Poznate osobe iz našeg kraja
 

 Najpoznatija osoba s našeg kraja

S LJUBAVLJU TEBI, MAMA


    Naše čemerske žene su   bogate duhom i vjerom,  ponosne, vrijedne, štedljive, pouzdane i trpećive. Koliko snage i ljubavi je u tim malim i nježnim rukama. I kad te kritikuju, ljube te. Na njima kuća stoji, a obično se nizašto ne pitaju. Ne treba im mnogo da budu sretne. Uvijek su oprezne, rijetko opuštene i nimalo naivne. One sve mogu.

    
Rođene su u župi Čemerno negdje  dvadesetih ili tridesetih godina prošlog vijeka, a i one ranije rođene bile su iste  sudbine. Pri rođenju se ih nazvali; Mara,  Marica,  Marija,  Ana, Anka, Anđa, Janja, Jela, Jelka, Kata, Ruža, Jagoda, Lucija, Pavlija,  Ljubica,   Danica,  Slava, Nada, Ivanka, Tonika...

     Kasnije su ih zvali; neva, nevjesta, nevka (ovisno od toga koliko je draga bila i koliko snaha je bilo u kući).

    U slijedećem životnom razdoblju su ih često zvali  kuma ili jednostavno po mužu: Ivčin׳ca, Ivanovca, Ivčetovca, Per ׳nica, Petrov׳ca, Matnica, Matanovca, Draginica, Sretinica,  Jozin׳ca, Jozetovca, Pepinica, Pav׳nica, Stjepanovca, Stjepančevica, Antinica, Jurnica, Viktorovca, Vinkov׳ca, Vladinica, Lozanovca, Minica, Boškovica  (a one što su bile rođene pod sretnom zvijezdom)  po nadimcima (a tih u našem kraju nije falilo)  svojih muževa: Dokturovca, Priletovca, Crvenjkovica, Taletovca itd...

    Svakodnevno je nosila  crnu široku suknju s učkurom ili gumom (lastikom) u pasu, šarenu bluzu, preko nje sviter (vuneni prsluk), na glavi  povezač (marama), a na nogama vunene čarape i opanke ili priglavke i opanke. Dlanovi su njoj bili tvrdi od  držanja motike, vila, grabalja,  ali za nas djecu: nježne kao i njeno krilo koje je bilo predviđeno  da se u njega „uvuče„ barem (najmanje)  četvero djece. Znala se je urediti i nakititi, obično nedjeljom, kada ide na misu ili u grad. Na misu je obično onlačila svečanu narodnu nošnju koje je bila raznolika i zavisila je od ekonomske situacije dotične, te vremena kroz koji bi žena prolazila:
                     - bijela duga košulja i povezač ili
                    - crna kadifena suknja, bijela košulja, ječerma (u hlčadnijim vremenima koparan preko ječerme) i na glavi resalj (povezač – marama) ili
                     - crne svilene dimije, bijela košulja, ječerma, kuburija i povezač (resalj).

    Zajedničko ime, koje je najrađe prihvaćala, na koje se je s ponosom odazivala,  bilo je:  MAMA
    

 Mama je sjajna osoba.  Iako je život od rođenja nije mazio, bila je poštena, skromna,  jaka, jedinstvena, ukratko imala je zadivljujuću snagu. Ustajala je prva, a na spavanje išla zadnja. Radila je cijeli dan i više od toga. (Sad kad vraćam vrijeme unatrag, i pišem ove redke, pitam se, da li je uopšte spavala). Ujutro bi probudila djecu, napravila doručak, ispratila u školu, namirila „ajvan“ a onda  (s mužem ili sama) na njivu.  I kad  se je završio radni dan na njivi, sve to je poradila  ali u obrnutom redu, onda onako umorna donijela bremu (ili kantu) vode, napravila  i servirala večeru, oprala suđe. U vrijeme, kad su djeca odrastala nije znala za frižider, električni šporet ili veš mašinu. Nije znala šta je pomoć u kući, zahvalna je bila ako je dobila pomoć na njivi. Rekoh, nije znala za odmor. Sjećam se: kad mama ide ovce da „sabere“ uvijek su joj  bile igle  u rukama, usput je plela čarape ili „napamet“ šarala priglavke, jer nije bilo vremena za dangubljenje. Svaki trenutak se je morao racionalno iskoristiti. Od nje se je očekivalo da mora znati; kuhati, prati, djecu odgajati,  vunu češljati i presti, plesti, tkati, šiti, vezak vesti, te na njivi sve poslove završiti, a najnormalnije je,  goste dočekati i u kući sve spremiti i pripremiti.

   Stvorena je bila da nosi i dijeli ljubav i sreću, ali istovremeno  je  tako uspješno znala podnositi;  teret, teškoće i tugu. Znala se je nasmijati kad bi najradije poželjela vrištati, znala je zapjevati kad bi možda najradije zaplakala. Plakala je kad je bila sretna i smješkala se kad je bila nervozna.  Od sreće bi zaplakala kad bi joj djeca doživjela nešto novo u životu, završila školu, kupila auto, radovala se je kad je čula za neko rođenje ili vjenčanje, ali rijetko kad je dozvolila sebi da drugi opaze njenu bol. Srce bi joj se slomilo kad je čula za kakvu nesreću, tragediju, smrt bliske osobe. I tako su  suze bile  njen način da se izrazi njena tuga,  ljubav,  samoća,  bol i njen ponos. Kad se razboli, sama se je znala izboriti za svoje ozdravljenje, jer nije imala vremena za zabušavanje.  I sve  to je radila sa samo dvije ruke.

   Mamin poljubac je  moglo sve izliječiti, od ozlijeđenog koljena do slomljenog srca. Nježnim riječima je djecu mirila i sokolila. Mudrost je koristila da odabere  „žito od kukolja“ te  pozitivne osobine prenese na mlađe naraštaje. Dobrotu je djelila, solidarna je bila ako je trebala kumu ili prijateljicu  odpratiti kući  jer se ta bojala po mraku ići sama.  Mama nikad nije priznavala „NE“ kao odgovor ako je i u podsvijesti postojao drugi – bolji način za rješenje. Sve od sebe je davala za dobrobit svoje porodice i svojih prijatelja. 
Toliko lijepih stvari smo se naučili od njih, ali da li ih znamo cijeniti (barem oni koji ih na sreću još imamo). Ipak mama je imala jednu veliku grešku. Nikad nije razmišljala (u podsvijesti je zaboravila) koliko vrijedi.


    Ipak, sve nas koji još imamo roditelje podsjećam na staru kinesku poslovicu: 


     STARIJIM OSOBAMA NE DOLAZI SMRT ZAJEDNO SA STAROŠĆU VEĆ S NAPUŠTENOŠĆU.     

      Dajmo im do znanja da za NAS imaju neprocjenljivu vrijednost.

Janja Žunić


 

                                   Ivan Pavlović

   Rodio se 1.  septembra 1946. od oca Pave  i majke Ane (rodjene Ćurčić) u selu Višnjica,  općina Ilijaš. Djetinjstvo je proveo u rodnom selu,  a od 1953. do 1957. išao u školu na Taračin Dolu. 

   "Nakon završetka 4 razreda pok.otac me je htio voditi u Ilijaš da nastavim peti razred ali pok. mama nije dala i govorila je:  "Tko će nam čuvat ovce i goveda, tko će orati i kopati...". Medjutim, "srećom za mene" 1958. godine je izgorjela škola u Taračin Dolu (do tada samo do 4 razreda) . Tada su aktivisti našeg kraja ( Ilje Barić, Pero Zečević zv.Lukić /on je iznajmio tek useljenu kuću na Kruzima da djeca nastave školovanje/, Mijo Pavlović, Makso Djurdjić i još mnogi uz pomoć opštine Ilijaš i tadašnjeg Sreza Sarajevo i zahvaljujući tadašnjem Poslaniku Vasi Radiću odlučili da na zgarištu bivše škole obnove istu i dograde još dvije učionice i da škola "preraste" u Osnovnu osmogodišnju školu. Radovi su trajali 1958. i 1959. godine. Sjekla se gradja u okolici Karaule, vadio kamen u blizini Kruškog groblja, dovlačio pijesak iz Nabožića i  Krnjevca. Dosta su tome doprinijeli i tadašnji učitelji Kozina Josip i Milan Raščanin. Tako sam ja nakon 2 godine pauze 1959. krenuo u Peti razred. Osnovnu školu sam završio 1963. godine kao prva generacija.

      Nakon toga sam od 1963. do 1967. pohadjao i završio Učiteljsku školu "Nurija Pozderac" u Sarajevu. Od 1. septembra 1967. do 1985. radio sam kao učitelj na Taračin Dolu. U tom vremenu sam se oženio (09.09.1967.) Završio Izvanredno Pedagošku akademiju u Čakovcu (Narodni univerzitet u Viskokom), bio u JNA 18 mjeseci. Bio sam posljednji učitelj na Taračin Dolu. Zatim sam radio dvije godine u Srednjem i 3 ili 4 godine u Bioči (do maja 1992). Od političkih i amaterskih aktivnosti bio sam 8 godina sekretar Mjesne zajednice Taračin Do, predsjednik MKSSRN, predsjednik i trener FK "Jedinstvo" Taračin Do, član SKJ, član Opštinskog i Gradskog vijeća Saveza sindikata,... Ratni vihor "odpuhao" me iz stana u Ilijašu 8.juna 1992.godine.  U toku rata u BiH bio sam u Višnjici, Kaknju, Seocu kod Haljinića, Varešu, Ćitluku i Puli. Iz Pule sam došao u Švedsku 8.maja 1994. godine. Četiri godine čekao sam na PUT,  boraveći u kampovima:  Flen, Köping, Valdemarsvik i Gimo. Od 22.jula 1998. živim u općini Lidingö kod Stockholma". 

                                  VIDAKOVIĆ JOSIP

  Rodio se u Ljubini,  18. prosinca 1923. godine od roditelja Petra i Janje r. Pranjić. Osnovnu školu završio je  u Srednjem, gimnaziju u Travniku, a teologiju u Đakovu. Za svećenika je zaređen 18. srpnja 1948. god. Od kolovoza 1948. do srpnja 1949., za vrijeme tamnovanja župnika Jure Zirduma, služio je u Vidovicama. Potom odlazi za župnika u Modriču gdje ostaje do kraja 1955. godine. u Jelaškama kod Vareša je proveo tri i pol godine, a potom je premješten u Bijelo Brdo kod Dervente gdje je ostao punih 14 godina. Nakon problema s derventskom „milicijom” i uz dopuštenje nadbiskupa Alaupovića otputovao je 1971. u Australiju kojega je duhovnim pomoćnikom imenovao mjesni biskup u Clifton Hillu. Tamo je ostao tri godine, a nakon toga je prešao u župu u North Fremantle u blizini Pertha. Budući da mu se boravak u Australiji bližio kraju, a u Bosnu se nije smio zbog tadašnje vlasti vratiti, 1978. je postao voditeljem Hrvatske katoličke misije u Spaichingenu, koju je osnovao i dotad vodio vlč. Viktor Sifner. Godine 1988. mons. Vidaković odlazi u Eichstätt za superiora hrvatskih studenata u Zapadnoj Evropi. Monsinjorom je imenovan 8. rujna 1984. godine. Bio je župnik i u njemačkom mjestu Kaldorfu. Godine 2000. načet bolešću vratio se u svoj dom u Novu Gradišku, gdje je umro 21. listopada 2006. godine, nakon teške bolesti. 

 VIDAKOVIĆ VINKO  

    Rođen je 27. srpnja 1934. godine od roditelja Petra i Janje r. Pranjić u mjestu Ljubini, župa Čemerno. Osnovnu školu pohađa u Novom Slankamenu, srednju u Slavonskom Šamcu, a teologiju u Đakovu gdje je i zaređen za svećenika 29. lipnja 1964. Od 1965. godine vrši službu župnog vikara u župi Morančani gdje ostaje tri godine nakon čega godinu dana mijenja župnika u Podkraju. Kratko vrijeme vrši službu župnika u Brusnici odakle 1971. godine odlazi za župnika u Bijelo Brdo. Godinu dana kasnije biva imenovan i dekanom derventskog dekanata. 1982. godine je imenovan župnikom u Travniku i dekanom travničkog dekanata. Vlč. Vinko je dočekao u Travniku početak ratnih sukoba te je bio izložen teškom fizičkom i psihičkom maltretiranju muslimanskih snaga. Zbog oslabljenog zdravlja vlč. Vinko odlazi u Hrvatsku na oporavak 1993. godine. Iako je 1996. godine umirovljen zbog zdravstvenoga stanja, on je ipak svećenički djelovao ispomažući u župi Navještenja BDM u Velikoj Gorici koliko su mu snage dopuštale. Nekoliko dana nakon smrti brata vlč. Joze osjetio je zdravstvene poteškoće te je početkom 2006-e godine podvrgnut operativnom zahvatu. Težina bolesti ga je primorala zadnje mjesece svoga života provesti u bolnici gdje je dočekao i prijelaz u vječnost. Preminuo je u petak, 2. lipnja 2006. godine u 72. godini života i 42. godini svećeništva. Sahrana je bila  5. lipnja 2006. godine na gradskom groblju u Novoj Gradiški.

 MILE I LJUBAN 


" Da se mogu povratiti dani 

da ponovo momkuju jarani"... 

stihovi su sa  ploče pjevača i svirača iz našeg kraja. Sedamdesetih godina snimili su je Mile Barić i Ljuban Ćurčić uz pratnju svojih prijatelja. Prvu ploču su snimili  za aleksandrovački "Diskos" koji nije puno ulagao u izdanja sa izvornim melosom, a za uspjeh na estradi nije dovoljan samo dobar glas. Uslijedila je još jedna ploča, a onda je iz obiteljskskih razloga  došao kraj njihovoj karijeri kada je riječ o snimanju ploča. Naravno, stari veseljaci, koji danas žive u Hrvatskoj, kada im to daljina i zdravlje dozvole,  i dan danas zapjevaju uz zvuke šargije. 

   Prvu  ploču snimili su za aleksandrovači ”Diskos” 1973 godine.  Tekstove je napisao  Ljupko,  a kompozicije Ljupko i Mile. Na ploči su bile slijedeće pjesme:  1. Dva jarana sjeli vino piti 2. Dodji mi draga 3. Oj, djevojko od Tuzle.  Svirao je  Mile  sa šargijom.
     Drugu ploču snimili su za zagrebački  ”Jugoton” 1975 godine. Na njoj su bile pjesme 1. Ja bolujem, pomozi mi majko 2. Mladost prodje, uspomena osta 3. Naša sela ostadoše pusta 4. Pjesma u kolu. Tekstove pjesama napisao je Ljupko, a  kompozicije  Ljupko i Mile.  Svirali su Mile, sa šargijom i Stjepan Matić,  sa violinom.

  Kako su stari prijatelji Mile i Ljuban došli na ideju da snime ploču? Pošto su dobro pjevali, pisali pjesme i komponirali, odlučili su  i da snime ploču. Vježbali su u Pretisu. Zahvaljujući poznanstvu sa tadašnjim direktorom robne kuće ”Sarajka”,  upoznali su se sa tadašnjim  trgovačkim putnikom ”Diskosa” iz Aleksandrovca, kome su dali demo snimak koji ga je odnio u Beograd na procjenu. Pozvao ih je u studio Radio televizije Beograd na snimanje. Narodnu nošnju, koji su nosili sa sobom, obukli su u parku nedaleko od Radio televizije Beograd i tako je nastala slika sa omota ploče. Ljupko je obukao nošnju svog oca Pere, a Mile nošnju svog oca.

     U tadašnja vremena snimanje ploča nisu  ništa platili jer su se  tako dogovorili sa ”Diskosom”. Drugu ploču snimili su za ”Jugoton” preko Hamdije Salkovića (poznatog frulaša) u studiju na Bjelavama.        Imali su pjesama za još 3 ploče od kojih je jedna već bila pripremljena na magnetofonskoj traci i samo se trebala presovati. Nisu je nikada snimili, jer je Miletu tih dana umrla majka.  

               Uskoro na Youtube ili na ovoj stranici moći ćete ih čuti i kako pjevaju.

                     Zoran Babić
 

Mijo Barić i Goran Bartula igrali su u FK ”Sloga” iz Ilijaša,  a Goran je karijeru nastavio i završio u ”Bosni” iz Visokog, koja se tada takmičila u Republičkoj ligi BiH. ”Najdalje” s naših krajeva je stigao Zoran (Pere) Babić, čiji korijeni su iz Kopošića.
Zoka je nogometnu karijeru počeo u FK Luka iz Luke, kod trenera Stanka Mijića, nastavio u FK Sloga iz Ilijaša, gdje mu je  trener bio Đoko Popić.  Slijedi transfer u FK Pofalički  iz Sarajeva, gdje ga je trenirao  Edin Sprečo. Nakon dobrih igara u Pofaličkom uslijedio je prelazak u FK Partizan  iz Beograda. Uslijed jake konkurencije na mjestu na kome je igrao, posuđen je Mačvi iz Šabca, koja se tada takmičila u  Drugoj  ligi.  Tokom 1991. godine pregovarao je sa  Dinamom iz Zagreba. Sve je bilo utanačeno,  a onda se pojavila Mačva  sa obeštećenjem od 400 000 DM. Dinamo nije pristao, pa je ovaj ugovor propao. Iz Mačve se 1992. godine preselio u FK Proleter iz Zrenjenina, koji se godinu dana kasnije plasirao u Prvu ligu. Ubrzo je počeo  rat koji je direktno uticao na njegovu dalju karijeru. 1993 godine dolazi u Švedsku i počinje igrati za ”Assyriska”  iz Södertälja,  gdje završava igračku karijeru.
Završio je nekoliko trenerskih kurseva, a trenirao je  juniore,  a bio je i asistent trenera za seniore. Assyriska je prošle godine igrala u Prvoj ligi Švedske.
Nije isključeno da ga uskoro vidimo na klupi Assyriske ili nekog drugog kluba. 

   

Jakša Kušan, (rodjen 1900 godine u Čevljanovićima kod Sarajeva - 1980 Zagreb) bio je izmedju dva rata jedan osnivača i prvi tajnik Grupe sarajevskih književnika, koja je udarila temelje suvremenoj bosansko-hercegovačkojknjiževnosti i u kojoj su bili: Ivo Andrić, Hasan Kikić, Isak Samokovlija, Jovan Kršić, Hamza Humo, Hamid Dizdar drugi. U isto vrijeme uredjivao je uglednu sarajevsku kulturnu reviju "Pregled". Četiri godine vodio je vlastitu knjižaru u Sarajevu, a službovao je kao srednjoškolski profesor u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Cio niz godina bio je urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske u Zagrebu, gdje je uredio, izmedju ostalog, izabrana djela L. N. Tolstoja, Turgenjeva; Gogolja i Marka Twaina, a za "Znanje" je priredio Djela F. M. Dostojevskog. Svojom uredničkom djelatnošću i prevodjenjem (s ruskog, njemačkog i slovenskog) znatno, je podigao razinu književnog prevodilaštva u nas. Okušao u gotovo svim književnim rodovima. Objavio je zbirke poezije PJESME (1925) i ZEMLJA I OBLACI (1952),  knjige pripovijedaka:  JAVNA ZAHVALA (1937),  U PROCIJEPU: (1954), PROMJENLJIVA ULICA (1966) i  EH,  TI BLIŽNJI (1971). Zastupljen je izborom proze u ediciji "Pet stoljeća hrvatske književnosti i u "Antologiji hrvatskog humora".  Napisao je dvadesetak dramskih tekstova koji su gotovo svi izvedeni na našim pozornicama.
Opsežni povijesni roman "Krvavi dani Bosne ponosne" svojim leksičkim bogatstvom, narativnom dinamikom te živošću dijaloga ulazi, uz Čolakovićeve romane te Andrićevu i Nametkovu novelistiku, medju najbolja ostvarenja hrvatskih pripovjedača klasične tradicije.

 

    Marijan Barić

Jedan od naših prvih učitelja. Počeo raditi u školi na Taračin Dolu. Poslije nekoliko godina učiteljevanja i rada na T. Dolu, postao prvi "domaći" direktor naše škole. Preselio se u Ljubinu, gdje je napravio obiteljsku kuću. Bio je direktor osnovne škole "Evgenije Spahić - Željko" u Srednjem. Obavljao niz drugih dužnosti unutar školstva i  zajednice. Upamćen kao vrstan pedadog, rukovoditelj i prijatelj. Vihor rata odveo ga je u Hercegovinu. Trenutno radi u Počitelju,  a živi u Čapljini.
                                                  

 Stjepan Ivanić

 Jedan od prvih metalurga sa našeg kraja. Kao tek diplomirani inženjer metalurgije zaposlio se na Elektrotopionici u tadašnjoj Željezari Ilijaš, a ubrzo postao i rukovodilac nekolicini Taračinjaca koji su "kruh svoj nasušni" zaradjivali u Željezari. Poštovali su ga zbog svoje skromnosti, iskrenosti i poštenja. Ubrzo je postao upravnik i rukovodilac Elektrotopionice, da bi prešao u Livnicu radijatora, koju su mnogi ilijaški metalurzi izbjegavali zbog teških uslova rada i loših rezultata. No, za Stjepana nije bilo nerješivih problema. Bio je direktor Livnice radijatora prije i poslije rata. Volio je folklor, bio zagovornik kompjuterizacije, a bio je aktivan i u društveno-političkom radu Skupštine opštine Ilijaš. Izvjesno vrijeme bio je i član  Predsjedništva karate kluba "Monom" koje se tada plasiralo u Prvu ligu - tadašnje YU. Nažalost, bolest i prerana smrt bili su jači od njega. Vjerovatno je to i jedini "Pepin" poraz, ukoliko se to tako može zvati.

                                                                  

  Prosvjetni radnici 

Naš kraj "iznjedrio" je dosta prosvjetnih radnika. Ivan i Stjepan Pavlović, te Marijan i Iljko "Gablje" Barić prva su generacija naših učitelja. Šimo Pavlović je profesor povijesti i ravnatelj srednje škole "Plitvička jezera" u Korenici, Jozefina Barić, profesor hrvatskog jezika je u Vrbovecu, nedaleko od Zagreba, iz Tisovika je Jasna Mijatović - Babić - nastanjena u Švedskoj. Naše gore list je i Josip Petrović  iz Smrekove Njive, koji radi u OŠ "Plitvička jezera", Ivica Barić, te mr Tatjana (Stjepana) Pavlović, koja je magistrirala specijalnu pedagogiju u Norveškoj,  a ovih dana počinje s radom na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu.

POLITIČKI ANGAŽMAN
 

Filipović Karlo

rođen 1954. godine  u Ilijašu, diplomirani mašinski inženjer. Na Općim izborima u BiH 2006. godine, je izabran za poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Radio je u  struci na odgovornim rukovodnim poslovima SOUR-a Famos. Između ostalog, u periodu od 1987. do 1989. godine bio je predsjednik Vijeća općina skupštine grada Sarajevo. Od 1989. godine u SDP BiH je obavljao dužnosti člana Glavnog odbora, Predsjedništva SDP BiH i generalnog sekretara SDP BiH. Od 2001. godine obavlja dužnost predsjednika Glavnog odbora SDP BiH. Bio je predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine od 28.02.2001. do 31.12.2001. godine i dopredsjednik Federacije BiH od 01.01.2002. do 27.01.2003. godine. U periodu od 1998. do 2000. i 2002.-2006. godine bio je poslanik u  Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i šef Kluba poslanika SDP BiH.


Jozo (Joško) Jozić rođen je u Ilijašu (u Osoju), a u Sarajevu živi od polaska u srednju školu. Završio je Filozofski fakultet i nakon osam godina rada u Unioninvestu otišao u Službu državne bezbjednosti u kojoj je godinama napredovao ali iz koje je zbog jedne afere usred rata želio izaći: povod su bile optužbe koje je na njegovu adresu uputio tadanašnji prvi AID-ovac Munir Alibabić. U svojoj SDB karijeri Joško je prošao gotovo sve stepenice: bio je operativac, načelnik odjeljenja u sektoru SDB Sarajevo, pa zamjenik načelnika sektora SDB Sarajevo, onda podsekretar SDB-a RBiH, gdje ostaje do kraja 1993, kada prelazi u MIP i odlazi u Ljubljanu na mjesto Prvog sekretara Ambasade BiH u Sloveniji.

Krajem 1994. samovoljno napušta MIP zahvaljujući se Komisiji Predsjedništva na korektnom izvještavanju, procijenivši da su "insinuacije i optužbe Munira Alibabića proizvele negativne efekte i konotacije" zbog kojih nije želio nastaviti svoj posao unutar diplomacije. Postaje izbjeglica u Švedskoj. Marta 1996. vraća se u Sarajevo, na dužnost pomoćnika direktora AID-a. Nakon atentata na Nedžada Ugljena podnosi zahtjev za odlazak u mirovinu: penzioner je od 1997.  
  
    Mnogi pojedinci sa našeg područja bili su članovi raznih društveno-političkih, kulturno-historijskih i drugih organizacija. Ostaje neosporna činjenica da nikada u dosadašnjoj povijesti ilijaške općine predsjednik Skupštine općine nije bio Hrvat, mada ih je bilo na potpredsjedničkoj funkciji. Prvi pisani trag o  društvenom djelovanju na našem kraju bilježimo 1908. godine, što ne znači da ga nije bilo i ranije. Te godine je u okružju Sarajevo osnovan mjesni odbor Hrvatske narodne zajednice u mjestu Čemerno (misli se na župu Čemerno) sa sjedištem u Taračin Dolu.

    Hrvatska  narodna zajednica (skraćeno HNZ) osnovana  je u jesen 1906. godine u Docu kod Travnika, na proslavi posvete “Vlašićeva” barjaka. Na toj svečanosti , kojoj je prisustvovao  veliki broj stanovnika travničkog kraja, te predstavnici Katoličke crkve i svjetovne intelegencije iz cijele Bosne i Hercegovine, istaknuta je potreba formiranja jedne narodne, prosvjetne, privredne i političke organizacije.
    U svim okružjima u Bosni i Hercegovini bila je tako provedena organizacija HNZ, koja je u 83 mjesna odbora i više od 20 povjereništava, s okružnim i središnjim odborom HNZ, i u organizacijskom pogledu otpočela svoju djelatnost.
    Počelo je sa HNZ-om, nastavilo se kroz kulturna udruženja, a onda je stigao SSRN i Savez komunista, Omladinske organizacije, da bi u periodu stasavanja višestranačja na naše područje stigle Hrvatska demokratska zajednica i Stranka demokratske akcije.


 
 Tako je u okviru raznih organizacija, koje su djelovale na našem području zabilježen angažman Iljeta Barića, Ivice Filipovića, Muje Tabaka, Srete Ilića, te Pave, pok. Stjepana i Stanka Ivanić,  Mate Ćurčić, Rafe Pranjića, Vesne i Željka Mijatović, Joze Babića, Ivana Pavlovića, Marijana,  Ante, Ive i Gabljeta  Barić, Karla Filipovića,  a posljednjih godina i  Pere Ilić, koji je predsjedavajući Općinskog Vijeća u Ilijašu. Nije isključeno da je neko ime i zaboravljeno.


 
 
 
NAŠI LIVCI

    Blizina Željezare uticala je na izbor zanimanja mnogih mještana našeg kraja. Veliki broj se bavio metalurgijom i livarstvom. Gotovo da nije bilo takmičenja livaca u bivšoj Jugoslaviji na kome nije učestvovao neko sa našeg kraja. Mnogi od njih bili su najbolji livci u tadašnjoj Željezari, najvećem livničkom centru na Balkanu. Tako je Drago Pavlović  proglašavan najboljim livcem četiri puta, a  u Trebinju 1984. godine bio je peti, 1985-te u Banja Luci treći,  a sedmi 1986. godine u Prijedoru. Ivica Zečević sa Kruga, bio je učesnik Republičkog takmičenje koje je održano 1982. godine  u Odžaku i osvojio je treće mjesto. Mato Pranić iz Srednjeg (predstavljao Željezaru Ilijaš  a potom Energoinvest iz Sarajeva) bio je na Republičkim takmičenjima od 81-89 godine svake godine i bio medju 10 najboljih. Lošeg livca s našeg kraja nije bilo, a dobre rezultate postizali su i Ilija Mijatović, Marijan Ilić, Bono i Anto Ćurčić, koji su se takmičili na internom i Republičkom takmičenju i postizali dobre rezultate.  

 

ŠUCO

 HAJMO, SREĆO MOJA

       

Gotovo da i nema putnika - namjernika sa prostora Čemerske župe i šire, a  da nije svratio ili pak da ne zna za kafanu "ODMOR",  ili kod "ŠUCE". Veoma poznat, kako u Ljubini, tako i u mnogo široj okolici poznati ugostitelj JOZO BARTULA - ŠUCO, nadimak je dobio od oca Nike,  šustera iz sela Kožlje. Još u ranoj mladosti, iako lakši invalid,   Jozo je šusterski zanat zamijenio ugostiteljstvom. Prvo u starom društvenom domu (u nekadašnjim  prostorijama željezničke stanice Ljubina), a potom u obnovljenim prostorijama mjesne zajednice, pa onda u staroj klasičnoj kafani, Šuco je pekao svoj zanat, radio i gradio sve do svog lijepog ugostiteljskog  objekta "ODMOR", koji je kao i mnoge druge ovaj posljedni rat zbrisao do temelja. U Šucin "ODMOR" svatko je uvijek dobro došao od mještanina, zalutalog putnika, Ciganina,  sarajevske gospode,  do opštinskog poreznika.    
          Posebno je bilo lijepo subotom kada je igranka, te u vrijeme raznih blagdana, sastanaka, akcija ili u ono doba kada je u "Odmoru" svirala uživo muzika iz Šabca, Aranđelovca ili iz drugih krajeva bivše države. Sve konce u svojim rukama Šuco je uspješno držao i polagano u posao uvodio sina Gorana, a svima je poznata negova uzrečica - poštapalica "HAJMO,  SREĆO MOJA", upućena polu(pijanom) gostu, kojeg bi Šuco ispraćao iz kafane. Ako bi se nekada i prekršio kućni red ili razbila koja čaša, sutradan bi Šuco gostu rekao: ”Ma novi dan, nova nafaka”, i tako uvijek raspoložen išao dalje i dalje i stigao  do zaslužene mirovine, u kojoj danas sa suprugom Anđom,  uživa  u Visokom.
                       
         Šuco je volio društvo, navijao ( i danas  navija) za FK Sarajevo, volio sport,  posebno svoj FK Ljubinu, čiji je predsjednik bio u nekoliko navrata i  stalni sponzor. Osim toga,  nije bilo akcije,  komunalne ili druge prirode,  u kojoj Šuco nije  učestvovao, a posebno je volio saradnju sa mladima - entuzijastima ovih krajeva. Imao je i svoje "uže" (mada je sjedao sa svima) društvo u kome je uvijek neko nosio "žutu majicu",  kao najveći protivnik istine ili (popularno rečeno) ko najviše voli slagati, a uz njega su uvijek sjedali i bili rado viđeni: Vlado s Barake, Braco Ivančićev - Kadra, Ivica sa šeširom, Maca, Ranka, Duka, Šole, Pera...
 

       

ANĐELKA    ILIĆ                   

     

  Još od prvobitne ljudske zajednice - popularne trampe (roba za robu), pa do danas,  trgovina je imala veliki značaj, kako u razvoju, tako i u opstanku pojedinaca i društva u cjelini. Iako nemamo pouzdanih tragova o prvim trgovinama i trgovcima u prošlom stoljeću,  na području  naše župe, ubrzani razvoj ove djelatnosti ipak se bilježi neposredno nakon drugog svjetskog rata. Koristeći priče starijih i  sjećanja,  može se reći da je prvi trgovac bio izvjesni Luka, a radio je u prodavnici koja je bila u kući Mate Maličevića u Ljubini, a koja je otvorena 1955. godine. Poslije 1960. godine otvorene su  dvije prodavnice na Baraci (Ljubina) , u kućama Mije Ćurčića i Joze Kneževića. Kasnije su u Ljubini i Taračin Dolu radili mnogi, a pomenućemo samo  neke od njih: Komnjan Petrović, Ivica Filipović, Fadil, Samojko, Rade, Blagoje, Ragib, Tomislav, Kata, Marija, Ševala, Gojko i drugi.                  

      Jedno ime ipak zaslužuje posebnu pažnju, a to je Anđelka Ilić. Ona je u kući Mije Ćurčića u Ljubini, uspješno trgovački odradila jedan mini radni vijek od 15-tak godina. Iako je i ova, kao i mnoge druge prodavnice bila prehrambenog karaktera, kod Anđelke se moglo naručiti i nabaviti  sve drugo neophodno za kuću i oko nje, poput namještaja, raznih alata, energenata i drugo. ”Mušterija uvijek mora biti zadovoljna”, često je znala reći, a ako bi ponekad i nestalo neke robe, sutra bi bila nabavljena. Anđelka je često upotrebljavala i tzv. "crnu knjigu", kada se kupovalo na veresiju, ali kada se primi plata ili kada dođe kraj mjeseca, sve se poravnavalo i pokrivalo. Svakog svog kupca Anđelka je poznavala u dušu, a za pojedince (Mazalo sa Korita) je znala točno koliko  može za dan popiti piva u i ispred prodavnice.    
    

Posebno je svoju društvenost i autoritet usađivala mladim, a veoma uspješno je podučavala i osamostalila nekoliko svojih učenika -pripravnika, kasnijih nasljednika. Pored mnogih društveno-političkih, radnih i  ostalih obaveza, Anđelka je uvijek svoju obitelj stavljala na prvo mjesto. Sa djecom i vrijednim suprugom Pavom, sada je na privremenom radu u Njemačkoj,  a u ratu porušena,  obiteljska kuća u Ljubini,  je obnovljena i čeka njihov povratak. Ko zna,  možda,  u njoj opet nikne neka prodavnica sa iskusnim i dragim  trgovcem - Anđelkom,  na čelu.       


                                             Gdje su i šta rade 

   Osnovnu školu "Bratstvo-jedinstvo" na Taračin Dolu završilo je dvadesetak generacija. Bilo nas je sa Gore, Kamenica, Ljetovika, Taračin Dola, Nasića, Korita, Pomenovića, Solakovića i drugih mjesta. Sada smo rasuti diljem svijeta; od daleke Rusije do Nya Zeelanda, Australije, Švedske... Malo nas je, ali "smo dobro raspoređeni"... Nažalost. Mnoge stare fotografije nisu sačuvane. Zahvaljujući Šimi Pavloviću u prilici smo objaviti sliku petog razreda sada već davne 1971/72 godine. Možda se neko prepozna i javi...