Slava Raškaj

poznata hrvatska akvarelistica

Slava Raškaj rođena je u Ozlju, u obitelji općinskog bilježnika Vjekoslava Raškaja i njegove žene Olge. Do svoje sedme godine živjela je s roditeljima, sestrom Paulom i bratom Juricom. Rođena je gluhonijema pa se, zbog nemogućnosti komunikacije s ostalom djecom, povlačila u samoću. Već u ranom djetinjstvu otkrivena je njezina darovitost u slikanju cvijeća.

Od sedme do petnaeste godine života (1885-1893.) živi u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču. Pod utjecajem profesora crtanja, koji je prepoznao njezin talent, usavršava se u crtanju. U svojoj osamnaestoj godini (1895.g.), na nagovor ozaljskog učitelja Ivana Otoića-Muhe, odlazi u Zagreb kako bi pohađala slikarsku školu. Od 1896.g. polazi slikarski tečaj kod slikara Bele Čikoša-Sesie. Slika cijeli niz tamnih mrtvih priroda, gvaširanih akvarela ispunjenih neobičnim predmetima: morsku zvijezdu, srebrnu škrinjicu za nakit, crvenu ružu uz sovu, jastoga uz lepezu.


Žuti pijetao i bijela kokoš

 


Košara s voćem

G. Otoić omogućuje joj otvaranje slikarskog ateljea u bijeloj okrečenoj sobici, nekadašnjoj mrtvačnici (danas Akademija likovne umjetnosti), gdje slika svoje prve akvarele. Vjerojatno je tu nastao i njezin "Autoportret" (1898.g.). Tijekom 1898/9.g. najviše boravi kod kuće, u Ozlju, lutajući prirodom, slikajući pejsaže ispunjene fluidnom atmosferom. Zatvorena u svoj tihi svijet,obdarena velikim talentom,
uspjela je stvoriti svoj vlastiti slikarski izraz te potpuno ovladati tehnikom akvarela.


Ksaver

1898.g. izlaže i na izložbama "Društva hrvatskih umjetnika" u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, te 1899.g.u St. Petersburgu i Moskvi. To će biti početak njenih najplodnijih godina. Slikala je tonske vrednote s istinskim slikarskim duhom.


Kućice u šumarku

 

Oko 1900.g. nastaju njeni najvredniji radovi poput slika: "Stablo u snijegu", "Rano proljeće", "Proljeće u Ozlju", "Zimski pejsaž"... Tada nastaje i nekoliko nezaboravnih slika "Lopoča".

No nakon kratkog vremena javljaju se i prvi znakovi bolesti - otuđenost, potreba za tihim kutcima, samoća, bijeg u prirodu. To se najviše očituje u izboru motiva: stari napušteni mlinovi, kanjon Kupe, ruševine... Godine 1902., zbog napredovanja bolesti i stanja potpune rastrešenosti,a gresivnosti i depresivnosti smještena je u Zavod za umobolne u Stenjevcu.


Ozaljsko groblje

Njen mladi život polako se počeo gasiti i potpuno nestao jednog proljetnog dana ( 1906. g .) nakon teške bolesti. Pokopana je na Stenjevačkom groblju, ali su nedavno njezini ostaci prebačeni u Ozalj, kraj crkve sv.Vida.

  Stari mlin II