Povijest

Crtice iz prošlosti 

 

    Župa Čemerno se nalazi  u srednjoj Bosni u gornjem toku rječice Misoča. Udaljena je oko 7 km zračnom linijom od Ilijaša u pravcu sjeveroistoka.

 Župa kao osnovna teritorijalno-politička jedinica srednjevjekovne Bosne bila je geografski i administrativni pojam, a ono što je u suštini činilo župu bila su sela. Župa je živjela selom. U zavisnosti od toga čime se bavilo seosko stanovništvo, sela su mogla biti ratarska, vinogradarska, sela zanatlija i slično. Međutim, većina ih je bila mješovita. Selo je kategorija naselja o kojem osnovne podatke, bar za srednjovjekovnu Bosnu, daju rani turski izvori.


                                           Župa Vidogošća ili Vogošća

   Jedini relativno cjelovit popis starih bosanskih župa, koji predstavlja i jedino direktno svjedočanstvo o njihovoj egzistenciji je darovnica ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. godine, kojom su potvrđeni stari posjedi bosanske biskupije.
     Cjelovit tekst odgovarajućeg dijela povelje kralja Bele IV, koji se danas čuva u Vatikanskom tajnom arhivu, u kojemu je sadržan izvod iz ranije povelje bana Ninoslava, glasi:


  “Ceterum idem Nanizlaus banus cum fratribus suis et baronibus confessi sunt et recognouerunt possessiones infrascriptas ad ius et proprietatem ecclesie Boznensis pertinere, quarum nomina sunt hec: in supra Vrhbozna Burdo cum omnibus suis pertinenciis, ubi ipsa ecclesia cathedralis sancti Petri est fundata. Item Bulino. Item Knesopole. Item, Vrudchy, ubi est ecclesia sancti Stephani Prothomartiris. Item in supa Neretua Bulino. Item in supa Lepenica Rocil, ubi est ecclesia sancti Michaelis. Item in supa Vydogossa Lubinchi apud ecclesiam Beate Virginis. Item in Mell apud ecclesiam Cosme et Damiani. Item in supa Losoua apud tres ecclesias. Item in supa Vozcopla apud ecclesiam beati Johannis. Item in supa Bored Bolinapola. Item in Comitatu Beroz Pracha Byscupina uocata.”

    U tekstu se kaže kako se jedan dio posjeda bosanske biskupije nalazio “in supa Vydogossa Lubinchi, apud ecclesiam beate Virginis”. Kako se u tekstu vidi ovdje se govori o župi pod imenom Vydogossa, mjesto (selo?) Lubinchi i za crkvu posvećenu djevici Mariji. Iz teksta je vidljivo postojanje župe Vydogosse, bar do polovine XIII vijeka. Ovo svjedočanstvo je, za sada, jedini direktni podatak pisanih izvora o postojanju župe Vydogossa-e u srednjem vijeku.


    Nekoliko autora bavilo se ubikacijom ove župe. Samo ime Vydogossa identificiralo se kao neka Vidgona, Viduša ili Vidoši.  Lubinchi, odnosno Lubnichi su se poistovjećivali sa Ljubuncima, Ljubunčićima i Ljubnićima. Odgovarajući biskupski posjed tražio se u okolini Livna, u Rami, u Viduši kraj Bosne, izmedu današnjeg Kaknja i ušća Lašve, te u selu Ljubnićima kod današnjeg Ilijaša. 

Arkeolog Pavao Anđelić, koji je boravio u našim krajevima i bavio se istraživanjem stećaka i ostataka srednjovjekovnog grada Dubrovnika, a i niz drugih autora, smatra da se radi o župi Vogošća jer ne postoji ni današnji ni povijesni toponim Vidogošća, koji bi kao takav mogao poslužiti kao direktan oslonac za ubikaciju ove župe. Pravu teškoću predstavlja otkrivanje slavenskog naziva koji je transkribiran latinskim slovima, a odnosi se na ime župe. Vydogossa – Vidogosa nema analogije u slavenskoj onomastici. Kako dvojno ”s” (ss) potencijalno ukazuje na glas ”š” može se pomišljati i na oblik Vidogoša, ali i takve forme rijetko susrećemo u onomastici i leksici uopće. Daleko se bolje uklapa u onomastiku ako se glas ”ss” čita kao ”šć”, odnosno kao staro ”š”. U tom slučaju dobivamo ime Vidogošća, a to je riječ sastavljena od dva dijela: vlastitog imena ”Vid” i osnove ”gost”; takve kombinacije vrlo su česte u slavenskoj onomastici.


    Očito je da se ovdje radi o ”našoj” Vogošći – cjelini izmedju slivova rijeka Vogošća i Ljubine, desnih pritoka Bosne. Teritorij obuhvaća dvije stare seoske općine – Gornju i Donju Vogošću i proteže se od samog ruba Sarajevskog polja do ušća Misoče u Bosnu (u današnjem Ilijašu). Jedna od ovih općina je i u dubokoj starini nosila ime Vogošća (porječje istimene rječice) dok je druga vjerovatno imala i drugi naziv (Ljubina ili slično), a svijest o pripadnosti Vogošći očito podsjeća na neku širu teritorijalnu zajednicu, veću i jaču od općine. U domaćim izvorima srednjega vijeka termin Vogošća nikada se ne spominje, ali ga ima u formi Vogošta i Godošta već u najstarijim turskim defterima  polovinom XV vijeka.

 U toponomastici Bosne i Hercegovine poznate su bliže analogije sa toponimima istoga ili sličnoga korijena: zaselak Vogošćica u selu Čajnu kod Visokog, Ljubogošća kod Sarajeva, Delegošća kod Srebrenice, Dobrigošće kod Jablanice, Radogost kod Vareša i slično.  Ni toponomastika sa osnovom Vid u ovom kraju nije rijetka. Tako u selu Krivoglavcima postoji brdo sa imenom Vid ili Vit. U porječju Ljubine je selo Vidotina, a u  Zupči kod Breze –zemljište Vidonja   (M.S. Filipović, Visočka nahija, 363).
U ranijim stoljećima srednjega vijeka ovdje je funkcionirala župa pod imenom Vidogošća ili Vogošća. Jedan dio njezina teritorija i danas čuva uspomenu na to staro ime. Župska organizacija je egzistirala svakako do prve polovine XIII vijeka, a vjerojatno i duže. Politički centar župe vjerojatno se nalazio u dolini Stavnje.
U toku XIV vijeka politički centar se pomakao u porječje Misoče, u utvrđeni grad Dubrovnik. Stara župa postala je knežija (comitatus) ali, kako izgleda, njezin teritorij nije nimalo izmijenjen. Takav zaključak se nameće iz bolje poznate situacije turskog doba.
U prvim stoljećima turske uprave politička organizacija ovoga područja ima status nahije sa sjedištem u gradu Dubrovniku. Tek negdje u XVIII vijeku dolazi do snažnije polarizacije prema jačim centrima u Sarajevu, Visokom i Varešu, a zatim i do političke dezintegracije čitavog područja. U to doba formira se i novi predioni pojam Nadvisoki, dok se istočni dio nekadašnje župe počinje osjećati sastavnim dijelom sarajevskog regiona.

   Etnolog M. S. Filipović je zabilježio da je prema predanju u Misoči  bila katolička crkva, a na brijegu Crkvicama iznad Vrbovika, bila je crkva koja je prešla u Ljubniće, na lijevu obalu Bosne, jer je neka žena stavila na crkvenu strehu dječije pelene da se suše. O karakteru Ljubnića kao lokalnog (općinskog) centra govore još neki toponomastički i arkeološki podaci. Tako sam Filipović piše da je "stranom iznad Ljubnića i Čekrčića bilo jedno ogromno muslimansko groblje, pa su mu nišani većinom uklonjeni i upotrijebljeni. Po toj strani bilo je i grčkih grobova ali su svi stećci razneti". Budući da selo Ljubnići spada u teritorij koji je identičan sa posjedom bosanske biskupije XIII vijeka, a u XIII vijeku je pripadalo župi Vidogošći ili Vogošći, to treba zaključiti da se teritorij dubrovačke nahije, odnosno knežije poklapa sa teritorijom župe Vidogošće – Vogošće.


                                                              "Naš Dubrovnik"


Raspored srednjovjekovnih gradova, to jest sačuvanih fortifikacija, potvrđuje i na ovom području intenzivan razvoj društveno-političkih odnosa. Taj proces tekao je kao i na većini teritorije srednjovjekovne Bosne, a jedna od njegovih posljedica je raspad župa na kotareve. Na ovom području uz historijske podatke, a više uz posmatranje mreže podignutih utvrđenja, može se identificirati veći broj kotareva i njihova veličina. Tako imamo jasne primjere na teritorijama župa Vogošće, Vrhbosne i Lepenice. Južni dio župe Lepenice raspao se u porječju Zujevine i na dva kotara sa centrima u gradovima Gradcu i Tuhelju. Teritorije ovih kotareva vjerovatno su obuhvaćale područja jedne seoske općine, što se može, pored ostalog i posredno zaključiti po obližnjim nekropolama stećaka na Gradcu i u Tarčinu. Teritorija župe Vogošće je kroz cijeli period srednjeg vijeka ostala jedinstvena sa centrom u gradu Dubrovniku. 

 

Još jedna pojava vezana uz gradove privlači pažnju. To su nekropole stećaka. Najčešća je pojava da se manje nekropole do 20 stećaka, i to vrlo kvalitetne izrade i po pravilu u obliku sljemenjaka i sanduka, nalaze u neposrednoj blizini gradova. To su groblja pojedinih porodica, vjerovatno zapovjednika gradova "knezova". Obično su poticali iz redova niže vlastele koji su prvo vršili dužnost zapovjednika gradskih posada, a u određenim gradovima u kasnijem periodu i upravnika kotareva ili župa. Manje porodične nekropole konstatirane su kod Novog u Prači, Gradini u Gornjim Palama, Bulozima, te nekropola kneza Batića u Kopošićima, 1 km udaljena od Dubrovnika. 

  U sarajevskom kraju kao izrazito poljoprivrednoj oblasti osnovni tip naselja činila su sela, uglavnom mješovita, mada je bilo i onih u kojima je preovlađivalo vinogradarstvo (brojni su toponimi sačuvani do danas koji ukazuju na ovu vrstu proizvodnje) potom sela sa zanatlijama, uglavnom kovačima i tesarima, na šta upućuju nazivi sela Štit u Ilijašu, lokalitet Štita u Kovačima u Hrasnici, sela Kovači, Kovačići i slično. Na prostoru Sarajeva turski popisi bilježe i brojne privredne objekte koji su podmirivali potrebe ovog kraja. To su mlinovi, dolapi, stupe i samokovi, građeni na rijekama Miljacki, Bosni i Željeznici.
   

Područje Sarajeva sa okolinom u 14. stoljeću bilo je sastavu ranofeudalne župe Vrhbosna, koja je formirana u gornjem toku rijeke Bosne i slivovima njenih pritoka Miljacke, Željeznice i Zujevine.  Neposrednu vlast imao je bosanski ban, kasnije kralj.  S raznim konceptima vlasti raspadale su se i ranofeudalne župe, tako da se i župa Vrhbosna raspala u nekoliko manjih oblasti. Njen centralni, najveći dio ostao je u okviru župe Vrhbosne, koja je obuhvatala prostor u izvornom području Bosne. Središte ove župe bio je grad Hodidjed.
      Župa Mokro-Glasinac formira se u slivu Mokranjske Miljacke, kojoj je iz stare Olovske župe priključena Glasinačka ravan, a u slivu Paljanske Miljacke župa Pale.    
 

     Drugi dio velike župe Vrhbosne ostao je u oblasti kojom je neposredno gospodario bosanski kralj, u tzv. Kraljevoj oblasti. Ranofeudalna župa Vogošća raspala se a kraljevoj oblasti pripala je i nova župa Dubrovnik koja se prostirala u slivu desnih pritoka Bosne, rijeke Vogošće, Ljubine, Stavnje i Misoče. Centralni dio stare župe Vogošće postaje župa Dubrovnik (u slivu Misoče, Stavnje i dijela Ljubine dok je istočni i južni dio župe ušao u sastav Vrhbosne, a zapadni je pripao Visočkom kraju.


 

Na području župe Čemerno spominje se starinski lokalitet Dubrovnik[1], a prema predaji taj lokalitet su naselili stari Dubrovčani koji su se bavili trgovinom i zanatstvom. Naravno sve ovo još nije istraženo i sud o svemu ovome dati će znanost.


    
O postanku ovog Dubrovnika postoje dvije verzije, ali obje podrazumije­vaju rudnike i Dubrovčane. Po jednoj, sagradila su ga dva Dubrovčanina koji su uzeli u zakup bosanske rudnike od Kulina bana, a po drugoj je kralj Grubeša nagovo­rio neke Dubrovčane da tu sagrade grad. Po nekim izvorima Dubrovčani su od Kulina bana uzeli u zakup sve rudnike, a u ovom je Gradu bila njihova kolonija, gdje su talili srebrnu i gvozdenu rudu. (Obje verzije iznosi dr. Milenko Filipović pozivajući se na Jirečeka i fra Jukića). Više pojedinosti o osnutku Grada nalazi Filipović u nedovršenoj Istorji Bosne - muvekita Saliha efendije, gdje se spominje da je "Kulin ban (1197./98. godine), našao srebrne majdane u planini Jagotinu, pa je, nemajući vještih rudara, dao majdane pod zakup Dubrov­čanima koji su tu napravili tvrđavu te u njoj čuvali oruđe i iskopanu rudu." Po ovom istraživaču logično je da je "grad" i dobio ime Dubrovnik po svojim osnivačima, iako se u narodu a i drugim izvorima spominju imena Dabronik ili Dobronik, te Tisovik ili Nabožić. Iako je bilo tvrdnji da se ovaj Dubrovnik ne spominje u dubrovačkim arhivima. M. Dinić je 1937. u Jugosloven­skom istorijskom časopisu objavio podatak iz dubrovačkih arhiva koji spomin­ju bosanski Dubrovnik 1404. godine.*

Naš kraj u doba Bosanskog pašaluka 

    U času kada je Mehmed II Osvajač preduzeo da sruši Bosansko kraljevstvo (1463), ono je stvarno bilo raskomadano u ove četiri državine:
       1.    Kraljeva zemlja,
       2.    Zemlja hercega Stjepana Kosače,
      3.    Oblast Pavlovića i
      4.    Oblast Kovačevića.

     To su, znali, naravno, i Turci. Govoreći o padu Bosne Dursun-beg kaže ovako: “Kad je pokorena ta prostrana država (Kraljeva zemlja) sa svojim gradovima i zamcima, onda je sultan uputio Mehmud-pašu protiv Hercega, koji je takođe bio gospodar (beg) države protiv kralja”.
    Osvojeno Bosansko kraljevstvo Turci su pretvorili u jedan sandžak, kome su priključili ne samo ranije vilajete u Bosni (Saray-ovasi i Višegrad) nego i vilajete u središnjem dijelu stare Raške, kasnijoj Novopazarskoj oblasti.

    Budući da je raniji vilajet Saray-ovasi (Vrhbosna) sa gradom Hodidjedom i novom varoši Sarajevom postao središte čitave provincije on je i dalje predstavljao zaseban vilajet.
Oblasti koje su do maja 1463. g. bile pod neposrednom vlašću posljednjeg bosanskog kralja Turci su zadržali kao jedan vilajet koji su nazvali Vilayet-i Kiral = “Kraljeva Zemlja”.
   U turskim katastarskim popisima on se spominje 1469, 1477, 1485 i posljednji put, 1489 g.
   Vilajet Kraljeva zemlja, kao teritorijalna jedinica Bosanskog sadžaka, obuhvatao je 1469 g. porječje Bosne i njenih pritoka od Dubrovnika, Visokog i Kreševa do Vranduka. U međuvremenu, od 1469 do 1485 g., on se u tome pravcu protegao do Maglaja.


Predjeli Kraljeve zemlje u porječju Bosne i njenih pritoka pripadali su se na nahije: Bobovac, Dubrovnik, Visoko, Fojnica, Lepenica, Kreševo, Lašva, Brod, Pribić ili Kamenica, Jelaška Župa i Kladanj.

   U Bobovcu je bilo sjedište istoimenog kadiluka najkasnije do osamdesetih godina XV st., a zatim je preneseno u nahiju Brod, pa se on po tome kasnije zvao Brodskim kadilukom. Ova je promjena izvršena vjerovatno 1470 g. prilikom reorganizacije uprave u Bosni. Na teritoriji ovog kadiluka bile su 1469 g. nahije:  Bobovac, Dubrovnik, Visoko, Fojnica, Lepenica, Kreševo, Lašva, Brod, Pribić ili Kamenica, Jelaška Župa i Kladanj. 
 
     Nahija Dubrovnik nazvana je po istoimenom gradu u porječju rijeke Ljubine i Misoče. Grad je poznat od 1404 g., a 1469 g. spominju se i grad i nahija Dubrovnik. Isto tako 1485, pa dalje sve do kraja XVIII st. Ovoj nahiji pripadao je 1470 g. i željezni majdan Vareš s Borovicom, koji je dotle pripadao nahiji Bobovcu. Godine 1470, ili nešto kasnije, ova je nahija priključena Sarajevskom kadiluku u čijem sastavu se spominje 1485 godine.  
 
 
   U Brodskoj nahiji nahiji nalazio se 1469 g. «timar Ishak-pašinog gulama Kara Balabana, seraskera nahija: Broda, Bobovca, Visokog, Lašve i područja koja im pripadaju». Tu nije spomenut Dubrovnik, vjerovatno stoga što je i tada, kao i kasnije (1485), imao posebnog seraskera.



    Nahija Pribić ili Kamenica javlja se prvi put 1469 g. pod oba imena, a, inače, češće pod prvim imenom. Tako 1485, 1489, 1516 i 1528 g. Mjesto Kamenica poznato je od 1382 g. kao rudarsko područje i carina , ali se župa ne spominje. Ova nahija prostirala se na desnoj strani srednjeg toka rijeke Krivaje pod Konjuh Planinom. U njoj se od 1469 g. spominju sela: Magulica, Radičević i Blaška. Pripadala je  Kraljevoj zemlji i 1489 g. kada se nalazila blizu područja nekavih odmetnika (bagiye). Stoga su neka njena sela bila oslobođena vanrednih daća i plaćala samo filuriju.

     Krajem sedmog decenija XV st. Izvršene su prve veće promjene u administrativnoj i teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine. Znatne promjene nastale su i u samom Bosanskom sandžaku. Raniji vilajet Kraljeva zemlja bio je razbijen u tri manja vilajeta: Saraj, Brod i Neretva. Sjedište ranijeg Bobovačkog kadiluka preneseno je iz Bobovca u Brodsku nahiju, pa je on otada nazivan Brodskim kadilukom. Njegove nahije: Dubrovnik, Visoko, Kreševo, Fojnica i Lepenica priključene su Sarajevskom kadiluku.  Staro ime ovog kadiluka Saraj-ovasi povlačilo se u izvorima sve do kraja XV st. Od 1485 javlja se i skraćeni oblik Saraj, a godine 1507 i današnji naziv Sarajevo.
 
  Nahija Dubrovnik spominje se u sastavu sarajevskog kadiluka prvi put 1485 g. Karakteristično je da je ona devedesetih godina XV st. Imala posebnog seraskera. Godine 1485 nalazio se na tome položaju neki Mumin. Njegovom timaru pripadala su sela Crna Rika, Rakova Noga, Štit i sam Dubrovnik (koji je tada imao 43 kršćanske i 1 musl. porodicu te po 6 neoženjenih stanovnika). Muminov timar vrijedio je 6753 akče. Njega je na položaju naslijedio neki Solak Hasan čija su sela 1489 g. prešla u sandžakbegov has.

   Poslije 1849 g. a prije 1503 u Dubrovnik je stavljena posada kojom je 1516 g.  zapovjedao dizdar Ali-aga sa timarom od 3610 akči.  
 
    Željezni majdan Vareš koji je 1469 g. pripadao nahiji Bobovcu spominje se 1485 i 1489 g. u nahiji Dubrovnik, ali je on prije 1516 priključen Visočkoj nahiji i ostao u njenom sastavu sve do XIX stoljeću.
... Izgleda da je i  grad Kreševo bio napušten prije 1489 g., kada je utvrđen Dubrovnik, iako se on spominje u poznatom tursko-ugarskom ugovoru iz 1503 godine .

       U prvom svesku turskog opširnog popisa Bosanskog sandžaka iz 1604. godine spominje se nahija Dubrovnik sa 128 sela. Nahija Dubrovnik brojala je 1.870 domaćinstava, od toga muslimana je bilo 1.835 domaćinstava, a nemuslimana 35 domaćinstava. Nahija Dubrovnik obuhvaćala je naselja sjeverno od Vogošće, naselja istočno i jugoistočno od Vareša, Brezu sa okolnim naseljima, neka naselja sjeverno od Visokog, neka naselja u blizini današnjeg  Ilijaša.[2] 

      U Popisu bosanskih spahija iz 1711. (1123. po Hidžretu) godine navode se mjesta koja su tada pripadala nahiji - župi Dubrovnik kao: Jošanica (timar Ibrahim i Hasan), Kruge (timar Džafer), Kožlje (timar Ibrahim), Misoča (timar Ibrahim i Ahmed), Gora (timar Ali), Orahovo (timar Kadri) i druga sela koja su tada pripadala Dubrovniku.

       Prije dolaska Turaka na prostorima današnje župe Čemerno postojala je crkva u Misoči,[3] a u predjelu Crkvina (Gora-Krst, Vogošća), na zaravni uz muslimansko groblje, nalaze se ostaci srednjovjekovne crkve duljine oko 15 m. Oko nje je bilo groblje.[4]

 
    Evlija Čelebija o Dubrovniku


 Evlija Čelebija (Evliya Çelebi ili Derviş Mehmed Zilli) je jedan od najslavnijih otomanskih putopisaca. Rođen je u Carigradu (Istanbulu) u kvartu Kasim-pasa na Un-Kapanu 10. muharema 1020. (25.marta 1611) a umro 1682. godine.
   Njegovi putopisi su od velikog značaja za historiografiju.

  1630. godine je proputovao Osmanlijsko carstvo, a svoja zapažanja objavio u svom najznačajnijem delu, Sejahatname, zbirci od 10 tomova koja obuhvata sva njegova putovanja.

Šeher i grad Sarajevo.

  "Prema podacima grčkih i latinskih istoričara ovaj se šeher u početku sastojao od deset-petnaest bijednih koliba, koje je radi čuvanja klanca sagradio kralj Dubrovnik. Oko tri stotine regularnih vojnika vršili su službu čuvara u ovom strašnom klancu. Ali kako je ovdašnja klima prijatna, čuvari su se u ovom klancu tokom vremena namnožili, sagradili kuće, zasadili vinograde i bašće i podigli napredno malo naselje. Kad je to vidio kralj, podigao je ovdje još i tvrđavu. Tokom vremena razvio se tu šeher i postao poznato trgovačko mjesto (bender)."

  
U originalu ovdje stoji D-u/o-b-r-u/o-b-i-k/c', što se moglo čitati Dubrobik, Dobrobic' ili tome slično. Kasnije, kad Evlija govori o Travniku on kaže da ga je podigao »jedan od latinskih kraljeva kralj Dubrovnik« (D-v-(=u/o)-b-r-v-n-j/i-k-c’), a kad govori o Livnu, kaže da ga je podigao »jedan od princ’ prima Dubrovnika, kralj po imenu Isterdzan« . Tu je ovo ime napisano sasvim isto kao na mjestu kad govori o Travniku. Sam grad Dubrovnik Evlija obično naziva Dobra Venedik, kako se u XVII vijeku najčešće piše u turskim izvorima ime grada Dubrovnlka. Medutim, u starijim turskim dokumentima imamo najčešće pravilan oblik: Dubrovnik. Gornje mjesto, možda, treba čitati "kralj Dubrovnik", a razlika u pisanju kod Evlije ovdje je posljedica tehničke greške.
    Poznato je da Evlija, kao i narodno predanje, težio da postanak nekih mjesta pripiše izvjesnim ličnostima. To su kod njega obično poznatije ličnosti iz blize ili dalje prošlosti, a ponekad i takve koje s dotičnim mjestom nemaju nikakve veze. Često su te neke potpuno izmišljene osobe koje uopće nisu historijska lica, kao i u ovom i nekim drugim slučajevima. Stoga su njegovi podaci o postanku predturskih gradova gotovo uvijek bez historijske, ali ne i bez etnografske vrijednosti, tako da ovim gore navodima ne možemo puno vjerovati.

   Biskupska izvješća

    

Jedan od najznačajnijih dokumenata za proučavanje povijesti ovih krajeva pod turskom vlašću svakako su sačuvana biskupska izvješća. To su pisani dokumenti koje su pojedini biskupi slali Kongregaciji za širenje vjere u Rimu o stanju u svojoj biskupiji. Sveta Stolica 12.XII. 1735 uvodi u Bosni i Hercegovini (i u drugim krajevima pod turskom vlašću) službu tkz. Apostolskih vikara. Prvim apostolskim vikarom imenovan je fra Mato Delivić iz Kreševa (1735-1740). Njegov izvještaj donosi dragocijene podatke o župama koje je obišao.

 

 Prvi apostolski vikar u Bosni biskup fra Mate Delivić u svome izvješću iz 1737. godine navodi da su župi Sarajevo[5] između ostalih mjesta pripadala tada i mjesta: Kruzi s 2 katoličke kuće i 20 katolika,  Nasići 4 katoličke kuće i 30 katolika te Planina[6] s 5 katoličkih kuća i 46 katolika.

 

 

 

 

     

       Biskup fra Pavle Dragićević iz Fojnice (1740-1767) u svome izvješću navodi da su župi Sarajevo godine 1743.[7] pored ostalih mjesta pripadalo i mjesto Planina koje je imalo 14 katoličkih kuća i 111 katolika a od toga bile su 73 odrasle osobe (koje se pričešćuju) i 25 djece (ne pričešćenih).[8]

 
U historiji Bosne i Hercegovine rijetki su opširniji podaci o njenom stanovništvu. Popis katolika iz sredine 18. stoljeća što ga učinio biskup fra Pavao Dragićević, koji je bio član fojničkog samostana, po svojoj kompleksnosti i originalnosti jedan je od prvih i jedinstvenih izvora ove vrste. Čim je zaređen biskupa, on je u svojim okružicama koje je naslovio župnicima i poglavarima samostana – naredio da svaki vjerno pobilježi sve katoličke obitelji po pojedinim selima i gradovima i da mu to u vrijeme njegove vizitacije predaju. Obilazak župa je počeo 15. oktobra 1741. godine u Livnu, a trajao je sve do 30. oktobra 1742, kad je zbog kuge u Bosni morao prekinuti. Čim je zaraza donekle uminula, obilaskom župe Kreševo od 11. do 16. juna 1743. godine on završava vizitaciju cjelokupne Bosne i Hercegovine. Pošto je bilo krajnje nesigurno, on se nije usudio ući u Sarajevo (naše područje se tada zvalo Planina, a pripadalo je uz Latinluk i Žarnotinu župi Sarajevo) nego je poslao svoga izaslanika fra Bonu Benića.

Dragićevića je na biskupskoj dužnosti naslijedio fra Marijan Bogdanović koji je popis mještana našeg kraja obavio u Brezi 9. decembra 1768. godine jer u Sarajevo nije smio ući s obzirom da je tada turska vojska upravo tuda prolazila na povratku iz Crne Gore, pa je sarajevske katolike primio u Brezi.

Prema popisu u mjestu Planina možemo pročitati imena slijedećih obitelji:


Ime obitelji:                     Pričešćenih                Nepričešćenih

Johannes Andrich                      4                                5
Petrus Barich                               8                                4
Joannes Boxich                           2
Marcus Gaurich                           4                                1
Petrus Illich                                 3                                 3
Simon Jozipovich                       7                                4
Stephanus Lovrich                    6                                1
Franciscus Lukich                     2                                2
Petrus Lukich                              2                                4
Stephanus Lukich                      3                                 1
Mathaeus Oraovaz                     5                                 2
Thomas Pettlanissa                   1                                 1
Natalis Pragnich                        13                               6
Georgius Radossevich               13                               4


Popis je pisan latinskim jezikom, te su i osobna imena prevođena na latinski. Matične knjige propisao je  kao obavezne za područje čitave katoličke crkve Tridentinski koncil, koji se održavao od 1545 - 1563, uzakonivši tako praksu koja se u Rimu vršila već gotovo jedan vijek prije toga. Ubrzo poslije Koncila vođenje matičnih knjiga uvedeno je u Hrvatskom Primorju, gdje su najstariji sačuvani primjerci matrikula, iz 1570, nalaze na otocima Cres i Osor.  U sjevernoj Hrvatskoj, na području Zagrebačke nadbiskupije, matrikule se pojavljuju tek sto godina kasnije, oko 1660. Župnici su vodili matrikule na latinskom jeziku, pa su kršteno ime često unosili u latinskom obliku.  Nema nikakve sumnje da se radi o prezimenima Andrić (od njih vodi porijeklo naš nobelovac), Barić, Božić, Gavrić, Ilić, Josipović, Lovrić, Lukić, Oraovac, Petlanuša, Pranić i Radošević. Kad je riječ o imenima tu  neko ime može imati više inačica: Michael se može prevoditi kao: Mijat, kako je to u ono vrijeme bio čest slučaj, a može značiti i Mile, Milan; Josephus se prevodi s Josip, a može značiti i Joso, Jozo; Joannes se može prevesti s Ivan, a može biti i Ivo, Ivica;  Georgius umjesto Juraj, Juro - Jure; Joanna se prevodi kao  Ivka iako može biti i Ivana; Stjepan može biti i Stipo, Petrus može biti Petar, Pero itd...

Napomena uz oznake:
p. parochia – župa
Villa – selo
Vico – zaselak
P. – Parvuli – (nepričešćeni) – djeca
Pod ovim pojmom podrazumijevaju se djeca koja još nisu primila sakramente ispovijedi i pričesti. To je obično od 8 – 12 godina.
C. – Comunicanstes (pričešćeni) - odrasli


       U izvješću apostolskog vikara biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u župi Sarajevo pored ostalih mjesta navodi se i mjesto Čemerno sa 12 katoličkih kuća i 159 katolika od toga je bilo 99 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 60 djece (ne pričešćenih). [9]

 Čemerno                                      Pričešćeni         Djeca


 1. Antonius Franich                            7                 5
 2. Joannes Matich                               3                 3
 3. Petrus Matich                                  4                 2
 4. Joseph Komaricich                         3                 3
 5. Antonius Komaricich                    12                7
 6. Marcus Barich                                 14               10
 7. Franciscus Radosevich                 11                5
 8. Gregorius Illich                              7                  6
 9. Michael Lucich                               6                 6
10. Simon Jozich                                20                8
11. Franciscus Lucich                         7                  2
12. Simon Simunovich                      5                 3


       Prema popisu biskupa fra Augustina Miletića iz 1813. godine u župi Sarajevo[10] između ostalih mjesta navodi se i mjesto Planina koja su imala ukupno 27 katoličkih kuća i 219 katolika a od toga bilo je 147 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 72 djece (ne pričešćeno).

 

U Šematizmu Bosne Srebrene za 1856. godinu, a prema podacima iz 1855. u župi Sarajevo[11] spominju se i sljedeća naselja: Gora 12 katoličkih obitelji sa 59 katolika, Kamenice (3, 41), Kožlje (3, 29), Kruzi (4, 37), Nasići (7, 79), Solakovići (2, 18), Tisovik (5, 29), i Višnjica (3, 25).

 

Prema Šematizmu Bosne Srebrene za 1864. godinu u župi sv. Anto Padovanski Sarajevo[12] spominju se sljedeća naselja: Gora 14 katoličkih obitelji sa 58, Kamenica (5, 66), Kopošići (10, 90), Kožlje (8, 34), Kruzi (3, 32), Solakovići (3, 24), Tisovik (6, 50), i Višnjica (4, 37).

                             U Šematizmu Bosne Srebrene za 1877. godinu u župi sv. Anto Padovanski Sarajevo [13] spominju se sljedeća naselja: Gora 18 katoličkih obitelji sa 103 katolika, Kamenice (4, 53), Kopošići (5, 46), Kožlje (6, 38), Kruzi (8, 53), Ljubina (4, 19), Nasići (10, 74), Solakovići (3, 26), Vidotina (4, 29) i Višnjica (4, 22).                          


[1] Vidi Zla kob starobosanskoga grada Dubrovnika (Stećak, list za kulturu i društvena pitanja, HKD Napredak, Sarajevo, godina VI., broj 65., svibanj 1999., str. 32.-33; broj 66., lipanj 1999., str. 33., broj 67., srpanj/kolovoz 1999., str. 32.-33.

[2] Vidi Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Sv. I/1, Bošnjački institut Zürich-Odjel Sarajevo Orijentalni institut u Sarajevo, Sarajevo, 2000, str. XXXiii, 381-454.

[3] Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji Cerkev V Jugoslaviji 1974., Biskupska Konferencija Jugoslavije, Zagreb 1975., str. 346.

[4] Zirdum, Andrija, Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine, Bosna franciscana, Časopis Franjevačke teologije, Sarajevo, godina IX., broj 15., Sarajevo, 2001.,  str. 199.

[5] Jelenić, Julijan, Izvještaj o apostolskom vikarijatu, što ga je prigodom kanskog pohoda sasatvio i koncem 1737. Sv. zboru za raširenje vjere spremio biskup i pravi apostolski vikar u Bosni fra Mato Delivić  (Documenta res gestas Fratrum Minorum Provinciae Bosnae Argentinae ab an. 1699.-1835. spectantia, volumen I., Typographia Croatica Franciscanae provinciae, Mostar, 1927., str. 37.-38.)

[6] Kasniji naziv Čemerno.

[7] Jelenić, Julijan, Izvještaj o apostolskom vikarijatu u BiH, što ga je biskup fra Pavao Dragičević dao sastaviti na temelju kanonskih pohoda 1741.-1743. i predati Sv. zboru za raširenje vjere (Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne Srebreničke, Mostar, 1927., str. 106.-107.)

[8] Mandić, Dominik, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annnis 1743 et 1768 exaratis, Institum chroatorum historicum, Chicago-Roma, 1962., str. 103.-104.

[9] Mandić, Dominik,, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annnis 1743 et 1768 exaratis, Institum chroatorum historicum, Chicago-Roma, 1962., str. 219.-220.

[10] Kamber, Dragutin, Stanje župa i duša apostolskog vikarijata u Bosni srebreničko-otomanskoj prema popisu izvršenom 1813. (Franjevački vjesnik, godina XXXIX., broj 3., ožujak 1932., str. 84.-85.)

[11] Schematismus almae missionariae provinciae Bosnae Argentinae ordinis Fratrum Minorum observantium pro anno 1856., Typis caesareo-regiae universitatis Hungaricae, Budae, 1855., str. 65.-66.

[12] Schematismus almae missionariae provinciae Bosnae Argentinae ordinis Fratrum Minorum observantium pro anno 1864., Typis Martini Bagó, Budae, 1864., str. 56.-57. (u dokumentu navodi se brojka od 204 katoličke obitelji a treba biti 200).

   

 Taračin Do kakvog manje znamo

 

Alke i brodovi
 

   

 

 Stariji iz našeg kraja govorili su da je u dalekoj prošlosti većina našeg kraja bila pod vodom i da su u okolini ”našeg” Dubrovnika i na brdima iznad Kožljeg postojale  neke alke koje su bile pričvršćene za stijene, a navodno su služile za pristanak brodova.

 Ne tako davno pričali su stariji mještani našeg kraja kako na brdu iznad Kožljeg, prema Vogošći, u starom Gradu i na Pećinama postoje stare alke za koje su se vezali brodovi. Mnogi tim pričama nisu vjerovali a kako je sve manje i  onih koji su za njih čuli, to ćemo  se podsjetiti na njih dok i njih nije prekrio veo zaborava. Govorilo se da "knjige kažu da je bilo lađa od topolovog drveta, dugačkih i po šest metara, a širokih oko metar. Pokretale su se pomoću dugačkih motki, zvanih srg ili srk”. Nažalost,   ljudi koji su znali više detalja su pomrli ili izginuli za vrijeme zadnjeg rata. Cijeli sarajevski kraj, zajedno sa ostalom Bosnom i Hercegovinom, prije mnogo miliona godina bio je pokriven morem. Negdje početkom tercijera izronila je iz mora većina zemljišta i postala kopno. Površina tog zemljišta bila je djelimično pokrivena jezerima u koja su rijeke snosile razni talog. Jedno od tih jezera pokrivalo je današnji sarajevski kraj svojim jjugoistočnim dijelom, a na sjeverozapadu pružalo se do zeničke i travničke doline. Kasnije su se dogodili jači pokreti zemlje, pa su se počele izdizati planine, a još kasnije, usljed mlađih i jačih pokreta, naš kraj je dobio konačan izgled kakav danas ima.


   Prema nekim  informacijama  alki je bilo  na stijeni u kanjonu rijeke Misoče kod
srednjevjekovnog grada Dubrovnika. Vegetacija je na strmoj padini jako bujna a i ako su postojale vjerojatno ih više nema jer ih je kamenolom ”progutao” jer su  vjerovatno odvaljene sa kamenom masom. Da li je takva sudbina i ostataka grada Dubrovnika?


   Postoje  informacije o  alkama  na stijeni pored puta izmedju Breze i Vareša, prije odvojka puta za selo Trtoriće, te na nekoliko mjesta u istočnoj Bosni,  iznad sela Umoljani na Bjelašnici,  kod Vlašića - Kozici, na Vranici iznad Prokoškog jezera, Bjelašnici, Prenju,  na Paklini, Veležu,  iznad sela Kljune,  Crnoj pećini na Majevici, Travniku – Bukovica, na brdu iznad Stoca…



  Vjerovati ili ne? Tereni na Pećinama su minirani, Dubrovnik je pred uništenjem a brda iznad Kožljeg prema Vogošći trebalo bi istražiti. Ako i postoje,   alke su sigurno na još uvijek  nepristupačnim i zabitim mjestima. Na lakše pristupačnim lokacijama uglavnom su bile, pogotovo u predratno vrijeme, izložene devastaciji i otudivanju od mještana. Njima su na neki način atraktivne, jer da nije tako ne bi oko njih bilo toliko priča i nagadjanja.Vjerovatno su mnoge uništene poput stećaka, mramorova, starih gradova, prilikom probijanja puteva, otvaranja kamenoloma i sl.

  Fenomenom alki počeli su se baviti i istraživači okupljeni oko projekta ”Bosanske piramide”. Da li će oni doći do novih podataka i nekih alki, ostaje da vidimo.
 

 

 _____

 

   *Juna 1404. godine u pisanim izvorima pominje se prvi put Dubrovnik u Bosni:

    * “Bogetta Nencouich et Millath Braichouich vlachi Craislaglich faciunt manifestum habuisse et recepisse hic in Ragusio sesaginta salmas salis ponderis qualibet salma librarum CCCXXXVI. Quod sal promictunt et se obligauit insolidum et ad meliustenentem per aptay renuntiando portare ad partes Bosne et ponere dictum sal in uno ex tribus locis in quo dicxerunt Qualez Petrouich vel Radassinus Bachuichouich, videlicet in Desseuize vel sub Vissoch vel in Doboruonich promictens dictas salmas LX consignare in uno ex dictis locis predictus Qualez vel Radasino sub pena soluendi dicto Radino pro qualibet salma yperperos decem si fuerunt contrafactum renuntiando”.


    * Izvor: Državni arhiv u Dubrovniku, Serija Diversa Cancellariae XXXV, Folija 78 verso (Datum: 11. juni 1404. godine).

   



 

                           Natrag na početnu stranu