Sv. Franjo - prijatelj "Božjih" stvorova...

 
 
Sveti Franjo
 

Prijatelj BoŽjiH stvorova

 

Franjevac blaženi Toma Čelanski prvi je vjerni svjedok dijela i riječi Svetog Franje iz Asiza. Iz njegovog svjedočanstva preuzimamo kakvo je bilo vladanje i druženje Svetog Franje sa svim Božjim stvorovima. Ovdje  navodimo najviše životopisca koji daje najviše zgoda  u svoja  tri dijela.

 

SVETI FRANJO PRIJATELJE PTICA

 

Propovijeda  pticama

 

                'Dok su se mnogi pridruživali braći, blaženi otac Franjo je putovao  Spoletskom dolinom. Kad je stigao do nekog mjesta nedaleko od Mevanija, gdje se skupilo veliko mnoštvo svakovrsnih ptica: golubova, malih vrana, čavki itd. Blaženi sluga Božji Franjo, jer je bio čovjek velike gorljivosti, veoma je volio također i niže nerazumne stvorove i u njima uživao. Kad ih je, dakle, opazio žustro je otrčao k njima, ostavivši pratioce na putu. Pošto im se sasvim približio i vidio da ga  čekaju, na uobičajen ih je način pozdravio. Silno se začudio što se ptice nisu dale u bijeg, kako obično čine; izvanredno se obradovao i ponizno ih je zamolio da poslušaju riječ Božju. Među ostalim što im je rekao dodao je i ovo:

          „Sestre moje ptice, mnogo morate hvaliti svoga Stvoritelja i uvijek ga ljubiti. Zaodjenuo vas je perjem, dao vam krila za let i sve ostalo što vam je potrebno. Bog vas je među stvorovima učinio plemeni-tima i odredio da boravite u čistu zraku. Premda ne sijete niti žanjete, ipak vas On, a da se  ništa ne brinete, zaštićuje i upravlja.“

          Ptice su na to na neobičan način, prema svojoj naravi bile odu-ševljene: počele su protezati vratove, širiti krila, otvarati usta i motrile ga.  A on je prolazio između njih i vraćao se natrag, svojom im je haljinom doticao glave i tjelesa.  Napokon ih je blagoslovio, načinivši nad njima znak križa i dopustio da odlete.'  ( I, 58) 

Sveti Franjo propovijeda pticama

Slika Giotta u bazilici Sv. Franje u Asizu

 

 Stišava  lastavice

 

          'Kad je blaženi otac Franjo jednog dana stigao u mjesto Alviano propovijedati riječ Božju, upeo se na poviše mjesto da bi ga svi mogli vidjeti. Najprije je zatražio da svi ušute. Svi su šutjeli i s poštovanjem stajali. A mnogobrojne su lastavice cvrkutale i halabučile gradeći gnijezda na onome mjestu. One su tako cvrku-tale , da ljudi nisu mogli čuti blaženoga Franju, te on progovori pticama:

          „Sestre moje lastavice, već je vrijeme da ja govorim, jer ste vi do sada kazale mnogo toga. Poslušajte riječ Gospodnju, zašutite i budite mirne dok se ne dovrši riječ Božja!“

          A ptičice su, na čuđenje i divljenje sviju koji su se ondje nalazili, smjesta zašutjele i nisu se maknule s onoga mjesta dok Franjo nije dovršio propovijed. Videći taj znak, ljude se tome izvanredno divili i govorili: „Ovaj čovjek je zaista Svetac, prijatelj Svevišnjega!“                        (I,59)

 

 Oslobađa ptičicu

 

'Blaženi Franjo vozeći se preko Rijetskoga jezera prema samotištu Greccio, sjedio je u  čamcu. Jedan ribar mu je poklonio neku riječnu pticu da se s njom zabavlja u Gospodinu. Blaženi j otac radosno uzeo pticu, a zatim je otvorio ruku i blago je potaknuo da slobodno odleti. A kad nije htjela otići,  nego se u njegovim rukama stisla kao u gnjezdašcu, Svetac se uzdignuta pogleda predao molitvi. I kad je nakon duga vremena odnekle došao k sebi, umiljato je naložio pričici da se bez straha povrati u prijašnju slobodu. Zadobiviši dopuštenje s blagoslovom, izražava-jući radost jednim pokretom tijela, odletjela je.      ( II,167) 

 

Sa sokolom u prijateljstvu

 

                'Kad je blaženi Franjo, u želji da na uobičajen način izbjegne poglede i razgovore s ljudima boravio u jednom samostištu,  po velikom se  savezu prijateljstva povezao sa sokolom koji je na tome mjestu imao svoje gnijezdo. Sokol je naime uvijek u noćno doba svojim pjevom i glasanjem  označavao sat u koji je Svetac običavao ustajati na Božanske hvale. To je Svecu Božjem jako godilo što tolikom brižljivošću od njega odgoni svaku tromost.

          Ali kad je Svetac nekom bolešću bio većma pritisnut nego obično, sokol ga je štedio pa nije tako točno označavao bdijenja.  I kao da ga je Bog poučio, istom bi u praskozorje u zvono svoga glasa lakim udarcem pokucao. – Kakvo čudo, kako su iz-vanrednog ljubitelja Božjeg poštivali i ostali stvorovi.'          ( II, 168)

 

Oslobađa  dvije  grlice

 

            Jednog dana Sveti Franjo sretne mladića s kavezom u ruci. Reče mladiću:

                Dvije grlice u kavezu... sirotice!“

Mladić se branio: „Nosim ih na sajam. Treba mi novaca...“

          „Ne znaš li da ih čeka jadan svršetak? Zaklat će ih... Čuj, daj ih meni, evo ti  plašt u zamjenu.“

Mladić se sažali: „Ne..poklanjam ih.“

Radostan Franjo primi grlice u ruku:

          „Sestre grlice, drugi se  put  ne dajte uhvatiti!“

Franjin pratilac primijeti: „Zašto ih ne bismo ponijeli sa sobom?“

Sveti Franjo pristane:

          „Da, u Porciunkulu, ali da žive u slobodi, kao što ih je Bog stvorio.“ (Cvjetići Sv. Franje, XXII)

          U klaustru Porciunkule se nalazi kip Sv. Franje. U Franjinim rukama su grlice savile gnijezdo  te  svake godine iznova  imaju tu male grlice kao zahvalnost svom dobročinitelju.

 

 

 

Fazana naziva bratom

 

 

            'Neki je plemić is sijenskog  kraja blaženom Franji, dok je bolovao, poslao fazana. Kad ga je radostan primio, a u takvim se slučajevima nije običavao veseliti iz želje  za jelom nego iz ljubavi prema Stvoritelju, rekao je fazanu:

                „Neka je hvaljen naš Stvoritelj, brate fazane!“ – a zatim je  kazao braći:

          „Načinimo pokus da vidimo hoće li brat fazan htjeti boraviti s nama ili će otići na samotna mjesta koja mu većma odgovaraju.“

                Na svečev  ga je nalog jedan brat odnio daleko i ostavio u vinogradu. Fazan se odmah  brzim koracima povratio k očevoj ćeliji. Svetac je ponovno naredio da se još dalje odnese, ali se on još brže  povratio k vratima ćelije i kao silom se uvukao pod tunike braće koja bijahu na vratima.  Zato je Svetac naredio da ga brižno hrane. Zagrli ga je i tepao mu umiljatim riječima.'      (II,170)

 

 Ševe dao braći za uzor

                U ševi je Sveti Franjo gledao oslikana malog brata. Govorio je:

„Sestrica ševa ima kapuljaču i sivu halju kao i mala braća. Od nje neka uče da ne oblače lagodna i šarena odjela, već skromna i ponizna.“

 

Posljednji cvrkut ševa

 

 

                'Ševe, ptice što vole podnevno  svjetlo, a zaziru od tamna sumraka, one su večeri, kada je Sveti Franjo sa svijeta prešao Kristu, pošto se već spustio suton skore noći, doletjele na kućni krov, a zatim su dugo kružile u zraku cvrkutajući. Ne znamo da li su svojim načinom pjevanja izražavale radost ili žalost. Plačljivo su klicale i kličući su  plakale, bilo da su oplakiva-le osiromašenje sinova, bilo da su tako pokazivale očevo približavanje vječnoj Slavi.  Gradski noćobdije, koji su na uobičajeni način čuvali mjesto,  zadivljeni pozvaše i druge da se dive.'                              ( III,32)

 

SVETI FRANJO OSLOBAĐA RIBU

 

 

            'Blaženi Franjo s jednakom se ljubavlju odnosio j prema ribama. Kad bi mu se pružila prilika, on bi ih ulovljene bacio u vodu. Pri tome bi im naredio neka paze da ih ponovno ne ulove.

          - Kad je jednom sjedio u lađici pokraj pristaništa na Rijetskom jezeru, neki je ribar ulovio i Franji darovao veliku ribu koja se pučki zove „tinka“. On je ribu radosno i ljubazno primio i odmah ju je nazva sestrom. Stavio ju je u vodu pokraj lađice i počeo pobožno blagoslivljati Ime Gospodnje. I tako je spomenuta riba, dok se je  Franjo molio, ostala pokraj lađice igrajući se u vodi. I nije se udaljila od onoga mjesta, gdje ju je stavio  dok joj Svetac nakon svoje molitve nije dopustio da se udalji.  – Tako je slavni otac Franjo hodio putem poslušnosti  i priglio jaram savršene podložnosti pa je zato pred Bogom stekao veliku moć  te su mu se pokoravale životinje.'                               ( I,61)

 

SVETI FRANJO pjeva sa Cvrčkom

 

            'Pokraj ćelije Sveca Božjega u Porcijunkuli  je cvrčak, jedeći na grani smokve, često uobičajenom  milinom cvrčao.  Blaženi je otac gdjekada ispružio ruku i ljupko ga pozvao govoreći:

          „Brate cvrčku, dođi k meni!“  A on bi, kao da je razuman, odmah sišao na njegovu ruku. Svetac mu je rekao:

          Pjevaj, brate moj cvrčku, i Gospodina, svoga Stvoritelja, zanosno hvali!“

          Cvrčak je bez oklijevanja poslušao i počeo pjevati. I tako dugo ne bi prestao pjevati, dok čovjek Božji ne bi u njegovo pjevanje umiješao svoje pohvale Bogu i dok mu ne bi naredio da odleti na svoje uobičajeno mjesto. Ondje bi kroz osam dana ostao kao privezan. A Svetac, kad je silazio iz  ćelije, uvijek ga je rukama pogladio i naredio da pjeva. Cvrčak se navikao uvijek slušati njegove naredbe. I Svetac reče svojim drugovima:

          „Podajmo već dopust našem bratu cvrčku, koji nas je do sada dosta razveseljavao svojim pohvalnim pjesmama, da se zbog toga ne bi naše tijelo isprazno dičilo.“

           I cvrčak je odmah, dobivši dopuštenje, otišao i nije se više ondje pokazivao.'           ( II,171)

 

 

SVETI FRANJO PRIJATELJ ŽIVOTINJA

         Posebno volio jaganjce

 

         

'Siromašni Franjo bio je bogat duhom ljubavi, imao je samilosno srce ali ne samo za ljude koji su trpjeli nevolju nego i za nijeme i divlje životinje, gmazove, ptice te ostale žive i nežive stvorove.

          No, među mnogovrsnim životinjama posebnom je ljubavlju i naklonošću srca volio jaganjce, i to zbog toga što se u Svetom Pismu poniznost Gospodina Našega Isusa Krista češće prispodobljuje s jaganjcem i s njim se vrlo zgodno poistovjećuje.  Tako je i sve ono, osobito u čemu bi se moglo otkriti neka alegorijska sličnost sa Sinom Božjim, srdačno grlio i radije gledao.

          Kad je nekom zgodom putovao iz Ankone kroz Markiju i kad je u tom gradu propovijedao riječ Božju te s gospodinom Pavlom  kojega je učinio ministrom svekolike braće iste Provincije krenuo  putem prema Osimu, u polju se namjerio na pastira, koji je na paši čuvao stado koza i jaraca. Među mnoštvom koza i jaraca bijaše jedna ovčica koja je krotko hodila i mirno pasla.

          Ugledavši je Franjo stade i, iznutra ganut bolom srca, uzdahnu te reče bratu koji ga je pratio:

          „Ne vidiš li ovu ovcu koja tako krotko ide među kozama i jarcima? Tako je, velim ti, Gospodin Naš Isus Krist blčasgo i ponizno hodio među farizejima i svećenič-kim prvacima. Zato te, sinko, Njemu za ljubav molim da sa mnom budeš samilostan prema ovčici pa da je kupimo i izvedemo između tih koza i jaraca!“

          Brat Pavao se divio njegovoj boli te je i sam počeo s njim suosjećati. Kako nisu imali ništa osim haljina u koje su bili obučeni, zabrinuli su se kako će platiti ovcu. Uto se tu našao neki trgovac koji im je dao željenu svotu. A oni uzeše ovcu i zahvališe Bogu.

          Tako stigoše u Osimo i pođoše gradskom biskupu koji ih je primio s velikim poštovanjem. Ipak se gospodin biskup čudio zbog ovce što ju je čovjek Božji vodio, a i zbog osjećaja što ga je pokazivao prema njoj. Ali kad je sluga Kristov ispripovjedio dugu  povijest o ovci, biskup se skrušio zbog čistoće čovjeka  Božjeg

          Kad je Svetac slijedeći dan izišao iz grada, razmišljao je što da počne s ovcom. Po savjetu svoga sudruga i brata ostavi je na čuvanje samostanu službenica Kristovih kod Svetog Severina...'    ( I,77-78)

 

 Ovca klecala na Podizanje

 

 

                'Nekom je zgodom kod Svete Marije  od Anđela netko čovjeku Božjemu poklonio ovcu. Iz ljubavi prema nedužnosti i jednostavnosti, a ovca posjeduje to po svojoj naravi, pri-mio ju je sa zahvalnošću.

          Bogoljubni je čovjek poticao ovčicu da slavi Gospodina i da ne dosađuje braći. Ovca je, kao da shvaća pobožnost čovjeka Božjega, njegovu opomenu brižno obdržavala. Dok je, naime slušala kako braća u koru pjevaju, i ona je, ulazeći u crkvu, bez ičijeg poticaja pokelknula, a pred oltarom bi Djevice, Jaganjčeve Majke, zablejala, kao da ju je željela pozdraviti.

          Osim toga je, kad bi se podizalo Presveto Tijelo Kristovo unutar Misnog Slavlja, klecala na koljena kao da je htjela nepobožne prekoriti, a Kristu odane pozvati na čašćenje Sakramenta.'

(Ovu zgodu je zapisao Sveti  Bonaventura  VIII,7)

 

 Oslobađa zeca

 

                'Kad je blaženi otac Franjo neko vrijeme boravio kod gradine Greccio, jedan je zečić upao u zamku. Neki od braće ga je živa donio. Kad ga je vidio blaženi čovjek, ganut samilošću rekao mu je:

          „Brate zečiću, dođi k meni. Zašto si dopustio da budeš tako prevaren?“

          Brat koji ga je držao, odmah ga je pustio, a on pritrčao Svecu kao u najsigurnije utočište. Nitko ga nije držao i on se u njegovu krilu smirio. Kad je tako malo otpočinuo, sveti otac ga je majčinskom nježnošću pomilovao i pustio da se slobodan vrati u šumu. I pošto ga je nekoliko puta stavio na zemlju, zečić bi se svaki puta vratio nanovo vratio u svečevo krilo. Zato je Svetac dao da ga braća odnesu u obližnju šumu.'  ( I,60)

 

 

 
Pripitomio vuka

 

            . Žitelji su Gubbia i okolice živjeli  u velikom strahu. Krvožedan vuk je  dan za danom vršio pokolj. Munjevitom brzinom oderao bi janje ili kozlića pa se izgubio u guštiku šuma. Kad su mještani podigli hajku, vuk se sakrije, i vješti su lovci su ga se bojali.

          U Gubbio je stigao iz Asiza  sluga Božji Brat Franjo. Rekli su mu kako im vuk uništava stada i boje se za svoje živote. Sveti Franjo im obeća:

          „Smirite se i nemojte se bojati! Poći ću u potragu za vukom. Povest ću ga ovamo na trg. Uzdam se u Boga. On će mi pomoći.“

          Tako brat Franjo izađe iz gradića zvana Gubbio u potragu za vukom. Raspitivao se kod seljaka. Napokon ga izdaleka opazi. A i vuk primijeti njega pa otvorene gubice pojuri prema njemu...

          „Brate vuče, dođi, dođi k meni... Hajde budi dobar. Tako! Sjedni ovdje, moram s tobom porazgovoriti!

          Brate vuče, ljudi se tuže na tebe. Klao si... Ali znam da ti nisi zao. Glad te prisilila. Želim , dakle, da s tobom sklopim ugovor...

          Ti više nećeš počinjati zlo, a Gubbio će te, svaki dan snabdijevati hranom. Obećajem ti u ime svih stanovnika.“

          Vuk zatvori oči i spusti njušku.

          „Pođi sa mnom. Ne boj se! Idemo u Gubbio potvrditi ovaj ugovor u Ime Božje.“

          S visokih prozora Gubbia  opazili su neobični prizor, i vijest je prošla gradom.

          „Da, Franjo je s vukom koji se prometnuo u krotko janje. Vidio sam ih svojim  očima!“

          Svi se strče na glavni trg da izbliza vide vuka. Brat Franjo im se obrati:

          Braćo moja, vuk mi je zadao vjeru da neće više nikome činiti zla ako se vi pobrinete za potrebnu mu hranu. Prihvaćate li?“

          Čuo se odgovor:

          „Da, da prihvaćamo. Mi ćemo ga hraniti!“

          Tada Sveti Franjo reče:

          „A ti, brate vuče, obećaješ li da ćeš održati ovaj mirovni ugovor?

Pokaži kakogod umiješ  da svi mogu razumjeti kako želiš održati obećanje.“

          Tada vuk podigne šapu te je stavi u Franjinu ruku, dajući tako znak da mu se može vjerovati. 

Otada je vuk živio unutar gubijskih zidina. Divlja zvijer se sa svima sprijateljila.Čak su je i djeca milovala kao psića. U bratu  vuku žitelji se Gubbija sjećaju Svetog Franje.  ( Ovu zgodu smo preuzeli od „Cvjetića Svetog Franje, poglavlje 21.)

 

                                  

Ružičnjak

 Ružičnjak je dio Svetišta Marije Anđeoske u Asizu, ostatak  prastare šume gdje su se braća franjevci odmarali,  vrt s ružama  u koje se je Franjo bacio - provukao kroz trnje da bi savladao svoje sumnje i tjelesne napasti. Prema dugoj tradiciji – potvrđenoj krajem  XIII. stoljeća – grmovi ruža koji su bili u dodiru s tijelom siromaška pretvorili su se u ruže bez trnja, odatle je porijeklo „Rosa Canina Assisiens“           (u doslovnom prijevodu: Razjarena ruža asiška), koja i danas cvjeta samo oko blagdana Porcijunkule (2. kolovoza  - blagdan Gospe od Anđela).

 

 

Životinje - „Božji odbljesak“

 

Životinje su velika tajna. Nitko ne može tvrditi da u potpunosti razumije njihovu ulogu. Svi mi znamo zasigurno da su to Božja stvorenja (dovoljno vrijedna da su stavljena  i u  Noinu arku).

 

Bilo je to prije 4000 godina

         

          Imaju li one dušu?

          Ako je imaju, naravno, da to nije ista duša kao i čovječja. Životinje i ljudi nisu jednako vrijedni. Isus je to objasnio kada je naglasio da ako se Bog brine za vrapce –  kada se brine za ptice – koliko više se brine za ljude. Ljude je načinio prema Svojoj slici!

          Ali Isus je rekao da Bog brine za životinje, iako im duše nisu iste kao ljudske. Papa Ivan Pavao II. je rekao da su one “Božji odbljesak.”

          Postoje određeni događaji koji ukazuju na to da životinje mogu imati duboku duhovnu dimenziju.

          Postoje psi koji tužno zavijaju u trenutcima kada njihov gazda umire, čak ako su međusobno i jako udaljeni. I sveti Franjo je imao načina duhovno komunicirati sa životinjama – pa i s onim divljim i bijesnim. Duh Sveti se predstavlja kao golubica.

 

 

Golub -simbol Duha Svetoga

 

          U slučaju s Balaamom (starozavjetni prorok koji je zastranio i primio za proročki rad nečistu plaću = lažni prorok, op.prev.), Nebo je čak progovorilo kroz magarca.

          Da li ćemo sve to shvatiti jednoga dana? Da li će lav živjeti s janjetom?

 

 

Sada je ovo samo slika

 

Ili mislimo da će to sve biti određeno i da će sve biti tako jako odijeljeno?

          Istina, u životu je to tako da je naše jako grješno ponašanje najčešće ono što nas približava životinjama, da je to ponašanje zapravo paralela sa životinjskim instinktima. Stvarno se s vremenom uviđa da se duhovni boj u životu događa za to da nas izdigne od životinjskoga načina življenja. Vidimo da životinje imaju poteškoće kontrolirati svoje nagone – kako samo napadaju jedna drugu, kako se međusobno tuku poradi hrane, koliko su egoistične u svojoj seksualnosti. A također vidimo koliko su neke od njih mile i drage.

          Internetom kruži prikaz kako pas reagira kada je u blizini čovjeka i kada je izložen Presveti oltarski Sakrament – kao da osjeća (i časti) Isusa.

 

Što se događa sa psom?

 

Može izgledati apokrifno, ali je fascinantno to što neki koji su doživjeli kliničku smrt  -- govore o tome što su vidjeli na drugoj strani – govore da su tamo vidjeli životinje.

          Neke su izgledale sasvim uobičajeno kao domaće životinje: konji, psi, dok su druge životinje bile sasvim nepoznate nama ovdje na zemlji. Zanimljivo, da tamo prevladavaju ptice i pčele , a to su životinje koje su sada na zemlji najveće žrtve stresa.

          “Ptice su tamo jako brojne” kaže jedna osoba koja je prošla kroz vrata smrti (ili se drži da je umrla). “Sve te koje sam vidjela bile su briljantnog perja, a pjevale su kao stvarno postojeće i s puno radosti.” Nigdje nije bilo žohara, muha ili komaraca!

          Jedan trogodišnjak koji je imao iskustvo bliske smrti opisao je kako ga Isus čeka igrajući se s lutkama.

          Je li to upravo Nebeski način priprave duše da se osjeti da je uistinu kod kuće?

          Neki idu još dalje i govore o tome da su u trenutku smrti sreli svoje već uginule kućne ljubimce – ili ovdje na zemlji su vidjeli njihov nejasni lik poput duha.

          “Sjećam se da sam jasno vidio sasvim dolje svoje fizičko tijelo – ali moja radost je bila potpuna kada je u moj zagrljaj skočio moj mali pas, mlad i pun života”  rekao je drugi koji je proživio kliničku smrt.

          Naravno, sve ovo skeptici mogu pripisati imaginaciji. Nije li to sve ipak krivovjerje?

          Katolička Crkva uči samo to da su “životinje Božja stvorenja. Bog ih okružuje svojom providonosnom brigom. Svojim samim postojanjem oni blagoslivljaju i slave Boga. Stoga čovjek prema njima mora biti pun pažnje i ljubavi. Trebamo se prisjetiti ljubaznosti i nježnosti s kojima su se Sveti Franjo Asiški i Sveti Filip Neri odnosili prema životinjama.“

 

Sveti Filip  Neri

je zaštitnik životinja

Tako je to navedeno u Katekizmu.

          Netko može voljeti životinje, kaže Crkva – ali ne na način kako se vole ljudi.

 

I ovako se vole životinje

 

Ovdje ne zemlji, ako ništa drugo, postoje međusobne čudnovate duhovne sklonosti. Da li one sadrže i skrivene duhovne dimenzije?

 

 

I golub  osjeti  ljubav

 

“Tužni smo jer je nedavno uginuo naš 11 godina star njemački ovčar, a ja znam kakvu je on ulogu imao u Božjem planu,” govori nam Linda Jenkinson iz Ontaria. “Dobri pas živi samo u blizini svoje obitelji – on je jako privržen, uvijek na usluzi, lojalan i zaštitnički se ponaša. Naš vučjak je bio upravo takav i ja često govorim našoj djeci da su njegove blage oči bile kao da gledamo u oči Isusove. Njegova bezrezervna ljubav je bila poput Božje ljubavi prema nama. I ja mislim da su nam  psi poseban dar i da su zapravo tajnoviti iskaz kako i koliko nas Bog ljubi.

 

Ima li  što slično među ljudima danas

 

Ja sam čitala da životinje nemaju dušu i to ima smisla, ali vjerujem da ako dođemo u Nebo da će nam Bog dati radost da vidimo njih ili njihovu bit u nekom od oblika i to kao dio mnogih radosti koje ćemo okusiti u Nebu. To je duboki odnos koji mi stvaramo s našim ljubimcima, i to najosobniji koji treba odbaciti. Ja također znam da ćemo biti suđeni zbog naših postupaka i odnosa prema njima.

 

Slika iz   „Nove Zemlje“

 

          Piše Patrice Haftman iz Hustona: “Moga ujaka koji je već u osamdesetim godinama svoga života i vezan je za kuću posjećuje jednom mjesečno župnik koji mu donosi Svetu Pričest. Oni imaju mačka koji se stalno skriva kada bilo tko dođe u kuću, pa čak i drugi članovi obitelji. Mačak se ne pojavljuje iz svoga skrovišta sve dok (pa i satima nakon toga) te njemu strane osobe ne napuste kuću.

          “Međutim, kad je svećenik došao donoseći posvećenu Hostiju, mačak je najednom otrčao k svećeniku da ga pozdravi i zaljubljeno se je očešavao o njega cijelo vrijeme dok je ovaj tamo boravio. Moj bratić je zapazio to neobično ponašanje mačka svaki puta kada bi svećenik došao i nije mogao zamisliti kako se je ta mačka koja se plaši svakoga tko dođe u kuću najednom počela ponašati prijateljski prema svećeniku. Tada je on shvatio da to nije radi svećenika, već da mačka reagira na prisutnost Isusovu u Presvetoj Euharistiji. To je sve počelo pred nekoliko godina i tako se događa još i danas.”

          Da li Nebo sve to tako sređuje? Da li su životinje ovdje glasnici? Da li sova koja se zalijeće u prozore nagoviješta smrt  ili se ptica bori sa svojom slikom u staklu misleći da je to njezin protivnik?

          Rose María Estrada iz Phoenixa nam je rekla: “Putovali smo po Španjolskoj u iznajmljenom automobilu, moj stric i tetka, njihova kći mlada redovnica koja živi u Pamploni (Španjolska), njihov najmlađi sin i ja (svi mi smo iz Meksika). Nismo imali pojma kako ući u Avilu, grad koji je opasan velikim zidinama oko kojih smo bezuspješno vozili. Tada je moj stric zavapio: “Kuda trebam voziti?”

 

 

Zidine Avile

 

 Upravo tada je rekla moja sestrična:

 

 

 

“Slijedi goluba koji kruži nad nama. Ništa čudnoga, osim što bi nam mogao reći nešto poput toga da leti na plavom nebu, ali mi smo vjernici, i tako dok smo molili i smijali se stric ga je slijedio. Golub nas je vodio upravo do ulaza u katedralu, a tamo je bilo jedino u gradu raspoloživo parkiralište gdje smo mogli ostaviti naš automobil.”

 

 

Katedrala u Avili

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Prijevod članka objavljenoga 18. ožujka 2008.godine u «SPIRIT DAILY», elektroničkim katoličkim novinama (SAD), koje donose novosti i komentare događaja i pojava iz života Katoličke Crkve u SAD-a i diljem cijeloga svijeta.

Ptice jako vole slušati Ave Maria

Catharine McGrath iz Concorda u Massachusettsu svjedoči:

                „Ja sam pjevala u crkvenom zboru i znam Schubertovu Ave Maria, i ponekad sam pjevala dok sam obavljala kućanske poslove.

„Ako bi tada bili otvoreni prozori našega stana ja sam primijetila da se je cvrkut maloga zbora vrabaca u grmlju uskladio s mojim pjevanjem. A isto tako i vrane u nekoliko slučajeva su se tri ili četiri vratile i stale nedaleko od naših stražnjih vrata. Izgledalo je da pozorno slušaju, njihove crne glave su se naginjale u smjeru glazbe pogledavajući kao pravi zaljubljenici u glazbu – ili možda je tome bila razlog Blažena Djevica Marija, naša Majka koju oni vole više od glazbe?“

 

 Što se to događa s pticama?

Kada o tome razmišljamo one imaju mnogo veću životnu ulogu nego što o tome razmišljamo. One su dio prirode – koju Sveti Augustin naziva „prva Biblija“ - a Ivan Pavao II. je rekao da životinje imaju „mrvice Boga.“

                Jednu od najvećih zagonetki  životinja  objasnio je sam Stvoritelj  i Otkupitelj Isus Krist:

                „Životinja uživa slobodu da izabere jazbinu i drugaricu, da pobjegne čovjekovoj i elementarnoj zasjedi. Ima dapače i nagon; još više, svoj vlastiti magnetizam koji je upozorava da se približava elementarna katastrofa i vodi je  u traženju spasa. Isto tako ima sasvim početnu sposobnost da misli i odlučuje kako će se hraniti, braniti i napadati, kako pridobiti čovjeka za prijatelja i kako mu biti prijatelj...“   (M.Valtorta, 12. 2.19948)

„Kada se lastavice vrate u Capistrano“

 

Misija San Juan Capistrano (Sveti Ivan Kapistranski) u Kaliforniji je poznata kao „dragulj među misijama.“ Osnovao ju je franjevac o. Junipero Serra 1. studenoga 1776. godine. Bilo je to prestižni poduhvat i organizacija koja je imala radionice, tkaonice, tovarišta za stoku, itd.  U misiji je najvažnija građevina bila vrlo raskošna crkva oko koje je o. Serra osnovao i izgradio cijeli lanac malih misija. A 1812., kada je ovu misiju pogodio razorni potres, u misiji je živio 1361 Indijanac - neobraćenik pod nadzaorom redovnika.

                Lastavice su najpoznatije ptice Capistrana. Nekad su živjele na stijenama. One su vremenom prenijele svoja gnijezda pod strehe Misije, kada su zgrade bile podignute, a što je bila posljedica njima odgovarajuća položaja u blizini dvaju rijeka, gdje su nalazile potrebno mulja za izgradnju gnijezda. Lastavice izgrađuju svoja gnijezda od sitnih granula mulja koje slažu jednu na drugu i tako oblikuju izvrnutu kesu s otvorom poput lijevka. Lastavice se vraćaju svake godine u isto gnijezdo, a ako gnijezdo nije preživjelo zimu, one grade novo na istome mjestu.

 

                                                                         Misija  Svetog Ivana Kapistrana u Californiji
 
 

 

                                      Lastavica kod svog  gnjezda      Crkva u Misiji Svetog Ivana Kapistrana Fontana u vrtu Misije Sv. Ivana Kapistrana

 
  

Franjevac o. O'Sullivan, župnik Misije San Juan Capistrano od 1910 do 1930 godine u svojoj knjizi „Noći u Capistranu“  opisuje kako lastavice dolaze najprije pozdraviti misijsku kuću. Jednoga dana, dok je šetao ulicama grada,  o. Sullivan je ugledao vlasnika dućana s kolcem u ruci kako skida lastavičje gnijezdo načinjeno od mulja koje je bilo ispod strehe njegova dućana. Ptice su se vratile i poletjele zrakom oko podrtine svoga gnijezda.

„Što to radite? Upitao je o. O'Sullivan.

„Te prljave ptice su štetočine i ja ih se želim osloboditi!“ odgovorio je vlasnik dućana.

„Ali kuda one mogu otići?“

„Ne znam i nije me briga“, odgovorio je on mlatarajući svojim štapom. „Ali one nemaju što ovdje raditi i uništavati moju imovinu.“

                O. O'Sullivan je tada rekao: „Dođite lastavice, ja ću vam dati sklonište. Dođite u Misiju. Tamo ima mjesta dovoljno za sve vas.“

 

                Uistinu sljedećega jutra o. O'Sullivan je našao lastavice kako marljivo izgrađuju svoje gnijezdo na vanjskom dijelu novo obnovljene sakristije crkve koju je sagradio o. Serra. Drugo prikladno mjesto bile su ruševine

Velike kamene crkve, koja je nekada bila nakićena sa stotinjak lastavičjih gnijezda.

  

                O.O'Sullivan je zapisao da male ptičice odlaze na jug u jesen i vraćaju se  u Misiju u proljeće na blagdan Svetoga Josipa, 19. ožujka. Nakon povratka lastavice odmah započinju izgradnjom i dogradnjom svojih gnijezda, novih gradnji, i svađaju se u svezi korištenja s drugima, skitničkim obiteljima vrabaca, koje su zaposjele neka od njihovih gnijezda i uselile se dok su lastavice bile odsutne. 

                Velikim lukom u letu lastavice zahvaćaju zemlju, odlete s njom malo dalje od lagune u blizini Misije prema sjeveroistoku zgrada. Koriste vodu da bi načinile pastu od zemlje u svojim kljunovima dok lete u luku na rubu ribnjaka. Potom odlete do streha Misije da isporuče svoj teret od muljevita ljepila za zidove svojih okrenutih kuća, a kao što je to O'Sullivan i primjetio, „dobivaju zvučnu zahvalu svojih družica.“   

                Grad San Juan Capistrano je osnovan 1961. godine i svake godine proslavlja povratak lastavica i to tijekom trećega tjedna u ožujku kada organizira festival poznat pod imenom  "Fiesta de Las Golondrinas."

Tjedan lastavica počinje u petak prije 19.ožujka i završava sljedeće subote smotrom kućnih ljubimaca, takmičenjem muškaraca s najviše kose  i godišnjom paradom Dana lastavica (najveća ne motorizirana para da u zapadnom dijelu Sjedinjenih Država.)

 

Jednog jutra je pisac tekstova pjesama Leon Rene slušao radio progranm i čuo na vijestima da su lastavice došle u Misiju Sveti Ivan Kapistran. I već je bila rođena ideja za novu pjesmu. Rene je autor pjesme „Kada se lastavice vrate u Capistrano,“ koja je prvi puta izvedena 1939. godine i uskoro je postala jako poznata i obljubljena.

„... Kada se lastavice vrate u Capistrano

Ti si obećala tada mi se vratiti

Kada si mi u Capistranu šapnula  „Zbogom“

To je bio dan kada su lastavice odletjele na more.

 

Sva zvona na misiji će zvoniti

Zbor u crkvi će pjevati

I sreću ćeš mi donijeti

I ostat će mi to u sjećanju

Kada se lastavice vrate u Capistrano

Toga dana molit ću da mi se vratiš.

Sva zvona na misiji će zvoniti

Zbor u crkvi će pjevati

I sreću ćeš mi donijeti

I ostat će mi to u sjećanju

Kada se lastavice vrate u Capistrano

Toga dana molit ću da mi se vratiš.