ALBUM S IZLETA

NP SJEVERNI VELEBIT – PREMUŽIĆEVA STAZA

 

Nismo se ni raspakirali od Krka, tjedan protekao pogledima u nebo, prijavama, ipak se ide na Velebit, našu najljepšu planinu, i k tome hodnja Premužićevom stazom.
Što busom, što automobilima 80 planinara, 36 polaznika škole, roditelji, nekoliko“starijh“ članova Društva okupilo se pred Utočištem za mlade medvjede u Kuterevu.
Voditelj Utočišta Ivan Crnković Pavenka, na sebi svojstven, jednostavan način upoznao je klince i klinceze sa životom medvjeda. Pljušte pitanja klinaca i klinceza,osviještena generacija….., pogled na sat, predviđeno vrijeme preletilo, ostalo pokoje pitanje za drugi put.

Krećemo prema Zavižanu, vozač Đuro vrti bus, onaj dugački, bez problema, da makadam, formalije na ulazu rješimo za čas, na parkiralištu smo u 11’15, spremanje za hodnju.Po pomalo tmurnom, burovitom vremenu, krećemo prema početku Premužićeve staze. Voditelj škole prvi, iza njega svi školarci sa opremom, u sredini Starki, roditelji i „stariji“ članovi Društva, na kraju, metla Marin sa najmlađim polaznicima škole. Na početku Premužićke par rijeći o samoj stazi, naravno fotkanje i krećemo. Jedan iza drugog, razmak, markacije, pitanja…, novi članovi se malo prave važni, naguravaju se, upozoravanje da je staza i opasna, u što su se vrlo brzo i sami uvjerili izlaskom iz šume. Otvaraju se nevjerojatni prizori na sve strane, zastajkujemo, fotkanje, pogledi prema Strogom rezervatu prirode Hajdučkim i Rožanskim kukovima. Idemo dalje koliko nas noge nose, odmor za papanje, dogovor vodiča ( vrijeme se muti, neki možda i malo umorni.. ) ipak krećemo prema odvojku za uspon na Gromovaču ( 1676 m ), ne mali broj, i oni najmanji, plačljiviji odoše na vrh, a ostali kad smo već tu idemo još do Rossijeve. Odmor, skupljanje snage, idemo natrag prema busu. Umorni, doduše neki su se unatoč tome popeli i do doma na Zavižanu, krećemo prema kući, dojmovi, vrti se film izleta, još jedan mozaik u životnoj školi, 5 sati hodnje, pređenih 15 km, neki uz uspon na vrh Gromovače.

Premužička staza, svojom ljepotom i fascinantnom arhikteturom, uvjek vuče... ma još jedan korak, i još jedan…
Klinci i klinceze izvukli posljednje atome snage da bi mi stariji uživali. Hvala im.

Iza nas je najteži izlet MPŠ, dok se “Velebitaši“ budu odmarali, mi ćemo slijedeći vikend put Poštaka, Vrela Une.