Zanimljivosti  


  

  POTKIVANJE JAJA    

 

 Kao što narod voli reći, naše gore list je, Krešimir Gabela, rođen u Ljubini,  nastavnik matematike i fizike, koji je u potrazi za poslom otišao  u Kreševo, gdje i danas živi i radi. Zavolio je Kreševo i okolinu u kojega je ugradio dio sebe. Srodio se sa ljudima, načinom života , tradicijom i svim posebnostima grada.
      Naš Krešo je upoznao jedan od starih Kreševskih zanata – kovački zanat. Kovači su svoje umijeće ispoljili i na jednom osjetljivom, strpljivom i preciznom poslu – POTKIVANJU JAJA. Jaja se potkivaju potkovicama. Mogu se dodati i drugi motivi; grbovi gradova, klubova, stranaka, logo tvrtki i dr. Kreševska tradicija se nastavlja, razvija i usavršava. Suvenir potkovana jaja iz Kreševa mogu se naći na svim kontinentima svijeta.
    Krešo nikada nije zaboravio svoj rodni kraj, a sa posebnim zadovoljstvom izradio je suvenir posvećen obilježavanju 125. obljetnice Župe Čemerno i obilježavanje Blagdana Sv. Ilije na Taračin Dolu.
    Da je Krešo pravi majstor prosudite iz priloženih fotografija.

                                                                                                                                                                                   Š. Pavlović


 

 

 

 

 

 

Više podataka o potkivanju jaja možete naći na stranici: http://bilgab.blog.hr/



Potkovano jaje

Ono jaje potkovano
kovači
što potkivaše ga
stari
to čavle nisu
zakivali u srce
da iskrvari
već potkovom
su ga sretnom
od zla svakoga
branili oni.


TVRTKO, dijak bosanski

  PRVI RADIO PRIJEMNIK U NAŠEM KRAJU

 "ČUDO BOŽIJE "

 

Piše: Marijan Pavlović   

Krajem pedesetih godina prošloga stoljeća, kada je u Višnjicu stigao prvi radio prijemnik, za većinu je to bilo "čudo" nevjerojatno. Pošto tada nije bilo električne energije, naravno ova  ( u tadašnje vrijeme) čarobna kutija radila je pomoću baterija. Pred kućom Joze (Martina) Ćurčić na Višnjičkom brdu, koji je prvi kupio radio,  okupilo se svo selo, a poneki su došli i iz susjednih sela, da vide i čuju kako ta kutija pjeva, priča i svira. Ostalo je mnogo tajnih i javnih pitanja i anegdota o tadašnjem tehničkom "izumu"- radio aparatu, kod onih koji su ga prvi put čuli i vidjeli. Bila je to skromno oblikovana limeno-plastična kutija koja je sa prednje strane imala rebrasto-kockaste metalne otvore (mjesta gdje su smješteni zvučnici) veličine 30-35 cm. dužine i 20-25 cm. visine i 10-15 cm. širine. Na neravnoj gornjoj površini bio je držač (kaiš) i dva točkića različite veličine, jedan za uključenje i isključenje,  a drugi za promjenu stanica i frekvencija. Mijenjanje stanica tada skoro i nije bilo moguće jer je čujnost bila jedino iz Radio Sarajeva, a nešto kasnije i iz Zagreba i Beograda.
         Mnogi su mislili da je spiker koji priča unutra u kutiji, pa su se čudili i pitali kako je mogao tamo stati. Bilo je naravno interesantnih konstatacija i zaključaka, posebno od strane starijih žena, koje su odgovorile da je to neki mali (Bože mi oprosti) vrag kojega su strpali unutra u kutiju. Druge bi opet govorile kako ima tako krupan glas, ako je tako mali. Kada su prvi puta čule  naizmjeničan ženski i muški spikerski glas, uz obično onu uzrečicu " U ime Isusovo sveto", odlazile bi kućama, uz naravno pogrdne riječi za ženskog spikera koji je za njih bio prost i nepošten.
      Mnoga "nagađanja" bila su naravno i sa muzikom, jer se nije vjerovalo da tu može stati više ljudi-svirača sa instrumentima te da oni mogu tako svirati i pjevati. U  ovom slučaju zaključak je bio da je samo jedan u kutiji (onaj mali) a da ostalo donosi vjetar preko brda iz Sarajeva i da je to moguće slušati samo na brdu, pošto je i kuća J. Ćurćića zaista bila na brdu. "Hajde siđi dole u potok kod Žerine kuće,  pa ćeš vidjeti oće li onda svirati i pjevati" govorili bi mnogi, što malo i ima simbolike sa sadašnjom frekvencijom i prijemom.
   Veliko pitanje bilo je kada se igrala utakmica i kada je radio reporter pričao brzo prateći loptu i akcije igrača, kako može tako brzo trčati i pričati, da ne padne ili ne izađe iz kutije, a kada bi spiker rekao : Pao je i prvi zgoditak, obično oni stariji bi odlazili uz zaključak:  "Hajdemo mi kući "- počelo je i padanje i to su "vražija -posla". Oni malo obrazovaniji i intelegentniji ili pak veći probisvjeti aludirajući na TV,  govorili su da ima napravljeno još nešto novo da možeš i vidjeti onoga što priča ili pjeva, što im većina nije vjerovala uz konstataciju upućenu pojedincima: Ti,  ama baš sve znaš ?  Sad ćeš reći da se i Bog može ćuti i vidjeti- bježi od vražija posla i ćuda!!!  Naredni kupac radio aparata bio je Sreto Ilić, a nešto kasnije gotovo i nije bilo kuće bez radia, a skorim dolaskom struje stigli su u selo i televizori.
 

                           "ŠAPĆO"  IZ LJUBINE

       Vraćajući se sa sajma tehnike iz Beograda tadašnji željezničar Božo Ivanić (besplatna karta) l958.godine,    donio je prvi radio prijemnik u Ljubinu. Bio je to onaj kome je bila potrebna velika i duga antena radi prijema. Pošto se slabo čuo izgledalo je da spiker šapuće, pa su mu prvi Ljubinski slušatelji dali ime "ŠAPĆO". Te godine je u Švedskoj bilo svjetsko prvenstvo u nogometu, kada je počela slava velikog igrača PELEA,  pa su ljubitelji nogometa u Ljubini morali postaviti dugu bakrenu žicu i spojiti je sa jednom bukvom na Dubravi (mali Gaj ) da bi "šapćo" pojačao svoj glas. Tada su to bili Mato Jozić -Z-, Josip Jozić Lukin, Ivo , Franjo i Marko Ivanić i drugi koji su dolazili u Luku kod Bože Ivanića da čuju kakve će vijesti donijeti Šapćo, odnosno kako igra slavni PELE, kao i druge vijesti i informacije.
                          
 
           Sudeći po onoj narodnoj / Sve što nastane i dođe - nestane i prođe /, tako je i sada kada tehnički izumi osvajaju ne samo zemlju nego i svemir i druge planete, radio i  o televizija su skoro i nestali a i da nisu, nažalost,  nestalo je sela Višnjice,  Ljubina se jos drži, i ako i sada postoje "ŠAPĆO" i "ČUDO BOŽIJE" ne bi imali kome svirati ili pjevati, jer su preživjeli mještani ovih krajeva kasnije i radili na radio  i TV  stanicama,   a sada su raštrkani po cijeloj kugli zemaljskoj,  mada nikada neće zaboraviti čudo i šapću.
       


                                              NAŠE ŽRTVE


Našim krajem ”harale” su brojne kuge. Prve u vidu bolesti koje su odnijele mnogobrojne živote i neke druge, koje su, takođe, odnijele mnoge živote. One prve „harale“ su  1506-e, 1647-e, 1783-1784, 1813-1815 godine. Pojedina naselja su jednostavno nestala i obrasla  u šumu.
Zabilježeno je da je u Koritima nestalo za vrijeme kuge muslimanskog sela Dočevića. U susjednim Solakovićima su prije kuge obrađivana i brda koja su sada pod šumom. Višnjica je takođe stradala; pored mnogo katolika, tada su izumrli svi muslimani. Prije kuge, s Tisovika bi išlo po 18 momaka petkom džamiji u Misoču, a katolici Matići su tada ukopali 17 čeljadi.
Godine 1697. dogodila se velika posljednja provala Austrijanaca u Bosnu. Princ Eugen Savojski prodro je sa svojom vojskom sve do Sarajeva, popalio ga i oplijenio kao i mnoga druga mjesta pored Bosne i odveo mnogo roblje. Povlačeći se iz Bosne sa sobom je poveo i mnogobrojne katolike iz okoline Bosne, naročito iz visočke okoline. Nije isključeno da medju njima nije bilo i mještana naših sela.
Poslije seobe pod Savojskim katolika je ostalo samo nešto malo u okolini sutješkog samostana i ta su sela činila po jednu župu, te nekoliko redova u sjeveroistočnom dijelu predjela, u naseljima Višnjici, Kopošićima i Solakovićima i u nekoliko susjednih sarajevskih i vareških sela.

    Onda je došao prvi,  a za njim i drugi svjetski rat. Mnogi naši mještani bili su mobilizirani; izbora nije puno ni bilo: neki su završili u domobranima, neki u ustašama, neki u partizanima, neki na ruskom frontu, neki u Jasenovcu, neki su prošli ”križni put”, ali samo  do Bleiburga i nisu se vratili, neke je ”osudila” OZNA, neke bivše komisije i komšije… Na našem području dogodilo se tokom drugog svjetskog rata više zločina, progona, paljevina i pljački nad nenaoružanim Hrvatima i Muslimanima, uglavnom civilima. Zločine su činili četnici  - partizani - "ustanici" predvođeni Savom Derikonjom i Ristom Radićem. Evo nekoliko primjera, koji ilustriraju ta tragična zbivanja:

- 09.  septembra 1941. , u blizini sela Kožlje, "Ustanici" iz "Crnovrške čete" iz Grabljive njive ubili su pet civila, mještana Kožljeg i Milatovića, ali je zločin prikazan kao "likvidacija ustaško-domobranske izvidnice". Ubijeni su: Mato Milanović Matić i Stjepan Pepo, Anto Ilić, Ilija Lukić i Bartula Stjepan

- U decembru 1941. godine na Taračin Do dolazi grupa "ustanika" iz "Crnovrškog bataljona", jačine čete, i smješta se u župnu zgradu pored katoličke crkve, s ciljem da ostvari kontakt s mještanima, uključujući u svoje redove dobrovoljce iz ovog kraja, i tu uspostavi "ustaničko" uporište i prevlast nad utjecajem struktura NDH. Poslije višednevnog boravka i ostvarenih početnih kontakata sa narodom, za njihovo prisustvo saznalo je i ustaško-domobransko zapovjedništvo u Ilijašu i Semizovcu, te na Taračin Do uputilo postrojbu koja ih je noću iznenada napala i, uz obostrane gubitke, potisla sa Taračin Dola. Mada u tom napadu nije učestvovao niko od mještana Taračin Dola i okolice, "ustanici" su se sutradan vratili i krenuli u pljačku i osvetu. Postrojba ustaša i domobrana vratila se odakle je i došla, ostavljajući mještane na milost i nemilost četnicima. U Višnjici su tada uhapšeni, odvedeni u Srednje i pobijeni: Anto Tunja, Avgustin Gustonja i Ilija Pavlović, Pero, Marijan i Petar Pranjić, Tadija Ćurčić, Šimo Gazdić-Ilić i Žero Salko. Mada ništa nisu imali sa akcijom, stravično su mučeni, "osuđeni" od strane "suda" i pobijeni. Krvnici su tom prilikom temeljito i opljčkali Taračin Do i okolicu. Posmrtni ostaci su im pedesetih godina prenešeni u Kruško groblje.

 - četnici sa Crnog Vrha kod Vogošće u martu 1942. godine odveli su iz Solakovića trojicu civila: Ivu, Karla i Matu Barić i pobili ih. 

 - Četnička patrola je u aprilu 1943. godine na ulazu u Vogošću presrela jednu grupu civila sa Taračin Dola, koji su gonili drva u Sarajevo, te ih opljačkali, a domaćicu Filku Pranjić iz Višnjice, nakon strašnog mučenja, i dječaka Ivana Babića sa Konovika zaklali!

 - U Kopošićima su dolazili u pljačku i ranili suprugu Joze Ilić, a u februaru 1944. godine su ubili Marijana Ilića Marića.

Krajem rata i župne su matice bile na ”provjeri”, da se vidi koji su razlozi o  smrti pojedinih osoba upisani, pojedinci su od straha i bojazni mijenjali identitet i selili…Neki su nestajali… U toku,  a i po završetku II. svjetskog rata veliki broj ljudi s našeg kraja je nestao u zbijegovima, "susjedi" su ubijali bez milosti, a i  preobučeni  "partizani" su vršili odmazdu i mnogi su ubijeni bez presude. Mnogima se još uvijek ne zna za grob. Sve donedavno nije se ni smjelo govoriti o ovim ”grijesima” pobjedničke vojske i one poražene koja je izvršila pokolj u našem kraju. Tako je to kad pobjednici pišu povijest. Nezvanični izvori govore o više od 200 žrtava sa našeg kraja.

   Popisu poginulih i nestalih treba dodati i mnoge koji su izgubili zdravlje i život po ”dobrovoljnim radnim akcijama ” i rudnicima u par poratnih godina, te one poginule u posljednjem ratu. Popis poginulih i nestalih Čemernjaka (mještana župe Čemerno) nije upotpunjen i pitanje je da li će ikada biti. Naš žrtvoslov vjerojatno nikada dovoljno potpun i iskren neće ni biti urađen kako zbog nedostatka materijala, interesa i živih svjedoka... Bilo, ne ponovilo se...

  Da bi se došlo do određenih i približno točnih saznanja o prošlim događajima iz povijesti jednog sela, grada ili regiona, koriste se brojni povijesni dokazi (pisani povijesni izvori, materijalni spomenici kulture i usmena predaja), od kojih su, posebno za XIX i XX vijek, od izuzetne pomoći putopisne bilješke i zapisi brojnih putopisaca koji su od druge polovine XV vijeka do danas prolazili Bosnom i Hercegovinom. Potrebno je posvetiti odgovarajuću pažnju, odnosno koristiti sve ono što je relevantno iz brojnih putopisnih bilješki ili zapisa koji su nastali posredno, neposredno ili namjenski. Zapisa o našem kraju je vrlo malo, izuzev onih u arkivama i bezbjedonosno-političkim procjenama...

 

Sjećanje uz činjenice i poštovanje

Ubijeni i nestali Hrvati Bosne i Hercegovine 1991-1995


         Franjevački medijski centar Svjetlo riječi objavio je posebni broj revije s temom Ubijeni i nestali Hrvati Bosne i Hercegovine 1991-1995. Objavljen je popis 7.762 osobe hrvatske nacionalnosti s osnovnim podacima (prezime /ime oca/ ime, općina stanovanja, datum i mjesto rođenja, datum i mjesto stradanja te status stradale osobe) koje je prikupio i Svjetlu riječi za objavljivanje ustupio Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva.
U uvodniku ovom broju urednik piše kako se ovim brojem „želi vratiti 'ušutkano' pitanje 'smisla' rata kao poništavanja ne samo ideje čovjeka i čovječanstva nego posve konkretnog čovjeka s imenom i prezimenom“ a objavljivanjem imena ubijenih i nestalih Hrvata „želi se također izmaknuti poluodgovorima, paušalnim ciničnim opravdanjima kako je to zato što je bio rat. Želi se spriječiti da se ljudi još jednom mirno i samorazumljivo žrtvuju za nejasne ciljeve, na nekom oltaru mitske domovine koju su im moćni nacrtali da sanjaju po principu čistoće teritorija i dominacije nad drugima“.

U reviji je objavljeno i 32 grafikona iz kojih se može iščitati status stradalih, stradali po mjesecima i godinama, starosnoj i spolnoj strukturi, stradali u pojedinim regijama kao i po vojnoj strukturi. Također je donesena i tabela stradalih po regijama i općinama. Ovaj posebni broj Svjetla riječi jest dar čitateljima. Svjesni osjetljivosti posla Uredništvo Svjetla riječi i Istraživačko dokumentacioni centar pozivaju čitatelje da se jave kako bi se otklonili eventualni nedostaci i propusti u prikupljanju podataka.

      Prema ovim objavljenim podacima, od 7.762 stradala Hrvata od '91.-'95. godine, nalazi se i 11 poginulih  ilijaških Hrvata. Od tog broja ubijeno je 4 civila i 7 vojnika što za vrijeme rata na području Ilijaša što na drugim ratištima širom BiH. U Brezi je stradalo 6 Hrvata (2 civila i 4 vojnika), u Vogošći 11 (civila 8 i 3 vojnika), a u Visokom 6 civila i 7 vojnika - Hrvata.

 

Kao žrtve rata – civili registrirani su:

 

 1.   Barić (Stjepan) Mato, iz Nasića teško ranjen u vlastitoj kući od gelera granate 15.02. 1993. godine i nekoliko dana poslije umro u Zenici od posljedica  ranjavanja.

 2.    Barić (Juro) Mijo, stanovao na Ilidži, rođen 1940. godine u Ilijašu. Stradao na Ilidži 1992. godine.

 3.    Barić (Juro) Pero, rođen 1929. godine u Ilijašu, stradao 1991. godine Visokom.

 4.    Bartula Jozo, iz Podlugova (porijeklom iz Višnjice), kao civil ubijen u Kiseljaku 1993. godine od strane pripadnika ARBiH.

 5.   Bartula Stjepan, iz Stupa, teško ranjen nesretnim slučajem iz vatrenog oružja u vlastitoj kući 01.06. 1992. godine, evakuiran u Beograd, gdje je i umro.
 6.  Bilić Ilija, iz Kamenica (Poriječ) preminuo 24.01. 1993. godine u selu Krivače, od granate ispaljene sa položaja VRS-a.
 7.  Ivanić (Marko) Ljubica, iz Ulištovića, rođena 1935. godine u Ilijašu, a stradala 15.2. 1993. godine u Nasićima od gelera granate ispaljene sa položaja VRS-a.

 8.   Ivanić ( Janja ) Marko, iz Ulištovića, rođen 1948. godine, a stradao 1992. godine u Ilijašu. U drugoj polovici 1992. godine odveli ga pripadnici VRS-a iz Srednjeg na Bijambare i ubili.

 9.   Ivanić (Mate) Vjekoslav, stradao  u Varešu 02.11. 1993. godine.
 10.   Kapetanović-Barić (Juro) Ana, iz Vogošće, rodom iz Solakovića, ubili je pripadnici VRS-a u stanu u Vogošći 1995. godine.
 11.  Perić Mato iz Vogošće/Gore, ubijen u radnoj jedinici VRS-a na području Vogošće.
 12. Petrović (Stjepan) Zdravko, rođen 28.02. 1966, kao civil zarobljen  1993.  godine. Svirepo su ga usmrtili pripadnici VRS-a  pod komandom Rajka Jankovića iz Semizovca, na području između Konovika i Kamenica. Posmrtni ostaci pronađeni 1995. i 96. pokopani na Kamenicama 1996. godine.
 13. Pranjić Stjepan, iz Vogošće-Gora, tokom rata nestao u Vogošći, posmrtni ostaci pronadjeni 2006. godine u masovnoj grobnici na Ilidži.


Kao vojnici stradali su:


1.    Barić (Pero) Kruno, sa Kamenica, nastradao 1991. g. u dejstvima JNA kod Dubrovnika.
2.   Ćurčić (Ilije) Andrija, rođen u Višnjici, poginuo u 4/1992. godine u Hrvatskoj.
3.   Đogo (Ivan) Anto, rođen 03.06. 1964. godine u Ilijašu, a poginuo 06.07. 1993. u Kiseljaku.
4.   Ilić (Anto) Valerin, rođen 12.07. 1972. godine u Sarajevu – Vogošća, poginuo 19.06. 1993. u Kiseljaku.
5.   Ilić (Pere) Drago, sa prebivalištem u Varešu, rođen 10.09. 1962,   a stradao 22.12. 1993. godine u Ilijašu.
6.   Ivanić (Pero) Silvio, rođen 18.6. 1972. godine u Sarajevu – Centar, poginuo 04.08. 1992. na Ilidži.
7.   Ivić  (Ivo) Slađan,  iz Nasića, rođen 09.03. 1969. godine, a stradao  02. 11. 1993. godine u Varešu.     
8.   Jozić Mijo zv.  Djibra,  rodjen 1944  u Ljubini (Osoje), živio u Vogošći, gdje je i nastradao 1993 godine.
9.    Knežević (Ilija) Vinko, rođen 21.10. 1935. godine u Vogošći (Krivače), nastradao u Kaknju 11. 06. 1993. godine.
10.  Martinović (Pero) Drago, rođen 1955 (’), poginuo 01.06. 1994. godine.
11.  Matić (Ivana) Pero, općina stanovanja Breza, rođen 10.01. 1949. godine u Nasićima (Breza), poginuo  16.10. 1994. godine na Nišićima.
12. Mijatović (Mato) Slavko, iz Tisovika, pripadnik HVO-a, poginuo u Kiseljaku 1993. godine.

13. Vidaković (Srećko) Radoje, rođen 05. 01. 1958. godine, općina stanovanja Čapljina, stradao u Mostaru 13. 07. 1993. godine.

 14. Vidaković (Vladimir) Velimir, iz Stupa, pripadnik ratne policije Ilijaš, poginuo 1992. godine.

15. Zečević (Vinka) Stanko, stanovao u Sarajevu, rođen 02.08. 1961, a stradao 1991. godine u Sarajevu.
 


Svjetlost vječna svijetlila njima!

 

SAOBRAĆAJNE  NESREĆE

Piše: Marijan Pavlović

  
        Mnogi župljani župe Čemerno svoje živote izgubili su u saobraćaju,  kao vozači, suvozači, pješaci ili biciklisti. To je svakako tragedija,  a još je veća kada se ima u vidu da su to u većini, bile mlade osobe  pred kojima je bio život i budućnost puna izazova. Služeći se sjećanjima, pokušali smo prikupiti  informacije o tim nesrećama,  odnosno izgubljenim životima naših župljana. Iako znamo da je njihovim obiteljima i familijama najteže i da ih nikada neće zaboraviti, svi mi žalimo što smo izgubili  prije sve drage i dobre ljude - župljane Taračin Dola i njegove šire okoline.  

JAGODA i ŽELJKO MATIĆ, sestra i brat sa Grabovika, kod Taračin Dola, poginuli su 24. marta l990 godine, na pružnom prelazu Alića rampa u Ilijašu, kada je na automobil u kome su se nalazili naletio voz. Na istom pružnom prelazu  poginula je i ANA (Pere) MARTINOVIĆ, sa Taračin Dola, kada je voz naletio na autobus u kojem je Ana bila.
 
     JELA i MIJO  IVIĆ, bračni par iz Nasića, poginuli su  pri povratku iz Njemačke u strahovitom sudaru u kome je njihov automobil skoro potpuno uništen. Njihov sin Darko,  tada beba, koji je sa njima bio  u autu,  igrom sudbine ili Božijim darom,  doživio je lakše povrede i preživio.
 
    VINKO (Mate) ZEČEVIć, sa Kruga,  poginuo je  nakon katastrofalnog saobraćajnog udesa, početkom 70-tih godina prošlog stoljeća kod Donjeg Vakufa. Pri povratku iz Njemačke, on je kao suvozač poginuo, a Niko Ilić i Ankica Zečević su tada teško povrijeđeni.
 
    MIROSLAV (Mate) ILIć, zvani MIRE iz Višnjice  je takođe brzu voznju platio životom. On je poginuo u Švedskoj.

    BARIĆ (Mate) DANKO, sa Dučevaca, poginuo je kao suvozač u fordu njemačke registracije. Ovaj udes desio se na oštroj krivini, kod Lukića kuća u Srednjem,  70-tih godina.
   

  JOZO (Mije) Zečević, sa Kruga, poginuo je 1992. godine u Zagrebu u sudaru prilikom povratka iz Njemačke.
 
    JOZO (Bare) Barić, sa Dučevaca, poginuo je u saobraćajnoj nesreći, koja se dogodila između Visokog i Kaknja, na auto - putu, vozeći svog fiata 1300.Prije udesa Jozo je živio u Sarajevu.
 
    MARIJAN (Stjepana) Pranjić, iz Višnjice, prema raspoloživim informacija, poginuo kao biciklista u Švedskoj, kao i MARKO Ćurčić iz Ilijaša, koji je kao biciklista nastradao u Njemačkoj 93-94 godine. Rodjen je u Višnjici,  a živio u Ilijašu.
 
   JOZO  Barić, zvani JOZE iz Solakovića, takođe je tragično izgubio svoj život. Naime,  on je sa komšijom prevozio neki tovar na traktoru, koji se tom prilikom prevrnuo i usmrtio ga.  

 MIJO (ILJETA) Ilić, sa Vlasenica - Solakovići, poginuo u Visokom od udara kamiona.
  

JOZO (Ivice) Jozić, zvani Zoljo, poginuo 1969 godine u blizini Semizovca, gdje je živio. Po raspoloživim informacijama,  udarilo ga je auto.
 
ILIJA (Ivice) Ćurčić, iz Višnjice, poginuo kao pješak-biciklista, od udara kamiona, na području Republike Srpske, gdje je i sahranjen.
 
BONO (Joze) Ilić, iz Višnjice poginuo u Njemačkoj, po pretpostavkama u saobraćajnom udesu, iako njegova pogibija nikad nije do kraja rasvijetljena.
 
     Bešlja   (ime nepoznato),sa Korita, poginuo 70-tih godina, kada je sa svojim  fićom udario u podvožnjak na mjestu gdje se rječica Povoča uliva u Ljubinu.
 
     Bešlija (ime nepoznato) sa Korita, poginuo, prilikom prevrtanja kamiona (prage), koji je prevozio radnike za Željezaru Ilijaš. Nismo sigurni da li je pragom upravljao vozač Mahmut Kapidjić ili Milovan Marinković iz Ilijaša, ali sigurni smo da se ova nesreća desila u blizini Semizovca i da je tada,  nekih 60-tih godina, nekoliko radnika sa naših krajeva bilo teže i lakše povrijeđeno.
 
 
 
                                                                   OBITELJSKE  TRAGEDIJE…
         

          Stara poslovica kaže da "smrt je bliža nego jaka za vratom", a ni najsavršenija statistika ne može se pohvaliti da je obuhvatila sve načine i vrste umiranja, pogibije, ubitstva ili  samoubitstva.To nam nije cilj istraživati, nego ćemo u nekoliko primjera pokušati prikazati kako ljudske sudbine mogu biti  crne i okrutne.
 

Ćurčići iz Višnjice 
  

   Nekad je to bila veoma složna i cijenjena seoska obitelj: otac Ivica, majka Anđa i djeca: Ilija, Marijan, Danica i Anto. Neposredno pred rat Anđa je umrla u Višnjici i po običaju i redu sahranjena na groblju u Taračin Dolu. Ivica je u toku rata umro u izbjeglištvu  u Hrvatskoj i sahranjen je u Novoj Gradiški. Neposredno poslije rata Ilija je poginuo u Republici Srpskoj, gdje je i sahranjen. Početkom 80-tih godina Marijan je nestao, sa adresom posljednjeg prebivališta u Njemačkoj i više se nikada o njemu nisu pojavili nikakvi tragovi, bez obzira na dugotrajnu upornu istragu, kako njemačke policije, tako i njegove obitelji. Gradeći obiteljsku kuću u Korenici (HR), najmlađi Anto,  pao je sa skele i poginuo. Sahranjen je u Korenici.
 
       Zanimljiv podatak, takođe za statističare je i taj da su tri (izuzimajući autora ovog teksta), MARIJANA sa naših krajeva stradala od naleta vozova na različitim mjestima i prugama. Nebitno da li je to bila njihova želja ili ne, neumitna je istina da njih više nema među živima.

       MARIJAN (Jozukince) Pranjić, iz Višnjice poginuo na pruzi kod Dabravina, od udara voza koji prometuje na relaciji Vareš -Podlugovi. Bio je  oženjen, ali nije imao djece.
       MARIJAN ( Paškin ) Mijatović iz Tisovika, život je izgubio od udara voza na relaciji Sarajevo -Beograd, na pruzi nedaleko od Željezare u Ilijašu.
        MARIJAN (Ilije ) Pavlović, iz Višnjice, poginuo je na pruzi Semizovac - Reljevo, od udara voza koji je saobraćao na liniji Sarajevo -Zenica.
 

        Tragično su svoj mladi život okončala i braća ZVONKO i MATO Mijatović od oca Ilije -  Borca sa Vlašića, koji su u veoma kratkom periodu pronađeni mrtvi na skoro istom mjestu, na autobuskoj stanici u Ilijašu. Oni su u ranim jutarnjim satima, navodno promrzli, bez vidljivih tragova nasilja, pronađeni na klupama ispred autobuske stanice u Ilijašu. Slučaj veoma interesantan, jer je vrijeme njihove smrti bilo različito, a  istraga o njihovoj smrti ostala je nedovršena.
 
       Godine 1980 u svojoj kući u Višnjici stradao je Ivica Čurčić, popularni ĆAKIJA. On je  izgorio u požaru, koji je u kasnim noćnim satima zahvatio i progutao njegovu kuću. Samački život, neispavanost, poneka čašica više, te  nezaobilazna cigareta, uz blagi plamen svijeće kraj drvenog kreveta, bili su predznaci moguće tragedije. Ranije su pojedinci i susjedi Ćakiji sretali pažnju na tu mogućnost,  za što on nije puno mario. Po dolasku prvih spasilaca i ilijaške policije,  u jutarnjim satima, sve je bilo  kasno i mogla se samo konstatirati surova smrt.
 
     Na jednoj svadbi - sijelu u Višnjici, od nesmotreno ispaljenog metka iz pištolja smrtno je stradao nedužni mladić JOSIP IVIĆ,  sin Jage i Bosne Ivića iz Nasića. 

Velika tragedija zadesila je i obitelj Pavlović iz Višnjice: ubojstvo ili samoubojstvo, počinjeno  na ZORANU  (Marijana ) Pavlović, zvanom ZOKA iz Višnjice, koji je pronađen mrtav u svom automobilu 15. maja 2007. godine u Misoči kod Ilijaša.Nešto ranije,  u Njujorku je misteriozno  nastradao i njegov brat Zdravko, koga je, po dostupnim informacijama,  pregazio kamion. Ne tako davno,  umro je i njihov brat ĆIRO, a nastradao je i sin njihove sestre Ruže,  u Švedskoj.

ILIJA Lukić (Verkin) iz Ljubine, ubijen je u Sarajevu pod nikad utvrđenim okolnostima. Po svjedočenjima njegove obitelji, nakon dobitka novca od igre na sreću, bio je na ulici sačekan, pretučen i usmrćen.Iako je sudski proces vođen dugo godina, prave ubice nisu otkrivene.
 
    Oduvijek su sijela, teferiči i razna sastajališta više ljudi i neljudi bila mjesta gdje prvo dođe do neslaganja u mišljenju, nesporazuma, svađe, rasprave,  te do  tuče, pa č ak i ubitstva. Obično u velikom strahu, često u samoodbrani, brzo se povuče obarač pištolja, koji prouzrokuje kasnije posljedice.Tako je bilo i na Derneku, na Čemerskoj planini davnih 60-tih godina, minulog stoljeća, kada je obarač povukao Dragutin Okiljević,  tada nastavnik u školi na Koritima, a smrtno stradao Vlado Četković iz Radnje kod Vareša. Tragična sudbina zadesila je Dragu Babić, koji je 80-tih godina, nastradao od očeve ruke, koji je prije nekoliko godina ubio svoju nevjenčanu suprugu Filku. Anu Bilić – Ivanić,  aprila 2007. godine,  u dubrovačkom naselju Grude,  ubio je rođeni brat.

    U kotlu visoke peći u Željezari u Ilijašu svoj život završio je  Mehmed Tabaković iz Solakovića. Njegova smrt nikada nije do kraja rasvijetljena,  a rezultati dostupne istrage govore o nesmotrenosti i pospanosti, koji su doveli do pada u užarenu peć.
 

 Veze s Varešom (I)


                                       BABIN DOL, kod Vareša

     To je dol koji se nalazi na desnoj, mirskoj strani Male rijeke, odnosno na polovini puta kad se silazi s Mira u Malu rijeku niz Komin. Dol je s lijeve strane puta i spušta se veoma strmo u pravcu Male rijeke, a ime je dobio po jednoj ženi, rodom od Čemerna, udatoj na Mir za Ivaru. Ivara je, po kazivanju, bio vrlo strog, te kao takav i knez – starješina sela, pa nije dopuštao svojoj ženi da bez njega i njegova znanja posjećuje roditelje i rodbinu u svom rodnom mjestu. Jednom prilikom, kad je Ivara otišao u Korovine dotjerati drva na konju, njegova je žena bez njegova znanja i odobrenja pošla u posjet svojim roditeljima, niz Komin u pravcu male rijeke, naravno pješice. Kad je on došao kući i saznao da mu je žena ”pobjegla”, odmah je krenuo istim putem da je stigne i vrati. Čim ju je stigao, a to je bilo ispod Komina na početku jednog vrlo strmog dola, bez razmišljanja ju je zadavio tkanicom (tanki tkaneni vuneni pojas kojim su se umjesto kaiša vezale čakšire da ne spadaju) i obaljao niz dol, u pravcu Male rijeke. Nakon toga, vratio se u selo i o tome nikome ništa nije pričao. 

     No, kako se njegova žena dugo nije vraćala u selo, a i od Čemerna je dopro glas da tamo nije došla, mnogi su je počeli tražiti, i Mirjani i Čemerljaci, po predjelima kroz koje vodi put za Čemerno. Kad su gotovo svi odustali od traženja, jednog su je dana slučajno pronašli čobani, jer su se ovce malo duže zadržale pod nekim drvetom. Čobanima je to bilo vrlo čudno i kad su prišli bliže, na svoje veliko zaprepaštenje i čudjenje, pronašli su njezino tijelo. Ono što je zadržalo ovce, bili su tzv. kolači paprenjaci (to su potpuno suhi kolači s medom, pečeni na posebnom kalupu) za koje su se ovce otimale. 

     Slučaj je prijavljen žandarmima koji su Ivaru uhvatili te ”pritegli”, nakon čega je on sve detaljno priznao. Žandari su ga svezali i odveli na mjesto dogadjaja, tukući ga svo vrijeme ”da je selom odjekivala jeka od udaraca i plača”. Nakon toga, on je odveden u zatvor u Zenicu odakle se više nikada nije vratio. U zatvoru je i umro, a sve vrijeme tamnovanja nitko ga nije mogao posjecćvati jer su mu posjeti bili zabranjeni. Poslije ovog dogadjaja, dol u kome je pronadjena nesretna žena, nazvan je Babin dol, jer su i nju svi u selu zvali ”baba”.

 Iz knjige Mladena Radoša ”Selo Mir – Vareš", Vareš 2000. str. 14 i 15.

                            

                                         Stare kuće

                                 

 Nije sigurno da li još uvijek postoji jedna stara kuća, primjer naše graditeljske baštine i prepoznatljive prošlosti..
  Gradilo se tako da se gradila kamena magaza nasred uzbrdice, gledalo se da se japija usiječe u siječnju ili prije mladog mjeseca da je crvi ne izjedu, cijepala se šindra i kadio kreč. Naši su preci sami gradili svoje kuće, izrađivali dijelove pokućstva. namještaja, posuđe za pripremanje hrane, donošenje vode sa izvora (breme), pečenje rakije... Kuće su gradili samouki narodni neimari, a sve prema svojim potrebama i mogućnostima. Stanište, odnosno kuća i okućnica postavljani su na pažljivo odabranim mjestima, na padinama i visovima brežuljaka. Vodilo se računa da budu dobro osunčani.

 Karakteristike tadašnje gradnje bile su i tršav šindrin krov, bijelo okrečen zid, grafitna cokla, ponjavica ispred   svježe ofarbana praga, malvata u prozoru, gradnja u ”dizmu”, jorgovan i đurđin u cvijetnjaku slika su koja se negdje u zapećku mozga nosi sa sobom…
   A onda je je stigao nehat, novi životni trendovi i na kraju rat i uništio gotovo sve tragove naše prošlosti.

    U pogledu kulture stanovanja neki su strani autori prilkom posjete Bosni i Hercegovini bili iznenađeni siromaštvom i standardima stanovanja koji su vladali među siromašnijim stanovništvom. Izvjesni M. de B. 1876. ovako opisuje unutrašnjost kuće: “Unutrašnjost tih siromašnih stanova sastoji se od jedne prostorije, koja umjesto poda ima nabijenu zemlju. Na zidovima od suhog kamena, bez reda je obješeno nekoliko prnja ili kuhinjskog posuđa. Čitava obitelj – ljudi, žene i djeca – stanuju skupa, često zajedno sa stokom koju posjeduje. Da bi spravili jela i ogrijali se zimi, nalože na sredini prostorije veliku vatru, čiji dim izlazi kroz širok otvor na vrhu krova. Ništa ne može dati predstavu o siromaštvu velike većine kršćanske raje u Turskoj; ona živi kao što žive divlje životinje: cijeđena, mučena, paćena; doista za nju je najčešće smrt prije oslobođenje nego nesreća”1. 

    Dok je u Hercegovini kamen bio dominantan građevinski materijal za podizanje kuća, u Bosni je to bilo drvo, te su se njime gradile solidne brvnare i druga primitivna obitavališta. Istraživanja pokazuju da su kuće u Bosni građene kao brvnare, pletare i u drvenoj skeletnoj konstrukciji. Brvnara, koja je dobila ime po građi zidnog platna od vodoravno položenih brvana na uglovima zgrade spojenih pomoću zasjeka, izdvajala se po tome što je u to vrijeme bila najprilagođeniji, najmarkantniji i najbrojniji tip kuće u šumom obraslim oblastima. Temelj se gradio od kamena a ostatak, uključujući i krov, od drveta. Kako se vještina gradnje razvijala, tako se i oblik kuće, kako po eksterijeru tako i po interijeru,  kreirao prema shvaćanjima, potrebama i mogućnostima.
     Koristila su se debla omorike, smrče, bora, jele, hrasta i bukve.

     

 Osim korpusa od vodoravno položenih brvana, oblika oblice, poluoblice ili grede četvrtasta poprečnog presjeka, naše kuće iz tog perioda, od kojih su se mnoge sačuvale sve do 70-ih godina prošlog stoljeća, karakterizirali su visok i strm četveroslivan daščani krov, dvoprostorna struktura u kojoj je prostorija s otvorenim ognjištem, kuća, prostranija i značajnija od sobe, te dvoja nasuprot ulazna vrata kao jedini otvori u zidnom platnu prostorije s otvorenim ognjištem. Osnova joj je imala oblik izdušenog pravokutnika čija je prosječna dužina iznosila 7 do 10 metara, a širina 3 do 6 metara. Uglavnom su zbog konstitucije terena u našem kraju građene s podrumskom prostorijom pod jednim dijelom prizemlja odnosno sobom. Markatnom ju je činio krov koji je visinom nadilazio zidno platno, u čija su krila bile složene cijepane daščice u sedam, osam ili više vodoravnih redova. Daščice – šindra su se pravile cijepanjem jelovih ćutuka što bliže odenjku i sa što manje grana (vrži). Na Vijencu i pod Vijencom rasle su vitke i debele jele i omorike od kojih se cijepala šindra - podlačak.  Na svakoj kući  su bili specifično oblikovani otvori u daščanom  pokrovu za izlaz dima. Jedan se zvao komin i otvarao se i zatvarao pomoću dužeg jelovog srga  zvanog kominjača, a drugi badža koji je stalno bio otvoren.  Ovaj otvor je bio kos i okrenut prema dolje (za razliku od komina) i pravljen je nasuprot kominu. Naše kuće  bile su prepoznatljive i po tome što su imale  drveni ili metalni križ pričvšćen na kraju sljemena, okrenut prema nebu. Prostor između tesanih greda popunjavao se isprepletenim grabovim i ljeskovim granama koje su se potom premazivale ilovačom pomiješanom s pozderom i kravljom balegom (dok se nije počeo upotrebljavati kreč) da bi bilo toplije i zidovi ravniji. Ova smjesa je stalno otpadala, te bi se u zidovima pojavljivale šupljine, te je premazivanje trebalo obavljati gotovo svakog tjedna. Na kraju su se zidovi krečili radi boljeg izgleda, ali i radi zaštite drveta od štetočina.

                                       Podrum – magaza

   Ovisno o tome da li kuća građena na ravnom ili okomitom terenu, građen je i podrum – magaza. U našem kraju gotovo sve stare kuće su imale magazu.  To je dio kuće, koji se gradio  isključivo od kamena kojeg je bilo nakon kopanja temelja i "miljća" ili "milaća" ili se kamen dopremao iz određenog mjesta uz pomoć volovskih ili konjskih zaprega. Za vezivanje kamena upotrebljavala se zemlja ilovača. Zidovi su bili debeli i do pola metra. Neki su bili goli,  a zavisno od kvalitete kamena i umiječa majstora,   neki su «maltani» ilovačom ili pijeskom iz Nabožića, Krnjevca...Neki su krečeni krečem ili  «zemljom u boji» sa Orozovih njiva u Nabožiću, Vijencu...Magaza je imala jedna vrata i jedan mali prozor a nije bila podpođena, tako da je pod bio uglavnom od nabijene zemlje ili od naslaganog kamena.
U svakoj magazi je kopan rov u zemlji, gdje je preko zime držan krompir ili repa kako bi se sačuvali od smrzavanja ili za proljetnu sjetvu. Oni bi se pokrili slamom, paprati ili starom odjećom, a nerijetko i jelovim daskama. Pojedinci su ovakve rovove gradili odvojeno od kuće.
U magazama se čuvalo brašno u posebnim drvenim sanducima s poklopcem. Tu su bile i kace – velike drvene posude od hrasta ili jele, zapremine i do nekoliko kubnih metara u kojima su se kiselile šljive za rakiju, te kruške (za pripremu turšije) i kiseli kupus. Tu su bila i drvena (hrastova) burad za rakiju, a u magazi su se ostavljale i naćve u kojima se mijesilo brašno za kruh (to je pliće korito od komada bukovog drveta iskopano sjekirom zvanom tesla), a ostavljale su se i kose za košenje trave(prateći pribor; kov, vodijer, belegije), alatke za kupljenje sijena (vile i grablje), te strojevi (stanovi) za tkanje ponjava, ćilima, te drveni  strojevi za obradu konoplje i lana, kao što su stupa, trlica, preslica, zuber...


                                               Ognjište, soba

 

     Nad magazom se gradio obično duplo veći dio kuće koji je bio podijeljen u nekoliko dijelova. U najvećem dijelu kuće, iznad podruma, bilo je ognjište, koje je bilo središte kuće, odnosno glavna prostorija. Pod je bio od nabijene zemlje – ilovače, a u najsigurnijem dijelu bilo je otvoreno ognjište, malo ukopano u zemlju, kako vatra ne bi zapalila zidove. Veličina ognjšta bila je različita.  Najveći broj ognjišta bio je veličine 180 x 120 cm. Vatra se u ognjištu nikada nije gasila, samo se zapretala. Nad ognjištem visile su verige, koje su visile na «verižnjači»,  na koje se vješao bakreni kotao u kome se kuhala hrana a tik uz ognjište bili su smješteni sač, sadžak, mašice, maša i drugi predmeti koji su se koristili za pripremu hrane.  Kruh se pekao na vrućoj zemlji ispod sača, na koji se stavljala žera ili žar, pite u bakrenim tepsijama, također ispod sača, dok se mlijeko uzvarivalo u bakrenim loncima nad sadžakom ispod koga je bio žar, ali ne prejak kako mlijeko ne bi prekipjelo. Mlijeko se kiselilo i u metalnoj posudi zvanoj legenj-legen.

 

 

 

 

 

 

 

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
      Ovaj dio kuće, zbog ognjišta i dima, nije imao stropa – plafona, te se iz njega penjalo drvenim ljestavama - merdevinama na tavan.

Jelo se za sinijom i svi iz istog suda. Jelo se u istoj prostoriji a neke su kuće imale i posebnu prostoriju za jelo. Za sinijom su sjedili samo stariji muškarci na niskim drvenim klupicama s tri noge, zvanim «tronošci» ili «šćemlije», dok su žene i djeca jeli čučeći ili sjedeći. U to vrijeme jelo se iz čanaka, drvenih posuda napravljenih od komada drveta ili iz zemljanih zdjela drvenim kašikama. Na sinijama se razvijala i pita, a kad se nije koristila, sinija bi se vješala na zid u prostoriji s ognjištem.
Neke kuće imale su i udžeru (špaiz) u kojoj se čuvalo brašno u manjim količinama, (jer se ostatak čuvao u magazi),  sol,  mlijeko, mliječni proizvodi...Gotovo svaka udžera, zavisno od statusa vlasnika kuće, imala je drveni ormar koji se zvao dolap (dolaf), gdje se «pod ključem» čuvao šećer, jaja, grah, čajevi...Pod u špaizu je bio podpođen jelovim daskama ili od dobro nabijene ilovače, a u špaizu  je bio i mali prozorčić  radi provjetravanja i osvijetljenja.  Tamo se čuvala i voda u bremama, koje su mještani sami pravili od borova ili jelova drveta koji su imali mnogo smole koja je štitila drvo od truljenja.

Iz prostorije s ognjištem ili prostorije u kojoj se jelo, ulazilo se u sobu za spavanje. Većina kuća imala je jednu,  a bilo ih je i sa dvije sobe za spavanje. Sobe su bile podpođene (obično jelovom peticom i zastrte tkanim ponjavama) jer su obično bile iznad magaze,  imale su strop – plafon «šiše»  i bile su okrečene u bijelo. U sobi je bio željezni ili drveni krevet sa strožkom napunjenim zobovom slamom, te jastuk od isčešljane vune. U sobi su se nalazile i ponjave drolje – trolje koje su se upotrebljavale za prostiranje prilikom spavanja a pokrivalo se suknenim ponjavama. Tu su bile i bešike u kojima su spavala novorođenčad ili mala djeca, te drveni sanduci (kuferi) u kojima se čuvala svečana odjeća, nakit i drugo, a u kojima je mlada donosila svoju opremu prilikom udaje, tzv. seksen. Neke sobe imale su i drveni srg na koje se vješala posteljina, ponjave i drugi dijelovi odjeće.
U  sobama je obavezno bilo i raspelo i jedna ili više svetih slika, jer se u sobi i molilo.
U to vrijeme kuće su se osvjetljavale posebnim lampama – karabitušama, te raznim vrstama fenjera, obično na petrolej – gas.
Svaka soba je imala jedan ili dva prozora (sa ili bez demira) koji su prije stakla bili prekriveni ovčijim kožama.
Sve kuće su imale peć u sobi. Peći su mijenjale oblike; prvo su to bile  zidane peći od zemlje tzv. peći s lončićima. Najpoznatija, donekle i najpoželjnija peć u sobi bila je tzv. «fijaker», koji je služio za kuvanje i pečenje hrane, kao i  za zagrijavanje.                         
  

                                                             Tavan


    Na tavan se penjalo ljestvama direktno iz prostorije u kojoj je bilo ognjište. Na njemu nije bilo pregrada, a u prvoj fazi ni nekih prostorija, a na njemu se:
   -    sušilo meso i mesne preradjevine; slanina, kobasice, krvavice, stelja, sirevi...
   -    sušilo voće (hošaf); kruške, jabuke, šljive... To su radili oni koji nisu imali svoje sušionice – šefane.
   -    u oknima (posebnim sanducima) čuvalo se žito. To su radili oni koji nisu imali svoje ambare za čuvanje žita, koji su bili pravljeni od drveta i imali pregrade u kojima  se čuvalo žito za prehranu ljudi i životinja, kao i za proljetnu sjetvu. Na vanjskim zidovima ambara razastirale su se ovčije i kravlje kože radi sušenja.
   -    čuvali su se orasi i lješnjaci u glinenim posudama zvanim ćupovi.
   -    u hrastovim buradima i staklenim pletarama – pletenkama čuvala se rakija ili vino po koje se znalo odlaziti i u Hercegovinu.
   -    sušio luč za potpalu vatre a i vile, grablje, kosišta, preslice, vretena, štila, drvene lopate za prebacivanje žita i drugo.

 

 

 

 

  

 

 

 

    Za izradu  «tesanje» šindre - podlačka tražilo se umijeće kao i za izradu drveta kojim su se kuće gradile u «makaze», zasjek, kasnije u «dizmu». Zato je u našem kraju bilo dosta vrsnih majstora, zidara, tesara, stolara...Za to su bile potrebne i posebne sjekire zvane «bradvin», kojima se vješto i brzo tesala građa, kao da je rezana na gateru ili u pilani. Kasnije su se pojavile i «žage» kojima su se rezale daske, da bi ih «penzionirali» gater i motorka.

    Za vrijeme kraljevine Jugoslavije, veoma su bile rijetke kuće bez ognjišta, a još rjeđe one koje su građene u nešto modernijem stilu, te pokrivene crijepom poput obiteljskih kuća Ilića - Kurta u Kopošićima, Barića - Jozinovića sa Zečije  Strane - Nasići, Malčevića (Mate) iz Ljubine, Barića (Stjepe) sa Zagrebnice - Solakovići, Smajlović Hamze iz Solakovića, Knežević Stjepana iz Krivača, Križanca u Ljubini...

    Poslije II svjetskog rata polako se napušta ovakav oblik gradnje, a kuće se grade od boljeg, čvršćeg i trajnijeg materijala i s više prostorija. Uz zidare sa strane, i sami mještani (Krište sa Gore - Ljetovika, te Bijelići, Šimo Pranjić iz Zareva Dola, Juro i Ilija (Perkana), Ilija Prikan iz Predene Njive, Petar Zečević, Mato Petrović, Mijo Pavlović, Ivica i Mijo Ćurčić, Mustafa Nahić i drugi)  se uče gradnji, tako da se gradi sve više kuća ili se prepravljaju stare.

    Čuveni stolari, a neki i bačvari,  bili su:  Juro Jurko Barić, Ivica Filipović, Petar Petrija Zečević, Mijo Pavlović, Mustafa Nahić, zatim predstavnici nešto mlađe generacije Nazif, Seid, Hašim i Mirsad  F. Bešlija, Karlo Mijatović... Kovači su bili: Ivo Jozić Kovač, Ivo Lukić, Salko i Kemo Smajlović - Begići, Đulaga i sin mu Suno Bešlija, Mehmed Tabak - Dagara, Mujo Alić...
    Jedini majstor za izradi i popravku konjskih samara bio je Milivoje Đurđić Samardžija sa Čemernice. Bilo je i onih koji su znali izrađivati kompletna drvena kola sa točkovima (naročito Bešlije - Meškovići sa Korita) kao i više samoukih majstora koji su znali izraditi tamburu (šargiju), pa i violinu od drveta...
     U ovom periodu se grade kuće na tri etaže: podrumski dio i dalje od kamena, srednji dio za stanovanje i potkrovlje. Neke kuće su zidane od kamena od temelja do krova. Kamen se uz pomoć ćuskije, krampe i klinova vadio u obližnjim nalazištima i trebalo je dosta vremena dok se «izvadi» i dovuče do milaća - milća. Pojedinci su pravili ćerpič i njime gradili srednji dio kuće, koju bi pokrivali salonitom ili crijepom koji su iz Ljubine dopremali – dogonili  na konjima.


 Pošto je gradnja kuće bila zahtjevan posao to su  onome ko je pravio kuću pomagali mještani. Išlo se na mobu kako bi se dovukao kamen , građa ili pijesak, dotjerao crijep. Onaj ko je imao najjače volove obično bi dovlaćio vjenčanice (glavne grede) a domaćica bi ga darivala peškirima koje bi on vezivao volovima za teljige. Tesari bi tesali građu ( najbolji majstori za rezanje trenice bili su Ivica Pavlović Gustonjić, Ivica Ćurčić Kaić i Ivica Ćurčić Čakija), a za tesanje japije nenadmašan je bio Ivica Ćurčić Čakija. Među posljednjima koji su znali tesati šindru - podlačak bio je Slobodan Simanić sa Han-Karaule...), pomagalo se pri iskopu milća, pri «vadjenju» ćerpiča a onda bi se, kada se kuća pokrivala,  išlo sa prigodnim poklonima, na šljeme. Tada bi se na vrh krova na nosače pričvrstio jedan dulji jelovi srg preko kojeg bi prvo domaćin i domaćica objesili dar – boščaluk, a potom bi ostali iz sela, te susjednih sela, bez obzira na nacionalnost, donosili svoje darove i darivali majstore (novcem, rakijom, vunom, platnom, peškirima, košuljama..) Kad bi netko donio dar, glavni majstor ili netko od pomoćnih, kome bi to najbolje «bastalo» bi se popeo na vrh krova i lupajući sjekirom o rogove, vikao da ga cijelo selo čuje: "Mašalaaaa, mašalllaaaa. Evo još jednoga dara. Mara iz Višnjice donijela nam hiljadu dinara, dvije perlonke košulje i litru rakije. Sjetila nas se naša Mara, Bog joj dobro zdravlje dao, sto godina živila, sinove ženila, kćeri udavala, sa svojim Ivicom spavala"... Bilo je i šaljivih komentara, zavisno od «rječitosti» majstora i spremnosti za šalu od onoga ko daruje šljeme. Domaćin bi zaklao ovcu ili jagnje i napravio veselje kako za majstore, tako i za one koji daruju šljeme

Po završetku kuće i useljenju, domaćin i domaćica  bi pravili  naselje. Oni koji su dolazili darivali bi domaćine novcem ili posudjem i drugim kućanskim potrebštinama kako bi se kuća što prije "napunila".
Slijedeća faza u izgradnju kuća u našem kraju počinje  sredinom osamdesetih godina kada se kuće počinju graditi  od armiranog betona, cigle,  a liju se i betonske ploče. U svakoj kući gradi se banja i kupatilo, što još više doprinosi poboljšanju uslova života.
Onda stiže rat i naša "Hirošima". Otpočinje pljačkanje, paljenje i rušenje svega što je postojalo u našem kraju i što je godinama stvarano.
  Posljednja faza započinje po završetku rata. Obnovljeno je nešto kuća, većina  je iz temelja izgrađena. Nema moba kao nekad, no najvažnije je da se kuće obnavljaju i da se žitelji vraćaju. Nažalost,  povratak se ne odvija u sva naša sela tako da će mnoga ostati pusta...

 1 M. de B.: Nos gravures, Illustration, 3. 6. 1879.

 
Zemljoradnja

  

      Život u Višnjici, Nasićima, Gori, Tisoviku... Kako je to bilo nekih davnih godina? Teško, ali i lijepo na svoj osobit način...
Pri porođajima većine naših majki nije bilo ljekara i medicinskih sestara, pripremljenih inkubatora… Zadesi se obično po neka od jetrva, pa ponekad i zarđali nož, srp ili makaze da presijeku pupčanu vrpcu i najavi samostalnost življenja. Bešika od drveta, unutra slama i najljepše od svih plakanja. Počinje život u Višnjici i Vidotini, na Konoviku i Kruzima, Kopošićima i Solakovićima…
     Kako je i običaj, slijedilo je krštenje, gdje drugo nego u crkvi na Taračin Dolu. Mnoga od familija Ilića ima svoga kuma u porodici Mijatovića, Pranjića ili Barića, komšija u selu. Tako u nedogled.
    Raste se. Ubrzo stiže i osamnaest ljeta. Odlazak u Gardu, domobrane, partizane, jugo vojsku…Putevi mladalačkih ljubavi uglavnom su zatvoreni. Udruženi sa suprugama počinju novi život, život sa obavezama. Dok su bili djeca, čuvali su ovce i goveda, lomili bukove ili grabove grančice jagnjadima u proljeće, tjerali ovce do Pozlačenice, Gorjaničkog potoka, pravili trube i brali jagode, pjevali po Vijencu, dozivali se... Udvarali se čobanicama u Tisoviku i Lazama, igrali krpenjače na Kameničkoj stijeni  ili Lukama, krili se po kućerama, ponekad se potuci, dobijali batine... Brisali iz svijesti neuspjehe i bivše ljubavi. Neko završio osnovnu školu u Ljubini, neko na Taračin Dolu, neko otišao dalje, a neko i nije. Život će ih opismeniti. Postajali su ozbiljniji i snažniji. Mladalačke ruke ojačale. Upregnuti u jaram, čekali su mukajući Maconja i Brijezonja da te ruke mladosti prihvate ralo – osnovu života. Jer, dok škripi ralo i u toru bleje ovce i riču goveda, bilo je lako  i lijepo, u Čemernu, radovati se jutarnjim svitanjima.

 Glavno zanimanje našeg stanovništva bila je zemljoradnja, ali je bila uvijek neracionalna i nisu se  iskorištavale  sve mogućnosti. Zemljište je bilo brdsko-planinsko, neplodno i velikim dijelom nastalo na krčevinama. Zemlja za obrađivanje dijelila se na dvije glavne vrste: zemlju oranicu i zemlju kosnicu. Pošto rodnost neke njive zavisi od geološkog sastava tla i položaja, razlikuju se nekoliko vrsta oranice.

     Krčilo se ovako: pošto se šuma posiječe, povade se panjevi, pa se čitava površina uzore ili prekopa. Zatim se istrijebe žile od drveća. Na takve njive obično se sije proso ili krompir. U nekim selima su panjeve vadili odmah, a u nekim su ih ostavljali,  radili oko njih 2-3 godine (kopali i sijali), pa se poslije sasvim lako izvade kada im korijen istrune.
   
      Stare njive su bile izmršavjele. Zbog toga se vrše smjene žita (plodored), đubrenje njiva i odmaranje, a ponegdje i navodnavanje. Pšenica se obično sije ondje gdje je bilo proso ili kukuruz, a ako je bila zob, onda se mora đubriti. Proso moće doći poslije svakog žita, samo se mora dvaput orati, ali se obično sije po ječmu. Kad njiva izmrša, ostavi se da se odmara dvije do tri godine. To se najviše radi s "ječmišćima" i "zobišćima", njivama na kojima se bez promjene sije ječam ili zob. Raž se nerado sije, jer se vjeruje da mnogo crpi zemljinu snagu.    

     Ako će se na njivi sijati ozima žita, pšenica i ječam, onda se njiva odmah tori, čim se požanje i digne s nje žito. Tori se tako što se na njivu donese pokretni tor i u njega se zatvaraju ovce ili koze. Do tora se pobode nekoliko kolaca za koje se vežu goveda. Poslije nekoliko dana tor se pomiče i tako sve dok se ne nađubri cijela njiva. Krajem septembra počnu se njive orati.   

   Oralo se plugom ili ralom. Ove jednostavne i skromne naprave, već uveliko zaboravljene, sa kojima su građene vizije sutrašnjeg i svih budućih dana  prethodnih generacija u našem kraju. Plug je osim crtala i lemeša sav od drveta. Ralo se upotrebljavalo  samo u brdskim selima. Nije svuda jednako. I za ralo i za plug, kao i za druge sprave koje vuku volovi, potreban je jaram.
Jaram je pravougaono istesana drvena greda, najčešće rađena od bukovog drveta, zadebljana na sredini i na krajevima. Zadebljanja na krajevima su polukružno oblikovana da ne žuljaju vrat vola. Na jarmu se nalazi pet rupa: jedna u sredini jarma za provlačenje zavornja i po dvije na krajevima za provlačenje teljiga. Drvenom gužvom (račica može biti jednodjelna i dvodjelna) i zavornjem se za jaram učvršćuju sve vrste ruda (ruda rala, ruda kola, saonica, vlačeg). Rupe za teljige su nešto većeg prečnika. Kroz rupe se uvlače teljizi sa kojima su volovi upregnuti u jaram. Teljig se najčešće pravi od jasenovog drveta, tako što se drvo, okruglog oblika, prvo nagori na sredini, zatim usuče na dijelu gdje se savija, da ne bi puklo, i na kraju oblikuje prema širini rupa na jarmu, tj. prema širini vrata vola. Teljig se u jaram uvlači sa donje strane, obuhvatajući vrat vola, odnosno volova. Dijelovi teljiga koji izviruju iz jarma na gornjoj strani nisu iste dužine. Krak teljiga na spoljnoj strani je nešto duži da ne bi ispadao iz jarma i da može djelimično da klizi kroz rupu jarma, prateći hod vola. Kraj teljiga, prema zavornju, je toliko dugačak da se kroz njega, u izbušenoj rupi, može provući špica (drvena oblikovana grančica) koja drži teljig da ne ispadne iz jarma.  

        Ralo i jaram su spremni i u Višnjici, Nasićima i Gori... Prva brazda čeka.  Obično to bude u proljeće i to  u Ražovištu ili u Predenoj njivi, u Krivačama ili u Kožljem... Svejedno, ralo škripi na isti način i tu i tamo, u svakoj njivi isto. Međutim, ako očekuješ da ti se da, moraš i dati. Njiva traži snagu, hranu - đubre i sjeme.
      Đubre se izvlačilo, ispred štale, na njivu u jesen ili zimi, na saonicama ili drvenim kolima sa četiri drvena točka. Ostavljalo se u manjim gomilama na kraćim rastojanjima. Prije početka oranja rasturalo se po njivi da bi se zaoralo. Njive su se đubrile i tako što su u njivama pravljeni  torovi. Jedan tor je služio za mužu, a drugi za stoku u toku noći. Pored tora  je obično bio i pas. Torovi su zajedno sa kućerom (u kome se spavalo) premještani po njivi s jednog mjesta na drugo i tako se njiva đubrila. 

U toku dana izore se samo toliko koliko može biti završeno, jer slijedi sijanje i zubljenje pooranog. Žito se sijalo rukom iz torbice. Torba je obješena o lijevo rame, lijevom rukom se pridržava a desnom šakom se zahvata žito i u širokim zamasima razbacuje po njivi, idući s jednog na drugi kraj.  Pošto se njiva uzore i posije,   onda se "opozubi" i "prezubi". Zubi se zubačom. Zubača je kvadratna oblika i sastoji se uglavnom od šest poprečnih letava, "brvanaca", koje su vezane uzdužnim "iglama". U pet letava je po pet klinaca, a u šestoj četiri, svega 29, pošto ne valja da bude paran broj klinaca. Ima zubača koje imaju ručice kao plug, da je njima lakše raditi. Da zubača bude teža, metne se odozgo na nju koji kamen, a kad se prezubljuje, može i lakši.
     Kada niknu, žita su se pljela. Pšenica se pljela dva puta u razmaku od mjesec dana, ječam jedanput, a proso i po tri puta. Pšenica se prvi put pljevi kad «pokrije zemlju» a drugi put kad se koljenči. Pljevi se rukama ili pljevačom. Pljevača je malo gvožđe, poput sikirice, nataknuto na štap. Muški ne pljeve nego samo djevojke i mlade. Gdje u kući nema mnogo čeljadi sazove se moba – "pljetelice". Dok se kod prosa svaka travka trebalas izvaditi, dok pšenice se čupala osot, crvenac, ostruga, kukolj i letica. Polog se zove kad polegne pšenica.


Skupljanje plodova

    Mali je broj plodova iz slobodne prirode što se skupljali i neposredno iskorištavali za ishranu. To su na prvom mjestu gljive od kojih se nekolike vrste jedu, na pr. mliječnice, sijerak, pečurke, rujnice, vrgani. Zatim skupljali su se liješnici, divlje kruške i jabuke, u manjoj mjeri i trnjine.  S proljeća mnogi su brali mlade koprive, lobodu i štir, što se jede. Djeca, naročito pastiri, berući jagode radi jedenja i prodaje, borovnice, kupine, divlje trešnje i kiselju: kiselkasto lišće koje jedu čobani.

    U gladnim godinama,  pogotovo u toku II sv. rata,  skupljana je ljeskova resa, korijenje od paprati, kore s nekih vrsta drveta i to se mljelo i dodavalo brašnu ili u potpunosti zamjenjivalo brašno. Bilo, ne ponovilo se.
 
STOČARSTVO

   
 
Od stoke od starina su se držale ovce, koze, goveda i konji, jedna ili dvije svinje i nešto malo živine, uglavnom kokoške.  Koze i ovce se zovu "sitna stoka".
Najvažnija su goveda i sitna stoka, a zatim konji.
Nekada je konja bilo jako puno i stanovništvo se bavilo kiriđijanjem.
"Putonogast" konj je bio  na velikoj cijeni. Ako je u konja jedna noga bijela, govorilo se da konj vrijedi jednu kesu (500 groša - stari novac), ako je putonogast u dvije, da vrijedi dvije kese, a ako je putonogast u tri noge, da vrijedi tri kese. Međutim, ako je putonogast  u sve četiri noge, onda ne vrijedi ni četiri pare. Kada konj ima bijelu prugu preko čela i gornje gubice, kažu da je "binjiš" ili "brnjast". Smatralo se da je to dobar konj. Ako ima bijelo preko obje gubice smatra se da ne valja. "Čakarast" je konj koji ima kao bijele oči.
 
RAD OKO STOKE

   Ovcama se zimi polagalo sijeno a ko nije imao sijena davao  im je ječmene slame i gonio ih u brda da ljušte smreku, makar bilo i snijega, samo neka nije smrznut. Ovce su se držale zatvorene u toploj štali. Ponedjeljkom,  četvrtkom i subotom ovce su se solile, a neki su ih solili samo jedanput sedmično. Solio ih koje muško ili žensko čeljade ali ne domaćin. Zimi  se ovce nise gonile na vodu nego su jele snijeg.
   Kidanica – jedan otvor na zidu štale kuda se đubre baca na jednu "kamaru", a baca se "kida" drvenom ili gvozdenom lopatom,  izjutra i uveče.
   Nekada su se goveda gonila na Nabožić i Vijenac i tu ostajala po dva mjeseca.
 
Stočarski proizvodi

     
 
 Od stoke se dobivao loj, kosti, meso, mlijeko, koža, vuna, đubre, rogovi i papci.
Vuna i kostret. -  Ovca su se strigle jedanput godišnje. Strigle su ih žene, a negdje i muškarci. Kad ostrigu vunu, strpaju je u vreće ili drvene krošnje i "zasjere je": uliju vruće vode da vuna "raspusti sjeru" (mast). Kad se opere, prostre se vuna po plotu da se osuši. Onda se zove moba "češljare" (djevojke i mlade); do ponoći se češlja, a od ponoći se sijeli do ujutro.

  Mlijeko. – Kravlje mlijeko se procijedi na sito. Potom se razlije u drvene čanke ili zemljane ćase da se ukiseli. Za rad oko mlijeka ili bijelog mrsa služi naročita zgrada: uđera ili mljekar. Da se lakše usiri (ukiseli), stavlja se u svježe mlijeko sirište. Neki u jomužu ne meću ništa.
Može se mlijeko uzavariti pa tako ukiseliti.
   Koža, kosti, rogovi i papci. – Iskorištavala se na razne načine. Mnoge komšije  znali su  učiniti sami ovčiju kožu, a neki i goveđu. Inače su se kože, rogovi i kosti  prodavali u Visoko, gdje su ih kupovali trgovci i pravili od njih češljeve, cigarluke i sl.
 
Voćarstvo
 
   
 
     Voćarstvu se poklanjala pažnja, ali tek sredinom dvadestog vijeka, pogotovo šljivi, koja u vreme turske dominacije u ovim krajevima nije bila omiljeno voće, nasuprot krušci i jabuci.  Potvrdu tome daju brojne vrste krušaka na našim imanjima, a pogotovo kraj puteva: stranjanka, sijerak, begovača, buzdovanka, jeribasma, takiša, mednik, građanka, indžirica, ozimača, kaludjerka. Od jabuka pomenimo: šareniku, petrovaču, bećamliju, kožaru, senabiju, bedriku, popadiju, a  u zadnje vreme i delišes i jonatan. Jabuke su ostavljane za zimu u svježem i osušenom stanju, na tzv. niskama. Ostavljane su i kruške zvane jeribasme (jerbasme su bile raširene i u pjesmi opjevane )i to obično u slami i sijenu da bi istrunule. Tada su postajale veoma ukusne za jelo. Ostavljana je i turšija (najčešće kruška takiša, ali i jeribasma,  stavljena u vodu) koja se rado koristila zimi. Bilo je i trešanja, uglavnom samoniklih, pogotovo jedna vrsta krupne trešnje, zvane ašlama, te hruščevi. Od divljih voćaka,  dominirala je divlja jabuka  i kruška zvana divljaka. Divlje jabuke smo  koristili za pravljenje sirćeta, dok su pojedine vrste divljaka stavljane u bure za rakiju. Ima i znatan broj oraha koji su, uglavnom, samonikli. Pojedinci su i kalemili određena stabla, pogotovo divlju krušku koja je odlična podloga. Prilikom sađenja voća nisu uvijek po propisu kopane rupe, barem u većini slučajeva. Bilo je i slučajeva da se samo ćuskijom napravi rupa u zemlji i posadi šljiva, koja se u većini slučajeva i primala. Uglavnom sva naša zemljišta bila su pogodna  za sađenje voća.
    
Vremenom je kao dominantna voćka preovladala šljiva požegača, koja je u ranijem periodu gajena samo po krajevima i van njiva jer je trebalo naći mjesta pšenici, ječmu, zobi, koji su bili "ranioci"...  Kasnije se to izmijenilo pa su šljive sađene i po njivama. Dominirale su  šljiva ranka i požeška šljiva. Od šljive se dobijala rakija, ali i pekmez, kao i sušena šljiva koja se sušila u specijalno napravljenim pušnicama - šefanama. Zahvaljujući šljivi osnovno naše piće  i u radosti i u žalosti je rakija šljivovica. Rakija je pravljena i od krušaka tzv. kruška, i veoma je cijenjeno piće. Čuvana je u drvenim buradima, obično u magazi. Iz bureta se vadila marpićem - gumenim crijevom. Džibra, odnosno proizvodi od voća prije pečenja rakije, čuvani su u velikim drvenim kacama koje su bile u posebnim zgradama zvanim kačare ili šupama. Skoro svako domaćinstvo imalo je ovakvu zgradu.

LAN, KONOPLJA

 "Droga" iz bakine bašte

Ranije su se u našem kraju sijali u znatnim količinama LAN i KONOPLJA.   Od njih se pravilo platno koje bi se koristilo za izradu odjeće, veša, peškira, čaršafa, foranjgi - zavjesa (lan), te strožakova, vreća, užadi, opreme za konje i dr. (konoplja). Govorilo se kako su naši stariji pamuk kupovali, a ćeten sijali. Lan se obično sije u isto vrijeme kad i proso i u svemu se oko njega radi kao oko prosa. "Ozimi ćeten" (lan) se sije u jesen, kada i pšenica, ali je bolji onaj što se sije u proljeće, "jarik". Ko hoće da zasije samo malo lana, onda ga sije "pod motike": uskopa se zemlja motikama ili trnokopom, ali sitno,  nakon  čega bi se željeznim grabljama očistila od kamena, žila ili drugog korova kako bi bila što rastresitija. U ta vremena nije bilo sjemena u prodaji, te se svaka obitelj brinula sama za sjeme, tako što je sjeme od tekuće godine ostavljala za slijedeću.   

     Plijevi se makar dvaput. Cvijet lana bio je plave boje, a u sredini cvijeta bile su glavice sa sjemenom koje su se otvarale pri jakom suncu. Stablo mu je bilo zeleno. Nekada su djevojke rano ustajale, dok je rosa, cvatom od lana lice umivale. Lan sazrijeva poslije ostalog žita i  čupa se. Ko ga ima dosta zove mobu da čupa. Kad se čupa, pazi se da u njemu ne bude trave. Očisti se od trave i pokiseli u vodu najmanje  sedam dana i treba biti sav u vodi; ako nije - bio je crn. Da ne bi smrdio, potrebno je da voda otiče. Ukoliko voda ne otiče, onda sve bude balavo. Ono što se zahvati jednom rukom zove se "ručica".  Kad se lan osuši, veže se u denjice. 
     Razlikovale su se dvije vrste konoplje. Jedna je imala cvijet i zvala se izborka (ona je bila sitnija i lakša za obradu), a druga je bila sjemenjača. Najlakše su se razlikovale po cvijetu jer je izborka imala sitan bijeli cvijet bez sjemena a sjemenjača je imala sjeme nakon što otpadne cvijet. Konoplja je mogla narasti i do 2 metra, a lan do 1 metra visine.

    Prije nego što će se lan "stupati", vadi se sjeme: uzmu se grebeni ili gargaši - zuberi i izvrnu. S obje strane stanu dvije žene. Svaka drži u ruci po rukovet lana i tom rukoveti udara po grebenima i sebi vuče, a oni klinci od grebena skidaju sjeme. Dobiveno sjeme bi se skupilo na hrpicu te pokrilo lanenom vrećom da još nadođe. Kad bi sjeme nadošlo, ono se sušilo kako bi se odvojile ljuskice od zrna i dobilo potpuno čisto sjeme koje se sušilo na posebnom mjestu. Sjeme lana nije se stavljalo pod vreću (kako bi nadošlo), već se pomoću sita - rašeta zrno odvajalo od ljuski, a potom sušilo na suncu.     Nakon odvajanja sjemena, lan i konoplja bi se vezali u ručice koje su se vješale na parmake ili ograde da još bolje sazriju, tj. da se osuše, ali nisu smjeli dodirivati zemlju. To je trajalo nekih petnaestak dana. Poslije bi se pristupilo nabijanju lana i konoplje.

Vlakno iz lanenih stabljika se izvlači pomoću "stupe". Stupa se pravi od dvije velike bukove cjepanice od po 1,5 m dužine od kojih će jedna doći odozdo a druga po njoj. Na debljem kraju donje ižlijebi  se pet uporednih žljebova, a na tanjem kraju se načini prorez u vidu viljuške. Gornja polovina stupe je udešena tako da joj se tanji  kraj stavlja u prorez donje polovine, na koju se oslanja drvenom osovinom. Deblji kraj gornje polovine ižljebljen je na isti način kao i u donje polovine tako da se u te žljebove potpuno uklope zupci sa donje polovine a zubci gornje u žljebove donje polovine, kad se gornja polovina spusti da legne na donju. Kad će lan da se stupa, stupa se stavi na zemlju. U donje žljebove se stavlja lan. Jedna žena stane na stupu tako da joj jedna noga bude na debljem a druga na tanjem kraju gornje polovine. Pritiskom cijelog tijela posredstvom noge na lakši kraj, podiže se uvis teži kraj.; čim se to uradi, žena oslabi pritisak, i teži kraj pada i udara po lanu u donjim žljebovima. Na taj način lan "istare  se na pozder". Pozderom se zovu otpaci od lanene stabljike koji nemaju vlakna, lomljivi su i izgledaju kao pljeva. Pošto se dosta pozdera zadrži na ostupanim vlaknima, takav stupani lan se prenosi na "trlicu" da se pomoću nje uklone i ti zaostaci od pozdera. Kada se "nabijao" lan ili konoplja, uvijek se dizala velika prašina, pa su mnoge žene bolovale od zaduve. Ovo su radile iskusne žene, jer je sve pokrete trebalo uskladiti, kako se ne bi dogodilo da stupa "uhvati prste" ženi koja bi rukama stavljala stučak u stupu i vadila kada je sve bilo gotovo, mada je bilo i takvih nesretnih slučajeva.

"Trlica" je komad bukova drveta, mada je najbolja bila od hrastova drveta jer može dugo stajati, nešto duži od 1,5 metra, izdubljen u obliku ždrijela. Na jednom kraju tog žlijeba je  utvrđen pokretni drveni nož. U donju, tanju stranu tog noža udenuto je tupo gvožđe. Trlica se stavi na zemlju, žena sjedne pored nje i listom lijeve noge pritiskuje udubljenje na trlici. Zatim, stupani lan provlači ispod noža na trlici i na taj način uklanja pozder. Sa trlice se rad prenosi na grebene, na kojima se izvlači "vlas": posebno "poutka" - kučina (tzv. lošiji dio), posebno "osnova" - bolji i kvalitetniji dio. Nekada su nase bake ili prabake donosile trlicu u svojoj komori. Spremale im njihove majke u "seksenu". Babine haljine, lanene ponjave  i klupčad ćetena još uvijek žive u nama.

     Grebeni su isti kao i za vunu. Nakon što se s grebenova skine poutka, ona se morala "pucati" što se radilo pomoću jedne drvene naprave slične teljigu. Pucanje poutke obavljalo se da bi se rastresla, odn. da bi se odstranio preostali pozder i da bi se kasnije mogla lakše motati u kudjelje.  Završni posao je predenje kada su se ispredale niti pomoću preslice i vretena (osnove), odnosno kulenike (poutke). Niti su se s vretena namotavale na rašak da bi se izjednačile i ispravile, te da bi se znalo koliko će platno biti široko. Poslije su se ove niti (kančela) stavljale na vitlo, te pomoću čekrka premotavale na mosurove...Kad bi se otkalo laneno platno pristupalo se njegovom izbjeljivanju. Za to su žene koristile lukšiju (procijeđen, a zatim u vreloj vodi prokuhan bukovi lug). Platno bi se stavljalo u čabar, a zatim zalijevalo vrelom lukšijom i to sve dok platno ne bi bilo potpuno potopljeno. Kako bi lukšija ostala što duže vruća, tj. da bi se platno "potparilo", preko čabra bi se stavljao stari komad odjeće. Potparenje platna bi trajalo dva dana nakon čega bi se vadio komad po komad i ispirao u hladnoj vodi. To bi trajalo relativno dugo jer se morala odstraniti cijeđ, a na taj način se i bijelilo. Isprano platno se zatim sušilo na suncu, a postupak se znao ponavljati i više puta, sve dok platno ne bi postalo potpuno bijelo. 
 

Od lana ili ćetena pravio se "bez" (platno) za gaće i košulje. U našim se selima mnogo radilo oko lana i konoplje. Kad u Drugom svjetskom ratu nije bilo pamuka, sve se pravilo od ćetena. Pamuk se čuvao za misne haljine. Mnogi su nosili pređne gaće i košulje od lana, koje baš nisu bile kako udobne, pa su ostale izreke kao: "Podera mi kožu, Oguli dušu, Tvrda ili gruba slamarica."  Sav rad oko lana i konoplje bio je čisto ženski posao, od čupanja do predenja. Neki muškarci su sijali ćeten i kiselili ga u vodi.  Konoplju smo uglavnom kiselili u brojnim koritima ili potocima, sušili i stucali. Tako bi ostali klipovi koji se saspu, a vlaknu koja ostanu se predu, jer je to najbolji konac za tkanje. Na ovaj način mogli su se napraviti najljepši ćilimi. Naši preci su na taj način pravili vreće, torbe, špage za vezati žito, ulare, odjeću. Neki su konoplju kuvali, pa njenim sokom branili krompir od zlatice, a neki su pravili i dušeke... Mladi su pravili i puškarice od zove jer su najbolji meci bili od kučine,  a konoplju smo koristili i kao izolacijski materijal pri spajanju vodovodnih cijevi.  Pozder smo koristili prilikom vadenja ćerpiča, te premazivali zidove u starim kućama. Ostalo je da se pamti kako smo jeli kolače  orasnice, napravljene od preprženog šećera i ćetenovog sjemena.

    Ovo je bio jako naporan i težak posao, koji su uglavnom radile žene,  koje su se u trenucima odmora znale našaliti i zapjevati. Gotovo cijelu zimu žene su provodile predući lan i vunu, pletući čarape, džempere, priglavke i drugo. Sastajalo se u jednoj kući a iduće večeri u drugoj. Bila je to prilika i da se momci sretnu s curama. Povremeno bi se posao prekidao, izlazilo bi se napolje, gdje bi se uz šargiju ili violinu zaigralo i zapjevalo. Posljednje nabijanje lana i konoplje obavljeno je krajem 60-tih godina prošlog stoljeća. S obzirom na obim ratnih zbivanja i stepen uništenja naših kuća, teško je vjerovati da je neka trlica, čekrk, preslica, rašak ili stupa ostala sačuvana.
   Konoplju smo nekada sadili na veliko, a sada se ona klasira kao droga - cannabis, čija je sadnja zabranjena. Tako, nema više "droge" iz bakine bašte. Ostale su samo uspomene.

                                 Žežnice

          Naš prostor je godinama bio poznat po proizvodnji uglja ili ćumura. Mnogi od naših djedova kadili su žežnice i prodavali ćumur u Sarajevu i okolini.  U mnogim selima još uvijek postoje ostaci žežnica. Kako se kadi ćumur?

     Na prethodno pripremljenom mjestu ocrta se krug i na njegovoj sredini od sitnijeg drveta napravi vitao, nešto slično dimnjaku, i na vrhu se načini kapa. Okolo se redaju drvene cjepanice. Slaganje traje sve dok se ne dobije piramidalni oblik čija je osnova ocrtani krug.

    Tako se sačini tzv. žežnica koja se kroz kapu vitla izazivanjem iskre zapali. Sve eventualne šupljine popune se sitnijim komadima drveta, što se naziva šajbanje. Na tako složenu žežnicu stavlja se paprat ili jelovo granje i sloj crne zemlje debljine 13-14 cm. Drva moraju biti odvojena od zemlje radi strujanja zraka. Prvih nekoliko dana nakon potpaljivanja naziva se parenje, a zatim dolazi do kađenja, odnosno pretvaranja drveta u ugalj. Sve to traje od 14 do 15 dana.

    Stvaranje uglja ide odozgor prema dolje, a kada se nakon bijelog pojavi plavi dim, vrijeme je za zbijanje uglja. Nakon zbijanja, kroz kapu se u žežnicu ubacuju određene količine drveta, tzv. hranjenje. Za 24 sata treba žežnicu 2-3 puta zbiti i isto toliko puta nahraniti. Za vrijeme kađenja svo vrijeme se mora biti uz žežnicu, što je vrlo težak i zahtjevan posao. Nakon dva dana kađenja, ugalj se može pakirati i voziti.

 

 ELEKTRIFIKACIJA NAŠEG KRAJA

 

  Naš kraj je sve do 1972. godine bio u "mraku".  Nakon 1969. godine uveden je samodoprinos od 5%,  na tri godine,  U  toku 1970. i 1971. godine počela je izgradnja dalekovoda od sela Gora pa do Solakovića, Taračin Dola,  sve do Višnjice, da bi se ca 1973. gradnja dalekovoda produžila do Korita. U tom periodu izgrađene su tri trafostanice (Taračin Do, Solakovići i Višnjica) i kompletna niskonaponska mreža za ta naselja sa "zaseocima":  Tisovik, Vrtlovi, Vlašići, Jasike, Kruzi, Vrhovi, Predena njiva. Iza toga dolazi elektrifikacija područja od  1972. Ljubine;1974. Osoja i Vidotina, pa Čemenice i tek 1980-ih Čemerno.

   No, vrijedno je napomenuti da u to doba nije bilo ceste do Taračin Dola,  pa su se bandere, električni stubovi, istovarali u Ljubini,   pa čak i u selu Lađevići,  a odatle volovskom ili konjskom zapregom vukli  "na lice mjesta" . Svako domaćinstvo je bilo zaduženo da iskopa odredjen broj "rupa" za obje mreže i dovuče bandere do njih. Što bi rekao Alah rahmetile Enver Nahić iz Solakovića:  "Rupa meni, rupa tebi,  rupa i mom starom". Bilo je i imovinskih problema,  naročito u selu Ljetovik i Kamenicama,  jer je trebalo srušiti dosta šume i voćki. Po mom mišljenju najzaslužniji aktivisti u vezi toga bili su Mujo Tabak i Sreto Ilić. 

 

 

 

                                                                                                                                                                                                                                          Ivan Pavlović

      Niskonaponska mreža u Taračin  Dolu (za Taračin Do sa Tisovikom i  Kruzima), Višnjici i Solakovićima puštena je pod napon 30. 12. 1971. godine, na Koritima 07.01.1972. godine, a u Ljubinu (sa Ulištovićima, Pomenovićima, Kožljem i Milatovićima) 1972. godine, dok je u Osoje i Vidotinu struja dovedena tek 1974. godine. Proslava elektrifikacije većine sela održana je uz prisustvo velikog broja zvanica i gostiju 15. 01. 1972. (za gozbu ispečeno deset brava na ražnju), a na Koritima, takođe, uz masovan skup i obilnu gozbu, bili su prisutni i neki viši funkcioneri, medju kojima Vaso Radić, prvoborac NOR-a i čovjek koji je uvijek pomagao ovom kraju.

     Poslije elektrifikacije na red je došla  izgradnja putne mreže, rekonstrukcija župne crkve, grobalja i grobljanskih kapela. Radi izgradnje puta za Taračin Do i Višnjicu (uključujući i Solakoviće, Konovik, Kruge, Jasike i ostala sela) raspisivano je nekoliko samodoprinosa,  a bilo je pomoći i od društveno-političke zajednice i vojske. Prvo je "put" stigao do Kamenica i Ždrijela. Tada je tadašnji župnik  Martin Anić sa nekolicinom mještana sa Taračin Dola i Kamenica doveo put preko Konovika do Taračin Dola i njegova zelena "škoda" (110 M) je prvo auto koje je pojavilo na Taračin Dolu aprila 1975.godine. Zatim se kraj "otvara" izgradnjom mreže lokalnih puteva od 1975-78. godine i dalje. Od 1984-86. godine u Ljubini se gradi TV repetitor, asfaltiraju putevi...
    U akcijama su učestvovali svi mještani našeg kraja predvođeni aktivistima poput Ivan Pavlovića, Marijana Barića, Srete Ilić, Derviša Bešlije, Gabljeta i Ante Barić  i mnogih  drugih čiji je doprinos jako važan.


                                                     ĆILIMI, PONJAVE...

Ponjava, drolja, gubera, karbet, šarenica, prostirka, ćilimak, ćilimče…samo su neki od naziva za ponjavu. Jednostavna za izradu, materijalno pristupačna, očuvana kroz vijekove, ponjava je danas u BiH simbol za siromaštvo i ruralno i nepravedno je odbačena. Mnogi od nas nisu ni svjesni vrijednosti koje u sebi nosi ponjava, njenog opstanka kroz vijekove i u eri tehnoloske ekspanzije.
Ponjava je dragocjena u segmentu kulturnog naslijeđa. Ona se svojom jednostavnom geometrijom i unutrašnjom simbolikom svrstava medju najstarije svjetske civilizacije jer je tkalačko umijeće bilo poznato još u doba praistorije.  U našim krajevima je gotovo svaka kuća imala stan za tkanje.
    Ponjave su se nekada radile od različitih materijala – vine, kudelje, pamuka, ruta i krpa, materijala koji nisu mogli opstati dugi vremenski period. Vrlo jednostavna forma užih i širih pruga koje između sebe mogu imati linije koje razgraničavaju te pruge ili trokute koji je spajaju. Spajanje dva trokuta jedan je od najstarijih simbola.

Izrada ćilima zahtijeva mnogo više preciznosti. U vrijeme kada nisu postojali veliki stanovi sastavljano je više ponjava i od njih je pravljen tepih. Ćilim ima unutrašnjost i okolice, njegova metafora je metafora čistog prostora. Unutrašnjost je mjesto gdje se čovjek susreće sa Bogom, gdje se okuplja obitelj, to je sveti prostor. Svaki prelazak iz ovog svijeta da uđeš na ćilim podrazumijeva da se čistiš kroz te okolice, kroz male ćenare, da dođeš pročišćen u centar. Što više ćenarova ima, znači da će se ljudsko tijelo i duša bolje pročistiti od negativne energije.

Mnoge od naših majki nisu bile ni svjesne ove simbolike dok su tkale ćilime. U oklicama je obično bio simbol kornjače. U unutrašnjosti je simbol svastike i pauka. Česta je i cik-cak linija koja simbolizira vodu.  Kada su se po načim selima pojavile bombonjere, koje su bili neizostavni poklon na svadbama i babinama, onda su se te šare preslikavale, kao i cvjetovi sa linoleuma. Ćilimi sa cvijećem zovu se na lale. Mustra na geometriju bila je najraširenija u našem kraju.


                                                     IGRA PRSTENA

    Omiljena igra na našem području bilo je skrivanje prstena. Ne zna kako, kada i gdje je nastala ova neobična igra. Stariji su govorili da se s prstenovima igra od kada je Boga i svijeta.

  Iz priča naših očeva i djedova, znamo da se prstenom igralo u dugim zimskim večerima kada se nije imalo šta raditi na imanjima. Dok su žene prele vunu, muškarci su vodili teške borbe u prstenu.

 Za ovu igru potrebno je jedanaest čarapa od vune, koje se, iz nepoznatih razloga, zovu kape. I, naravno, glavni rekvizit - prsten, obavezno zlatni. Princip igre je, u suštini, jednostavan - igrač iz jedne ekipe sakriva prsten pod jednu od kapa, dok protivnici trebaju da otkriju gdje se on nalazi. Ako se prsten pronađe u prvom ili pretposljednjem pokušaju onda, kao u odbojci, set-potez preuzima protivnička ekipa. Svi pronalasci prstena, osim ova dva pokušaja, skrivačima donose bodove i to u skali od jedanaest do tri.
Na sredini sale za prsten prostrto je ćebe, a zanimljivo je da se ova igra igra klečeći.
Bude i povreda. Često se koljena nažuljaju, a zna se desiti kada igrač pronađe prsten da od sreće lupi po njemu i povrijedi prst. No, te fizičke povrede nisu ni blizu drugih povreda koje može izazvati ova igra. Psihička bol je teža. Čovjek nakon poraza može dva dana da ne spava. Krivo mu bude. To zna da boli.
U ovoj igri isključivo je bitna vještina. Igrač koji skriva prsten mora biti hladan k’o špricer, njegovi pokreti moraju biti ujednačeni, a lice kameno, bez nepotrebnih grimasa. Onaj koji gleda skrivača istovremeno mora pratiti ruku protivnika, njegovo lice, reakciju ostalih igrača, a nekada i publike.
Igra prstena je pravi psihološki rat.  Jako je bitno uočiti na koji se način protivnik odaje.
Dok se igra dozvoljeno je i nešto popiti. Granica nije određena, ali kažu da se nikada niko nije napio. Uglavnom se pila domaća šljiva,ali i druga alkoholna i bezakoholna pića.
Partije su nekada znale trajati sat vremena i to uglavnom kada se susretnu ekipe potpuno različitog kvaliteta. Kada se radi o ekipama približno istog nivoa onda se igra oduži i na nekoliko sati.
 

                                                                                                                                    

FOLKLOR 

                                                            PRIZNANJA SA SVIH STRANA

 

Prije nekih 40-tak godina,  na inicijativu muzičkih i folklornih entuzijasta iz RTV Sarajevo i omladinskih organizacija Solakovića, Ljubine i Taračin Dola,  a u organizaciji Radničko -kulturno-umjetničkog društva Ilijaš osnovana je izvorna folklorna sekcija Solakovići. Vrata u ovoj sekciji bila su širom otvorena svima koji su volili, njegovali i čuvali izvorni folklor, pjesme, običaje,  kola i igre, šale, viceve, dosjetke i priče, bez obzira ko su,  šta su i odakle dolaze, bez obzira na bračno stanje ili bilo koju drugu osobinu ili pripadnost. U početku probe su se održavale u privatnim kućama, na sijelima, na njivama i livadama ili svim drugim mjestima, gdje bi se okupila dva ili više pjevača ili igrača, odnosno člana, koji su znali zapjevati pjesmu, zaigrati kolo ili zasvirati uz šargiju ili neki drugi instrument. Uz kasniju organizaciju i podršku svih struktura,  kako ilijaškog RKUD-a, tako i mještana Solakovića, Ljubine i Taračin Dola, grupa se razvijala tako da je u svom zenitu,  negdje izmedju 1973 - 1977 godine, brojala i do 80-tak aktivnih članova. Stariji članovi grupe su se potrudili da iz svojih sanduka, arhiva,  ormara i sefova "izvuku" poneku narodnu nošnju, pomalo zaboravljeno zlato i dukate, a violine i šargije, nisu nikad ni odlazile u "mirovinu". Grupa je svojim angažovanjem i radom udarila pečat, gdje god se pojavljivala. Rat je uništio dosta arhive i materijala ove grupe, a iz priča i po sjećanju nekih članova grupe, kao i autora ovih redova, najzapaženiji nastupi ove sekcije bili su na Međunarodnoj smotri folklora, koja se svake godine održava u Zagrebu, gdje su postizani veliki uspjesi i osvajana zavidna mjesta i priznanja iako ova tradicionalna smotra međunarodnog folklora nije bila takmičarskog karaktera. U dva nastupa na Abraševićevim susretima u Valjevu (Srbija), izvorna grupa iz Solakovića prvi put je bila druga,  a drugi put prva. Na "Sijelu na vratima Bosne" održanom u Bosanskom Brodu 1975. godine, u veoma jakoj konkurenciji,  osvojeno je takodjer zavidno mjesto, što je poseban uspjeh s obzirom na učešće mnogo izvornih grupa iz Posavine, koje su imale veoma bogat program i tradiciju. 

Milina je bilo gledati i slušati Stjepana Barića,  popularnog "BRACU",  kako počinje pjesmu sa kojom se obično otvarao program:
         "Vidi ti se na očima mala
             Da se ne bi puno otimala".

sa svojim pratiocima Marijanom, Miletom, Pavom i Fićom, a još ljepše slušati zvonke glasove tri sestre : Ane Pavlović, Anđe Barić i Kate Ivanić, najstarijih članica ovog društva. Mnogo nastupa grupa je imala u Ilijašu, Srednjem, Sarajevu, Visokom, a bilo je gostovanja u Prozoru, Lušci Palanci kod Sanskog Mosta, Tesliću i drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine i dalje. Teško je govoriti o najzaslužnijim jer su to bili svi članovi,  ali se ipak može izvojiti Anđa Barić sa svoje dvije sestre:  Anom i Katom i četiri kćerke: Ružom, Anom, Nevenkom i Nadom, šargijaš Pavo Barić, predsjednik Stjepan Ivanić. Tu su,  svakako vrijedni bili i ostali, a evo nekoliko imena, koja su ostala u sjećanjima (uz izvinjenje ne pomenutim),  a to su: supružnici Janja i Mile Barić, Ana i Ivica Barić, Slavica i Stjepan Matić, sestre Marija i Katica Babić, te Jadranka, Zvono, Mara, Ljubica, Marica, Filip, Zdravko, Rade Ivanić, Mujče Smajlović, Ljuban Ćurčić, Zvonko Barić,  Perica Gunjević, Zdenka Ćurčić, Bruno, Josip i Stjepan "KVA" Jozić. Neka se ne ljute oni koje nismo spomenuli, jer ovo radimo po sjećanjima, nekih članova i autora testa, starim preko 35 godina. Tadašnji muzički urednik RTV Sarajevo,  Mijat Božović je često na probama,  uz koreografa MRKVU i ostale,  znao reči:  "Vi niste samo ponos svoga i ovih krajeva, nego širom cijele Bosne i Hercegovine i šire". Uz bilo kakvu opštinsku organizaciju nekih svečanosti, većina predsjednika,  a  posebno Slobodan Dobrijević,  su govorili:  "Nemojte da bi slučajno zaboravili izvornu skupinu iz ljubine, Solakovića i Taračin Dola". Svojevremeno,  grupa je igrala i po sedam različitih kola, sa veoma različitim i gotovo umjetničkim isprepletanjima nogu, koje su ponekad jedva "doticale" pod, tako da su i sami koreografi ostajali bez testa, a pjevačke;   ženske i muške skupine su pjevale na stotine različitih pjesama, od kojih su mnoge članove žirija "bacale" u trans, a uvijek je aktualna bila ona:
         "Mala moja da ti budem sluga
            Da te svlačim i da te oblačim".

Naravno da je sa tih mnobrojnih gostovanja i putovanja ostalo (ali nažalost dosta i zaboravljeno) mnogo dogodovština, šala, dosjetki i priča,  a poneke su otišle u nepovrat sa smrću nekih od članova skupine, ali bi za ovaj put pokušali izdvojiti ovo: 

Na velikoj bini u Valjevu postrojeni pjevači: Stjepan Barić "Braco", Marijan Pavlović "Pilot", Filip Ivanić "Fićo",  te Mile i Pavo Barić,  koji su usput i popritegli svoje šargije i sve je spremno za početak samo se čekao startni znak. Na bini je bilo mnogo otvorenih poklopaca koji su se nakon starta zatvarali i dobila bi se ravna podloga za igru. Jedan od radnika koji je, čini mi se radi na kablovima televizije,  sa snimateljem za trenutak je zakasnio zatvoriti poklopac tako da su mu sudionici prikliještili prste od lijeve ruke, jer je dat znak za početak pjesme i svirke. Onog trenutka kada je počela pjesma, počelo je i njegovo plakanje i vriska. Mikrofoni su to sve nosili u publiku i u uši žirija, koji kao ni gledaoci nisu mogli ništa vidjeti jer je pozornica bila dosta podignuta. On je plakao sve dok je grupa pjevala, kada su napokon njegovi prsti "oslobođeni", Nogu na poklopcu je držao Braco i na pitanje žirija ko je plakao dat je odgovor : ”Mi ujedno i pjevamo i plačemo jer je i plač pjesma sa suzama, a jedan od članova žirija pitao je gdje je taj glas koji je plakao. Odgovor je bio:  ”On je i bio sa nama i nije bio sa nama, na što je žiri ostao zapanjen i dodijelio maksimalnu ocjenu. Poslije predstave slijedilo je upoznavanje i smijeh sa čovjekom koji je tokom čitave pjesme plakao i "pregled" njegovih prstiju na ruci.

 Druga priča: odlazeći na neko gostovanje vozili smo se u kombiju Ilijaške elektrodistribucije. U patosu kombija bila je poveća rupa otvor za koji su svi mislili da je od neophodne klapne, koja se ljeti otvara,  a zimi zatvara radi potrebe grijanja, odnosno hlađenja. Na pitanje vozaču što ne zatvori tu rupu,  on je odgovorio da ne može i da je tu ranije stajala bandera od struje. Neko je upitao: "Je li tu bio deblji ili tanji kraj bandere? Deblji - uslijedio je odgovor vozača Sabrije Avdukića, a "Šole" je konstatovao da je bio tanji kraj bilo bi manje puhanja i manje hladno. Jeste,  odgovori vozač, ali da je tu bio tanji kraj ja bih na njemu visio u zraku, kada bi deblji kraj povukao nazad i podigao auto. Nastao je smijeh i nastavak putovanja.  

Urednici i voditelji emisija "Selo veselo" iz Radio Sarajeva uvijek su rado snimali i intervjuisali ovu sekciju. Nekad davno kod Zlatka Prlende pjevale su Ana, Tonika Pavlović i Marička Pranjić, a Nebojša Minić, Nedjeljko Opančić, Enver Šadinlija i drugi su u nekoliko navrata snimali svoje emisije u Ljubini, Taračin Dolu,  Srednjem, Malešićima, Ilijašu, gdje su članovi ovog društva uvijek bili dragi gosti-učesnici sa svojim bogatim programom. Sve su uši mnogo nedjelja u rana jutra bile podešene uz prijemnike radija,  a na frekvenciji "Selo veselo",  uz iščekivanja koja li će se pjesma čuti. Ova grupa imala je i mnogo TV gostovanja, a mislim da je arhiv RTV Sarajevo pun materijala bogatih prilozima ove grupe. Grupa je nakon rata u nešto okrnjenom sastavu obnovila rad uz novo ime “Kulin ban”, sa dosta skromnijim ali značajnim programom,  a imala je nekoliko zapaženih nastupa od kojih izdvajamo učešće na smotri međunarodnog folklora u Zagrebu.
                                                                                                                                                         Marijan Pavlović - Pilot

          

ŠKOLOVANJE

    Povijest nam je zabilježila da su fratri prvi držali škole u samostanima i župskim kućama gdje su mladež poučavali čitanju, pisanju, računanju i latinskom jeziku. Molbom Beču 1852.godine izaslanstvo franjevačke provincije "Bosne Srebrene" zatražilo je od Austrije pomoć za podizanje i uzdržavanje pučkih škola. U to se vrijeme u Varešu otvaraju franjevačke pučke škole. Pisalo se po papiru "artiji" guščijim perom, a onda perom od trske. Za žensku djecu tada nije bilo mjesta u ovim školama. Govorilo se:  "Šta će ženska djeca u školi, za njih je preslica i vreteno!"
    Austrougarska je nakon svoga dolaska nagovijestila
modernizaciju školstva po europskim uzorima. U službenom glasilu «Bosansko-hercegovačke novine» tada je napisano da će se narod «podučavati u valjanom obrađivanju poljanah svojih i u shodnom gajenju marve».

    Kako pomoći nepismenim ljudima? Niti im možeš dati knjigu u ruke, niti mogu dobiti kakvo zaposlenje osim da tegle! Kako  uzdignuti narodnu, socijalnu i vjersku svijest? Kako ih prosvjećivati da budu napredni, svjesni poljoprivrednici i dobri članovi zajednice? Sve su to pitanja koja su mučila tadašnju upravu. Stoga je bilo jasno kako će seljacima najviše pomoći ako im otvori oči, ako ih opismeni. No tu se nailazilo na nerazumijevanje i dobacivanja poput onoga: “Ni moj otac nije znao čitati i pisati pa je pošteno živio”. Seljaci s početka posebno nisu uviđali zašto bi žensku djecu trebalo opismenjivati i držali su kako će ih to samo pokvariti.

    Godine 1879. austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini objavila je odredbu za organizaciju osnovnih škola, te je uvedena odredba po kojoj se razlikuju tri vrste škola: opće narodne, privatnei konfesionalne. Propis je predvidio obvezno osnovno obrazovanje, iako je to bilo nerealno. Predviđeno je također da djeca čiji su domovi udaljeni više od 4 kilometra od škole, nisu obvezna pohađati nastavu.
   Traženo je da muškoj djeci predaju učitelji, a ženskoj učiteljice, ali to je u praksi bilo nemoguće provesti.
Vlada je najprije uvela jednogodišnji kurs za
djecu od 7 do 10 godina. Na tečaju se učio maternji odnosno hrvatski jezik (kasnije nazvan zemaljskim i bosanskim), zatim račun, malo zemljopisa i prirodnih znanosti, povrtlarstvo, voćarstvo i pčelarstvo koje se učilo praktično u školskom vrtu.
Treba istaknuti kako su učitelji u tom razdoblju često bili i ljekari, književnici, agronomi i gotovo jedini kulturni radnici. Prema tome doprinos učitelja u kulturnom i političkom djelovanju i razvitku Bosne i Hercegovine je nemjerljiv. S današnje točke gledišta, uz župnika, bili su jedina gospoda u selu.

    Na ilijaškom području školstvo i školovanje počinje dolaskom Austro-ugarske monarkije. Tako je 1898. godine osnovana prva četverorazredna škola u Ilijašu. To je bila zgrada iz sklopa crkvenog zdanja u koju su išla djeca iz sela i naselja koja gravitiraju Ilijašu, te djeca iz Semizovca i okolnih sela do 1917. godine. U periodu 1914. do 1918. godine otvorene su osnovne škole u Ilijašu, Semizovcu, Nišićima, 1934. u Donjim Čevljanovićima, a 1939. osmorazredna škola u Podlugovima. U Semizovac su išla djeca sa Gore i Kamenica, pa i neki iz Solakovića, a u Srednje iz Ljubine i okoline, dok su neki sa Han-Karaule i okoline školovanje nastavljali u Čevljanovićima i Srednjem, stanujući kod rodbine...
   Na Taračin Dolu je to počelo malo kasnije.
 
   Prema Zakonu za osnovne škole iz 1929. godine i dopuni Zakona iz 1933. godine, četverorazredna osnovna škola bila je obavezna za svu djecu.  Za nepohađanje su bile predviđene i kazne za roditelje. Međutim i pored represivnih metoda koje su se primjenjivale, roditelji su slali samo mušku djecu u školu. U to vrijeme, u školama se učio maternji jezik, zemljopis, poznavanje prirode, vjeronauk, račun sa osnovama geometrije, pouka o zdravlju, lijepo pisanje, povijest, crtanje, pjevanje i gimnastika. Uspjeh učenika izražavao se u pisanoj formi, na  kartonima različite boje. Crvena boja bila je sinonim za odličan uspjeh, plava – vrlo dobar, zelena – dobar, žuta – dovoljan i bijela – nedovoljan.

    U toku NDH nastavni program je neznatno izmijenjen. Iz programa je izbačeno ćirilično pismo i vjeronauk, a uspjeh učenika je ocjenjivan obrnuto ocjenama iz ranijeg periooda. Ocjena jedan je bila za odličan uspjeh, a petica za nedovoljan uspjeh.

   Poslije II svjetskog rata doneseni su novi nastavni planovi, pa i za osnovno četverogodišnje obrazovanje. Pošto je na cijelom našem području bila velika nepismenost prvenstveno ženskog svijeta, to je provedena akcija na masovnom opismenjavanju odraslih, putem analfabetskih tečajeva za nepismene od 15 – 50 godina. Tečajevi su trajali nekoliko mjeseci, da bi se naučile osnove čitanja i pisanja. Analfabetske tečajeve i prvo opismenjavanje provodili su Jurić Petar Pero i Đogo r. Ivić Marica iz Ljubine, Smajlović Hamza i Barić r. Gabela Filka iz Solakovića, Ahmed i Mujo Bešlija sa Korita i drugi..


Naša škola gradila se  u nekoliko etapa.   


Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije,    1938.godine (u vrijeme kada je izgrađen i župni stan) na Taračin Dolu, nedaleko od katoličke crkve, sagrađena je , ali nije dovršena iz više razloga (moguće da je to bilo zbog  odlaska agilnog župnika Mije Thona koji je s mještanima sagradio župni dvor i mjesni vodovod) ili  II svjetskog rata, te organizirao tečajeve za opismenjavanje ?! Ta zgrada škole je dovršena poslije rata i 1948. počela sa radom. Prvi učitelj bio je  Petko Blagojević. Škola je izgorjela 12.01.1959. godine.  Tada su aktivisti našeg kraja:  Ilje Barić, Pero Zečević -koji je iznajmio tek useljenu kuću na Kruzima da djeca nastave školovanje, Mijo Pavlović, Ivica Petrović, Makso Djurdjić i još mnogi uz pomoć općine Ilijaš i tadašnjeg Sreza Sarajevo, te  tadašnjeg Poslanika Vase Radića odlučili da na zgarištu bivše škole obnove istu i dograde još dvije učionice pošto je djece bivalo sve više pa je školska zgrada bila tijesna, i da škola "preraste" u osnovnu osmogodišnju školu. Radovi su trajali 1958. i 1959. godine. Sjekla se gradja u okolici Karaule, vadio kamen u blizini Kruškog groblja, dovlačio pijesak iz Nabožića i iz Krnjevca, kreč proizvođen na Vijencu-Drumu i Dubravi-Jasikama. Lesonit - ploče za krov, stolarija, podovi, namještaj i druga oprema dopreman je vozom i kamionima do Ljubine, a odatle do Taračin Dola, što tovarnim konjima, a najveći dio su iznijeli na leđima ljudi - roditelji i njihova djeca - učenici ove škole...Dosta su  doprinijeli i tadašnji učitelji Kozina Josip i Milan Raščanin. Pored samodoprinosa u novcu, narod je masovnim i pregalačkim radom gradio ovaj, kao i druge objekte. Zabilježeno je da je na jednoj akciji kada je sječena i vožena građa za zgradu škole, na Vijencu se skupilo više od 150 ljudi i preko sto pari volova za vuču građe.  Dograđena i proširena škola je otvorena 25.10. 1960. godine, a nazvana je OŠ "Bratstvo-jedinstvo" Višnjica na Taračin Dolu. Primila je i školovala djecu od V do VIII razreda iz četverorazrednih područnih škola Korita, Han-Karaule, Ljubine i dio djece iz škole pod Gorom, kao i Mahmutović Rijeke. Prva generacija svršenih osmoškolaca izašla je iz ove škole 1962/63 školske godine. 

 Poslije nje je "expresno" (1962-63.) sagrađena i Stambeno-upravna zgrada (Društveni dom) na Taračin Dolu.  Useljenje u društvene prostorije u dijelu prizemlja zgrade i nastavnog osoblja u stanove na katu obavljeno je u novembru 1963. godine. Prvo masovno sijelo (do zore)  i općenarodno veselje u velikoj sali te zgrade održano je 23/24 novembra 1963. godine, u čast postignutog uspjeha i povodom novembarskih državnih praznika SFRJ i SRBiH.

      Oko 1955. godine otvaraju se četverorazredne  škole u Koritima (prvo u kući Ćamila Bešlije, a od 1958. godine u novosagrađenoj školskoj zgradi), te u Ljubini (u kući Jozića u Podoračima, a 1960. u novosagrađenoj školskoj zgradi, gdje je izvjesno vrijeme bila i peterorazredna) i na Han-Karauli. Ubrzo je otvorena i četverorazredna škola pod Gorom, također prvo u privatnoj kući, da bi krajem 60-tih preselila u novoizgrađenu školsku zgradu...

    U školi u Koritima su radili učitelji: Savo Bilal, Vlado Bošković, Nikola Vidaković, Dragutin Okiljević, Iljko Barić, Salko Đerić, Stjepan Pavlović, Izet Šabić i Ivica Barić.
    U školi u Ljubini su radili: Josip Čižek, Jovo Soldat, Žika, Vlado Bošković, Novka starović - Bartula, Slobodanka Boba Kovačević i Jovan Ojdanić.

     U školi na Han-Karali su radili učitelji: Dragutin Okiljević, Marko Čobeljić, Nikola Vidaković i Stjepan Pavlović. 

    Školu na Taračin Dolu i znatan dio školskog zemljišta oko nje, mještani su, ubrzo po otvaranju, ogradili, a nastavnici i učenici uredili okoliš. Učenici su pod rukovodstvom nastavnika ručno iskopali i uredili dva igrališta - za mali nogomet i odbojku (i inače tjelesno vježbanje), koja su snabdjevena odgovarajućom opremom (stativama, mrežama...) i označena. U to vrijeme nije bilo zaštitnih mreža, pa su lopte često "bježale" do vode ili niz Matića njive. Učenici i nastavnici uređivali su i voćnjak na školskom imanju, cvijetnjak ispred škole. Sedamdesetih godina, okolo cijele škole bilo je zasađeno drveće, kojemu kamenito zemljište nije odgovaralo, pa se većina nije ni "primila"...

     Kroz naš kraj "defiliralo" je mnogo učitelja i nastavnika, koji su se požrtvovno borili za opismenjavanje
najmlađih naraštaja.  Osim "naših" učitelja:  Stjepana, Gabljeta, Ivana i Marijana, kod nas su "službovali" i Risto Gutić, Dragutin Okiljević, Marko Čobeljić, Dobrica Savić, Milan Praskač, Božidar Pajkić, Relja Duvnjak, Anto Kozina, Irena Oberman, Branko i Milijana Ljiljak,  Zlatko Zovko, te Ranko Makijević, Zdravo Stanišić, braća Kemo i Hako Kovačević, Boro i Ratko Bumbić, Mira Savić, Ruža Bagarić, Slavko Popadić, Borislav Đurović, Izet Selmanović, Besima Bajrić i drugi. Sav njihov rad je bio predan učiteljskom
pozivu. Tražili  su red i disciplinu a djeca su zahvaljujući njima stjecala pravo znanje i nesmetano su mogla nastaviti svoje školovanje.  Pojedini učenici su užinu nosili sa sobom, osim onih koji su stanovali u blizini. Za jelo se nosilo što je tko imao. Obično je to bio komadić kruha s malo sira ili bočicom mlijeka, ako ga je bilo.

Ukratko rečeno, učiteljima se tijekom povijesti uvijek pridavala posebna pozornost. Oduvijek su bili vodeći intelektualci u društvu u kojem su živjeli. Međutim, gotovo uvijek su bili potplaćeni i nije nikada dovoljno bio prepoznat njihov trud. Najveća zahvalnost im je bila– stasanje i životni uspjeh njihovih učenika, ali i priznanje običnih ljudi, koji su ih uvijek s poštovanjem gledali i uvažavali. 

    Škola je proživljavala uspone i padove u različita vremena, teška ili teža, ali nikada nije presahnuo ovaj izvor prosvjećivanja i kulturoloških nastojanja. Selo je živjelo sa školom, škola sa selom. Požarom u kome je izgorio društveni dom, na čijem gornjem dijelu su bili učiteljski stanovi, a koji je gorio i ranije,  „započeo“  je sunovrat naše škole jer je usljed seljenja i malog broja učenika, zatvorena 1985. godine. "Odnjegovala" je 20 generacija koje su završile osmi razred i oko 700 učenika. 1982. godine "postala je ponovo četverorazredna. Školske 1984/85 godine u kombinovanom 2, 3 i 4 razredu imala je osam učenika. Naredne godine prijavilo se samo 5 učenika, pa je škola 1985. godine  prestala sa radom i zatvorena. U jednom njenom dijelu bile su društvene prostorije, a otvorena je i prodavnica u kojoj je radio Tomislav Mijatović,  a kasnije Marija Pranjić. Nažalost, u toku posljednjeg rata je uništena i prepuštena zubu vremena.

     U zgradi  društvenih prostorija, nekoliko godina nakon izgradnje, funkcionirao je i Mjesni ured, pa stanovnici okolnih sela nisu morali nisu morali zbog nekih manjih administrativnih potreba ići u Ilijaš. Matičari u mjesnom uredu su bili: Vojko Savić, Lela Čižek i Safet Jukić.

    U istoj zgradi su bile smještene prostorije MZ Taračin Do i svih drugih društvenih struktura koje su funkcionirale u tom periodu. MZ Taračin Do formirana je 1974. godine i uvijek je bila jedna od najaktivnijih i najboljih u općini Ilijaš. Predsjednici najviših organa u Mjesnoj zajednici Taračin Do bili su: Marijan I. Barić, Anto I. Barić, Derviš Bešlija, Nusret I. Bešlija, a sekretari MZ bili su: Ivan P. Pavlović (8 godina), pa Jozo B. Pranjić. Sve do požara 08/09. decembra 1982. godine prostorije ove zgrade korišćene su za okupljanje naroda, zabavni i društveni život i sve druge oblike okupljanja, naročito prigodom vjerskih i drugih blagdana. Jedno vrijeme u njoj je bila "Ivicina" kafana, a poslije prodavnica mješovite robe... Na zgradi je u nekoliko navrata izbijao požar, te je poslije djelimičnog oštećenja obnavljanja. Ostalo je da se pamti da su učenici i nastavnici 70-ih godina formirali red od škole do Granice, odakle su sistemom "od ruke do ruke" prenosili ćerpić, a radi se o dužini od nekoliko kilometara. Toliko je škola imala učenika u tom periodu! Najviše učenika je imala 1968/69 školske godine (oko 360) i tada je u njoj radilo 12-13 učitelja - nastavnika. U centralnoj školi na Taračin Dolu bilo je više paralelnih odjeljenja. Drugi razred školske 1968/69 godine brojao je 50 učenika. Do odlaska na odsluženje vojnog roka vodio ga je učitelj Marijan Barić, a preuzeo Iljko Barić.  Marijan, Iljko, te Ivan i Stjepan Pavlović bili su pripadnici prve i druge generacije osnovoškolaca koji su se iškolovali za prve učitelje-nastavnike sa našeg kraja, a više su godina obrazovali i odgajali mlađe naraštaje u centralnoj školi na Taračin Dolu i njjenim područnim školama na Koritima i Han-Karauli. Nešto kasnije pridružili su im se Petra Vujadinović, Josip Petrović, Ivica Barić, Šimo Pavlović...

    U noći između 8 i 9. decembra 1982. godine zgrada je izgorjela nakon požara, koji je uzrokovan kratkim spojem na hladnjaku i električnoj instalaciji u prodavnici (bivša sala).

Prema podacima sa kojima raspolaže Iljko Barić (moguće da spisak nije potpun i da je neko neopravdano zaboravljen),  od  onih koji  su rodjeni  i živjeli ili su  porijeklom sa  našega  kraja,  visoke  škole - fakultete  su završili (neki su stekli  i titule  magistara i doktora nauka): Vinko i  Josip Vidaković,  Vinko Ilić,  Oliver Ilić, Jozo Babić, Jozo T. Babić (umro), Marko Babić, Stjepan,  Šimo  i mr. Tanja Pavlović,  Ivanić Stjepan-Pepo (umro) i Ivanić Dejan;  Vesna, Željko i Perica Mijatović; Alić Muriz; Simanić Jovica (umro) i Simanić Branislav; Milanović Mato i Ankica r. Bartula, Jozić Jozo - Joško,  mr. Katarina, mr. Karolina i  Kristina Jozić,  Marijan M. Jozić, Klaudija i Jadranko Jozić,  Jozefina, Gina,  mr. Ivo Barić,  Iljko- Gabrijel,  Dejan,  Gabrijela,  Krešo,  Davor i   Dean Barić; mr Ljilja Mrkaja r. Barić,   Ferid Bešlija,  Krešimir, Karlo,  mr. Ivica i  Željko Filipović,  Dragan i Ilija - Ciki Ćurčić, Janja Pavlović - Žunić, Vlado (Vlatko) Ilić, Vedran Jurić, Robert Ivić, Danijela i dr. Margareta Pranjić, dr. Spomenko i Spomenka Ilić, Alija Smajlović, Albin Martinović, Armin Smajlović...
Osim navedenih,  na desetine osoba sa ovog kraja je završilo razne više škole, a trenutno je dosta onih koji potječu  sa ovog kraja,  a studiraju na raznim visokim školama širom svijeta.

      

Sjećanja
                       

 OMLADINSKE AKTIVNOSTI 

 

Kada pišemo o nekom događaju, određenom periodu, a posebno o društvenim temama, bez ikakovih dokumenta, pisanih podataka,  dođe se u dilemu kako uopće dati  pravu sliku.  Naravno,  ovaj članak nema pretenzija davati povijesni ili neki drugi pregled događanja na Taračin Dolu u vrijeme kada je autor ovoga teksta „bio mlad“, (nažalost već davno), nego dati nekoliko „crtica“ iz života mladih, u periodu 80-ih god. prošloga stoljeća, načinjenih na temelju sjećanja.  Jedina povoljna okolnost je da se lijepe stvari, a posebno događaji iz mladih dana dobro pamte, u odnosu na neke  ružne stvari u životu.
    Kao što je  već dijelom napisano u uvodom tekstu ove stranice, centar okupljana Čemernjaka, pa tako i naše  omladine bio je na Taračin Dolu i to svake nedjelje, a posebno u vrijeme blagdana (Božić, Nova Godina, Uskrs i dr.). U pravilu je nakon održane mise bilo kolo ili pred crkvom ili u domu. U duhu tadašnjeg vremena i socijalističke ideologije jedan dio omladine nije išao u crkvu (jer je bio u Partiji), ili nekih drugih razloga, ali to nije nimalo smetalo da se nakon mise svi  skupimo i dobro zabavimo. Organizacijski je omladina okupljana u tadašnju omladinsku organizaciju (SSOJ – Savez Socijalističke Omladine Jugoslavije), pa je i u našem kraju postojao niži oblik ove organizacije (OO SSO – Osnovna organizacija). To je postojalo kao krovna organizacija za jednu mjesnu zajednicu, a u selima su djelovali Aktivi SSO.  Dakle u sjedištu tadašnje MZ u Taračin Dolu djelovala je OO SSO, kao dio tadašnjeg sustava političkih i organizacijskog djelovanja, odnosno kao „pomladak SKJ“. Međutim najveći broj nas mladih nije zanimala „nikakva visoka politika“, niti smo dovoljno razumjeli tadašnje političke prilike, a niti smo ih smjeli razumjeti, tako da je naš rad uvijek bio kako se okupiti i dobro zabaviti.
 Po selima su bila aktualna sijela i prela, posebno u zimskom periodu i to u pravilu uvijek u drugoj kući. Naravno u kućama se nije moglo skupiti više od 20. mladih… U  vrijeme 80-ih nije više bilo aktualno komušanje kukuruza, jer se nije puno sijao, ali je još bilo aktualno vlačenje vune ili neki drugi sitan posao, da se opravda „sijelo“. Najvažnije je bilo naći razlog za sastanak. Domaćini su uvijek bili gostoljubivi, kao što to mogu biti ljudi iz Bosne. Gostima se nudila večera, obvezna s krumpirima „zapretanim u rerni“, pa do šljivovice za „muško društvo“ i kolača ili voća (jabuka ili krušaka). 

Centralna aktivnost Omladinske organizacije bila je organiziranje priredbi i igranki na Taračin Dolu. Najveći vrhunac rada bila je organizacija priredbe za Novu godinu ili neki drugi državni praznik.
 Tadašnji predsjednici u duhu mladosti i zanosa obično bi radili jednu godinu dobro, a onda bi drugi istakli pretenzije na to mjesto pa je često dolazilo do promjena na čelu omladinske organizacije, tako da je malo tko „odradio cijeli mandat“. U periodu 70-ih i 80-ih god. promijenilo se puno predsjednika i omladinskih aktivista. Prema sjećanjima nabrojat ću neke (Marijan Pavlović, Marijan Ilić - Kiko, Sreto Barić, Marija i Katica Barić, Mato Pavlović, Mijo Matić, Nikola i Šimo Pavlović, Ilija Ilić, Zdenko Čurčić, Marijan, Željko i Jagoda Matić, Jozo Pranić, Dominko Pranić i mnogi drugi).
Jedan od „dugogodišnjih omladinaca“, svakako je bio nezamjenjivi Marijan Pavlović – Pilot , koji je i po godinama nekako uspio ući u  pravila članstva u omladinskoj organizaciji (do 27. god). Dugi niz godina imao je 26. god. i 13. mjeseci. Pilot je ostavio neizbrisiv trag u radu i djelovanju tadašnje omladinske organizacije, kao čovjek koji je uveo mnoge mlade u rad… i svojom  vedrom prirodom bio u svakom društvu prihvaćen i dobro došao. Imao je uvijek rješenja za probleme koji su se javljali u organizaciji. Sjećamo se jedne prigode. Trebalo je organizirati priredbu za doček nove 1977. ili 78. Pilot je bio zadužen da riješi pitanje bine… Jedno od rješenje bilo je dovesti (posuditi) dasku iz Višnjice ili Korita. To tada nije bilo jednostavno,  trebalo je naći zapregu i to obaviti. Mi ostali koji smo dobili neke druge zadatke (mlađi dio tima), uređenje prostora (čišćenje i dr. ), čudili smo se i hvatali za glavu kako Marijan sjedi na rumu bez čaja u Ivičinoj kavani i govori da je riješio pitanje bine, a da se nije nigdje makao. Zagonetku je otkrio kada smo dobili zadatak da donesemo nove klupe iz Škole za potrebe bine – ni danas nam nije jasno kako je tada uspio „smotati“ Marijana Barića direktora Škole.
    Bina je bila gotova, zavjese spremne, program pripremljen i priredba je mogla početi. Uz priredbu je obično i išla prodaja tombole u sali: „Tko kupi prevarit će se,  tko ne kupi pogotovo“  i u Ivicinoj kavani: „Glavna nagrada FAP s prikolicom“, a na kraju: „Glavna nagrada šibica“. Glavnu nagradu,  bila je pečeno janje – mislim da je dobio Slavko Popadić, nastavnik, nije ni čudo jer je kupio najviše tombola. Moramo priznati da je bio pošten jer je janje na kraju završilo u tadašnjem uredu OO SSO, uz pivo i lavov, pa na kraju kada se zadrijema imate strunjače.
    Dobra atmosfera i zabava trajala je i drugi dan, odonosno na Novu godinu, jedan dio omladinaca nije ni išao kući (imena nećemo spominjati). Priredba za Novu godinu predstavljala je poticaj za nastavak druženja i organiziranja priredbi na drugim mjestima.  Nakon priredbe na  Taračin Dolu održali smo priredbe i u Ljubini i u Karauli. U Ljubini je to bilo lako, bar što se tiče organizacije, a u blizini je bio i nezaobilazni „Šuco“, ali  to nije bilo nimalo lako u Karauli (dva –tri sata pješačenja), od Taračin Dola, pa kada još trebate nositi razne „krpe“ i rekvizite, a posebno za naše djevojke koje su nastupale u dijelu folklora. Odlazak na Karaulu znao je biti obično  zimi po dubokom snijegu.. 


    1979/80. organiziran je doček Nove godine u školi jer je Dom dat za potrebe trgovine. Priredba je održana u učionici 5. razreda . a u 6. razredu je organizirano gledanje TV programa (TV u koloru), kojega je dobila MZ za aktivnosti na izborima.  Mislimo da se radi o jednoj od najposjećenijih i najbolje organiziranih priredbi i dočeka nove godine na Taračin Dolu.  Od tog vremena igranke i priredbe su organizirane u Školi. Nakon ove priredbe imali smo uspješne nastupe u Ljubini, Karauli, Crnoj rijeci, Orahovu (općina Breza) i Misoči. To je bio jedan od perioda najbolje i najraznovrsnije aktivnosti OO i tadašnjeg rukovodstva (Š. Pavlović, Z. Čurčić, M. Matić, Z. Ilić, J. Pranić i dr.).
 Osamdesete su vrhunac po broju mladeži (generacija – slika iz osnovne 5. razreda), ali je to i početak velikog i drastičnog osipanja mladih i odumiranju naših sela. Sve više mladih, a posebno mladih obitelji, zbog posla se seli, ovo je druga velika seoba s područja našega kraj (prva je bila 60-ih god. kada je veliki broj mladih ljudi otišao na „privremeni rad u Njemačku, Švedsku ili neku drugu zemlju – većina ih je i sada „na privremenom radu“.
Najveći broj selio je u industrijska mjesta, uglavnom zbog posla, a najviše u Ilijaš, Podlugove, Vogošću, Sarajevo, Srednje, pa čak i uz dolinu rijeke Ljubine- centar okupljanja mladih u tom vremenu sve više postaje Dom mladih u Ljubini (nadam se da će netko tko bolje pozna događanja u Ljubini nešto napisati na ovu temu).
  Seobu nije zaustavila niti gradnja puta. Put se gradio nekoliko godina, te se nije,  bez potpore tadašnje društveno-političke zajednice  mogao kvalitetno napraviti (asfalt), iako su naši mještani dugi niz godina plaćali samodoprinos  (5%). Kada smo već spomenuli tu temu, a da ne odemo u njeno elaboriranje treba reći da je i naša omladina dala veliki doprinos svim tadašnjim društvenim aktivnostima i akcijama od gradnje dalekovoda (elektrifikacije) i  brojnih dragovoljnih akcija na putu (kopanje odvodnih kanala i skidanja škarpe)…
Privlačnost gradova i tadašnji odnos društveno-političke zajednice prema selu rezultirali su opustošenim selima, zatvaranjem škole na Taračin Dolu i ostanku samo starih obitelji u našim selima. Možda to najbolje ilustrira podatak o tomu da je neposredno pred sami rat u Višnjici bilo oko 20. stanovnika, a desetak godina ranije oko 70… Ovo jer jedan dio sjećanja iz vremena 70. i 80. ih god. bez namjera davanja konačnih ocjena navedenoga perioda. Bilo bi dobro da se u ovu priču uključe i drugi zainteresirani, a posebno oni koji su spomenuti u ovim sjećanjima,  kako bi se došlo do cjelovitije i realnije priče o jednom dijelu života na području župe Čemerno…  

Šimo Pavlović

 

O omladinskim aktivnostima(II)

 

Poznato je da su mještani Taračin Dola, odnosno cijele Čemerske župe, uvijek bili ambiciozni, vrijedni i radni. Po naseljavanju na ove prostore, vidjelo se da će morati uložiti mnogo truda i rada, da se iskrče šume, pronađu i dovedu pitke vode, posade voćke i naravno,  naprave kuće.Veliku pomoć starijima, majkama i očevima pružali su mlađi; kćeri i sinovi, te se slobodno može reći da je omladina ovih krajeva od davnina bila veoma aktivna i marljiva. Pravili su puteve, te gradili objekte potrebne za normalan život. Nešto više o aktivnostima mladih bilježimo iz perioda kada smo i mi bili mladi, odnosno nekih 60 – 70-ih  godina prošlog stoljeća. Omladinske organizacije bile su u savezima, a tadašnji sistem je nalagao da su Aktivi i Savez omladine bili potčinjeni mnogim drugim političkim organima i Savezima, kao što su: SSRN, SKJ, SUBNOR-a i dr. pa se slobodno može reći da u svom radu nisu imale punu slobodu i demokraciju. Iako su to bila čisto amaterska druženja i rad, moralo se imati Statut i druge akte, kao neko profesionalno društvo ili savez ili preduzeće ( famoznoga ) udruženog rada. Kada bi SSRN organizovao neku komunalnu akciju, Savezu omladine  apelovano je sa kojim brojem članova "mora" sudjelovati. Ako bi nekim slučajem broj sudionika bio manji od "apelovanog", zakazivale bi se velike vanredne sjednice tzv..skupštine, da bi se na istim kritikovala omladinska organizacija, posebno njen predsjednik, sekretar i predsjedništvo  riječima: pa šta vi mislite, pa šta ćete sutra, kada ste sada ovako nepouzdani i neposlušni, vas ne treba moliti i govoriti - nego tjerati, itd... U takvim okolnostima bilo je veoma teško, pored svojih mnogobrojnih obaveza izdvojiti slobodno vrijeme za pozamašan amaterski rad. Uprkos svemu mladost je nepobjediva i omladina Taračin Dola uspješno se nosila sa svim bremenima i barijerama. Rad se, pored mnogo radnih akcija, svodio na organizovanje priredbi, igranki, tombola, te raznih takmičenja-natjecanja, kao što su pjevači amateri i sl.  Posebno treba spomenuti dočeke Nove godine, kada je svaka sala ili razred bila mala da ugoste sve one, koji su " najluđu noć " dočekivali na Taračin Dolu.Tada bi se priređivao zaista bogat kulturno-zabavni program, koji je skoro uvijek pratila velika novogodišnja tombola. Program bi sačinjavao uvodni -pozdravni govor voditelja, nekoliko skečeva, pjesama, dramskih odlomaka i poneka recitacija, naravno sve protkano lijepom svirkom i kolima. Najčešće je izvođen "Jazavac pred sudom" koji je uvijek bio popračen dugotrajnim aplauzima, a njegovi najčešći akteri u tadašnje vrijeme bili su: Ilija i Marijan Pavlović, Anto Ćurčić, Pero (A) Pranjić, Mato Ilić i Mijo Martinović. Pjesme su obično pjevali: Kata, Marinko i Stanko Ćurčić, Ilija Zečević, Šerbo Smajlović, Perica Gunjević, a nešto još starije generacije sigurno se sjećaju Rudolfa RUDE Matića iz Dolovčića i njegove pjesme:

 "I druge su cure mile ,
al’ Sarajke najmilije – 
 Dođi pobro pa se ženi 
ima cura pa proberi",

 sa kojom je on pobjeđivao na mnogim takmičenjima pjevača amatera i šire izvan ove okoline. Svakako,  u programu je bilo i mnogo humora, a i poneki " mađioničarski " trik ili zagonetno (obično) nagradno pitanje, na koje je mnogobrojna publika davala odovore uz nagradu za tačnost i preciznost. Ostalo je jedno na koje ni do današnjeg dana nije dat odgovor, pa ga i sad postavljamo svima koji čitaju ove redove,  a ono glasi:

 ŠTA JE PRIJE POSTALO
KOKOŠ ILI JAJE ?

 Iz mnoštva zanimljivih obrazloženja i odgovora izdvojili bi onaj, kojim su tada svi bili zadovolji i nakon dugog odgonetanja ga proglasili konačnim,  a on glasi:

 NEGDJE JE NEKO UKRAO JAJE I NASADIO POD KVOČKU. 

Možda je ispravan i konačan???
 

 U velikoj sali,  kako se tada zvala prostorija do useljenja prodavnice  mješovite robe uvijek su se dešavale razne aktivnosti, zbijale šale i postavljala pitanja i zagonetke. Između ostalih bilo je onih koliko je staro koje drvo ili koliko je kriv koji zid, a na ovoj fotografiji vidimo dvojicu Mijatovića:  Matu i Pavu,  Pavloviće:  Miju i Marijana, te  Ćurčić Matu i Antu, koji sa velikim zanimanjem pokušavaju odgonetnuti kojiko je bio star ovan čiji je rog predmet rasprave. Nikada nismo bili sigurni u tačnost odgovora.

       Bilo je mnogo dogodovština, zgoda, doživljaja i priča, što je dobrim dijelom "nažalost" danas pretočeno u uspomene. Omladinska organizacija uvijek je imala potporu i pomoć od učiteljskog i nastavničkog kadra Taračin Dola, a pri organizovanju priredbi isticali su se nastavnici: Slavko Popadić, Ruža Bagarić, Izet Selmanović, Ivan Pavlović, Marijan i Gabrijel Barić, a nešto kasnije Zdravo Stanišić,  koji je ponekad i osobno sudjelovao u predstavama.     

Vraćajući se jedne januarske zimske noći sa priredbe iz Karaule, gazeći visoki snijeg i držeći u promrzlim rukama stidljivu bateriju, sa simboličnom pomoći i mnogo torbi i kofera sa opremom i nošnjom, nekom iz mnogobrojne skupine, pade na um dobra ideja  da ASSO Taračin Do kupi konja. Prvo gotovo jednominutni smijeh i sjedenje u dubokom snijegu, a potom već ozbiljno razmišljanje o datoj ideji. Komentari su bili otprilike ovakvi: Para imamo,  sijena imamo, konja ima, a bio bi nam od velike pomoći za prenos stvari kao u ovom slučaju, a bogami,  ponekad  bi ga i  uzjahali. "Problem" bi nastao u davanju imena imaginarnom nosaču -konju, a čuo bi se i poneki glas : ”ti si lud” ili odgovor na to:  ”lud si ti”. Naravno ideja nije realizovana ali je mnogo pomogla da se pregazi duboki snijeg: Zakučnjice, Starčevine, Omanjica, Vijenca, Višnjice pa sve do Taračin Dola i da se u dobrom raspoloženju i smijehu zaboravi umor i iscrpljenost od  priredbe, sijela, ašikovanja i putovanja.
                                                                     
  Iako su svi omladinci i omladinke davali svoj puni doprinos amaterskom radu u omladinskim organizacijama ipak bi od zaborava trebalo otrgnuti imena ovih pojedinaca: Marica, Ana, Jela i Ruža Ilić, Kata, Mato, Anto, Bernard i Bono Ćurčić, Ruža, Mijat, Mato, Marijan, Avgust i Radoja Pavlović, Pero, Mato, Stanko, Stjepan, Marko  i Jozo (B) Pranjić, Marijan Ilić, Željko Matić, Mijo Martinović, Ilija Zečević, Jasna i Karlo Mijatović, Josip i Marijan Petrović, Franjica, Mirko, Braco i Rado Barić i naravno još mnoga imena koja smo nenamjerno izostavili, jer skoro svako sjećanje izblijedi za pola stoljeća ili više.
 



          Marijan Pavlović

               

                                          G I M N A Z I J A L C I


    Brojne generacije mladih naraštaja, nakon završene OŠ u Taračin Dolu nastavljalo je školovanje u najbližim srednjim školama: Sarajeva, Vogošće i u sjedištu naše općine Ilijašu. 70-ih i 80-ih god. veliki broj naših učenika nastavio je školovanje u Ilijaškoj gimnaziji; Nada Barić, Danica Mijatović, Jozo Babić,  Nikola Pavlović, Zdravko Ilić, Kata Pranjić,  Jozefina, Kruno, Gina i Jozo Barić, Šimo Pavlović, Mirjana Ćurčić i mnogi drugi. Osim gimnazije školovanje je nastavljano i u tehničkim i drugim školama u Sarajevu, Vogošći i Ilijašu,  kao i u obrtničkim zanimanjima. 

Da bi se došlo do Škole trebalo je prvo doći do autobusne stanice u Ljubini (na radnički autobus). Iz udaljenijih mjesta Višnjica i Taračin Dola trebalo je najmanje sat vremena pješačenja. Moraš ustati u 4,30 sati, spremiti se, nešto na brzinu „ćalabrcnuti“  (doručkovati, to je nekada bio jedini obrok do povratka kući),  krenuti od kuće najkasnije u 5,00 sati i stići u 6,00 sati na radnički autobus. Putovanje je trajalo 40-45 minuta  do Ilijaša, Vogošće ili Sarajeva, do Semizovca magistralnom cestom (Tuzla-Sarajevo), a zatim starom, krivudavom i uvijek krpanom cestom, preko Donje Vogošće, Malešića i Staroga Ilijaša do Ilijaša. Sve je bilo dobro ako nije popravljan most u Malešićima… Nastava je počinjala u 7,15.  Trebalo je pratiti nastavu i ne uspjeti zaspati… O ocjenama da se ne govori, one su bile po zaslugama ali je bilo i malo po drugim kriterijima, putnici – „građani Ilijaša i Podlugova“. Bilo je teško izaći na kraj s fizikom posebice s  prof. Stjepanom Đurićem (porijeklom negdje iz Slavonije), ali i s matematikom i tradicionalno popularnim latinskim i prof. Stanislavom Popićem („Popom“). Povratak kući bio je u 13,15 sati istim putem. Ako se niste putem zadržavali kući se stizalo oko 14,30 – 15,00 sati, a onda počinje drugi dio priče. Malo se nešto ruča a onda treba  dotjerati ovce, goveda, konje i dr. blago ili pomoći nešto oko kuće. A onda uvečer se trebalo nakaniti na učenje, pa do kasnih noćnih sati, a onda ujutro ponovo…Naravno sve se te preživjelo uz mnogobrojne školske i druge dogodovštine. Đurić je često imao problema sa redarima i zdrobljenim kredama na podu, to je bila jedna od taktika da se skrati sat za desetak minuta (dok redari odu po krpu, nađu spremačicu i veoma polako očiste pod). Skraćenje nastave za 10-ak minuta značilo je bar nekoliko jedinica manje. Najdraži dan je bilo dežurstvo, niste na nastavi, glavni ste u školi, ali se znalo naletjeti i na probleme. U nekom razredu „Đudi“ je  ispitivao i dijelio jedinice, jedan učenik je uspio izaći iz razreda „jer mu je bilo zlo“ – javio je dežurnom „zvoni ili smo gotovi“. Naravno da je dežurni učenik poslušao, to je bilo lako, ali se onda trebalo sakriti, kada se otkrilo da mu je sat bio brži 10. min – „pobjegneš u podrum kod kućnog majstora“ Ništa nam nije bilo teško, bili smo mladi, željni znanja ali i puni raznih vragolija. Najveće zadovoljstvo bilo je naći opravdan razlog za nedolazak na nastavu. Znali smo smisliti razne načine da opravdamo izostanak s prvog sata nastave, (kašnjenje autobusa), ali to nije uvijek upalilo, jer neke učenike nije bilo moguće nagovoriti na izostanak (njima smo to kasnije oprostili).  U kašnjenjima autobusa konačno nas je raskrinkao tadašnji ravnatelj prof. Hašim Hota koji je izvršio kontrolu. Štos je bio otkriven a neki su dobili vladanje dobro. Na kraju se ipak pjevalo „Nema više Hegela i Kanta nema više Ljilje…“ (naravno radi se o pjesmi spjevanoj u čast prof. filozofije). Završetak je uvijek bio veseo i slavljenički, tradicionalna maturalna zabava, izlet na Bijambare i na kraju suze… Završavao je jedan dio života i mladosti, otvarali su se drugi izazovi, trebalo je nastaviti školovanje ili tražiti posao. Razišli smo se na razne strane..., ali smo znali gdje se tko nalazi, mogli smo se povremeno sresti porazgovarati, nazvati telefonom ili sastati na nekoj prigodi ili godišnjici mature. A što danas, gdje smo, kamo smo otišli, tko je preživio, u kojoj smo državi, da li smo se zaboravili, nadamo se da će i ova stranica dijelom doprinijeti da se ponovo nađemo i razmijenimo lijepe uspomene iz mladosti…

                                                                                                                Šimo Pavlović