Milan Ilić

 

Bjelina ljeta

 

Prošla si sva u bijelom

a mojim umornim tijelom

prostruja tek drhtaj lak

Autobus

jutarnja mora

vozi put kolodvora

Napolju ljetna žega

Treperi srpanjski zrak

Prošla si sva u bijelom
 
 
 

Jednoj slučajnoj prijateljici

za njen budući rođendan
 
 
Hajde da zajednički
naselimo neke nove prostore
ovog pakla
bez uobičajenog betona
čelika i stakla
Hajde da u šumi
igramo lovice i žmure
da uzgajamo race
guske
kokoši i pure
Da muzemo kravu
onu pravu
i mlijeko srčemo s dlana
Hajde da to napravimo
još za dana
Jer kad zanoća - 
strašna je samoća 
 
 
 

I povjerovah

 
 
   I poklonih joj
noć od kadife crnju
i mjesec od mjedi žut
 
   I povedoh je
u ponore strasti
na neistražen put
 
   I pokazah joj
predjele srca
pastuha mladog
što se propinje
skače
 
   I naučih je
da se sa mnom
smije
i da plače
 
   I otkrih joj
čudesnu tajnu
što se tek
ovlaš sluti
 
   I povjerovah
da me voli
kad sa mnom
zajedno šuti
 

 

 

 

 

 

 

Ana Smrk Habazin

 

 

 

Pokušaj

 

Zovnuh

da mi se javi

ali ni glasa

ni šuma

od sebe ne oda.

 

Tek je bistrinom

protjecala voda

k'o da

tajnu zna.
 
 
 

Nadomak mira 1 

 

Protivnik

bezizlaza jesi,

mada te žrvanj

ispod kamena svog melje.

 

Ipak, duh, čisteći se,

ostaje tvoj,

šireći sjaj

iskonske

              želje.
 
 
 

Tišina 5

 

Od tišine mi

dođe da usnem

besprijekornost jednu,

daleko od nemira svih.

 

Od tišine bih

da tražim njene beskraje,

               ishodišta,

i da ništa je ne pokrene

u orkane, uragane,

tek dane da nosi u cvasti

sa kojima mogla bih srasti,

prerasti

               bespuća.

 
 
 
 
 
 
 

Niels Hav 

 
 

U obranu pjesnika

Poezija je napast,
gora od gonoreje - svirepa epidemija.
Ali pomisli na pjesnike, njima je teško,
imaj razumijevanja za njih!
Histerični su kao noseće žene s blizancima pred porođaj,
škripe zubima u snu, jedu zemlju
i travu. Stoje satima vani na vjetru
mučeni neshvatljivim metaforama.

Za njih je svaki dan blagdan.
 

Oh, smiluj se pjesnicima,
oni su gluhi i slijepi,
pomozi im u prometu, dok tumaraju okolo
sa svojim nevidljivim hendikepom: Oni se sjećaju
svega mogućeg. Katkad se neki od njih zaustavi
i osluškuje sirene hitne pomoći u daljini.
Imaj obzira.

Pjesnici su kao duševno bolesna djeca,
od cijele obitelji izgnana iz doma.
Moli za njih;
rođeni su nesretni -
njihove majke plakale su nad njima,
tražile pomoć liječnika i odvjetnika,
sve dok jednostavno nisu odustale,
kako bi spasile vlastiti razum.
Oh, plačite nad pjesnicima!

Za njih nema nikakvog spasa.
Obuzeti lirikom kao tajnom kugom
zatvoreni su u svoju vlastitu fantaziju –
u jezivi geto, pun demona
i zlih duhova.

Kad jednog jasnog, suncem obasjanog ljetnog dana
ugledaš jadnog pjesnika
kako tumarajući silazi sa stubišta, mrtvački blijed
i unakažen od silnog razmišljanja -
priđi i pomozi mu!
Zaveži mu vezice na cipelama, povedi ga
u obližnji park i smjesti ga na klupu
na suncu. Nešto mu otpjevaj,
kupi mu sladoled i ispričaj neku bajku;
tako je tužan.
Njega je poezija potpuno uništila.


(s danskog prevela Milena Rudež)

 
 

Darko Bek

 
 

Čovjek od slame

Sred pustoga polja
čovjek od slame
Jedna umorna vrana
sjela mu na rame
I grakće na uho
tom samotnom stvoru
o mjestima ljepšim
za dočekat zoru
 
 
 

Sloboda

 

Lađa na pučini
gdje nikoga nema
More u pjeni oluju sprema
Nebo se mijenja
k'o duša na lancu
Sapeto jedro i kapetan na pramcu
Crni galebi oko broda
More, more, more i more
SLOBODA
 
 
 

A što sam sada

I reče Gospod
Neka bude svjetlost
I bijah svjetlost
A što sam sada

 

Navika

 

Ako osama postane ti navika
Upijaš je u krv
koja kola u tebi
U zrak koji dišeš
U muziku u sebi
U pjesme koje pišeš


 
 
  
 

Maja Gjerek

 
 
 
 

Noć, tamno zrcalo svijetlih misli,

Svjetlost skrivena u zvjezdanoj kiši.
Noć, sjena Božje ljubavi,
Odsustvo mjesečevog voljenog blizanca,
Mrak u kojem stihovi su bliži.
Noć, slijepa pravda koja Svjetlo slavi,
Vladarica tmine, te ravnodušne istine,
Otvara svima zastor obasjanih snova
I spaja se s crnilom rasutih slova
Tinta, u čijoj je svemirskoj mrlji
I rub tvoje blizine.
Hvalim je zbog nesvjesne nježnosti,
Jer i kad ptice zaborave letjeti
Moje će srce, u zraku, ponavljati tvoje ime.
 
 
 
 

 
Igor Šipić

 

 

Tratinska*


 
       Žirajskim pjesnicima Ivanu i Roku Dobra
        za prvog posjeta mi Žirju 17. kolovoza 2004.

 

Ka' te neće niki, niti zlatne bure,
srcen nan je iti i škrile obajti;
plodi' će te juga, šćigan morit ure;
sa Žiraj se kalat, pod mirine sajti.

O, Tratinska valo, do Boga si čedna,
jošće nas je voljni' na marete pojti;
mej' ćara ti bedra, pisam stari' žedna,
u bonaci tote manalicon dojti.

Pa kraj zike prazne, spare i valiže,
za namrle tvoje nažgat nan je sviće,
sve suvine, vlake, žirajske saliže,
cili svit liđeri zapasat za kiće

dok nas trata steže i dišpet nan topi,
a blagoslov mora lice vale štropi.

 

(Žirje 17. kolovoza 2004.)
 

 * – Tratinska je jedna od najljepših uvala na zapadno-sjevernoj strani pučinskog otoka Žirja u šibenskom arhipelagu.

       Nepoznate riječi: iti – ići, obajti – obići, posjetiti, šćiga – struja, obično morska, sajti – sići, mareta – val, manalica – vrst ribarskog broda, zika – zipka, spara – krpeni kolut na glavi da ne žulja teret koji se nosi, valiža – kovčeg, kofer, vlaka – ograđen dio zemljišta, saliž – cementirano tlo, liđer – profinjen, kiće – granje stabla ili grma, trata – vrst mreže, dišpet – inat, prkos. (Roko Dobra)

 
 
 
 
 

Dragan Gortan

 
 
 
 

Čemu dúga

 
 

Željezničaru je dúga

Preko neba pruga

 

Keramičaru je dúga

Na plavoj pločici fuga

 

Matematičaru je dúga

Samo isječak kruga

 

Fizičar će kukurikati poput pijetla

Da je dúga zapravo lom svjetla

I na kraju će uzviknuti: “Napokon...

Sve ću objasniti formulom i zakonom!”

 

Vidjevši dúgu nakon kiše

Pjesniku se pjesma piše

I nikome za pravo ne da

Jer dúga je tu... da se gleda

 

 




































































 
Comments