lopuža i kriminalac, a to što izgleda tako gospodstveno i djeluje nenametljivo samo je maska i privid koji treba da zavara. Ilija za takvo prosudivanje ima i "dokaze": on samo cuti, navlaci platno na prozore, dovodi neke bradate ljude u stan, cesto izlazi iz kuce i šeta nocu. Drugi "dokaz": za mjesto stanovanjaizabrao je baš njihovu kucu jer je "izvan centra, nije na oku". Sve to Ilija prica svojoj supruzi Danici, koja je obuzeta kuhinjom, namirnicama, besparicom i brigom što cerka kao diplomirani stomatolog vec godinama nema posla.
Nakon ove dramske situacije dolazi promjena: stiže i podstanar i prica o svojim nevoljama: ne može da riješi formalnosti oko otvaranja krojackog salona jer ga birokratija, kao gradanina, obezvrjeduje: "Po ceo dan skupljam neke potvrde i uverenja, ispisujem molbe, cekam sekretare(...). Svi obecavaju, a niko ništa ne radi". U takvom ponašanju birokratijeovaj covjek vidi "uništavanje ljudskog dostojanstva". Danica, shvatajuci muku svog podstanara, nadovezuje se svojim ispovijestima, cime se još više produbljuje slika o samovoljnosti i svemoci naše birokratije. Ona, naime, prica o tome kako su im punih dvadeset godina obecavali stan i kraj podstanarskih muka. Uvijek je to bilo u stilu: sigurno cete dobiti, na proljece. Stanovali su "po šumama i podrumima" sve dok se nisu pozaduživali do do guše i nekako napravili tu skromnu kucu. Govori i o slucaju svoje kcerke: pet godina ceka na posao, više od cetrdeset puta je konkurisala, ali od toga ništa, što, sigurno, ne važi i za "decu budžovana" koja se lako zapošljavaju.
U narednoj dramskoj situaciji kao središnji lik javlja se kcerka Sonja (ima vec trideset godina) sa viješcu da je, slucajno, preko veze, našla posao. Radost majke i kcerke prekida dolazak oca Ilije koji je u nekoj zadihanosti i žurbi. Prelazeci olako preko velikog dogadaja u porodici, on telefonira inspektoru Državne bezbjednosti o kretanju i nekim susretima podstanara sa ljudima. Inspektor, shvatajuci da u svemu tome Ilija Cvorovic pretjeruje, olako prelazi preko njegovog telefonskog "referisanja", što ce Iliju dovesti do potpunog razocarenja: "Zlikovci im vršljaju ispred nosa, menjaju strane pare i planove, u centru grada, a on samo ponavlja: Bez brige, bez brige". Radni dogovor svog stanara u kupljenoj kuci sa izvodacima radova Ilija posmatra sa nekog balkona na koji se popeo uz gromobran. Prethodni citatpokazuje kako on u tome vidi najamnike poslane iz inostranstva da ruše njegovu zemlju i potkopavaju njen ekonomski sistem, i to baš u vrijeme kada je ekonomska stabilizacija glavni zadatak svakog gradanina. U tom kontekstu Ilija sebe doživljava kao jataka a svoju kucu kao sklonište mracnih sila, zbog cega pada u velikuu depresiju.
Obuzet neprijateljstvom drugih prema njegovoj zemlji, Ilija odlucuje da se sav posveti kontrašpijunaži - pracenju podstanara i prikupljanju dokaza o njegovoj "zlocinackoj" aktivnosti. Prvo je uzeo godišnji odmor, a zatim i neplaceno odsustvo; kupio je fotografski aparat sa teleobjektivom, projektor. Prati ga, snima njegove goste i sastanke, a potom analizira u svom domu. Snimio je njegov sastanak u hotelu, ispracaj jednog iz grupe na aerodrmu, njegove šetnje sa nekom novinarkom i nekim drugim ljudima, da bi na kraju izveo svoj zakljucak: "On radi tacno, po zadatku, onako kako je napolju isplanirano". Ako neko greškom dobije njihov telefon, Ilija to doživlja kao provjeru i uhodenje "mracnih sila" pošto je on jedina opasnost za njihovo djelovanje, jedina savjest koja im stoji na putu: "Sad su zvali da vide hocu li se javiti. Ako se javim, onda su mirni, mogu da rade šta hoce". U njegovoj glavi je tako, mada za njega niko ne mari, niti nekome izvan kuce nešto znaci. U svojoj obuzetosti tim problemom on vec osjeca da mu "spremaju nešto gadno". I vec predvida kako ce odsad nepoznati ljudi, preobuceni špijuni u liku prosjaka, majstora za kišobrane ili seljaka sa kajmakom, stalno pojavljivati na vratima pod izgovorom da nekoga traže ili nešto nude.
Ilijina obuzetost neprijateljima koji "kidišu" na njegov samoupravni sistem sve više raste i pocinje da prelazi u pravu paranoju (bolesno stanje psihe kada covjek postaje "progonilac progonilaca"), o cemu govori i slika s pocetka petog "poglavlja" koje nosi naslov "Pokušaj ubistva" i cijela naredna scena: "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste". Kasno uvece vraca se Ilija "krvavog lica i ruku, sa pocepanim odelom i bez jedne cipele na nozi". Iz njegove price, pune price i psovki, saznajemo da je neko htio da ga ubije - namjerno je htio da ga pregazi kolima dok je prelazio ulicu, što je - po njemu - dio neprijateljskog scenarijakoji vodi u izvršenje likvidacija i sijanje nesigurnosti medu gradanima. U tako nešto on je cvrsto uvjeren, bez obzira na cinjenicu što je prelazio ulicu na nedozvoljenom mjestu, izvan pješackog prelaza. U narednom poglavlju "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste", da bi se pokazalo dokle doseže ljudska uobrazilja i kako ona postaje paranoja, inventivni Dušan Kovacevic koristi slike projekcije. Naime, pošto je prikupio dovoljno "dokaza" protiv "špijunske organizacije", Ilija organizuje projekciju slajdova kojoj prisustvuju brat Đura i žena Danica. Uhvacene situacije su sljedece: šetnja podstanara pored rijeke sa jednim muškarcem i ženom (Ilija ih je identifikovao: nepoznati je naucnik iz Vince, a ona njegova ljubavnica), njih troje sjede na splavu i za stolom razgovaraju, razmatraju neki plan (po Ilijinom objašnjenju to može biti samo plan našeg instituta u Vinci); onda se vidi kako ga gužvaju i bacaju u vodu (a Ilija, iako je tek mjesec mart, skace u rijeku da se dokopa "dokaza"); slijede slike iz pozorišta, iz neke kafane, slike društva u lovu u okolini Beograda. Taj lov, po Ilijinom mišljenju, i nije pravi lov nego "cista vojna vežba pod firmom lova na fazane", "uvežbavanje streljacke sposobnosti" i "održavanje kondicije", organizovanje neprijateljskog izvidanja "po sistemu trojki", kao "izucavanje terena oko Beograda". Dok radi projektor, on prica kako ga zamalo nisu ubili dok se krio u obližnjem žbunu jer su mislili da je u grmu lisica ili zec. Opsjednut problemom "špijunaže" i njenog razornog dejstva na zemlju, Ilija paranoicno zakljucuje: "Špijuni su medu nama, samo ih treba znati prepoznati". Ovakvo razmišljanje je ishod simptoma jedne bolesti od koje je bolovalo jedno društvo i cijeli jedan poredak, koji je svuda i na svakom mjestu zagovarao neki sistem samozaštite od spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja, a u cilju ocuvanja tobožnje nezavisnosti i blagostanja naroda.
Bdijuci nad poretkom svoje zemlje kao jedina savjest, Ilija Cvorovic u svoju aktivnost ukljucuje i brata blizanca, Đuru, a podršku pocinje da dobija i od svoje supruge koja je dosad bila sasvim po strani, što ce dovesti do sukoba izmedu nje i kcerke koja u ocu vidi vec bolesnog covjeka. O tom posebno govori "poglavlje" po naslovom "Rasprava o ocu". Iz razgovora majke i kcerke saznajemo da je Ilija izgubio posao, da je porodica zapala u velike dugove zbog nabavke opreme za pracenje "neprijatelja", ali i putovanja koja je on preduzimao iz "bezbednosnih razloga". Majka ne može da shvati kcerku koja ne podržava svog oca koji se bori za veliku stvar, nego ga tretira kao bolesnog i traži njegovo lijecenje.
Pretposlednje "poglavlje" u drami je "Sve gori od goreg". U njemu Ilija referiše svojoj ženi o dvodnevnom boravku u Nišu radi prikupljanja informacija o podstanaru (posjetio je njegovog strica, strinu), iznoseci još jednom svoje ubjedenje da je on "dubre", "zlikovac", "izdajnik" u službi mracnih sila, a sve na osnovu pricanju zavidnog strica koji na sve moguce nacine opanjkava svog sinovca. Pristiže i Đura koji pripovijeda o tome kako je pratio nekog profesora, uhvatio ga, svezao i zatvorio u svoj podrum.
Drama Balkanski špijun nema neke osobite obrte u svom razvoju; njena radnja ide linijom progresije, i to u jednom pravcu i samo na verbalnom planu. Razrješenje, ako može tako da se kaže, dato je u posljednjem "poglavlju" - "Saslušanje". Podstanar Petar stiže u dom Cvorovica, sav je u žurbi jer treba na brzinu da se pripremi - putuje u Njujork. Prije nego što ce se oprostiti od Danice, traži od nje da mu kaže zašto ga prate. Kada je bio na rucku kod prijatelja, primijetio je Iliju na vrhu drveta u susjednom dvorištu kako ga slika, pod krevet mu je podmetnuo mikrofon, na sobnom tavanu je probušio je rupu i kroz nju stalno motri, narocito kad mu neko dode u posjetu. U meduvremenu stižu Ilija i Đura. Traže od Danice da ode do Đurine žene, a podstanara lisicama vezuju za stolicu.. Pocinju da ga saslušavaju. Puštaju mu magnetofonske snimke njegovog razgovora sa profesoricom o ekonomskoj situaciji u zemlji i uzrocima slabe proizvodnje. Ilija traži od njega da mu prizna sva "nedela", da pokaže da je bio u zabludi, kao što se i njemu, Iliji, desilo neposredno poslije rata, u vrijeme informbiroa. I dok je Đura na putu - otišao je da dovede "uhapšenog" profesora na suocenje s Petrom, Ilija Cvorovic, u trenutku velike uzrujanosti, dobija napad srca i pada. Podstanar bi da mu pomogne, traži pogledom lijek, ali ga nema jer ga Ilija nije kupio ("Nema ga u apotekama"). Mada je vezan za stolicu, dovlaci se do telefona, poziva hitnu pomoc, a potom - i dalje vezan za stolicu - bježi iz kuce, s namjerom da stigne na aerodrom prije polijetanja aviona, naravno noseci i stolicu za sobom. Iako se previja od bolova, Ilija dovlaci telefon, zove Đuru i traži od njega da krene na aerodrom i kako zna zaustavi sve letove. A potom, cetvoronoške, boreci se za život, izlazi u dvorište.

Ilija Cvorovic
Ilija Cvorovic je covek šezdesetih godina, živi na periferiji, anoniman je jednostavan. U njegovoj prošlosti je rat i ranjavanje a potom hapšenje i robijanje na Golom otoku.U sadašnjosti je mucna svakodnevnica, žena "davno ostarela, pre vremena", kcer Sonja, nezaposleni stomatolog, podstanar Petar Jakovljevic. Iz tog mirnog porodicnog kruga i društvenog miljea izvlaci Ilija poziv iz SUP-a na "informativni razgovor". To je prelomni trenutak , koji ce drasticno promijeniti njegovu svakodnevnicu. Ilijina pojava na sceni pokazuje "coveka u godinama, krupnog, snažnog, plecatog" , zadihanog, nervoznog i uznemirenog: nervozan je u hodu, pokretima, nacinu otresanja cigarete. Besan je na ženu što je podstanarau izdala sobu i time " izdala " njega, muža. Bes je izazvala cinjenica što je pozvan u miliciju, on koji je robijao na Golom otoku; bes je izazvala i sumnja na podstanara, koja je dovela u sumnju Ilijinu lojalnost. U njemu su oživele rane prošlosti, ružna secanja, strepnje. Kada saznaje od žene Danice da su podstanara zvali iz Priza nekoliko puta, obuzima ga panika: odmah zove inspektora. To je pocetak Ilijinog angažovanja na pracenju podstanara. On ce pregledati stvari osumnjicenog i odpocece da prati njegovo kretanje po gradu. Ovakva revnost motivisana je da sa sebe skine sumnju policije i opet se vrati u miran život bez zebnje i straha.Ali je vec "prvi" radni dan doneo nevolje: došao je kuci "prašnjav, izgužvan, ugruvan-jedva stoji" U njemu je sazrelo uverenje da je podstanar " poslat iz inostranstva da organizuje neprijateljske grupe", probudi se bes i rešenost da raskrinka neprijatelje.
Ilija sve više ulazi u svoj novi posao istražitelja" uzima godišnji odmor, kupuje fotoaparat sa teleobjektivom, magnetofon, projektor za slajdove-komletnu opremu za posao u koji potpuno uranja. Njegove price o pracenju i onome što je video stvaraju psihozu straha u kuci: slucajni telefonski pzivi, nepoznato lice na vratima-sve su to "znaci" da ga neprijatelji uhode. Pozledu u saobracajnoj nesreci tumaci kao pokušaj ubistva i to još više pojacava napetost, psihozu straha, nemir. Brat blizanac Đuro prikljucuje mu se u istraživanju delovanja "imperijalistickih špijuna". Celu noc su proveli u razgovoru i ispalnirali dalji rad. Snimaju podstanara i njegovo društvo, prisluškuju razgovore, putuju u mesta u koja odlaze podstanar i njegovi ljudi. Ilija je uveren da je stekao solidno iskustvo: "Sada, kad vidim coveka, tacno znam šta je". Om je spreman i na takvu žrtvu kao što je gledanje operete u pozorištu ("Racunali su, ako ih neko prati, odustace zbog opere, pa posle mogu mirno da odu u kafanu. Medutim, nisu racunali da ima ljudi spremnih na sve").
Vrhunac ideološke paranoje i fiks ideje o narodnim neprijateljima koje trebe omoguciti i uništiti, došao je u desetoj situaciji. Ilija i njegov brat su vezali podstanara i poceli saslušanje. U nacinu postavljanja pitanja, pretnjama i postupcima, braca se ne razlikuju od svojih nekadašnjih istražnih sudija: potpuno se uživljavaju u svoj "posao" primenjujuci metode verbalne i fizicke torture. Oni (narocito brat Đuro) ne prezaju ni od otvorenih pretnji likvidacijom. Ovo saslušanje osvežava davnašnje rane Ilijine: umesto da ispituje, on pocinje da se ispoveda. Imamo li u vidu kome Ilija kazuje ove reci, jasno je da ih treba citati u inverziji, odnosno u duhu njegovog svetog pravila: "Sve je suprotno od onog što izgleda da jeste". U ovoj sceni dolazi do izražaja narativnost dramskog govora: replike su prave male pripovesti od nekoliko stranica. Ovaj razgovor sa "okrivljenim" ne samo da je uzbudio Iliju što ima pred sobom "uhvacenog" neprijatelja, nego ga je uzbudilo secanje na vreme kada je on ovako sedeo pred istražnim sudijom. I tada Ilija nije obuzet mišlju da traži pomoc, nego zove sanhu.
Ilijina misaono-ideološka transformacija krece se od sumnje do paranoje. On ce razgovorom kod inspektora pronaci u sebi potrebu da sve što se dogada u stvarnosti tumaci na svoj nacin pridajuci ljudima, postupcima i pojavama neke moguce smislove, suprotne od onih koji se nude kao ocigledni i sasvim jasni.On je vec iskusio da ono što jeste ne mora to i da bude: bio je borac i komunista, ali su drugi ocenili da nije i - odležao je dve godine robije. Tada se u njegovoj svesti utvrdilo sveto pravilo: "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste". Zato i sada, u ponašanju podstanara ne pokušava da uoci pravi smisao, nego mu daje neki drugi moguci smisao ali sa negativnim predznakom. kako vreme prolazi, on nalazi sve više indicija da je njegov podstanar opasan covek i "imperijalisticki agent". To ga odvodi u paranoju koja ga potpuno išcašuje iz stvarnosti i života.
Ilija Cvorovic nije jednostavna licnost. U njemu su borac i rodoljub na jednoj strani, i Golootocani na drugoj strani. U njemu je podozrirvost prema vlasti, ali podozrivost prema "stranim elementima". On je jednom bio indoktriniran i zbog te indoktrinacije ispaštao; sada je opet indoktriniran, ali su posledice mnogo ozbiljnije. Ranije je podlegao spoljašnjoj indoktrinaciji, sada je indoktrinacija došla iz njega samog. Ilija je ostao na ideološkoj svijesti svoga vremena - sve što se menjalo kao da nije dotaklo njegovu licnost. Ponaša se anahrono: misli da ce zaustaviti neminovne procese tako što ce on sam loviti "imperijalisticke agente"; ne samo da zapada u nevolje, nego i delije vrlo groteskno: to je nesklad moci i delenja, mogucnosti i svrhe, sredstava i cilja. Apsurd Ilije Cvorovica je u tome što on nastoji da uništi "imperijalisticke agente", a uništava sebe.
Tragicno je u liku Ilije Cvorovica, koji nezadrživo tone u svet svoje prošlosti, svet ideoloških utvara koje su uništile njegov život. Udaljavanje od stvarnosti deluje smešno i groteskno, ali u nekim situacijama i targicno" on sve više pokazuje znake paranoje i sve više zapada u afektivna stanja, koja prete njegovom životu. Ilija tako nesvesno postaje olicenje totalitarne vlasti i njen instrument.

Ostali akteri drame
Danica je dramski junak koji ne silazi sa scene: prisutna je kao domacica, supruga, majka. Ona je " vecito zamišljena i zabrinuta, vecito rasejana(...) davno ostarela, pre vremena". Njeno mesto je u kuhinji (a kuhinja je i poprište dramskih zbivanja): na pocetku se vidi kako "sedi za kuhinjskim stolom, ljušti krompir i usput sluša radio" - ova recenica ce se ponoviti u nekoliko scena. "Krompirski posao" u ovoliko scena (a dramsko zbivanje traje cetrdeset pet dana) ima jasnu socijalnu notu: krompir je pretežna hrana ove porodice. Odmah poslije didaskalije u kokoj se opisuje Danicin "krompirski posao" sledi govrna emisija sa radija, koja recnikom politickog praznoslavlja govori o "zacrtanim planovima", "neprijateljima našeg društvenog sistema", itd. Dok radio-emisije govore o nekoj apstraktnoj stvarnosti, Danicin svakodnevni život nudi sumornu sliku životne stvarnosti - ona kao domacica najbolje oseca nemaštinu i bedu. U njoj se dogada zanimljiv proces: ukoliko više sluša izveštaje na radiju i govore politicara, utoliko je ogorcenija na sve ono što doživljava u prodavnici i na pijaci. Zato, kad god se povede razgovor o životu, Danica ima samo reci jada i osude svega onoga što je snalazi u svakodnevnom životu. Njen muž Ilija, u razgovoru sa inspektorom , na njegovo pitanje kako izlazi na kraj " sovim poskupljenjem", izjavljuje: "Privatili smo stabilizaciju, to nam je sad svetinja". Danica pak, u razgovoru sa podstanarom, oštro ce progovotiti o situaciji u društvu. Ove reci ce razgneviti Iliju koga je vec naceo strah, ali Danica ume da otrpi muževljeve reci. Nju ce zacuditi neki muževljevi postupci, ali ce biti uz njega: ne dozvoljava kcerki da vodi oca kod psihijatra jer on nije lud.
Naj oštrija društvena kritika izrecena je kroz usta ove Kovaciceve junakinje. To je izdvaja iz prosecnosti koja se mogla slutuiti iz prvih slika dramske igre: njena izmucenost i mirno podnošenje nekih muževljevih postupaka i ponašanja, spoljašnja je slika ove žene; u njenoj duši je snažni jad na sve ono što se dogada, veliko razumevanje za muža i ono što on radi, briga za porodicu. Iako je i ušla na strani onoga što cine njen muž i dever, to je nimalo ne karikira - ona ne razume njihove postupke i ono što cine, ali im veruje, jer su njeni.
povratak


Podstanar (Petar) pojavljuje se samo u tri dramske situacije, ali je glavni agnes za pokretanje price i zaplitanje dramskih sukoba. On je covek koji je rano otišao u inostranstvo, tamo zaradio nešto novca i vratio se u svoju zemlju da otvori krojacku radnju. Za otvaranje su potrebne gomile papira, a "olinjali službenici" maltretiraju stalnim odlaganjem i postavljanjem novih uslova. On deluje smireno i pribrano, ne reaguje burno na Ilijine optužbe, pokušava da urazumi dvojicu brace. Petar je sticajem okolnosti upao u vrtlog jedne paranoicne igre i jurnjave, ali ume da sacuva prisebnost, razum i korektno ponašanje. Što su žešci napadi brace, to je snažnija figura ovoga junaka: njegova snaga je u svesti da je sve to što mu se dešava velika glupost i da se mora jednom završiti.
Iako u delovanju i kretanju ovoga junaka nepoznanica i tajanstvenosti, citalac ili gladalac ni jednog trenutka neveruju Iliji i Đuri: ne podležu iskušenju da da prihvate razmišljanje i uverenje dvojice brace. Iz tih razloga, u situacijama u kojima se pojavljuje podstanar, nema smeha na njegov racun, ali zato buran smeh prati mišljenje i citanje dvojice brace. Cak i poslednja situacija kada podstanar izlazi napolje noseci glomaznu fotelju za koju je vezan lisicama, ne deluje smešno, nego tragi-komicno.

Sonja je dramski junak koji nema znacajniju sižejnu funkciju: samo je agnes za uvodenje bocnog motiva: kcerka i roditelji. U njoj je zdravo jezgro dramskog sveta, korektna za ponašanja i citanja ostalih likova.
 
Bašta sljezove boje - Branko Ćopić

BIOGRAFIJA

Pjesnik, pripovjedac, romanopisac i pisac za djecu, Branko Copic rodjen je 1. januara, 1915. godine u selu Hašanima, pod Grmecom, «cetiri sata hoda» od Bosanske Krupe. Djetinjstvo je proveo u zavicajnom kraju u igri i «poslovima razne vrste». Ostavši u cetvrtoj godini bez oca, koji je umro od «španske groznice», sa sestrom Smiljkom i bratom Rajkom, bio je na brizi i ljubavi majke, Sofije i dobrodušnog djeda Rada. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihacu, a uciteljsku školu pohadjao je u Banja Luci i Sarajevu, da bi završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu.
Po izbijanju ustanka u Bosanskoj Krajini, vec 1941. godine Copic je stupio u borbu. Sve do kraja rata, ostao je u partizanskim redovima radeci uglavnom «na kulturno-prosvjetnom sektoru» i to kao saradnik partizanskih listova. Pod snažnim utiskom vidjenog i doživljenog, Copic još u toku rata piše pjesme i price koje u odnosu na narod imaju mobilizatorski karakter, i mnogo vedrine i humora u sebi. Njegovo patriotsko predavanje narodu i borbi za slobodu ovjencano je priznanjem da je «najizrazitiji pjesnik naše Revolucije». Copic je nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluge za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike, Ordena jugoslovenske zastave sa lentom. Po završetku rata, bio je urednik «Pionira» (1944-1949), a od 1951. godine profesionalno se bavi književnim radom.
Branko Copic zapocinje svoj književni rad još u djackoj klupi. Prvu crticu, kratki prozni sastav, objavio je 1928. godine pod imenom «Braco», u casopisu «Venac» Jeremija Živanovica, a prvu pripovijetku «Posmrtno ruvo Soje Cubrilove», u «Politici» 1936. godine. Od tada je saradjivao u gotovo svim znacajnim jugoslovenskim listovima i casopisima, ali «Politika» ostaje njegova «prava književna kolijevka».
Osluškujuci život i rijeci života Copic je stvorio svoj sopstveni jezik. Jezik svjež, mek, vedar, nježan, sjenovit kao šuma i katkad tužan kao iznenadna sjeta. Njegovi su ljudi govorili svaki svojim jezikom iz života i umenja, a pisac ih je okružavao svojom recenicom lirike i topline. I onda, spajajuci nespojivo, sve to prozracio i okrilatio smijehom.
Covjeka valja požaliti, razumjeti ucešcem,pomilovati ga lijepom rijecju i dobrim sjecanjem, ali mu se valja i posmijehnuti. I pustiti ga da se i on posmijehne drugima i samome sebi.
Humor, taj tako rijedak dar, mnogo rjedji nego što se obicno misli, oružje je opako i naopako. U krivim rukama može da bude grub i zloban, rušilacki iskidan, zao. Tek u pravim rukama, onim najrjedjim kao što su u Cehova ili Branka Copica, on ima nešto carobno, ljekovito i tužno u isti mah. Humor je bio i ostao jedan od glavnih stubova svega što je stvorio Branko Copic.
Copic je stvorio mnoštvo zbirki pripovijedaka, pjesama, romana, komedija. Život i djelo ovog «jesenjinovskog seoskog sanjalice» su se cudesno podudarali, tako da je moguce saciniti kratku Copicevu biografiju gotovo iskljucivo naslovima njegovih djela. Nije višak ako navedemo jednu takvu biografiju kriticara Borislava Mihajlovica:
« Svoje «bosonogo djetinjstvo» ovaj «zaneseni djecak» proveo je «pod Grmecom» «ispod zmajevih krila» u carstvu «leptira i medvjeda» upijajuci zauvijek u svoje radoznale oci «život u magli» svojih «planinaca» i slušajuci bajke «ispod krnjeg mjeseca». «Magarece godine» školovanja u susjednom gradicu i studije u Beogradu bice samo priprema za «surovu školu» rata koji je banuo kao «prolom» u svijet njegove planine u kojem oduvijek i «orlovi rano lete». Tu je uz «ognjeno radjanje Domovine» pocelo Copicevo «ratnikovo proljece» sa «rosom na bajonetima» i uz prasak pravog i «gluvog baruta». Odratovao je uz mladice kakav je bio «Nikoletina Bursac» i starcekanje kakav je bio «Vuk Bubalo» svih sedam ofanziva i onda u Beogradu poceo da živi «gorki med» one poslednje «osme ofanzive». Za cijelo to vrijeme uz «bronzanu stražu» sjecanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio mnogo.»

DJELA
- zbirke pjesama: Ognjeno radanje domovine (1944), Ratnikovo proljece (1947);
- zbirke pripovijedaka: Pod Grmecom (1938), Borci i bjegunci (1939), Planinci (1940), Rosa na bajonetima (1946), Sveti magarac (1946), Surova škola (1948), Ljudi s repom (1949), Ljubav i smrt (1953), Doživljaji Nikoletine Bursaca (1956), Gorki med (1959), Bašta sljezove boje (1970);
- romane: Prolom (1952), Gluvi barut (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1958), Osma ofanziva (1964), Delije na Bihacu (1975);
- knjige poezije i proze za djecu: U svetu leptirova i medveda (1940), Price partizanke (1944), Pjesme pionirke (1945), Bojna lira pionira (1945), Bajka o sestri Koviljki (1946), Doživljaji kuma Torbe (1946), Vratolomne price (1947), Armija odbrana tvoja (1948), Ježeva kuca (1949), Price ispod zmajevih krila (1953), Doživljaji macka Toše (1954), Orlovi rano lete (1957), Deda Trišin mlin (1960), Magarece godine (1960), Slavno vojevanje (1961), Bitka u zlatnoj dolini (1963), Mala moja iz Bosanske Krupe (1971), Glava u klancu, noge na vrancu (1971);
- komedije: Doživljaji Vuka Bubala, Odumiranje medveda;
- scenski tekst za djecu: Udarnici;
- dva scenarija za filmove sa ratnom tematikom: Živece ovaj narod, Major Bauk.
NAGRADE


- Nagrada Akademije sedam umetnosti (1938), Rakiceva nagrada (1939), Srpske akademije nauke i umetnosti (1940), Komiteta za kulturu i umetnost (1947, 1948), Vlade FNRJ (1949), Saveza sindikata (1953), Decje knjige (1954), Oktobarska nagrada Beograda (1956), NIN-ova nagrada kritike (1958), Mladog pokoljenja (1964), Nagrada AVNOJ-a (1972), Nagrada Zmajevih decjih igara (1971), Njegoševa nagrada (1972).

BRANKO COPIC O SEBI
- Moj deda Rada bio je neobican covjek. Njegov zacarani svijet, sav satkan od bajki i maštarenja, mjesecine i prozracne svile miholjskog ljeta, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kucu dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno prica i obilja, kad je i macka bila sita i miroljubiva, a miš debova i bezbrižan... Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i poceo da slikam svet po liku i podobiju ovog cestitog, duševnog i na svoj nacin pravednog coveka.
- Uopšte, Krajišnici su jedan izuzetan soj ljudi, svet za sebe. Na izgled cutljiv, a nije. Na izgled mrk i mracan, a nije. Gord jeste, ali je i plemenit. Zacudo, spreman je na jednu posebnu vrstu obracuna: pobegne nekom žena, ili uhvate nekog u kradi, ili zatekne - tako - muž ženu ili žena muža u «neverstvu», znate li šta mu sleduje? Pesma. Podrugljiva pesma, ismevacka, pakosna ponekad, humoristicna najcešce. To mu dode kao glavna kazna: sprdaju se s njim. Postaje povod da selo uživa u njegovoj nevolji, a kad selo vec ima povod - zašto da se liši uživanja?
- Presudan uticaj na mene su ipak izvršila dela Cankara, Kocica, Krleže i Andrica.
- Cankar: nepomirljiv i gorak sanjar, pritisnut bremenom preteškim, a voden divnom ljudskom cežnjom, odmah je osvojio mene, jesenjinovsku sanjalicu i pridobio me svojom tužnom ljubavlju za coveka koji se bori i strada...
- Buntovni Kocic: najpre mi je bio blizak po ljudima koje je opisivao a koje sam veoma dobro znao, kao da su baš iz mog sela. Potom sam duboko osetio i suštinu tog njegovog specificnog krajiškog bunta i njegovu gorštacku samouverenost. Sto puta sam se setio njegovih reci: «Uzdaj se u se i u svoju pamet, ako je imaš!»
- Krleža: pred njim sam stajao opcinjen kao jagnje pred zmajem! Kako je vulkanski temperamentno rušio sve neljudsko oko nas i u nama...
- I posebno dragi Andric: ostao mi je najbliži možda i zbog toga što mi je bilo teško odrediti zašto. Volim onaj njegov mir kojim prilazi ljudima i životu; volim ono njegovo veliko i recito cutanje i dobru rec kazanu za coveka koji je svakakav, i toliko željenu tišinu u koju nas najzad odvede: iza svake želje dolazi smrt, iza svakog smeha... cutanje. S poštovanjem sam uvek zastajao pred piscem koji je prošao košmarnu stravu proklete avlije života i dao nam cudesne mostove od jave i sna koji vezuju narode i države, prošlost i buducnost, život i smrt. Posle njega necu više nikog da pominjem...
- Želja mi je da u ovaj tužni svet nabijen mracnim slutnjama, unesem što više vedrine, smeška nadanja, plavih bajki i puna-puncata kola strmoglavih, pustih i dragih lagarija, a verujte mi: ja još ponajmanje lažem... jedino - kad zinem!
- «Gospodine Copicu», rekao mi je podavno jedan usamljen, star i bolestan pustinjak, otac Sava, u besputnim brdima Svete Gore, «vi radite jedan cestit posao: nasmejavate i razvedravate ljude u njihovoj vecnoj samoci». Ako tako kaže i neki usamljenik iz milionskog Beograda, znam da nisam uludo pisao...

BAŠTA SLJEZOVE BOJE (1970)
Ponovo se vracajuci svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavicaja, sjecajuci se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Copic stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih prica, Copic slika zgode i nezgode vezane za djecaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specificnu sintezu cjelokupnog Copicevog stvaralaštva, specificnu vrstu pišceve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.
Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 price (zanimljivo je primjetiti analogiju izmedu broja prica i Copicevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Copic je imao 54 godine). Svaka prica iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one cine pripovjednu cjelinu, jer ih cvrsto povezuje jedinstvena misao i znacenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Copic je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdarevicu. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragicnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Copic govori o mracnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, nocni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim cime može: pisanom rijecju i pricama o ljudskoj dobroti, pricom «o jednoj bašti sljezove boje», pricama «o dobrim starcima i zanesenim djecacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utocište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.
Ciklus Jutra plavog sljeza posvecen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život cini kao velika tajna i bajka.
U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji vecim dijelom cuva raniju Copicevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Copicevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj prici ove zbirke, Zatocnik, u tragicnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batica.
Ove dvije boje, plava i crvena, oznacavaju dva perioda covjekovog života.
POHOD NA MJESEC
Jedna od najboljih prica ove zbirke je Pohod na mjesec. Pricu kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona pocinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije «zanesenih djecaka», koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bica, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: «ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ...».
Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali «Petrakovi dani», dani neometanog djecjeg sanjarenja. Pojavom sutona zapocinjala bi druga avantura - opcinjenost «najtajanstvenijim putnikom», mjesecom. U noci mjesec bukne kao «ogroman požar» i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje «mjesecar», ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraca ga djeda Radino pitanje: «Baja, kuda ceš?».
Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za nocnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošcu i racionalnošcu. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje «vantazije», pošto to u djetinjstvu surovošcu i nesmotrenošcu drugih nije mogao.
Što je bliži mjesecu, djecak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: «žao mi je te vatrice u dolini...». Kada su se približili mjesec je «odskocio iza drveta», što je rastužilo djecaka i on se osjetio nemocnim i poraženim pred kosmickim prostranstvom.
Po povratku, «velika delija, smjeli lovac na mjesec» ce zadrijemati «medju djedovim koljenima», djedovom ljubavlju zašticen od zastrašujuceg kosmickog prostranstva. U djecakovom snu «plamicak djedove vatre se razastro u mocan i stravican mjesecev požar». U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogucnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko.
«Pohod na mjesec» oznacava ljudsku radoznalost i cežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se covjek odvoji od zemaljskog i »tvrdog svakodnevnog života» i da - oslobodjen od svih briga, zamora i stega - krene u nepo- znato, u visine, tamo gdje je prava sloboda.
Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali i covjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu nocnu i skrivenu stranu covjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a nocu raspaljuje kao sam mjesec.
Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; oznacava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, vec vatrica koja priziva i kojoj se djecak sa radošcu vraca.
Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i moguceg, to su za njega «vantazije» i on im se podsmijeva kao najvecim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, vec «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna rijec i brige.
Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujuci golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i culno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: «Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce...!» Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to cini djecak u ovoj prici.
«SVETI RADE»
Rade Copic, djed kome je unuk grijao staracka leda, i djed koji je unuka naucio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom - pogledom cestitosti i smjernosti.
Svi ti seoski starcici i skitnice, stara lopuža Savo, licki buntovnik Dane Drmogaca, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pjesnik Đuro, kalajdžija Mulic obojili su Copicevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku svojim smijehom i pricama uz rakijski kazan i seljacke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitaca koji su vidjeli i svijeta i ljudi i davola, omadijali djecje zjenice najprivlacnijom bojom mašte, bojom avanture. Kod svakog tog Copicevog starcekanje, iza sveg tog dekora jarkih rijeci, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komicna prica izmišljenih života. Kod svih sem kod djeda Rada Copica. On je nešto drugo i od druge, više važnosti. On je, prije svega covjek domacin. Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domacin u duhovnom smislu rijeci. On ima vedre oci cestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je olicenje patrijarhalne cestitosti. On je ispovjednik svojih cudnih skitalackih gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo covjek.
Iz Bašte sljezove boje
- Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez . Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozracno i svijetlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
- Ma koliko da je u tim stvarima bio cestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio cuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Medjutim, brat Sava… iako se tri-cetiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kavoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom necem štogod cuo. Za mladih dana, pricalo se jednom je, obnoc, spazio nekog covjeka kako iskace kroz prozor od njegove žene i nadao za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanovic bio kod njegove Draginje.
- «Bog s vama, šta ce Todor kod moje Draginje kad vec ima svoju Đuju?»
- «Pa da promijeni covjek.»
- «A što bi mijenjao? Mijenja se kobila kad nece da vuce.»
- I tako, te nezamjenljive cudesne noci, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjace pretace i ponovo vraca u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se cak i brata Sava i požalio «što rda nije tu», pa da i on vidi vajde od ove strmoglave veceri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa cak i na svoj besprijekorni pravednicki život.
- Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a covjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leda majcici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, mice se uz brazdu. Ne vidi cestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vjecita robija koja se zove težaluk. (…) A onda, kad vece pride, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premodurim u drugo celjade. Kako, zašto, pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje covjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Pocnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.

- Cetrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kucu. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svacijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošcu, obecavao… Obecavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen,na umoru…
- Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konacno razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opcinjene djecake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka.
- Kako je dobro što je covjek bar jednom imao cetrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela djecja boljka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš bezopasna.
- Pa ipak… ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, djecjeg, raspeca: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoce i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u dolini, ceka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundalo, koji ce do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u ovom cudesnom pohodu.
- I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesecevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuce u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one striceve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?
Esej:
COPICEVA ZLATNA BAJKA O LJUDIMA
Od postojanja ljudskog roda do danas, cini mi se, mogla bih da pišem takve bajke, bajke o malim, obicnim, jednostavnim ljudima. Ljudima, tu oko mene. I nisu to bajke, to su istine. To su male, divne, jednostavne, svakodnevne istine. Covjek se radja, živi svoj život, bori se sa olujama koje ga bacaju u mnoga iskušenja. Dobra i loša. Nekako proživljava, raduje se ljepoti života, voli svaki lijepi, mali trenutak. Kad dodju loši dani naucio je da se smije umjesto da place, naucio je da se bori, umjesto da cvili. Naucio je da uvijek, ali baš uvijek, poslije kiše sija sunce. Ali ima vremena kroz ljudsku istoriju kad se tama nadvije, teška, gusta, neprozirna tama prekrije svjetlost, ubije sve dobro u našim životima. I kud god da kreneš - zid! Šta god da pokušaš - nemogucnost! Izgubljenost, razocaranost, iznevjerenost svih naših ideala. Ne vidiš izlaz, a moraš ga naci. I u takvim vremenima, u takvim danima, covjek bježi u snove, u maštu, u prošlost, u neke druge, prošle dane i one trenutke lijepih, malih srecnosti. Bježi u svoje bajke, bajke o ljepšem životu, boljim ljudima; pun povjerenja i sigurnosti. Tu nalazi mir, nalazi spokoj i kupi snagu da bi mogao da se izbori sa surovom stvarnošcu.
U tim takvim Copicevim «zlatnim bajkama», živi priroda, živi selo, ljudi koji su saživljeni sa svojim prirodnim okruženjem. Zadovoljni malim, srecni zbog sitnica, jednostavni, oni ratuju sa svojim sitnim životnim problemima, riješavaju ih na lak nacin. Žive svoj život, ne traže «hljeba preko pogace»... Imaju svoj sistem životnih vrijednosti, svoje male ideale za koje se bore i za koje žive. Imaju i tugu i bol, imaju i praznine, ali nemaju pomracenja ljudske duše koja dodju u onim teškim, olujnim vremenima. Nemaju onu razocaranost i izgubljenost koju mi imamo danas i koju je Copic sigurno imao tih godina kada je ovo njegovo djelo nastajalo.
Zašto ovdje ne navesti onu Copicevu recenicu iz pisma Ziji Dizdarevicu: «Prije nego me odvedu, žurim da ispricam zlatnu bajku o ljudima». Ta recenica i te rijeci, sasvim dovoljno oslikavaju to vrijeme, sunovrat covjeka u tim vremenima, i cežnju Copica da napiše «zlatnu bajku» i proživljavajuci je, smogne snage da se izbori sa samim sobom, sa razocarenjem, sa izgubljenim povjerenjem u život. Da se iz te i takve bajke napije snage koja ce mu pomoci da prebrodi krizu i vrati povjerenje u bolje sutra.

Božanstvena komedija - Dante

Biografija
Najveci italijanski i jedan od najvecih svjetskih pisaca rodio se u Firenci negdje izmedju 15. maja i 15. juna 1265. godine u porodici plemenitog gradskog i gvelfskog porijekla. Njegovo pravo ime je Durante, a Dante je deminutiv tog imena.
Njegovo vaspitanje bilo je najbolje kakvo se moglo steci u to doba, a ukljucivalo je mnogo skolskog religioznog obrazovanja, aristotelovske logike i vise latinskih klasika. Dante je bio ozbiljan i inteligentan i bistrog uma, pa je ucio bolje od drugih. Ubrzo je poceo da se bavi poezijom i sprijateljio se sa pjesnicima onog doba, a posebno sa Gvidom Kavalkantijem. Mladost je proveo uceci mnogo, boreci se u bitkama i prozivljavajuci ljubav. Odlucujuci po njega bio je susret sa Beatricom koja je dala svjetlost njegovoj sudbini i ulila mu duhovnost koju nije mogla da unisti gorcina zivota. Sreo ju je prvi put 1274. godine, kada je imao 9 godina, a drugi put poslije novih 9 godina 1283. godine i to je bilo presudno za njegov zivot pjesnika. Beatrice se kasnije udala za Simonea dei Bardi.
Borio se, kao konjanik, 1299. godine u bici protiv Aretinaca. Ozenio se, posto ga je otac na to ugovorom obavezao, 1277. godine Djemom di Maneto Donati i imao cetvoro djece. Neki tvrde da je imao cak sedmoro.
Izmedju 1295. i 1304. godine aktivan je u politickom zivotu. Aktivno je ucestvovao u borbi protiv politike pape Bonifacija VIII i njegove zelje da vlada i toskanskim gradovima koji su tada bili samostalni. Dante se istakao kao borac protiv politike ekspanzije i aneksije koju je vodio papa podsticuci unutrasnje razdore da bi ostvario svoj cilj. Nasuprot papi, Dante se zalagao za mir medju zavdjenim strankama i za odbranu slobode Firence. Crni su koristili pomoc pape Bonifacija VIII. Dante se prikljucio Bijelima i 1301. godine, kao njihov izaslanik, isao kod pape da ga umiri. Medjutim papa je poslao u Firencu Sarla di Valoa, koji je savladao stranku Bijelih i naredio povratak Crnih. Novi gradski nacelnik poceo je da se sveti svima koji su se suprotstavljali stranci Crnih, pa i Danteu koji je 27. januara 1302. godine u odsustvu, osudjen na kaznu od 5000 fjorina, na izgnanstvo iz Toskane i na izbacivanje iz javne sluzbe. Posto Dante nije platio kaznu, on je vec 10. marta iste godine osudjen na dozivotno izgnanstvo i smrt na lomaci ukoliko bude uhvacen. Od tada je Dante, kako i prilici pjesniku, stranka za sebe ali i izgnanik do kraja zivota. 1315. godine odbija ponudjenu amnestiju, smatrajuci je ponizavajucom .Zato mu je potvrdjena kazna progonstva uz konfiskaciju svih dobara i smrt na lomaci, a dodatno je ta kazna prosirena i na njegove sinove.
Vracajuci se iz Venecije, razbolio se. Umro je u noci izmedju 13. i 14. septembra 1321. godine u Raveni, gdje je sahranjen uz velike pocasti u odori pjesnika i velikog filozofa, u kapeli blizu crkve koja se tada zvala San Pjer Madjore, a kasnije crkva Svetog Franje.
Bibliografija
Novi zivot ( Vita nuova ) jedno je od najznacajnijih Danteovih djela, idealisticka storija o njegovoj ljubavi prema Beatrici. Ovaj roman sastavljen je od stihova i poglavlja u prozi, pisan je izmedju 1283. i 1289. godine. Rijec je, u izvjesnom smislu o ljubavnom romanu sa proznim dijelovima - izmedju kojih su umetnuti soneti i kancone - u kome se opisuje Danteova ljubav prema Beatrici.
Rime ( Rime ) su Danteov kanconijer nastao je istovremeno ili poslije Novog zivota, u kome on pjeva o ljubavi prema Beatrici i drugim zenama, ali i o moralnim i filozofskim pitanjima. Rime se mogu podijeliti: Mladalacke rime i polemika, Kamene rime i Filozofske rime i rime izgnanstva. Mladalacke rime sastavljene su od Danteovih mladalackih stihova pisanih dijelom "na toskanski nacin" a dijelom "u novom stilu" i polemike pisane u stihovima. Kamene rime, napisane oko 1296. godine, sastavljene su od niza kancona i sekstina posvecenih zeni kojoj je dao alegorijsko ime Petra (ital. pietra = kamen), sa jasnom aluzijom na njenu bezosjecajnost i odbijanje ponudjene ljubavi. Filozofske rime i rime izgnanstva sacinjene su od filozofskih pjesama i pjesama u kojima utjehu zbog svog nezasluzenog izgnanstva Dante trazi u sopstvenom moralnom integritetu i cistoti.
Gozba ( Convivio ), djelo doktrinarnog karaktera napisano je u izgnanstvu izmedju 1304. i 1307. godine, a ostalo je nedovrseno, vjerovatno zbog istovremenog obimnog rada na Bozanstvenoj komediji. Djelo je, a to je veoma znacajno, pisano na tzv. vulgarnom odnosno narodnom jeziku. On tu potvrdjuje da narodni jezik moze potpuno da zamijeni latinski jezik.
O pisanju na vulgarnom jeziku ( De vulgari eloquentia ) takodje je nedovrseno djelo nastalo istovremeno sa Gozbom, ali na latinskom jeziku. Ono se nadovezuje na Gozbu i razvija temu iz nje o dostojanstvu i prirodi vulgarnog jezika.
O monarhiji ( De monarchia ), djelo za koje se ne zna tacno u kom periodu Danteovog zivota je nastalo, pisano je u tri knjige na latinskom jeziku. U prvoj Dante dokazuje da je monarhija savrsen oblik vladavine, u drugoj objasnjava kako je monarhija bila ostvarena u Rimskom carstvu, a u trecoj raspravlja o odnosu carstva i crkve, cara i pape. Zbog tih teza djelo je bilo proglaseno za jereticko i 1329. godine javno spaljeno po nalogu kardinala.
Poslanice ( Epistole ), pisane na latinskom jeziku u raznim vremenskim periodima, cini trinaest pisama slavnim, ali i drugim licnostima tog doba, a namijenjenih i siroj publici.
Ekloge ( Egloge ) nastaju kao odgovor na jednu pjesmu na latinskom koju je Danteu 1319. godine, uputio Djovani del Vergilije, a kojom ga poziva da napusti narodni jezik i da pjeva na latinskom. Dante mu je odgovorio alegorijskom eklogom, u kojoj kaze da se nada da ce zasluziti pjesnicki lovor svojim djelom na narodnom, vulgarnom jeziku.
Prigovor na vodu i zemlju ( Questio ge aqua et terra ) je djelo u kome Dante prepricava tezu iznijetu na jednoj raspravi u Mantovi na temu da li je voda na nekom dijelu visa od kopna, dokazavsi da je vodena povrsina uvijek niza od kopna. Ovaj dokument nema neki veliki znacaj u Danteovom opusu, ali govori o njegovom raznolikom interesovanju i sirokoj kulturi.
Bozanstvena komedija ( La Divina Commedia ) je djelo koje je Dante pisao od 1307. godine pa do pred samu smrt. Pakao i Cistiliste je zavrsio prije 1314. Originalni naslov djela je bio samo Komedija, a Dante ga je tako nazvao, jer su u srednjem vijeku jos bili nejasni pojmovi o klasicnoj drami. Naime pjesme koje bi zalosno pocinjale srecno se zavrsavale nazivane su komedijama, a one koje bi se i zalosno zavrsile tragedijama. Naziv "bozanstvena" dali su joj potonji citaoci.

Bozanstvena komedija
Naslov, nastanak i osnovna struktura
Dante je svoje djelo nazvao samo Komedija drzeci se tadasnjih shvatanja da su tragedije djela koja pocnu tragicno i tragicno se zavrse, a komedije djela koja tragicno pocinju a zavrsavaju se srecno: " ...Na pocetku ona je zastrasujuca i smrdljiva, jer govori o Paklu, ali ima dobar kraj, pozeljan i prijatan, jer govori o Raju...". Epitet Bozanstvena pojavljuje se prvi put kod Bokaca u njegovom djelu o Danteovom zivotu ali se kao sastavni dio naslova izdanja uvodi 1555. godine.
Poema se sastoji od 14233 stiha u jedanaestercu i rimovanim tercinama, koje su lancano povezane. Podijeljena je na tri dijela: Pakao, Cistiliste i Raj, sa po trideset tri pjesme, s time sto prvi dio odnosno Pakao, ima i uvodnu pjesmu, dakle trideset cetiri pjesme odnosno ukupno sto pjesama. Bazirana je na broju tri (simbol Svetog Trojstva) i savrsenom broju deset. Simetricna je i unutrasnja podjela: Pakao ima devet krugova i predvorje, sto cini deset dijelova. Cistiliste ima devet dijelova (plaza, Predcistiliste i sedam pojaseva), plus Zemaljski Raj, sto takodje daje zbir deset. Raj ima devet neba, plus Empirej, sto opet cini deset. Svaki od tri dijela poeme zavrsava rijecju zvijezda. Svaka sesta pjesma u tri dijela poeme govori o politici, ali u sve sirem smislu (na nivou Firence, pa Italije, Carstva). Duse gresnika razvrstane su u tri grupe, kao i duse pokajnika i duse blazenih. Tri zvijeri ometaju pjesnika na pocetku puta. Tri vodica ga vode na njegovom putu.
To je prica u prvom licu o putovanju kroz tri onozemaljska kraljevstva, zapocetom, kako neki smatraju, na Veliki petak 7. ili 8. aprila, odnosno po drugima 25. marta 1300. godine, na dan prvog Jubileja. Dante ima 35 godina i gubi se u sumi, a tri zvijeri ga sprecavaju da iz nje izadje. Pomaze mu Vergilije kao simbol razuma i vodi ga dobrim dijelom puta (kroz pakao i cistiliste), a zatim Beatrice i Sveti Bernard (kroz raj).
Dante je poceo da pise Pakao oko 1306-1307. godine (mozda i 1304), a zavrsava ga oko 1309-1310. Cistiliste pise poslije 1308, sve do 1315, a Raj poslije 1316. pa skoro do 1321. godine.

Jezik i stil Bozanstvene komedije
Jezik Bozanstvene komedije ima za osnovu toskanski, odnosno firentinski dijalekt, i to iskoriscen u svim elementima, pa su u upotrebi svakodnevne a ne samo akademske rijeci, narodni izrazi i zargoni. Ukljucuje galicizme i neologizme, odnosno rijeci koje je sam iskovao. Koristi oko petsto latinizama, posebno kada je ton kazivanja svecan ili ucen.
Stilski je vrlo razlicit, vec prema potrebi kazivanja. Moze se reci da koristi veliku skalu stilova-od tragicnog do komicnog, od poniznog do svecanog, od grotesknog do narodnog. Kroz svoj plurilingvizam i pluristilizam Dante uspijeva da pokaze stvarne mogucnosti vulgarnog, odnosno narodnog italijanskog jezika. Taj jezik je usao u upotrebu tek koju deceniju ranije, a prije Dantea koriscen je samo za ljubavnu liriku, sa ponekim izuzetkom u religioznoj i didaktickoj poeziji i u nekim proznim djelima.
Dante se sa pravom smatra ocem italijanskog jezika, jer iako nije prvi koristio narodni jezik za pisanje, on ga je osposobio da se na njemu moze napisati bilo koje knjizevno djelo. Pojava Danteovog djela znacila je pobjedu toskanskog dijalekta, koji postaje zajednicki jezik svih Italijana. Instrument te pobjede bio je trijumfalni uspjeh Bozanstvene komedije postignut kod siroke publike. To je nova publika koju je Dante stvorio za sebe i za potonje pisce, a koja nije bila vise ogranicena samo na uske akademske krugove.

Pakao
Dante se, posto je umrla Beatrice - zena koja ga je vodila ka ljubavi prema nebeskim stvarima - gubi u velikoj mracnoj sumi, simbolu neznanja i zablude. Tu susrece Vergilija, koji predstavlja razum, a koga je Beatrice poslala da mu pomogne da savlada prepreke u vidu pantera (odnosno pohote i pozude), lava (oholosti) i vucice (pohlepe). Vergilije mu objasnjava da ce morati da putuje kroz tri onozemaljska kraljevstva. Dante sa Vergilijem silazi u pakao, veliku provaliju ciji je ulaz blizu Jerusalima i koji se proteze do zemljinog sredista, u kome je Lucifer.
Provalija pakla ima oblik lijevka sa uzim dijelom u sredistu Zemlje. Ivice tog lijevka imaju urezane ogromne horizontalne stepenike, koji formiraju devet koncentricnih kruznih ravni na kojima se kaznjavaju razni grijesi. Te ravni, odnosno pakleni krugovi, sve su uze iduci ka sredistu Zemlje. Njihove obale, koje su se obrusile zbog zemljotresa koji je pratio Hristovu smrt, omogucavaju silazak iz jednog kruga u drugi.
Raspored kaznjenih gresnika slijedi preciznu logiku. Svako je vjecno kaznjen u krugu koji odgovara najtezem poroku medju onima koje je imao.

Cistiliste
Na cistiliste, visoki brijeg koji se dize iz mora, Dante stize kroz dugi podzemni hodnik koji polazi od Luciferovih nogu. Tu stizu na barci koju vozi andjeo do brijega cistilista, mjesta gdje dospijevaju duse dostojne odlaska na nebo poslije ispastanja i pokajanja. Dante se uspinje, sa Vergilijem uz brijeg, gdje poslije pretcistilista idu u cistiliste koje ima sedam pojaseva kao simbol sedam glavnih grijehova, a redoslijed im je obrnut od rasporeda koji imaju u paklu. Blazi grijehovi se ispastaju na vecoj visini, odnosno blize Bogu. U svakom pojasu se nalaze gresnici koji ispastaju odredjeni grijeh, a na kraju svakog pojasa je andjeo koji brise sa cela znak slovo "P", simbol grijeha (sedam slova "P" simbolizuju sedam glavnih grijehova, a slovo "P" je pocetno slovo latinske rijeci peccato-grijesi). Te znake plamenim macem urezuje andjeo na ulazu u cistiliste. Ovdje, za razliku od pakla, gresnik nije osudjen na vjecno ispastanje grijeha i nije vezan za isto mjesto, vec se krece kroz cistiliste, zadrzavajuci se da ispasta u onim pojasevima u kojima se ispasta neki od grijehova koje je pocinio. I kada se izbrise svih sedam "P", stize se na vrh gdje se nalazi zemaljski raj, odredjen za covjeka koji ga je izgubio zbog Adamovog grijeha. Na vrhu se Dante oprasta od Vergilija, simbola zemaljske nauke, jer se ocistio od grijeha, a i zato sto Vergilije, posto nije vjerovao ni u Hrista koji je dosao niti u dolazeceg Hrista, ne moze u raj. Njegovo vjecno mjesto je u Limbu. Zato se u zemaljskom raju pojavljuje Beatrice, simbol ljubavi, Bozije i teoloske nauke i otkrovenja. U zemaljskom raju Dante posmatra, zajedno sa Beatricom, simbolicni prizor koji obuhvata najznacajnije trenutke ljudske istorije. Zatim uranja u vodu rijeke zaborava grijehova, u vodu Lete, a potom i u vode Evnoje da osvjezi sjecanje na dobra djela. Potom moze da krene ka zvijezdama i sa Beatricom se penje u Raj.

Raj
U raju je boraviste blazenih dusa. Postoji hijerarhijski red u savrsenstvu dusa i to savrsenstvo je utoliko vece ukoliko je vise nebo na kome se nalaze. Samo na prvom nebu i na Empireju duse se pojavljuju pred Danteom u ljudskom obliku, a na ostalim su one predstavljene svjetlima razlicite jacine, odnosno one su tu predstavljene kao cista sustina.
Na Zvjezdanom nebu Dante vidi trijumf blazenih dusa odnosno Hristov trijumf, a na Prvom pokretnom nebu vidi Boga u sredistu andjeoskih hijerarhija. Andjeli prve hijerarhije, serafimi, kerubini i andjeli prestolja nalaze se na odgovarajucim nebesima (Empireju, Prvom pokretnom nebu i Zvjezdanom nebu). Andjeli druge hijerarhije, odnosno andjeli poglavarstva, moci i gospodarstva borave na Jupiterovom, Marsovom i Suncevom nebu, a andjeli trece hijerarhije, odnosno andjeli knezevi, arhandjeli i andjeli su na Venerinom, Merkurovom i Mjesecevom nebu.
Dakle sve duse se nalaze na desetom nebu, Empireju, rasporedjene u obliku rajske ruze oko Bogorodice. Na osmom nebu Dantea ispituju sveti Petar i sveti Jovan o tri teoloske vrline. Posto je pokazao da potpuno shvata i prihvata vjeru, nadu i ljubav, prelazi preko Prvog pokretnog neba u Empirej, i tu ga ne vodi vise Beatrice vec sveti Bernard. On tu posmatra tajanstvenu Rajsku ruzu. Sveti Bernard moli Bogorodicu da oslobodi Dantea bilo kakve smrtne sijenke i tako pjesnik moze da se priblizi Bogu, da razumije najvece tajne vjere - duboko jedinstvo stvorenog svijeta, jedinstvo tri bozanske licnosti u jednoj, spajanje bozanskog i ljudskog u Hristu, sve dok se na vrhuncu ekstaze, izvan sebe, ne izgubi u Bogu i potpuno uklopi u harmoniji univerzuma stopivsi se sa ljubavlju koja pokrece Sunce i ostale zvijezde.

O Bozanstvenoj komediji
Bozanstvena komedija, vjerovatno, jedno od najvecih djela ikada napisanih. Velicina ovog djela se prevashodno odnosi na njegovu neprolaznost, svevremenost i univerzalnost. Dante je na jedan izuzetan nacin uspio otjelotvoriti ideal vjere, morala, nauke i politike.
Dante polazi od teze da je postojbina duse nebo, odakle ona silazi u nas. Dusa po dolasku na zemlju ima dvije osobine: razum i teznju. Dusa tezi dobru, ali ne zna da ga razlikuje. Iz neznanja se radja zlo, a ono se po Danteu nalazi u materiji odnosno culnom uzivanju. Dobro se nalazi u duhu, najvise dobro je Bog, a njemu tezi svaka dusa.
Zahvaljujuci svom umjetnickom geniju, Dante je u jednu cjelinu uspio da poveze plejadu likova, nosilaca razlicitih osjecanja, zudnji i dusevnih stanja. Najupecatljiviji dio Bozanstvene komedije je Pakao u kome Danteovo umjece sintetizovanja i maste dolazi do vrhunca.
Svaki covjek se u jednom trenutku zapita koliko duboko je u toj sumi grijeha, u koju zaluta svako - svjesno ili nesvjesno. Ovaj prolazak kroz paklene krugove i sagledavanje najmracnijih slika je toliko upecatljiv i realistican da se ne moze izbjeci vlastito preispitivanje. Nasavsi se u tami, covjek se zapita o svojoj proslosti i buducnosti, ali i o postojecem svijetu uopste. Tesko je zatvoriti oci pred cinjenicom da ni jedan od ovih grijeha nije iskorijenjen, ali da su ovom nizu pridodati novi. Koliko li bi Danteu pojaseva i zlih jaruga bilo potrebno kada bi Pakao pisao danas?
Postoji toliko scena mucenja, odnosno ispastanja grijeha i svaka od njih je na sebi svojstven nacin strasna, ali je najubjedljivija ona iz drugog pojasa devetog kruga gdje se nalaze izdajice. Tu grof Ugolino glodje potiljak nadbiskupu Rudjeriju. Rudjeri je zatvorio Ugolina, njegova tri sina i unuke u kulu (kasnije nazvanu Kulom gladi) gdje su oni umrli od gladi. Najdirljivija scena je kada jedan od Ugolinovih sinova kaze:
"Oce, nas ce mnogo manje da boli ako budes jeo nas,ti si nam dao ovo bedno meso,pa nam i uzmi zivot goli."
Takodje znacajno je i to sto je Dante ovim djelom nastojao usmjeriti citaoce ka pravom putu - ka Bogu. Na ulazu u pakao nalaze se oni koji "...ni pokudu ni pohvalu ne zasluzuju...", ljudi koji su citavog zivota bili neodlucni, nisu se okrenuli ni dobru ni zlu, kukavicki bjezeci od svake odgovornosti.
Bozanstvena komedija ne pripada ni jednoj generaciji. To je ispovijest covjeka koja je istovremeno i opsteljudska, cime se uzdize na plan univerzalnosti. Bozanstvena komedija predstavlja stalnu ljudsku potrebu za srecom, mirom i prosvjetljenjem.

Budenbrokovi - Tomas Man
TOMAS MAN
Hronologija
1875.
6. juna rodio se Tomas Man (Thomas Mann) u Libeku kao sin senatora Tomasa Hajnriha Mana i njegove supruge Julije rodene de Silva Bruns (de Silva-Bruhns) - porijeklom Portugalka.
1893.
Napušta gimnaziju i zbog oceve smrti porodica prelazi u Minhen.
1894.
Volonter u jednom osiguravajucem društvu; objavljuje prvu novelu Posrnula (Gefallen).
1895-97.
Boravi sa bratom Hajnrihom u Italiji.
1899.
Urednik humoristickog casopisa “Simplicissimus”.
1900.
Kratko vrijeme na odsluženju vojnog roka, otpušten zbog bolesne noge.
1901.
Objavljuje roman Budenbrokovi (Buddenbrooks) u svojoj dvadeset i šestoj godini.
1903.
Objavljuje novele Tristan (Tristan) i Tonio Kreger (Tonio Kröger).
1905.
Ženidba sa Katjom Pringshajm (Katia Pringsheim).
1912.
Objavljuje novelu Smrt u Veneciji (Der Tod in Venedig).
1915.
Objavljuje esej Fridrih i velika koalicija (Friedrich und die grobe Koalition) u kome brani Njemacku koja je zagazila u rat; sukob sa bratom Hajnrihom.
1922.
Izmirenje sa bratom.
1924.
Objavljuje roman Carobni brijeg (Der Zauberberg).
1929.
Dobija Nobelovu nagradu.
1933.
Odlazak u emigraciju.
1938.
Postaje profesor u Prinstonu (SAD)
1939.
Objavljuje roman Lota u Vajmaru (Lotte in Weimar).
1943.
Dovršio veliku tetralogiju Josip hranitelj (Joseph der Ernährer).
1944.
Objavljuje govore držane preko radijaprotiv nacisticke Njemacke: “Njemacki slušaoci” (“Deutsche Hörer”).
1945.
Objavljuje zbirku eseja Plemstvo duha (Adel des Geistes).
1947.
Izlazi roman Doktor Faustus (Doktor Faustus).
1949.
Posjecuje obje Njemacke i drži govore povodom 200-godišnjice Geteovog rodjenja.
1952.
Povratak u Evropu, u Švajcarsku.
1954.
Objavljuje roman Feliks Krul (Felix Krill).
1955.
12. avgusta Tomas Man umire u kantonalnoj bolnici u Cirihu.
BUDENBROKOVI
"Engleski, ruski, skandinavski roman od 1850. i 60.Vagnerov epski teatar, Sopenhaureov pesimisticki moral, Niceova psihologija dekadense, artistika Flobera i Gonkura, pored toga dobar dio humoristicke literature na donjonjemackom dijalektu, to su", precizira Tomas Man, "vaspitni elementi koji su pomogli da se uoblice "Budenbrokovi", pripovjedacki opus mladica izmedju 23. i 25. godine". Ovi elementi nisu osnova samo "Budenbrokovih", vec i sveg ostalog obilnog djela koje je Tomas Man stvorio poslije njih, pa i ranije.Na ovim elementima on je formirao svoj intalektualni ali i knjizevni lik, na njima, i razvijajucise sa njih, kao i razvijajuci njih, gradi sve ono dalje.
Dakle, podaci ne govore o samom djelu, nego je u njima rijec o jednom preciznom istorijskom razdoblju kao i o isto takvim knjizevnim, umjetnickim i filozofskim kretanjima koja je mozda neophodno znati da bi se djelo bolje razumjelo;o stvarima koje mogu biti zanimljive same po sebi.Isto tako, rijec bi mogla biti, i s pravom, o biografskim podacima, zivotnoj, umjetnickoj i psholosko-moralnoj evoluciji samog pisca, predstavnika njemacke literature u prvoj polovini 19. vijeka i jednog od prvih pisaca tog doba u svijetu, koji je, rodjen u uglednoj gradjanskoj porodici u Libeku, docekao kraj kao njemacki emigrant i americki gradjanin, i umro u Svajcarskoj.Jer licnost Tomasa Mana je u neposrednom odnosu sa njegovim djelom, a njegov zivot, osim sto je biografija knjizevna, reprezentativan je i u drugom, neposredno ljudskom, drustvenom i politickom smislu.U razvoju evropske, a posebno njemacke knjizevnosti, gradjanin nije suprotnost umjetniku;naprotiv, sav njemacki duhovni panteon do Tomasa Mana, pa i poslije njega, nose gradjani.Posredi je, ustvari, podjednako ugrozni polozaj i gradjanskog nacina zivota i umjetnicke egzistencije u situaciji opsteg raspadanja vrijednosti, moralnih normi i dotadasnjeg nacina materijalne proizvodnje zivota gradjanskog drustva.Proces zahvata mnogo dublje.
Tomas Man, koji se smatraokao legitimni predstavnik i nastavljac gradjanske kulture, pa stvarno to i bio, dozivljavao ga je kao pravu moralnu i osjecajnu krizu.Otuda i pretvaranje gradjanina u umjetnika, uzeto kao neposredna fabula "Budenbrokovih" i tretirano kao proces slabljenja vitaliteta, kao dekadencija, nosi vise od bukvalne teme."Budenbrokovi" nisu samo "propadanje jedne porodice" nego, daleko sire, citavog jednog svijeta, i bas to je ono sto ovu dugu pripovijetku cini necim vecim od tzv. porodicnog romana.Vec u "Budenbrokovima", a pogotovo o kasnijim ostvarenjima, narocito u velikim novelama, ova tema, u osnovi neprestano na istoj suprotnosti tzv. umjetnizke i tzv. gradjanske egzistencije, zahvatice u osnove upravo svih moralnih i psiholoskih pretpostavki tadasnjeg covjeka i svijeta, i njihovih misaonih, drustvenih, politicko-filozofskih tumacenja.Ukratko problematicna egzistencija na izgled samo jednog darovitog ali zalutalog gradjanskog sina i nesvrsenog libeckog gimnaziste ispostavice se kao duboka poljuljanost gradjanske evropske egzistencije u cjelini.U njemackoj varijanti Tomasa Mana ta je pojava nasla svoju najdublju i, bas u "Budenbrokovima", epski najzanimljiviju formu.
Dogadjaj kao spoljasnji splet i motivi kao spoljasnji pokretac uglavnom nisu bili od presudnog znacaja kod Mana.I u "Budenbrokovima", gdje je najvise onoga sto bi se moglo nazvati akcijom, u pitanju su odgadjaji redovnog zivota jedne porodice i sredine(senatorski izbori, trgovinske transakcije) ili nacina zivota uopste(svadbe, rodjenja, sahrane, svecanosti), jednog akcionog toka razumljivog samog po sebi i unaprijed datog.
PRIKAZ UZ RUSKO IZDANJE “BUDENBROKOVIH” (1936)
Ovaj prvi veliki roman Tomasa Mana jeste jedno od najznacajnijih djela njemacke književnosti predratnog doba. Po svom društvenom i umjetnickom znacaju jedino se još ciklus romana Hajnriha Mana, koji prikazuje vilhelmovsko carstvo, može uporediti s njim. U tom ciklusu (narocito u “Podaniku”) Hajnrih Man istupa politicki oštrije i aktuelnije od svog brata Tomasa.
U “Budenbrokovim” ne nalazimo takvu neposrednu aktuelnost. Fabula romana završava se davno prije procvata i sloma vilhelmovskog razdoblja. Pa ipak on sadrži duboku društvenu kritiku, mada u složenom, zamršenom obliku. Umjetnicki oblik “Budenbrokovih”, tjesno povezan s tim osobenim vidom kritike društva, takode je veoma osoben: u cijeloj njemackoj knjiže-vnosti iz predratnih godina nema ni jednog jedinog po obliku ovako zaokrugljenog i monumentalnog romana tako mirnog toka. Ali ne samo u njemackoj-i u cijeloj svjetskoj književnosti tog razdoblja malo je djela koja bi se u pogledu umjetnickog oblika mogla uporediti s ovim romanom.

U njemu se prica istorija jedne porodice. Opadanje buržoazije ovdje je prikazano u slici propadanja jedne trgovacke porodice. Nezavisno jedni od drugih, razni pisci, Manovi savremenici, prihvatali su se slicnih predmeta. Maksim Gorki napisao je ''Djelo Artomonovih'', Golsvordi ''Sagu o Forsa-jtima''.Vec je i Zola opisao propast jedne porodice i uklopio tu temu u široko komponovanu sliku sloma Drugog Carstva. Najveci dio pisaca usretsredio je svoju pripovjedacku vještinu na sudbine opisanih porodica a krupne politicke i ekonomske pojave druge polovine vijeka prikazao samo utoliko ukoliko su bile povezane s licnom sudbinom ovog ili onog clana porodice. Društvena stvarnost javlja se u ''Budenbrokovima'' u neposrednom oblikusamo tamo gdje opipljivo pokazuje uspon ili pad porodice Budenbrok.

Roman Tomasa Mana je elegican ep o propadanju gradanstva. Prikazuju ga s dva stanovišta. S jedne strane, tvrde da se u propadanju porodice Budenbrok odražava opšti proces propadanja buržoazije; biološke i psihološke osobe-nosti pretstavnikapojedinih pokoljenja jesu karakteristicni simptomi i oblici u kojima to neminovno propadanje dolazi do izraza. Gledano s tog stanovišta, roman Tomasa Mana je monumentalni simbol gradanske dekadencije. Kao istorija propadanja, medutim, roman se može posmatrati i u drugom, beskrajno neposrednijem i konkretnijem smislu. On prikazuje odumiranje stare buržoazije u tijesnoj povezanosti sa izumiranjem najboljih gradanskih tradicija. Tomas Man, doduše samo kao skicu, prikazujuci samo periferne pojave, ali ipak potpunojasno i ocigledno iznosi kako namjesto buržoazije starog kova nadiru pretstavnici savremene buržoazije: nekulturni, samoživi, okrutni i bljutavi kapitalisti današnjice.
Roman je izgraden na ovoj suprotnosti. Nacin pisanja Tomasa Mana strogo je objektivan; pod skladno datim oblikom »Budenbrokovih« krije se; medutim, motiv propadanja njemacke gradanske ideologijeu doba svih onih uspjeha sedamdesetih godina, propadanja što zahvata njemacko društvo vilhelmovskog razdoblja u tijesnoj vezi sa ulogom koju je Njemacka odigrala u imperijalistickom ratu. Ova kulturno-kriticka borba-koja u izvanredno tananom umjetnickom obliku, gotovo uvijek prikriveno, pa ipak dovoljno odlucno dolazi do izraza-dovodi Manov roman u neposrednu vezu s najaktuelnijim kulturnim pitanjima tog doba. I ne samo tog doba: jer mnogi korijeni njemackog fašizma spuštaju se do tla tradicija vilhelmovske Njemacke.
Ni u naše vrijeme Manov roman nije izgubio aktuelnost.On je humanisticki protest protiv varvarstva imperijalisticke buržoazije. U tome je njegov znacaj, i to nije u protivrjecnosti sa cinjenicom da Tomas Man današnjoj buržoaziji suprotstavlja cestiti patricijat Hanze, a ne buržoaziju u usponu. Ovaj ublažen oblik humanistickog protesta organski izrasta iz razvoja cjelokupne njemacke gradanske literature, a narocito iz razvoja samog Tomasa Mana.
Tomas Man propadanje stare buržoazije opisuje kao unutrašnji proces.On u svom romanu prikazuje cetiri pokoljenja jedne stare libecke trgovacke poro-dice. On sjajno ocrtava osobenost pojedinih licnosti i majstorski opisuje kako njihovu razlicitost tako i njihovu porodicnu slicnost. Vidimo tjelesne i duše-vne crte svojstvene svim Budenbrokovima; u isti mah vidimo kako se, s jedne strane, u svakom novom naraštaju razvijaju nove osobine, nove crte karaktera
a, s druge strane, kako stara nasljedena svojstva pod novim društvenim okolnostima i u vezi sa individualnošcu svakog pojedinca sticu novo znacenje.
Tomas Man se ne ogranicava na psiho-fizicko obilježavanje licnosti-cinilaca u romanu, kako je to obicaj njemu savremenih naturalistickih pisaca. Veoma uzdržano, škrtim nagovještajima on pokazuje i promjene u shvatanjima svojih likova, a u ovim promjenama odražava se istorijski istinito i one koje se zbivaju u objektivnoj stvarnosti. Najstariji predstavnik porodice Budenbrok, intendant u vojsci što se borila protiv Napolepna, jeste slobodouman voltero-vac; njegov sin je pod uticajem vjerski-romanticnih ideja iz vremena Obnove (mada se mora reci da te ideje kod njega imaju narocitu, patriciski-cestitu, ublaženu boju). U trecem pokoljenju vjerske ideje uopšte više ne igraju nika-kvu ulogu. Budenbrokovitog vremena pokazuju se-opet potpuno u skladu sa istorijskom istinom –kao pristalice Šopenhauerove filozofije i Vagnerovog pozorišta. Izvanredno je zanimljivo što Manov senator Tomas B. s oduševljenjem cita Šopenhauera, ali odmah zatim vidimo kako društveni zahtjevi što ih život postavlja uvaženom trgovcu sprjecavaju ovog da svoje licne sklonosti i nagone filozofski obrazloži i razvije.
U središtu romana stoji treci naraštaj Budenbrokovih. Simptomi propadanja tu se vec jasno ispoljavaju. Tomas Man dostiže visok umjetnicki domet u opisu citavog niza psihickih crta koje su zajednicke braci, i Tomasu i Kristi-janu, pa ih ipak odvode sasvim razlicitim životnim putevima. I ovdje nam on simptome propadanja ne predocava opisom psiho-fizioloških osobenosti: Man se trudi da prodre do temelja njihovog života i da psihološke korijene dekadencije otkrije u otudivanju pojedinca od svoje društvene klase. Kod pretstavnika prva dva pokoljenja bili su nacin života, trgovacke tradicije u duhu patriciskog gradanstva, etika, itd.-sve je to bilo neprekoracljiv, po sebi razumljiv i nikakvim sumnjama izložen životni okvir. Kod Tomasa i Kristijana vec se izgubila takva licna povezanost sa životom njihove klase. Mladi brat, Kristijan, usljed toga gubi svaki stav; citav njegov život raspada se u niz besmislenih epizoda, i on propada moralno i fizicki. Tomas, stariji brat, hoce ovu vezu, koja mu nije nagonski data, da uspostavi svjesnim naporom. On pokušava da vještacki, nasilu nametne sebi takvu ''prirodu'' bogatog trgovca –patricija. Za neko vrijeme on u tome i uspijeva. Izgleda cak da je Tomas trgovackoj kuci Budenbrok pribavio izvanredan sjaj-on je prvi Budenbrok koji stice senatorsko dostojanstvo! Pa ipak on nema korijena, i ukoliko vrijeme dalje odmice utoliko se to jasnije ispoljava. Njegova ''tradicionalnost'' sve se više pretvara u prazno glumljenje. Kapitalizam se nezaustavno razvija, i Tomasov pokušaj da nove oblike sticanja novca spoji sa ''casnošcu'' porodice propada. Cak i Tomasova vodeca uloga u preduzecu pretvara se u formalnost, vec se prica kako on na berzi igra cisto dekorativnu ulogu. Najmladeg Budenbroka, stvorenje nesposobno za život i dekadentno, potpuno progutaju njegova osjecanja. On umire vrlo mlad, a s njim izumire i porodica Budenbrok.
Sudbinu ove porodice u citavoj njenoj simbolici prikazao je Man izvanredno cjelovito. Ova cjelovitost, ovo izrastanje iz postojeceg jeste i snaga i slabost Mana umjetnika. Besprimjerna cjelovitost je zasnovana na samoogranicavanju
svog tvorca, na hladnom odabiru predmeta i njihovom hladnom prikazi-vanju.Tako ova smirena cjelovitost romana krije dubok i nerješen rascjep. U knjizi je dosljedno do kraja sacuvan objektivan ton. Nacin pricanja ide svojim pravim, hronicarskim putem bez strasti. Po svojoj suštini, medu tim, kako kompozicija tako i predmet i licnosti nose potpuno subjektivno obilježje.
Subjektivan je prije svega izbor grade. Iz društvene stvarnosti izdvojeno je samo ono što se tice Budenbrokovih, a prikazano onako kako ga doživljavaju Budenbrokovi, cak i tamo gdje su u pitanju ekonomski ili politicki dogadaji svjetskog znacaja (revolucija 1848.god.,rat 1870-71.god., itd.). Tok pripovje-danja stoga je potpuno jednosmjeran, jer se njegov razvoj prilagodava pojedi-nim licnostima koje su povezane sa sudbinom porodice, koje se otjelovljuju u njoj. Ovo nacelo izbora, medutim, dovodi do toga da najkrupniji dogadaji samo utoliko bivaju zahvaceni romanom ukoliko su prodrli u svijest Budenbrokovih. Samostalan, pravi znacaj ovih dogadaja, koji ni izdaleka nije onakav kakav se odražava u pretstavi tih ljudi, mora zato neminovno da bude okrnjen.
Subjektivizam ovog stava najjasnije se ispoljava u suprotstavljanju stare i nove
buržoazije. Samim tim što se u prikazivanju ove suprotnosti, koja je stvarni razlog nazadovanja Budenbrokovih, ogranicava samo na ono što Tomas B. može da shvati, pisac svoju široku temu sužava na opisivanje psihološke dekadencije jedne porodice. Ovim nacinom odabiranja on se služi i pri oblikovanju licnosti koje ne pripadaju porodici. Zato epizodni likovi pomalo lice na groteskne siluete. Obilježavanje njihovih karaktera, zasnovano na ponavljanju jedne ili dviju nepromjenljivih crta, potsjeca na ''lajt-motive'' u operama R.Vagnera. Slabost takvog subjektivistickog obilježavanja postaje narocito ocigledna u liku Gerde, žene Tomasa B. Ona je opisana kao zanimljiva, ekscentricna žena, kao licnost tajanstvena u ocima libeckih ''patricija''. Što je Tomas B. izabrao upravo tu ženu, smatra se kao izvanredno znacajno za njega. Ali citalac o njoj saznaje samo onoliko koliko su libecki trgovci mogli da sagledaju. Njen unutrašnji život ostaje i za citaoca zagonetka.
Književni stil romana u potpunom je skladu sa izborom grade. Man nastoji da stvori što vece, po mogucnosti cjelovite i mirne slike. Zato se o pojedinim zbivanjima prica što je moguce manje. Pretpostavljaju se razgovori, pisma itd.
u kojima se vec prošla zbivanja sažimaju, analiziraju. Izvanredno znacajno je, npr., sljedece: Tomas B. volio je u mladosti neku djevojku, ali po shvatanju svoje porodice nije mogao da se oženi njome. Citalac ništa ne saznaje o ovoj mladickoj ljubavi. Dat je jedino kratak oproštajni razgovor zaljubljenih pred Tomasov odlazak na put. Krize u društvenom životu takode se vecinom prikazuju u sažetoj prici poslije dogadaja, uporedivanjem sadašnjice sa prošlošcu, a ne kao dramaticne prekretnice. Man time ne izbjegava uvijek prikazivanje dramaticnih sukoba, ali to je osnovna priroda njegovog nacina prikazivanja. I kad govori o sukobima on pocinje sa konacnom katastrofom, pa u sažetom obliku da sve ono što je prethodilo razvoju zbivanja. U tom pogledu njegovi romani podsjecaju na Ibzenove drame.
Na takvoj podlozi nastaje mirna velicina »Budenbrokovih«. Ona se postiže više brižljivim precišcavanjem životne grade nego smjelim epskim zahvatanjem i epskom zasicenošcu dramaticnih prekretnica. Ovo gledište Man potpuno svjesno primjenjuje i s velikom dosljednošcu i vještinom sprovodi do kraja. Ono mu pruža mogucnost da rascjepkanost i istrzanost kapitalistickog društva prikaže u velikim, mirnim slikama. Pravi znacaj i granice ovog osobenog nacina prikazivanja otkrivaju se, medutim, izvanredno jasno pri poredenju »Budenbrokovih« sa »Djelom Artomonovih« M.Gorkog.
Man sve rješava u mirnom i slikovitom proticanju vremena;mirne slike fatalistickog ishoda. Man u propadanju starog trgovackog staleža vidi raspadanje klase s kojom je povezan, gašenje ideala, nastajanje jednog novog društvenog tipa koji mu je tud i koji on odbija. Man stvara djelo na podlozi opreznog precišcavanja i razvrstavanja životne grade.
»Budenbrokovi« u razvoju književnosti, pa cak ni u Manovom stvaralaštvu ne mogu dobiti nastavak jer ovo u mnogome velicanstveno djelo cesto probija silom mu nametnute granice. Ma koliko da je Man precišcavao svoju gradu, život nije mogao da nade mjesta u fatalistickoj šemi sudbine. U trecem pokoljenju postoji jedna sasvim živa i nimalo dekadentna licnost: Toni. Da bi nju uklopio u kobno raspadanje porodice, Man se našao prinuden da nagomila bezbroj nesrecnih slucajeva u njenom prvom i drugom braku, i u braku njene kcerke. Najzad mu polazi za rukom da i nju prikaže kao bice koje je pretrpilo potpun slom. Upravo ovo nasilje ukazuje na to da mirna monume-ntalnost romana nije nametnuta gradom, da je podloga umjetnicke pišceve objektivnosti duboko subjektivna. Velika umjetnicka obdarenost, kultura i ozbiljnost Tomasa Mana omogucile su uklapanje ovih protivrjecnih elemenata u jednu umjetnicku cjelinu. Ta cjelina, medutim, samo je lijepa spoljašnjost. Zato je ovaj roman jedno usamljeno srecno dostignuce u razdoblju toliko nepovoljnom za umjetnost, ali ne može poslužiti kao uzor za dalji razvoj romana.
Čajld Harold - Bajron

POSTANAK ČAJLD HAROLDA

26. juna 1809. dva prijatelja ukrcaše se u malom pristaništu Falmut na brod kapetana Kidsa sa kojim ce ploviti do Lisabona. Smislivši unapred da na putu vodi arheološke beleške, Hobhauz je poneo sobom stotinu pera, dva galona mastila i znatan broj svezaka cistog papira. Bajron je i ovog puta postao magnetski pol citave gomile slugu. "Svidelo se providenju da se umeša u korist nesrecne publike spremivši Hobhauzu uganuce ruke te više ne može da piše i kiša mastila prestala je da pljušti... A što se mene tice, - Englesku sam napustio bez tuge - u nju cu se vratiti bez zadovoljstva. Slican sam Adamu, prvom osudeniku, ali ja nemam Evu i nikad nisam pojeo jabuku koja nije bila kisela", zabilježio je Bajron.
Proputovanje odvelo ih je od Lisabona do Sevilje, preko Kadiksa do Gibraltara. Na parobrodu od Gibraltara do Malte putnici zavoleše Hobhauza, koji im je navece, posle obeda, pricao anegdote. Bajron se manje svidao, jer se držao na otstojanju. Ne jeduci skoro ništa, dizao se od stola pre ostalih. Držao se postrani, gledao u more i cinio utisak kao da udiše sumornu poeziju stenja. Shvatajuci njegovo osamljivanje kao prezir, putnici su ga strogo sudili. Zabeležen je njegov sveden pogled, bojažljiv i nepoverljiv. Da su mogli prozreti nemir što se skrivao iza takvog držanja, onu mucnu bojažljivost hromog coveka, oni bi ga žalili. Bajron se priklonio nemom društvu talasa i zvezda, jer se plašio ljudi. Ali dešavalo se kad zauzme jedan stav koji odgovara njegovoj prirodi, da ga posle zadržava misleci da je otmen. I posmatrajuci pramac kako se lagano ljulja i raseca talase, osecao je da ga svaki taj talasic udaljuje od njegovih neprijatnosti. Razmišljao je o svom detinjstvu ali s nekom smirenom blagošcu kao da je ono pripadalo drugoj osobi. ZAŠTO NE BI NAPISAO JEDNU POEMU O OVOM POKLONIŠTVU? Još od detinjstva u njemu se gomilaju snažna osecanja, uskiptela u toj vreloj duši, i pretvaraju se u neku stvrdnutu lavu... Zamislio je junaka koji bi imao staro porodicno ime, Cajld Biren, a koji bi bio Bajron, taj ocajni, razocarani Bajron, koga Hobhauz ne poznaje a uostalom ne bi ga ni razumeo... Brod se ljulja na mesecevoj svetlosti!

JEDNOG JUTRA PROBUDIO SAM SE I VIDEO DA SAM SLAVAN

Posle štampanja Cajld Harolda Bajronov život se naglo preobrazio. Još uvece London bejaše za njega pustinja naseljena sa tri ili cetiri prijatelja; sutradan to je bio grad iz Hiljadu i jedne noci, nacickan osvetljenim dvorcima koji su se otvarali najslavnijem medu mladim Englezima.
Veliko otmeno društvo (što znaci, kako je govorio Bajron, cetiri hiljade osoba koje su na nogama dok ostali svet spava) uvek je spremno na izlive divljenja ili odvratnosti; medu njima glas se širio brzinom munje. Jer oni su osecali potrebu za divljenjem. Francuska revojucija, zatim Bonaparta, razbudili su silne nade kod hiljada mladih Evropljna koje je razocarao Napoleon. U Engleskoj je narocito bilo jako osecanje uzaludnosti života u onim društvenim slojevima koji su se se zgadili nad zadovoljstvima zbog njihove lakoce, nad ratnickom slavom zbog dužine ratova, nad politikom zbog neprekidnog držanja vlasti od strane konzervativaca koje je spoljna opasnost ucinila nepobedivim.
Pesnici, nemocni ili plašljivi, nisu bili u stanju da izraze tu potajnu mucninu. Cajld Harold je bio prvi odjek jedne obmanute generacije. Najzad jedan mladi Englez naslikao je Evropu iz 1812. onakvu kakvom su je cinili revolucije i ratovi. Za narod, koji je vec deset godina odvojen od kontinentalnog života, prica o putovanju u Albaniju i boravak kod Suliota, bila je zanimljivija od putovanja u Indiju ili na Pacificka Ostrva. U Cajld Haroldu bilo je politickih beležaka koje su se mnogo svidale zbog svoje neuobicajne smelosti. Bila je to pesma o moru i potomcima Vikinga, koje je Blokada lišila Okeana, i kroz nju su udisali vazduh ovlažen morskom penom ciji su slan ukus vec pocinjali da zaboravljaju. U istoriji jednog naroda uvek nailaze takvi trenuci kad su nedela vladajuceg poretka odvratna cak i onima koji uživaju njegove prednosti. U jednom takvom trenutku u životu Engleske pojavio se Cajld Harold.

I JA SAM TE VOLEO OKEANU!

Kao Cajld Harold i Bajron se "grozio vlastite zemlje". "Kako sam bio lud da se vratim", govorio je on. Secao se mirisa majcine dušice i lavendla, jasnih planinskih obrisa iznad plavog mora, zemalja gde ni o kom nije brinuo niti ko o njemu.
U prolece 1917. lekari Bajronu preporucuju promenu vazduha. Zdrava klima uticala bi na snižavanje njegove groznice. Hobhauz je bio vec peti mesec u Rimu i izucavao arheologiju; pozvao je svog prijatelja u posetu. Za Cajld Harolda Rim je bio najsavršenije mesto za sanjarenje. U svetu nije postojala lepša zaliha bajronovskih tema. Velicina i opadanje, ruševine i lepota, na svakoj okuci sretala su se mesta priznate lepote... Razmišljanje nad grobnicom Cecilije Metele. Kakva je ona bila, ta velika dama što spava u tvrdavi? Je li bila cedna i lepa? Da li je umrla mlada sa poslednjim rumenim zrakom na detinjim obrazima, ili jako stara, sa dugim svetlo - srebrnastim pletenicama? Imao je toliko culnog osecanja da se raznežio nad grobnicon te nepoznate...Sanjarenje na Palatinu. Nocne ptice uvlacile su se medu kamenje obavijeno bršljanom, kamenje od koga je nekad bio sazidan dvorac Imperatora... Vecni moral svake ljudske istorije. Sloboda porada slavu, zatim Slava Bogatstvo, Tiranija dovodi Varvare, i krug se ponavlja...
George Gordon Noel Byron ( 1788-1824 )
Šta ciniti usred te bede ljudskih stvari? Strofa prometejska, prorocka i s pravom ponosna, utapa odgovor u njedrima okeana...

Čarobni brijeg - Tomas man

Tomas Man je rodjen 6. juna 1875. godine u Libeku, u Njemackoj, a umro je 12. avgusta 1955. godine u sanatorijumu u Kilhbergu, kod Ciriha. On je, stalno pisuci i cesto uzimajuci rijec u kljucnim javnim pitanjima, dozivio i prezivio sva cetiri osnovna razdoblja savremene njemacke istorije. U carstvu Hoencolerma proveo je mlade godine i dobar dio zrelosti, a takodje je dobio visoke pohvale za svoje knjzevno stvaralastvo.Djela iz tog perioda su: ROMANI: Budenbrokovi (1901), Kraljevsko visocanstvo (1909),PRIPOVIJETKE: Tonio Kreger (1903), Smrt u Veneciji (1912); POLITICKO-ESEJISTICKI SPISI: Fridrih i Velika koalicija (1913), Razmatranja neopolitickog (1918). U Vajmarskoj Republici prozivio je zrelo doba. Bilo je to razdoblje velikog ugleda i brojnih priznanja: Bonski univerzitet mu je dodijelio titulu pocasnog doktora 1929. godine, medju prvima je postao clan Odjeljenja za knjizevnost nove Pruske akademije umjetnosti 1926. godine, rodni grad Libek mu je dodijelio poc!asnu profesuru 1926. godine, a 1929. godine dobio je Nobelovu nagradu za knjizevnost. cesto je putovao i drzao predavanja po zapadnoj Evropi.
Djela iz tog perioda su: ROMAN: Carobni brijeg (1924); PRIPOVIJETKA: Mario i madjioniar (1930) Godine Treceg Rajha proveo je u izgnanstvu. Bio je u otvorenom sukobu sa nacistickim rezimom, a njegove rijeci su iz godine u godinu sve je cesce i ostrije sadrzavale prokletstvo za Hitlerovu drzavu. Koristeci se silom koju su imali, novi vlastodrsci su mu oduzeli njemacko drzavljanstvo i sve pocasti koje je dobio do tada. Godine 1937. Man je uzeo cehoslovacko drzavljanstvo, a posto je njegova otadzbina postala ugrozena, on je 1938. presao u SAD.
Od 1934-1943. godine iz stampe je izisla TETRALOGIJA Josif i njegova braca, a 1939. godine ROMAN Lota u Vajmaru.U ratu napisan ROMAN Doktor Faustus pojavio se 1947. godine.
Tomas Man imao je bogat privatni zivot. U supruzi je imao sebi doraslog saputnika, a petoro njegove djece djelilo je uvjerenja, sudbinu i slavu svoga oca. Jedan od dva brata, Hajnrih, bio je takodje slavan pisac i veliki humanist kao i njegov saputnik tokom rata. Me|djtim, bilo je i teskih i tuznih trenutaka u Manovom zivotu, pocevsi od sukoba s bratom preko sinovljevog samoubistva sve do trenutka kada mu i najbolji prijatelji okrecu ledja na zajhtjev mocnog rezima.
Uprkos tome, Tomas Man je bio covjek koji se uzdizao iznad vremena velikih borbi i pometnji i koji je nasao izlaz u radu i stvaranju svojih velikih i svevremenskih knjizevnih djela.

CAROBNI BRIJEG
(Istorijska osnova romana)
Tomas Man je jedan od prvih pisaca koji su sagledali opasnost od prvog agresora, fasizma, i koji su knjizevnim djelom ustali u borbi protiv njega. Ta borba cini osnovu romana Carobni brijeg.
Rad na romanu zapoceo je u julu 1913. godine i do izbijanja rata nastala je , mozda, trecina romana, ali je samu ideju dobio jos krajem proljeca 1912. godine, kad je boravio u Davosu gdje se lijecila njegova zena. Zato se moze reci da je roman sastavljen od autobiografskog i neautobiografskog. Ono sto je autobiografsko je sam boravak u Davosu, gdje je Man upoznao majku dva bolesna sina, madam Sosa, Spanjolku, te upravnika kojeg je identifikovao sa Berensom. Rasprava O Bozjoj drzavi i zlom spasenju ima slicnosti sa javnom raspravom oko demokratije koju je Man vodio sa bratom Hajnrihom.
Ocevidno "roman jednog vremena" govori o tome da se bije bitka izmedju humanosti i nehumanosti, slobode i neslobode, ali i da humanost i sloboda nemaju borca koji bi se za njih uspjesno izborio. Izmedju frontova je obican njemacki gradjanin, cesto pokoleban i zbunjen, koji se ne moze opredijeliti ni za totalitarizam ni za slobodu i demokratiju. Hans Kastorp, glavni junak ovog romana, je, u stvari, predstavnik ove gradjanstine, a Setembrini i Nafta su olicenje sila koje se neprestano bore i sukobljavaju. Dakle, Carobni brijeg vecinom sadrzi sliku svoga vremena.
Knjizevno sredstvo za stvaranje ove slike pruzio je realisticki postupak u prikazu likova. Takodje je sam ambijent zacarane planine posluzio da prica bude izdvojena iz svakodnevice i da se stvore uslovi za razmatrajnja sustine. Kastorp, Setembrini, Nafta, Sosa, Berens, Krokovski, Cimsen, Peperkorn, Albin, Vezal, Ferge, gdja Ster i svi drugi, samo naizgled vode obican zivot bolesnika u sanatorijumu a, u stvari, predstavljaju sliku bolesne Evrope pred Prvi svjetski rat. Sanatorijum predstavlja nezdravu ratnu sredinu u kojoj se zarazi svako ko boravi u njoj. Roman prikazuje vrijeme politickih netrpeljivosti; u njemu su ugrozeni covjek i covjecnost, Avetinjski svijet bolesnih olicava tezinu i problem rata. Otuda je pravi smisao rasprave O Bozjoj drzavi i zlom spasenju u opomeni: hoce li se u novu istorijsku epohu uci sa ocuvanim covjecnim dostignucima dosadasnje istorije ili bez njih?
Tomas Man je u svom djelu raspravljao velika pitanja epohe kao problem covjeka i pokazao se kao mislilac koji duboko tumaci svoje vrijeme. U vecini svojih romana, on je kroz svakodnevne literarne teme opisivao velike istorijske prelome.


KRATAK SADRZAJ ROMANA

Roman Carobni brijeg je tzv. roman - rijeka, jer u tancine opisuje procese (umotavanje u deku, dorucak) i razmisljanja koja se odnose na strucne ideje (filozofija). On je takodje i roman - esej jer daje filozofski pogled na obicne zivotne teme. Osnovu romana cine dijalozi i rasprave Setembrinija i Nafte u koje povremeno ukljucuje Kastorp, te vrijeme kao glavni motiv. "Ovdje se naprosto igraju vremenom, prosto da ne vjerujes. Tri nedjelje su za njih kao jedan dan." Ovo je rekao Hans Kastorp kada je dosao u Berghof sanatorijum u posjetu rodjaku Joakimu. Joakim Cimsen smatra da na brijegu vrijeme ne postoji, vec da je samo "presipanje iz supljeg u prazno". zivot na brijegu je za njega negacija stvarnost.
Ovo djelo postavlja mnogo filozofskih pitanja, narocito pitanja prezivljavanja i nadzivljavanja smrti, bolesti i prolaznosti. Tome u romanu mnogi posustaju pocevsi od gdina Albina koji drzi pistolj pri ruci, ako mu dosadi zivot, preko Menera Peperkorna, koji se ubija otrovom, pa do Nafte koji u dvoboju izvrsava samoubistvo.
Zivot na carobnom brijegu sastoji se od lezanja na balkonu, boravka u trpezariji, mjerenja temperature, te odlaska u setnju. Hansov zivot je pomalo bio drugaciji, jer je on redovno odlazio u posjete Setembriniju i Nafti i, za razliku od drugih, je bio zaljubljen u Klavdiju Sosa koja ga je podsjecala na djecaka Hipea iz njegovog djetinjstva. On joj je na Valpurginu noc, na maskaradi izjavio ljubav, a ona njemu da odlazi. Na odlasku joj je poklonio svoj "unutrasnji portret" - rentgen sliku. Jos jedno mjesto gdje su se svi okupljali bila su predavanja dr Krokovskog, najcesce predavanja o ljubavi, telepatiji, hipnozi, tumacenju sna. U roman pisac uvodi fantasticno u onom trenutku kada su uz Elinu pomoc prizivali duhove. Prvi se javio pjesnik Holger koji im je recitovao pjesme. Na seansi su pustali muziku sa ploca koje su dobili na poklon. Za vrijeme pojavljivanja ploce Faust Hans je prizvao Joakima, da bi se na kraju pokajao i molio ga za oprost.
Roman zavrsava potpunim preobrazajem Hansa Kastorpa. On mijenja svoje navike : prestao je da pusi Mariju Mancini i poceo Zakletvu na Ripliju. Za njega je stalo vrijeme simbolicnim prestankom rada njegovog sata, odlazi u rat ali ne zlovoljan vec pjevajuci. Preobrazio se u novu licnost zahvaljujuci boravku u Berghofu i ljudima sa kojima je tamo bio.


HANS KASTORP

Hans Kastorp, glavni junak romana, je veoma mlad covjek (na pocetku romana bile su mu 23 godine) i potice iz bogatog gradjanskog sloja grada Hamburga. sto se tice struke, zavrsni je student tehnike (brodogradnje). Po nacionalnosti bio je Nijemac, a politcki je bio neopredijeljen; stajao je izmedju Nafte i Setembrinija. Prikazan je kao veoma radoznao, inteligentan i sa izuzetnom moci zapazanja.
Man ga u roman uvodi odmah na pocetku opisujuci njegov dolazak u Berghof s namjerom da posjeti svoga rodjaka Joahima Cimsena na tri nedjelje. Tamo je smjesten u sobu 34 u kojoj je prije njega boravila jedna zena koja je preminula, sto istovremeno moze da simbolise prolaznost zivota i neprolaznost bolesti, jer Kastorp zauzima njeno mjesto. Nakon opisa Hansovog djeda i njegovih politickih uvjerenja, Man se ponovo vraca u sanatorijum gdje nas upoznaje sa dr Berensom i Krokovskim, te sa bolesnicima koji tu borave. Odmah po Kastorpovom dolasku, Berens mu je preporucio da pocne mjeriti temperaturu, cime ga poistovjecuje sa ostalim bolesnicima. Iako u Berghof dolazi zdrav, Kastorp kao jedinka nije mogao da opstane vec je poprimio osobine svh onih na brijegu.
Glavni akter romana nije Kastorp, nego vrijeme. Ono je psiholoska kategorija, bit koja odredjuje sve jednolicnost zivota kojoj je sve potcinjeno.
Covjek ima osjecaj da je propadanje veoma sporo. To je Kastorp prozivio kada ga je za vrijeme skijanja uhvatilo nevrijeme. Tada je, nakon sto je na skijama kruzio do u nedogled i skupljen pored kolibe sanjao, shvatio da je to trajalo samo 10 minuta, a njemu se cinilo kao vjecnost.
Kastorp, kao glavni lik, najaktivnija je licnost u romanu. Odlazio je u setnje, u posjetu Setembriniju i Nafti, citao enciklopedije i naucnu literaturu, te pomagao bolesnima. U duge i raznolike rasprave izmedju Setembrinija i Nafte upustao se povremeno ne stajuci ni na ciju stranu, jer je Setembrinija smatrao verglasem i vjetropirom, a Naftu zestokim malim jezuitom i teroristom, te spanskim muciteljem i batinasem. Pri tom mu je Setembrini bio ljudski blizi, a Nafta djelovao ubjedljivije. Nakon 7 godina provedenih u Berghofu, Hans je otisao u rat, sa vise znanja i iskustva, pjevajuci, i tim gestom pruzajuci otpor zlu i obezvredjujuci ga sa ponosom i dostojanstvom.

NAFTA

Leo Nafta, "ruzan mali jezuit i terorist", kako ga naziva Hans Kastorp, bio je susta suprotnost Setembriniju i sa njim je u stalnoj raspravi. Iako se pojavljuje u drugom dijelu romana, on je veoma znacajan za prikaz vremena u kojem je zivio pisac. Nafta je vezan za srednji vijek, sa ciljem da stvori sutrasnjicu. Filozofski, on je bio najdublji od svih licnosti romana. Sluzeci se dualistickim filozofiranjem o suprotnosti duse i tijela, dogmatski je izvodio covjekovu slobodu u ideji pomocu priznavanja kosmicnosti duse i transcendentalnosti ovozemaljskog zivota. Prema Nafti proleterijat se uzdigao "da uspostavi teror radi spasa svijeta i da postigne Spasiteljev cilj; zivot u bogu, bez drzave i klasnih razlika".
On je smatrao da je covjek apstraktna ideja u kojoj je ovaplocena priroda i da ga, kao takvog, treba uzeti za ideal. Iz svega ovoga vidi se da Nafta zastupa smjesu katolicanstva i komunizma koji su otjelotvorenje snaznog totalitarizma koji je propao sam zbog sebe, kao i Nafta kad je ispalio sebi metak u glavu u dvoboju sa Setembrinijem.

SETEMBRINI

Lodoviko Setembrini bio je inteligentan, obrazovan, enciklopedijski ucen i politicki dobro obavijesten. Bio je mudar i pronicljiv posmatrac i o ljudima iz svoje okoline imao mnoga ironicna zapazanja. Imao je "produhovljen izraz lica" i "lijepo drzanje", iako je bio siromasno obucen. Po nacionalnosti bio je Italijan, ali je izvrsno govorio njemacki jezik. U trpezariji sa 7 stolova setao se sa "rukama u dzepovima" i "cakalicom medju zubima", prilazio svakom i sa njim prijateljski razgovarao.
Odlikovao se optimizmom i vjerom u svoje ideale - istinu, pravdu, republiku svijeta. U raspravi je bio posten, govorio je iskreno i branio se otvoreno. Njegov lik uzdigao se u dvoboju s Naftom kada nije htio da puca nego je ispalio metak u vazduh. U Naftinim ocima on je bio kukavica, ali u opsteljudskim humanista. Zastupao je zastarjeli liberalizam, humane ideale. Zalago se za "objektivnu naucnu istinu" a politicku buducnost svijeta vidio je kao "svetu alijansu gradjanskih demokratija".

MENER PEPERKORN

On je bio postariji Holandjanin, koji je dosao u Berghof u pratnji madam Sosa. Prisao je uvijek sa narocitom gestikulacijom, "zaustavio bi razgovor, napravio pauzu..." i rekao: "Dobro, sve dobro. Svrseno."
"Nije nista kazao, ali njegova glava izgledala je nesumnjivo znacajna, njegova mimika i gestovi tako odlucni, upecatljivi, izraziti da su svi mislili, pa i Hans Kastorp, da su culi nesto izvanredno vazno."
Sa Hansom je najcesce razgovarao o madam Sosa. Hans ga je postovao i smatrao genijem, pazljivo ga sluao i bio jedini koji ga je razumijevao. Peperkorn je umio da filozofira, ali ne na nacin na koji su to radili Nafta i Setembrini. On je govorio "neobicno preciznim i sazetim stilom - nepovezanosti nije gotovo ni bilo". Bio je obrazovan, sto se vidi u razgovoru sa Hansom o kininu i otrovima. On sam dao je napraviti mehanizam na principu zmijskih zuba u koje se sipa otrov. Jedne noci tom spravom izvrsio je samoubistvo.
CITATI

"Voljeti lice znaci voljeti dusu."
"Zar odvratan covjek nije covjek?"
"Zivot nije materija, a nije ni duh, on je nesto izmedju toga dvoga, fenomen nosen materijom, kao duga nad vodopadom, i kao plamen."
"On je potajno osjecajno kretanje u cednoj hladnoci, studeni svemira, pozudno skrivena necistoca usisavanja i izlucivanja materije."
"Ljubav se suprotstavlja smrti, samo je ona jaca od smrti, a ne razum. I lijepo ponasanje potice samo iz ljubavi i dobrote; lijepo ponasanje i uljudnost razumne i prijateljske zajednice i lijepe ljudske druzbe - sa diskretnim obzirom na krvavu gozbu."
"Vjera je organ saznanja, a razum je drugostepenog znacaja, jer je volja primarna, a razum moze da je pretrese I dokaze."
"Smrt je dostojna postovanja kao kolijevka zivota, kao majcina utroba obnavljanja."
"Bogovi i smrtnici isli su ponekad u carstvo sjenki i uspjeli da se vrate. Ali podzemni bogovi znaju da onaj ko okusi plodove njihova carstva ostaje zauvijek njihov."
"Simptom bolesti je samo preruseno ljubavno dejstvo, a svaka bolest preobrazena ljubav."
"Bolest je u najve}oj mjeri covjecna, jer biti covjek znaci biti bolestan."
"Dusa bez tijela je isto tako necovjecna kao i tijelo bez duse, a uostalom ovo prvo je rjedji izuzetak, a drugo pravilo."
"Naoruzajte tijelo i duh nepovjerenja i uvijek budite spremni da ga kritikujete i da mu se oduprete."
"Razum je glup pred smrcu, jer on nije nista drugo nego vrlina, a smrt je sloboda, bezobzirnost i pozuda."
KRATKA RASPRAVA O CULU VREMENA

"Ono sto nazivamo dosadom - dugim vremenom - prije je upravo neko bolesno osjecanje razonode - skracivanje vremena usljed monotonije: veliki razmaci vremena, kad imaju neprekidno jednolik tok, skupe se na nacin koji do smrti zastrasi scre; kad je jedan dan kao svi, onda su svi kao jedan; a u savrsenoj jednolikosti i najduzi zivot prozivio bi se sasvim brzo i minuo za tren oka. Navikavanje je obamrlost ili pak malaksalost cula vremena, i sto nam u mladosti godine prolaze lagano, a kasnije zivot sve brze promice i juri, i to mora da pociva na navikavanju."
Čiča Gorio - Balzak

Balzak je roden 1799.godine u Turu, Francuska. Kao licnost i kao pisac formira se u prvoj polovini 19. vijeka, koju obilježavaju snažan uspon buržoazije i njene filozofije života i sila novca kao osnovna pokretacka snaga svega djelovanja i stila življenja. Kada je završio studij prava, trebalo je, po želji roditelja, da bude bilježnik jer je taj poziv obezbjedivao društveni ugled i udoban život. Balzaku se taj poziv nije dopao, cak mu je bio odvratan. Htio je, o tome je maštao kao djecak, da bude pisac. Naslucivao je svoj stvaralacki genije i uporno odbijao da se bavi bilo cim osim pisanja. Njegov prvi pokušaj je tragedija Kromvel, ali je to bilo vrlo slabo djelo. Okrenuo se romanu, napisao za nekoliko godina nekoliko romana, ali je vidio da su vrlo slabi i nije ih potpisivao svojim imenom.
Poslije prvih književnih neuspjeha, opredjeljuje se za izdavaštvo, potom kupuje štampariju uz finansijsku pomoc roditelja. U ovom poslu propada i doživljava materijalnu katastrofu koja ce ga pratiti do kraja života; stalno je bio u dugovima i stalno se borio sa nemaštinom. Opet se vraca književnosti rešen da piše roman o gradjanskom ratu izmedu monarhista i republikanaca u Bretanji. Odlazi na mjesto dogadaja, mjesec i po dana prikuplja gradu i vraca se u Pariz, piše roman Posljednji šuan i, svjestan njegove vrijednosti, potpisuje ga svojim imenom. Od tada pa za sljedecih dvadesetak godina Balzak ce napisati stotinu kniga pišuci iz dana u dan, bez predaha, po sedamnaest sati dnevno. Balzak je primjer ogromne stvaralacke snage, posvecenosti književnosti i sagorijevanja u neprekidnom stvaralackom zanosu. Ogromna radna energija je slabila, zdravlje se sve više pogoršavalo i posljednjih nekoliko godina, umoran i ophrvan bolešcu, ništa nije napisao. Umro je 1850. godine, na vrhuncu slave.
Balzak je došao na genijalnu ideju da sve svoje romane objedini u jednu cjelinu koju je nazvao Ljudska komedija. Svaki roman je posebna cjelina ali sve ih objedinjuje vrijeme, podneblje, mentalitet, licnosti. Neke njegove licnosti javljaju se u razlicitim djelima, razlicitim vremenima i drugacijim ambijentima.U Ljudskoj komediji Balzak prikazuje plemstvo, ministre, politicare, bankare, sudije, advokate, oficire, sveštenike, trgovce, novinare, studente, fabrikante, seljake, zanatlije, prosjake, robijaše, prostitutke. Njegova Ljudska komedija je tako postala i ostala istorija naravi francuskog društva prve polovine 19.vijeka. On je postao najbolji i najpoznatiji istoricar. U najznacajnija i najpoznatija djela ubrajaju se: Cica Gorio, Šagrinska koža, Evgenija Grande, Rodaka Beta, Rodak Pons, Izgubljene iluzije, Traženje apsolutnog, Seljaci, Pukovnik Šaber.

Predgovor Ljudskoj komediji
Trinaest godina nakon objavljivanja prvog uspjesnog romana Poslednji šuan, poslije desetine uspjelih romana koji su Balzaka ucinili ne samo najpoznatijim nego i najplodnijim piscem toga doba, Balzak je napisao Predgovor ljudskoj komediji (1842) kojim je pokušao da teorijski obrazloži svoje djelo. Ovaj se spis smatra manifestom realizma. Naznacicemo osnovne poetske stavove iznete u ovom Balzakovom spisu.
1. Zadatak spisa je da se objasni kako je zamilsljena i kako je postala Ljudska komedija, te da se ukratko obrazloži njen plan.
2. Zamisao je nastala iz poredenja ljudskog roda i životinjskog sveta: “Uvidao sam da u tom pogledu društvo lici na prirodu. Zar društvo ne stvara od covjeka, prema sredini u kojoj on razvija svoju djelatnost, toliko razlicitih ljudi koliko ima podvrsta u zoologiji? (...) Prema tome, bilo je i uvek ce biti društvenih vrsta, kao što ima i zooloških vrsta?”. Za njega, razlika izmedu vojnika, radnika, upavitelja, advokata, itd. isto su tako velike kao izmedu vuka, lava magarca, gavrana itd.
3. Balzak ukazuje na suvoparnost istorije zamerajuci istoricarima svih vremena što su zaboravili da napišu istoriju naravi.
4. Priznaje škotsom romansijeru Valteru Skotu da se “uzdigao do filozofskog znacaja istorijski roman, tu vrstu književnosti koja iz veka u vek ukrštava besmrtnim dijamantina pesnicki venac zemalja u kojima cveta književnost”.
5. Sebi je postavio zadatak da napiše istoriju koju su zaboravili toliki istoricari - istoriju naravi. To ce postici “popisujuci poroke i vrline, skupljajuci najglavnije slucajeve strasti, slikajuci karaktere, odabirajuci najvažnije društvene dogadaje, praveci tipove spajanjem veceg broja oznaka istodobnih karaktera.” Da bi uspješno obavio taj obiman i odgovoran posao morao je da
-izuci uzoke društvenih pojava,
- dokuci skriveni smisao u ogromnom skupu lica, strasti i dogadaja,
- razmisli o prirodnim nacelima i
- ustanovi cime se društvo udaljava ili približava “vecnom zakonu, onom što je istinito i lepo’’.
6. Definiše roman kao uzvišenu laž istinitu u pojedinostima.
7. Daje plan Ljudske komedije:
I. Studije naravi 19.veka
II. Filozofske studije
III. Analiticke studije
Studije naravi cine opštu istoriju a svaka od slika ima svoju misao, svoje znacenje i izražava jedno doba ljudskog života. Filozofske studije prikazuju društvenu moc. Analiticke studije treba da udu u filozofiju braka, patologiju društvenog života, anatomiju nastavnog osoblja i analiyu vrline. Ovakvo delo obuhvata istovremeno i kritiku društva, analizu njegovih bolesti i pretresanje njegovih nacela.
Sumu svoje Ljudske komedije izrazio je Balzak sledecim recima:
Moje delo ima svoju geografiju, kao što ima svoj rodoslov i svoje porodice, svoja mesta i svoje stvari, svoju celjad i svoje gradane, svoje zanatlije i svoje seljake, svoje politicare i svoje kicoše, svoju vojsku, recju - ceo svoj svet!
U ovom Balzakovom spisu ima mehanickog prenošenja zakona životinjskog sveta na ljudsko društvo, sukobljavaju se i iskljucuju njegova materijalisticka naucna shvatanja i monarhisticka politicka uverenja. Znacajno je ukazivanje na uticaj sredine na formiranje ljudske licnosti, isticanje potrebe za istorijom ljudske naravi, otkrivanje sopstevnih stvaralickih postupaka u transponovanje grade u roman, ukazivanje na roman kao proznu vrstu velikih umetnickih mogucnosti.

Kompozicija
Prica romana Cica Gorio razvija se na dva plana: individualnom i opštem. Na individualnom planu predocene su dve kljucne price: o mladom studentu Eženu de Rastinjaku i ostarelom fabrikantu rezanaca cila Goriu. Oko ove dve sudbine razvija se niz individualnih istorija: stanara pansiona gospode Voker (stara gospodica Mišono, gospodin Poare, mlada devojka Viktorina Tajfer, gospoda Kutir, odbjegli robijaš Votren), vikontese de Bozean, grofica Anastazije de Resto, baronice Delfine de Nisenžan. To su samo istaknutiji pojedinci koji imaju znacajnije mesto u romanestkoj prici, ali pored njih, kroz ovaj roman defiluje nekoliko desetina epizodnih likova. Na opštem planu data je slika pariskog društva od najnižih najviših slojeva. U pansionu gospode Voker je sirotinja razlicitog životnog doba i porekla, a u predgradu Sen Žermen je visoko društvo odeveno u svilu i okiceno zlatom i dijamantima. Pariz je veliko iskušenje, nada i cežnja mladih ljudi, željenih da dopru do senžermenskog društva. Pariz je i slika moralnog blata, bezdušnosti i egoizma.


Cica Gorio

Cica Gorio je stekao bogatsvo za vrijeme revolucije prodajuci brašno deset puta skuplje no što ga je kupovao. Kada je ostao udovac, svu svoju ljubav je posvetio dvema kcerima: kupovao im haljine, nakit, kocije; obezbedio im velik miraz i obe su se udale u aristokratske porodice. Starija kcer Anastazija postala je grofica de Resto, mlada Delfina je postala baronica de Nisenžan. Kada su ušle u visoko društvo, njihove potrebe su postale vece - želele su da se istaknu na balovima i svecanim vecerama. Novac su dobijale od oca koje je, zaslepljen ocinskom ljubavlju, zadovoljavao njihove prohteve i hirove, rukovoden stavom: ''Ocevi uvek treba da daju pa da budu srecni. Uvek davati to znaci biti otac''. Dok je ima pare, pazole su ga i kao parajliju svakome pokazivale. A kad je nestalo novca, nemilosrdno su ga oterale. U pansionu Voker je našao sklonište, prezren i siromašan. Stalno menja spratovei i iznajmljuje jeftinije sobe. Odrekao se duvana, otpustio berberina, prestao je da se puderiše, nije više nosio skupa odela, bivao je sve mršaviji. Cica Gorio '' koji je imao šezdeset i dve godine i izgledao kao da nema ni cetrdeset (...), koji je imao neceg mladalackog u osmehu, sada je licio na izlapelog, nemocnpg i bledog starca od sedamdeset godina''. Kada je ponestalo novca, prodao je nakit, zlatne tabakere, cvjecnjake, posude od srebra, uvek je kcerima davao sa suzama radosnicama u ocima, srecan što su one zadovoljne i srecne. Kada bi u pansionu neko spomenuo ime neke od njegovih kceri, osluškivao bi da cuje kako su izgledale, jesu li bile srecne, jesu li se lepo provele. Da je njegova ljubav slepa, pokazuje slucaj kada je zakupio stan da bi njegova kcer Dafina imala gdje da se sastaje sa Rastinjakom. Tek na samrti, kad danima nije bilo njegovih kceri jer nije bilo ni novca, prvi put ce izraziti razocarenje i bunt :
Ne, one nece doci! Znam ja to ima vec deset godina. Ja sam to pomišljao ponekad, ali nisam smio da verujem.
Umro je cica Gorio sam i napušten od kceri, kao ubogi siromah. Ispratili su ga samo Rastinjak i Kristof, pokucar gospode Voker. Kceri za koje je sve žrtvao nisu došle na sahranu - poslale su prazne kocije i kocijaše.


Ežen de Rastinjak

Ežen de Rastinjak je mladic koji je iz provincije došao u Pariz na studije prava. Tu je osjetio velegradski život, upoynao siromaštvo i blagostanje, uporedio svoju porodicu u svetlu pariskog života i shvatio da mora nešto da promijeni. Shvatio je da u velikom gradu mora imati yaštitnika da bi opstao i da bi mogao da ude u visoko društvo koje je postalo njegova preokupacija i glavni cilj. Brzo je došao u vezu sa daljom rodakom vikontesom de Bozean i njena kuca mu je postala prva stepenica za ulayak u visoko društvo. Cinjenica da je rodak vikontese de Bozean, koja je po svom imenu i po svom bogatstvu, jedna od najvecih plemkinja, otvarala mu je vrata aristokratskih kuca i obezbedivala pozivnice za balove. Vec na prvim koracima u to društvo Rastinjak mlad, neiskusan i cista srca doživljava poniženje : njegovo odijelo, dolazak pješice na bal ili neuglednim kocijama, izazivaju podrugljive poglede i osmjehe slugu koji mu otvaraju vrata. Prvi ulasci u to društvo otkrili su muneiskrenost, pritvornost, prevare, laž.
Mladom i neiskusnom Rastinjaku žele da pomognu svojim savjetima robijaš Votren i vikontesa Bozean. Votren je dobro upoznao svijet i iskusio društvene nepravde pa nastoji da Rastinjaku otvori oci i ukaže mu na neprijatne istine. Za Votrena je Pariz obicna kaljuga :
Oni koji se u njoj ukaljaju vozeci se kolima, to su pošteni ljudi, a oni koji se ukaljaju iduci pješice, to su lopovi. Ako vam se desi nesreca da ukradete neku sitnicu, pokazuju na vas na trgu pred Palatom pravosuda kao kakvo cudovište. Ali ako ukradete milion, onda ce vas u salonima smatrati za poštenog covjeka.
Pokvarenost je opšta pojava i oružje ljudi osrednjih osobina. U društvo treba krciti put bleskom genija ili umešnom pokvarenošcu. U ljudske mase treba ili uleteti kao topovsko dule, ili se uvuci kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže. I vikontesa de Bozean, u jednom trenutku razocaranja, kada je ljubavnik bio napustio, kazuje Rastinjaku istinu o životu i upucuje ga kako da se ponaša u drustvu u koje hoce da ude :
Dakle, gospodine de Rastinjak, postupajte s ljudima onako kako zaslužuju. Želite da uspete, ja cu vam pomoci. Uvidecete koliko je duboka ženska pokvarenost, izmericete velicinu bedne ljudske sujete. Iako sam pažljivo citala tu knjigu o svetu, bilo je stranica koje su mi ostale nepoznate. Sad znam sve. Ukoliko hladnije budete racunali, utoliko cete bolje uspeti. Ako hocete da vas se svet boji, udarite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje cete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa cete ostvariti sve želje.
U Rastinjaku je dvojstvo : on je mlad, neiskusan, cist, neiskvaren, riješen da uspije. Ali on je opljackao majku i sestre da bi kupio skupo odijelo i vozio se kocijama, što je uslov da se ude u visoko društvo. Po tome je sebican, kao što su sebicne kceri cica Goria. Ali ce taj isti Rastinjak odbiti necasnu Votrenovu ponudu da se oženi bogatom nasljednicom Viktorinom poštvo pije toga bude ubijen njen brat. Rastinjak ima svoj put :
Moja je mladost još cista kao vedro nebo : ko hoce da postane velik ili bogat covek, treba da se pomiri s tim da mora lagati, povijati se, puzati i uspravljati se, laskati, pretvarati se. Ko pristane na to, zar ne znaci da je pristao da bude sluga onih koji su lagali, povijali se, puzali. Prvo im treba biti sluga, pa onda postati njihov saucesnik. O, ne. Ja cu raditi plemenito, kao svetac, radicu danju i nocu da stecem bogatstvo samo svojim radom. To ce bogatstvo vrlo sporo ici, ali cu zato spavati mirne savesti.
Ali, kada postane ljubavnik Delfine de Nisenžwn, kada osjeti miris bogatstva, pojmice vrijednost novca i njegovo dejstvo na covjeka: kada ima novac, covej je siguran, samouvjeren, prav i dostojanstven. Visoko društvo i, bogatstvo i moralna cistota to ne može da opstane jedno pored drugogo, shvatio je Rastinjak.
Sudbina cica Goria iz temelja potresa Rastinjaka. Sahrana svoga stradalnika bez krivice ruši sve iluzije koje je Rastinjak gajio o svijetu. Kada je morao da pozajmi franak od pokucara Kristofa da bi grobarima dao napojnicu, Rastinjaka obuzima tuga i gorcina. U tom trenutku je nestao dotadašnji Ežen de Rastinjak koji je želio da svijet osvaja trudom, zaslugom i vrlinom. Pojavio se novi Ežen de Rastnjak koji upucuje društvu pretece rijeci a sad je na nas dvoje red . Na rucak kod gospode de Nisenžen odlazi Rastinjak koji prihvata borbu sa društvom Sen Žermena, ali prihvata i sredstva kojima se ono služi.


Društvo

Na samom pocetku romaneskne price, posle predocavanja stanara pansiona gospode Voker, narativni subjekt posebno prati dva glavna aktera price. Rastinjak i Gorio su samo dva suseda, ali sticaj okolnosti približava mladica i starca pa se u toku romaneskne price njihove sudbine preplicu. Balyak je dobro odredio mesta ovim junacima u strukturi romana: to su dva razlicita ljudska tipa i dva sveta, ali se i jedan i drugi uzajamno dopunjavaju. Bez cica goria Rastinjak bi dobio sasvim druge obrise; bez Rastinjaka tragicna sudbina starog Goria, ne bi dobila tako snažne akcente. Dok je jedan na kraju svoga puta, drugi ga tek krci; dok je Cica Goria uništila bezdušnost i nezahvalnost dveju kcerki, Rastinjak je na putu da uništi majku i sestre; dok je jedan poražen od života, drugi se bori za pobedu; dok je jedan potpuno skrhan, drugi je zadojen snagom za obracun sa društvom.
Cica Gorio je široka freska francuskog društva: tu ima licnosti razlicitog socijalog porekla i statusa, razlicitih ideja i ideala, razlicitih moralnih stavova i razlicitih sudbina: ''Ovakav skup ljudi - piše Balzak - sadrži uglavnom bitne elemente celog jednog društva''. Za junake ove price Balzak uzima dva razlicita ljudska tipa. Jedno je mladi student prava, koji je došao u Pariz da završi studije i svojim trudom obezbedi sebi mesto u društvu. Drugi je ostarjeli negdašnji fabrikant, ''jedno nesrecno i odgurnuto stvorenje, jedan mucenik sa kojim su svi terali šegu''
Prvi je došao u Pariz u punoj snazi svoje mladosti, ispunjen verom u život, željan uspeha po svaku cenu. Drugi je na zalasku života, na izmaku snage, napušten pd svojih kcerki, opljackan od sopstvene dece, žrtva bezgranicne roditeljske ljubavi.
Ljudski svet romana cine licnosti razlicite po poreklu, društvenom statusu, mentalitetu i karakteru. One se mogu svrstati u dve grupe: onu koja živi u ulici Sen Ženevjev gdje se nalazi pansion gospode Voker, i onaj iz predgrada Sen Žermen, gdje su kuce i dvorci ariskokratskih porodica. Na jednoj strani je siromaštvo, na drugoj materijalno izobilje. Na jednoj strani su vidljivi prosjaji iskrenosti, poštenja, prijateljstva i uvažavanja, na drugoj strani je bespomucna borba za društveni prestiž, niske intrige, podmetanja, zavidljivost, nemoral. Balzak sa simpatijama prikazuje senženevjevske žitelje, ima sažaljenja ya njihove patnje i stradanja, ima razumjevanja za njihove sitne zlobe i surevnjivosti, ali ih ne idealizuje. Za senženevjevske žitelje nema ni razumjevanja ni simpatija - na svakom koraku je lopovluk, preljuba, bezdušnost, zloba. Cica Gorio nije idealan lik - bogatstvo je stekao na nepošten nacin, koristeci nevolje siromašnih i gladnih. Ali on je stradalnik i nesrecnik, žrtva svojih nezajažljivih kceri i svoje prevelike ljubavi prema njima. Ni Rastinjak nije idealizovan: dolazi u Pariz cist i neiskvaren, dugo zadržava moralnu cistotu svoje licnosti, ali postepeno popušta, prilagodava se sredini i poprima njene manire: i on iskorišcava svoje najmilije da bi obezbedio ulazak u visoko društvo: i on, na kraju romanesksne price, odlazi da se ukljuci u metež i blato senžermeskog društva.
Ciklus igre - Vasko Popa

Bilješka o piscu
Vasko Popa (1922-1991) je ucinio oštar zaokret u savremenoj srpskoj poeziji ranih pedesetih godina. To se dogodilo 1953. godine kada se pojavila Popina zbirka pjesama Kora, pjesnicka knjiga neobicne sintakse, sadržine i forme. U literarnoj atmosfeni socrealistickog pjevanja i pripovijedanja koji su bili dirigovani dnevnim potrebama aktuelne politike i ideologije, pojava Kore djelovala je kao radosno pjesnicko otkrovenje, ali još više kao šok. Radovala je one koji su stremili modernom pjesnickom izrazu i njegovom oslobodenju od dogmi i recepata; porazila je one ciji horizont ocekivanja ova knjiga nije zadovoljila: za njih je ova poezija bila nerazumljiva i besmislena jer njihov lijeni duh nije bio spreman da zade dublje od prvog nivoa razumijevanja i tamo pronade prava znacenja i smislove. Tipovi poezije su se neumitno kretali ka modernom izrazu i jednom zaorana brazda nije se mogla zatrpati i poništiti. Poezija Vaska Pope, najavljena knjigom Kora stalno je išla uzlaznom linijom dalje razvijajuci pjesnicki program iz Kore.Tako je Popa postao preteca ne samo moderne srpske poezije, nego i vodeca licnost savremene srpske poezije, koja je obilježila epohu i odredila pravac daljeg razvoja poezije.
Popa ima pozitivan odnos prema tradiciji koja je mogla da bude podsticajna i plodotvorna, na prvom mjestu je poezija Momcila Nastasijevica, drugi izvor podsticaja bilo je nadrealisticko iskustvo: odbacio je bahatost izraza i forme ali je prihvatio iracionalno i humor. Treci inspirativni izvor bio je folklor,fantasticno i grosteksnog sagledavanja svijeta, predmetnosti i ljudske egzistencije.
Tjeskoban i monoton život savremenog covjeka je predocen u poeziji Vaska Pope.Svijet nije ništa nego Nepocin-polje- arena sveopštih suprotnosti i sukoba. Odatle obilje apokaliptickih, kosmoloških i metafizickih vizija, koje ce ovu poeziju uciniti filozofskom i metafizickom.
Inovativnost poezije Vaska Pope najviše je ostvarena na jezickom planu. Jezik je jednostavan, kolokvijalan, pun prozaizama i idiomatskih izraza. Izraz je eliptican, jezgrovit, aforistican i gnomican. Davno je receno da rijecima treba da bude tijesno, a mislima prostrano. Kod Pope nema obilja rijeci ali ima bogatstva i svježine rijeci. Medutim, te rijeci su stegnute sintaksickim redukcijama, a iz tog proistice bogata misaonost i asocijativnost. To je bio novi kvalitet koji je ušao u našu poeziju.
Vasko Popa je vrlo plodan pjesnik- objavio je osam knjiga pjesama: Kora (1953), Nepocin-polje (1956), Sporedno nebo (1968), Uspravna zemlja(1972), Kuca na sred druma (1975), Živo meso (1975), Vucja so (1975), Rez (1981). Objavio je tri antologije: Od zlata jabuka-antologija narodnih umotvorina, Urnebesnik- antologija poetskog humora, Ponocno sunce- antologija pjesnickih snovidenja.
Interpretacija:
Ciklus Igre, cetvrti ciklus u knjizi Nepocin-polje objevljen je prvi put 1955. godine u casopisu Delo. Otada, pa sve do konacne redakcije knjige ciklus se nije mijenjao. Igre cine trinaest pjesama i to: Pre igre, Klina, Žmure, Zavodnika, Svadbe, Ružokradice, Izmedu igara, Jurke, Semena, Trule kobile, Lovca, Pepela i Posle igre. Naslovi triju pjesama na izvjestan nacin su povezani. To su sedme pjesme, odnosno prva, sedma i trinaesta: Pre igre, Izmedu igara, Posle igre. Pjesma Izmedu igara namece i druge podjele. Prvi dio ciklusa: Klina, Žmure, Zavodnika, Svadbe i Ružokradice su igre života ili za život, igre stvaranja, drugi dio ciklusa (pjesme: Jurke, Semena, Trule kobile, Lovca i Pepela) su igre smrti, igre razaranja. Pošto se broj sedam vezuje za genezu (svijet je stvoren za sedam dana) prvi dio igaramožemo nazvati igrama postanja odnosno obrnuto, drugi dio apokaliptickim igrama (jer analogno stvaranju svijet se može i razoriti za sedam dana).
Popine Igre su izuzetno surove i tragicne. Igraci su anonimni. To su jedan, drugi- ostali ili neko, nekoga, neki. Igra se do kraja dok se ne ude u ništavilo, u apsolutno ništa. Igre su neprestane i naizmjenicne. Naravno, ne igra se bez uloga, a ulog su: dijelovi sopstvenog tijela, cijelo tijelo, svoj život, sudbina. Igraci su krajnje disciplinovani poštujuci do kraja pravila igre. To su uglavnom igre skrivanja, traganja i otkrivanja. U stvari, citav ciklus je svojevrsni opis raznih igara tako da sve to djeluje kao prikaz, kao prirucnik. Postupak u igrama je uglavnom ovakav: podjela uloga, prvi dio igre, drugi dio igre, nova podjela uloga (do istrebljenja).Cesto je podjela uloga i prvi dio igre spojen. Igre su prikaz raznih vrsta agresije nad ljudima ili nad sobom. Iako su odvojene od stvarnosti od života i svakodnevice zbog svoje nestvarnosti, one su istovremeno i jakim vezama povezane sa stvarnošcu i svakodnevni odnos ljudi. U njima je prikazan kosmicki, predmetni i ljudski svijet. U uvodnoj prološkoj pjesmi ciklusa još uvijek nismo u vrtlogu igara.Igraci se pripremaju, ispituju svoje mogucnosti, dubine, visine i svoje cvrstine, stavljaju se u strašna iskušenja.Ucestvuje onaj koji ih preživi. To je egzistencijalna igra samoprovjeravanja, igra postojanja i bivanja sa svojim bicem i u svom bicu, igra unutar svoga biološkog i egzistencijalnog prostora. Izdržati ova iskušenja visine, dubine i cvrstine znaci kvalifikovati se za igre na relacijama sa drugim bicima. U ovoj igri neki ipak ostaju.
U igri Klina jedni vrše pritisak, dok su drugi pod priiskom, a treci manipulišu i jednima i drugima. Ovo je igra nasilja, surovosti i žrtava. Milosti nema jer se uloge mijenjaju i igra tece. Nema tolerantnosti, takode sto sve podsjeca na krvave politicke obracune.
I u pjesmi Žmure prostor je uništavajuci. Ulazak u njega znaci gubitak sebe. Da bi se igrala ova igra zahtjeva ogroman prostor. To je igra traženja izraza (jezik), uma(celo), pamcenja (zaborav). Traganje se završava gubitkom svoje licnosti u ogromnom prostoru (zemlja, nebo, trava). Ali traganje je pogrešno. Ne treba tragati za drugim vec za sobom. Drugog je moguce tražiti samo kroz sebe. Što upucuje na misao: upoznaj sebe da bi poznavao druge. Ako je igra Žmure egzistencijalni arhetip traganja za svojom licnošcu, igra zavodnika je erotska igra u kojoj ucesnici gube glavu. U njoj se voli, ljubi i grli predmetni svijet. To je parodija ljubavi, ali i onih koji se cude ljubavi, ljubavnika i voajera, aktivnih i pasivnih.
U igri Žmure traga se za drugim, u igri Zavodnika vec prisustvujemo ljubavnoj igri tih drugih koji se završava igrom Svadbe. Svadbe su pojedinacna igra otkrivanja sopstvenog sazvežda, igra iskušenja, igra dolaženja do sopstvene licnosti koja se mora spoznati u nemogucim uslovima do koje se mora doci u najtežim prilikama. Svadbe su odsudne igre, igre na život i smrt: «Ko do zore ne zastane/ ko ne trepne ne tresne/ taj zaradi svoju kožu// (Ova se igra retko igra)».
Motiv krade zlatne jabuke (u grckoj mitologiji zlatnog runa) naci cemo u pjesmi Ružokradice jednoj od najljepših ali i najsurovijih igara. U ovoj igri traganja za unutrašnjom ljepotom igraci su podijeljeni u tri grupacije. Pošto se vrijednosti kriju u najdubljoj intimi, u samom srcu života i svijeta, do tog srca treba doci. Tako se traganje za ukradenom ružom-ljepotom poklapa u svakom pokušaju sa pokoljem ružokradica.
Bice-objekti, parcijalizirani, pretvoreni u jedno opredjeljenje, jednu mogucnost- prikazani su u pjesmi Izmedu igara u kojoj se igraju pojedinacne samostalne igre, gdje su igraci sami sa sobom ili sami pred sobom ili sami u sebi. Ova meduigra lici na politicke meduigre ljudi izvršilaca, ljudi oruda, oni koji su pretvoreni u oko i uho, koji mijenjaju svoja lica ali zadržavaju jedan zategnuti pogled, koji se igraju svojom glavom. Ova bica su izgubljena jer su parcijalizovana. Dominantnost jednog usmjerenja, jednog cula, iskrivljuje covjeka. Zato ove igre vode u beznade, u gubitak svoje licnosti, u gubitak svoje glave u potpunoj ravnodušnosti.
I u pjesmi Jurke ponavlja se model igre skrivanja i traganja što traje do uništenja i istrebljenja. Igra stvaranja unutrašnje praznine simbolicki je predstavljena u pjesmi Semena. Praznina se stvara opsesivnom idejom. Opsesija iscrpljuje iz covjeka ljudskost, animalizuje ga. Umjesto sjemena punoce u glavi nice sjeme ništavila, sjeme mraka i praznine. Kroz praznu lobanju duva vjetar «I koti šarene vjetrice».
U pjesmi Trule kobile ucesnici su jedan drugome «kamen na srcu». Igre tereta, strave, zle savjesti, užasa govore o odnosima medu ljudima. Radi se, dakle, o egzistencijalnom teretu, o pritisku koji na jednog covjeka vrše drugi ljudi. Efekat igre postiže se i ovdje ponavljanjem stihova i rijeci: «Nijedan da se pod kamenom makne», «I jedan i drugi se polome» i «da bar» što se ponavlja cetiri puta. Da su igre i svojevrsna tipologija odnosa medu ljudima vidi se iz pjesme Lovca. Igra uništenja i samouništenja završava ciklus izvanrednom, upecatljivom, kosmickom igrom Pepela.Finale igara cini pjesma Posle igre. U njoj ima i smijeha, i jeze, i strave i beznada, dakle, svega onoga što ima i u samom ciklusu. U njoj je prikazano nepostojanje tijela, dijelova tijela (trbuha, cela, srca, krila), sem ruku, potpuno apsolutno uništenje, ali i tracak (ironicke: «šta da ti pricam») nade.
U prividnoj bezazlenosti i naivnosti djecje igre, sa folklornim porijeklom u inspiraciji, sintaksi i rjecniku, ciklus Igre krajnje surovo i otvoreno uvodi citaoca u vrtlog najdubljih egzistencijalnih problema i iskušenja.

Esej:
Oda o covjeku
Život je velika igra ciji je pocetak neciji kraj, a opet taj kraj neciji pocetak. Vasko Popa nas svojim igrama uvodi u razmišljanja o smislu života koji se gubi u svakodnevici. Svoj ciklus Igre je podijelio u nekoliko hronološki poredanih pjesama; ulazak u život- prije igre, u toku života- izmedu igara i kraj covjeka i njegovog bivstvovanja-poslije igre. U svojim pjesmama Popa govori o odnosu covjeka prema covjeku i covjeka prema životu. Sam ulazak covjeka u život opisan je u pjesmi Pre igre gdje je taj ulazak oprezan «prvo žmureci na jedno pa na drugo oko», jer je nepoznat. Upozorava covjeka na moguce nedace u životu.
Iako je bice u pocetku puno snage, skace visoko, misli da može mnogo više od trenutnog, a to su u stvari covjekove želje i snovi, ali kad spozna šta ga ceka, neki se ne daju pokolebati i dalje skacu dok drugi posustaju «jer se razbiju u paramparcad».
Tako da samo snažniji nastavljaju tu Popinu «igru».
Pjesma Klina govori o odnosu medu ljudima tj. pravi hijerarhiju i u takvom životnom miljeu jedni su superiorni, dok drugi ne. To je životna borba kliješta, eksera i majstora. Ali niko se ne predaje i borba traje, ali se pozicije mijenjaju tacno po Držicevoj definiciji «Ko bi doli sad je gori, a ko doli gor' ustaje».
U toku života tj. u toku te životne borbe ljudi se skrivaju jedni od drugih, skrivaju svoja prava lica, igraju se žmurke, a ustvari, traže neko drugo bice u sebi samom. Traži ono za cim teži svako ljudsko bice, a to je sreca, mogucnost sporazumijevanja sa samim sobom i sa drugima i spoznaja svijeta.
Uprkos tom traženju i tome da covjek spozna i razumije samog sebe i druge oko sebe, ljudi su otudeni i uglavnom se ne nadu u tom traženju vec naprotiv izgube samog sebe.
Život je nepredvidiv, jer ljudi griješe. Umjesto da gledaju naprijed dešava im se da su im «oci na ledima» i htjeli ili ne krenu natraške.
I kad spozna sve što ga je interesovalo spozna da je život grub i želi se vratiti samom sebi, ali ne vidi put jer «nema ociju» pošto je uvijek gledao u pogrešnom pravcu. To su ljudski padovi. Životna igra uspona i padova vjecno traje «jer se niko ne odmara».
U životnom jurenju ljudi prave velike nepravde, sebicnost i pohlepu.
Kraj ciklusa Igre poistovjecuje se sa krajem života, odnosno neminovnosti umiranja, ulaska u ništavilo o «kojem nema šta da se prica». Covjek nestaje a moja impresija poimanja nastanka, trajanja i nestajanje može se izraziti recenicom u kojoj se i Oskar Davico zapitao: Da li je smrt stražar života ili je život na strazi da cuva od smrti.
Dekameron - Bokačo
1. TEZA : BILJEŠKA O PISCU


Giovanni Boccaccio (1313-1375),bio je talijanski pripovijedač i romanopisac, proučavatelj Dantea (napisao Život Danteov i komentar Božanstvene komedije). U romanu u prozi Filocolo (1338) obradio je ljubavno-pustolovnu temu o ustrajnoj ljubavi, vrlo poznatu u srednjem vijeku. Uromanima u stihovima (u oktavama) Filostrato (1338) i Teseida (1339/40) obrađuje teme iz grčkih bajki. Autobiografsku građu obradio je u proznom romanu Elegija gospe Fiammette (1343). Legendarnu građu o postanku Fiesola i Firence obradio u oktavama u spjevu Ninfale fiesolando (1344-1346). Najznačajnije je djelo Dekameron (1348-1353), što znači knjiga deset dana. U zbirci od sto novela, dok kuga vlada u Firenci, sedam djevojaka i tri mladića provode vrijeme u prirodi pričajući naizmjenice deset novela u deset dana. Svojim djelom Boccaccio je otvorio nova tematska područja iz ličnog i intimnog života, potvrdio nove renesansne poglede na ljudski život, a noveli postavio njene klasične izražajne okvire tako da će stil njegove novele stoljećima biti i ostati uzor talijanske umjetničke proze. Na sličan način kao Petrarchin Canzionijere u lirici.



2. TEZA : ANALIZA DJELA


TREĆI DAN, NOVELA PRVA


LIKOVI: Nuto (vrtlar)
Masetto
Nadstojnik
Glavna časna sestra
Opatice

MJESTO DOGAĐANJA: ”U ovom našem kraju bio je, a i sada je jedan...”

FABULA: U nekom je kraju postojao samostan. U njemu je radio vrtlar po imenu Nuto. Održavao je vrt, ali kako su ga zadirkivale opatice i pošto nije bio zadovoljan plaćom, izravnao je račune i vratio se u svoj rodni kraj Lamporecchio. Tamo ga je dočekao mudri Masetto, i čuvši čime se i kako Nuto, uzeo je sjekiru i uputio se prema samostanu. Malo je razmislio i došao do zaključka, pošto je mlad, da se pravi da je nijem, jer ga inače možda ne bi htjeli uzeti da radi za njih. Kad je došao tamo, obavio je nekoliko poslova. Nadstojnik se uvjerio da on vrlo dobro obavlja svoj posao, dogovorio se sa glavnom časnom sestrom da ga zadrže. Dok se jednog dana pravio na livadi da drijema, pored njega su pričale dvije opatice kako su čule, da je ono što muškarac može pružiti ženi mnogo ljepše od najljepših zadovoljstava na svijetu, te odluče to isprobati s njim. Nakon što su to radile više dana, opaze ih tako druge opatice, pa im se i one pridruže. Tako je Masetto morao zadovoljavati svih deset opatica. Šetajući se vrtom jednog dana glavna časna sestra primijeti Masetta napola gola, pa i ona odluči to isprobati. Odnese ga u dvor i zadrži ga tamo par dana. Nakon više dana, Masetto nije mogao više izdržati sve to,pa je progovorio glavnoj časnoj sestri. Ispričao joj je da ta bolest nije njemu urođena, i da sada nije naglo progovorio. Priznao joj je istinu o opaticama i molio je da ona to sredi. Ona se dogovorila sa drugim opaticam o tome kada će ga koja imati. Kada je umro nadstojnik, njega su stavili na njegovo mjesto. Kada je Masetto ostario, vratio se u rodni kraj Lamporecchio veoma bogat.











TREĆI DAN, NOVELA ČETVRTA



LIKOVI: Puccio di Rinieri
Isabetta (Pucciova žena)
Don Felice

MJESTO DOGAĐANJA: ”Blizini San-Brankacija živio je jedan...”

FABULA: Nedaleko crkve San-Brankacija živio je Puccio di Rinieri. Bio je vrlo pobožan. Imao je mladu i vrlo lijepu ženu pod imenom Isabetta. Jednog je dana u taj kraj došao redovnik imenom Don Felice. Odmah je otkrio želje Puccia, i ono što muči njega i njegovu ženu. Puccio je bio vrlo pobožan, i nije mogao pono uživati s ženom. On i njegova žena su se zavoljeli, ali toj njihovoj ljubavi je bio prepreka Puccio, koji nije često izlazio iz svoje kuće. Don Felice je riješio problem tako što je Pucciu izmislio način kako da postane svetac. Rekao mu je da mora svaki dan postiti i svake noći moliti na terasi očenaše i zdravomarije. Puccio di Rinieri je to povjerovao i dok je molio na terasi, Don Felice je uživao sa njegovom ženom u njegovoj sobi.







ČETVRTI DAN, NOVELA PRVA



LIKOVI: Salernski knez Tancredi
Vojskovođa Capove
Ghismonda (Kći kneza Tancreda)
Guiscardo

MJESTO DOGAĐANJA: “Tancredo, knez od Salerna, bio je...”

FABULA: Salerinski knez Tancredi, imao je kćerku jedinicu imenom Ghismonda. Volio ju je više nego što su drugi roditelji volili svoju djecu, i zato ju nije htio udati. Kada je ona već bila u godinama kada se druge djevojke udaju, on ipak odluči da je uda, za vojskovođu Capova. Međutim ona nije voljela Capova, već se zaljubila za Guiscarda koji je bio iz nižeg staleža. Takav brak njen otac nebi nikad dopustio. Dala je naslutiti Guiscardu da ga voli. Počeli su se tajno viđati. Jednog je dana Tancredi tražio kćerku. Običavao ju je posjećivati u sobi. Jedan dan došao je u njenu sobu i zaspao. Zaspao je na sakrivenom mjestu. Ona ga nije vidjela i počela se zabavljati sa Guiscardom. Kada je to vidio Tancredi, nije ništa rekao. Šutio je i čekao, pa kada su oboje otišli, neprimjetno se išuljao iz sobe. Drugo jutro naredio je svojim slugama da zarobe Guiscarda, i odtad su ga u najvećoj tajini držali zarobljenog u jednoj prostoriji dvora. Kad je saopćio kćerki da je zarobio Guiscarda, ona je rekla da treba oboje kazniti. Drugo je jutro knez Tancredi zagušio Guiscarda. Izvadio mu srce i na tanjuru ga je poslao svojoj kćerki. Kada je ona vidjela to srce, dugo je vrijeme plakala nad njim, a kasnije je ulila u tu krv otrov i sve skupa popila. Čim je to čuo knez Tancredi, dotrčao je u njenu sobu, u kojoj je ona ležala sa srcem Guiscarda naslonjenim na njeno srce. Zadnje rječi koje je Ghismonda izgovorila bile su, da želi da ih pokopaju zajedno da bude stalno s njim. To je njen otac kasnije i učinio.

ČETVRTI DAN, NOVELA ŠESTA



LIKOVI: Plemić Negro da Ponte Cararo
Andreuola (kći plemića Negra)
Gabriotto
Sluškinja

MJESTO DOGAĐANJA: “U gradu Breschi živio je nekada jedan...”

FABULA: Plemić Negro da Ponte Cararo imao je više djece među kojima i kćerku Andreuolu. Andreuola se zaljubila u susjeda pod imenom Gabriotto, koji je pripadao nižem staležu od njenog. Sluškinja joj je pomogla pri tome da Gabriotto dozna o tome kako ga ona voli, te da se oni viđaju i uživaju skupa. Andreuola je sanjala da uživa s njim, i da iz njega izađe nešto crno, i da ga ona gubi. Kada mu je ona to ispričala, nije htio vjerovati, pa ju je pokušao smiriti. Malo kasnije umro je u njenim rukama. Sluškinja joj je pomagala odnijeti tijelo do njegove kuće. Putem su ih uhitili čuvari i odnijeli pred sud. Nakon što je ispričala istinu, otac se uvjerio da je nevina, pa ju je poveo kući. Gabriotta su zakopali sa svim počastima a kasnije su Andreuola i sluškinja otišle su u samostan i živjele još dugo očiščene od grijeha.













PETI DAN, NOVELA ČETVRTA



LIKOVI: Lucio da Valbona (mesar)
Đakomina (žena mesara Lucia)
Catarina (kći mesara Lucia)
Ricardo Manardi

MJESTO DOGAĐANJA: “Nedavno je u Romaniji živio jedan...”

FABULA: Mesar Lucio da Valbona imao je kćerku Catarinu. Bila je najljepša djevojka u tom kraju. Nakon što ih je više puta posijetio Ricardo Manardi, priznao joj je svoju ljubav. Pošto je njen otac pazio na nju, bio je problem kako da se sastanu. Ricardo je rekao neka noć prespava na terasi, pa da će on naći način da dođe kod nje. Ona je rekla roditeljima da joj je u sobi vruće spavati, pa da uz njihovo dopuštenje namjerava spavati na terasi. Ricardo je došao te noći na terasu. Cijelu noć bili su zajedno, a pred jutro su zaspali. Kad se njen otac pred jutro probudio, vidio ih je na terasi kako skupa leže. Pozvao je ženu da se i ona uvjeri u njihovu ljubav. Kad su se probudili, Catarina je počela plakati, jer se bojala oca i njegove osvete. Iznenadila se je kad je dobila dopuštenje za njihovo vjenčanje.










PETI DAN, NOVELA OSMA

LIKOVI: Nestađo degli Onesti
Paola Traversi

MJESTO DOGAĐANJA: “U Raveni, prastarom gradu Romanjie, bilo...”

FABULA: Nestađo degli Onesti, bogat i otmjen plemić zaljubio se u djevojku plemićke obitelji Traversi. Htio ju je osvojiti rasipajući svoje bogatstvo nad njom, međutim ona ga nije htjela. Jednog je dana on poslan na molbu roditelja u Kjeso, gdje je ugledao scenu kako vitez tjera mladu djevojku. Pomislio je kad bi Poala vidjela takvu scenu, da bi ga od straha možda zavoljela. Vratio se u Ravenu, pozvao je nju i svoju rodbinu na ručak. Vidjevši takvu scenu, Paola je pomislila da je njoj namjenjena, i strahujući za sebe zavoli Nestađa. Uskoro su se nakon toga vjenčali.



ŠESTI DAN, NOVELA SEDMA



LIKOVI: Madona Filipa
Rinaldo de Puljezi
Lazarina de Gvacaljotrija

MJESTO DOGAĐANJA: “U gradu Pratu postojao je nekad...”

FABULA: U ono vrijeme, u Pratu je postojao zakon koji je govorio da ako je muž nađe u preljubu, ženu može dati na sud i da ona može biti obješena. Rinaldo de Puljezi je tako pronašao u preljubu svoju ženu sa Lazarinom. Priveo ju je pred sud da joj oni sude. Kad su je upitali da li priznaje preljub, ona je potvrdno odgovorila, ali da želi upitati muža, da li mu je ona uvijek udovoljavala želje kada je on to htio. On je na to pitanje odgovorio potvrdno. Žena je rekla sudu da ne vidi razloga zbog ćega bi doma stajala neiskorištena, za vrijeme dok nije potrebna svome mužu. Sud je rekao da ona ima pravo, pa su izmjenili zakon tako, da bilo koja žena koja zadovolji svog muža, može zadovoljavati i druge muškarce.



SEDMI DAN, NOVELA DRUGA



LIKOVI: Peronela
Muž Peronele
Đanelo Striniario

MJESTO DOGAĐANJA: “Prije kratkog vremena se u Napulju...”

FABULA: Peronela se oženila siromahom. Pošto nisu imali novaca, on je svako jutro išao rano raditi ili tražiti posao. Kasno se vračao doma. Za to vrijeme, dok je on radio, Peronela se zabavljala s Đanelom Striniarom, koji bi dolazio kod nje čim bi joj muž otišao na posao. Tako je bilo više dana, sve dok se jednog jutra ne vrati kući. Kada Peronela primjeti da se muž već vratio sa posla, reče Đanelu da se brzo sakrije u jedno veliko bure koje su imali u kući. Peronela kaže mužu da neće imati šta jesti ako se misli tako rano vraćati s posla. On je doveo kupca za veliko bure koji će mu dat pet srebrnih forinta. Rekla mu je da je iona isto našla kupca koji će joj isto dati sedam srebrnih forinta te da je taj kupac ušao u bure da pregleda da li je cijelo. Kada je to čuo njen muž, potjera svog kupca, jer mu je on davao dvije forinte manje nego onaj drugi, te otiđe kod bureta da završi posao. Đanelo je rekao da je bure cijelo i da će ga kupiti ako mu ga očisti, što je Peronelin muž i učinio. Dok je on čistio to bure, Peronela i Đanelo su se zabavljali. Kad je on završio posao, Đanelo je platio bure i odnio ga kući.



DEVETI DAN, NOVELA DRUGA



LIKOVI: Izabeta
Mladić
Glavna časna sestra
Opatice
Svečenik

MJESTO DOGAĐANJA: “U Lombardiji se nalazio jedan po...”

FABULA: Izabeta je bila opatica u samostanu. Zaljubila u mladića koji je dolazio u taj samostan. Priznala mu je svoju ljubav, pa su oni često zabavljali. Kada su to druge opatice vidjele, otrčale su do sobe glavne časne sestre. Strahujući da je ne nađu da spava sa svećenikom, brzo se obukla i u žurbi umjesto marame na glavu je stavila svećenikove gaće. U žurbi to nije primjetila niti jedna opatica. Kad su došli pred Izabetinu sobu, provalili su, i zatekli Izabetu i mladića kako se zabavljaju. Izabetu su otjerale iz sobe da joj sude. Kada je kasnije Izabeta primjetila što je na glavi glavne časne sestre, kazala je neka si prvo sveže maramu pa neka onda razgovara s njom. Tada su i opatice primjetile što se nalazi na glavi glavne časne sestre, te je ona bila prisiljena da dopusti svim opaticama da vode ljubav kad god žele. Tada se Izabeta vratila svom ljubavniku i nastavili su i dalje nesmetano se viđati.



DESETI DAN, NOVELA ČETVRTA



LIKOVI: Meser Gentile de Karizendi
Nikola Kačanimik
Katalina

MJESTO DOGAĐANJA: “U Bologni, divnom lombardijskom gradu...”

FABULA: U Bologni je živio mladi čovjek imenom Đentile de Karizendi. Zaljubio se u jednu plemkinju Katalinu. Ona njemu nije uzvraćala ljubav i nije ga voljela. Ona otiđe na svoj posjed gdje se razbolila. Doktori nisu mogli naći znakove života, pa su je zakopali. Kada je Đentile doznao da je ona umrla, uputio se u najvećoj tajnosti sa slugom do njenog groba. Došavši tamo uđe u grobnicu i poljubi je više puta, a kasnije odluči da joj može dotaknuti grudi. Primjetio je da u njenim grudima ima još malo života, pa je odnese u svoju kuću gdje mu je njegova majka pomogla da je ozdrave. Kad je ona ozdravila zamolila je Đentila da joj dopusti da se vrati svojoj rodbini. On je rekao da pošto svi misle da je ona mrtva da će pozvati neke plemiće na gozbu kod sebe te tako i njenog muža i da će je pred svima njemu uručiti kao poklon. Ona je na to pristala. Morala je počekati da se on vrati s puta, da bi vidjela svoju rodbinu. U međuvremenu je rodila sinčića. Kada se Đentile vratio s puta i vidje kako je ozdravila, napravi gozbu i pozove plemiće na ručak. Zapitao je da li bi bilo pravedno kada bi neki čovjek bacio svog bolesnog slugu na ulicu, a drugi bi ga izlječio da ga taj drugi zadrži za sebe. Na to su se svi dogovorili a Nikola je izrekao u ime svih da je to pravedno. Tada Gentile naredi slugama da uvedu Katalinu što i učine. Kad je došla on se udalji, a drugi su gosti ispitivali Katalinu o tome ko je, to ona nije odgovarala. Kasnije je Đentile predao Nikoli svoju ženu i dijete. Kasnije su ga za to svi hvalili.




3. TEZA : O DEKAMERONU



Dekameron nije proizvod jednog bludnog i ustreptalog života kakav je bio Boccacciov, već plod profinjene umjetničke analize i tihog izražavanja genijalnosti koja živi u prostoru i vremenu, te osijeća pravi trenutak. (komentar iz dijela).
Dekameron je produkt ponašanja građana tog vremena. Žene su bile varljive. Napravile su ćak i zakon koji im dopušta da se druže s drugim muškarcima. Neki muškarci su bili naivni i glupi, a drugi mladići hrabri i nepromišljeni. Izgleda da je u to vrijeme bilo dosta vanbračne dijece, čak možda više nego danas.
Dekameron je već u 14. stoljeću bio preveden na francuski, a onda i na engleski jezik. Nastavši u najgorem vremenu tj. za vrijeme kuge, te pored svih grozota, zrači snažnom životnom voljom i optimizmom.
Sto novela, povezao je okvirom. Dok u Firenci vlada kuga, sedam djevojaka i tri mladića napuštaju grad da bi izbjegli smrt, odlaze u obljižni Fijezole i tamo provode deset dana u pričanju najraznovrsnijih događaja, u prvom redu ljubavnih, karakterističnih za period 13. i 14. st.
Derviš i Smrt - Meša Selimović
MESA SELIMOVIC (1910-1982)
Mehmedalija Mesa Selimovic je rodjen u Tuzli 1910. Nakon zavrsenih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, do pocetka Drugog svijetskog rata, radio je kao profesor gimnazije u rodnom gradu. Zatvoren 1942, a 1943. g. nasao se na slobodnoj teritoriji. Ucestvovao je do kraja rata u borbi protiv okupatora.
Poslije rata je jedno vrijeme radio kao univerzietski nastavnik u Sarajevu. Potom obavlja niz visokih duznosti u kulturi (bio je direktor Bosna-filma, direktor Narodnog pozorista i, konacno, glavni i odgovorni urednik u izdavackom preduzecu "Svjetlost" u Sarajevu).
Zbog prigusenog sukoba s tadasjim politickim rukovodstvom u Bih-manifestovanog pojedinacnim gestovima, izjavama i natpisima-napusta Sarajevo i prelazi u Beograd. Nastavlja sa objavljivanjem svojih djela.
Bio je prozaist raznovrsne tematske i zanrovske orijentacije. Poceo je sa knjizevnim radom relativo kasno, prozom sa ratnom tematikom, da bi potom svoj literarni rad usredsredio na refleksiju i univerzalne teme: covijek, njegova egzistencija i sudbina.
Njegov knjizevni opus obuhvata pripovijetke: "Prva ceta" (1950), "Tudja zemlja" (1957); romane: "Tisine" (1961), "Magla i mjesecina" (1965), "Dervis i smrt" (1966), "Tvrdjava" (1970), "Ostrvo" (1974); studije i eseje: "Za i protiv Vuka" (1967), "Eseji i ogledi" (1966). Njegov autobiografski spis "Sjecanja" (1957) govori o piscevom zivotu, knjizevnom radu i nekim knjizevnim i kulturnim dogadjajima i licnostima.
Puni uspjeh postigao je romanom "Dervis i smrt" (1966). Ovaj roman je osvojio sve znacajnije domace knjizevne nagrade. Sljedi, takodje, znacajan roman "Tvrdjava" (1970). Ova djela prevode se i objavljuju i u drugim zemljama.
Selimovic je umro u Beogradu, 1982. g.
O DJELU
Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije.
Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic.
U romanu su izvrsena visestruka pomjeranja. Zbivanje je iz vremena Narodnooslobodilackog rata pomjereno u tursko vrijeme i time je ostvarena vremenska distanca i smireniji ton pripovijedanja. Dozivljaj je sa licnosti partizana i komuniste pomjeren na licnost dervisa i sejha. Problem je sa politicko-ideoloskog pomjeren na vjersko-ideoloski teren, cime je izbjegnuta politicka aktuelnost i neminovan prodor subjektivnih osjecanja i raspolozenja. Ovim postupkom je pojedinacno i privatno dobilo univerzalno vazenje.
PISAC O SVOM DJELU
MOJ BOZE, JA NEMAM NIKOGA
OSIM TEBE I BRATA MOJEGA
*
"Ja sam htio da napisem roman o ljubavi, roman o tragediji covijeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj sluzi postane sustina njegova zivota: promasio je ljubav, promasice i zivot. Njegova tragedija pocinje onog trenutka kad izgubi voljenu zenu, kad se ne bori za nju, kad je olako prepusti drugome iako je ona spremna na bjekstvo s njim. Ostavlja je, povrijedjen ratom, povrijedjen njenom nevoljnom izdajom, zbunjen zivotom suvise grubim za njegovu naivnu i neotpornu mladost. Nurudin cini pogresan izbor i polazi krivim putem, trazeci sigurnost u tvrdom sistemu Dogme, misleci da ce se tako zakloniti od surovih udaraca zivota. Ali udarci zivota nikog ne zaobilaze. njega ce snaci s najneocekivanije strane, gdje je najnezasticeniji i najosjetljiviji, od sistema vlasti kojemu je njegova Dogma nepokolebljivi branilac: u ostar sukob su dosla prihvacena vjerovanja i ljudska osjecanja. Tako se nasao u procjepu izedju Vjere, Vlasti i licnog zivota. Sta ce u toj dilemi prevagnuti, dervis ili brat? Bratsko osjecanje je prirodjeno, i gubitak brata je licna pozlijedjenost. Vjera je Nurudinu pribjeziste od zivota, a htio je da sacuva oboje, i vjeru i licno osjecanje. Ali kako su oni u ostrom sukobu, to mu ne usoijeva. Ostajuci u dogmi, on sve vise gubi ljudskog. I ne okrecuci se protiv vlasti, on trazi pojedinacne krivce."
*
' "Dervis i smrt" je knjiga o ljubavi i mrznji, dogmi i zivotu, licnom i nelicnom, izdvojenom i opstem.'
*
"Ahmet Nurudin u pocetku prihvata 'tudju' misao, nekriticki i apologetski prima jednu ideologiju, bez trunke sumnje i skepse. ta ideologija mu je, u stvari, postala zaklon od zivota. A kad zivot sam prodre do njega, kad srusi paravan pogleda na svijet, kad ga zapljusne svojim maticom, on od moguceg covjeka postaje stvarni. Tada, tek tada, on pocinje da osjeca mrznju, zavist, zelju za osvetom, cak i potrebu za ljubavlju, ali je ne ostvaruje. Da je ostvario ljubav, da nije posao putem mrznje, njegov ljudski lik bi bio cist i cjelovit; mrznja ga je destruirla."

NAJLJEPSE MISLI
*
Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.
*
Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.
*
Cuvaj se mrznje, da ne pogrijesis prema sebi i prema drugima.
*
Covjek dobija kad daje.
*
Ne mogu da kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj.
*
Strah i nemoc radjaju niske nagone.
*
Nije dobro ono sto jeste, vec ono sto se zeli.
*
Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav.
*
Sve je moguce, sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati.
*
Kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.
*
Nije covijek ono sto misli, vec ono sto cini.
*
Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka.
*
Dobri ljudi su sreca na ovome svijetu.
*
Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasudjivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo.
*
Mesa o Bosni:
"Mozda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreca, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala srecu da je mocni susjedi ostave namiru. Od dalekih bogumila, koji prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, unistavali pape, carevi, kraljevi, a prezivjeli su se uvijek vracali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su presli u tudju vjeru, ostali su Bosanci, cudan soj ljudi koji se nije mjesao s okupatorom, ali nije vise bio sto su njegova druga braca, mada su im isti obicaji, nacin zivota, jezik, ljubav prema zavicaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usmljenija nego sto su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to sto je Bosna do osamnaestoga vijeka bila relativno razvijena, prakticki bez nepismenih, sa mnostvom skola, s uredjenim urbanim zivotom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog polozaja bila je ocita. Nisu prisli tudjini a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragican bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuce i porodice stvoren je kult, i sav neistrosen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj nacin stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobicnom jakom osjecajnoscu (nase naljepse narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Isli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli, jer su zeljeli kraj turske carevine i doprinosili njegovom rusenju. A kraj turske carevine je i kraj svega sto su oni bili. Razum tu nije mogao pronaci rjesenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri cemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematicno, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mrznja, osjecanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima zbog mrznje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi."
STA JE COVJEK PREMA OVOM SVIJETU, STA MOZE I SMIJE I KOLIKE SU NJEGOVE STVARNE MOCi?
Zivot ima smisao jedino ako se pronadje put misli, radu, ljubavi i prastanju. Da je Ahmet pronasao svoj put, da nije zelio osvetu i mrznju bio bi ostvaren kao covjek. Covjek je velicina. Uvijek vezem covjeka za dobrotu, ispunjenost ljubavlju i toplinom, za stvaranje. Nekoga ko je hrabar, ko se bori da iznese svoje ideje, sebe, bez straha, mozemo zvati covjekom. Naoruzan ljudskoscu, znanjem, vjerom on smije sve sto je dobro i ima veliku moc.
STA JE ISPRED, LICNO ILI OPSTE?

Licni i opsti interesi, ako vec ne mogu da se podudaraju, trebaju da teze jedni prema drugima. Bilo bi najbolje uskladiti ih, iako je to nekad jako tesko. Covjek je sinteza dobra i zla. Ima u sebi dosta sebicnosti, pohlepe, zelju za dominacijom nad drugima. Prevazici snagom volje negativni dio sebe, uzdici svoju svijest na taj nivo -da smo u mogucnosti izjednaciti licne i opste interese, svakom covjeku treba da bude imperativ. To je onaj dio nase duse i svijesti koji tezi ka savrsenstvu. I sam Mesa je rekao: "Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju negativnu prirodu."
IMA LI COVJEK PRAVO DA MISLI PO DIKTATU SVOJE DUSE I MORALA ILI MORA DA MISLI PO DIKTATU SPOLJASNJIH SILA OLICENIH U VLASTI I MOCNICIMA?
Covjek nije ostvaren ako nema dovoljno hrabrosti da iskaze sebe. Najbolji i najcesci put da sebe prikazemo jesu moc i sloboda govora i umjetnicko djelo. Ako posjedujemo pravilno rasudjivanje, ako je pravda nasa, ako su diktati nase duse i morala ispravni, ne smijemo se kriti i stititi iza raznih bedema (vjerskih, politickih i slijepih ideologija). Docemo u sukob sa sobom i zavrsicemo tragicno, neostvareni. Zabranite jednom naucniku da pronalazi, umjetniku da stvara, covjeku da govori! To je nemoguce! Covjek je velika snaga. Slapovi njegovih misli su mnogo, mnogo jaci nego Nijagarini vodopadi. cak i smrt je tu nemocna. Ni jedna ideologija, totalitarna vlast, pojedinac ne mogu tu snagu zaustaviti. To nam je i istirija pokazala.
Ne odobravam da sobom, tj. svojim izrazom, ugrozavamo egzistenciju drugih ili svoju sopstvenu. Ni jednu krajnost ne podrzavam. Pametan, kreativan i snalazljiv covjek ce uvijek naci put da sebe iskaze.Ako se malo potrudi, to moze svako od nas.
JE LI COVJEK RODJEN DA PATI I DA BUDE NESRECAN ILI POSTOJI MOGUCNOST DA SE ZIVOT ISPUNI SMISLOM I TOPLINOM?
Hasan svojom vedrinom dokazuje da je zivot odredjen covjekovim opredeljenjem prema njemu i umjetnoscu da ga osjeti i iskoristi, da ga potcini sebi i ucini ga punim. Uvijek postoji smisao. Nikom od nas nije dat zivot bez razloga. Pronaci put i smisao nije lak zadatak. Zivot je trnovit. Za sve sto nam znaci moramo se dobro potruditi i mnogo sebe dati. Moramo priznati da nam je najvece uzivanje u plodovima zbog kojih smo se najvise mucili. Malodusni odustaju i ne bore se. Oni i govore da je covjek slaba trska, trun u trenu, da je prolazan, smrtan. Vazno je tragati, djelati za sopstvenim smislom, za putem do sebe. Kroz rad se dolazi do rezultata.
Mislim da je u radu i ljubavi smisao naseg postojanja. Cini li nam se nekad zivot previse svakodnevan, monoton, prazan? Nismo ga obojili radoscu, iskrenim osmijehom, bezazlenom srecom. Samo da dodamo trun ljubavi prema vecini stvari koje radimo, svaki tren bio bi lijep. Nekom sitnicom obradovati one koje volimo ili cijeniti sto svako jutro docekamo zdravi, zar je potrebno vise? Ahmet kaze: "Mozda nije lako zivjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bice jos gore."
JE LI SUDBINA REZULTAT GRESKE POJEDINCA ILI ZAKONITOST OPSTEG KRETANJA KOME POJEDINAC NE MOZE DA SE ODUPRE?

Ima zivotnih situacija koje sami sebi kreiramo, ali isto tako postoje i one na koje ne mozemo uticati. Postoji prirodna ravnoteza, neka sila, koju ljudi vijekovima odgonetaju. Ljudi joj traze ime, oblik, smisao. Ali neminovno je jedno, ta sila utice na sve nas. Ona ne mimoilazi nikoga. Podjednako ima utcaj i na zivote bogatih i siromasnih, na srecne i nesrecne, ona ne pravi nikakvu razliku. Na tu silu ne mozmo uticati.
Medjutim, nije potrebno prepustiti se toj sili. Covjek moze mnogo. Moze da utice na sebe. Moze da svoje puteve ispravlja i pravo njima hodi. Osmisljavati se, oblikovati u dobru, pravdi i razumijevanju potrebno je da bude cilj svakome od nas. Kao takvima, sudbina nece biti greska (pored ostalog mi sebe mozemo ubijediti u to). Na zivot cemo vjecno gledati sa mladalockim poletom i optimizmom. Zdrav razum, dobrotu i pozitivan stav ne moze nam niko oduzeti, pa ni teska zivotna oluja.
PUT DO SEBE (ESEJ)
Ne cini li nam se, kada se povucemo u razmisljanja, da sebi postavljamo bezbroj pitanja. Odgovori koji nam se nude cine nam se sturi, nepotpuni. Vecinom odgovore odbacimo i samo ostane bezbroj pitanja.
Jesu li ta povlacenja u razmisljanja -zaustavljanja i osvrtanja? Da li je to potreba svih nas da mislimo o svemu sto nas okruzuje i sto je u nama? Misliti jeste potreba svakog covjeka, a koliko smo mi danas u mogucnosti da mislimo?

Nametnuto nam je kako da mislimo, koga da slusamo, sta da jedemo, koga da volimo... Je li to ta sloboda covjeka koju toliko propagiraju? Nismo ni svjesni koliko nasim rasudjivanjem manipulisu (izmedju ostalog) i mediji koji su u rukama bogatih i mocnih. Rijeka sa zapada je donijela otpad na nase obale. Truje nasu tradiciju, obicaje, jezik, kulturu. Ako nam razboli glavna uporista, poput svetosavlja, folklora, cirilice, lako nama moze manipulisati. Mi, mali, treba da budemo pod ekonomskom, politickom, vojnom silom velikih. Da li je to "novi svjetski poredak"? Toliko "hvaljena" globalizacija?
Brz tempo zivota donio nam je prije svega umor. Poslije napornog dana, mi cemo sjesti pred televizor (svi znamo sadrzaj nasih televizijskih programa). Gledanje takvih programa je gubljenje vremena. I ne samo to - stetno je za zdrav razum.
Tako savremen covjek ima sve manje vremena za razmisljanje. I kad ima vremena, usmjeri ga u pogresnom smjeru.
Brzina je ljudima oduzela mogucnost da dodju do konacnog cilja -do spoznaje i ostvarivanja sebe.

A pitanje sopstvene spoznaje i ostvarivanja je veoma staro. Otkako je covjek postao razumno bice, traga za odgovorima na ova pitanja. Mislim da nista nije slucajno. Cim se radjamo, zivimo, radimo -imamo smisao. Sta nas pokrece? Priroda, volja, rad, ili, mozda, nesto drugo, nepoznato, sto ne mozemo osjetiti svojim culima? IIi su nasi pokretaci svi oni zajedno?
Mesa kroz ovo djelo porucuje da izaberemo ljubav kao put do ostvarivanja. Ona je uvijek bila bliska uzimanju i davanju, stradanju i prastanju. Ona je jedinstvo. Sve antagonisticke sile zivota povezuje i cini harmonicnim, sve povezuje u cjelinu, krug -vjecnost. Pomocu nje smo djelic bozanskog.
Otvara se jos jedan problem ljudi danasnjice -zive, a ne vole. Ostvaruju se kroz neke druge sfere, ali smisaonu, najznacajniju, zaobilaze i tako dolazi do potpunog otudjivanja.
Otudjeni smo od svoje biti zato sto smo nesigurni, puni straha, i to je glavni uzrok zasto toliko grijesimo. Ne nalazimo dovoljno sadrzaja i vrijednosti sami u sebi, jer ne znamo da volimo, ne znamo sustinu. Bojimo se i zbog toga smo gladni zivota, jer nam promice smisao, nikako da ga uzmemo. Strah je opasan. Iz njega se radja zlo, opiranje i mrznja. Strasno je to sto je covjecanstvu postalo nuzno da bude zlo.

Mozda je potrebno vratiti se na sam pocetak. Cuti prvobitnu rijec ljubav , doziviti je ponovo, istinski. Shvatiti je kao glavnog pokretaca svijeta.
Da nam ljubav bude put i da se vise nikada ne izgubimo!

REFERAT-2
DERVIŠ I SMRT
Meša Selimović
Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad,...
Gresne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju?
Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?
Covjek najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci.
Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu.
DO KRAJA ZIVOTA UPOZNAVACU LJUDE, A NIKAD IH UPOZNATI NECU. UVIJEK CE ME ZBUNJIVATI NEOBJASNJIVOSCU POSTUPKA.
Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha...
Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. ...
Primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehei podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje... Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao. Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom.

PIŠČEVA BIOGRAFIJA
Mesa Selimovic je rodjen 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu zavrsio je osnovnu skolu i gimnaziju. 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Gradjanske skole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. prelazi na oslobodjenu teritoriju, postaje clan KPJ i clan Agitprop-a za istocnu Bosnu, potom je politicki komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. prelazi u Beograd i obavlja znacajne politicke i kulturne funkcije. Od 1947. zivi u Sarajevu i radi kao profesor Vise pedagoske skole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnicki direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorista, glavni urednik IP "Svjetlost". 1971. godine penzionisan je i seli u Beograd. Biran je za predsjednika Saveza knjizevnika Jugoslavije, bio je pocasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni clan ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznacajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoseva nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd. Umro je 11. VII 1982. godine u Beogradu.
INTERPRETACIJA
Roman Derviš i smrt je i lirski roman, i roman od mnoštva refleksija ili meditativnih jedinica, koje intelektualizuju problem čovjekove egzistencije. On je i roman ličnosti ili psihološki roman u ispovjednoj formi subjekta, koji pred samu smrt, ispisuje svoj nesporazum, svoj sudar sa svijetom i svoju tragičnu sudbinu, ostavljajući poruku da od izabranog puta čovjeka zavisi i ishod njegovog života. A to je: Život ima smisla jedino ako se, umjesto osvete, moći i mržnje, nađe put ljubavi.
Roman se nudi čitaocu kao »pronađeni rukopis«, o čemu na kraju romana govori i bilješka ispisana rukom Nurudinovog prijatelja Hasana: »Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši!« Roman je podjeljen u dva dijela: Prvi dio ima devet, a drugi dio sedam poglavlja. Pisac djelo započinje citatom iz svete islamske knjige-Kurana, završavajući citat konstatacijom “da je svaki čovjek uvijek na gubitku”, dakle u stilu filozofije apsurda, što bi trebalo da znači: ma šta činili i radili, uvijek smo na gubitku jer smo osuđeni na smrt, smrt je naša izvijesnost. Međutim, čitanje romana pokazuje da nije uvijek tako i da život, dok traje, doista može imati smisla i biti praćen dobitkom.
IDEJNI ASPEKTI U DJELU
Ključ čovjekove sreće i opstanka sadržan je u tome koji smo put odabrali. Ako čovjek pođe putem osvete, moći i mržnje,nema mu spasa ( uvijek je na gubitku ). Život ima smisla jedino ako se pronađe put dobrote, ljubavi i plemenitih ciljeva, ako se čovjek okrene čovjeku i u njemu pronađe sebi bliskog.
Čovjek je tragično bićekoje dolazi na svijet mimo svoje želje i odlazi protiv svoje volje; zivi neprestano u strahu od beskrajne vasione i kratkog života, nizak i velik, sitan i uzvisen, proklet i veličanstven.
Čovjek u svom trajanju prolazi kroz tri faze. Prva je vrijeme »zlatne ptice« i snova; vrijeme harmoničnosti u njemu, kada se ne sluti složenost života, njegove tajne i zamke koje on postvlja pred čovjeka. Druga faza: naslućivanje i uočavanje nesporazuma između čovjeka ( pojedinca ) i svijeta; prvi osjećaj usamljenosti i dileme pred uzrocima i posljedicama. Treća faza: čovjek uviđa da je bačen u svijet nesigurnosti i negostoprimstva; počinje da biva inferioran u svojoj nemoći; on shvata da je samo zrnce pijeska u nesagledivoj pustinji, sitan i nevažan.
Čovjeka određuje relativnost i nemogućnost potpune spoznaje onoga što ga okružuje; njime upravljaju slučajnost,strah od ništavila, od moćnijeg, od sebe, od nizvjesnosti; razara ga samoća i nemogućnost da utiče na svoju sudbinu, na ono što ga okružuje i pritiska.
AHMED NURUDIN
Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i pto bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.
HASAN
Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: »Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća!«. Od te »vezanosti« ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Yato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.

REFERAT-3

PIŠČEVA BIOGRAFIJA
26. aprila 1910. Pasi, rodjenoj Sabanović i Aliji Selimoviću rodio se sin Mehmed. Djetinjstvo provodi u tuzlanskoj mahali. U Tuzli završava osnovnu školu i gimnaziju. Bio je za svoje godine neobicno načitan. Naročito je opčinjen djelima Dostojevskog, kome se “vraćao neprestano”. Piše pjesme i pripovjetke, a prvu priču mu objavljuje list tuzlanske gimnazije Prvijence.
U jesen 1929. upisuje se na Pravni fakultet u Beogradu. 1930. godine prebacuje se na Filozofski fakultet. Svira gitaru i harmoniku, igra fudbal u BUSKU (Beogradski univerzitetski sportski klub). Diplomirao je u martovskom roku 1934. godine i to srpskohrvatski jezik, jugoslovensku književnost, česki jezik, narodnu istoriju i ruski jezik. Ubrzo biva postavljen za nastavnika Građanske škole trgovačkog smjera u Tuzli. Iz zdravstvenih razloga oslobođen je služenja vojske. U toku Drugog svjetskog rata stavlja se na raspolaganje Komunističkoj partiji vršeći razne zadatke u gradu.
1949. godine primljen je u udruženje književnika BiH što je u julu potvrdila Uprava Saveza književnika Jugoslavije. 1950. godine izdaje prvu knjigu pripovjedaka u izdanju zagrebačke Zore pod nazivom “Prva četa”. U septembru je izabran za docenta na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu – predaje romantizam. 1957. godine biva postavljen za direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1961. godine “Svjetlost” objavljuje Selimovićev prvi roman “Tišine”. Izabran je za glavnog urednika Izdavačkog preduzeća Svjetlost. Sljedeće godine je izabran za predsjednika Udruženja književnika BiH i počinje pisati roman “Derviš i smrt”. 1964. godine na VII kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Titogradu izabran je za predsjednika Saveza pisaca. 1966. godine završava roman Derviš i smrt. Roman je prvi put objavljen u ediciji sarajevske Svjetlosti.
Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade BiH za roman “Tišine”. 1968. godine izabran je za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH.1971. godine je promoviran za počasnog doktora Univerziteta u Sarajevu. U penziju odlazi 1972. godine. Umro je u Beogradu 11. jula 1982. godine. Sahranjen je 14. jula u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
˝DERVIŠ I SMRT˝
(ESEJ)
Čitajući dijelo koje je zasigurno obilježilo stvaranje Meše Selimovića nameće mi se bezbroj pitanja za čijim odgovorima vapi onaj duhovni dio mene, ona strana moje ličnosti koja teži ka ostvarenju i spoznaji života. Ali što više razmišljam odgovori koji mi se nude izgledaju mi šturo i nepotpuno i polako ali sigurno počinjem da ih odbacujem i ostaje mi samo bezbroj pitanja.
Počinjem da pitam sebe da li je čovjek rođen da pati i bude nesrećan ili moža ipak postoji mogućnost da se život ispuni smislom? Interesuje me šta je ispred, lično ili opšte i da li je sudbina greška pojedinca ili zakonitost kome pojedinac ne može da se odupre?
I u tom stanju moje lične nedoumice počinjem da preispitujem sve što se tiče mog ličnog života i života u opštem smislu te riječi. Postovjećijem se sa likom Ahmeda Nurudina ne bi li mi to pomoglo da shvatim porive koji se neizbježno jave u svakom čovjeku kada se nađe u kovitlacu života koji često zna da bude i previše surov.
Baveći se svojim sopstvenim mislima počinjem da shvatam da je u radu i ljubavi smisao našeg postojanja. Mislim da je ljubav onaj začin koji se dodaje svakoj stvari koju radimo i da tako neizbježno svaki tren našeg života možemo učiniti ljepšim. Ljudi, a i ja sama, često zaboravimo da ja sreća sama po sebi to što živimo i što se svako jutro probudimo zdravi sa mogućnošću da promjenimo mnogo toga, počevši od sebe samih. Treba nam samo malo više hrabrosti da se uhvatimo u koštac sa životom i put do našeg ostvarenja biće nam na dohvat ruke.
Ne dozvolimo da nas strah savlada jer tako ćemo samo da se odaljimo od svoje suštine i biti, zaboravićemo ko smo i zanemarićemo sve vrijednosti koje nosimo u sebi.
Saglasna sam sa tim da postoje situacije koje sami sebi kreiramo i one na koje ne možemo uticati. Postoji prirodna ravnoteža, neka sila, koja neminovno utiče na nas i bezobzira da li smo siromašni ili bogati,srećni ili nesrećni,ona nas neće mimoići ali i tada ne treba posustati jer čovjek može mnogo. Može da utiče na sebe, može da ispravlja svoje puteve i oblikuje se prema pravdi i razumu bez da se krije iza nekih bedema vjere jer to je na prvom mjestu kukavički, a zatim i neopravdano.
Hasan svojom vedrinom dokazuje da je život određen čovjekovom sposobnošću da sa njim upravlja i potčini ga u svoju korist jer nikome od nas život nije dat bez razloga. Svi smo mi tu radi nečega i zbog nekoga samo je potrebno pronaći put, potruditi se i dati mnogo od sebe da bismo uživali u plodovima svog postojanja.
Teško mi je da budem objektivna i sama ocjenim koliko upravljam svojim životom. Činjenica je da imam teoriju ali da mi u nedostatku godina nedostaje praksa. Iskreno se nadam da ću biti dosljedna svojim stavovima jer sam gotovo sigurna da su to ispravni putokazi ka mom ostvarenju. Želim biti čovjek naoružan ljudskošću, znaljem i vjerom da sve što je dobro ima veliku moć . Ne želim biti Ahmed Nurudin, ne želim da život prođe pored mene jer ...
sve je moguće,sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati.
OPŠTE KARAKTERISTIKE DJELA

Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije.
Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic.
Ahmed Nurudin, pred smrt, piše o sebi i ta ispovijest je u strukturnom smislu iskazana kroz 16 poglavlja. Međutim ne bismo pogriješili kada bismo roman, posmatrano sa psihološkog gledišta, podjelili na tri dijela.
Uprvom dijelu romana pred čitaocem se prikazuje derviš usmjeren prema vječnoj pravdi i vječnoj božanskoj istini čiju savršenu harmoniju jedva da može da poremeti spoznaja opasnosti u kojoj se našao brat. U drugoj fazi, kada je brat već mrtav, Ahmed Nurudin je čovjek čiju je tišinu zamjenila tragična ljudska rezignacija. I u trećoj fazi već vidimo čovjeka koji se guši u političkoj praksi i u ulozi djelioca pravde…Dakle junak i svijet su u međusobnoj zavisnosti gdje se svaki trudi posredno ili neposredno da mjenja stanje ovog drugog stvarajući lanac promjena u rijeci postojanja.
LIKOVI

AHMED NURUDIN
Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i to bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.
Ahmed Nurudin je čovjek koga je dogma otuđila od svijeta i života, čovjek koji se našao između vjere, vlasti i privatnog života i u tom procjepu nije mogao da se snađe. On je čovjek koji je ostao osakaćen, polovičan i prazan zbog igre slučaja i sudbine, ali i zbog ličnog opredjeljenja i tokova zbivanja.

HASAN
Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: »Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća!«. Od te »vezanosti« ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Zato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.
Don Kihot - Servantes

Miguel de Cervantes Saavedra
Don Quijote

KNJIŽEVNA VRSTA : Roman,satirički viteški.

TEMA : Pustolovine viteza Don Quijota i perjanika mu Sancha
Panze.

MOTIVI : Viteštvo,životi vitezova srednjeg vijeka,njihove osobine i karakter,te opće društveno stanje toga doba.
- Napomena : Pisac ovoga djela je uz radnju koja se zasniva na
navedenim motivima u fabulu unio obilje ironije,
humora i satire bez kojih djelo ne bi imalo svoju
posebnost i time veličinu.

PROBLEMATIKA : Fiktivni sijet viteštva u kojem Don Quijote vjeruje da živi,te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.

MJESTO RADNJE : Španjolska.

VRIJEME RADNJE : 16.stoljeće.

FABULA : U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano.Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga.Uronivši u taj fantastični svijet,"osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti" te odluči obnoviti drevno viteštvo.Nastojeći što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu bojnu opremu ,staro kljuse nazva Rocinante,a sebe Don Quijote od Manche.Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni,on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela,obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice,koja mu se učini dvorcem.Gostioničara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu oviteži,što gostioničar,veliki šaljivac,prihvati.Tako Don Quijote postane pravi vitez.
Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti.Ubrzo naiđe na seljaka koji dječaka,pastira u njegovoj službi,kažnjava udarcima remena zbog nemara.

- - -
- - -
Don Quijote,naravno,stane na dječakovu stranu i povjerujući seljakovu obećanju,krene dalje,ne znajući da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen.
Zatim se susreće sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa,njegovoj izabranici.Videći pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli.Tako ispremlaćenog nađe ga seljak iz njegova mjesta i povede kući.
Vidjevši ga takvoga,gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti.Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su bile,a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak učinio da soba nestane.Činilo se da je Don Quijote došao pameti,no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put.
Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjača,a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč Sanchovim upozorenjima kreće u boj.
Nedugo zatim susreću dva fratra,koji preplašeni pobjegnu,i kočiju sa pratnjom.Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica sukobe.Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha.
Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krčme gdje se o njima brine krčmarica,njena kćerka i služavka.Tu se s njima našao i mazgar s kojim je noću u mraku zabunom došlo do tuče zbog služavke.Kada Don Quijote ode ne plativši račun,smatravši da mu to ne dopušta viteški red,
krčmar se obrati Sanchu.Pošto ni on nije htio platiti pameti su ga odlučili privesti probisvijeti koji su se tamo našli.
Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerovatne pustolovine u kojima redovito izvlači deblji kraj.Napada stada ovaca,grupu ljudi koji nose mrtvaca,te oslobađa zarobljenike koji su se uputili na galiju,nakon čega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi čuvari ne uhvate.Don quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji,a on za to vrijeme čeka u gori.Prijatelji i obitelj su se u međuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijač krenu u potragu za njime.Kada su ga konačno našli,uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kući.
Don Quijote,koji je u međuvremenu prizdravio,ali ne i došao pameti,praćen vjernim perjanikom,treći put kreće u nova uzbudljiva putovanja. - - -
- - -
Put ih vodi u Toboso,gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju.Sancho,koji je trebao udesiti susret,odluči se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja.Don Quijote odgovara da ta djevojčura ne može biti ona,
već su je sigurno zli čarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu.
Mučen tim mislima,Don Quijote susreće Viteza od Oledala i
s njime se zavadi keda ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao,pobjedio Don Quijotea.Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco,Don Quijoteov znanac.On je u dogovoru sa župnikom i brijačem,odlučio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kući.Nakon boja on je,po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitničkim životom.
Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuću ljubaznog seljaka čijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesničkom životu.
Nakon toga odlaze na vjenčanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho.Usred vjenčanja mladić Basilio,koji je zaljubljen u Kiteriju,odglumi smrt zabadanjem mača u vlastito tijelo,a nakon toga se diže na opće čuđenje svih prisutnih.Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio svećenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom.Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu.
Nedugo nakon vjenčanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode,
a među najzanimljivijima jeona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama.
Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odlučili našaliti na njegov račun.Njihov plan bio je jednostavan:podanicima su naredili da se ponašaju u skladu sa pričama o vitezovima.Don Quijoteu ukazuju velike počasti,dvorjanke se zaljubljuju u njega,a vrhunac je pojava začarane Dulcineje koja će biti oslobođena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bičem.
Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja "otoka" Barataria koji posao obavlja mudro na sveopće iznenađenje.Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vraća se Don Quijoteu.
- - -
- - -
Još jednom susreću Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeđuje Don Quijotea.Tada se Don Quijote odriče života skitnika - viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi.
Na povratku u selo Don Quijote odluči tu godinu dana provesti kao pastir,na uzoru na pastire koje je u međuvremenu susreo,no vrativši se kući,oboli.Izneneđujuće,on se odriče svojih viteških lutanja kao ludosti te,primivši posljednju pomast,umire kao
Alonso Quijano.
- Napomena :Radnja,odnosno fabula ovog djela veoma je
komplicirana zbog mnoštva raznovrsnih pustolovina
u kojima glavni junaci sudjeluju.Smatram da bi kakvo
puno kraće prepričavanje ostavilo "rupe" u ovoj
fantastičnoj,ali zapletenoj fabuli.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA :
Don Quijote je na početku romana Alonso Quijano,"plemić koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta,suhovljav,mršav u licu,veliki ranoranilac i ljubitelj lova".Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam,pomućenog uma od tolikog čitanja,odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj.
Postaje hrabar,nepokolebljiv i ustrajan,postavlja si cilj od kojeg ne odustaje.Iako bezuman u svojim postupcima,plemenit je u svojim namjerama.Njegova djela,koliko god mahnita,zrače veličinom.On je lud,ali to nije patološko ludilo,već sam način njegova postojanja i djelovanja.Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo.On nije odbačen od okoline,već uzdignut iznad nje,iako se na prvi pogled ne čini tako.Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna,ljudske bezumnosti,ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom,istinom i nedostižnim idealima.On je luđak,ali mudar i vidovit,na trenutke dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu.U bitkama je nemilosrdan,smion i hladnokrvan.Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja,a dostojan je najvećim ljubavnicima.
Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.
- -
- -
Sancho Panza je Don Quijoteov perjanik.Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto,ali istovremeno i precizno kada se kaže da je "imao golemu trbušinu,a nizak rast i tanke noge".Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi",u budućnosti se dokazuje suprotno.On je Don Quijoteva čista suprotnost.Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen,
Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi.Nasuprot Don Quijoteu,on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može.Pohlepan je i sebičan,ne okljeva opljačkati ni fratra.Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka,pa ga čak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike.
S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara.
Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da će postati pastiri.Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada,jer mu on više ništa ne može niti želi obećati,a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.

- ostali likovi :gazdarica,sinovica,brijač,pop,Don Roland,vojvoda,
vojvodkinja,župnik,kanonik,fratri,krčmar,krčmarica,seljanke,Tome Cecial,Kiterija,Basilio,Tereza,Don PedroRecio,Don Antonio,Sanson Carrasco,mazgari,galijaši,glumci itd.

IZVANTEKSTOVNI ODNOSI : Uz glavnu fabulu koja je poznata,
pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, rveć stoji u njenoj pozadini.Naime,Don Quijotea kroz cijelu radnju potajno,na trenutke,prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca,župnik,brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet.Skrivajući se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama,pokušavaju Don Quijotea odvesti kući da tamo ostane i nastavi normalno živjeti.To na kraju i uspjeva bakalar Carrasco.
Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela,te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos";tj.pretvaraju se da ih cijene i poštuju.Ovi to,naravno,u svojoj zasljepljenosti ne vide

IDEJA DJELA :Svijet se mijenja,a s njime se trebaju mijenjati i ljudi.Oni koji se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati.
Dokaz je Don Quijote.

STIL I JEZIK : Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom,ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene.Uz pustolovine glavnog lika,on u svoje djelo unosi nekoliko novela,od kojih su,neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje(novela o Kiteriji i Basiliju).On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovjedanja o samoj dvojici glavnih likova.U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca.Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu;u njemu nema umetnutih novela.Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji.U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Quijote od Manche",a u drugom dijelu o lažnom
(Avellenadinom) nastavku romana.Često se pjavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit",poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati.Cervantes upotrebljava poredbe(skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo bez duše) i metafore(zatrpati provaliju straha;osvjetliti zbrku smetenosti).
Služi se pripovijedanjm,dijalogom i opisivanjem.

KRITIKA DJELA : "Vjerovatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman,koji bi otvorio tiliko problema,koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova,u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek pričinjava da smo na čistini,a nikad zapravo ne znamo na kojoj.U tome i jest Cervantesova veličina,jer nam uvijek nameće nešto drugo,ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove riječi,zbivanja,prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu.Uvijek nas navodi na razmišljanje.Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba čitati unutra,treba čitati misleći.Njegovoj riznici poslovica,narodnih izreka i primjera iz života nema kraja.Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu čitatelja.Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila.U različitim vremenima sudilo se o njemu različito,ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe."Don Quijote" je od samog početka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo povećavala.Poslije "Biblije","Don Quijote" je doživio najviše prijevoda."



BILJEŠKA O PISCU :Miguel de Cervantes Saavedra(1547.-1616.)
On je bio pisac koji je značio najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega vremena.Rođen je u gradiću Alcala de Henares,nedaleko od Madrida,kao četvrto od sedmero djece siromašna kirurga.Tijekom rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka.Školovao se u rodnom mijestu,
Sevilli i Madridu,gdje je počeo pisati svoje prve pjesme.Sa dvadeset godina,kao član pratnje kardinala Acqavive,papina legata u Španjolskoj,odlazi u Italiju.Tu je upoznao i talijansku književnost i život,bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini.Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir.Nakon pet godina otkupljen je i vraćen u Španjolsku.Ali,ni u domovini ga nije dočekala sreća.Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika.U 37. godini se ženi,a od 1582. godine okreće literaturi,no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavača.
Godine 1585. izdao je pastoralni roman "Galatea".Unatoč popularnosti takvih romana,ovo Cervantesovo djelo nije polučilo slavu i novac kojima se on nadao.
Tada ga stečaj novčara,kod kojega je položio svoj novac,
upropaštava i dovodi u zatvor.U tamnici piše prva poglavlja "Don Quijotea" koji će biti objavljen 1605. pod naslovom "Oštroumni vitez Don Quijote od Manche,prvi dio" i postiže veliki uspijeh.Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost.Izdaje zbirku od dvanaest novela "Uzorne novele",kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ;satiričko didaktičku poemu "Put na Parnas" i "Osam komedija i osam novih međuigri".Potaknut objavljivanjem nastavka romana "Don Quijote" Alonza Fernandeza de Avellaneda,Cervantes objavljuje svoj nastavak romana.Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman "Persiles i Sigismunda",objavljen posmrtno.Cervantes je umro u Madridu iste godine kada i Shakespeare.

OSOBNI STAV : Smatram da je ovo djelo zasigurno zaslužilo svoju slavu i bilo bi suvišno ponavljati na dugo sve one kritike koje je do sada dobilo.Radnja je zasićena tolikim uzbuđenjem, neočekivanim obratima te uz to i ironijom i humorom,da čitatelja doslovno "ljepi" za stolicom.Ipak,uz sve najveće pohvale ne mogu se oteti dojmu da mi se 1.dio ipak više svidio od 2.dijela.Iz piščeve biografije saznajemo da je 1.dio napisao u tamnici.Mogući uzrok?
Ep o Gilagamešu

Vavilonska književnost je pisana klinastim pismom gde je najznačajniji "Ep o Gilagamešu", koji je nastao 1700. godine p.n.e.. Pisan je na glinenim pločicama koje su čuvane u Asurbanipalovoj boblioteci u Nivivi gde je bilo 300000 glinenih pločica.

U epu se govori o legendarnom junaku Gilgamešu, kralju u gradu Uruku, bio je 2/3 Bog, a 1/3 čovek. Samim tim što je bio čovek bio je i smrtan. Njegov prijatelj bio je Enkidu koga je boginja Aruru stvorila od blata i oživela sa namerom da savlada Gilgameša ali su se njih dvojica sprijateljili. Enkidu je bio ceo čovek, smrtan i kada je umro Gilagameš je bio strahovito ojađen. Bez njega više nije hteo da ži, nije jeo bio je tužan, lutao je zapušten po pustinji, jadikovao je i rešo da ode u podzemni svet da traži travu besmrtnosti da bi oživeo svoga prijatelja. U podzemnom svetu saznao je da neće uspeti, jer su bogovi besmrtnost zadržali za sebe. Našao je travu, međutim, ukrala mu je lukava zmija, vraća se bez nje i umire u svojoj palati u snu.

Lepotu i vrednost epa čine humanizam i čovekoljublje, ljubav prema prijatelju za koga sve treba učiniti i bez koga je život prazan. Pokušaj da se život održi i smrt prevaziđe je u tome da stvori besmrtno delo. Govori o nemogućnosti da se čovek približi večnosti a to može samo stvaranjem dela trajne vrednosti koje će o njemu da govore i nakon njegovog fizičkog nestanka.

Humanizam u epu je veoma izražen u druženju Gilgameša i Enkidua i tek je samoća naterala Gilgameša da razmišlja o smrti. Samu reč smrt nigde ne nalazimo u epu, iako je ona presudna, nego se o njoj govori posredno. Bez obzira na starost epa, neke teme su savremene, večne i bliske svakom čoveku: čovekoljublje, želja da se prevaziđe smrt, i da se delima čovekov život pomeri u večnost. U ovom epu pominje se Veliki potop koji je uništio ljude i stigao do Brega bogova gde oni na vrhu čuče prozebli i mokri.
Evgenije Onjegin - Puškin
Ukratko o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. Godine u bogatoj obitelji. Svojim djelom Oda slobodi zamjerio se sudu, te je prognan u južnu rusiju, te tamo piše svog Zarobljenika Kavkaza. Pomilovan je 1826. Godine, te se vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnoisti. Njegova veća djela su: Evgenij Onjegin, Kapetanova kći, Oda slobodi, Zarobljenik Kazkaza, Brončani konjanik, Ruslan i Ludmila…

Ponešto o likovima:
Evgenije Onjegin je tipični lik suvišnog čovjeka, a tome pripomaže i njegova sveopća nezainteresiranost, možda čak ljenost.
Lenski je romantičar, poeta, zanesenjak, sušta suprotnost Evgeniju, kada voli voli strasno, i ne suspreže svoje osjećaje.
Tatjana je seoska djevojka odgojena na romanima Richardsona i Rousseauu, posjeduje neposrednost, nesumljivo stečen u provinciji, među pukom, sa dadiljom.


Kratak sadržaj:
Radnja započenje pričati o mladom plemiću Evgeniju Onjeginu, “suvišnom čovjeku”, koji je dovoljno bogat da se ne angažira ni na kojem planu. Takav život mu ubrzo dosadi. Uto nasljeđuje neko imanje, te mora otićiu u unutrašnjost zemlje na neko vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim, romantičarom, koji je zaljubljen u Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu, mirnu povučenu, koja samo čita knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te mu piše pismo u kojem izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro na proslavi Tatjanina imendana, Onjegin iz prkosa koketira s olgom. Lenskog to uvrijedi, te traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju, te odlazi na duggo putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi u Petersburgu sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao žena generala, oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja putovanja.

Vrijeme radnje:
Radnja se odvija oko 19.stoljeća.

Mjesto radnnje:
Radnja se odvija u Rusiji.

Napomena:

Puškon je na onjeginu radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Byronova komičnog epa Don Juan, an epic satire, pa prema tome kao romantična knnjiževna vrsta. Tek kasnije djelo zauzima mjesto uz ruske realističke romane, gdje je čest lik suvišnog čovjeka.
Faust - Johan Volfgang Gete

Gete je najsvestraniji nemački književnik, bavio se filozofijom, prirodnim i političkim naukama, pročitao je sve prevode svog doba, od klasicizma do romantizma. Prvi deo lirske drame Faust piše 1808. godine, a drugi deo 1833. godine.Građa Fausta nastala je u 16. veku, a to je kraj srednjeg i početak novog veka.

"Faust"

Prvi istorijski momenat Fausta je obavijen velom tajne. Zvao se Johan Georg Faust, rođen oko 1480., živeo je kao skitnica, bio je lekar, astronom, gutač vatre, razmetljivac i avanturista, ubijen je oko 1540. Već posle smrti, čak i Martin Luter piše da je Faust za života ostvario veze sa đavolom i svoje uspehe i nadarenost platio strašnom smrću. Ubrzo Faust prelazi u narodnu legendu i javljaju se prva dela o grešniku Faustu sa kojima dolazi u dodir i Gete. Geteov Faust je dramsko delo velike lepote, za razliku od onih do tada napisanih. Svome Faustu je poverio da traži odgovore na pitanja gde su granice naših saznanja i šta je smisao života

Drugi istorijski momenat je lik Margarete za koji je Gete uzeo građu iz savremenog sudskog procesa o čedomorki. To je bila drama o sudbini proste i jednostavne devojke čija čista ljubav izaziva osudu malograđanske sredine i crkve zbog vanbračnog deteta kojeg ubija.

Tragedija "Faust" se sastoji iz četiri dela:

1. Posveta- U posveti govori da se opet vraća likovima iz mladosti i da mu sećanje zaokuplja ponovo ova dela.

2. Predigra u pozorištu- U predigri u pozorištu posmatra se pozorišna umetnost iz perspektive pesnika i komičara. Sam Gete je najveći deo života bio u Vajmaru, kao upravnik pozorišta . Upravnik smatra da komad mora da se svidi svima i da mu obezbedi uspeh kod naroda. Pesnik brani dostojanstvo poezije i tvrdi da umetnost stoji iznad prirode i obicnog života. Glumac ima posredničku ulogu između prizemnog tumačenja uloge i uzvišenog tumačenja pesnika. Komičar kaže da je važna poezija, ali mora biti pristupačna svima.

3. Prolog na nebu- U prologu na nebu izvodi na pozornicu Boga i Sotonu da bi stvorio metafizički okvir u kome će se odigrati radnja drame. Arhanđeli Gavrilo, Rafael i Mihajlo slave harmoniju kosmosa, kao delo Boga kome na suprot stoje zemlja i tama. Javlja se Mefisto (đavo=lažov, pokvarenjak) koji osporava veličanja ova tri arhanđela o vasioni i Bogu. Mefisto vidi samo zlo na zemlji gde se čovek pati kao crv, gospod pita Mefista da li zna za doktora Fausta, slugu svoga koji mu je odan. Mefisto odgovara da ga zna i nudi Bogu opkladu da će Fausta odvući sa pravog puta. Bog mu dozvoljava da ide na zemlju da iskušava Fausta verujući da Mefisto neće uspeti. Osnovni motiv u Prologu na nebu isti je kao motiv iz biblije, knjiga o Jovu gde Bog iskušava odanost Jova. Mefisto podseća gospoda da je već uspeo da navede ljude na zlo, kao Adama i Evu preko jabuke i da će tako uspeti i sa Faustom, ali je Bog siguran da će mu Faust ostati odan.

4. Tragedija Faust- U mračnoj, zagušljivoj sobi, okružen knjigama sedi Faust i žali se da je i pored toga što je doktor nauka i veoma pametan, saznao koliko je ograničen u ljudskom saznanju i ne može da prodre u tajnu šta je sa one strane beskraja. Svoju nauku naziva belom magijom i pomoću nje nije mogao da otkrije smisao ljudskog postojanja. U sobi punoj knjiga želi da sazna tajnu vasione. Javlja mu se zemaljski duh, koji predstavlja stvaralačku prirodu, snagu zemlje i kaže mu da je smisao života na zemlji u stalnom procesu nastajanja i nestajanja. Faust mu kaže da nije zadovoljan odgovorom i odbacuje da je čovek samo sluga Božiji, da je samo crv u prašini. U knjigama ne nalazi odgovor o smislu sveta i hoće da se otruje. Uzima otrov ali u tom času čuje zvonjavu vaskrsnih zvona, hor anđela peva o vaskrsu Hrista i to ga odvlači od samoubistva. Napolju je prikazana idila građanskog života gde srećni ljude slave vaskrs. Faust izlazi napolje i ljudi ga učtivo pozdravljaju jer on uživa ugled kao naučnik, kao i njegov otac, nailazi na prijatelja Vagnera i žali mu se da ga interesuje nastanak sveta i svemira. Prvi put se javlja Mefisto, koji se pretvara u psa i na Faustovo pitanje ko je, odgovara da je snaga koja stvara zlo, da je duh negacije, da se bavi grehom, razaranjem, da spada u čestice mraka. Faust mu se ruga, ruži da je sin pakla. Mefisto pred Faustom izvodi čarolije da bi ga privukao. Faust se žali Mefistu da mu je dosta zemaljskog života, proklinje znanje i veru. Mefistu odgovara što je Faust očajan i predlaže mu da on njega služi na ovom svetu, a Faust njega na onom. Faust prihvata opkladu, jer mu je sva radost na svetu. Mefisto traži ugovor, Faust daje potpis, odvratno mu je znanje na zemlji i želi da se baci u vrtlog života. Mefisto mu nudi sladak život bez ograničenja gde mu je dopušteno da sve isproba i sazna, Mefisto se seća obećanja Bogu i potkopava Faustovu veru u Boga govoreći mu kako je Bog sve najbolje zadržao za sebe. Faust kaže da do sada nije saznao ništa i da mu je svo znanje ništa. Mefisto mu kaže da je kao profesor samo mučio đake i ocrnjuje mu sadašnji život radujući se da je Faust u njegovoj vlasti i navodi ga na zamke života i sprema mu zlo. Faust mu se žali da je nesiguran u društvo, ne zna kako da se ponaša, a Mefisto mu kaže da će ga on naučiti sve. Odvodi ga u vinski podrum u Lajpcigu, pa u veštičinu kuhinju, da popije napitak za podmlađivanje. Posle toga Faust je ugledao na čarobnom ogledalu lik lepe devojke. Mefisto gradi Faustu nov život, nagoveštava mu ljubav i provod. Faust želi da upozna lik iz ogledala, izlazi na ulicu i vidi Mefista i udvara joj se, ali ga ona odbija. Margareta mu se dopala i zahteva od Mefista da mu je odmah dovede. Mefisto kaže da je ona oličenje dobra i prema tome ona je van njegove moći. Faust je uporan i želi da "ona još noćas u mome naručju spava", te Mefisto smišlja kako da je očara. Stavlja sanduk pun blaga u Margaretinu sobu, ona uznemirena razmišlja o Faustu, a ne poznaje ga. Jedva čeka majčin povratak iz crkve jer oseća prisustvo demonskih sila u sobi, sanduk daje majci, a ona popu jer to nisu čista posla. Margareta počinje da pati za Faustom, po drugi put nailazi na sanduk ali ga ne daje majci nego komšinici Marti. Mefisto dolazi kod Marte i kaže da što pre nađe ljubav jer joj je muž umro i poziva Fausta da to posvedoci. Tu dolazi Margareta i Faust je upoznaje, šetaju baštom, divi mu se kao gospodinu i njegovom znanju, žali se Faustu na siromaštvo, bolesnu majku, sestra umrla i brat u vojsci. Faust je teši, grli i ljubi a ona uzvraća. Mefisto nagovara Fausta da zavede Margaretu ali on odbija sa gnušanjem, Mefisto ga muči slatkim pričama i raspaljuje strast, ona sedi u sobi i čeka Fausta. Priča mu kako joj se ne dopada Mefisto jer sluti neko zlo u njemu. Faust daje Margareti napitak koji ona treba da da majci kako bi zaspala ali majka od toga umire. Faust se opire Mefistu i nećle da zavede Margaretu jer bi mnogo patila kada bi saznala da joj je dragi u vlasti pakla. Po gradu se ružno priča o Margareti i priče stižu i do njenog brata Valentina i on traži Fausta da se s njim obračuna. Mefisto nagovara Fausta da ubije Valentina. Umirući Valentin kazuje sestri teške reči. Margarete odlazi da se moli Bogu, ali iza nje lebdi zao duh koji joj kaže da joj nije mesto u crkvi jer je otrovala majku. Faust je napušta, Mefisto ga vodi u noć veštica gde ga dalje kvari. Mefisto je srećan što je svet pun zla, a Faust se zabavlja ali još uvek voli Margaretu, naziva je milom Gretom i usred veštičjih orgija priviđa mu se bledi uplakani Gretin lik. Mefisto mu kaže da je zaboravi. Greta je bačena u tamnicu na muke kao čedomorka. Faust napada Mefista da je on kriv ali mu Mefisto hladno kaže da Greta nije ni prva ni poslednja koja ubija svoje dete.Očajnom Faustu Mefisto prebacuje da se udružio sa njim i da mora da se drži opklade. Faust je tužan, nesrećan i zahteva da spasi Gretu.Mefisto ga cinično pita: "A ko ju je gurnuo u propast?". Faust ludi od bola i predlaže Mefistu da sa čarobnim konjima spase Gretu ali Mefisto mu kaže da čarolija važi do jutra. U tamnici je okovana Greta koja luda peva. Faust joj govori da je došao da je spase, ali ga ona ne prepoznaje i misli da je dželat i moli ga da još malo živi jer je mlada i ne umire joj se. Za tren ga prepoznaje, kaže šta je učinila, Faust je zove da beže ka slobodi, ali ona odbija jer nema čemu da se nada. Faust je moli i plače jer sviće zora.

Tragedija se završava glasom Boga jer je spašena jer se pokajala.Obraća se Bogu i Arhanđelima od kojih moli spasenje. U tragediji "Faust" se pokreću pitanja vrednosti čoveka i smisla života. Faust želi da kroz nauku i ljubav sazna odgovor na to. U njegovom liku je tragedija naučnika i tragedija ljubavi. Kao naučnik izdvojen je od sveta i pravi negativan račun života, očajan je iako ima najveće znanje vremena, ne nalazi smisao života u knjigama zato uz pomoć crne magije želi da prodre u srž vasione. Faust je buntovnik i ne priznaje granice ljudskog saznanja. Njegovo raspoloženje ide od krajnjeg oduševljenja do krajnjeg razočarenja. Faust se teško kvari i odriče humanog opredeljenja. Mefisto je simbol zla i mraka, njegova energija je usmerena protiv života. Faust i Mefisto su u suprotnosti. Mefisto je lukav i pokvaren, te nastoji da humane vrednosti života izloži poruzi, podsmeva se bez osećanja, laže, uživa u zlu i ubistvima. Između njega i Fausta stalno se odvija borba gde Mefisto pobeđuje. Gretina tragedija je u delu drama za sebe, ona potiče iz nižih slojeva i toplo je prikazana sudbinom jednostavne devojke. Greta uspeva da u Faustu probudi ljubav koju Mefisto hoće da uguši. Ona ne traži ništa osim ljubavi, gubi zaštitu porodice, crkve, sredine u kojoj živi, njena tragedija dovodi Fausta u očajanje. Mefisto je isti od početka do kraja, veran razaranju i nanošenju bola, naziv dela "tragedija" odnosi se i na Gretinu sudbinu ali i na Faustov životni put koji je tragedija jer ne može da pronađe smisao života.
Подстранице (3): LEKTIRA 2 LEKTIRA3 LEKTIRA4
Comments