Presveti Oltarski Sakrament !

 English language (see) :  http://www.therealpresence.org/eucharst/pea/a2.html  (or)  http://www.savior.org/devotions.htm

Čuvanje Presvetog i Sveta Pričest

U prvim stoljećima kršćanstva  moguće je govoriti o euharistijskoj pobožnosti.  Česta ili čak svakodnevna Sveta Pričest
bila je uobičajena u Crkvi prvih stoljeća.
Od najranijeg vremena Kristova prisutnost pod euharistijskim prilikama nije se svodila samo na vrijeme slavljenja euharistije.  Iz tadašnjeg konteksta jasno proizlazi, da se pod svetim prilikama smatralo da je prisutan Krist, a ne samo da je to zavjetni dar ili posvećeni kruh.

 Znaci pobožnosti Presvetoj Euharistiji
Nepobitno težište euharistijske pobožnosti u prvim stoljećima Crkve bio je obred misnog slavlja i vjerničko pričešćivanje, koje je nedjeljom povezivalo sve nazočne.
No i tada se mogu uočiti znaci pobožnosti, koja je neposredno i naglašeno usmjerena na samu bit Sakramenata Euharistije. Ovdje se kao primjer može navesti Sv. Ivan Zlatousti, koji je u svojim propovijedima donosio jasne izjave o stvarnoj Kristovoj prisutnosti i koji je slavio veličinu i dostojanstvo Sakramenata Euharistije.
Sveti Augustin je mišljenja, da nitko ne bi smio primiti Tijelo Kristovo, ukoliko nije prethodno molio; po njemu je to čak grijeh, ako vjernik prije primanja Euharistije propusti molitvu.

 Usredotočenja na nauk o stvarnoj prisutnosti
U srednjem vijeku se inzistira  na stvarnoj prisutnosti Isusovoj u Presvetoj Euharistiji.
U to vrijeme u teologiji u zapadnim zemljama  sve se više  naglašava stvarna prisutnost i dostupnost Boga u liku Sakramenta. Vezano uz prvu i drugu raspravu  oko Euharistije i u obranu od katarskog krivovjerja nametnulo se pitanje stvarne prisutnosti, način istinske nazočnosti Krista u Svetim Sakramentima. To je postalo jedno od glavnih pitanja srednjovjekovne euharistijske teologije: kada i kako se događa Pretvorba, kako i kojim riječima je potrebno opisati Kristovu prisutnost u Sakramentu Euharistije.

  Blagdan Tijelova i procesije

Slavljenje Tijelova potakla je vizija Juliane iz Liegea (1258.) , koja je imala je viđenje punog mjeseca, na kojem je opazila tamnu mrlju. Puni mjesec je protumačila da u Crkvi nedostaje blagdan, u kojim bi se častio dar Euharistije. Na njezinu molbu, mjesni je biskup za svoju biskupiju Liege 1246. ustanovi taj blagdan. Papa Urban IV. 1264. proširio je
taj blagdanu na cijelu Crkvu i dodao mu osminu. Zatražio je od Tome Akvinskog da sastavi časoslov za Tijelovo, tako da se može slaviti svake godine na četvrtak poslije Presvetog Trojstva. Tako su između ostalog nastale i tri himne koje se i danas pjevaju: O sveta hostijo, Divnoj dakle, Kruše anđeoski.
Prve procesije o Tijelovu održavane su u Kölnu između 1264. i 1278. zatim u Benediktbeuernu (Bavarska) (1286.), a u Hildesheimu oko 1301.
U prijašnjim vremenima prije ustanvoljenja blagdana Tijelova, Presveto se samo iznimno nosilo u procesiji, kao npr. na Cvjetnu nedjelju u englesko-normanskim crkvama, a i tada je bilo zakriveno ili se nosilo u zatvorenoj posudi (u kaležu ili u kutijici). Taj običaj zadržao i kod prvih procesija na Tijelovo. No, sredinom 14. stoljeća procesije su postale sve učestalije za vrijeme župne Mise na Uskrs, Duhove, Božić, Svi Svete, zatim na crkvene godove, na kojima se isticalo Presveto, pogotovo nakon uvođenja pokaznice (monstrance). Koliko se u ranijim vremenima Presveto  skrivalo u posudicama, toliko se početkom 15. stoljeća javno pokazivalo kao uobičajena praksa.


 
Novi zamah pobožnosti Presvetome Sakramentu

Od sredine 15. stoljeća uveden je običaj davanja blagoslova Presvetim na procesijama u vrijeme Tijelova. Uskoro nakon uvođenja blagdana Tijelova i njegove osmine uvedeno je izlaganje Presvetog s pobožnošću i blagoslovom. Često se Presveti sakrament izlagao na oltaru i tijekom Svete Mise. To se događalo u Njemačkoj već nakon sredine 14. stoljeća i to za vrijeme župne Mise ili za vrijeme mise četvrtkom na čast Tijela Kristova što se nazivalo i Tijelovska Misa. Te Mise četvrtkom bile su svečane, pjevao je na njima zbor, kadilo se tamjanom, i zvonila su zvona, kad se Presveto nosilo na pokrajnji oltar, ili oko crkve na groblje. U nekim mjestima ove Mise četvrtkom poprimile su karakter pobožnosti Presvetom tako da se poslije poslanice pjevala euharistijska himna ili antifona, i pri tome se pokazivala posvećena hostija narodu.  Za svečani ugođaj ovih Božjih službi brinula su se mnoga bratstva i udruge Presvetog sakramenta  koja su se osnivala u svrhu njegova štovanja. 
Također izlagalo se Presvetog tijekom molitve časoslova, večernje ili povečerja, što je bilo uvedeno za tijelovsku osminu, a kasnije se proširilo i na ostale dijelove godine.  U mnogim mjestima iz nekadašnje večernje u čast svetom križu ili Majci Mariji nastali su euharirsitjski blagoslovi, koje je narod rado prihvatio. Naposljetku, u pojedinim mjestima Presveto je izlagano po cijeli dan.
U zemljama izvan Njemačke tog vremena (u 15. stoljeću) izlaganje Presvetog izvan mise, sa blagoslovom ili bez njega, bila je prava rijetkost. U Francuskoj je uveden blagoslov ili „salut“ tek u 17. stoljeću, a u Engleskoj u 18. stoljeću.
Prije svega su u 12. stoljeću u sjevernoj Francuskoj, u Nizozemskoj i u Njemačkoj od zidnih tabernakula nastali „euharistijski tornjevi“, koji su u doba gotike dosezali do stropa. Kod takvog izgleda svetohraništa porasla je potreba da se Presveto vidi. Tada se hostija stavljala iz rešetkastih vrata u staklenu posudicu što je bio jedan način stalnog izlaganja Presvetog.

  Tridentski sabor i vrijeme poslije njega
Budući da su reformatori u 16. stoljeću u velikoj mjeri doveli u pitanje euharistijsku pobožnost i teologiju katolika (stvarnu prisutnost u

Presvetom, shvaćanje žrtve, kalež za laike), Tridentski sabor (1545.-1563.) je dosljedno i sveobuhvatno obradio temu Euharistije. O klanjanju euharistiji bilo je rečeno na 13. zasjedanju 1551. slijedeće:  „Nema sumnje, da svi kršćani vjernici na način kako su naučeni u Katoličkoj  crkve, da kod štovanja Presvetog sakramenta moraju pokazati duboku poniznost i klanjanje, koju dugujemo pravom Bogu. Jer, premda nam se Krist Gospodin daje za jelo, to nikako ne umanjuje klanjanje njemu. Mi, naime, vjerujemo da je u Svetoj Hostiji prisutan isti onaj Bog, o kojemu je govorio vječni Otac, kada ga je poslao svijetu: I svi mu se trebaju klanjati (Hebr 1,6), pred kojim su mudraci u molitvi klekli  na koljena (Mt 2,11), i prema svjedočanstvu Svetog Pisma (Mt 28,17) kojemu su se Apostoli  poklonili u Galileji. ..I stoga se treba na Tijelovo Presvetom sakramentu na poseban način iskazati štovanje i klanjanje.“ (11)

  Gradnja crkava i liturgija 

Tridentski sabor je imao veliki utjecaj na gradnju crkava i na liturgiju. Prije tog vremena svetohranište nije bilo povezano s oltarom nego je najčešće bilo po strani u koru kao uzidani tabernakul, ili kao toranj do stropa, a nekad je bio u obliku goluba koji visio ispred oltara, iznad oltara ili iza oltara. Nakon Tridentskog sabora tabernakul je postao duhovno i ikonografsko središte crkvenog prostora. Na oltaru, kao na nekom prijestolju, bilo je izloženo Presveto u pokaznici u obliku sunca, često puta i za vrijeme Mise. Specifična za razdoblje nakon tridentskog sabora bila je pobožnost koja naglašava nasuprot reformatora posebnost katoličkog nauka i štovanja Boga. Time je ta pobožnost imala značenje ispovijedanje vjere. Budući da kalvinisti nisu priznavali stvarnu prisutnost Kristovu u Euharistiji, to vjerovanje bilo je snažno naglašeno i štovano kod katolika. I to nije bilo samo u vrijeme vjerskih ratova u Francuskoj (1562.-1598.) i tridesetogodišnjeg rata u Njemačkoj (1618.-1648.) nego i prije i poslije toga. Napose je bilo karakteristično pljačkanja katoličkih crkava i svetogrđe nad euharistijom (svetogrđe hostije i sl), što je bolno vrijeđalo katolike. Iz tog razloga su od 16. stoljeća nastajale pobožne udruge koje su ispovijedanje vjere u euharistiju tumačile na  katolički način i putem klanjanja i štovanja tražile naknadu i  zadovoljštinu za bezboštvo i svetogrđe koje se nanosilo euharistijskom Gospodinu.  Kad je Katarina de Bar (redovničkog imena majka Mechthild od Presvetog sakramenta) 1653. osnovala udrugu Benediktinke  vječnog klanjanja Presvetome,  u središtu njihove pobožnosti u Francuskoj bila je zadovoljština za uvrede koje su hugenoti nanosili  Presvetom sakramentu. U skladu s tim u euharistijskoj pobožnosti majke Mechtilde bila je misao o zadovoljštini za uvrede. 

  Udruge Presvetog oltarskog sakramenta i vječno klanjanje

Već u 14. i 15. stoljeću su nastajala različita bratstva i udruge s izričitom svrhom za klanjanje Presvetom. Tako je nastala Kongregacija Svetog Tijelova 1328. u gradu Asizu u Italiji ili Klarise franjevke od Presvetog Sakramenta u Rimu.
U Njemačkoj su u 15. stoljeću u mnogim dekanatima nastale Svećeničke bratovštine u svrhu promicanja zajedničke proslave Tijelova.

Tako je nastala „Nadbrabratovština svetog oltarskog sakramenta“, zvana također i „Corpus Cristi bratovština“. Sporedna svrha tih zajednica bila je između ostaloga nabavka misnog ruha i vječno klanjanje.
Navodimo i neke ranije udruge: „Benediktinke od vječnog klanjanja“ u gradu Au kod Einsiedelna (1526.), „Družba regularnih klerika“ u Napulju, koje su također zvali Marijanci i Karolinci (1558.), Teatinke u Napulju (1583.), redovnice od vječnog klanjanja u Švicarskoj (1591.), „Svećenici sakramenta“, osnovani za vođenje seminara i pučke misije (1632.), „Bernardinci ili Cistercite od vječnog klanjanja“ u Port Royalu (1633.).
U Parizu je  1630. osnovana „Udruga Presvetog sakramenta“ svećenika i laika kao obrana pred protestantizmom i jansenizmom
Postojale su 43 redovničke udruge i bratovštine koje su koncem 19. stoljeća nastale sa svrhom klanjanja Presvetom sakramentu.
 

  Četrdesetosatna ura i  „vječno klanjanje“

Podrijetlo četrdesetosatne ure  treba tražiti u Crkvi prvih stoljeća. U ono vrijeme postojao je običaj da se  na spomen 40 satnog Isusova počivanja u grobu, posti, bdije i moli na svetom grobu. Povjesničar Euzebija spominje 40 satni post u Kartagi (HE 24,12), hodočasnica Eterija spominje bdijenje i molitvu na svetom grobu u Jeruzalemu . To bdijenje i molitva živjelo je u uspomeni kršćana prvih stoljeća i došlo je do novog vijeka. Znano je još u 10. stoljeću da se uz grob na Veliku subotu nije stavljao samo križ ili lik Isusova tijela nego se izlagalo i Presveto. Od 16. stoljeća taj se običaj proširio, tako da je na svetom grobu iznad tijela Isusova bila izložena pokaznica s Presvetim. Tako udaljeni od svetog groba u Jeruzalemu i od vremena Kartage usvojena je pobožnost 40 satne svete ure koja se i danas drži.

Kao poseban oblik euharistijske pobožnosti  poznat je je u 16. stoljeću „četrdesetsatna ura“. Po prvi put se spominje u Milanu za godinu 1527. Tamo je u crkvi Svetog groba Gian Antonio Belotti tražio od vjernika tijekom propovijedi za vrijeme korizme  da se mole četrdeset sati pred Presvetim sakramentom, da se postigne Božja pomoć u teškom ratnom vremenu. Te molitve trebale su se moliti četiri puta u godini: za Uskrs, Duhove, Marijino uznesenje i Božić.
1529. taj je običaj preuzela i milanska katedrala. Sveti Antun Maria Zaccaria i kapucin Josip von Ferno postat će u narednim godinama najveći zagovornici te nove pobožnosti klanjanja. Kapucin Ferno je u Milanu 1537. objavio i proširenu verziju svete ure: pojedinačne crkve u gradu bi nastavljale pobožnost u neprekinutom lancu četrdeset sati tijekom cijele godine i to pred izloženim Presvetim. Rim je odobrio četrdesetsatnu uru 1539.
A 1591. pobožnost je posredstvom nuncija Frangipanija uvedena u Köln. Klement VIII. je 1592. u svojoj buli „Graves et diuturnae“ propisao ovu pobožnost bez prekida za sve rimske crkve i tako je nastao današnji oblik „vječnog ili sveudiljno klanjanja“ odnosno „trajne molitve“ pred Presvetim  koju organizira Crkva.
Klement XIII. objavio je otprilike 150 godina kasnije (1731.) detaljne upute za dostojanstveno izvođenje četrdesetosatne ure:


• Presveti se oltarski sakrament  mora izložiti na glavni oltar ali ne u patrijarhalnim bazilikama;
• kipovi, relikvije i slike oko oltara gdje je izloženo Presveto moraju se uklonit ili prekriti;
• u svetištu oko izloženog Presvetog smiju se brinuti samo klerici obučeni u roketu;
• klanjatelji se moraju redati jedan za drugim, neprekinuto, a s njima uvijek mora biti svećenik ili klerik s višim redovima;
• za oltarom gdje je izloženo Presveto za to vrijeme ne smiju se slaviti Sveta Misa.

Prvi primjer „vječnog klanjanja“ u vremenu  Kralja Ljudevita  VII. nakon pobjede nad albigenzima zamolio je biskupa u Avignona da izloži Presveto  u kapeli Svetoga Križa (14. rujna 1226.). Budući da je zanimanje i sudjelovanje vjernika bilo jako veliko, biskup je odlučio to klanjanje nastaviti i noću. Sveta Stolica odobrila je tu pobožnost, koja se nazivala vječno ili sveudiljno klanjanje, a nastavila se sve do Francuske revolucije 1792. Obnovljena je ponovno 1829. i traje do danas 
Od 1556. pobožnost vječnog klanjanja kao naknadu za grijehe u tri zadnja dana karnevala započeli su i širili najprije Isusovci, a zatim kapucini. Dakle, pojavila se nova tema: nije se više radilo o javnoj nakani kao moliti za mir, što je bilo u počecima te pobožnosti, već se  sada na prvom mjestu nalaze zadovoljština za grijehe, za nemoral. Euharistijska pobožnost na obje nakane raširile se posvuda u 17. i 18. stoljeću.

  Posjet Presvetom
U stoljećima poslije tridentskog sabora posjet Presvetomu (pa i pred zatvorenim svetohraništem) postao je jedna od omiljenih

pobožnosti katolika. Sveti Alfons Liguori (1696.-1787.) posebno je promicao molitvu i adoraciju Presvetome. On je napisao i knjižicu: „Posjet Presvetom sakramentu i bezgrješnoj Djevici Mariji svaki dan u mjesecu“. U njoj se nalazi 31 razmatranje koje se odvija u obliku razgovora s Gospodinom u svetohraništu.
Sve do 20. stoljeća u odgoju svećenika bila je preporučena pobožnost posjete Presvetom dnevno, barem 15 minuta. Svakom svećeniku se preporučuje da pred Presvetim meditira i izmoli svoj časoslov.

  Adoracija Presvetom u 19. stoljeću

U 19. stoljeću štovanje Presvetog sakramenta poprimili je različite oblike i doživjelo svoj vrhunac. To je između ostalog vidljivo ako se pogleda na broj euharistijskih
društava i udruga kojih je u tom vremenu osnovano jako mnogo. Sveti Petar Julijan Eymard (1818.-1868.), koji je poznat kao „svetac euharistije“, osnovao je 1856. u Parizu Kongregaciju svećenika klanjatelja Euharistije“, a 1858. osnovao je žensku granu „Službenice Presvetog oltarskog sakramenta“, zatim „Društvo klanjalaca Euharistije“. A 1859. utemeljio je u Marseilleu „Udrugu tri Sveta sakramenta“. Članovi tih zajednice vidjeli su svoju zadaću u štovanja Presvetoj euharistiji i to u osobnom klanjanju i zajedničkoj molitvi časoslova pred izloženim Presvetim. Nadalje, naglašavali su odgoj za svetu misu, promicanje česte svete pričesti kao i promicanje euharistijskog klanjanja putem propovijedi i spisa (duhovne vježbe, kongresi).
U gotovo svim biskupijama u 19.stoljeću bilo je službeno uvedeno  vječno klanjanje.

  Euharistijski svjetski kongres
Na nagovor pobožne žene Emilie Tamisier iz Toursa (1834.-1910.) održao se prvi euharistijski svjetski kongres. Ta pobožna žena bila je oduševljena konfercijama Petra Julijana  Eymarda i zalagala se za hodočašća u svetišta

gdje su se dogodila euharistijska čuda. Nakon toga započeli su se održavati euharistijski svjetski kongresi. Prvi Euharistijski svjetski kongres održao se u Lillu, a na petom kongresu koji je održan u Toulouseu 1886. sudjelovalo je više od 1500 biskupa i svećenika te oko 30 000 vjernika. Posljednji, 49. Euharistijski svjetsko kongres održan je u Quebecu, u Kanadi, a slijedeći novi 50. Euharistijski svjetski kongres najavljen je u Dublinu 2012. godine.

  Smisao i važnost klanjanja

Pravi smisao  klanjanja i štovanja Euharistije je  izvan Svete Mise. Klanjanje je osobna priprema za Svetu Misu i Svetu Pričest, a isto tako i zahvala za Svetu Misu. Posvuda, gdje se god održava euharistijsko klanjanje događa se buđenje i produbljivanje vjere u otajstvo Euharistije. U slavljenju Svete Mise u zajednici malo je vremena za tišinu, da se o cijeloj veličini Otajstva razmišlja. Postavlja se pitanje kad običan vjernik može uzeti  vremena da razmišlja u tišini? Možda pojava današnjeg gubljenja razumijevanja za Euharistiju u našim prostorima povezano je s time što skoro nema više privatnog i javnog oblika štovanja Euharistije izvan Svete Mise. Imamo Svete Mise na svom jeziku, sve možemo razumjeti. Ipak su mnoge crkve sve praznije. Moguće je reći sa Svetim Ivanom Krstiteljem: „Među vama je Onaj, kojeg vi ne poznajete.“  Pred Svetohraništem u klanjanju moguć je osobni i dublji susret sa Euharistijskim Isusom.

                                                                          Rođenje Isusa Krista i prvo klanjanje!

                                                        Tri kralja se klanjaju Novorođenom Kralju u Betlehemu

 
 

Kratka povijest “Društva sveudiljnog klanjanja”

Društvo sveudiljnog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu (POS) osnovano je u Zagrebu 1867. godine. Pravila su mu bila odobrena 20. siječnja 1867. a odobrio ih je kardinal nadbiskup Juraj Haulik. U odobrenju Pravila stoji:“Želeći prema silama prihvatiti sve što se odnosi na veću slavu Božju i raširenje svete vjere, ovime odobravamo pravila o klanjanju presvetom oltarskom Sakramentu i pomaganju posvećenim odijelom siromašne crkve u nadbiskupiji zagrebačkoj. Tim javno izjavljujemo, da u njima nije slobodno ništa promijeniti bez pozitivne naše dozvole i dozvole naših nasljednika.”
Društvo je ustanovljeno po uzoru na Društvo sveudiljnog klanjanja u Beču. To je osnovano 1858. godine. A prije toga u Belgiji postoji takvo društvo koje je l848. osnovala grofica Anna de Meeus.
Društvo je imalo svoje sjedište u Zagrebu, u Frankopanskoj 17, u samostanu sestara milosrdnica.
Porkovitelji Društva su uvijek bili zagrebački nadbiskupi, među prvima kardinal nadbiskup Juraj Haulik i poslije njega njegovi nasljednici koji su brižno pratili rad Društva i sudjelovali u njegovim pothvatima. O 60. godišnjici društva nadbiskup Antun Bauer izdao je posebnu okružnicu o radu Društva sveudiljnog klanjanja i preporučio njegov rad svim župama u nadbiskupiji. Posljednji pokrovitelj bio je nadbiskup Alojzije Stepinac koji je u svibnju 1939. posjetio dom koji je još bio u gradnji i potpomogao njegovu gradnju. Nadbiskup Stepinac otvorio je 1. listopada 1943. godine poslije Svete Mise prvi dan sveudiljnog klanjanja u novootvorenoj kapeli “Corpsu Domini”, koja je bila dio doma Društva, koji se nazivao “Dom Božje providnosti”. Kapela “Corpus Domini” je posevećena 20. srpnja 1941. godine a sagrađena je na jubilarni spomen 1300. godišnjice prvih veza hrvatskog naroda sa Svetom Stolicom. Kao pokrovitelj Društva nadbiskup A. Stepinac iste 1943. godine uputio je okružnicu svećenstvu i pozvao ga na adoraciju u novootvorenu kapelu “Corpus Domini” i da sudjeluje u aktivnostima društva. Te godine svaki tjedan je dolazilo na adoraciju oko 800 osoba.

Svrha “Društva sveudiljnog klanjanja”

Svraha društva bila je: Klanjanje Presvetom Oltarskom Otajstvu. Društvo nastoji promicati štovanje presvetog Otasjtva, članovi društva

nastoje osobno upoznati Isusa Krista i zavoljeti ga, klanjati mu se i zadovoljiti za uvrede koje mu se nanose svakodnevno. Klanjanje ne prestaje nikada jer članovi društva imaju određene sate klanjanja. Uz ovu duboko religioznu svrhu društvo ima i karitativnu svrhu da potpomaže siromašne crkve misnim ruhom i ostalim sredstvima koji se upotrebljavaju kod Svete Mise i bogoslužnih čina. Članovi društva, a većinom su to katoličke žene, na taj način sudjeluju u prikazivanju euharistijske žrtve.

Pravila “Društva sveudiljnog klanjanja”

Svaki član Društva klanjao se jedamput po jedan sat svakog mjeseca presvetom Otajstvu, a za tu pobožnost odabire sam sebi dan i sat. U tu svrhu dan računa od šest sati ujutro do 18 sati navečer, za noćno klanjanje od 18 sati navečer do šest sati ujutro. Revnosti se članova preporučuje da odaberu noćne sate ako im dopuštaju okolnosti. Uz sve satove su povezane posebne povalstice. Članovi društva posebno gaje pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu, koje tako otajstveno prebiva među nama u Presvetom Otajstvu, zatim prema muci Isusovoj, kojoj je sveudiljna uspomena presveto Otajstvo.
Dužnost je članova društva bila da sami iskazuju dostojno čast i ljubav svome Bogu, Otkupitelju i Sucu, gdjegod se pokazuje u presvetom Otajstvu, npr. kad svećenik nosi Popudbinu bolesnicima, u procesiji, i sl., te da riječju i primjerom i druge na isto štovanje i ljubav potiču.
Stoga se osobito preporučuje članovima, da revno i pobožno prisustvuju štovanju presvetog Otajstva gdje je javno izloženo, npr., Veliku subotu, na Tijelovo i sl.
Druga je svrha Društva sabiranje dobrovoljnih darova i godišnji prinos za potporu siromašnih crkava i u ratu stradalih crkava, za nabavku misnog ruha i ostalih sredstava koja su potrebna za slavljenje Euharistije i bogoslužnih čina.
Da društvo osigura stalan dohodak, plaća svaki član na godinu određenu svotu novca (prije je bila jedna kruna, danas može biti 30 kuna) u korist siromašnim crkvama. Ako je to previsok prinos, uplaćuje se još manje (nekad 24 filira - možda 10 kuna).
Izvanredne doprinose, ostavštine i darove Društvo prima zahvalno, upotrebljava po želji darovatelja i moli se za njih.

Prestanak rada “Društva sveudiljnog klanjanja”

U “Kronici Doma Božje providnosti 1943-1945” stoji da je 8. svibnja “današnjim danom prekinuta adoracija u kapelici do daljnjega prema narađenju preuzvišenog biskupa J. Lacha”. U istoj Kronici piše da je adoracija opet započela 14. kolovoza 1945. godine, koja je

započela noćnim klanjanjem i trajala sve do četiri sata u jutro.
U petak 26. listopada 1945., piše u “Kronici”, bili su određeni za klanjanje članovi “Društva sveudiljnog klanjanja” koji su bili u malome broju”. Dan poslije trebale su doći “Križarice” koje nisu došle”. Kako se vidi nastupila su teška vremena komunističke strahovalde koja je sve zabranjivala, pa je zabranila i djelovanje “Društva sveudiljnog klanjanja”. Kapela je bila u sastavu Župe sv. Marka Križevčanina, o kojoj je župnik i nadalje vodio pastoralnu brigu.
Sestre od Pohođenja Marijina preuzimaju brigu o kapeli i klanjanju u njoj 1. rujna 1947. One dolaze iz Ljubljane, a zapravo prije toga iz samostana Hallea kraj Innsbrucka u Austriji. U prvoj grupi sestara bila je sestra Karolina Marija Melissari, Talijanka, a s njome dvije sestre Slovenke i jedna sestra Austrijanka. U kapeli “Corpus Domini” pastoralno su djelovali razni svećenici dok nije 1950. došao vlč. Vladimir Labudić, koji je ovdje pastoralno radio do svoje smrti, tj. do lipnja 1986. godine.

I danas se može obnoviti Društvo sveudiljnog klanjanja u duhu iznesenih pravila koja se mogu prilagoditi našemu vremenu. Poželjno je nastaviti dnevnu adoraciju Presvetome još intenzivnije u duhu Društva koje i danas djeluje u svijetu.

POVIJEST KAPELE  'Corpus  Domini'  u Zagrebu

 

 Kratka povijest crkve Corpus Domini

Crkvu Corpus Domini zajedno s kućom podiglo je “Društvo sveudiljnog klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu (POS)” 1941. godine uz široku podršku katolika grada Zagreba. Nakana osnivača je bila da to bude zavjetna crkva na spomen 13- stoljetnih veza zmeđu hrvatskog naroda i Svete stolice. A to se i ostvarilo u “svetoj godini 1940-41”, kad se obilježavalo 13. stoljeća krštenja Hrvata. Nacrt za kuću i crkvu dao je poznati slovenski arhitekt Jože Plečnik. Graditelj je bio Božidar Omerzo a voditelj radova Julije Jamnitzky. Crkvu je posvetio 20. srpnja 1941. msgr. Josip Lach, a njezinim javnom otvorenju prisustovao je i nadbiskup Alojzije Stepinac. Crkva je u sastavu doma “Božje Providnosti” koji je bio namijenjen odgoju djevojaka u obrtničkim zanimanjima. Poslije preokreta u dom su došle sestre Pohoda Marijina, koje od 1. rujna 1947. ovdje žive kontemplativnim životom, održavaju crkvu i drže redovnu adoraciju.

Unutrašnjost crkve

Unutrašnjost crkve Corpus Domini izuzetno je bogata i privlačna. Uređena je prema stilu umjetničke škole iz Beurena (Beuroner Kunstschule), benediktinske opatije u južnoj Njemačkoj. U Europi postoje tako uređene kapele u Beuronu, Parizu, Pragu i Zagrebu. Nacrt za freske dali su učenici beuronske škole a njih su izradili naši akademski slikari: Dragutin Maraković i Anton Mezdjić. Unutarnje uređenje crkve vodila je kiparica Mira Wood.
Freske su pune simbola. Freske u apsidi predstavljaju osnovnu poruku crkve a to je presveta Euharistija, kruh anđeoski, sunce i kruh našeg života. Za njom čezne duša kao košuta za izvor vodom (Ps 42,2). Na vrhu stoji pashalni Jaganjac pred pobjedničkim znakom križa, koji je zaokružen sunčanim krugom. Iz Božjeg i Jaganjčeva prijestolja izvire rijeka života, s obje strane su stabla života u liku trsova (Otk 22, 1).
Freske u lađi nose likove četiriju anđela koji predstavljaju liturgijsku godinu. Svaki anđeo je simbol jednog godišnjeg doba: proljeće sa ružama i ljiljanima; ljeto: žito sa hostijom; jesen: grožđe s kaležom; zima: masline s vrčem. Žito grožđe i masline materija su Svetih sakramenata. Cvijeće je simbol nadnaravnih milosti i kreposti.
Uz sliku Bogorodice na desnoj strani su dva anđela preko čijih se ruku uzdiže sveta žrtva kao miomirisni tamjan (Otk 8, 4).

Darovatelji

Budući da je crkva Corpus Domini zavjetna crkva, u njezinu unutarnjem uređenju sudjelovalo je mnogo dobrotovora. Oltarne freske je poklonio papa Pio XII, freske u svetištu poklonila je Zora Vasić, medaljon sv. Josipa Cottolenga darovala je Milka Trnina, operna pjevačica. Oltar od grčkog mramora darovao je kanonik Stjepan Korenić, ispovjedaonicu biskup Salis-Seewies, željezna vrata nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac.
U novije vrijeme, točnije 1. listopada 1998. podignut je novi euharistijski križ ispred crkve. Križ je podignut na spomen dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku kao i na spomen proglašenja blaženim Alojzija Stepinca. Križ je blagoslovio 18. listopada 1998. mons. Giulio Einaudi, apostolski nuncije u Hrvatskoj. Križ je visok šest metara a načinjen je iz mesinga i bakra na željeznoj konstrukciji. U sredini križa je bijela hostija koja je noću osvijeteljena kao i cijeli križ. Križe je sponzorirala gospođa Zorica Grbavac i štovatelji euharistije iz kapele Corpus Domini.
Za Uskrs 2000. godine postavljen je i novi oltar okrenut prema narodu, koji je poklonio nadbiskup Josip Bozanić.

 

8 .   Iz  Orkužnice o vječnom klanjanju

„ U ovim danima opće kušnje i nevolje ništa nas drugo ne može spasiti nego molitva. I što se više ruku bude dizalo k nebu i revnije molilo, to više se smijemo nadati blagoslovu s neba. A najviše svakako po molitvi pred Onim, koji je rekao – bez mene ne možete ništa učiniti!
Neka euharistijski Spasitelj izlije iz ovog mjesta obilje svetog blagoslova na naš grad Zagreb, čitavu našu nadbiskupiju i čitav naš hrvatski narod!“

Alozije, nadbiskup, v. r.                                                                                                                                                        

U Zagrebu, dne 16. kolovoza 1943. 

http://www.corpusdomini.hbk.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=18&Ite

 

Pozivamo sve zainteresirane za obnovu adoracije u duhu Društva da se prijave Rektoru kapele na adresu :

 

Vlč. Pavao Crnjac, rektor kapele Corpus Domini
Zagreb, Mošćenička 3
tel: +385 1 3695241
e-mail: pavao.crnjac(pri)zg.t-com.hr