Sport
 

 ILIJAŠ - RASADNIK TALENATA

 

NAJBOLJI - KK "MONOM"

  

    Ilijaš i njegova okolina  su  bili poznati po mnogim sportovima i sportistima. Pojedinci su dostizali maksimum u svojoj karijeri i igrali u najelitnijim klubovima i ligama tadašnje države. Ovisno o vrsti sporta, dosta Ilijašana, nastupalo je za tadašnju reprezentaciju, a pored kolektivnog zavidni su  bili i pojedinačni uspjesi mnogih Ilijašana; nogometaša, košarkaša, karatista i drugih. Ako se samo prisjetimo uspjeha karate kluba ”Monom”, pa nogometaša Sloge ili pak košarkaša, slobodno se može reći da se na ovom području talenti radjaju a da upornost i vrijedan rad uvijek  donose i vrhunske rezultate. 

       Ostalo je samo da se pamti da je Ilijaš imao prvoligaša. A sve je počelo angažmanom nekoliko entuzijasta i zaljubljenika u karate. Bili su tu Slobodan Bojat – Batko, Cure, Ivo Barić, Mica, Cerovina… Treninzi i predan  rad donijeli su i rezultate, koji su kulminirali kvalifikacijama za ulazak u Prvu saveznu ligu, u visočkoj dvorani ”Mladost”, jer Ilijaš nije imao sportske dvorane. U kvalifikacijama  je ”Monom” pobijedio i tako se plasirao u Prvu saveznu ligu, mada je bilo pokušaja namještanja borbi, kako bi se ”Monom” eliminisao… Čuj, ba, karate klub ”Monom” iz jednog Ilijaša, kraj Sarajeva, pa prvoligaš! …Sa sarajevskom ”Bosnom”, Purgerima i Beogradjanima, Radnikom iz Bijeljine…”Monom” je tada imao mladu i ambicioznu upravu na čelu sa inženjerom Bajazitom Lucevićem, te Ivu, Stjepana Ivanića, Jozu, Leku, ali, prije svega, Nevena Adžića, koji je bio član  državne reprezentacije i osvojio drugo mjesto na državnom prvenstvu, te dva puta treće mjesto, braću Rašida (osvajača dvije evropske medalje, vicešampiona Evrope 1986. godine - velikog sportistu i čovjeka) i Raifa Buću, Nedju i Ranka Ikonića, Bilala, te još niz drugih karatista koji su svojim uspjesima omogućili da se ”Monom” plasira u Prvu ligu.

       Jedno od prvih direktnih uključenja u program Radio Ilijaša (takva su bila vremena kada je o tehnici riječ) bilo je te subote, kada se direktno javljalo o uspjesima ”Monoma”. Uveče je održana skromna proslava u maloj sali hotela ”Ozren”, jer para za velike proslave nije bilo. Troškove je snijela uprava, a kako u upravi nije sjedio niko od ilijaških moćnika, nego nekoliko sportskih entuzijasta, ostaće da se pamti kako su se Lucević i ostali ”refrenali” sa željezarskim bonovima za topli obrok, kako bi pokrili troškove. Poslije nekoliko dana u prostorijama novootvorenog Doma kulture održana je, u prepunoj sali,  uz učešće nekolicine popularnih pjevača, svečana proslava prilikom ulaska ”Monoma” u Prvu ligu. Bilo je lijepo, da bi dugo trajalo. (Vjerovatno je, bez namjere, neko ime i zaboravljeno, op.aut.)

 

 FUDBAL

 

       Prema nekim podacima prva fudbalska lopta među ilijaške mladiće stigla je 1920. godine,  a donio ju je iz Italije neki "mašinista"  Doan, koji je radio u tadašnjoj pilani. Doan je okupio nekoliko radnika da ih nauči i pokaže im  "svoje majstorije s loptom". "Učenici" su bili oduševljeni loptom "koja je odskakivala od zemlje kao da je u njoj bio sam vrag umetnut".  Fudbal se više ne igra, kao nekad, krpenjačom, po sistemu - "zajmi, pa tjeraj dokle i kako možeš", već su naučena osnovna pravila fudbalske igre.

 

Može se reći da  već od 1925. godine fudbal u Ilijašu ima dosta pristalica. Tada se formira i prvi fudbalski klub, koji se zvao Radnički sportski klub "Borac". Samo osnivanje kluba vezano je za ime vlasnika pilane koji je i prihvatio patronat nad klubom. Prvo igralište bilo je na Ravnima - područje sela Vlaškova, gdje su se utakmice igrale sve do 1953. godine . 

      "Borac" je prestao da djeluje po izbijanju II svjetskog rata a u ljeto 1950. godine omladina Ilijaša formira fudbalski klub pod nazivom F.K. "Nenad Tadić" - Ilijaš a ime je dobio po jednom od najboljih igrača "Borca" i prvoborca Narodnooslobodilačkog pokreta. Godinu dana kasnije klub mijenja ime u F.K. "Sloga" Ilijaš. Poslije dvije godine fuzioniše se sa F.K. "Lokomotiva" iz Podlugova.  U Podlugovima je već ranije djelovao "Plamen". Imali su Podlugovčani i društvo za tjelesno vaspitnje "Partizan", te fudbalski klub "Željezničar", a poslije "Lokomotivu", da bi se 23. 07. 1952. godine rodila F.K. "Sloga" - Ilijaš, koja je pod tim imenom djelovala godinu dana. Novo ime je F.K. "Čelik" - Ilijaš - Podlugovi,  a nastao je fuzijom "Sloge" Ilijaš i "Lokomotive" iz Podlugova. Prvu utakmicu "Čelik" je odigrao u ovom sastavu: Vojislav Macanović, Boro Knežević, Dobrivoje Ostojić, Nenad Zec, Nikola Kubatlija, Božidar Pajkić, Miroslav Zec, Grujo Macanović, Svetislav Ðurić, Velo Novaković i Branko Ostojić. Klub je 1954. godine postao "Mladost" , a 1956. godine mu se vraća ime "Sloga", tako da je "Sloga" rekorder po promjeni imena.

        Vrijeme i godine čine svoje, pa smo zbog toga umjesto Šemse Mihaljevića upisali ime Edina Provalića.

 

      Sloga se najduže zadržala u Regionalnoj ligi -grupa JUG, a bila je i u kvalifikacijama za Republičku ligu Bosne i Hercegovine, kada je eliminirana od tada nešto bolje organiziranog UNISA iz Vogošće. Saradnja Sloge sa oba sarajevska prvoligaša:  Sarajevom i Željom uvijek je bila na zavidnom nivou, a mnogo prvoligaških trenera radilo je u Slogi, kao prvi treneri ili savjetnici – koordinatori;  Zupčević, Saračević, Bajić, Djokić, Prljača, Šiljkut i drugi. S druge strane, mnogo igrača iz Ilijaša i okoline igralo je za Želju, Sarajevo, Partizan, Rijeku, C. Zvezdu, Proleter i druge prvoligaše. Pomenućemo neke od njih; Branimir Jelušić iz Podlugova svoju karijeru je i završio u Želji u koji je i došao iz ilijaške Sloge, kao i Duško Bajić, koji se u više navrata vraćao i bio Slogin trener. 

 

Radomir Savić  je nakon odlaska iz Sloge igrao nekoliko godina u Sarajevu, da bi u sezoni 1977/78 bio prvi strijelac tadašnje Prve lige sa 21 postignutim golom. Naredne sezone prešao je u duetu sa Srebrenkom Repčićem u beogradsku Crvenu Zvezdu,   gdje je uspješno igrao duže vrijeme, do odlaska u Austriju,  gdje je u klubu Wolfsbergerac, bio golgeter i ljubimac navijača.  

  

 

   Velika fudbalska legenda Željezničara Duško Bajić  rođen je u Podlugovima 1948. godine.   Već sa trinaest godina zaigrao je kao prvotimac na tuđu registraciju za Slogu iz Ilijaša. Na preporuku klupskog druga Popića, Jelušić ga odvodi u juniore Željezničara 1962. godine.  
 
       Duško Bajić je bio neuhvatljiv za protivničku odbranu.  Biser fudbala ili "plava krtica", kako su ga sedamdesetih godina, novinari nazivali. Nezamjenjljiva "Željina"  polutka, neizbrušeni dijamant šampionskog tima. Ostao je igrom nesrećnog slučaja nedorečen. Na vrhuncu fudbalske karijere, kada su  svi očekivali i predviđali mu blistave uspjehe,  saobraćajna nesreća odvojila ga je od fudbalskog terena. Odigrao je preko trista utakmica za prvi tim Željezničara, četiri godine bio standardni prvotimac, a  da nije nastradao u saobraćajnoj nesreći,  dostigao bi Jelušićev i Bratićev klupski rekord. Tog kobnog 7. aprila 1971 godine u njegovog fiću udarilo je vozilo na raskrsnici u Mađarima. Duško se probudio u šok sobi koševske bolnice.
       Imao je veliku volju, i sa Željom je poslije nesreće potpisao četvorogodišnji ugovor, vrijedno trenirao, odigrao nekoliko utakmica,  ali saobraćajka je učinila svoje. Morao da se oprosti od fudbala na vrhuncu karijere. Poslije toga je vodio  selekcije mladih igrača. Svoje fudbalsko iskustvo prenosio na bezbroj mladih.
       Najradosniji trenutak mu je bio kada je igrao za mladu reprezentaciju Jugoslavije u Kupu Evrope protiv Švedske kada je jugo ekipa pobijedila sa  2:0 a golove su postigli Petar Krivokuća i on, a najtužniji kada  se probudio iz kome prilikom saobraćajne nesreće.

    Životni put ga je odveo u Bratunac. Trenirao je milićki Boksit, osvojio prvu fudbalsku titulu Republike Srpske, a  zatim veoma kratko trenirao  Bratstvo iz Bratunca.


Milomir Odović je igračku karijeru počeo u Slogi  sa 15 godina, da bi poslije samo  2 godine prešao u Željin podmladak, odakle je ubrzo prešao u prvi tim. 1974 godine je debitovao za prvu ekipu kluba sa Grbavice, te godinama bio jedan od najboljih veznih igrača Prve lige.  Bio je član šampionske ekipe Želje. Sve do 1984 godine (punih 10 godina) bio je standardni prvotimac, da bi sa 29 godina otišao u inostranstvo. Igrao je u  Festu i Spitalu iz Austrije, a posljednju utakmicu u igračkoj karijeri odigrao je u dresu visočke Bosne.  U Želji  je započeo i trenersku karijaru, koju je nastavio u Slaviji iz istočnog Sarajeva,  a trenutno je šef stručnog štaba u Borcu iz Banja Luke.
 

         Veliki talenat i potencijal bio je i Mile Djokić, koji je iz Sloge naprosto "odveden" u Sarajevo, jer su ga tada posmatrali mnogi prvoligaši, i uspješno branio boje koševskog prvoligaša, osvojivši i titulu prvaka  1967/68 godine. Djokić koji je izborio mjesto u timu sa Fazlagićem, Vujovićem, Musemićem i drugima, u nekoliko navrata  je  bio trener Sloge, a svoju veoma uspješnu,  ali kratku karijeru, završio je igrajući za mnoge ekipe sa Kosova; Budućnost  - Peč, Lirija -  Prizren i druge. Spaso Papić i Emir Grcić su nakon odlaska iz Sloge igrali u zeničkom Čeliku i Želji, a Papić je dugo vremena igrao i u zagrebačkom Dinamu, a Grcić u brčanskom Jedinstvu i drugim klubovima.  

 Branko (BANA) Dragutinović iz Ilijaša je otišao u Rijeku, a poslije  u Partizan i imao je  uspješnu prvoligašku karijeru.  Zoran Babić, nakon Sloge igrao je u Pofaličkom, Proleteru, Mačvi, Partizanu, a rat je zaustavio njegovu kratku i blistavu karijeru i nije mu dao da pokaže sve što što je mogao i znao.  Srdjan Bajić,  desni bek ilijaške Sloge,  veoma talentiran i mlad,  zaigrao je za Sarajevo i bio veoma uspješan, kako na Koševu,  tako i u omladinskoj reprezentaciji Jugoslavije, sve do povrede u Padovi na utakmici protiv Italije, koja je  direktno utjecala na njegovu nogometnu karijeru. Poslije je igrao za nekoliko klubova iz Crne Gore.

 

 

 Sa Bajićem je u Sarajevo iz Sloge otišao i Zoran Ljubičić, koji je odigrao nekoliko veoma uspješnih sezona u koševskom prvoligašu, mada je bilo ponuda i drugih klubova.  Željko Pustivuk je bio jedan od oslonaca igre u Slogi, i veliki vezni igrač, koji je svojom snagom i talentom to pokazao i u koševskom prvoligašu, gdje je proveo nekoliko veoma uspješnih sezona. Uspješne pripreme i test u Želji,  kod trenera Ivice Osima,  je prošao i Zoran Mijatović, ali se u dilemi izmedju profesionalnog fudbala i Pravnog fakulteta odlučio za školovanje, a sa njim je u Želji pokušao i Namir Solak i mnogi drugi ilijaški nogometaši.  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Pored Sloge, egzistiralo je mnogo klubova, koji su se takmičili u raznim grupnim ligama,  te u opštinskoj ligi Ilijaša. To su Srednje, Luka, Sloboda (LJ), Misoča, ilijaško Bratstvo, Paljevo, Partizan (LJS), Napredak (M), Proleter, Nišići, Gajevi, Kadarići, Ljubina i Jedinstvo iz Taračin Dola. Taračin Do i Ljubina bili su izvor nogometnih talenata, a sticajem raznih okolnosti, mnogi nisu završili kao uspješni nogometaši, ali su, zahvaljujući svojoj dobroti i plemenitosti, ostali do danas, karakterni ljudi, uspješni biznismeni i dobri prijatelji.


IVO ILIĆ     kapetansku traku Sloge nosio je oko 15-tak godina, igrao na mjestu centarhalfa i protivnički napadači nisu se pored njega naigrali,  niti nadavali golova. Danas je ugostitelj u Ilijašu, gdje živi sa porodicom, a hobi mu je držanje i bodenje bikova (korida), gdje je  veoma aktivan i uspješan. Sin Igor pošao je njegovim stopama, pa je nakon završenih pionirskih i omladinskih dana pokušao u zagrebačkom Dinamu, a kasnije igrao za Slogu, Kiseljak, Posušje, Brotnjo -  Široki Brijeg i kakanjski Rudar. Nedavno je proglašen sportistom godine u Kaknju.

  

   ZORAN MIJATOVIĆ je ponikao u pionirima Sloge, za koju je uspješno nastupao 10-tak godina, na mjestu desnog krila. Imao je uspješnu probnu misiju u Želji, ali se odlučio za školovanje. Da je u nogometu mogao postići više, nedvojbeno je.  Danas sa obitelji živi i radi u američkoj državi Oregon, gdje je pokrenuo transportno-turistički biznis.

     

 

 

ZORAN BABIĆ je ime kojeg su svi treneri Sloge smatrali najvećim talentom i proricali mu blistavu karijeru. Bili su u pravu jer Zoka je to kroz igre u Slogi, Pofaličkom, Proleteru, Mačvi i Partizanu i dokazao,  a u potpunosti nije finalizirao jer je rat zaustavio njegove nogometne uspone. Danas živi i radi u švedskom gradu Sodertalje, gdje je nakon igranja za tamošnji klub ASSYRISKA, jedan od kandidata za trenera, pošto je završio trenersku školu. Zoran je nogometu  mogao dati više, ali je i pored kratke,  ali uspješne karijere, ostao dostojan svom skromnom ljudskom karakteru i daje odraz uspješnog sportaša.

 GORAN BARTULA jedan je od vrijednih i zahvalnih igrača Sloge, koji je početne nogometne korake napravio u omladinskoj školi prvoligaša sa Koševa - ekipe Sarajeva. Na mjestu centarfora,  za Slogu je igrao oko 8 godina i postigao mnogo golova, od kojih su neki bili odlučujući za osvajanje bodova. Igrao je uspješno i za UNIS iz Vogošće i Bosnu iz Visokog, gdje je  i završio aktivnu karijeru, nakon čega je nastupao za rodnu Ljubinu, gdje i danas živi i radi u vlastitom ugostiteljskom objektu, a svoju otvorenost, omiljenost i drugarstvo iz nogometnih dana je i dalje  zadržao.

 

MIŠO BARIĆ se od malih nogu počeo baviti nogometom;  prvo u rodnim Solakovićima, Taračin Dolu, Ljubini i na kraju u Slogi. Igrao je gotovo na svim malonogometnim turnirima, bez obzira na mjesto njihovog organizovanja. Mišo bi uvijek sakupio svoju ekipu,  često pobjedjivao i osvajao prva mjesta. Za Slogu je igrao kraće vrijeme, a prave igre Mišo je pokazivao u Ljubini za koju je igrao od osnutka. Danas živi i radi u Austriji, gdje se ne odvaja od lopte i nogometnih terena.

Marijan Pavlović

 

Otrgnuto od zaborava:

MI SMO ŽELJINI, ŽELJO JE NAŠ

                                            
   Najstarije i nešto starije generacije "Taračinaca" nisu mnogo znale,  niti volile sport. Tek,  ako se tako može reći,  srednja i mlađe generacije, pored praćenja i zanimanja,  poneki su se i aktivno počeli baviti sportom, odnosno sportovima. Nogomet je uvijek bio taj koji se po popularnosti odvajao od ostalih sportova. Svaki klub u tadašnjoj državi imao je i svoje vjerne navijače, a sa ovih krajeva najviše ih je  imao NK "ŽELJEZNIČAR" iz Sarajeva. Jozo, Petar i Anto Zečević sa Kruga, dva Marijana: Ilić i Pavlović, Anto Ćurčić, Anđelko Pranjić iz Višnjice, Boško Jozić, Dule DUKA Ivanić iz Ljubine, BRACO Barić iz Solakovića, Jozo i Dragan Đogo ŠKECO iz Ilijaša, J. Babić sa Konovika, samo su neki od vatrenih pristalica radničko-željezničkog kluba sa popularne Grbavice, iz Sarajeva. Većina pomenutih pratila je gotovo sve utakmice ŽELJE bez obzira na mjesto odigravanja. Putovalo se širom Jugoslavije a i Evrope (Sliven-Bugraska, Sion -Švajcarska, Minsk-Rusija, Sekesfehervar-Mađarska), i gotovo i nije bilo utakmice da se nije čula popularna Željina pjesma:  ”MI SMO ŽELJINI  - ŽELJO JE NAŠ”. Skoplje, Ljubljana, Rijeka, Novi Sad, Split, Tuzla i drugi gradovi u JUGI bila su meta kada je Željo tamo gostovao,  a posebne poslastice bile su u Zagrebu i Beogradu; susreti sa Dinamom, Hajdukom, Zvezdom i Partizanom, a najburnije je bilo kada se u Sarajevu igralo sa mjesnim rivalom Sarajevom. Poslije takvih derbija nastajale bi zučne diskusije i rasprave sa vatrenim navijačima SARAJEVA, koji su bili vjerni svom timu ali ih je,  naravno,  bilo nešto manje, nego željevaca. Vrijedi istaći Jozu Bartulu ŠUCU, Jozu BRACU Jozića  iz Ljubine,  te Pavu Ilića iz Višnjice u čijem su se  brijačkom salonu na Stupu šišali i brijali mnogi igrači iz Sarajeva i Želje (Katalinski, Šaran, Berjan, Sušić, Vidović, Rajković,  uz nezaobilaznog Igera (pratnja koševskih igrača).
 


      Potpisniku ovih redaka ostala su u sjećanju mnoga putovanja,  a prije svih ono 1972. godine, kada je Željo na stadionu JNA u Beogradu,  u posljednjem kolu "razbio" jakog Partizana pobjedom od 4:1 i osvojio titulu prvaka Jugoslavije. Opšti metež bio je na prvom peronu Sarajevske željezničke stanice, kada je specijalani "ŽELJIN PLAVI VOZ" trebao poći  ka Beogradu… Zvona, zastave, klepetaljke, transparenti, petarde i mnogi drugi navijačkih rekviziti zaglušili su uši prisutnih, a mnogi su već tada ostali bez svojih majica, košulja i druge odjeće, koju su bacali sa sebe. Na sve četiri stanice (DOBOJ, VRPPOLJE, RUMA,  Beograd) gdje je plavi voz stajao,  bilo je sitnih čarki i nereda, a najviše u Beogradu, gdje su nas "razgolišene",  gotovo bez odjeće dočekali navijači Partizana i počeli tuču bez najave. Svako je ponešto dobio, a  naravno  i dao,  a kordon milicije je željevce sproveo do stadiona i pratio u toku utakmice,  a dva kordona milicije bila su poslije Željine pobjede  4:1 (Boško Janković 3 i Velija Bečirspahić 1 gol) i osvajanja titule, dok je plava rulja iz Sarajeva došla do Topčiderske željezničke stanice, odakle je plavi željin voz u kasnim večernjim satima pošao za Sarajevo. Na jedinom stajanju u Vrpolju čekali smo 3 sata, jer se moralo promijeniti nekoliko demoliranih  vagona plave kompozicije. Promukli, umorni, poderani i neispavani, u "šljivama"  i zamotani, čitav dan smo se veselili ulicama Sarajeva, da bi slavlje završili na Grbavici,  gdje smo imali prijem kod uprave Želje. Pjesma; ”Mi smo željini -Željo je naš”,  orila se dugo, kako na Grbavici, Sarajevu, tako i u Ilijašu, Ljubini, Taračin Dolu i Višnjici. Bila je to prva titula  nogometaša Milana Ribara i prvo "razbijanje" mita nepobjedivosti stalnih prvaka: Zvezde, Partizana , Hajduka i Dinama.
                     
          Pored ovog,  bilo je još mnogo zgoda i doživljaja,  a evo nekih od njih:
         

  - Na recepciji hotela u Slivenu(Bugarska) poslije utakmice koju je Željo izgubio sa 1:0, Željin igrač Milomir Odović, previjao se od bolova od zadobijenog udarca na utakmici i zatražili smo nekoliko komada leda da stavi na bolno mjesto. Nas nekoliko bezuspješno smo kod ugostiteljskog osoblja pokušali izdejstvovati te ledene komadićke , odnosno taj "famozni" komadić smrznute vode, koji smo obećali i vratiti po povratku Željinog masera iz šetnje gradom. Recepcionar je prvo pozvao šefa hotela koji je konobarima strogo naredio da nam to ne  smiju dati, jer smo stranci, a potom je stigla i bugarska policija, koja nas umalo nije stavila u zatvor skupa sa povrijeđenim fudbalerom. Ubrzo se vratio i Željin maser (mislim da se zove KUKRIĆ) i problem je riješen.  U prolazu gradskim ulicama pokušavali smo uzaludno dati kao poklon obične "zvakače gume" bugarskim djevojkama i mladićima na ulicama Slivena, ali su oni bježali od nas izbjegavajući svaku komunikaciju, bojeći se da ih ko ne prijavi ili da ih ne vidi policija. Tek nam je na kraju tajnik Želje ZDENKO JELIĆ objasnio da u njihovom zakonu stoji klauzula: ako bilo ko surađuje ili trguje sa strancima može dobiti smrtnu kaznu.  Ehm,  taj famozni komadić leda -tadašnji i demokracija- sadašnja.
 
      -
Tomislav Ivić, slavni i trofejni trener splitskog Hajduka,  nekih 70-tih godina prošlog stoljeća doveo je "BILE" na Grbavicu.   Među plavim navijačima, strah, bojazan ali i prikriveni optimizam, hoće li Željina momčad moći parirati Jerkoviću, Oblaku, Šurjaku, Žungulu i drugim. Bodovi su bili potrebni domaćinu, ali tada moćni Hajduk melje sve pred sobom. ”Ja se najviše bojim Šurjaka jer on je najbrži", rekao je Škeco, neko bi pak dodao da su Oblak i Jerković najopasniji. Moja malenkost je prognozirala na Slavišu Žungula koji je obično davao  tri zgoditka po utakmici. ”Ma,  kakav Žungul”? -  bile su riječi Brace Barića iz Solakovića. ”On je bezveznjaković a njega će čuvati Berjan. Eto kladimo se - rekao je Braco, ako Žungul da gol ja se šišam na ćelavo." Opklada je brzo pala,  a ni predivni ambijent na prepunoj Grbavici, bučno navijanje nisu spriječili Žungula,  robusno Hajdukovo desno krilo da postigne zgoditak. Susret je zavšen pobjedom Hajduka od 1:0 a strijelac  je bio Žungul, a zatim slijedi put ka  prvom  frizerskom salonu i Bracino šišanje na ćelavo. Kada je ustao sa frizerske stolice rekao je : ”Evo sad mi je glava bijela kao Žungulov  dres........mu majku”.
        Nastao je smijeh,  a potom žal za izgubljenom utakmicom i važnim bodovima.

 Marijan Pavlović
 

 

 

 
KNJIGE
 
"KIFLA" O FUDBALU
 
 
 
Nedavno se pojavila knjiga "Fudbal u Visočkoj nahiji sa osvrtom na Ilijaš", čiji je autor Grujo Macanović, Ilijašanima poznatiji kao Kifla. O čemu bi naš "bivši" sugrađanin i profesor fizičkog vaspitanja (koji živi u Brčkom)  pisao ako ne o fudbalu??? Prije nego što sam otvorio knjigu od preko 330 stranica -  A 4 formata, pitao sam se šta li je jednom "Kifli" na um palo pa da i on poput nekih drugih Ilijašana (Mitra Veljke, Mire Pejića, Neđe Bodiroge, Velimira Adžića,  Božane  Adžić Kosanović  i drugih...) piše knjigu???
 
     Malo neobično, ali knjiga započinje biografijom autora što ne odlikuje ozbiljne knjige.  Mora da je u ovoj knjizi sve okrenuto naopačke, pomislih. A onda razumih šta će biografija na početku. Djeda  su mu austrougarski vojnici objesili  kada mu je ocu bilo sedam godina, a isto toliko godina imao je i Grujo kada mu je spaljena kuća, a porodica ostala živa zahvaljujući jednom njemačkom vojniku i komšiji Aliji Genjcu.  Vrlo je vjerovatno da su ta dva događaja presudno uticala na Grujin odnos prema ljudima koji pokazuje i u ovoj knjizi. 

    Grujo detaljno opisuje razvoj "najsporednije stvari na svijetu" u Visočkoj nahiji, a usput govori i o njenom općenitom razvoju, uslovima u kojima je stasala i preduslovima za sva kasnija događanja. Često poziva istoriju za svjedoka, potkrepljujući sve to vjerodostojnim podacima.  Kao jedan od najboljih poznavalaca sporta,  a posebice fudbala u Visočkoj nahiji, Grujo argumentima i podacima predstavlja sve pojave i događanja posebno u oblasti fudbala.
 
     Osnovu knjige čini Kiflin  diplomski rad "Istorijski razvoj fudbala u regionu: Visoko, Breza, Vareš, Podlugovi i Ilijaš", koji je radio sredinom sedamdesetih godina, kada je zajedno sa Bajevićem, Osimom, Pirićem, Smajlovićem i drugima, završio Višu trenersku školu u Sarajevu. U knjizi se može naći niz zanimljivih komentara, detalja, obilje slika, podataka, čak i nekoliko tema koje nemaju nikakve veze sa fudbalom, ali su vrijedne pažnje. 
 
    Knjiga, već samom naslovnom stranom djeluje čudno jer na njoj  stoji slika autora, što izdavači često praktikuju kada su u pitanji memoari, mada ova knjiga ne spada u tu kategoriju, iako je u njoj i dosta etnografije, etnologije... Knjiga je vrijedno izdanje o Ilijašu i okolini (jer takvih do sada nismo imali)... Jedina "mana" joj je nekoliko štamparskih grešaka i tehnička obrada - potpisi ispod slika često "lutaju"...
 
      Objavljujemo dva članka iz  Kifline knjige. Objavljeni su u rubrici "Neki interesantni događaji".

Stative i žandari

      Po priči starog, danas pokojnog Bogdana Bešira, između ostalog ja sam zapamtio i ovaj biser.
Kada su Podlugovi prvi put formirali fudbalski klub, jedan od problema je bio kako i gdje nabaviti stative. Neko je predložio da ih ukradu sa igrališta "Borca" iz Ilijaša na Ravnama jer "Borac" i onako u pilani ima građe koliko hoće da napravi stative. Rečeno i učinjeno.
    Jedne noći društvo: Milo Jokić, Bogdan Perendija, Gliša Glišić, Sergije Bosiljčić i ostali, krenu na Ravne po stative.Donesu ih na svoje igralište i zakopaju u zemlju da se "vlasi" ne dosjete dok ne prođe "voz". Ali, izgleda da su oni vlasi bili pametniji od ovih današnjih pa brzo pronađu stative i prijave žandarima. Žandari istu onu družinu koja je donijela stative sa Ravana pohvata i u pola bijela dana natjera da kroz Podlugove i Ilijaš vrate te stative na svoje mjesto na Ravne. Pri tome su im objesili transparente oko vrata na kojima je pisalo: "OVE STATIVE SMO UKRALI SA IGRALIŠTA "BORCA" SA RAVANA". Možete misliti kako im je bilo neprijatno od građana, poznanika koji su ih provocirali i vrijeđali.
    Tako to rade pravi žandari, a ne kao ovi danas kada na pr. čovjek iz čista mira ubije čovjeka, a ovi, da ga ne bi uvrijedili napišu njegove inicijale.


Hajnrih Hrasnik

      Govoriti o "Slogi" a ne spomenuti njenog dugogodišnjeg oružara Hrasnika ili Krasnika, jer su oba ova imena bila u opticaju, bilo bi u najmanju ruku nekorektno, jer od tih 40 godina postojanja "Sloge" sigurno, najmanje 30 godina Hrasnik je bio njen oružar. U "Slogi"  su se mijenjali treneri, predsjednici, uprava, ali Hrasnik vrlo rijetko. Hrasnik je, bar kako sam ja došao do informacija, bio njemački ratni zarobljenik, a bio je ranjen u prst desne ruke i pričalo se da je tu ranu zaradio u bici za Staljingrad. Ali, koliko ja znam, od četvrte njemačke Fon Paulusove armije, koja je brojala preko tristo hiljada ljudi, malo se ko spasio, ali to nije ni važno. Koliko ja znam, Hrasnik je nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata došao iz Vareša. Imao je četvero divne djece, ali su na počeku ovog posljednjeg rata izbjegli u Vareš i znam samo da je naš dobri oružar Hrasnik umro u toku ovog posljednjeg rata. Hrasnik, kao oružar, bio je pedantan kao pravi Nijemac i sve je kod njega bilo cakum-pakum složeno kao u apoteci.

     ... Posljednji ratni vihor je oduvao našeg Hrasnika u svoju domovinu Njemačku. U Njemačku je došao kao izbjeglica i pošto je tu rođen, zatražio je njemačko državljanstvo. Jedan od uslova za dobijanje njemačkog državljanstva je bilo i poznavanje njemačkog jezika. Hrasnik je zaboravio svoj maternji jezik, nije znao ni jednu njemačku riječ i nije mogao dobiti traženo njemačko državljanstvo. Umro je u Njemačkoj kao izbjeglica. Zato ga i ja nisam zaboravio i posvetio sam mu ove redove i hvala ti za sve gospodine Hrasnik.  
 
 
 
 SPORTSKI VREMEPLOV

  
 
OPŠTINSKA FUDBALSKA LIGA
 
 
  Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka na našem području zabilježen je veliki procvat sporta,  a posebno nogometa. Omladina je tih godina izrazila ideju i zahtjev o formiranju opštinskog fudbalskog saveza Ilijaša, kako bi se formirali fudbalski klubovi po selima, i takmičili u opštinskoj ligi Ilijaša. Tako je 1976. godine formirana opštinska liga Ilijaš. Organizirati mjesni fudbalski klub nije bio lak posao jer ni jedno selo nije imalo fudbalski teren, svlačionicu, kupatilo, sportsku opremu, novčana sredstva za registraciju igrača i klubova, za troškove putovanja, troškove sudija i druge izdatke.  Međutim, entuzijazam je bio jači... Formirana je fudbalska liga i gotovo svako mjesto imalo je svoj fudbalski klub: Luka, Nišići, Gajevi, Ljubina, Malešići, Kadarići, Mrakovo, Misoča, Ljubnići, Lješevo... Fudbalski klub iz Taračin Dola dobio je ime "Jedinstvo". Pošto se osnovna škola u Taračin Dolu zvala "Bratstvo-jedinstvo", a FK "Bratstvo" je već postojao, odlučeno je da klub nosi ime "Jedinstvo". Volja Ivana Pavlovića, Ante Barića, Mije, Željka i Marijana Matića, Zdenke Ćurčića, Zdravke Ilića, Mire Mijatovića, Radeta Stjepanovića - trgovca i mnogih drugih Taračinaca bila je odlučujuća. Klub je formiran, mada je osim volje imao najlošije pretpostavke za razvoj i egzistenciju, jer terena za treninge, osim onoga na Vijencu, nije imao, a trebalo je trenirati poslije škole ili odrađene šihte u Željezari. Snalazilo se koliko se moglo. Treniralo se na Taračin Dolu, Ljubini, Podlugovima. Kao domaćini igrali smo na igralištu FK "Proleter" iz Podlugova, da bi naš teren na Vijencu bio prihvaćen od strane nadležne komisije tek nakon izvjesnog vremena. Živjelo se za lokalni derbi susret između Ljubine i Jedinstva. Bile su to kvalitetne, nezaboravne utakmice u kojima je pored mjesnog rivalstva, preovladavalo prijateljstvo,  a derbi se nerijetko "nastavljao" do u sitne sate,  kod Šuce.
 
  S nesebičnom voljom i entuzijazmom organizovalo se, treniralo se i igralo i u Ljubini. Braco Jozić, Dragan Pranjić - Šajač, Mato Milanović, Franjcika, Sreto, Mijo, Drago i Ivica Barić, Ferid Smajlović, Vidakovići, Jozići, Makso Nikolić, Perica Gunjević  i mnogi drugi dali su ne mali doprinos razvoju "najsporednije stvari na svijetu" u Ljubini i okolini...
     
    Ovo je dio uspomena Ivana Pavlovića, prvog predsjednika  FK "Jedinstvo" iz Taračin Dola: 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
    
     "Početkom 1977. godine na prijedlog aktivista MZ Taračin Do odlučeno je da se formira FK Jedinstvo Taračin Do i da se uključi u natjecanje u tadašnjoj općinskoj fudbalskoj ligi općine Ilijaš. Ranije je formiran FK Ljubina (MZ Srednje) gdje su "glavni" nogometaši bili s područja MZ Taračin Do (Mišo Barić, Sreto Barić, Franjo Barić, i dr.).  Za prvog predsjednika i trenera FK Jedinstvo imenovan je Ivan Pavlović, moja malenkost. Nakon registracije FK Klub se uključio u Općinsku ligu Ilijaš. Dresove za novi klub (plave) kupila je MZ Taračin Do. U početku natjecanja naš klub nije imao vlastitog terena nego je kao domaćin igrao na terenima FK Nišići, FK Proleter iz Podlugova i dr. Koliko se ja sjećam,  1979. godine Nogometni savez općine Ilijaš (tadašnji predsjednik Safet Sivac) nam je dozvolio da utakmice kao domaćini igramo na domaćem terenu, na Vijencu. Do tada su aktivisti FK i MZ "adaptirali"
vlastiti teren na Vijencu. Komisija Općinskog saveza je prihvatila taj teren i dozvolila da se na njemu mogu igrati zvanične utakmice općinske lige. 
    Po mom sjećanju prvi sastav FK Jedinstvo igrao je u sljedećem sastavu:
    Broj 1 -   golman Miro Mijatović (Škrikin)
    Bekovi: desni bek br 2  - Rade Stjepanović, lijevi bek br 3 - Viktor Pranić (Vito)
    Half linija: br 4 - Marijan Matić, br 5-  pok. Željko Matić,  br 6 - Adem Mušija
    Napad: br 7 -   Marijan Ilić, br 8 - Danko Pranjić, br 9 - Zdenko Ćurčić, br 10 - Mijo Matić i br - 11 Dragoja Trifković.
 
    Prvi gol za FK Jedinstvo  "zabio" je Marijan Ilić (Marijan "Ljubićev") iz Višnjice na Nišićima.
   Tijekom postojanja Kluba kroz isti su igrali: Zdravko (Srete) Ilić, Drago Mijatović, Anđelko Pranić, pok. Jozo (Bože) Pranić,  Jozo Pranić (Ćoza), Ćutura Enver, Bešlija Asif (Askić), Dragan Damjanović, Miro Trifković, Franjo Barić (Francika), Kruno Ćurčić, Zdravko Ćurčić, Zdravko Barić ("Babo"),  te  Mićo (zet Petra Ćurčića iz Novog naselja Ilijaš),  a koji je u svoje vrijeme igranja bio najbolji igrač FK Jedinstvo, i drugi koji su vrijeme formiranja Kluba bili u JNA ili su se uključili kasnije.
   Uglavnom,  nogometaši FK Jedinstvo bili su čisti amateri, sami su snosili troškove odlaska na utakmice, sami prali dresove, povremeni trenizi bili su iza škole, na livadi Babić Iljke, na Zaratju, na Vijencu. Za markiranje terena na Vijencu koristili smo pilotu koju nam je besplatno davao rahmetli Alija (Ibre) Bešlija zv. "Ruto" iz sela Gornja Korita. Ovdje želim naglasiti da je FK Jedinstvo jedan komplet dresova kupio Stjepan Barić (Pepo), ugostitelj, vlasnik ugostiteljske radnje "GRIL" u Ljubini. 
 

Turniri u velikom nogometu Mjesne zajednice Taračin Do na Vijencu
 
 
 
Skupština Mjesne zajednice Taračin Do, kao najviši organ samopuravljanja u MZ,  je početkom 1978. godine odlučila da se pod njenim pokroviteljstvom organizira Turnir između Izbornih jedinica u velikom nogometu na Vijencu tijekom ljeta 1978. pa ako uspije da to postane tradicionalan turnir. Mjesna zajednica je imala 5 (pet) izbornih jedinica i to:
1. Izborna jedinica Taračin Do:  Taračin Do, Konovik, Kruzi, Vlašići, Jasike, Tisovik, Stari Grad i Kopošići;
2. Izborna jedinica Solakovići:  Solakovići, Vlasenice, Predena njiva, Povoča:
3. Izborna
jedinica Višnjica: Višnjica, Pakline, Tikvići, Torne, Zarev Do, Prikos:
4. Izborna jedinica Korita: Gornja Korita, Ljeskovice, Zabrezje, Brda, Donja Korita:
5. Izborna jedinica Han Karaula: Čemernica, Čemerno, Karaula, Zakutnica i Karačići.
 
   Pravo nastupa za Izbornu jedinicu imali su svi građani te izborne jedinice kao i građani koji su odselili a imaju porijeklo iz te Izborne jedinice. Glavna nagrada na Turniru (dar MZ Taračin Do) bila je kvalitetna nogometna lopta koju je po pravilu pobjednička ekipa poklanjala FK Jedinstvo.
   Organizaciju Turnira su vršli Savjet MZ i Izvršni odbor FK. Dresove i lopte je dao FK, markiranje i održavanje terena vršili su aktivisti MZ i FK, sudije su određivali predstavnici Izbornih jedinica. Za piće i meze svak se snalazio kako je znao i umio.
   Uglavnom bilo je to vrijeme druženja, loptanja, i što bi rekla rahmetli Fatka s Korita "Turlin na Vijencu". Igralo se po pravilima svaka Izborna jedinica sa svakom. Ako je važno napomenuti glavna borba za prvo mjesto vodila se između Izbornih jedinica Taračin Do, Višnjica i Solakovići jer su te ekipe u svojim sastavima imale već "iskusne" nogometaše koju su igrali za FK Jedinstvo, FK Ljubina, FK Sloga iz Ilijaša. Njihovi međusobni susreti su završavali (uglavnom) neodlučno a gol razlika je odlučivala o pobjedniku.
   Nažalost turnir se održao 3 ili 4 puta da bi se ugasio zbog raseljavanja građana i završetka rada (ukidanja) MZ Taračin Do. Nešto slično se dogodilo i sa FK Jedinstvo koji je prestao s radom sredinom 80-ih  godina prošlog stoljeća.

    
     I mi rekordera  za Ginisa imamo

Muhamed protiv kokosovih oraha


              Od kada se 1955. godine pojavilo prvo izdanje Ginisove knjige rekorda, na hiljade fanatika spremni su na razne ludorije samo da bi im se ime našlo na stranicama svojevrsne zbirke superlativa u raznim kategorijama... A kakva bi to knjiga bila kad u njoj ne bi bilo i osoba iz nekadašnje Juge, a jedan od rekordera je i Ilijašanin - Muhamed Kahrimanović.
  
   
      Već u prvom izdanju našao se izvjesni Demetrijus Filipović koji je sa 110 godina u to vrijeme bio treći na listi najstarijih stanovnika planete. Među rekorderima i bik Ferdinand, stjuardesa Vesna Vulović, teniserka Monika Seleš...
     Sarajlija Nasir Jabučar prije tri godine je napravio najveću džezvu na svijetu i u njoj skuvao 8.000 fildžana kave, dok je Muhamed Kahrimanović  iz Ilijaša 12. avgusta 2005. godine uspio da za 60 sekundi šakom smrska 69 kokosovih oraha.  Drvarčanin Slavko Lukač, trenutno konobar u jednom hotelu u Oslu, sto za deset osoba postavlja za tri minuta i 15 sekundi, dok je Slovenac Martin Strel, profesionalni maratonski plivač, vlasnik tri rekorda, osvojenih brzinskim plivanjem u rijekama Dunav, Misisipi i Jangcekjang.
 

     Hrvati Kruno Budiselić i Mario Mlinarić ugurali su se u "Ginisa" gurajući automobil više od 23 sata, odnosno 80 kilometara, oko zagrebačkog jezera Jarun. A, Davor Hundić je, poslije skoro 20 sati neprekidne vožnje, popravio svoj rekord u udaljenosti prevaljenoj na džet-skiju.
U vrijeme raspada one, velike Juge, ansambl "Sedmorica mladih" upisao se na stranice Ginisove knjige rekorda kao bend sa najdužim stažom, od 1959. do 1991. godine.
 
    Slaviša Pajkić iz Požarevca, zvani Biba Struja, čovjek je koji, bez problema, kroz tijelo sprovodi struju od 20.000 volti. U Ginisovu knjigu je prvi put ušao još 1983. godine, a prije nekoliko godina je ponovo oborio vlastiti rekord. U Stokholmu je izveo desetominutni program, tokom kojeg je strujom iz svog tijela za minut golim rukama zagrijao potpuno hladnu vodu!
 
Svjetski i evropski prvak

      Muhamed je godinama trenirao skoro sve borilačke sportove, osvajao medalje, pojaseve i danove, postao je trostruki prvak svijeta u razbijanju čvrstog materijala i petostruki šampion Evrope, i tek kada je na takmičarskom polju na strunjači ponestalo izazova, privukli su ga mediji.
    
    Na njemačkoj televiziji 1994. postojala je emisija "Opklada" u kojoj su takmičari udarali čekićem u metalnu ploču od pola kile, a ona je, zavisno od udarca, odskakala i do pet metara. Prijavio se i pitali su ga bi l' on  rukom probo.
   On  udari, zaboli, alú' zato je ploča odskočila tri metra. Kaže onda organizator da nije loše za žgolju ko što je on, pa su ga pozvali opet u goste, al' ovaj put mu dali kokos. On, onako maljav, malešan, nema više od po kile. Rekao bi čovjek, luk i voda za polupati.  Muhamed, sa svojih  177 centimetara i sedamdesetak kilograma ima udarac rukom jačine tone po kubnom centimetru. Kao čekić od 400 grama! Međutim, kokosov orah ipak je voćka čudnovata. Ne da se lako.

 
    - I puknem ja taj prvi, vako tras-tras, on se fakat razbi. Kasnije sam ga proučio. Njegov plod ima nekoliko slojeva: spoljašnji, dlakavi, tamnosmeđi koji je tvrd, a na dnu ima tri rupe koje podsjećaju na ljudsko lice. Zato su ga Portugalci  nazvali "koko" ili "nasmiješeno lice". Kora mu nema više od dva centa, ali tako je to otporna biljka da trpi pad sa drugog sprata i ne raspadne se. Kada provjeravam koji je dobar, podignem ga iznad glave i bacim na pod. Koji odskoči kao fudbalska lopta, taj dolazi u obzir. U Africi na hiljade ljudi godišnje pogine od njega. Otkači se s grane, strefi čovjeka u glavu i doviđenja. Od gustine soka koji mnogi pogrešno zovu mlijekom, zavisi elastičnost ploda. Najtvrđi su oni iz Dominikanske Republike. Na njima je do prije nekoliko godina  rekord držao Nemac Piter Vecešpreger sa 66 polupanih komada u minuti. I na pedesetogodišnjicu Ginisovog rekorda pozovu me  da mu stanem na crtu, jer sam u međuvremenu polomio rukom šest sastavljenih daski od po dva i po centa.
    Njihova su pravila stroga. Stavili su duž glavne ulice stolove sa stotinama kokosovih oraha udaljene najviše 20 centimetara, i svaki je morao da ima tečnost unutra i da bude najmanje 500 grama težak. A po komadu jedan udarac. Polupao sam 69. To je između tri i četiri ploda u sekundi. Nemaš vremena da gledaš da l' je puko, već znaš da si udario, a u glavi si već otišo dalje. Joj, to je bilo slavlje, saobraćaj je bio zaustavljen, a mene su nosili na ramenima kroz čitav grad. RTL je kasnije davao novog "reno megana" i 28.000 evra onom ko skine taj rekord – kaže Muhamed
    Pojavili su se fizički mnogo krupniji ljudi od mene. Nijedan nije bio lakši od 110 kila, iako fizička snaga nije presudna. Ali, jednostavno nisu imali šanse - kaže. Tolika fizička snaga dobra je, kaže, jedino ako je kontrolisana, pa je Muhamed upotrijebio samo jednom van sportskog terena, kada je prije rata  u Herceg Novom, nakon uvreda članova orkestra,  rukama istukao cijelu kafanu..

   Svaki predmet ima svoju slabu tačku. Da bi se rukom razbila flaša u balonu, i to tako da flaša pukne a balon ostane čitav, a da pritom šaka ostane čitava - što je još jedan od Muhamedovih specijaliteta - bitnija je snaga uma.
     - Ne postoji predmet koji čovjek ne može da razori. Najvažnije je disanje. Udišem sedam sekundi, onda zadržavam i ispuštam vazduh isto toliko. To boli da se čovek uguši. Centar čovekove energije je kod pupka, a da bi udarcem polomio nešto što djeluje nemoguće potrebna je nadljudska koncentracija kojom ravnomjerno rasporedim energiju od dlaka na glavi do nožnih prstiju. U momentu kad si udahnuo i zamahnuo rukom, moraš biti sto posto siguran da je sav vazduh izašao napolje, a najjača energija kroz ruku uperena u najslabiju tačku. Teško je to opisati. Nije to fanatizam, već šoubiznis. U međuvremenu sam izgubio sav osjećaj u desnoj ruci, živci ne rade, al' uvijek čovjek tjera da uradi nešto što niko drugi nije prije njega – kaže Muhamed.