Cvjetni zapisi

 
Frezije
 
Frezije su oduvijek bile “moje cvijeće”. Fini, opojni miris. Gracioznost stapke, snježnobijeli cvjetovi i mnoštvo zelenih pupova koji navješćuju bogatstvo budućih života.

 

            Udahnuh miris.

Delikatan, dubok, profinjen. Željela bih da mirišem kao frezija. Ne znači to da mi tijelo miriše kao ti opojni cvjetovi. Duša moja neka teži da je prepoznaju po tom cvijetu.

A što ja drugima mogu dati?

 

Riječi.... Da ih utješim, razveselim, razumijem, osokolim, nasmijem, ljubim, praštam.

Osmijeh.... Da lice svakoga koga sretnem bude moje ogledalo. Da radost susreta iščitavam na onom drugom licu.

Dodir.... Blaga je moja ruka, nježni su moji prsti. pa makar ne govorila ništa i ne iscrtavala smiješak na svom licu, dodirom ću reći koliko mi je stalo.

 

Kada bih mogla birati što bih bila u svijetu cvijeća, bila bih frezija.

 

 

Ljiljani

 

Ljiljan poput zrele, raspolovljene dinje. Boja je ista. Tek dinja bi podražila nepce, prvo mirisom a onda sladošću. Cvijet će samo biti u stanju da prospe ljepotu i opstane danima.

A kad se rascavo, latice su bile kao od svile, krhke, prozirne a prašnici su prosipali polen cimtove boje.

Nema većeg slikara od prirode.

 

 

Vrijeme je od ljiljana. Dražest mu se očitava u nježno ružičastoj boji. Uporan je to cvijet koji pomalo otvara jedan za drugim svoje cvjetne glavice. Od njega se mogu učiti dosljednosti i strpljivosti. Sve ima svoje vrijeme dozrijevanja i cvatnje. I osipanja latica i klonuća. Svaki cvijet živi svojim punim životom i rastavara svoje latice onim redom kako je to propisala Božanska providnost. Bijeli krinovi simbol su čistoće i nevinosti a ovi uzgojeni u raznim bojama postaju ono što se zove kontinuumom otvaranja i zatvaranja čaška.

Bijeli ljiljani opijaju svojim mirisom a ovi uzgojeni marljivim rukama vrtlara mogu očaravati samo svojim koloritom.

 

Margarete

 

Bijele margarete. Što još reći o njima. Podragati latice baš kao što sam podragala i rijeku Cetinu. Isto čuvstvo, ista ganutost.

 

 

Jedino su margarete u stanju da sustignu jedna drugu.  Što njihov zemaljski vijek ide kraju i stabljike postaju sve kraće. A taj slijed margareta svjedoči o ustrajnosti još više o neuništivosti – čega? Prirode, ljepote, ljubavi. Pa kako još nisam shvatila?  To anđeli jednostavno preobuku svoje haljine, ostavljajući ih bijele kao što su im nebeske košuljice i obznane mi se. Nije ni potrebno sazivati anđele, tu su na dohvat ruke. A mirisni štapići koji polako izgaraju učiniti će ovo mjesto, zajedno sa anđeliama – cvjetićima, blagoslovljenim.

 

 

Prva misao: «Ah, opet bijele margarete!»

Druga misao: «Dobro došle margarete!».

Moje margarete, svjedoci prirode, zelenila, slobode. Moje margarete, premosnice do poljana neomeđenih. Moje margarete, nijemi glasnici postojane ljubavi.

A izustih: « Opet bijele margarete».

 

 

Sada sam sigurna. Margarete su pojavni oblici anđela ili bar kupidona. Gađaju u srce uvijek spremni izvući svoje strelice i odapeti ih. Gdje vidim strelice?

Ne vidim ih ali ih osjećam na svojoj koži. Svaki cvjetak izazvat će ježurak na mome tijelu. Tako je to svaki puta kada margarete dođu do mene. ( Ove današnje su žute, složene u zdjeli sa bršljanom, grančicom plimoze i podatnim vlatima trave).

 

  

Gerber

 

Priznajem. Ovisnik sam. Ovisim o dodiru ljepote, isto kao o zraku koji udišem ili vodi koju pijem.

Bez tog žutog cvijeta, bez tog uporišta suosjećanja, nježnosti, zanosa, blagosti, pripadnosti, bez tog gerbera, bila bih poput ptice izubijanih krila. Ptice koja uporno podnosi svoje ropstvo ali kad joj perje ostane ležati na dnu krletke, kada glava klone a radosni pjev se čini tako dalek...... samo će cvijet biti u stanju, ništa ne govoreći, ništa ne radeći, pružiti svoju savršeno oblikovanu glavicu i biti tu kraj mene.

Da mi kaže: «Dođi, ptiče moje! Tu sam da te čuvam. Obdari me pjesmom a ja ću ti dati jedino što mogu, jedino što imam – ljepotu“.

 

 

Crveni gerber. Crvena boja znak je ljubavi. Eto nas već na kraju. Jer, ljubav je početak i kraj svega. Dodiri ljubavi, ljubavni zagrljaji, riječi ljubavi, sitne pažnje koje prerastaju u krupne i cvijeće kao najvidljiviji trag svega.

 

 

Nije ni žuti. Nije ni ružičasti. Nije ni naranđasti. Nije ni oker. Nije ni limun žuti. Nije ni svjetlocrveni. Nije ni onaj od sorte «Sunce moje drago» a nije ni poput Babine haljine. On je sve to skupa. Moj današnji gerber.

 

 

U kojem stoljeću ja živim? Da li je to godina 2004.? Ne neko prošlo stoljeće već kompjutorska era puna svakojakih tehničkih čudesa. Blješti ekran računala i začas si na bilo kojem dijelu svijeta. Ali kad se zaslon zatamni nestaje , baš kao u Cesarićevoj pjesmi, sve te čarolije i stroj ostaje samo stroj.

Cvijet pak govori svojim jezikom. Kad ga se jednom nauči u stanju smo prodrijeti i u tajnu svemira. Ne postoje barijere u shvaćanju jednakosti. Jasno crveni gerber svjedoči o crvenilu koje se, sigurno, negdje pruža zahtjevnom oku leptira, kolibrića, bumbara ili čovjekova mladučeta.

Svi bez razlike posižemo za ljepotom. Zašto bi ja bila iznimka?

 

  

Karanfil

 

Poput malih kamikaza sjurila su se tri crvena pupa. Na sebi nose carsko crvenilo japanskih velmoža i svojim zelenim sabljama, mesnatim stapkama karanfila, sječu i prodiru spram moje nutrine. Ne bojim se udaraca tih mačeva. Priklanjam im se i ponizno sklapajući ruke šapućem: «Arigato». ( Mislim da na  japanskom to znači hvala ).

 

 

Hrpa crvenih karanfila. Kao da je prošla Carmen i ispustila iz njedara i crne kose pregršt cvjetova. Svaki karanfil je kao topao poljubac u vrat.

 

Šeboj

 

- To je šeboj! – radosno sam uskliknula, razmotavši bijeli papir. Onako kroz tuljac, nisam odmah razanala o kojoj vrsti cvijeća je riječ. Bijeli cvjetići, ne naročito veliki na dugoj mesnatoj stapci. -Kakvo je to cvijeće?- pitala sam se. U ovom dugom nizu darivanja samo su mi liatris, protea i astromeria ostale nepoznate. Još jedna enigma? Pogled na listove i cvjetove, karakterističan miris odagnao je moju sumlju. To je uzgojeni šeboj iz staklenika. Bijeli poput snijega. Bijeli poput đurđica.

Šeboji, oni iz vrta, šarenih su cvjetnih glavica i manjih stapki. Joj, koliko dugo nisam držala ovo cvijeće u rukama. Mislim da je to bilo pred puno, puno godina kada mi je otac poklonio kitu toga cvijeća za Dan žena. Godina je bila 1980. A četri dana poslije, tata je umro.

Kako neke stvari, događaji, mirisi, boje mogu čovjeka vratiti u prošlost. Ja sam fiksirana na cvijeće, i ono će uvijek izazvati asocijaciju na neka druga vremena, neke druge osobe.

U biti sam sretna. Nosim taj cvjetni prtljag cijelog života. I najviše sam svoja kada nosim cvijet u duši. A cvijet će uvijek izazvati lijepu predožbu o trenutku kada je ubran, nađen ili darovan. Zadaća je cvijeća da nosi ljepotu i kod mene je uvijek tako.

 

Narcise

 

Rijetko je cvijeće koje svojim mirisom ispuni sve zakutke moga bića. Mogla bih ga na prste nabrojati: zumbuli, đurđice, ciklame, jorgovani, ljiljani, klinčići, jasmini i narcise.

Ove male bijele narcise što su sitnije to intenzivnije mirišu. Kao da na taj način kompenziraju svoj kratki stas.

Bijelo se oslanja na bjelinu snijega što se polako topi pod navalom južine.

Zajedno sa narcisama došle su i grančice bršljana. Zelenilo listova naglašeno je tankim filterom premaza tako da se doima kao da su listovi vlažni od kiše.

Malen sklad u vazi da potakne sklad u mojoj duši.

 

Cvjetna filozofija ( dan poslije mog rođendana )

 

 

Bijeli zumbul.

Vani snijeg, hladno, poledica a ovaj cvijet postaje tradicija. On je pokretač, zamašnjak u ciklusu cvijeća koje se dodirom Tvoje ruke neprestano obnavlja. Rijetko koji cvijet uzgojen u stakleniku ima snagu svojim mirisom ispuniti svaku poru moga bića i dominirati nad ostalim cvijećem koje se sad našlo u mojoj sobi.

Kao neka soareja cvijeća. Gizdave orhideje poredane na stabljici. Egzote i vjerovatno dosta skupe. Združene su sa vrbopucem ili kako bi mi rekli macicama, omiljelim cvijećem Gustija Matoša. Cvijeće koje ne miriše, niti pogled na njemu ne zastaje zbog čarolije cvjetne haljinice već zbog dodira glavica mekih poput najfinijeg baršuna ili pazuha obraslih dlačicama, možda Ljerke Šram.

Gerber, ružičastonaranđast sa velikim smeđim okom. Vitak, uspravan u rukom oslikanoj boci koja sada postaje vaza. Na tamnoj mutnoj podlozi stakla iscrtani su cvjetovi i grančice u žutozlatnoj i grudicama naznačenoj naranđastoj koja kao da koincidira sa cvijetom koji se udubno smjestio u njenom vratu.

Jedana crvena ruža, tamno, tamno crvena poput zgrušane krvi već drugi dan žalosno je smežurala svoje listove. Prikratila sam stapku i eto ruže u maloj crnoj vazi. Smještena u podnožju tulipana kao da traži njegovu zaštitu. Baš su lijepi par.

Druga ruža, isto tako crvena, hrabro odolijeva toplini monitora i sa laganim okljevanjem otkriva svoju nutrinu. Možda je baš ta mogućnost potpunog otvaranja i iščekivanja punog cvata ono što ovaj cvijet čini tako posebnim. Tako je to u životu. Zar je cilj života njegov kraj? Ne nego naša mogućnost da ga proživimo i osvjestimo kako najbolje znamo i umijemo.

Raskošni buket mimoza. Rapsodija cvjetnih glavica, vlati trave, filigranskih iglica plimoze, lika i neke slamnate trave smotane u klupko pa izgleda poput jajeta. Tri svjetlozelena jajeta ugnjezdila su se usred razigranih mimoza. Još i sada gajim taj osjećaj kako sam u rano jutro, puno zabrađenih i toplom odjećom odjenutih ljudi prošla gradom noseći u ruci ovaj predivni buket. Kao da se sunce okupalo i otreslo sa sebe kapljice na te cvjetove. Miris njihov samozatajan i nježan oplakivao mi je lice. A mimoze ko mimoze. Već istoga dana u toploj sobi skupile su svoje peludne glavice i ostavile žute točkaste grozdove da se prelamaju preko svjetlozelenog ukrasnog papira koji je objumljivao njihove stapke.

Ja živim život cvijeća. Mislima ga oplakujem, prstima dotičem a nutrina mi se širi od daha ljepote. Kada bih u glavi “vrtjela” film o novcu, kako ga steći, uložiti, okrenuti i povećati, umjesto da razmišljam o cvijeću, vjerovatno bih bila matrijalno boljeg stanja nego što sam sada. Ako bih razgledavala modne časopise i lijepo uređene izloge, uživala bih u slici uređene dame u dobro skrojenom kostimu, lijepim cipelama, dotjeranoj frizuri i šminki kakva je potrebna ženi u zrelim godinama.

Moj osjećaj za lijepo nastanjuje se u ovim cvjetnim glavicama i harmoniji što ga stvaraju i koji me duboko ispunjuju.

Da imam političke ili karijerističke ambicije možda bih dobiveno cvijeće, onako u staniolu, stavila u čajnu šalicu i za par dana se začudila, zašto je uvenulo jer briga oko mog probitka bila bi mi najvažnija.

Ako bih dopustila da me opterete tjelesne boljke, sve drugo postalo bi nevažno pa bih bila dosadna sama sebi a i svima drugima koji bi me slušali. Možda bi sa strpljenjem pratili moje riječi ali koliko bi to stvarno dopiralo do njihove nutrine i koliko bi suosjećali ili nastojali pomoći e to je već drugo pitanje.

Blagoslovljena sam jer je moj izbor cvijeće.  Zato je na moj pedestpeti rođendan sve puno vaza i vazica i staklenki i boca i sve vrvi životom vatrometnih boja.

A što ja trebam raditi? Pobrinuti se da se taj sjaj prekrasnih zemaljskih zvijezda nikada ne ugasne. Poznavajući sebe – neće.

Comments