Općina Ilijaš

Ilijaš kroz stoljeća 

                                                                  Povijesni podaci


 

 

 

 

 

 

 

 Općina Ilijaš ima površinu od 323 km2 i leži na nadmorskoj visini od 450 do 1500 m.
Godine 1991 imala je 25.155,  a 2004-e 15.414 stanovnika. U koordinatnom sistemu apsisa i koordinata, nalazi se u granicama istočne geografske dužine od 43° 55' – 44° 2', a sjeverne geografske širine 18° 15' – 18° 30' unutar toga sistema. Selo Taračin Do i okolina u administrativnom pogledu pripada općini Ilijaš. U geografskom smislu naša sela čine integralni dio općine Ilijaš a time i grada Sarajeva, koji je i glavni grad Bosne i Hercegovine.    

      Prema povijesnim podacima o teritorijalno-političkoj organiziranosti, sadašnje područje Ilijaša pripadalo je u srednjem vijeku bosanskoj državi; a u teritorijalnoj organizaciji  - župi Vrhbosna, koja je bila glavna župa u toj državi. Prema tim podacima okolina Visokog u srednjem vijeku bila je dosta naseljena i napredna, jer je bila matica i središte bosanske srednjovjekovne države, a Visoko najvažniji trgovački grad u Bosni.

      U početku turske vladavine, kad bosanska država nastaje, Turci uzimaju Sarajevo za sjedište turske uprave za cijeli region. U početku turske uprave Bosnom, područje Ilijaša - po teritorijalnoj i administrativnoj podjeli - pripadalo je Sarajevu; a krajem turske vladavine Ilijaš (općina Ilijaš bez područja Srednjeg) pripada Visočkoj nahiji.

                                                                     

     Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u periodu od 1919-1941 godine nije bilo mnogo promjena u organizaciji društveno-političkih zajednica, u odnosu na vrijeme Austrougarske. Godine 1922 uvode se oblasti umjesto dotadašnjih okruga. Godine 1929. donose se novi propisi, po kojima se na cijeloj teritoriji organiziraju banovine. Svako selo je bilo zastupljeno preko izabranih knezova. Oni su imali određene zadatke i vlast u selu. NDH je zadržala općinu kao ćeliju vlasti.

    Godine 1945. formiraju se se srezovi, a unutar srezova mjesni narodni odbori. Na Sarajevskom, Visočkom i Vareškom području formira se 5 srezova.  Sarajevo, Fojnica, Visoko, Vareš i Srednje (sa sjedištem u Semizovcu).  U sastavu Srednjeg bili su Rajlovac, Reljevo, Vogošća, Semizovac, Ilijaš, Višnjica, Nahorevo, Srednje i Nišići. Od maja 1945. godine na Taračin Dolu je funkcionirao Mjesni (seoski) narodni odbor  Višnjica, koji je pripadao Opštinskom NOO Podgora - Breza (do 1946. godine, kada se ukidaju općinski NOO) i srezu Srednje, čije je sjedište bilo u Semizovcu (do kraja 1947. godine). Predsjednici mjesnog NOO "Višnjica" na Taračin Dolu bili su: Ilija Ilje Barić iz Solakovića, pa Karlo Filipović iz Ulištovića, a sekretar Ilija Iljko Babić iz Kopošića.

    Takva podjela funkcionirala je do 1947. godine kada se ukida srez Srednje i formiraju  posebni narodni odbori. Mjesni odbor Semizovac (sa sjedištem u Semizovcu) obuhvatao je osim semizovačkih sela i Solakoviće, Korita, Taračin Do, Višnjicu i Malešiće.

    Treća reorganizacija provedena je 1952. godine i na području sadašnje općine Ilijaš formiraju se dvije općine; općina Podlugovi i općina Srednje.

 

     Slijedeća reorganizacija je 1955. godine kada se formiraju 2 komune a to su općina Ilijaš sa sjedištem u Ilijašu i općina Srednje sa sjedištem u Srednjem. Općini Ilijaš pripadala su, imedju ostalog,  sela: Taračin Do, Solakovići, Višnjica i Korita a općini Srednje  sela: Bokšići, Bokšić, Ljubina, Srednje, Tisovik, Vidotina... Godine 1959. ukidaju se mnogi srezovi i općina Ilijaš  po prvi puta pripada Sarajevskom srezu. Godine 1960 ukinuta je općina Srednje a 1977. godine općina Ilijaš ulazi u zajednicu općina grada Sarajeva i sa preostalih 9 općina postaje gradska općina grada Sarajeva.

 

 

                                                          

 

 

 

 

 

 

                                                                Razvoj

    

 

Ilijaš se razvijao u nekoliko faza. Nekada su to bila polja i livade oko Bosne i Misoče, koja su  obrađivana. Nekadašnji Ilijaš nalazio se izmedju Gornje i Donje Misoče, s obje strane rijeke Misoče, i to na mjestu gdje Misoča izbija sasvim u polje, a malo više su selo Mlini. Otkako je 1882. godine osnovana firma Buttazzoni und Venturini Holzindustrie A.G. u Sarajevu, u Ilijašu je podignuta strugara, poznatija kao pilana. Za potrebe novootvorene "Strugare" izgrađen je (1884-1885 godine) jedan krak uskotračne šumske pruge na lokomotivni pogon od Ilijaša do Okruglice u dužini od 37,2 km, koja je služila za eksploataciju šume sa Nabožića, Okruglice i okolnih mjesta. 

 Iste godine (1885), za potrebe novootvorenog rudnika mangana u Čevljanovićima, izgrađen je trak uskotračne pruge od Semizovca do Ivančića, kao i za eksploataciju šume iz tog regiona. Bila je to prva rudnička pruga u BiH, izgrađena kao odvojak od željezničke linije u dolini Bosne u dužini od oko 22 km (22,026 km) od Vogošće do Čevljanovića, gdje se nalazio rudnik mangana, koji je pripadao rudarskoj zadruzi "Bosnia" (Gewerkschaft Bosnia), usko povezanoj sa Zemaljskom vladom. Direkcija "k. u. k. Bosnabahna" počela je 1884. za pomenutu korporaciju graditi prugu i pustila je u saobraćaj 26. januara 1885. godine. Željeznica je prvobitno bila vlasništvo zadruge, a u finansiranju njene izgradnje učestvovala je i zemaljska uprava. 

     U drugoj polovini 1896. godine Kállay  je dao inicijativu da zemaljski erar otkupi rudničku prugu Vogošća - Čevljanovići, motivirajući to općim interesima zemlje. U skladu sa ugovorom koji je sklopljen iste godine, iz zemaljskog buđeta je na teret nepredviđenih izdataka za kupovinu pruge u korist rudarske zadruge "Bosnia" obračunat iznos od 133. 500 forinti (tj. 267. 000 kruna). Istim ugovorom zemaljski erar odrekao se sume  od 59. 09 forinti 46 1/2 (tj. 118. 018, 93 krune), koja je bila izdata na ime predujma za građenje pruge. Ovu transakciju Zemaljska vlada je pozitivno ocjenjivala s obzirom na tendenciju da se željeznički saobraćaj  centralizira u rukama zemaljske uprave. Osim toga, vlada je smatrala da ova mjera bitno doprinosi reguliranju finansijskih odnosa rudarske zadruge "Bosnia" sa zemaljskom upravom.

 Konzorcij Švejda - Kalmut naknadno je izgradio dio pruge od Čevljanovića do Ivančića, dug oko 2 km (1, 975 km), koji je rudarska zadruga "Bosnia" preuzela u posjed 1897. godine. Iste godine Kállay je odlučio da, u vezi sa otkupom pruge Vogošća - Čevljanovići, zemaljski erar otkupi i dio Čevljanovići - Ivančići za iznos od 9. 688 f. 71 x, tj. 19. 377,42 k... Cijela rudnička pruga Vogošća - Ivančići (24,1 km) postala je vlasništvo zemlje, a promet na njoj vodile su "Bosansko-hercegovačke državne željeznice".  

    Obje pruge su bile u upotrebi do 1962. godine, kada su zatvorene kao nerentabilne i nepotrebne. Ilijaš se tada razvio u veliko industrijsko naselje i postao središtem cijelog naselja. I željeznička stanica je prozvana Ilijaš. Prvi vjesnik privredno-ekonomskog razvoja Ilijaša i okoline bila je pilana, da bi Željezara Ilijaš preuzela dominantnu ulogu u razvoju privrede, stambene izgradnje, urbanizacije grada, u školstvu i zdravstvu. Željezara je preko svojih doprinosa bila nosilac sportskih, kulturno-umjetničkih i društvenih djelatnosti -  sinonim razvoja Ilijaša i okoline.

  Vlada Kraljevine Jugoslavije donijela je 27. jula 1938. godine Uredbu o formiranju preduzeća "Jugoslovenski čelik" na lokaciji Podlugovi - Ilijaš.  Bilo je predviđeno da se u Podlugovima izgrade 2 kapaciteta crne metalurgije a jedan u Ilijašu, što je izazvalo proteste kod željezara u Varešu i Zenici pa su sredstva preusmjerena u Zenicu i Vareš za rekonstrukciju i izgradnju novih pogona. 

       Pred II svjetski rat počela je izgradnja tzv. tvornice "Jugočelik" u Ilijašu, na mjestu današnje Željezare. Njemački "Krup" izgradio je livnicu topovskih cijevi,  da bi je 1941. demontirao i odnio u Njemačku.

      Poslije rata dio opreme je u vidu reparacija vraćen, ali su livnice poslije demontiranja poslate u Štore i Ravne u Sloveniji, a Ilijaš je dobio samo gomilu starog željeza neupotrebljivog za bilo kakvu novu fabriku. 

    Željezara se počela graditi 1952 godine. Pravi privredni preporod Ilijaš doživljava 1954. godine kada je puštena u rad Livnica vodovodnih i kanalizacionih cijevi. Ilijaš je poslije rata imao 15-ak društvenih i 25 privatnih stambenih objekata,  da bi pred posljednji rat izrastao u veliki privredni centar i najveći metalurški centar na Balkanu. Veliki doprinos u projektiranju radničkih naselja u Ilijašu dao je naš poznati arkitekta Juraj Neidhardt.

      

                              Prirodna bogatstva

     Između Olova i Vareša, Srednjeg i Čevljanovića, na prostornom platou Crnoriječke visoravni nalaze se bogata rudišta željeza, olova, mangana i žive. Na tom prostoru naplaćivana je carina još davne 1384. godine, a ruda je prenošena u Dubrovnik.  Razvoj gradskih naselja, urbanizacija srednjovjekovne Bosne tijesno je vezana za pojačan razvoj rudarstva, a koji je opet označio početak gospodarskog procvata Bosne. Mada za Bosnu i rudarstvo znamo još iz povelje Kulina bana, tek u povelji bana Stjepana II. Trogiranima iz 1339. godine, kojom im se daje sloboda trgovanja, spominju se i rudarski proizvodi. Iz historijske je literature znano da su razvoju rudarstva u Bosni veoma doprinijeli njemački rudari Sasi čije je rudarsko umijeće tada europskoga značaja, a već su više od stoljeća kao rudari nazočni u Srbiji. A gdje je rudarstvo, tu je odmah i trgovina i s njom Dubrovčani kao trgovci i doseljenici, pa crkvica, franjevački samostan... I to su temeljne značajke bosanskih gradskih naselja srednjega vijeka. Preko Dubrovčana su najčešće (ne zaboravljamo splitsko-dalmatinski utjecaj!) u bosanska gradska naselja stizali i zapadni utjecaji u navikama i ukusu (nakit, odjeća, obuća, pokućstvo...), načinu gradnje i materijalima (staklo, keramika i sl.), zanatstvu i umjetnosti (oružje, klesarstvo, gotika...), uopće materijalnoj kulturi. Središte tadašnje bosanske države je na potezu današnje Visoko (Podgrađe, Podvisoki), Kraljeva Sutjeska (Curia bani), te Bobovac. Oko tog središta je srednjobosanski rudarski bazen koji zatvaraju današnja mjesta Vareš – Fojnica – Kreševo sve do Olova (ne zaboravljamo pritom, dakako, Srebrenicu kao najvažnije rudarsko središte u Bosni, Zvornik i slična mjesta). Najpoznatiji rudnici u Bosni su smješteni u srednjobosanskom (Kamenica, Olovo, Dusina, Deževica) i istočnobosanskom bazenu (Srebrenica i njena okolina).

Kamenica

       

Sedamdesetih godina XIV vijeka počinju da rade i rudnici olova u sjeveroistočnoj Bosni. Doduše, nalaze se i raniji podaci o olovu, koje Vlasi u zamjenu za so donose u Dubrovnik, ali nije naznačeno da li ono potiče iz Bosne.1  Kasnije vrlo poznat rudnik Olovo javlja se 1382. godine. 2  Uz Olovo je vezana i Kamenica, koja se spominje još ranije od njega, i to još 1376. godine. 3   Štaviše, Kamenica se u savremenim izvorima još češće javlja od Olova.4   Njeni rudnici su bili u ono vrijeme vrlo intenzivno eksploatisani. 5   Sa dosta vjerovatnoće može se pretpostavljati da su Olovo i Kamenica u stvari bili jedno naselje.  U ovom kraju nalazi se i, dosada nepoznati, rudnik «Cecegl».  Dubrovačka vlada 11. februara 1382. godine šalje u bosnu Paska Rastića, i to «in contratas Cecegli et Camenice», da pronađe imovinu pokojnog Mihaila Budačića. Između ostalog, izvjesna količina olova iz ove zaostavštine trebalo je da bude doznačena «in Ceceglo». 6  Ubikaciju ovog rudnika nije teško utvrditi. U popisu mjesta u Bosni iz 1950. godine nalazi se i naselje Ćeće, tačno u ovom kraju.7

      U dubrovačkim arkivama nalazimo na više mjesta ime ovog rudnika. Tako se 15. februara 1376. godine Žore i Matko Bokšić obavezuju se da će u toku mjeseca aprila dati svojim kreditorima 90 milijara olova u Kamenici u Bosni. Div. Canc. 24, fol. 111; iste godine, 19. aprila, «creditores quondam Marini de Benvegnuta» izjavljuje da se pod izvjesnim uslovima odriču svih svojih prava u korist braće Bokšića «tam de plumbo laborato in Bossina quam ibi existente..» U ovim se poslovima spominje i izvjesna količina olova «in Camenica in Bossina». Div. Not. 9, fol. 153. 

      Tako se, na primjer, u junu 1387. godine odobrava kupovina opštinske soli, ali samo onima koji se zakunu da će iz Kamenice dovesti olovo. 8 

      U  izvorima se navode mnoge količine olova u vrijeme dok još nije poznata aktivnost rudnika Olova. Zbog toga je vrlo vjerovatno da se radi o olovu iz Kamenice. Tako dubrovačka vlada, 2. jula 1376. godine, naređuje Žoru i Matku Bokšiću, te Tvrdaku Bjelojeviću, zakupcima trgova u Bosni, da odustanu od svih novotarija koje štete dubrovačkim trgovcima, te da moraju pustiti Bosance i Vlahe  da prenose olovo čije hoće, a ne samo njihovo.

     Konstantin  Jireček zna da je Kamenica u blizini Olova, ali gdje je, tačno ne može da utvrdi.

     Rezultati do kojih je došao M. Filipović , ispitujući starine neposredne okoline Olova, govore da srednjovjekovna Kamenica nije Kamensko, kao što je to K. Jireček mislio. On je utvrdio da naselje Kamenica ne postoji više s tim imenom, ali da se u Bakićima, nedaleko od Olova, nalazi izvor Kamenice i da su oko tog izvora tragovi naselja, rudarstva i ruševine jedne crkve. 9  Vijesti iz Dubrovačkog arkiva takođe navode na pretpostavku da su Kamenica i Olovo bili jedno naselje. Naročito je zanimljiv podatak iz 1409. godine u kome se kaže za dvojicu Dubrovčana da su došli «ad locum Plombi», a iznad toga je naknadno umetnuto rukom «dicti Camenica». 10  Na osnovu svega izloženog vrlo je vjerovatno da su se, u stvari, u Kamenici nalazili rudokopi olova, koje je vremenom potislo prvobitni naziv svojih rudnika – Kamenica. Time bi se dalo objasniti što se u izvorima Kamenica javlja prije Olova, a kasnije, dok se Olovo kao vrlo poznat rudnik u izvorima stalno nalazi, o Kamenici nema ni traga.

    Prirodna bogatstva šume, rude, neiskorišteno zemljište i radna snaga, postaju naročito interesantna u doba Austro-Ugarske vladavine kada se podižu i prva industrijska preduzeća, otvara rudnik, grade željezničke pruge.

   S prvim godinama okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske pristupa se otvaranju rudnika , pa je tako već 1880.g. stupio u život rudnik mangana "Bosnia" u Čevljanovićima koji je cijeli niz godina podmirivao potrebe Austro-Ugarske Monarhije.

____________________________________  

 

 1.   J. Gelcich, Monumenta  Ragusina I, Zagreb  1879, 85.
 V, 314, 7. V 1331; ib. IV, 20, 4. IX 1364

2.  C. Jireček, Die Handelstrassen und Bergwerke, 50. 

 3.  Div. Not. 9, fol. 153.

  4.  Vidi gornju napomenu; 11 II 1382. spominje se olovo «in contratas Camenice». Div. Canc. 25, fol. 5, – 60. Dubrovačka vlada ne daje dozvolu ni «pro victuris plumbi conducendi de Cameniza». Dubrovački arkiv: R e f o r m a t i o n e s (Ref.) fol. 27; fol 29, 6. VI 1387; fol. 33 , 17. VII 1387.

  5.  J. Tadić, Pisma i uputstva Dubrovačke Republike I, izd. SAN, Beograd, 1935, 330. 

  6. Div. Canc. 25, fol. 59, - 60.  

 7. Abecedni imenik mjesta i administrativno-teritorijalnih jedinica u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1950, 42.
  8.  Div. Canc. 27, fol. 29, 6.  VI 1387; fol. 33,, 27. VII 1387; ib. 28, fol. 44, , 14. V 1390; ib. 29, fol. 18, 16. VI 1391.
  9.  M. Filipović, Varoš Olovo s okolinom, Beograd,1934, 11.

 10.  Dubrovački arhiv: Lettere di Levante (Lett. Di Lev.) 5, fol. 90.






                                                    

 Kulturno-historijski spomenici


Na lijevoj obali Bosne, na njivi Crkvice (Gornji Ljubnići) nalaze se ostaci srednjovjekovne crkve Blažene Djevice Marije koja se spominje u povelji Bele IV iz 1244 godine (In supa Vydogossa Lubnichi apud ecclesiam beate virginis)... U predjelu Podcrkavlje (Malešići), na onižem zaravanku, otkriveni su ostaci srednjovjekovne crkve.

U Vatikanskom arhivu sačuvana je povelja kralja Bele IV (1244) kojom potvrđuje već spomenute darove vojvode Kolomana i bana Ninoslava Bosanskoj biskupiji.  Najzanimljiviji dio akta, ujedno i vremenski najstariji, jeste onaj u kojem se nabrajaju stare crkve i posjedi Bosanske biskupije u iskonskoj još neproširenoj  Bosni prema sjeveru i zapadu.)...
Ti su posjedi: a) u župi (političkoj) Vrhbosni selo Brdo (Burdo) gdje je sagrađena stolna crkva sv. Petra; zatim...
d) Ljubinci s crkvom Blažene Djevice Marije u župi «Vidogossa». 

OBS.  Župa«Vidogossa» = stara župa Vidogošća - Vogošća


U srednjem vijeku  postojale su crkve u Dabravinama, Brezi, Kraljevoj Sutjesci, Zgošći, Visokom, te Kulinova crkva u Arnautovićima kod Visokog. Prema predanju u Misoči je bila katolička crkva, a na brijegu Crkvicama iznad Vrbovika, bila je crkva koja je prešla u Ljubniće, na lijevu obalu Bosne, jer je neka žena stavila na crkvenu strehu dječije pelene da se suše. Slično predanje vezuje se i za crkvu sv. Ive u Podmilačju kod Jajca. Stariji se još uvijek sjećaju da je u Bakićima,  nedaleko od Krivajevića,  bila crkva sv. Roka, koja je uništena u toku turske vladavine Bosnom, gdje su se mnogi Čemernjaci odmarali i palili svijeće u toku zavjeta Gospi Olovskoj.  Uščuvani temelji, dovratnici, kameni oltar, te okolni stećci i lipa što raste uz bivšu crkvu, odaju neobičan sklad i spokoj koji osvaja posjetitelja i pruža mu šansu da upija nijemu i zaboravljenu povijest toga usnulog kutka. Na zavjet se išlo bez obzira na prilike koje su vladale, a često se išlo preko brda i pješice. U povratku su se pjevale izvorne pjesme, ponekad trkalo s konjima (naročito sa mještanima Mira i Višnjića kod Vareša). Na Krivajevićima se poduže odmaralo, pjevalo i igralo kolo, te  ašikovalo.

      A nedaleko od crkvišta, kraj puta u gustoj jelovoj šumi, stoji jedan od   najneobičnijih stećaka u Zvijezdi i uopće – obelisk na Bakićima. Grandioznost, plastična oslikanost i neobičan oblik za jedan stećak, nijednoga ljubitelja bosanske povijesti i tajanstvenih rijetkosti neće ostaviti ravnodušnim.

 

 

 

Naši predjeli su puni starina. Nekada je na području ilijaške općine na 34 lokaliteta bilo registrirano 505 oblika stećaka: 36 ploča, 229 sanduka, 239 sljemenjaka i 1 stub. Ukrasi su bili registrirani na 5 sanduka, 26 sljemenjaka i 1 stubu, a natpis na nekropoli u Kopošićima. Gotovo da nema ni jednog starijeg sela u kome nije bilo bar nekoliko stećaka. Registrirani su:  Nekropola stećaka  (Kneževa nekropola) u Kopošićima, nekropola stećaka u Trlici  donjoj -  u Srednjem, Mramorje - Donji  Čevljanovići, Kaursko groblje-  Gojanovići, Glavica -  Podlugovi,   na Dublju- Mrakovo, Vruci, brdo Brus -  Sudići, Prijava - Krčevine – Sabanci, Vonjača -  Dragoradi, Ivanjski brijeg -  Dragoradi, Bjelotina - Gornji Malešići, na Javoru -  Donja Bioča, Založnica, Odžak - Nanići, Mrezga, Brdo džamija -  Rakova noga, Jelica -  Vilići, Mandra – Visojevica, Mramor ili Brijest -  Klek, Vlasenice - Solakovići, Barice – Solakovići, Ljubina, Gomionica i Prijement -  Gornja Bioča, Kamenica - Mandra -  Elezovići,  Kamenica - Rakov kamen, Šehovići, Kaurlaš -  Višnjica, Kitoševići-  Medojevići, Grčko groblje – Vidotina, Staričevina - Gornja Korita, Mramorje - Krivajevići, Ivančići, Crkvice - Gornji Ljubnići, Travnjak – Ozren, Bandijera – Ozren, Veliko i Malo mramorje -  Vukinjača, Široka luka - Njive u Podlipniku, Taračin Do, Misoča, Krivače, Podlipa u selu Gora, stećci u selu Krč,  Trlica donja – Srednje, Vinište - selo Gora, nekropola stećaka Ravan, selo Kamenica – selo Gora,  Stupe -  lokalitet Desava.

    

U Kamenici je nekoliko nalazišta: Na lokalitetu Mandra, u zaseoku Zukići nalazi se nekropola sa 13 stećaka (7 sanduka i 6 sljemenjaka). U zaseoku Šehovići, na lokalitetu Rakov kamen, pokraj puta, nalazi se nekropola sa16 stećaka (10 sanduka i 6 sljemenjaka). Tu su i nekoliko fragmenata stećaka. U zaseoku Nanići, blizu kuća, nalaze se 2 osamljena stećka u obliku sljemenjaka. U zaseoku Odžak, na lokalitetu Založnica, nalaze se 3 stećka u obliku sljemenjaka koji  služe kao temelj jednoj štali.                                                         

 
 
 
 
 
Podlipnik


    Sjeverno od sela, na brežuljku, u kraju koji se zove Luke, nalazi se nekropola sa 25 stećaka (5 ploča, 8 sanduka i 12 sljemenjaka

    Ivančići

      
    Oko 300 m južno od naselja, pokraj rječice Ljubine, nalazi se nekropola sa 11 stećaka (1 sanduk i 10 sljemenjaka).

    Na lokalitetu Kaursko groblje, nedaleko od zaseoka Gojanovići, pokraj puta, nalazi se nekropola sa 21 stećkom (6 ploča, 8 sanduka i 7 sljemenjaka).

  Sudići



    

 Na brežuljku Brus, na raskršću puteva, nedaleko od zaseoka Vruci, nalazi se nekropola sa 28 stećaka (6 ploča, 5 sanduka i 17 sljemenjaka).

 
 
 
 
 
 Rakova Noga


       Na lokalitetu Brdo nalazi se nekropola sa 26 stećaka (6 ploča, 10 sanduka i 10 sljemenjaka).
     Na brežuljku s lijeve strane puta ka Bjelosalićima, oko 500 m daleko od prethodne, nalazi se nekropola sa 50 stećaka (12 ploča, 28 sanduka i 10 sljemenjaka).
Spomenici su dobro klesani i očuvani. Postavljeni su po pravcu sz—ji.
Ukrašena su 2 sanduka. Njihovi ukrasni motivi su stilizovan križ i 2 polumjeseca koja su kosim linijama povezana sa jednom uspravnom linijom, što je jedinstvena pojava.


 Čevljanovići

     Sjeverno od naselja, pokraj auto-ceste Sarajevo – Olovo, nalazi se nekropola sa 41 stećkom (9 sanduka i 32 sljemenjaka).
    Spomenici su vrlo dobro obrađeni, manji broj je oštećen, a 3 primjerka poremetio je seoski put.

     Na lokalitetu Drina, blizu kuće Strahila Đokića, u Donjim Čevljanovićima, nalazi se nekropola sa 6 stećaka u obliku sljemenjaka.

               Medojevići

    Na lokalitetu Runa stijena, nedaleko od zaseoka Kitoševići, pokraj puta, nalaze se 2 osamljena stećka u obliku sljemenjaka.
    Oko 800 m sjeverno od prethodne nekropole, pokraj puta, nalazi se nekropola sa 71 stećkom (44 sanduka i 27 sljemenjaka).

Kaurlaš - Višnjica

     Na lokalitetu Kaurlaš, na brijegu blizu naselja, pokraj puta, nalazi se nekropola sa 28 stećaka (23 sanduka i 5 sljemenjaka).
   Spomenici su dobro klesani, ali su znatno oštećeni.
   Postavljeni su po pravcu z—i, osim 3 primjerka, koji leže po pravcu s—j. Svrstani su u
nizove.
    Nemaju ukrasa.

Solakovići

     U zaseoku Vlasenice, pokraj puta, nalazi se osamljen stećak u obliku sljemenjaka sa postoljem.
Spomenik je dobro obrađen, danas je djelomično oštećen i pomaknut.
Ukrašen je spiralama i rozetama.

    Na Metufu još postoji djelimično očuvano i u šikaru zaraslo staro groblje sa stećcima i nišanima. Posebno su interesantna dva para stojećih stećaka - stupova, usmjerenih po osi istok- zapad, na kojima se dobro uočavaju križevi, polumjesec sa zvijezdom (rozetom), luk i strijela i drugi motivi...

Ljubina

     Ispod zaselaka Čepiljače i Ulištovići, pokraj same rječice, nalazila  se skupina sa 8 stećaka (7 sljemenjaka i 1 stub).
   Spomenici su dobro klesani, ali su stradali prilikom gradnje željezničke pruge i ceste. Osim stuba, svi ostali su pomicani.
    Ukrašena su 2 primjerka, i to 1 sljemenjak i 1 stub koji je u vodi. Njihovi ukrasni motivi su sljedeći: tordirana vrpca, bordura od kosih paralelica, cikcak vrpca, krst i polumjesec.
   Ovaj  nadgrobni stećak čeverokutne osnove - Stup sa glavom, izgleda impresivno. Stoji uspravno naspram Križančeve kuće, visok iznad zemlje oko 3 metra, sa isklesanim kirižom i polumjesecom i bordiranim okvirom sa lica..., kao i velikim urezanim mačem sa lijeve bočne strane. Ostali spomenici su nešto niže od ovoga stećka. Nekada se ovdje nalazila cijela nekropola ležećih stećaka, koju su trase bivšega staroga druma, uskotračne pruge, "nove" magistralne ceste, plinovoda... u potpunosti uništile.  Sada se može vidjeti samo par njih, prevrnutih u bankini ceste i u koritu rijeke koja će ih prilikom prvog obilnog pljuska dalje odnijeti. 

Stupe

     Na lokalitetu Desava, gdje je i aktivno rimokatoličko groblje, nalazi se osamljen stećak u obliku sanduka sa postoljem.
Spomenik je dobro obrađen, sada je pomaknut sa svog prvobitnog mjesta.
Nema ukrasa.


   Vidotina

     Na lokalitetu Brdo (zovu ga i Dusino brdo), pokraj puta, blizu zaseoka Vidakovići,
nalazi se skupina sa 3 stećka (1 fragment ploče i 2 sljemenjaka).
Spomenici su dobro obrađeni, danas su djelomično oštećeni i utonuli.
Postavljeni su po obadva glavna pravca.

 P.S. Trenutno stanje stećaka sigurno je lošije jer se ne čuvaju, a mnogi uništavaju i koriste kao građevinski materijal.


Bijambare

     Područje Bijambara se nalazi na krajnjim sjevero-istočnim padinama Kantona Sarajevo i Općine Ilijaš, neposredno uz magistralnu cestu Sarajevo-Tuzla od koje se odvaja asfaltirani šumski put koji  vodi do planinskog doma i pećine Bijambare.

    Na optimalnoj  nadmorskoj visini (u prosjeku 950 m), u gustoj četinarskoj šumi, livadama, dva vodotoka sa jezerima i ponorima, pet pećina, stijenski masivom i veoma kvalitetnim zrakom pruža izuzetne uslove za izlete, lov, ribolov, planinarenje, alpinizam, speleologiju, skijanje, branje gljiva i ljekovitih trava.
Središnji dio Bijambara je enklava krasa sa svim njegovim karakteristikama; pećinama, ponornicama, vrtačama, stjenskim masivom.

     Na relativno malom prostoru postoji pet špilja u tri horizonta, od kojih je već odavno čuvena tzv. glavna ili bijambarska pećina čiji je obilazak prava atrakcija.

     Dužina pećine je 420 m (osnovni pravac, bez pojedinačnih krakova).

    Ima četiri dvorane sa veoma bogatim pećinskim nakitom svih poznatih formi nastajanja (bočni blokovi, kapnici, salivi, stalagmiti, zavjese...).

   Prostorno najveća je krajnja, četvrta dvorana (oko 60 m u prečniku i 15 do 30 m visine) koja je zbog izuzetne akustičnosti nazvana Muzička dvor
ana

                                 Nakit  Bijambarskih pećina

 

 

   Pećina ispod grada Dubrovnika, jama Ledenica iznad Čemernice, pećina na Visojevici, te Rantovica jama u selu Gajinama nisu istražene,  te  nije isključeno da se i u njima ne krije pećinski nakit.

 

 

                 Predsjednici općine Ilijaš od 1955 godine:

                               Fehim Alić                          1955                                         rođen u  Mrakovu

                                         Mirko Balorda                    1956-1957                              iz Lješeva

                                         Nenad Novaković               1958-1963                            iz Podlugova

                                        Vlado Petrušić                   1963-1967                               rođen u Brezi

                                        Nedjo Bodiroga                 1967-1974                                 iz Mrakova



                                        Slobodan Dobrijević          1974-1978                              iz Glamoča

                                        Behadil Pleho                    1978-1982                                iz Rogatice

                                       Boško Gračanin                1982-1983

                                        Safet Sivac                       1983-1985                                 iz Prijedora

                                        Ljilja Arsić - Todorović       1985-1986                            Srednje

                                        Velimir Bajić                     1986-1988                                Sovrle

                                        Mirsad Barjaktarević         1989-1900                            Srednje

                                        Ratko Adžić                      1990-1995                                 Kadarići

                                        Saudin Mešetović              1995-2000                              Mlini

                                            Nusret Mašić                     2000 -                                         Luka

 

Predsjedavajući Općinskog vijeća 

Petar Ilić

 

 Rođen 1945. u Višnjici, općina Ilijaš gdje i danas živi sa obitelji u obiteljskoj kući, Novo Naselje. Po zanimanju je strojarski tehničar a školovao se u Zagrebu.
    Od 1996. do danas je predsjednik OO HSS BiH Ilijaš, a obnašao je i funkciju predsjednika ŽO HSS BiH Sarajevo, te bio član Predsjedništva i Glavnog odbora. Na prvoj konstituirajućoj sjednici Glavnog odbora, održanoj nakon V. Izbornog sabora, izabran je za dopredsjednika Glavnog odbora.
    Na svim poslijeratnim izborima u BiH sa liste HSS biran je za vijećnika Općinskog vijeća Ilijaš, a u sadašnjem mandatu je na funkciji predsjedavajućeg Općinskog Vijeća.

 
Istorijsko-memorijalni kompleksi i spomen obilježja NOR - a


    Kuća Okilja u Ivančićima, kuća Todorovića u Čevljanovićima i brvnara u Gajevima - Donji Ivančići.