Naši običaji

    Uskrsni običaji

 

    Nadomak smo Uskrsu, a to znači da je korizma pri kraju i ulazimo u Veliki tjedan. Veliki ili Sveti tjedan posljednji je tjedan korizme i počinje Cvjetnom nedjeljom ili Cvjetnicom (Palmina nedjelja). Ime je došlo u spomen trijumfalnog ulaska Židova u Jeruzalem kada su ljudi u povorci koja je ulazila u grad imali vezane grančice palme oko nogu.
Neki hrvatski jezikoslovci riječ Uskrs povezuju s glagolom krsnuti u značenju "oživjeti, dići se".
 
    Simboli Uskrsa


Simboli Uskrsa simboli su buđenja proljeća. Jaja i zec, danas nerazdvojivo povezani s proslavom Uskrsa, simbol su rađanja i kruga života kod mnogih pretkršćanskih religija. Čini se da je i običaj ukrašavanja jaja u Slavena stariji od kršćanstva, kao i nastale kršćanske legende. Jedna legenda kaže da je Marija, majka Isusova rimskim vojnicima pod križem dala jaja da bi bili manje okrutni spram njezina sina. Plakala je pritom, pa su njezine suze ostavile na ljuskama točke sjajnih boja. Druga legenda kaže da je druga Marija, iz Magdale ponijela na Isusov grob košaricu jaja, ali kad je stigla tamo i doznala da je Isus uskrsnuo, dotad bijele ljuske na jajima poprimile su od radosti dugine boje.
Jaja, mala i velika, od plastičnih do čokoladnih, umotana  u raznobojne staniole i ukrašena vrpcama u nekoj jarkoj boji preplavljuju uoči Uskrsa zapadni svijet. Naravno ta su jaja uglavnom od čokolade. Dakako, nije "štos" samo u čokoladi. Mnogo je važniji mamac iznenađenja koji se krije u jajetu. Mogu to biti različite igračke, od onih najmanjih, zbog kojih se čuveno Kinder jaje uspješno prodaje cijelu godinu bez obzira na Uskrs. Sve to golica dječju maštu pa je i to jedan od razloga fenomena komercijalnog Uskrsa kakav viri s naših polica.

   

Nekad i danas


    Iako se Uskrs, kao uostalom ni ostali kršćanski blagdani, nije uspio othrvati komercijalizaciji, ipak je njegovo svetkovanje više vezano uz crkvu i slavi se u krugu obitelji. U našim krajevima uz Uskrs su vezani različiti običaji, a većina njih održala se do danas.
Među njima je i običaj posvete grančica te umivanje u proljetnom cvijeću na Cvjetnicu. 
 
Dan uoči Cvjetnice u polju ili ispred kuće bere se proljetno cvijeće, obično ljubičice i jagorčevina koje se stavlja u lavor ili neku drugu posudu te se s tim ubranim cvijećem u nedjelju ujutro umivaju svi ukućani. Ovom običaju uvijek su se najviše radovala djeca i mlade djevojke.
Na Cvjetnu nedjelju najznakovitije je ipak posvećivanje grančica. U našem kraju najčešće se posvećuju grančice crnogorice i to od jelke, koja na završetku svojih grana ima najtipičnije simetrične križiće. Ove bi se grančice posvetile pod svetom misom u crkvi i kao posebne svetinje čuvale po obiteljskim domovima, ponegdje zadjevene ispod krova kuće... Takva grančica obično se naziva "sveta jelica", a kod nas postoji uvjerenje, da ove posvećene grančice s molitvom ukućana čuvaju dom, obitelji i posjed od svakog zla.
U stara vremena uzorak "svete jelice"  mogao se vidjeti i po zasijanim parcelama te oko obiteljskih kuća. Na njima bi poboli običan štap, koji bi rascijepili pri vrhu i u taj procijep zataknuli grančicu "jelice" u obliku križića. Ovaj se znamen stavlja s vjerom, da čuva posijanu pšenicu i inače svaki usjev od vremenskih nepogoda, korova i svega ostaloga što bi moglo naškoditi usjevu ili obiteljskom domu. Kako je uzoranih njiva sve manje, tako nestaje ovaj stari običaj.

U Velikom tjednu čistile su se kuće i gospodarstva, ali je vrijedila zabrana svih radova ne zemlji i polju, posebno na Veliki petak. 
 
Također na Veliku subotu, neko i ranije,  ukrašavala su se jaja - izrađivale pisanice. Pisati je staroslavenska riječ koja znači i slikati pa su pisanice - oslikana jaja. Nekada nije bilo umjetnih boja za jaja, pa su ljudi na selu upotrebljavali boje koje su pronašli u prirodi. Najčešća boja bila je crvena dobivena od korijena cikle, ljuske luka ili crvenog radiča. Crne su pisanice bojili bobicama bazge, duda ili s čađi, a od kore hrasta dobili su lijepu crno - smeđu boju. Od korijena koprive, špinata ili poriluka dobili su zelenu boju. Nažalost, već početkom prošlog stoljeća za bojenje jaja upotrebljavaju se umjetne boje.
Na Uskrs,  na ranojutarnju misu, nosila se hrana u košarama prekrivena vezenim ubrusima u crkvu na posvećenje. Poslije mise slijedilo je tradicionalno natjecanje u tucanju jaja. Danima su trajale pripreme, izbor jaja, pokušaj prevare sa drvenim jajetom i slično. Pobjednici su se pamtili. Djeca, a i stariji, kretali su od kuće do kuće da bi se ”potukli”, da se vidi tko zna bolje izabrati i čije je jače. Djeca bi dobijala jaje na poklon od domaćice, a nerijetko su se vračali punih džepova i maramica. Ljubitelji ovog starog uskrsnog običaja doći će na svoje i ove godine. Natjecanje će se održati daleko od rodnog kraja, u Stockholmu, u Švedskoj,  ali u mislima na Zornicu na Taračin Dolu, a stari običaj ne zaboravljaju Čemernjaci ni u Kninu, Zagrebu, Njemačkoj, Canadi, Australiji.. .
 
 Uskrs, drevna proslava proljeća ima korijene mnogo dublje nego ijedna vjera i kultura. Kršćani ga doživljavaju kao središnji događaj povijesti spasenja i kao navještaj vlastitoga uskrsnuća. Proljeće i Uskrs zauvijek će ostati neraskidivo vezani i u njihovu dolasku svi osjećamo novu snagu, novu nadu, vjeru i početak novog proljeća vlastitog života. Svako proljeće podsjeća nas da uvijek iznova imamo priliku ostvariti svoje snove kada hladna zima prođe. Proljeće je poruka zdravlja, humanosti i plemenitosti. 

 


 
Blagoslov polja

 
    Stoljećima se u našem kraju obavljaju obredi blagoslova polja. Počinju o blagdanu sv. Marka, na Taračin Dolu, i traju do blagdana sv. Petra i Pavla, na Kameničkom groblju.
 

    Obredi s blagoslovom polja drže se od davnina po grobljima, tako da svako selo ima svoj blagoslov. Kako se u našem kraju oduvijek živjelo od zemlje i svoga rada, s puno pouzdanja u Božije proviđenje molilo se da Bog sačuva usjeve i podari rodnu godinu. Otuda se blagoslov polja kod nas zove blagosov, valjda da ne bismo lomili jezik. Išlo je i još uvijek ide po ustaljenom redu: Taračin Do, Desava, Kožlje, Kopošići, Dolovčići, Nasići, Solakovići, Pomenovići, Krivače, Kamenice, a sada i Semizovac,  na Tjelovo. Uz Litanije svih svetih, blagoslivljaju se proljetni usjevi i slavi sveta misa.
 
"Od kuge, gladi,  rata, munje, grada i zla vremena, oslobodi nas,  Gospodine"…
 
    Tako se molilo i još uvijek moli u našim grobljima. Mnogima je nekada bilo čudno što se Bog moli da nas oslobodi baš ovoga a onda stiže neko čudno vrijeme i suvremena kuga, pa nam stvari postadoše jasnije.
      
Poslije molitve na groblju išlo se rodbini ili prijateljima na ručak. Pred blagoslov se čistila kuća, krečila, mela se i uređivala pridkuća. Sve je trebalo biti čisto i uredno. Trebalo je goste dočekati. Spremalo se i jelo. Najstariji kažu da su to u početku bila jednostavna jela; lonac gulaša, zakolji bi se kokoš i ispeci u tepsiji s rižom, razvila bi se pita. Pila bi se rakija šljiva. Poslije se počelo sa novijim jelima, skupim pićima, različitim pečenjima i slasticama pa je ponegdje blagosov postao više teret  nego molitva i susret s rodbinom.
 
    Znalo se da će doći rođak iz Nasića, kuma iz Višnjice, uvijek nasmijani tetak iz Ulištovića, ujna s Gore, rođaci iz Ljubine i Tisovika, te još poneki koji nisu dolazili svake godine. Žene bi djeci donosile kolač – paprenjak, a kasnije kakvu napolitanku ili čokoladu. Dolazila bi i njihova djeca pa su se tako rođaci bolje upoznavali i igrali. Poslije ručka, prije mraka, odlazilo se kućama, a poneki su znali ostati i duže pa bi se dugo u noć čula pjesma iz nekih kuća, pričalo se koliko je ko dao za blagoslov polja, ko se koliko isprsio, jer je većina davala po nekom orjentiru.
 
    Kao i ranijih i ovih poslijeratnih godina održavaju se u grobljima blagoslovi polja. U nekim selima, uništenim ratom, više nitko ne živi niti se siju polja ili kosi trava, ali dođu ljudi sa svih strana svijeta da se pomole, upale svijeće za svoje najmilije. Poneki ponesu malo rakije ili pive, meze, pa se sjedne, popriča. Ponekad se i zapjeva – da se običaj ne ukida. Neka adeta.
 
    Još uvijek se okupljamo po grobljima uz blagosov ili na sprovodima. Sjećamo se starih, dobrih vremena kada smo kroz rascvjetane livade, izbeharale voćnjake, obrađena polja i sela puna života išli na blagosov, sa kojega niko nije otišao kući nepozvan na ručak kod nekog prijatelja ili rodbine. Sjećamo se nekih drugih vremena i ljudi kojih odavno nema jer počivaju na tim grobljima, ali žive u našim sjećanjima, lijepim i dragim uspomenama. Pošto su sva naša groblja u strani, na nekom obronku (neki govore da groblju i nije mjesto u dolini), tako se u šetnji od groba do groba, može prelistati album podzemnih fotografija, te u hodu kroz duboku travu sresti nekog poznatog ili nepoznatog koji je zainteresiran za životnu priču nepoznatog mu pokojnika, ispričati...

 

 ŽETELICE

 

 

      Naše njive nisu bile osobito plodne niti podesne za sijanje pšenice, zobi i ječma, ali se sijati moralo, pogotovo u starija vremena, kako bi se preživjelo. Nekih godina bi pšenica ”ponijela” a tada bi se zvale žetelice.  Po Brezovašu, Brijegu i okolnim lijeskama, tražile su se i sjekle rakite (lijeskove, bukove, brezove  i vrbove šibe), kojima su se uvezivali snopovi.


    Žetva se smatra  najtežim poslom. Obično se vrši mobom ili nadničarima. Pšenica se žanje visoko, zob srednje, a proso do same zemlje. Ako je moba, svi su žeteoci obučeni u čiste haljine. Žanju ženske. Prva počinje najbolja žetalica, "postađija", i za vrijeme cijele žetve takmiče se koja će prva stići do kraja.

Za ovaj posao je bilo potrebno više ljudi pa su nerijetko djevojke odlazile na žetvu i u druga sela. Žito se želo srpom i to su radile djevojke i mlađe žene, a onda su se rukoveti žita odlagali na zemlju. U jednoj ruci držao se nazubljen srp, a u drugoj rukovet pšenice. Žene bi se poredale jedna pored druge i brzim okretanjem srpa,  nekih 15 cm iznad zemlje,  odsijecale pšenicu.

   Drugi su kupili rukoveti i pažljivo ih slagali na rakite. Najsnažniji su vezali žito u snopove. Taj posao su radili uvijek muškarci, rijetko neka snažnija djevojka. Nije svatko znao dobro svezati snop. Taj posao se i skuplje plaćao – kao dvije žetelice, mada se u našim krajevima ovaj posao rijetko plaćao, jer se "zaduživalo"; danas kod tebe – sutra kod mene. Kad bi se požela jedna njiva, snoplje se skupljalo i slagalo u tzv."granice ", a ako je bila njiva veća slagalo se oko stožine i mjerilo koliko "kolaca " žita ima ta njiva. 
 
    Ono žita koliko se može jednom rukom i srpom uhvatiti zove se "zažanj". "Nažanj" je: 1. cijeli razor pred jednom žetelicom i 2) kvalitet pšenice: "dobar nažanj" se kaže ako je dobra pšenica, ako će se dosta nažnjeti. "Rukoveti" klasja ostavljaju žetelice na lijevu stranu od sebe na zemlju. "Nalagači" kupe rukoveti i "nalažu" u snopove. "Vezači", jači ljudi, idu za njima i vežu snopove uvijenim prućem ili užetima načinjenim od pšenične ili zobne slame. Snopovi se najprije slože u "peticu", jedan pored drugoga, pa onda drugi red odozgo. Iz petice se "graniči". "Granica" ili "krstina" ima po 13 snopova: dva reda po četiri i onda dva reda po dva snopa. Snopovi se postavljaju tako da klasje bude unutra. Trinaesti snop bude najgornji. U granicama se donji snopovi zovu "donjci" a gornji "površnjaci" i "vršnjaci". Vršnjak se okreće s klasjem istoku. Neki "koče" snopove: pobiju u zemlju drvenu "stožinu" i na nju se nabode 27-30 snopova, vršnjak se nabode po sredini, a kod ostalih samo klasovi. Kad su snopovi u kočevima, kaže se da je žito "u  malom hambaru", tj. glavni posao oko žita je  svršen i kao da je zrno već u hambaru.

    Složeno žito čekalo je vršidbu. U žetvi se se uvijek pjevalo. Postojale su i posebne žetelačke pjesme, poput ove:

Žetvu žela moba Jozicina,
žetvu žela vazdan pripjevala.
Sam ’ ne pjeva ljuba Jozicina.
Kad je bilo oko pola dana
zapjevala ljuba Jozicina:
"Mili Bože, danas duga dana,
duga dana u zla gospodara.
Vazdan želi a ništa ne jeli.
Ne da stati, ne da pogledati,
ne da sjesti, ne da kru ’a jesti ".

ili:

Vazdan žesmo, kraja ne vidjesmo,

Kraju, mobo, na kraju je dobro!

Kad na kraju kolo djevojaka,

Požele su bijelu pšenicu,

Uhvatile kolo djevojačko.


Duga dana u zla gospodara:

Ne da sjesti, ne da hljeba jesti,

Ne da stati, ne da pogledati.


   Tu bi se vidjela i snaga i umješnost žetelica pa bi se znala zagledati i buduća nevjesta. Tek svezani snop pšenice trebalo je zubima uhvatiti, podići sa zemlje i prebaciti preko glave. Ruke bi se držale na leđima. Rijetki su to mogli učiniti i o njima se pričalo.

Žetva je bila posao, ali je bila pomalo i svetac. U stara vremena (negdje pedesetih godina prošlog stoljeća) u žetelice se oblačilo lijepo i čak su se okruge povezivale "na vr ’ glave" kao kad se išlo k misi.

 
Kad bi se pšenica požela, domaćini bi pripremili bogat ručak ili večeru (zavisno od toga koliku su njivu imali i kad je moba počela); bilo je čorbe, pite i kolača. Kad se požanje, postađija treba da nakiti srp i da ga stavi domaćinu o rame. Domaćin daruje postađiju novcem i vrati mu srp.Na kraju večere se služila maslenica. To je pita koja se pravila tako što bi se razvijeni listovi tijesta slagali i posipali šećerom (i orasima, tko ih je imao)i bogato zalijevali rastopljenom svinjskom mašću. U to vrijeme su takve poslastice bile rijetke (žetva, svatovi,babine)i nikad ih nije bilo u izobilju, pa nisu bile opasnost za zdravlje kao danas. Poslije večere mladež je izlazila na selo i duboko u noć se čula tambura i pjesma, ponekad i ovakva:

 

        Ja poljubi curicu na vodi,
        pa mi neće pšenica da rodi.


Naravno da se uz kolo i pjesmu ašikovalo...


        Sunce zađe,
        a ja mu ne reko ’
        da pozdravi ko mi je daleko.


  Kad se neka njiva pokosi ili požanje i neće se te godine više ni za šta koristiti, onda se pusti da je stoka opase. Takva njiva zove se "opasak".
  Kukuruz neko najprije "trga" pa kukurozovinu ("kurusku") žanje, a neko žanje kukuruze, pa nosi na gumno, zove mobu "komače", koja trga klipove i skida ljusku s njih. Ta se moba saziva uveče.


 
VRŠIDBA
 
 
 
Žita se vrhu. Gumno je obično kraj kuće, stalno i ograđeno. Ako ko ima koju njivu podaleko, a nezgodno mu ili ne može vući kući žito na gumno, onda će napraviti privremeno gumno. U vremena su, dok nije bilo "makinja", gumna bila u polju gdje ima vjetra i gdje se moglo lopatom da veje žito. Gumno se pravilo tako što se poslije kiše i kad se zemlja malo osuši, motikom se isječe sva trava na jednom povećem prostoru koje se onda utaba. U sredini se onda zabode "stožijer". 
 
 
 
 
 
 
    Na gumno se naprije dovučila zob da se malo "utleiše".  Poslije zobi vrše se pšenica i to samo na vrućim danima, jer pšenica ne može da "ispada" ako je oblačno. Poslije pšenice vrhu se ječmovi i proso. Najprije se gumno "nasadi" ili "navlači": razastre se žito oko stožera. Onda se vrše. Vrše se konjima a neki su "gazali" i volovima. Bilo je ranije i toga da su žito najprije opucali prutom, a onda bi ga poslije volovima progazali. U vršaj su se uzimala po 2 – 4 konja, ali mnogi vrhu i s po jednim konjem. Konji vrhu obično trčeći ili hodom. Ako se vrše volovima, onda su volovi u jarmu, a ako konjima, onda oni nemaju na sebi ništa, nego se savije jedno uže u obliku osmice i po jedan krug prebaci svakom konju preko vrata. To im je "ham", za koji se zakači drvena "kuka" koja je na drugom užetu, a ovo je drugim krajem vezano za stožijer. Kuka i ovo uže zovu se "vrhulje". Dok konji trče, neko stoji pored gumna i grabljama nabacuje ono što konji razbace nogama. "Vršaj" se više puta "pretresao" i "prevrtao", a dotle bi se konji odmarali. Kad zrno otpadne od slame, gumno se "skida". Najprije se ukloni slama, a sve što ostane zgrne se grabljama i metlama na hrpu oko stožijera. Tada se žito "čini" ili "redi": s hrpe se baca lopatom u zrak prema vjetru. Žito pada na jedno pometeno mjesto gdje stoji kakvo žensko čeljade i neprestano ga "umiva" (čim vidi da po njemu ima "pljeve") jednim štapom na čijem je vrhu privezano malo trave. Višu  pljevu neko drugi odmiče grabljama. Poslije  se žito redilo većinom na mašinu, vjetrenjaču, "makinjalo". Kod prosa je drugačiji postupak. Proso se prvi put bacalo lopatom na ponjavu (redi i umiva), a drugi put kroz sito na ponjavu. S ponjave se pokupi dučanskim metlama. Pšenica i ječam su se redili dvaput, a za zob dovoljno je bilo i jedanput (ako se redi pomoću vjetra).
 

U davna vremena je na gumnu sjedio subaša i odmah uzimao trećinu, a "počinke" dijelio napola. Pšenični počinjci daju se kao hrana kokoškama, a zobni i ječmeni konjima.
   Slama se spravljala u pojatu ili klanicu ili se "splasti". Pljeva se redovno spravljala u pojate. Slamom i pljevom hranila  se zimi stoka.
   Uređeno žito spremalo se u hambarove, i to svaka vrsta u drugo "okno". Ambar je omanja drvena zgrada izdignuta iznad zemlje na četiri ugaona kamena da dno ambara ne bi povuklo vlagu. Unutrašnjost ambara je podeljena na više delova, tzv. okna. U svako okno  stavljala se samo jedna vrsta žita.
  Uveče bi se gumno rasteretilo  i rašćistilo da na njeg padne rosa i da bude ljepše. Ujutro se zorom dovlačilo žito na gumno. Ako se vrše konjima, na dan se mogu izvršiti po 2 vršaja, svaki sa 2 – 4 metr. cente žita.
   Prije nego se počne žetva, kosidba ili ma koji poljski posao, onaj koji počinje pomoli se Bogu za pomoć u radu i uspjeh. Uređeno žito unosilo se u ambar i sipalo u okna ili se držalo u vrećama u "kući" ili na nekom drugom zgodnom mjestu. Po potrebi se mljelo, i to u mlinovima.  Kad zatreba brašna žito se uzima iz ambara, stavlja u vreće i konjem tera u vodenicu, gdje se melje. Vodeničar dobija svoj dio brašna, zvani ujam.
Kruh  je obezbijeđen. Ono najvažnije u Čemernu.
  
 
 
 
 Mlinovi su bili na potocima i manjim rijekama. To su bili "mlinovi na pera", "vito na pera" ili "riečnjaci"...Samo na Povoči bilo ih je dvadesetak (u XX vijeku) Kneževići, Šehića, Ramin, Barića, Iljetov, Rakovčića, Hamidovića, Hasanov, Husića, Bulin, Trebinjčev, Selmanovića mlin itd., na rijeci Ljubini: Maunaga, Bilića, Džumin, Maricin (Đogo), Ćurčije P.. Antin, Perića, Đoga mlin..; na Osojskom potoku (kod Križančeve kuće)  - Filipovića mlin,,,; na Misoči (u Rijeci) Ilića mlin; na Zeniku - Sastavcima, zapadno od Višnjice - Pranjića mlin; na Krnjevcu - Pavlovića mlin; na potoku Dočevići - Meškovića mlin; na potoku na Han-Karauli - Simanića mlin; na Kožljanskom potoku - Šajperov mlin...



Kosidba, kosci
Kosibaša, čuvaj leđa!


      U našim krajevima jedan od najvažnijih poslova bila je kosidba. U stara vremena ljetina se prikupljala uz pomoć moba, kada bi se kosači okupljali jedni kod drugih i zajednički obavljali važan i težak posao. Koliki je značaj kosidba imala govori i to da se početak, a posebno kraj pretvarao u pravu svetkovinu.
 
 
Kosačka oruđa i pribor su: kosa, vodijer sa belegijom i mazalicom, kosni kov i čekić, grablje i vile. Sama kosa se kupuje, a kosište, kao i ostali drveni pribor, obično smo izrađivali sami. Vodijeri su bili od drveta, jednostavni ili drvorezom ukrašeni, mada ih je bilo i od metala (lima). Kaišem ili uzicom veže se za nogu ili oko pasa. U njemu kosac drži vodu i u njoj "belegiju" (brus) i mazalicu, komadić krpe usađen u rascijepljeno drvo.
      
     Kosa se koristi već više tisuća godina. Kao alatka označava sam početak ljudske civilizacije. Kada se neznani genij u željeznom dobu dosjetio da se umjesto ručnog čupanja trave i žita može  skovati željezni nož za rezanje, pa ga potom nasadio na dugački štap, bila je izumljena kosa. Eh, da je tada postojala mogućnost patentirati taj izum, koliko bi spomenuti genij zaradio novca?  Tek nedavno, u povijesnim razmjerima, kosu su zamijenile motorne kosilice. Posljednjih godina kosa je i ovdje izgubila praktičnu vrijednost, nju je s tisućgodišnjeg trona skinuo stroj, ali su još uvijek živa sjećanja  na ručnu kosidbu i negdašnji način života. Ručno se kosilo ne samo u Bosni, nego u Slavoniji, Njemačkoj, Americi, Kini... A pošto je  kosa u Bosni,  i u našem kraju, sve donedavno bila hraniteljica, to su o njoj sačuvane brojne priče i pjesme.   
 
Kad se kosi da sam kod kosaca
Kad se kupi da sam kod ovaca.
 
    Tako je zabilježeno da je poznati hajduk Mijat Tomić pobjegao u Vran planinu zbog toga što mu je livadu na Duvanjskom polju pokušao pokositi Suzica kadija. Mijat ga ubija s riječima:  "Livada je moja didovina, ako bude na Mijatu glava, kroz otkose proniknut će trava". Sve do masovnog odlaska na rad u Njemačku ljudi iz našeg kraja kosidba je bila ne samo najvažniji poljoprivredni posao, nego i djelatnost koja je bila uvjet preživljavanja.


Tražene  mrkonjićke - novošerke
    
 
 
 
Zbog toga su na visokoj cijeni bili ne samo kosci, nego i kovači koji ih prave. Zato su posebice tražene bile kose "novošerke" i "mrkonjićke", kose skovane u Varcar Vakufu odnosno Mrkonjić Gradu i Novom Šeheru. U hrvatskom selu Majdan kraj Mrkonjić Grada većina obitelji bavila se kovačkim zanatom i izradom kosa. Nažalost, rat ih je kao i nas otjerao iz rodnog kraja.  Slabije vrste kose su bile ”krivajke”, a najbrojnije su bile ”silverke” i ”lepare”.

Moj se lola za kosidbu sprema,
kosu ima, belegije nema.

 
Brus imao cijenu vola

      Ni najkvalitetnija kosa ne može biti učinkovita bez dobra brusa za oštrenje. Nekada je dobar brus dostizao cijenu vola. No, ni najbolja kosa i najbolji brus ne mogu nekomu osigurati titulu dobrog  kosibaše. Čak ni snaga i izdržljivost kosca, ako ne posjeduje znanje i vještinu baratanja kosom, oštrenja i otkivanja. Zato kod nas postoji uzrečica da nema te snage u čovjeka koju neće pozobati rakija i tupa kosa. Najbolji brusovi – belegije bili su iz Italije. Brus u rukama vještog majstora ne struže, on pjeva, upravo kao i zvuci otkivanja kose, brijanj mahovine.

Zamirisala je svježa otkošena trava Vijencom.       
 
      Pola sata hoda od od Nasića, Taračin Dola, nedaleko od Višnjice,   medju planinskim vijencima prostirala se  ogromna plodna visoravan. Ljeti je to pitoma zelena livada ponegdje sa travom do koljena u kojoj uvijek ciči, pišti, pjeva… a ipak osjeća se nestvarni mir i tišina. Nedaleko od tog zelenila izvor… Zdenac s vodom bistrom kao dječija suza,   hladnom poput glegera. Zovu ga Studenac. Zimi su nepregledni bijeli sniježni nanosi.Tada je Vijenac znao biti  nepredvidiv, podmukao, opasan, surov sa jakim vjetrovima i opasnim  mečavama.    
 
 "Oj, kosači, gdje ćemo na mobu,
Il' na Vijenac ili na Studenac...

   I kod kosidbe se saziva neka vrsta mobe. Susjed zovne susjeda negdje za  za rad samo do ručka, negdje poslije podne, negdje cijeli dan. Kad se skupe kosci, prvi počinje "kosibaša", najbolji kosac među sabranim. Koliko kosa zahvati, to se zove "ma (h)", a kad padne – "otkos".    Najbolji kosci iz Višnjice, Nasića, Solakovića  dolazili bi da pokažu svoje umijeće i snagu, da pomognu komšijama i rođacima. Na prostranoj visoravni gdje su Pavlovići, Ilići, Pranjići imali preko stotinu kosa trave (kosa je ovdje bila mjerilo za površinu)  tvrde za kosidbu kao žica, a "žive" i meke poput kineske svile, imali su priliku pokazati i jedno i drugo.     
 

Koso moja, kosila bi sama,
Kad bi mila na otkosu bila. 

 

 Kosci kose livadicu među gorama,
djevojke im vodu nose bijelim rukama.
Daj mi, mala, malo vode iz te doline,
da pokvasim belegiju do polovine.
Kosac kuje, kosa puca od crvenila,
kao mlada djevojčica od rumenila.


 
        Zafijukale bi mrkonjićke kovanice i druge kose. Pokraj kosača su bile djevojke ili dječaci vodonoše koje su ih nudile svježom vodom s planinskog izvora, ali mnogi su radije birali  čuvenu  rakiju prepečenicu koja  nije bila teška ni za najžešće julske žege.       
 
Bilo je tu napornog rada, ali i pjesme, šale, momačke vriske i drugih dogodovština. Komšije su navraćale, pomagale i zagledale.       
        - Dobar dan (Hvaljen Isus)  kosci - viknuo bi posjetilac.
        - Dobar dan (Navijeke),  -  odgovorili bi kosci.
        - Sretna radja.. Je li tvrda … Dobro je rodila ove godine..Velike vrućine… Poskapa nam ‘ajvan…Zagleda kose, ispod oka odmjera kosce,  "neprimjetno" ubaci kamen u travu, posebno onome tko udara snagom, kako bi satro svu "žicu" i morao kosu popravljati, tj. ponovo otkivati. Loše kose nisu "trpile" ni mravinjake. Drugi kosci bi se smijali i dobacivali: "Vidi momka, došao u kosce, a nije ni kosu otkov' o." Bilo je kosaca koji su se na to ljutili, a svi su znali da je to samo šala. Ubrzo bi se sve izgladilo i zaboravilo.
      
     Tek stasali momci – dječaci (Drago, Marijan, Mato, Stanko, Anđelko, Ćoza) s oduševljenjem su gledali ljude koji zagrnutih rukava, mišićavim rukama mašu kosom i grubim glasom stalno požuruju jedni druge. Kosci su to. Pero Pavlović, Stjepanac,  Vlado, Blaž, Mato, Drago, Srete, Veliki, Marijan, . . "Tjeraju" se, a iza njih ostaju debele naslage svježe oborene trave po kojima neumorno skaču uznemireni skakavci,  a ponegdje se pojavi i šljepić.
   

"Oj, oblače, nemoj na kosače,
otiš'o mi dragi na košenje,
nije odn'o gunja ni ambrela,
pokisnuće košuljica bijela..."

Koso moja kosila bi sama
kad bi mala na kosišću stala.
 
Lola kosi, a ja čuvam ovce,
triput mane pa pogleda na me.

 


      Imali su kosci nešto što je neodoljivom magnetičnošću privlačilo pozornost svih onih koji sami nisu bili takvi. Ovi  golobradi dječačići su često, potajno i bojažljivo, zamišljali sebe s kosom u rukama, kako  "raskašaju" otkos po sredini njive s vrha do dna, napregnutih mišica, otkosa čista i široka, dok tamo negdje, sa strane, sjede stariji i dive se njihovom umijeću i lakoći kojom obavljaju taj nimalo lagan posao.
       U početku su donosili hranu, ponekad rakiju, a najčešće vodu s obližnjeg hladnog izvora. Da, hladnog, kakav i može biti samo osojni planinski vrutak... Kadikad bi krišom iskoristivši povoljan moment, pripasali nečiji vodijer (o kome je bilo mnogo, naročito dvosmislenih šala)  i mahnuli kosom. Šalili su se s njima i govorili kako su još mali za kosca. Čak su im i branili bojeći se povreda. To je u njima stvaralo još veći inat te ni o čemu drugomu nisu ni razmišljali nego samo o danu kada će, skupa s iskusnima, "izgurati" jedan cijeli otkos. Svoj, samo svoj. Čekali su dan kada će kositi  k'o veliki.

       Nekad se kosio cijeli Vijenac, poslije se počelo kositi  sve manje, da bi se pred sami rat kosilo samo oko svoje pojate.   Danas Vijenac i ostala naša polja, brežuljci i doline  leže neobrađena i nepokošena, a nekada su ih ručnim kosama obrijali za nekoliko dana tako da se na pokošenim livadama mogao primijetiti ovčji brabonjak.


Otkosi se vilama raskopaju pa se trava suši jedan do dva dana. Onda se sijeno "ukolači": mlađi grabe odozdo i odozgo do "kolača". Poslije dva dana se "unaviljči" i onda se "naviljci" nose na drvenim "podvorima" u krug iz koga se pravi "plast". Plast se pravi oko stožine. Pošto se svo sijeno oko plasta pograbi, jedno čeljade, muško ili žensko, popne se na plast, ali mu muški dobacuju sijeno. Kad se plast završi, vežu se gore dvije motke da ga pritisnu. Poslije toga plast se "ograbi" ili "očešlja" da ni s koje strane sijeno ne strči. Ako je sijeno mokro, onda se prave tanji plastovi. Ako je vlažno mjesto gdje se "sadjeva" plast, onda se po zemlji oko stožine nameće najprije granja, pa se tek onda sadijeva sijeno.

     Kad slabo rodi sijeno, onda se za zimsku ishranu stoke spremao i lisnik - "kresao" se hrast i sa lišćem sušio za predstojeću zimu.
      
 
    Pranje veša 
  
Lukšija


       Ne tako davno, prije šezdeset i više godina, dok još  dok nije bilo raznih pomagala za brže, jednostavnije i kvalitetnije pranje  rublja, poput vodovoda, mašina ribaljki, sapuna kabaša, perilica i faksa, naš svijet je obično jedanput mjesečno  na težak način prao rublje.      
 
      Čeljadi je bilo puno u kući, a ”aljine” je trebalo prati. Naše bake i prabake su za pranje veša koristile drvena korita ili kace u koja su naveče kiselile veš. One su imale velike kace,  veće od jednog metra. Žene bi stavljale veš u kacu i svaki red veša posipale su lugom. To se zvalo parenje. Kada bi stavile sav veš, onda bi to zalile ključalom vodom do vrha kace. Kacu bi dobro potrpale da ne isparava.      

     Ovako potopljen veš bi se kiselio cijelu noć, a domaćica ga je slijedećeg dana, u ranim jutarnjim satima, vadila iz korita i slagala u jednu ili više drvenih posuda, čabrove. Čabar je po obliku sličan kaci, ali je nešto manji, pravljen od jelovog ili hrastovog drveta. Čabar je imao tri noge, a pri samom dnu imao je i otvor, koji se zatvarao drvenim čepom i kroz koji bi voda istjecala, nakon što bi se veš popario.
     Da bi se veš popario trebalo je skuhati vodu u araniji u koju bi se istresao već ranije pripremljen lug od bukova drveta. Zatim bi se voda dugo miješala kako bi se lug što bolje rastopio. Sve to vrijeme voda je morala ključati. Kada bi se lug potpuno rastopio, posebnom posudom, tj. tavom, zakučala bi se ova smjesa, lukšija, i njom bi se zalijevalo rublje u čabru ili koritu. Kako nerastopljeni lug ne bi ostajao na vešu, preko čabra se prostirala  gusta lanena žaka, na kojoj bi lug ostajao. Čabar je na samom dnu imao manju rupu kroz koju bi se cijedila voda, koja bi se vraćala u araniju. Postupak se ponavljao više puta (govorilo se da je najbolje ako se to uradi jedanaest puta) , kako bi se veš što bolje popario. Veš bi se, nakon što se popario (nerijetko je to trajalo cijeli dan), ostavio da odstoji preko noći da se  ohladi i da se voda iz njega iscijedi.


Treći dan bi se veš vadio iz čabra i nosio na korita gdje se ispirao u hladnoj vodi kako bi se iz njega odstranila cijeđ (voda iz aranije pomiješana sa lugom). Žene, a bilo je i muškaraca, nosili su veš od kuće do korita na “obremači” – obrenjači. To jer bio drven srg dužine oko dva metra koji se nosio na ramenu ili iza vrata. Veš bi se naslagao sa prednje i zadnje strane i obrenjača je bila teška jer je veša bilo dosta,  a i put do korita je bio dug . Na isti način se veš nosio kući nakon pranja. 
 
     Ispiranje se vršilo lupanjem rublja pratljačom (hrastova ili bukova daska u komadu, dimenzija oko 30 x 20 x 2 cm, koja je imala dršku, na posebnom stolu za ispiranje ili na posebnom dijelu korita predviđenom samo za pranje veša. Isprani veš je nošen kući gdje je steran na ogradu ili štrik, posebno na mjestima koja su bila sunčana, kako bi se mogao brzo osušiti.  
 
Nikakav deterdžent (govorile su naše bake) ne bi tako mogao ubijelit veš kao lug (pepeo) od bukve.
Sve do pronalaska pegle (prvo one na žar, pa električne) rublje se nije ni peglalo, već se slagalo, te bi se na njemu neko vrijeme sjedilo ili su se na njega stavljale valjuge (ravni, teži komadi drveta), kako bi se ispravilo. Čisto i ”popeglano” rublje bi se slagalo u kufere (drvene sanduke) u kojima je mlada donosila svoju opremu ili bi se vješalo o srg u spavaćoj sobi.

    Pojavom ”kabaša” (sapuna za veš), a kasnije i deterdženata, prestaje se s pranjem pomoću luga. Tada se veš otkuhavao u vešnim loncima na šporetu, u kući, a ispirao se i dalje pomoću pratljača i na koritima. Prljavija i grublja odijela, poput željezarskih, otkuhavala bi se i ribala uz pomoć tzv. ribaljki , a potom ispirala  kao i ostali veš. Nabavkom električnih strojeva napušta se i ovaj oblik pranja, mada su pratljače i ribalice još dugo bile u upotrebi.
Prokuhana i izbistrena mješavina luga i vode služila je ne samo  za izbjeljivanje bijelog rublja, nego  i za pranje suđa i posuđa, pravljenje domaćeg sapuna, pa  i za pranje kose.

   Zabilježeno je da se  lukšija  koristila i  za suzbijanje svraba i to kupanjem tom tekućinom, mada je pojava svraba bila rijetka u našem kraju. Poslije nanošenja te tekućine trebalo se obavezno saprati vodom jer je žestina tekućine bila velika i pržila je tijelo. S lukšijom se nije valjalo ”igrati”, jer se moralo voditi računa da voda dobijena iz lukšije bude čista i bistra,   jer gusta voda dobijena iz lukšije mogla je svojom žestinom da  skine i snese kožu sa tijela.
Ovaj "tretman" ponavljao se dva puta.

   
 Ženidbeni - Svatovski običaji


    Iako su se u današnjim brakovima sačuvala neka tradicionalna načela, većinu starih narodnih običaja zauvijek je prekrila prošlost. To je posebno vidljivo u seoskim domaćinstvima i nekadašnjim porodičnim zadrugama u kojima je živjelo nekoliko generacija i obitelji i u kojima je svatko znao svoju ulogu. Običaji su u dobroj mjeri atrofirali, a onda ih je ovaj posljednji rat, ako su se unekoliko do našeg vremena i bili sačuvali, raselio iz Bosne. Možda ih je zato važnije sada, nego ikad, ponovo potrebno prizivati u svijest. 
 
 

Naši svadbeni običaji, kada su u pitanju zaruke ili obećanje, jednaki su onim u livanjskom, ramskom, kreševskom, sutjeskom i vareškom kraju. Nekako s jeseni, kad bi se većina poljskih radova privela kraju, ambari napunili žitom, ispekla rakija i pripremilo mnogo toga za predstojeću hladnu i dugu zimu, mnogi mladi su planirali udaju i ženidbu. Sklapanju braka prethodilo je upoznavanje budućih mladenaca na seoskim sajmovima, na sijelima, u djevojčinoj kući ili na ispaši. Mladići su dolazili djevojkama, koje su čuvale svoja stada i tu se zabavljali.

 

       Zaruči me lola sa planine
         Zaruka mu grana borovine. 
 

      Svadba, sa svim popratnim običajima, ima svoje posebnosti u našem narodu i obavlja se prema ustaljenom redu. Po selima baštinimo običaje iz prijašnjih vremena, koji svečanom činu ženidbe daju posebni folklorni izraz. Mladenci su glavni akteri na veselju, ali svadbu oduvijek čine svatovski običaji. Mnogi su se izgubili, neki su sačuvani. Ne kaže se uzalud "bolje da nestane sela, nego običaja." Kada se mladić i djevojka odluče za vjenčanje i ženidbu trebalo je proći proceduru koja je trajala najmanje mjesec dana. Veoma se pazilo na javni moral zbog čega je bila točno utvrđena procedura i redoslijed pojedinih radnji koje je trebalo obaviti prije i za vrijeme svatova. Ova procedura je bila duga i složena i do nje se osobito držalo kako makar i zbog nehotimičnih propusta na bi dolazilo do neugodnosti ili se doživjela sramota. 

Pravi kuću od temelja, 

ženi sina od plemena.

 

     U našem kraju su poznata dva načina ženidbe. Ženiti se moglo redovno sa svadbom ili krađom djevojke. Način ženidbe krađom djevojke crkva je oštro osuđivala, ali je bio rijedak. U davnoj prošlosti bio je češći nego u novije vrijeme kada je gotovo postao izuzetak. Stariji mještani našeg kraja pamte kako su pojedini župnici  znali odvesti mladu kod sebe u ”župni dvor” dok se ne postigne sporazum i obavi vjenčanje.

    Jedan od razloga ženidbe "krađom" u svezi je sa turskom vladavinom ovim krajevima. Turci bi kada su saznali da su djevojke oglašene za udaju nastojali obeščastiti ih. Da bi se to izbjeglo išlo se na krađu djevojke. Postojali su i drugi razlozi za krađu, a to su uglavnom bili to da su roditelji protiv, siromaštvo jedne ili druge strane, poodmakla dob i sl. Krađu su momak i djevojka dogovarali u najvećoj tajnosti. U dogovorenu večer momak bi skupio nekoliko svojih kolega i priopćio im svoju zamisao. Momci bi se šutke spremili i kradom bi došli u blizinu djevojačke kuće. Djevojka bi ih čekala u svojim odajama. Ako se bojala da sve neće dobro proći ako bude bježala iz svoje kuće znala je otići kod kolegice. Kolegica je naravno unaprijed znala za dogovor o udaji. Kad svi ukućani pospu djevojka bi se iskradala iz kuće i bježala sa mladićem. Za to vrijeme ostali mladići čekaju negdje u pritaji. Kad se dobro odmaknu od curske kuće i sastanu sa pratnjom počela bi pucnjava i zaorila bi se pjesma:

  Nemoj,  mala,  da ti žao bude
        Kad te moji svatovi probude.
 Mala moja kad te povedemo,
 Cijelo selo ne bi te otelo.

        

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

          Nakon dva do tri dana provedena u momkovoj kući roditelji bi se obično pomirili i pristali na vjenčanje. Djevojka se tada vraćala svojoj kući i počinjala pripremu za vjenčanje. Ako je djevojka dovedena u mladićevu kuću u pravilu bi spavala sa mladićevom sestrom, ali se ponekad dovodilo i u kuću nekog od rodbine. 

  

        Redovni način ženidbe započinjao je malo drugačije. Svoju odluku o ženidbi djevojka i mladić u povjerenju povjere roditeljima. Pravilo je bilo da momak najprije kaže ocu, a djevojka materi. Obično je to bilo nedjeljom poslije povratka sa mise na Taračin Dolu ili poslije nekog sijela ili teferiča. Ako bi djevojku ili momka bilo strah, tada bi svoje namjere saopćavali u prisutnosti svojih najboljih prijatelja. Obično su djevojke bile te kojima je bila potrebna pomoć. Kada bi roditelji pristali, onda bi se s roditeljima dogovorio i datum prošnje. 
 

       U prosidbu djevojčinoj kući ide otac, brat i još netko od ukućana i rodbine. U grupi ih bude pet do šest osoba. Mladić ne dolazi, ali nije ni daleko. Kako nema mira a ne smije se tu pojaviti, mota se i krije negdje u blizini. On bi im se pridružio kada bi domaćin, neko od djevojčine rodbine ili iz pratnje opalio iz puške kroz prozor ili vrisne. To je bio znak da je cura pristala i da se hoće udati dragovoljno i bez prisile. Već 60-tih godina momak polazi zajedno s proscima i svo vrijeme je prisutan ”ugovaranju”. Djevojci se treba donijeti amanet - zaručnički dar; prsten. U stara vremena "nosila se jabuka". Naime, siromašni sloj raje po siromašnim selima, u turskom vremenu nije bio u mogućnosti kupiti prsten, pa bi nosili naravnu jabuku. Tek je pokoji od seoskih gazda mogao kupiti prsten.  Prilikom dolaska djevojčinoj kući, može se svašta dogoditi. Kada djevojčinim ukućanima nije po volji, dogodi se da ih uopće ne puste u kuću, što je znak, da nema ništa od zaruka.  Cure koje su se spremale za udaju (uzele amanet) drugačije su se nedjeljom i oblačile - kitile se. U starija vremena bile su to crne dimije, ječerme i kalkan na glavi.  To je ukras koji se stavlja na glavu prve nedjelje, kad se djevojka obeća momku; odnosno kad mu da haljine (u taj vakat). Djevojka stavi kalkan na glavu i to je znak da se udaje iako niko službeno "ne zna"  za koga se udaje. Znalo se dogoditi da se djevojka i predomisli. Možda bi se pojavio draži momak, ili roditelji nikako nisu dali za tog od kog je primila amanet, pa bi ga morala vratiti. To je bila prilična bruka i o tome se pričalo od Ilijaša, Vogošće do Olova. Govorilo se za neke naše starije žene: "Ma to ti je ona što je vratila amanet...

 
Gosti sa sobom ponesu rakije, najbolje osušeno meso, (imučniji i pečeno bravče), pite, ponekad kolača, te amanet (u maramu zamotani zlatni prsten – veru i novac).  Nekada se prikupljala veća svota novca (otprilike u vrijednosti dobre krave ili vola) ili kako je tko imao. Kad bi djevojka primila amanet, to je bio znak da se obećala momku i da treba spremati svatove. Novac koji je dobila koristio se za pripremanje rua (ruha) i darova koje je cura nosila novoj familiji. Nepisano pravilo je bilo da prosce niko ne dočekuje, čak bi kućna vrata bila zaključana. Djelovalo je kao da dolaze slučajni prolaznici, nepozvani gosti koji traže konak- prenočište, zalutalu stoku i sl. Upravo zbog toga oni bi kucali na vrata i govorili:
 
     -    Otvori, domaćine, došli smo prenoćiti, vidiš da je kasno a mi smo izdaleka, ili,
     -    Otvori, domaćine, izgubili smo ovce te ih tražimo, da nisu možda zalutale u tvoje stado. 
 
     Poslije duljeg ubjedjivanja, navaljivanja i uvjeravanja domaćin bi primio “nezvane goste” u kuću, počastio ih kavom, rakijom i mezetom,  a onda bi im rekao:
      -    Eto, sada možete ići jer ja imam samo jednu sobu a u mene je puno čeljadi, ili,
      -    Ja sam prebrojao svoje stado i u njemu nema ni jedne zalutale oce, te možete ići.
     Pošto su prosci i dalje navaljivali, domaćin nije imao izbora, nego da im odobri da ostanu “na konaku”.
Sad mladićev otac kaže:
      -  Nismo mi  izgubili ovcu, nego je tu jedno naše čeljade.

       - Pa tu su sva moja čeljad. Nema ti u mene tuđe čeljadi evo ti pogledaj.

       - Ma vidili smo mi ove u kući nego da nije na tavanu?

       - Ajde ljudi pogledajte ako ne vjerujete.

       - E pa domaćine, mi ne dođosmo radi ovaca već čusmo da kod vas ima nešto naše. Moj Mijo je zagledao u vašu Miru pa mi dođosmo da je isprosimo i sve ugovorimo.
Sad neka ženska od djevojačke rodbine otvora sobu iz koje izlazi djevojka i pita:
            -  Hoćete djevojku, a mi imamo pet istih i ne znamo koja vam treba. Sad ćemo vam pokazati jednu pa vi recite je li to vaša.  Je li ovo vaše čeljade?
 Međutim ova djevojka ne mora biti prava. Može biti neka od curinih kolegica, pa ovi odgovaraju:

           - Nije brate. Poznamo mi svoje čeljade.

      Otac bi pitao, "Miro kćeri jesi li se ti obećala Miji?". Ona bi odgovarala: "Obećala sam se". Tada bi nastalo komešanje među mladoženjinom rodbinom: "Nije to naša djevojka. Nećemo mi nju za našeg Miju. Imate li drugu? Ako nemate mi odosmo". Mladenkin otac bi tada pozvao pravu djevojku. Ona bi došla,  uljudno se predstavila i pozdravila sa gostima, te sjela. Otac je pred svima pitao: "Kćeri jesi li se ti obećala Miji? Reci pred Bogom i ljudima koji su došli da te prose". Ona bi pred svima rekla  da se obećala i molila bi ''od oca prošćenje, a od Boga sreću''.  

    ''Od mene ti bilo prosto, i Bog ti dao sreću kćeri''. Otac mladoženje curu nudi rakijom, ova svima nalije čaše, te nazdrave:  ''Prijatelju neka je sa srećom i Božijim blagoslovom''. Budući prijatelji se bolje upoznaju, dogovaraju se oko toga kad će biti svadba, koliko će ljudi doći i sl.
 Ide zima ide sveta Kata,
Sad će moji svatovi na vrata. 
 
     
 
 
Kad se i među obiteljima sve sredi, mladenci dolaze u župni ured na upis, da župniku "kažu vjeronauk", tj. da srede dokumente i provedu postupak za ženidbu. Dok su ostali čekali župnik bi pozivao najprije mladenku, a za tim mladoženju na zaseban razgovor. Tu bi ih ispitivao o njihovom dragovoljnom pristanku za brak, o tomu da li su možda bolesni od neke neizlječive bolesti a koju su možda zatajili jedno drugom i koja bi kasnije mogla biti smetnja njihovom braku, jesu li dobro razmislili i znaju li koje sve obveze nosi brak i sl. Zajednički daju podatke o sebi kako bi ih župnik mogao nedjeljom poslije mise navijestiti.  Pri upisu bi sramota bila ne znati vjeronauk. Momku se to nekako moglo oprostiti, ali curi teže. Ostalo je da se pamti kako je među našim župnicima bilo vrlo strogih, kod kojih se moralo znati. Tako se pamti da je vlč. Stanko pitao X.Y. iz Višnjice kada je došao na upis,  da li zna  Vjerovanje. Gledajući u pod, X.  smeteno reče: "Ne znam". Na to ga je vlč. Stanko istjerao vani i nije ga više ništa pitao. No, zato je mlada "kazala" sav vjeronauk. Na ovako važnom suočavanju u župnom uredu bilo je i drugih nesnalaženja, smetenosti i zastiđivanja, pa čak i nerazumijevanja.

      

     Navješčivalo se u župnoj crkvi mladoženje. Ovo navještenje župnik objavljuje tri puta u pravilu nedjeljom kod pučke mise. Župnik kaže da se u ime Božije ženi taj i taj iz određenog mjesta i od roditelja tih i tih i uzima tu i tu djevojku iz tog i tog mjesta od tih i tih roditelja. Na kraju kaže da je to navještenje prvi, drugi ili treći put. Smisao tog navještenja je bio da se traži od svih vjernika da na vrijeme ukažu na kojekakve zapreke u zaključenju braka: srodstvo, duševne bolesti, prisila i sl. Ukoliko kroz navedeno vrijeme župniku nije prijavljena niti jedna smetnja vjenčanje mladenaca moglo se obaviti.

 Parok dragog s oltara navijesti,
 Nisam znala pa se onesvijesti.

     Budući mladoženja ili udavača ili oboje, ako su iz iste župe, obvezno su bili nazočni na misi na kojoj se navješćuju. 

      ''Navješćenje'' je bila dobra tema za seoske žene. Naime poslije mise žene bi se podobrano trudile raspraviti sve pojedinosti i doznati što više podataka o mladoženji i mladi. Bilo je tu i poganih jezika kao naprimjer: ''Eto udaje se i naša Jela, a i jesu govorili da će joj  ruho miševi pojest'' ili ''Bože moj naka dićna cura, a ode za onog jadu''. Ovu atmosferu najbolje opisuju stihovi pjesme:
 Kada moji svati propjevaju,
 Stidit će se žene koje laju.


         Nakon tri navještaja u crkvi, upisani mladenci pripremaju željeno vjenčanje. Dok se oni spremaju, njihove obitelji kuju nove veze i bliskost. Naime,  postat će "prijatelji", svojina.
 
SUDBENO VJENČANJE

 

          Do ovog čina u našem se takođe mnogo držalo i pridavao mu se veliki značaj, mada su neki smatrali da je crkveno vjenčanje pravo vjenčanje, a ovo je samo birokratska  obveza koja se mora obaviti jer svjetovne vlasti ne priznaju crkveno vjenčanje.
          Na samo vjenčanje ( općinsku salu, u vremena kod matičara  Sekule Perendije)  bi obično pošli mlada, mladoženja i kumovi, te još nekoliko svatova, te bi se vjenčanje obavilo da se zadovolji forma i bez velike pompe, a ponekad bi se poslije ili prije crkvenog ”svratilo” na sudbeno vjenčanje, zavisno iz kog su mjesta bili mladenci i šta im je bilo bliže; općina u Ilijašu, Brezi  ili Vogošći ili crkva na Taračin Dolu, a ostatak svatova bi čekao pred općinskom zgradom.
        U vrijeme bivšeg sistema, kada idejno-politička pripadnost i opredijeljenost nije "dozvoljavala" crkveno vjenčanje,  jer se zbog njega "letilo" iz partije, često se crkveno vjenčanje obavljalo tajno (tako što bi župnik došao kući ili bi se mladenci vjenčali u drugoj župi).



SVATOVI

       

 

  Kruna ženidbenih običaja su svatovi. Taj dan u ranim jutarnjim satima počne okupljanje svatova, uglavnom rodbine i prijatelja  u mladoženjinoj kući. Zajedno se upućuju ka mladinoj kući na konjima, a od 80-ih godina sa autima. Posljednja svadba sa konjima na Taračin Dolu bila je svadba Bone Ćurčića. Konji su se dobro hranili, timarili,  a pazilo se da da dva tjedna pred svatove ništa teško ne rade i davalo bi im se žito da jedu kako bi bili što jači, izdržljiviji, silniji... Zadnjih godina, kada se po mladu išlo autima, vodilo se računa da je auto novije, tehnički ispravno, jer je bila velika sramota ako bi neki auto stao na putu zbog kvara, te da su dobro oprani, sređeni... Već ranije su dogovorili sve detalje oko svatova i rasporedili uloge, a tu su rodbinski odnosi igrali presudne uloge. Najvažnije uloge u svatovima bile su: stari svat, kum, djever, jenga, ceribaša i bajraktar. Mladoženjina majka bi na polasku blagoslovila svetom vodicom sve svatove, poželjela im da ih  prati Božji blagoslov, da sretno prođu u putu, te da s pjesmom  i veseljem dovedu mladu u novi dom.

Zbogom pošli,  kićeni svatovi
zbogom pošli, zdravo dvoru došli,
dušmani vam pod nogama bili,
prijatelji na put izlazili.
 
            Stari svat imao je najvažniju ulogu u svadbi. To je bio najodgovornija osoba (svatski starješina) koji je brinuo da sve protekne u savršenom redu. Veoma često to bi bio ujak mladoženje ili netko iz bliske rodbine. Njegova riječ i zapovijed se morala slušati i poštivati.

            Kum je redovno bio mladoženjin zet, ali u zadnje vrijeme uglavnom je to neko od mladoženjinih prijatelja... On je pri ruci mladi kad se odlazi od djevojačke kuće, kad se dolazi kod mladoženje i sl.

        Žen' se dragi, udat' ću se i ja
        Ali ću ti ostat' najmilija. 

 

           

 

 

 

 

 

 

 

 

 

         
             Djever  je  u pravilu mladoženjin brat, a ako ih nije imao  netko iz bliže rodbine. On je stalni pratitelj i čuvar mlade.  On je uz mladu nakon što je izvede, pa sve do vjenčanja, kada je predaje mladoženji. Djeveruša je bila obično najmlađa mladoženjina sestra ili kći već prije oženjenog brata, a pravilo je bilo da je djeveruša cura, tj. da nije udata.
            Jenjga je sestra od mladoženje, ako je nema netko od bliže rodbine (nevjesta). Ona, ili one ako ih ima više, ima zaduženje biti pri ruci mladenki oko ženskih stvari. One su pripomoć mladenki i pomažu ako treba ponijeti neke osobne stvari i sl. . Gledalo se da je jenjga udata osoba.

            Čajo (ceribaša ili buljubaša) je zapravo svatski kolovođa. On je na čelu svatovske kolone i on je po godinama (uz starog svata) najstariji svat. Morao je biti veoma iskusan i do temelja poznavati svoje dužnosti jer je imao veliku odgovornost u svatovima. Svojim primjerom, veselošću i tempom on daje ton općem svadbenom veselju i raspoloženju. Morao je biti sklon šali, zezanju (i na svoj račun) i nije se smio ni na kakvu ”uvredu” naljutiti. Kada domaćin odabere čaju i kad se s njim dogovori o čajinskom poslu, čajo u zakazani dan dolazi domaćinu koji ženi sina. Dolazi u narodnoj nošnji i sa sobom nosi ”svatovski” čekić -  nadžak, specijalni štap o koji je cura vezala ručnik.  U vremena je čajo išao od kuće do kuće i pozivao u ime domaćina, u svatove. Kada je čajo obišao cijelo područje i pozvao sve svatove koje je domaćin ”zamislio”, po "dugu" (ako je mladoženjin otac išao nekome u svatove, sada je taj "dužan" vratiti dug) te mladoženjinom izboru, obavještava oca momkova – koliko će ljudi doći u svatove. To mu je prvi dio posla. Drugi, mnogo složeniji i odgovorniji dio, obavlja u svatovima. On  zastupa domaćina kuće, razveseljava goste, skrbi se oko konja (auta), seksena i pazi da svi svatovi imaju uvijek dovoljno pića (pune ploske). 

Domaćine, dobre ti rakije,

da smo znali, došli bi i prije.

Koliko je jaka u bardaka,

popit ću ih četiri do mraka.

         Dakle kad se u zakazano vrijeme svati iskupe stari svat preuzima glavnu ulogu i zapovijeda pokret. Uz pjesmu i veselje svati pristignu djevojkinoj kući. Kod djevojačke kuće dočeka ih mladino društvo prijatelja i rodbine, ali je mlada zaključana i treba je otkupiti. Za otkup su zaduženi kum i djever, a sa druge strane obično stoje neke tvrdokorne žene sa puno šaljivog i trgovačkog duha. U kući pored mladenke nalazi se još djevojaka prerušenih u mladu i "trgovkinje" ih nastoje što bolje prodati. Kada se dogovore za cijenu otkupa jedna od žena otključa tavan kad tamo iziđe "duplerka" i svi prepoznaju "podvalu", te zahtijevaju pravu. Ova igra je prilično zgodna za zbijanje šala, pa se neki od svatova slažu kao eto: "Dobra je i ova. Ajmo je mi povesti, ako neće mladoženja valja meni. Pusti kume izgorit će ti kesa i tako si priplatio. Ajmo mi kući doće ona sama i bez plaćanja" i sl. Kada se ključarici isplati određena suma izlazi prava mlada i sad nastupa prolom veselja. Vade se puške i pištolji, te se pucnjavom da do znanja da je mlada u "našim rukama". Mlada uz pratnju kuma i djevera odlazi među svatove i svi skupa sjedaju za stolove, goste se, pjevaju i šale se. U međuvremenu kite se konji, kola ili automobili, ali i svatovi koji su pristigli sa mladoženjine strane. Svatove obično kiti mladenkina sestra i neka od prijateljica. Svatovski cvjetovi bili su prije napravljeni od obojenog papira, kasnije grančica ruzmarina sa mašnicom od trobojnice, a sada su to industrijski napravljeni cvijetovi. Prilikom kićenja svatovi daruju određenu sumu novca. Taj je novac mlada poklanjala svojim roditeljima ili nekome drugom iz najbliže rodbine koga je posebno poštovala, npr. bratu ili sestri. Novac koji su plaćali ostali svatovi i gosti išao je curama koje su kitile svatove.
 
Ružmarine zelen u po zime,
dođi, dragi, da se kitiš njime.


KOMORA


       Komora se sastojala od djevojčinog ruha, darova za svatove, predmeta za kućne potrebe, a bogatiji su znali poslati i postelju i sl. Od djevojačkog ruha obično bi bilo spakirano u posebno izrađen sanduk. Sanduk je bio izrezbaren i posebno obojen, a iznutra je imao posebnu manju laticu u koju su se stavljali sitni predmeti. Sadržaj sanduka činilo je djevojačko ruho: čerme, šotane, gaće, čorapi, terluci, opanci, meculeti, pregljača, čilimarica, košuljci, a u latici bi bile igle za šivanje, šilo i opančarica, igle za pletenje, ponekad malo pomade i ogledalce i sl. U drugom dijelu koji se zvao bala nalazili su se: Gunjevi, biljci, rutaši, vriće, obične zobnice, darovi za svatove i ostalo što je mlada prikupila. Pored ovoga komoru su sačinjavali i predmeti kućne uporabe, a nezaobilazni su bili: kudilja, grebene, gargaše, pratnjača, srp, metla, a u posljednje vrijeme regali, ležaji, fotelje i sl.


      Kad se dođe pred mladinu kuću morala se ispoštovati posebna procedura otkupa sanduka. Sanduk se trebao otkupiti od čuvara. Kad bi se sanduk, nakon određenih natezanja i cjenjkanja otkupio svi ulaze u mladinu kuću gdje slijedi gozba. Potom se ruho uredno spakira, a konj ili kola se posebno nakite. Na konja su se već od kuće metnule ''brozve'', ali se sad na jaku meće ručnik i šarenih papira.


     Dok bi čajo tovario sanduke (seksenu – seksen)  na konje, žene bi mu pokušale ukrasti štap – nadžak i šešir okićen pjetlovim perom, jer bi morao platiti da bi ih povratio.
Svi svatovi otišli na miru,
Samo nije čajo u šeširu.

      Uz seksenu je išla i pratnja, i to nekoliko djevojaka iz sela odakle je mlada, odnosno njezine sestre i nekoliko prijateljica (nekada je u pratnju išao samo mladin brat a posljednjih godina u pratnji je bilo više osoba; članovi mladine obitelji, prijatelji, prijateljice),  da bi pomogle čaji oko seksena, pogotovo ako bi u seksenu bilo i staklenih stvari, kako se štogod ne bi razbilo. One bi mu pomogle prilikom raspremanja seksena u mladinoj sobi. Pratnja prati mladu na vjenčanje i njenoj novoj kući gdje se vesele sa ostalim svatovima i ostaju skoro do ponoći, kada se vraćaju mladinim roditeljima.
      Djevojka je u sekseni nastojala ponijeti što više svoje odjeće i drugih osobnih stvari kako jedan period ne bi ništa tražila od ostalih ukućana, niti kupovala nešto za sebe u tom periodu.


      K mladoženjinoj kući nastojalo se doći prije mraka kako bi radoznali mogli vidjeti što je mlada donijela. A pred kućom cijelo selo je željno iščekivalo kad će stići komora i radoznalo razgledavali što je sve mlada u ''ruvu donila''. Sada se sve stvari raspakiraju i postave na svoje mjesto.

   Kad pijete kićeni svatovi
Kap pijete, zašto ne pjevate:

Il' pjevajte il' nam pjesmu dajte.  

        Kada su se dobro pogostili svatovski starješina zapovijeda pokret i ide se u crkvu na vjenčanje.  Svatovi se kod crkve malo zadrže i počaste dok župnik obavi upis u crkvene knjige, a onda se svatovska povorka uputi mladoženjinoj kući. Usput kolona zastajkuje na više mjesta jer poznanici i prijatelji dočekuju svatove kako bi vidjeli mladence. Znalo se dogoditi i da im neko zagradi put, tj. preko puta stavi vrljiku ili baskiju, te da bi svatovi nastavili dalje, morali su platiti kako bi se „rampa” podigla. Bila je to prilika i da se potegne prave svatovske rakije.

Stari svate podiži svatove,
da krenemo dvoru bijelome...
 
 Lijepo li je svatove vidjeti,
 Mala moja kad ćemo ja i ti.

          Da bi se znalo gdje su svatovi i kada će stići u selo, pred njih su dolazile muštulugdžije. Bili su to momci na brzim i okićenim konjima. Oni bi se vidjeli sa svatovima, malo popili i odjurili galopom ka mladoženjinoj kuci. Pri dolasku kući svatove dočekuje domaćin. Uz iskupljeno mnoštvo svatove pred mladoženjinom kućom dočekuju specifičnim pjevanjem tzv. pripjevavanjem izražavajući im dobrodošlicu.

 I odoše i dođoše muštulugdžije,

Dobar aber donesoše od đuvegije,
a još bolji odnesoše od domaćina.

         Naši svadbeni običaji manje više su slični u svim našim krajevima, ali je u svakom selu bilo nešto posebno i karakteristično, tako da je stara izreka «sto sela, sto običaja», ovdje jako primjenjiva.

        Svekrvice, sjeme od salate,
        Sina volim, baš me briga za te.

  

  Ova fotografija prikazuje svatove i vjenčanje mladoženje Joze ( Ivica) Jozić   sa Kamenica i mlade Ruže ( Jozo ) Ilić iz Odžaka – Kopošići .
      Fotografija je nastala na dan vjenčanja , a isti je bio na Uskrsnu nedjelju 1960. godine na Taračin Dolu. 

    

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Gorom  jezde kićeni svatovi,

gorom jezde, a gori govore:

Čajna goro, gdje ćemo noćiti?

Gorica im s lista progovara:

Kud idete, kićeni svatovi,

kud idete, kud konje morite,

umrla je lijepa djevojka.

Na umoru majci govorila:

Lijepo, majko, svate dočekajte,

svakom svatu po boščaluk dajte, 

mom draganu svilenu maramu,

nek'  se briše, nek'  za mnom uzdiše.

       Kada svatovi stignu prek kuću mladoženjinih roditelja, svekar  bi skidao nevjestu s konja (ili otvarao vrata na autu da bi mlada izašla), te se sa sinom i snajom pozdravljao i čestitao im sklapanje braka. Mladoženja i kum vode mladu do ulaznih vrata gdje mladu poškrope, a ona najprije poljubi kućni prag. Ovim činom daje do znanja da ona kao novo kućno čeljade priseže na vjernost ovom domaćinstvu, u potpunosti poštuje kućne zakone i poredak, iskazuje poniznost itd. Danas je "uvezen" zapadni običaj prenošenja mlade preko praga, što se simbolično može tumačiti kao "držati ćemo do tebe kao do kapi vode na dlanu". 

Lijepo li je stati pa gledati
Rumen ružu među cvjetovima,
Našu mladu među svatovima.
 
 Jeste l nam se, svatovi, umorili,
Jeste l svoje konje poznojili?
Kaz'te amo sta je bilo tamo!
 
        Tek kad se obave te ceremonije slijedio bi svečani objed.  Svekar, djeverovi i kum nastoje što bogatije darovati mladu kako bi potakli i ostale svate. Dok kum daruje i ponosno pokazuje veličinu svog dara ostali uzvikuju "kume dosta je izgori ti kesa". Dok poneki kao otežu sa darivanjem mlade, pravdajući se kao da nemaju novca, ostali uzvikuju "Oduži se ne ruži se" i tako se prave razne šale. U današnje vrijeme uz tortu, čestita se mladencima i ostavlja se koverta (dar). Nakon darivanja  mlada i jenga (zaova),  odlaze u posebnu prostoriju gdje  mlada presvuče bijelu haljinu i vraćaju se među svatove. Iza toga veselje se produžava do kasno u noć.
        Već prvog dana mlada je morala poraniti, pospremiti sobu, naložiti vatru, otići na izvor po vodu  i poslužiti svim svatovima da se umiju, a svatovi su tu uslugu plaćali. Mlada bi ispekla kavu svekru, svekrvi, kao i svatovima, a nakon toga se ponovo nastavljalo s veseljem.
       Ubrzo nakon svadbe, obično nakon tjedan ili dva, mlada sa mužem ide u posjetu svojim roditeljima noseći sa sobom darove za pojedine članove svoje obitelji. Ovo je bila prilika da mlada nevjesta ispriča svojim ukućanima kako je joj u novom domaćinstvu, kako se snašla, hoće li se moći obiknuti itd.
     Mladoženjini roditelji i njegova najbliža rodbina išli su u posjet prijateljima, darujući ih raznim poklonima, a nakon toga bi i mladini roditelji i bliža rodbina uzvratili posjet mladencima i prijateljima.

  

 

 

 

 

 

 

 

        

 

      Vita jelo,  digni k nebu grane,
        neka prođu kićeni svatovi,
        nek provedu lijepu djevojku,
        da djevojka duvak ne podere,
        da jenđija kose ne pomrsi,  

  da svatovi perje ne polome.

(da djevojka ne razdre duvaka,

a jendjica svilenog jagluka).

 

 
 
 
 
 
 
 
    Jako je  teško i nezahvalno opisati svatovske - ženidbene običaje iz našeg kraja jer se svaka svadba u nečemu razlikuje od prethodne.  Oni su sve do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća bili slični u svemu, kako u pogledu jela tako i u pogledu plaćanja, a već nakon toga počinje se napuštati ranije, strogo utvrđeni redoslijed serviranja jela, a dolazi i do slobodnije interpretacije svatovskih običaja. Do velikog pojednostavljenja običaja dolazi onda kada se u svatove počinje ići kolima umjesto na konjima.  Prvo su otpale muštulugdžije i doprema seksena na konjima, jer se lakše dopremala na kamionu (ponegdje i na kamionima zbog količine mladine opreme).  Otada je i curina pratnja brojnija i ostaje duže na svadbi.  Nekada obavezna jela poput gulaša, kuhanog kiselog kupusa, riže, te pite (sirnice, maslenice) kao posebno jelo ustupaju svoje mjesto toploj juhi i sarmi, te pečenju. Mladoženja više ne prevrće pitu, nema jabuke i stavljanja novca na jabuku, nema više ni čajine pite maslenice i pečene kokoši, koju bi donosio sa seksenom, mlada više ne donosi tortu sa sobom, ukinut je i boščaluk  - darivanje svakog svata košuljom, rubljem ili nečim drugim, negdje su nestale i maje, svatovska pjevanja i izvorne svatovske pjesme... Otpala su i mnoga plaćanja, što ne znači da se plaćalo manje, ali zato u većim iznosima.
 
Veseli se kućni domacine!
Tri ti sunca bijelu dvoru idju:
Jedno sunce - mladjan djuvegija,
Drugo sunce - kume i djevere,
Treće sunce - lijepa djevojka!
 
     Mnogi običaji su u potpunosti napušteni  i o njima se još uvijek zna samo iz usmene predaje.  Bez obzira na to na svakoj svadbi nastoji se zadržati bar nešto od njih.  Tako, čajina dužnost i uloga  ostaje gotovo nepromijenjena a još uvijek se na  svadbama širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Švedske i drugih zemalja, gdje nas je vihor rata odnio, može čuti naša svatovska pjesma i naše autentično pjevanje. Da se ne zaboravi.
 

     Sijela – Prela


Sijela su bila  vrlo lijep i karakterističan običaj u našem kraju. Veliki dio naših  običaja se više, odavno ne izvodi. A ni pjesme se ne pjevaju osim u posebnim prilikama, pa su one u narodu skoro zaboravljene.  Ono što su bile mobe u proljeće i ljeto (kopači, žetelice, kosci, kupjelice), to su s jeseni bila prela, s jedinom razlikom što su se poslovi u mobama radili po danu, a prelilo se po noći. Prelo se sazivalo za poslove koje domaćini nisu mogli sami uraditi. To je obično bilo komljenje kukuruza, češljanje i vlačenje vune, a ponegdje i  spremanje pekmeza od krušaka ili šljiva. Zimi bi rijetki pekmez služio kao poslastica, a stavljao bi se i u neke kolače umjesto šećera.  Domaćin je pozivao na prelo djevojke iz svog sela, a često i iz susjednih sela. Djevojke su rado išle na prelo jer je to bila prilika da se uz rad sastanu s prijateljicama, zapjevaju, poigraju, našale se... Na sijela su  dolazili i momci pa je bilo ašikovanja i natpjevavanja. Mada nije bilo telefona i mobitela,  momcima se na neki način javljalo da je negdje prelo? Nekad je bilo dovoljno da se čuje pjesma i momci su znali o čemu se radi. A pjevalo se i natpjevavalo i ovako:

   

Ja na prelo stari pita gdje ćeš,
        šta te briga, sa mnom ići nećeš.

        Ja na prelo moga dragog nema,
        ja zaplaka, zar je ljubav taka.

        Prelo preli, moga dragog nema!
        Bože mili, što li mi ga nema,
        Il’ je bolan, il’ mu ne da majka?


 
      Ja na prelo ljudi večeraju,

       ja sam prela orozi pjevaju.

 Češljanje i vlačenje vune su stari, gotovo zaboravljeni običaj. Sve naše majke i bake znale su češljati vunu i imale metalne grebene i drvene preslice, te koleniku (kuleniku) i vreteno. (To su drveni oblici za ručno ispredenje osnove od vune, konoplje ili lana. Prelja jednom rukom izvlači povjesmo, sitni i upreda, a drugom rukom okreće kuleniku, namotavajući na nju ispredenu nit). Vuna se češljala i pripremala za tkanje ćurdija, pregača, prostjerača, jastuka i ponjava. Od vune i kozje dlake (kostrijeti) tkali su se pokrovci. Njima se pokrivalo umjesto jorgana i deka. Istodobno uz češljanje se i vlačila vuna metalnim grebenima. Tako se pripremala osnova za razna tkanja.

Prelo je bilo dobro ako je bilo puno cura pa se posao brzo uradi, te je tako bilo  vremena i za pjesmu i kolo. Po završetku posla, često pred zoru, prelo se razilazilo i spremalo za neko novo pa bi se zapjevalo:


    Moj kolega, kud ćemo na prelo,
    u Višnjicu, janje moje bijelo…

        Nekada smo išli na sijela, a sada su ostala samo sjećanja i pjesme:

    Pitaju me iz kojeg sam sela,
    s Kamenica golubica bijela.
        Ili ovako:
    Mala moja, bosioče rani,
     Jesu l’ tebi dugi ovi dani?
     Jesu mili, kako ne bi bili,
     Gotov’ su me u crno zavili!

        Ili:
    Mala moja, kako ću te zvati:

      Srce, dušo, golube krilati?

       
        Ili:
    Meni nana birala dragana,
    biraj nane, voljet ćeš ga za me.

        Ili:
    Nije lola koji ne zna piti,
    ne zna piti i cure ljubiti.
 
 Ili:
    Poljubi me, moja mila diko,
    Samo pazi da ne vidi niko!

 

KOPAČI

 

   Susjedi su kod nas oduvijek bili potporni stub svake obitelji jer su patrijarhalni odnosi u i sa kojima smo rasli,  propisivali da se komšiluk – susjed  poštuje.  U tim odnosima nije bilo zavisti, zlobe i nepoštenih namjera. U svemu i u svim prilikama smo se pomagali. Međusobno dijelili dobro i zlo. Pomagali smo jedni drugima kada se pravila kuća, ”vodila” voda ili struja, dovlačio kamen ili pijesak iz majdana, kosilo, okopavalo, želo žito…Moba su bili pomoć ili pozajmica u radnoj snazi. Često su organizirane mobe i za pomoć; i to kod onih koje je zadesila bolest, zlo i nevolja. Ispomagali smo se i kad nismo imali konja za oranje ili da dotjeramo ”podmjeru”;  tovar drva ili sijena sa Vijenca, Tisovika, Gudanovače, dok smo posuđivali pare, so, gas, brašno, kukuruz, pšenicu, zubaču, plug...

    Jedna od moba su i kopači. Pozivali su se čim kukuruz naraste za okopavanje, a drugi put kad ga treba ogrnuti. Zavisno od toga koliko je domaćin imao njiva, kopači su bili do podne, ili poslije podne, a ponekad se kopalo i cijeli dan. Obično su u kopače išle djevojke i mlađe žene. Starije domaćice su spremale jelo kod kuće. Kad bi završilo kopanje na jednoj njivi, prelazilo se na drugu. Tada bi se obično čula i pjesma djevojaka, a znalo bi se reći: «Okopali su Zavodu, sad još treba Gladišiku i Nadkuću». Koliko god je taj posao bio težak, lakše ga je bilo raditi u društvu uz šalu i pjesme. Poslije završenog posla, u sumrak, vraćali su se kući s motikama na ramenima. Uz njih su često trčkarala i djeca koja su pomagala skupljajući posječenu kukurusku ili loveći svijetleće insekte – baje.

   Kod kuće bi se oprali i presvukli, a onda su odlazili domaćinu na večeru. Stavljala bi se velika sinija i oko nje bi svi posjedali. Jelo je uvijek počinjalo molitvom. Neki su radili za nadnicu, a najčešće bi se čulo: «Ćaća je rek ‘o u zajam». To je značilo da treba vratiti kopaču, to jest poslati nekoga kad budu njihovi kopači.

   Kopalo se po cijeli dan, a onda izađi na selo,  pa još ako netko donese tamburu poigra se k‘o da se nije ništa ni radilo. A sutra opet u kopače. Bilo se mlado.


 Ljubi dragi, al’ nemoj ujedat’

Jer će majka obraze pregledat’.
Kad zapjevam, pa me dragi čuje,
Kućna mu se čivija raduje.



BABINE



              Naš narod se je  uvijek znao  družiti i veseliti.  Zato nas i ne iznenađuje podatak koliko lijepih običaja je bilo u našim krajevima, koje nažalost, više ne poštujemo,  ustvari, ne da ih ne poštujemo nego ih i ne poznajemo.  Jedan od tih običaja bile su i BABINE.  Mlađa generacija će pitati šta je to? To je  lijepi  stari društveni običaj našeg kraja, na kojem su glavni akteri bile žene. Rekoh društveni.  DA! Većina običaja iz naših krajeva imaju religijski predznak, a babine (uslovno) nemaju. 

       Rođenje djeteta uvijek je radostan događaj koji treba proslaviti dijeleći radost s rodbinom i prijateljima.
Kako je taj naš narod  pored obilja fizičkih poslova,   uvijek pronalazio  razloge da se međusobno druži te na taj način održava kako porodične tako  i prijateljske veze. 
       Kad su babine bile, šta se slavilo, zbog čega se je družilo?

  Babine su se pravile,  obično,  četrdeset dana  poslije rođenja djeteta. Tad bi porodilja (žena koja je rodila) javila  rodbini i prijateljima kad će biti babine. Dovoljan je bio poziv, aber. Dan za druženja je bila obično nedjelja, jer je to  i službeno bio  neradni dan ( na njivi). Na babine su dolazili; bliža i dalja familija, kumovi i prijatelji. Iako, ekstra pozivnica  i preporučenih pisama nije bilo, na takvim druženjima se znalo naći i  do šezdeset žena. Žene su domaćici donosile tepsije kolača zamotane u bošče.  (Šta je bošča? Danas bi mi to opredjelili  kao: marama ili manji stolnjak, kako ko). I koji kolači su se donosili: u stara vremena; đuzleme i maslenica s orasima a u 70-im godinama prošlog stoljeća se je i to promijenilo (mislim izbor kolača). Kućnim čeljadima su se nosili pokloni- PAPRENICI (to su tvrdi kolači našarani na drvenom kalupu) a novorođenčetu su se davale pare i odijevni predmeti. Domaćica je pripremila:  meze, piće, ručak te tako  u najboljim svojim mogućnostima počastila sve prisutne. Na babinama se je: družilo, pričalo, smijalo,  pjevalo, veselilo. Ukratko, žene ( a i prisutni muškarci) su se  na trenutak otrgnule od svakodnevnog posla, te  tako u društvu rodica i prijateljica  za kratko vrijeme odbacile svakodnevne brige (danas bi rekli; da su se na taj način psihofizički relaksirale – ah , da me čuje mama, rekla bi; dijete,  šta ti je to?)
      Sve je naravno bilo popraćeno pjesmom i šalama. Pjevalo se:

Kumo moja, ja i ti

hoćemo l'  se napiti?

Ja ću čašu, ti ćeš dvije:

pijane smo obadvije...


 

   Još nešto; da generacije iza nas znaju, i ne zaborave, da smo se i mi kao djeca ljuljali u drvenim   bešikama (sa drvenom drškom preko sredine).

    Uz pjesmu i veselje babine su se privodile kraju a žene su se spremale kući. U tepsiji bi im se ostavio komad donesenih kolača, a stavilo bi se još i drugih kolača, tako da se tepsija nije vraćala prazna; to je bilo za ukućane da se i oni zaslade, a najviše su se tome radovala djeca. Kad bi se predveče začula pjesma babinjarki koje se vraćaju, u susret bi im trčala djeca, a one bi im dijelile kolače. Iz tih razloga su momci i ispjevali ovu pjesmu:

Babinjarke to su dobre žene,

slatku pitu ne jedu bez mene...

     I danas se nosi oblazak kad žena rodi. Prave se i babine. Spremaju se neki drugi kolači, nose se kese pune darova, a na slavlje idu i muški - gotovo sve se promijenilo.

   PS: Draga moja generacijo, dragi prijatelji NAŠEG KRAJA!. Zamislite: Naši roditelji, u svoje vrijeme; kad nije bilo telefona, auta, aviona itd. su se okupljali u selima gdje su živjeli, nije im bilo ništa daleko. Zadivljujuća cifra: 60 sudionika na babinama - dolazili su pješke,  ili u najboljim uslovima, na konjima. Družili su se. Zapitajmo se: kakve bi  pozivnice trebale nama ( pored; telefona, auta, aviona)?

                                                                            Janja (Pavlović) ŽUNIĆ



 

PJESME IZ DUŠE NARODA


   U priči o našoj narodnoj tradiciji ne možemo zaobići bogatstvo običaja koji su nas pratili u svim trenucima našeg života. Godišnji običaji vezani uz svece, ali i svakodne poljoprivredne radove, svojim još preživjelim značenjima osiguravali su seljaku rodnu i bogatu godinu. Svaki težak posao seljak je pretvarao u svoj trijumf i završavao ga zajedničkim veseljem čitavog sela: košenje trave, žetva pšenice, vršidba, pečenje rakije, svinjokolja, sjetva... Životni pak običaji pojedinca – rođenje, krštenje, ženidba, bili su također važni za čitavu zajednicu, jer nekada u našem kraju nije bilo svatova bez nekoliko dana sveopćeg slavlja i veselja.



     U našem kraju nije bilo veselja bez pjesme. Seljačko pjevanje i seljačke pjesme su najstariji oblik pjevanja, a one su se prenosile s koljena na koljeno. Ova poezija je bogata po stilsko izražajnim sredstvima. Stil je prilagođen vremenu i ulozi pjesme. Tako naš narod svojom pjesmom najsnažnije izražava  svoju bogatu dušu. On pjesmom uspavljuje djecu, prikraćuje duge dane čobanskog života, daje izražaja neodređenoj čežnji srca, osvježuje ritam srpova, kosa, pluga, uklanja umor iz razigranog kola, preorane ili pokošene njive, prati djevojku kući ili zaručnicu u novu kuću. Pjesma se rađa i razvija na selu, polju, brdu, domu, kod pojedinaca i skupine. Pjesmu stvara pojedinac, a grupa ili zajednica određuje njenu vrijednost, skraćuje joj  ili produžuje joj vijek.

        Oj Višnjico, selo u dva reda,
        Ni Saraj’vo bolje ne izgleda.


    Od davnina čim bi se skupila mladež i stariji, naročito nedeljom, praznikom, na svadbama, sijelima, počela bi pjesma i hvatalo se u kolo. Igralo se i pjevalo kod nas sa sviračima, ali i bez svirača ili tamburaša, i to ritmički uz pjesmu. U kolu sastavljena mladež uhvati se za ruke i zaigraju. Ubrzo bi netko iz kola ili izmedju prostora (počesto svirači) započeo pjesmu:
        Pogledaj de mala preko kola
        Kojega si voljela đavola.

        Od Višnjice do Taračin Dola,
        Tu je mene zaticala zora.

        U mog ćaće četiri su sina,
        A ja samo pusta bećarina.

 



      Odlika naših pjesama je jednostavnost i neposrednost. One, obično sadrže dva rimovana stiha, a odlikovala ih je i različitost melodija ili, kajdi, kako smo navikli govoriti.   To je naša najkraća narodna pjesma. Ona i po obimu uvijek ista: siromašan je, kratkodah i škrt distih. Bitne oznake su humor; njegovana intelektualna dosjetka, pjesma je prava, nesumnjivo, jedna jedina, zatvorena, cijela i samostalna, završena, nadovezuje se jedna na drugu ili se jedna s drugom (s poskočicom) prepliću, smjenjuju i  uzajamno dopunjuju, u vatri čarke, bilo kao perfidno pitanje i lukavo izbjegnuti odgovor, bilo kao nasrtljiva naylobrza fraza i nadmudrivački paprena antifraza. Na prvi pogled, ona je onako jednostavna i beznačajna.  Obično je to samo koketan ili pikantno razmetljiv, rijetko kad sjetan ali redovno vrlo spretan, i još uza sve nekako kaćiperski elegantan i izvršen dvostih: dva metrički sablasno uvijek ista, jedan uz drugi priljubljena, takoreći jedan u drugi upletena jer jedan u drugi nerazmrsivo urasla, jedan od drugog neodvojiva pa stoga jedan od drugoga kobno zavisna lijepa naša deseterca, svaki od njih u klasičnoj šemi od pet trohejskih stopa.
     Pjevalo se u grupi, pojedinci, po dva momka ili djevojke ili više momaka i djevojaka. Momci stanu u krug ili se zagrle i počinju pjevanje. Prvo počinje lako i onda raste iz nabreklih žila; slijeva se u jedno. Pretvara se u razgovjetnu, u visoko zavitlanu pjesmu, koju pri predahu jednih odmah produžuju drugi, pa se čini kao da zvoni samo neprekidnost. U kolo ulaze djevojke i momci i ono se savija u krug i vilovito kreće, koraci se ubrzavaju. Tako se okreću ljudska tijela, izvijaju se svi pokreti i glasovi, igra muško i žensko. Počinje natpjevavanje. Jednoj i drugoj grupi svaki put se učini da je nadmašila pa zahukta kolo, ono se s vriskom i topotom izvija uvis i ustranu, okrene i nastavi u krug…  Česta su bila “natpjevavanja ili pripjevavanja” između cura i momaka iz Solakovića, Višnjice i Nasića, a mladež je odlazila na te skupove iz sela u selo, pjesme su pjevane, stvarane u narodu sa 1-2 stiha, kasnije su im dodavani drugi itd. Tako na primjer, na sijelima i teferićima, momci  i djevojke su svoje ljubavne poruke i simpatije “slali” kroz ove stihove:

                                    Vita jelo

                                  rasti na kamenu

                                    milo mi te

                               gledati zelenu.

                         Ja sam iš'o i opet ću ići

                        tuđoj ženi pa šta bude meni.

                      Mala moja pravi prozor veći
                         Zgulih leđa tebi ulazeći.

        Mala moja i tvoja je pukla
        Oklagija kojom si me tukla.

        Varam dragu da ću je uzeti
        O Božiću kad se stane žeti…

        Curino sam popio prstenje
        Zlatne burme i drago kamenje.

        Ja na sijelo, ljudi večeraju
        ja sa sijela, orozi pjevaju.

        Sapni puce mlada udovice
        sapni puce, puknut će mi srce
        sapni bolje, puknut će na troje.

        Grlo moje vene kad' ne pjeva
        kao cvijeće kad' se ne zalijeva.

        Kad zapjevam tri me gore čuju
        četiri me curice boluju.

        Oj curice roze bluze
        a što jadna stara uze.
                                                                                                Kako ćeš mu trpit bradu

        na tom tvome licu mladu?
        Kako ćeš mu trpjet brke
        na te tvoje oči mrke?
        Kako će ti ljubit djeda
        o, ta tvoja usta medna.


      Na ovo momačko zadirkivanje, djevojke bi uzvraćale također pjesmom:
   

        Oči moje šaraju, šaraju
        Tebe dragi varaju, varaju…

        Mene majka daje za jedinka
        Neću majko, djeveri su dika.

        Draga mi je od dragana nana
        Ona mi je rodila dragana.

        Moja druga i još dvije žene
        Zavadiše dragana i mene.

       Mila majko podaj me za draga
        A imanje, nek' ide do vraga.

        Meni kažu da sam mali djavo,
        što mi oči ne gledaju pravo.


        Oči mi se naučile šarat,

        pazi dragi mogle bi te varat.
 
        Oči moje dvije varalice,
        varam drugog dvije godinice.


        Ja sam djavo, ti si, lolo, znao,
        lola budi pa djavolu sudi.


        Da si dragi kao što si bio,
        ne bi meni drugi dolazio.

        Ja vesela, uvijek nasmijana,
        pa mi vele mlada izvarana. 


        U mog zlata četiri su brata,
        i on peti što će me uzeti.


        Ja jabuka, a moj dragi grozdje,
        opet grozdje do jabuke dodje.

        Ja malena, suknjica šarena,
        svaka šara po tri momka vara.

       Čujem dragi, da me tvoji ne bi,
        i moji se ne raduju tebi.

        Kad moj dragi pjeva preko bara,
        ja b' ustala, ne bi večerala.

        Voljela sam, a sad više neću,
        nisam znala da volim nesreću.

        Drugarice, nemoj lole moga,
        nemoj moga, ne imala svoga.

 

 

  Naša pjesma je isključivo pjevana pjesma. Jer najviše  tako pjesma živi svoj život, obnavlja se i traje kao u nepresušnoj životnosti svoga nasmijanog i lakomislenog mladalaštva. U cjelini, rjeđe se, a možda baš i nikako, pjeva kao solo-arijeta, jer mnogo češće u duetu, još češće u horu. Pjevaju je momci i djevojke, a na pravome i čistom izvoru njegova postanka i razvitka isključivo oni, sa naglih i plahim upadanjima; uostalom, precizno određenim: pjesmicu samo započinje jedan, da bi je, redovno sa posljednjim slogom prvoga deseterca, spremno prihvatili i kraju priveli i ostali. (Tu može biti, pa i  ima, drugačijih stilova i izuzetnijih navika, zavisno od mnogo čega; a ima i više melodija na koje se pjesma pjeva). To su pjesme koje se najčešće pjevaju nasmijano, uz visok luk uzdignutih obrva, čak i sa obješenjaćkim podmigivanjem¸tanka i prolazna kao pramen dima, a sa nekim unutrašnjim uzbuđenim i uzbudljivim treperenjem pretežno okrenuta u radosno i đavolasto, lako i lakoumno razrešljivo, čak groteskno; a zato što se pjeva, pa se pri tom svaki njen stih još i ponovi, ona ne samo da izgleda, nego i stvarno jeste "duža" nego što se na prvi pogled čini. Iako je pjesma supstancijelno ljubavna, nema u njoj ni trunčice  od mračne, bolne težine sevdalinki; ništa ni od arkaično-tajanstvenog ili  nedokučljivo slutljivog iz drugog tipa pjesmica. Tek tu i tamo  nailazimo na pokoji usamljen stih zamišljen onom mirnom, hladnom tugom velikog jada i prave,  zle nesreće. Jer u njime je sreća, ne nesreća: mladost i bezbrižnost, vedrina i pribrana pouzdanost u svoju snagu. Kratak je trenutak njihovog punog trajanja i važenja, čak i u mlađega svijeta: pjesna se njeguje od časa kad se mladić zamomči a djevojka zadjevojči, pa dok se on ne oženi a ona ne uda. To je pjesma djevojačka i pjesma momačka, i samo to: oni su je stvorili, njihovo je oruđe i oružje. Ako se ipak pjeva i inače i uporno njeguje i preko toga (a pjeva se, kao što je poznato), to je samo posljedica moralne i društvene atmosfere u kojoj je nikla i razvila se. To je cjelodnevna pjesma; pjesma jutra, dana i noći.

 

 Ponekad je njeno pjevanje praćeno i instrumentalnom muzikom, uvijek diskretno i samo uzgred, tek negdje kao pri dnu i postrani pjesme, nikada s njom ukorak i ravnopravno (njena melodija, njen larghetto, i sami imaju dovoljno autonomne čari da pjesmu nose, pa je zbilja i nose). A sve to zbog toga što je uvijek važno – važnije od svega drugoga – ono što će se reći baš samom pjesmom, pa prema tome to i treba da se čuje jasno, shvati bistro i odjednom a obujmi u cjelini, da bi protivudarac ili dopuna, ako je potrebno da ih bude, mogli biti izrečeni spremno i hitro, na vrijeme i u pravom trenutku, bez zbunjenosti i oklijevanja. Instrumenti su, tokom godina, mogli biti, pa su i bili, različiti, smjenjivali su se dakle pa i miješali, a uvijek od zavisnosti od historijskog trenutka i stepena materijalnog razvitka sredine, dakle njenih muzičko-stilskih navika, sklonosti i mogućnosti. Ranije, možda najranijih godina, bila je to najčešće  frula: primitivan, lako dostupan drveni instrument pastira, sa siromašnom modulacijom svoga naivno-dražesnog, uspokojavajućeg ćutlika. Poslije došla malo modernija  i nama već savremenija  era  tambura -  tamburica i violina sa njihovim određenije i trezvenije čujnim glasom grublje, tvrđe, metalne zvučnosti i hladnije odsječenosti.

Naše pjesme su izrazito regionalne pjesme. To je pjesma seoska i seljačka, i tu joj je topla kolijevka.  Kada je i kako nastala nepoznato je. Postoje samo nagađanja. Ono što je izvjesno to je: da se pjesma širila obiljem stihova svakako ako ne osvajanjem teritorije Toliko ih ima da bi se mogla  sastaviti antologija čemerske pjesme. Nekadas su ih pamtili naši preci, neki su ih pisali na jeftinom papiru istrgnutom iz sinove ili unukove teke, svojim rukopisom, onako kako su znali i umjeli, ali orno i sa radosnim odzivom, prisjećajući se sa zadovoljstvom trenutaka, i budeći ih, kada su im te pjesme drukčije trebale. Naši ih roditelji i suvremenici znaju, na stotine i hiljade: sastavni su dio njihova života, i još više:  mladosti. I danas bi se, dok dlanom o dlan, ne terenu od Stockholma, Knina i Ljubine, bez mnogo sistema i promišljena plana a od manje od dvadesdetak ličnosti, moglo sakupiti nekoliko hiljada pjesama. One niču kao gljive, loše među njima nestaju, još brže.

 

 Naše pjesme odista žive i neprestano nastaju, sve nove i nove, a obnavljaju se dobre među starima, «adaptiraju» novim potrebama i stanjima, i danas. Bezbroj ih je dvostrukih, trostrukih, višestrukih, a katkada se razliku među sobom sasvim tananim prelivima, često po jednoj jedinoj riječi, katkada i samo njihovim izmijenjenim redom, dakle intomacijom, rečeničkim akcentom. Takve izmjene, međutim, povlače sa sobom i neočekivano nedogledne posljedice, i baš takve najviše: začas se izmijeni, i u najbitnijem, čitava pjesma.

 

 

Diko moja, visoki jablane...


    Metafora je iz herojske lirike, sva ustreptala. Nevolja je samo što u pjesmi nema ničeg herojskog jer nas naredni stih odvodi u neku sasvim drugu situaciju, kao i rješenje:

...Alaj su ti salomili grane!


     Ova pjesma ima i drugu varijantu, veoma poučnu. Prvi stih joj je potpuno isti:

Diko moja, visoki jablane...

     U drugom stihu nastaje obrt, nagao, uznemirujući. Izmijeni se nekoliko riječi – nekoliko slogova i pjesma se,  odjednom,  prijeteći uspravlja, nasmiješena, nadmoćna, a opet nekako puna obećanja, još uvijek do dna ljubavna:

... Ja ću tebi salomiti grane!


     Varijanti je još mnogo, jer onaj ko pjeva, može da bira između različitih, često mučno drukčijih mogućnosti, iako zapravo nastalih iz prvobitne, a još uvijek im bliske jedne i osnovne.
     Naša pjesma saopštava, prosječno i doslovno, nešto između deset i četrnaest riječi. Mora ih zato dati u tako razumnoj ekonomičnosti teksta, sa takvom tačnošću izraza i sa tako osjetljivim smislom za bitno, a u tako proračunato prihvatljivoj njihovoj egzistenciji, kako to epska pjesma ne mora nikada. Zato tekstove naših pjesama  ne treba čitati kao nekakvu drugu knjigu poezije, a bez poznavanja njihove cjelokupne melodijske prezentacije i bez stalno budne svijesti o njoj.

 

 Na Ilindan su je često znali ”povesti”: Pero Perić, Ivo i Niko Ilić, Marijan i Tvrtko Pavlović a da ne govorimo o starijim generacijama kada su svi znali zapjevati. Braća Pero i Bono Barić zasvirali bi i zapjevali, ponekad bi ih zamjenjivali Marijan Barić i Ivan Pavlović, ”uskakali” bi Ljupko Mijatović sa violinom, te Kikići; harmonikaši i violinisti iz Ljubine, Tvrtko ili Anto Barić sa svojim tamburama, Karlo Mijatović sa frulom, a posljednjih godina svirali su Jerko i Jasminko Matić, Ilija i  Dominko Pranjić, Ivo Babić...

 

Evo, šta iz tih vremena pamti Ivan Pavlović:

 

                NAŠI SVIRAČI
 
Od davnina je na području katoličke župe sv. Ilije  Čemerno,  kao i na području bivše Mjesne zajednice Taračin Do,  poznato da su postojali svirači koji su za vrijeme blagdana, igranki, mobi, poslije mise, na teferićima, na dovama  i slično,  na svojim muzičkim instrumentima (šargijama, bugarijama, dvojnicama, violini, harmonici, električnim gitarama...) znali zasvirati narodna kola ( narodno, Moravac, Užičko, Radojkino, Šumadinku, Ilidžanku i druga kola) kako bi se narod  razveselio i u kolima uživao. Ovim putem želim da se prisjetim  najvažnijih svirača sa našeg područja.

    Nakon završetka Drugog svjetskog rata pa do 1960.tih godina "carevale" su šargije ili šarkije i bugarije. Na sijelima i prelima vrlo vješti u tom poslu su bili: Ilić (Marijana)  Marijan , zv. Čiča iz Kopošića, Barić (Šime ) Mijo iz Solakovića,  Pavlović (Augusta) Ivica, Pavlović (Ante) Mato - Matan i Pranić (Marka) Šimo iz Višnjice. Nešto mlađi,  ali vješti u tom poslu bili su: Pranić (Šime) Vitomir, Pavlović (Pave) Ivan, Pavlović (Joze) Pero i Vladimir, Pavlović (Pere) Jozo - konobar iz Višnjice, Bešlija (Ibre) Seid i Bešlija Jašar iz Korita,  Barić (Ilije) Milorad - Mile, Barić (Stjepana) Anto - Anto Malkin, Barić (Šime) Pavo iz Solakovića, Ilić (Ive) Iljkan i Ilić (Marijana) Alojz iz Kopošića, Matić (Ivice) Jozo iz Dolovčića. Jedan od najpoznatijih svirača na šargiji i bugariji bio je i Pranić (Mate) Ilija zv. "Crvenjak" s Vrhova. On je ujedno vrlo vješto i pravio šargije i bugarije. Prva tambura na kojoj sam se učio svirati bila je baš ta koju mi je napravio i poklonio pokojni Crvenjak. Ah što je on mogao vrisnuti! Kad sa kakvog sijela pođe kući na Vrhove te uz zvuke voljene bugarije vrisne na Višnjičkom brdu sve odjekuje i čuje se do u Kožlje i Dubovo.

     

     Važno je napomenuti da je u to vrijeme svirao solo na violini bez pratnje Ivan Barić sa  Zečije Strane. U to vrijeme nakon moba (žetelica, tuculja, kopača, komušanja i dr.) po završetku posla bilo je red i poigrati. Svirači bi ugodili svoje instrumente i kolo je moglo početi. Igralo se i pjevalo uz pratnju prekrasnog suglasja ova dva instrumenta. Obično je to bilo uveče pa uz lampu petrolejku ili karabitušu kad se kolo razvije čula se pokoja pjesma ili poskočica u kolu. 

 

Treni guzo,  vrag te uzo,

Stani kolo krvavu ti nanu,  zape šešir za šljivovu granu...

 

TAMBURICE, drvo najmilije,
dosta cura večeralo nije,
dosta cura, dosta udovica,
sve zbog tebe i tvoijeh žica.

TAMBURICA terzijana pita,
kud se ono oženjeno skita,
aj, što ne čuva ženu i bešiku,
žena ječi, u bešici dreči.

    

 

Pojedinci su kupovali šargije, a bilo ih je i koji su ih sami pravili. Trebalo je nabaviti odgovarajuće drvo, jer prava šargija svira godinama i pravila se od javora, trešnje i oraha, a neki su je pravili i od lipe. Najbolji zvuk imale su one napravljene od divlje trešnje, a takvih je bila većina u našem kraju. Prijašnje šargije bile su dosta manje od današnjih. Na njima se nalaze drvene čivije (njima se zatežu žice). Šargiju je valjalo znati uštimati. Zatezanjem i popuštanjem, ”gode se žice”. Prva i druga žica odozgo ugađaju se jednako pa se i zovu parnice ili parne.

      Od 1960-tih,  pa sve do negdje 1980-ih godina,  počele su da caruju violine i prateće gitare. Na igrankama,  teferičima, svadbama,  priredbama,  Dovama, poslije sv. mise na Taračin Dolu,  svirali su dueti violina i gitara. Najpoznatiji dueti iz tog doba  (violinisti i gitaristi) bili su: Ilija i Marijan Bartula, zv. Kikići, braća Dućevčani Pero - Perika i Bono Barić, Mijo - Mišura Barić i Bono (Mije) Ivić iz Nasića, Ljuban - Ljupko i Marijan-Šuco Mijatović, Marijan (Ivana) Barić i Ivan (Pave) Pavlović (nastavnici), Braća Stjepan i Ivan Matić s Gore. Osim njih  povremeno su svirali Karlo i Velimir Mijatović iz Starog grada, Marko i Stjepan Pranić iz Višnjice, Nikola (Pave) Pavlović i Vitomir Pranić, Tadija Pavlović i Rafo Pranić iz Višnjice i dr. Na Dovi u Solakovićima,  ili na kakvom sijelu,  često su svirali Ivan (Pave) Pavlović i Tabaković (Ibre) Hasan - Hase. Hase je znao svirati više instrumenata (violinu, harmoniku, gitaru, šarkiju ....).
    

       Treba napomenuti da svirače do pojave violina nije trebalo plaćati. No dolaskom violina i gitara  skoro svako kolo se plaćalo, makar i simbolično. Kolo je plaćao naručitelj i on bi bio "kolovođa".
Moja malenkost i kolega Marijan (Ivana) Barić smo u više navrata u to doba svirali na svadbama. Dosta smo para i zaradili u to doba. Npr: na svadbi u selu Buljetovina kada se ženio  Eskić Milorad zaradili smo za jednu noć polovinu naše mjesečne plaće koju smo imali kao učitelji na Taračin Dolu.
     Od 1980.-tih do 1990.-tih godina počela je tzv. elektronska muzika s pojačivačima. Braća Jerko i Jasminko Matić (sinovi Viktora Matić) iz Taračin Dola bili su prvi koji su tu vrstu glazbe promovirali u našem kraju. Svirali su vrlo uspješno na igrankama i teferičima u tom razdoblju.  Jasminko još uvijek svira u Chikagu sa nekim bendom, čiji članovi su uglavnom iz Bosne. Da iver ne pada daleko od klade pokazuju i primjeri njihovih sinova. Njegov sin Florijan  svira gitaru po kulturno umjetničkim društvima u Chikagu, a trenutno je zauzet studijem u Dubrovniku. Jerkov sin Mario je završio četvrtu godinu muzičke škole. Počeo je u Karlovcu kod  profesorice Vesne Žagar,  nastavio u Münchenu i ima još jednu godinu studija. Mario svira klasiku, đez muziku, a ponekad za svoju dušu, te za rodbinu i prijatelje, zasvira i  narodnjake…

     Na priredbama u i oko Ilijaša na takmičenjima pjevača amatera nastupali su ”naši”: Šerbo Smajlović, Zdenko Ćurčić, Zdravko "Šole" Jozić i Perica Gunjević...

       Da se mogu povratiti dani
        Da ponovo momkuju jarani.

      Oj curice sa Taračin Dola
        šta bi dala da ti dođe lola?

        Šta će meni na prozoru cvijeće

        kad me Ruža iz Višnjice neće.

        Ide mala niz Ljubinu tužna
                                                                                         slikala se,  pa ispala ružna.

 

       Oj Ljubino na širokoj cesti
        iz tebe ću curicu dovesti.

        Kaže mala nije me voljela
        pitajte je što je oboljela.


        Umalo me ne ubiše lolu
        kod Ljubine, na Taračin Dolu.

        Krivačanko ko ti kosu redi
        na njoj moji ostaju pogledi.

       Tisoviku, visoko na brijegu
        u tebi se sokolovi legu.

        Pjevaj, ori golube u gori
        Pa i moje srce razgovori.
 

                                                                                                                                                                       


Smrekova je procvjetala boba
        Mala moja brat ćeš je do groba.

        Svani zoro, svani zoro rana
        Ne daj mome draganu da spava.      

         Moj dragane i jesi i nisi
        Oženi se da vidim čiji si.

        Što je sela oko Sarajeva
        Višnjica je meni najmilija.


        Mala moja kad te povedemo
        cijelo selo ne bi te otelo.

        Kako koja nedjelja osvane
        sve je moga momkovanja manje.

        Gdje si mala od prošle nedjelje
        Moje su te oči poželjele.

        Niko ne zna poljubiti bolje
        ko Nasićka kad je dobre volje.

        Dal zaigra srce u djevojci
        Konovikom kad pjevaju momci.

        Selo moje selom se ne zvalo
        ti si mene u barabe dalo.

        Brezovašu ozeleni rano
        Da po tebi goveda čuvamo.

        Mi smo braća, mi smo i drugovi

        K’o jabuka kad se raspolovi.



        Meni dragi kupio dukata,
        Pa se viju oko moga vrata.

        Nema raja do rodnoga kraja,
        Ni miline k'o moje Ljubine.

        Ja malena dragi malo veći
        Kad me ljubi mi moramo leći.

        Pjeva lola odjekuje gora

        Eto srcu mome razgovora.

        Mene moja zavjetuje mati
        U Višnjicu za momka udati.

        Ženiću se i ja ove zime –
        Da se majka ima svađat s kime

       Ženiću se onom koja puši –
        Nek’ mi meso na tavanu suši.

        Zreo orah sa drveta pade,

        Mojoj diki drugi prsten dade.

        Na mog starog jurišale žene,
        A na mene curice poštene.

        Bolestan sam i nema mi lijeka,
         ’Ajde curo, budi apoteka!

        Mene ćaća oženi nejaka:
        Cura jača – ne da pokrivača.

        Suknja tijesna, a curica bijesna,
        Ne da pusta da joj ljubim usta.

        Mala moja, o moj cvijete plavi,
        Ja zbog tebe škole zaboravi.

        Moram piti, moja majko stara;
        Svake noći sanjam konobara.

        Gori svjetlo nasred Tisovika,
        Blago meni, ide moja dika.

        Digni mala, digni kosu gore –
        Da se naše oči dogovore.
  

 

 

 

 

 Naša narodna pjesma (bez obzira šta ko mislio o njoj) je isječak iz intimne kronike seoskoga i seljačkog života, pouzdan, značajan, često otkrivalački.  Imala je svoju društvenu funkciju a izvorište njene nepresušne aktualnosti jeste i pravi razlog neprestanog pribjegavanja njoj.  Ona je kroz duge decenije

prošlosti bila, a i danas djelimično jeste,

registrator i lirski kroničar, pa i

regulator života i događaja na selu čitavoga našeg kraja. Bez  mnogo predrasuda i imalo hipokrizije, ona, i onda kada jednostrano, kazuje taj život

jasnije i uvjerljivije nego što bi se moglo očekivati na prvi pogled. Bila je i ostala duboka potreba i radost i stoga joj treba priznati za pravo da bude smatrana onim što ona s pravom i jeste:  našom lijepom i originalnom pjesmom.

Svi mi kažu da ja ljubim lažu,
A ja kažem: I ja dosta lažem,
I ja lažem, pa se s njime slažem.

Bože,  spari ko za koga mari,
A raspari ko za kog ne mari.

Vazdan vedro a uveče tama.
Diko moja, ja ne smijem sama.

 

 

Otprati me, diko, do bunara,
Od bunara idem kući sama.

Ili:

Naši liježu, mala vrata vežu,
Neka vežu, samo neka liježu,
Ja ću naći kuda ću izaći:
Mala vrata otvoriću sama,
A velika otvoriće dika.

Ili:

Bijela bluza sva mokra od suza,
Sve zbog lole što on drugu voli.

 

Volim diku, al' se ne odajem,
Meni draže kad on prvi kaže.

Ljubi mene, nećeš biti prvi.
Ja sam jako zaljubljive krvi.

Alaj sam se najela bonbona
Iz dikini'  plavi'  pantolona!

Mala cvijeće u bašticu meće,
Da zamiri kad lola zaviri.

Kad povežem šarenu maramu,
Mora pući srce u draganu.

      Intimna seoska idila, ljubavna tajna bez mitizacije. Crtež je krajne oštar i konkretan, dat u svega dvije tanke crte. Atmosfera je gusta i čista, a slika originalna:

 

Sinoć sam se s dikom rukovala,

Tri mi dana ruka mirisala.

 

Da je meni što mi srce želi:

Lijepu diku i kuću veliku –

 

Nisam znala, zeleni mi trave,

Da moj dika ima oči plave –
 

Tvoje oko i moje, djevojko,

Ta dva oka nemaju svjedoka.

Ili:

Blago drugi kad komšiju ljubi,

Pa čim svane, odma'  vidi lane.

 

Ili:

 

Zagrli me,  lolo, oko struka,

Tu se tvoja naučila ruka.

 

Ili:

 

Ljubio sam i slatko i gorko,

Al'  ko tebe nijednu, djevojko.

 

Aoj meni! Ja se oledeni'

Kad sam čula da se dika ženi!

 

Ja malena, suknjica šarena,

Teško onom kome budem žena – 

 

Četiri sam prevarila lude,

Još ću petog, pa sad kako bude –

 

Starog diku nisam ni voljela,

Već sam htjela da imam švalera.

 

Kad zapjevam tiho pa veselo,

Čuj me, moja nadaleko željo.

 

Suparnice, ja ti nisam  kriva

Što tvoj lola u meni uživa.

 

Svi mi kažu da sam bećarina

Što ja nosim šešir na očima.

 

Ala mi se omilila mala

Na potoku kad je noge prala!

 

Ja malena, suknjica šarena,

Svaka šara po tri momka vara.

 

Sinoć dvoje na kapiji stoje, -

Il' se vole, il'  se Bogu mole.

 

Ja mog lolu poznajem kad kosi:

Bijelu ružu za šeširom nosi.

 

U mog lole, u mog ljepotana, 

Uvijek su mu usta nasmijana.

 

Da znaš, diko, kako srce boli,

Doš 'o bi mi da ti kuća gori


   
Stotine i stotine pjesama pjevalo se u našem kraju. Ovo je samo mali dio pjesama - bećaruša, o ljubavi izmedju momka i djevojke, emocijama, prkosu, inteligenciji,  preziru, dovitljivosti, duhovitosti, tuzi i bolu...Da se ne zaboravi! 

Pjesme za sjećanje (II)
 
 Autor: Marijan Pavlović


             GLAVU GORE, MOJ TARAČIN DOLE
            JOŠ NAS IMA ŠTO TE PUNO VOLE
 
 Ova Marijanova pjesma dobila je ovih dana svoj nastavak u pjesmi T. Petrovića:
 

Što sam dalje od rodnoga kraja
sve je više što za njeg me spaja.

Sve je više što za njeg me veže
svakim danom bez njeg mi je teže.

Od kad odoh sa Taračin Dola
grudi mi se razdiru od bola.

Čak i onda dok mu ime pišem
grudi stežu da sve teže dišem.

Sva sjećanja, slike, uspomene
na djetinjstvo podsjećaju mene.


 
 Uvijek je na Taračin Dolu i njegovoj okolici bilo veselo i vedro. I kada su bili u gotovo bezizlaznoj situaciji sa raznim problemima,  mještani a i slučajni prolaznici pokazivali su vedar duh i raspoloženje koje bi uvijek zračilo ka izvoru optimizma. Često se to manifestovalo kroz pjesmu, kolo, šale i smijeh. Pojedinci su imali gotovo uobličene šablon pjesme koje će zapjevati, ali skoro uvijek se ''morala " znati koja će biti prva. U skoro potpuno nestalom sjećanju uspjeli smo (pojedine nismo namjerno izostavili,  nego smo ih jednostavno zaboravili - vrijeme čini svoje) pronaći nekoliko primjera pjevača -  pojedinaca ili grupa koji su obično imali svoje standardne početne melodije, a nakon nekoliko kapljica šljive ili ruma (naravno bez čaja) mogle su ići i sve ostale bez specifične kronologije i značenja. Zato bi se skoro moglo reči da su oni " vlasnici" ovih pjesama: 
   Mile Barić iz Predene Njive uvijek bi na startu zapjevao:

              ”Mene majka rodila u šumi
                teški jadi dodijali su mi”.

Tu pjesmu je pjevao i sa Jozom Matićem (JOZETOM) s Ravni prije otprilike 40-tak godina, ali i sa Mijom Mijatovićem (PERAGINIM)  10 - 15 godina kasnije. I Mijo je imao svoju posebnu pjesmu, s kojom bi počinjao veselje,  a glasila je:
             ” Mala moja ne budi žalosna
                udat ćeš se,  široka je Bosna”.

               
   Niko Ilić /Tale/ iz Paklina uvijek je počinjao ovu:
             " Koso moja ne treba ti brena
                samo češalj i voda studena”.

     
    Anto Zečević sa Kruga zapjevao bi:
         "Kući žene,  sad je vaše vrijeme
        ostat će vam krave ne muzene”.

               
  Jozo Barić /poznatiji kao TUM / sa Vlasenica uvijek je imao zanimljivih melodija,  a kretao bi sa ovom:
            ” Oj ljubavi,  ko li te nabavi
            nabavilo ja i moje milo”.  

   

         ”Slavni sude samo sudi pravo
                nije meni robijati žao”
,
bila je udarna pjesma Stjepana Barića BRACE , a njegov prezimenjak,  nastavnik Marijan, malo rjeđe,  ali s voljom bi počinjao ovu:
             ”Ljubičice i ja bih te brala
            samo ne znam kome bi te dala”.

                
   Sa veoma jakim grlom i dobrom pjesmom isticao se i Jozo Matić,  pekar iz Dolovčića, odnosno iz Rijeke, čija je prva pjesma bila:
            ”Sijelo sijeli, pjevaju mladići
            meni moji ne daju izići”
,
a  u nešto sličnoj verziji Stjepan Pranjić BOBEK znao je zapjevati:
             ”Dođi dragi do zelenog duda
            meni moji ne daju nikuda”.  
             
 Evocirajući sjećanja na svog oca Peru, Jozo Zečević JUKA sa Kruga,  uvijek bi " podigao" ovu:
             ”Kordun, Bosna, Banija i Lika
            to je majko tvrđe od čelika”.     
          
 Počesto i dan – danas,  Ivo Ilić iz Ilijaša zapjeva svoju omiljenu pjesmu iz momačkih dana:
             ”Bijela bluza sva mokra od suza
            sve zbog lole što ga druge vole”.   
            
  Često je nešto mlađa generacija znala zapjevati o svome selu, pa se ponajviše nedjeljom mogla čuti pjesma grupe iz Nasića, koju su činili Slavko Ivić, Jozina Barić, Matan Pranjić i Mijo Ivić,  a ona  glasi:
             ”Selo Župča, Slivno i Nasići
               tu ću majko na sijelo ići”,

dok su grupe iz Višnjice idući kući sa Taračin Dola pjevale:
            ”Višnjičani,  to je nama dika
            zapjevati preko Grabovika”,

ili pjevači iz Ljubine:
             “Oj Ljubino, selo pored pruge   
            uvijek pjesma, nikad nema tuge”.


   Bono Ilić iz Kopošića svoje raspoloženje uvijek prenosi pjesmom:
             "Žao mi je sela Kopošića
            i nekol’ko žena iz Nasića“,

 a pjesme Rafe Pranjića i Tadije Pavlovića, koji su  najveći dio svoga momkovanja proveli u Nasićima,  bile su:
             ”Što god ima u Nasić’ma žena
            najbolja je iz Gavruše Vena”

 ili
             ”Nije mene rodila Ciganka
            već poštena ispod čerge žena”.


   Nije bilo veselja, sijela ili svadbe gdje Pavo (Pavun) Babić nije zapjevao ovu:
             ”Pičić dedo kroz Ljubinu prođe

           
….le ga Ljubinke djevojke”
 ili
             ”Nisam riba da me voda šiba
            već djevojče da me ljubi momče”.  
   
       
     Samo malo starije generacije pamte pjesmu pokojnog ČAKIJE  - Ivice Ćurčića iz Tikvića, koja je glasila:
            ”Čakija je dodijala Bogu
            i meni je,  ja bez nje ne mogu”.    
        
   Poznata pjesma Pere Barića PERIKE sa Dučevaca bila je:
         "Curo Hajro ne varaj momaka
        ubit će te munja iz oblaka”,

ali bi on počesto znao zapjevati,  u ono vrijeme  i u onom sistemu,  pomalo nesvakidašnju pjesmu:
        ”A, moj brate,  pričuvaj se Ozne
        jerbo Ozna nikoga ne pozna”.          
 
  Mnogi su davno zaboravili, kako su pjevali Stjepica Ivić / Rafićef/  i njegov prezimenjak Bono /Djakov/, a njihova popularna pjesma bila je:
         ”Hajmo momci preko Kamenica
        kud je iš’o Bono i Stjepica”.       
    
           Koristeći slobodno vrijeme i priliku,  "pjevačima" se uvijek pridruživao pokojni svećenik Martin Anić sa svojom omiljenom pjesmom:
         ”Selo moje i sokaci uski
        žao mi je što ostaste pusti”.          
 

            To se  sada može reći za gotovo sva naša sela, koja su žalosna, opustošena i kao da i ne postoje.

Osim gore pomenutih,  pjevale su se i mnoge druge pjesme, koje je kao i mnogo izvodjača,  vrijeme pregazilo i uništilo i koje su otišle u zaborav. Bilo je, naravno,  i ženskih pjevačkih skupina koje su pjevale veoma lijepe,   ali sada gotovo potpuno zaboravljene pjesme kao što je ova:
        „Seko, sestro, birat ćemo mjesto
        gdje ćemo se sastajati često”.

U ovoj pjesmi ima mnogo simbolike za ljude sa Taračin Dola i okolice, mada oni sada nisu u prilici da biraju mjesto sastajanja, nego im je ono samo po sebi locirano na Taračin Dolu, gdje se svakog ILIN dana sastanu oni koji su živi i  zdravi.  Oni  sa sjetom i tugom u srcu, iz svih krajeva zemljine kugle,   u mjesecu julu pohitaju na Taračin Do i ponovo zapjevaju i zaigraju da bar malo daju oduška svojoj duši, uz uvijek ono prisutno:
 / EH.. .DA JE SADA K' O NEKADA/.
                                
   Na kraju da kažemo i to da su veseljaci iz ovih krajeva često pjevali i one pjesme, koje se ne rimuju ili potpuno obrnute,  ali veoma šaljive  i smiješne, a neke od njih su: 


          “Hoćemo li zapjevati rodjo                             
        da vidimo ko umije bolje".


         "Ja  u mraku šešir u budjaku,
         mila majko jesmo razbacani",

         ”Oči moje iz kredenca vire
          i gledaju kako mlijeko kipi ”,

          ”Kad popijem jednu ljutu šljivu
         bježi mala udar’t ću te ciglom”,

         ”Dođi mala dje se čvarci tope
         pa da vidiš kako lola miješa”,    

       "Tresu mi se tresu djigere u mesu
         tresu mi se damari ko drva na kamari.”

        ”Što god ima u Višnjici cura 
        sve su prošle preko mojih ruku”.             

 

TETOVIRANJE

 

 Tetoviranje je jedan od običaja što se upražnjavao u našem kraju. Ovo je predslavenski (ilirski) relikt, a kao dio običajnosti bosanskih katolika ustalio se u epohi osmanske vladavine. Naše majke i bake imale su tetovažu na ruci, a još uvijek je ži nekoliko osoba iz našeg kraja koje imaju  istetoviran križ na ruci. Tetoviranje je oznaka po kojoj se jedino katolici u Bosni, te katolici i muslimani na sjeveru Albanije raspoznavaju. Kao objašnjenje zašto se to radi, navodi se  da je to običaj ostao iz turskog vremena kada su se žene, a i muški, tetovirali, da se spriječi otimanje katoličkih djevojaka od Turaka i kradja, otmice djece u janjičarsku vojsku, kako se ne bi mogla mijenjati vjera i prelaziti na islam,  ali i općenito  "da se zna da smo kršćani".

    Tetoviranje se obično sastoji od niza malih križića te predstavlja neizbrisiv simbol katolicizma u Bosni i Hercegovini. Tetoviranje obuhvaća katoličke krajeve srednje Bosne, naročito u kotarima sarajevskom, visočkom, travničkom, fojničkom, prozorskom, bugojanskom i niz Donji Vrbas, kotorvaroški i banjalučki.  Najljepši oblici tetoviranja pronadjeni su u dolini Lašve, oko Guče Gore.

 Tetoviranje izvode obično žene, ali ima i muškaraca koji to rade. Od ženskih to rade djevojke kao čobanice,  izuzetno i udate žene.



     Razni su načini tetoviranja. Jedan je način da se na mjestu na tijelu koje će se tetovirati najprije olovkom izvuče crtež, zatim "majstor" brzo bode ("sica") iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Upotrebljava se ugalj od smrekova drveta, koji se sjekirom stuca u prah. Mjesto meda drugi kapnu vode u prah da bude kao mastilo. Kao boja upotrebljava se i barut (u Gornjoj Rami upotrebljavaju i smjesu od baruta i luča). Drugi način, koji se primjenjuje oko Širokog Brijega u Hercegovini, jest taj da se od kore jasenove ili od debelog papira napravi "kalup". Kad posoči jasen, obreže se komad kore u kvadrat u njemu isjecanjem napravi križić, pa se onda kora digne s drveta. To se metne na ruku i dobro utegne špagom. Iglom se bode u kožu po onome križu i posipa prašinom od uglja. Rana se poslije zavije jasenovim lišćem koje se drži kod se ne uhvati krasta. U kori se izrezuju i drugi ornamenti osim križa.
 Osim križeva, prave se točke.  Vrlo često se vide mali križići i na prstima između članaka, kao i između palca i kažiprsta. Kod žena su se mogle vidjeti i samo točke na čelu i obrazima.

 Tetoviranje se obično vršilo u proljeće uoči proljetnog sunčanog obrata tj. na Josipovo (19 ožujka) ili na Blagovijest, rjeđe na blagdan sv. Ive...

 Mnogi su se tetovirali za vrijeme služenja vojnog roka, neki su na rukama ispisivali imena bivših ljubavi, zbog čega su se poslije kajali,  a u novije vrijeme tetoviraju  ime i prezime, godinu rođenja, te druge simbole...


 

Pastirske igre 
 

 Šiga

     Jedna od najomiljenijih i najrasprostranjenijih pastirskih igara bila je igra „šige“. U igranju ove igre moglo je sudjelovati više igrača (najoptimalnije je bilo 3-4. igrača).

     Rekviziti potrebni za igru: šiga - komad drveta dužine i debljine oko 5. cm, valjkastog oblika, drvena palica (šigalo) – dužine 60-80. cm. (ravna ili zakrivljena na kraju), od omorike ili bukve.

     Igralo se na sljedeći način: u zemlji se iskopa kazan (rupa 10-15 X 10-15 cm). Do nje se iskopa nekoliko manjih rupa (3. i više), koji su se zvali pikovi, odnosno broj je ovisio o broju igrača.

      Igra je počinjala zauzimanjem pikova, na način da se šiga postavi uspravno na rub kazana, a onda se šigalima gađa sa početnoga pika, udaljenoga nekoliko metara od kazana. Igrač koji je uspio pogoditi i ubaciti šigu u kazan dobijao je pravo zauzeti jedan pik po izboru. Naravno igrač koji je prvi pogodio imao je najveći izbor (desni, lijevi pik ili neki drugi). Sljedeći igrač zauzimao je drugi pik i tako dalje.  Igrači koji su zauzeli pikove morali su jednom nogom stajati na njima kako ga ne bi zauzeo igrač koji nije imao sreće ubaciti šigu u kazan, a zadnji igrač, odnosno koji nije zauzeo pik  bacao je šigu sa početnoga pika u kazan. Ostali igrači su drvenim palicama (šigalima), imali su zadatak šigu odbiti (pogoditi je u zraku ili na zemlji) je što dalje od kazana. Obično bi šiga bila odbijana u raznim smjerovima.

      Ukoliko bi uspio ubaciti šigu u kazan igrač je trebao zauzeti jedan pik a drugi igrači su morali promijeniti pik, a onaj tko bi u toj zamjeni ostao bez pika, nastavljao je „ganjati šigu“. Ako  bi se igrači koji su imali pikove uspjeli izmijenjati odnosno zamijeniti pikove,  igrač koji je ubacio šigu nastavljao je  dalje „ganjati šigu“ – ponovo sa početnoga pika.

      Naravno u ovoj igri bilo je raznih dogovaranja i „malih urota“ protiv određenoga igrača a sve sa ciljem da samo jedan „trči za šigom“, te se što više umori. Nije to bilo tako teško, svi smo bili mladi, zdravi i „uzbrdo brzi“. Stariji igrači su se često poigravali sa mlađima. Znalo se dogoditi da netko dobije drvenom palicom (šigalom), obično po nozi, ali i glavi, uglavnom nenamjerno ali nekada u „žaru borbe“ i namjerno. Šiga se igrala na više lokaliteta, posebno na Vijencu,  gdje su postojali kazani: na Lokvi, Na Ivičinoj među, Na Brijegu, na Međama, na Igrištima, na Ravnom vijencu, u Đurića dolu i mnoga druga. Bilo je plača i smijeha. Na kraju, najvažnije je bilo, dobro se zabaviti i prikratiti vrijeme.  
 
 

                                                                                           Šimo  Pavlović  

 

KLIS 
 

     Jedna od pastirskih igara zvala se klis. Sa šigom je imala neke sličnosti. Razlika je bila u tomu što je to  bila timska igra, znači dva tima ili jedan igrač protiv drugoga. Slično kao i kod šige rekviziti su bili od drveta.

     Rekviziti su: klis (komad drveta promjera oko 3. cm, dužine od 15-20 cm,  obično je izrađivan od bukovoga drveta, ili nekoga drugoga ovisno o mjestu gdje se igra igrala), drvena palica (ista kao i kod šige, znači komad drveta dužine oko 80. cm sa kojim se udarao klis), stožac (drvena palica oko 100. cm zabodena u zemlju).

     Prije početka igre bilo je potrebno pripremiti rekvizite, zabosti stožac u zemlju (mjesto gdje je zaboden stožac zvalo se pik) i obilježiti polje u kojem će se pravcu udarati klis (to se također obilježavalo pobodenim stošcima u zemlju). Da bi se pripremili rekviziti koristila se mala sjekirica ili dobro naoštren nož. Naravno to su bili svakodnevni rekviziti pastira, potrebni za različite igre, ali i drugo np. izradu privremenih zaklona od kiše i drugo.

     Igra je počinjala na način da je jedna ekipa drvenom palicom udarala klis od zabodenoga stošca prema obilježenom pravcu. Igrač bi nastojao što jače udariti klis, a protivnička ekipa je čekala na mjestu gdje su očekivali da će pasti i nastojali ga uhvatiti. Ukoliko bi uspjeli uhvatiti klis, dobivali bi pravo da ga oni odbijaju, a ako ne uspiju onda bi sa mjesta gdje je pao bacali prema stošcu (piku) s ciljem da ga pogode.

      Ako bi pogodili također bi došlo do promjene uloga. Igrač (ili igrači) koji su odbijali klis, sada su branili da klis pogodi stožac i nastojali ga pogoditi u zraku i odbiti što dalje. Uspješno odbijanje klisa, pogodak u zraku i eventualno daleko odbacivanje značili su poene. Poeni su se brojali na način da se drvenom palicom mjerila udaljenost odbijenoga klisa i stošca (jedna dužina palice obično je nosila 50. poena). Nakon toga timovi bi mijenjali uloge.

     Pobjednik bi bio tim ili igrač koji skupi najviše poena, odnosno palica. Dobra strana ove igre bila je što se nisu morali kopati nikakvi kazani, odnosno „uništavati čairi“, na što su se ljutili pojedini vlasnici zemljišta.  

                                                                              Šimo Pavlović

 

 Mudrosti davnih vremena


Narodna vjerovanja i čarolije


      Mudrosti koje su stare generacije prenosile i prenose onim mlađim stare su koliko i jezik. Neodvojiv su dio naše usmene tradicije, a počele su nastajati u paganska vremena. Većina ih ljudi prihvaća bez razmišljanja a na njih ne utiče ni vrtoglavi znanstveni i tehnološki razvoj.

Narodna vjerovanja, legende i mitovi rasprostranjeni su u svim narodima, prenošena su s koljena na koljeno kroz vrijeme, ali i kroz prostor tako da ih u potpuno istom ili sličnom obliku susrećemo kod susjednih, ali i međusobno vrlo udaljenih naroda. Izražavaju se u različitoj formi i oblicima, bilo kao određeno ponašanje, činjenje ili nečinjenje, stav ili sud, imaju svoje korijene u paganstvu i proizvod su moralnog iskustva jedne sredine i ljudske svijesti uopće, pa sve do vjerovanja u višu, Božiju silu ili kao se to kod nas kaže,  "Božije davanje”. Čovjekovu potrebu za vjerovanjem u nešto što bi želio ili ne bi želio da mu se desi, pa s tim u vezi i njegovo prakticiranje određenog čina, možemo tumačiti nemogućnošću čovjeka da objasni određene pojave i svijet oko sebe, pa pribjegava vjeri u nešto što će doći, ako napravi ili ne napravi neki čin, ili se nešto desi u prirodi. Sve to možemo dovesti u vezu sa procesom ljudske spoznaje svijeta uopće, počevši od neposrednog čulnog saznanja i formiranja pojmova o stvarima na osnovu prostog posmatranja ili osluškivanja pojava, bez uočavanja međusobnih veza i unutar suštinskih stvari, preko razumske spoznaje. Mnoga su se održala do današnjeg dana bez obzira što nemaju uporište u religiji.

   Kako su u našem kraju primarne ekonomske djelatnosti bile poljoprivreda i stočarstvo, tako je i siromašni narod svim silama nastojao sačuvati i zaštititi ove životno važne grane. Nastojao je saznati šta njega i njegovu obitelj čeka u idućoj godini, hoće li ona biti rodna ili ne... Najvažnije je bilo izbjeći vremenske nepogode - led, krupu, sušu koje bi zaprijetile da unište urod. Domaće, a i divlje životinje su svojim neobičnim ponašanjem "mogle" pretkazati neke pojave ili događaje.

Neke priče (neki ih nazivaju bapske)  su neosporive i istinite, većina ih je potpuno bezazlena, ali se tu i tamo nađe i koja istinski opasna.


     Ako joj je trbuh nisko, rodit će dečka, ako je visoko, onda je curica. Ne smiješ plivati barem sat nakon jela. Prehladit ćeš se ako izađeš mokre kose.  Zvuči poznato? Svi smo se u životu naslušali ovakvih i sličnih mudrih uputa i tvrdnji koje smo manje ili više prihvaćali kao nešto istinito. No, iako se s vremenom pokazalo da mnoge doista ne drže vodu, nekima je suvremena znanost dala svoju podršku. Ovom prilikom prezentirat ćemo neka vjerovanja koja su se i danas zadržala kod starijeg stanovništva, a naročito kod starijih žena na našem području.


     Tako naprimjer:

    - Ne valja uoči  i na Jurijev (Đurđev) dan sa njiva ništa nositi jer će kući tokom godine dolaziti zmije,
    - Ne valja spavati na Jurijev (Đurđev) jer ćeš tokom godine biti dremovan i mrzovoljan,
    - Ne valja milovati umornu djecu,  pomrijet će od uroka,
    - Ne valja da napolju prenoći bebina odjeća jer će dijete dobiti vrisakť,
    - Ne valja jesti pred trudnicom dobit ćeš ječmenjak na okoť,
    - Ne valja noću sjeći nokte i bacati ih bilo gdje jer ćeš ih skupljat na onom svijetu,
    - Ne valja mlijeko da kipi jer se kvari se kvalitet mlijeka,  a kravi će pucati sise. Zabilježeno je da su u davna vremena žene u Višnjici, ako nose mlijeko kroz kuću i naiđu kraj nepoznata čovjeka koji sjedi u kući, sklanjale mlijeko da ga ne vidi stranac. Kad pomuze kravu, žena je malo namaže mlijekom po vimenu i krstima da se ne urekne.
    - Ne valja odjeću prati pratljačom petkom i utorkom  - udaraju gromovi,
    - Ne valja se kupati kad prvi mrak padne,  može se nagrajisati -  nastradati,
    - Ne valja mijenjati zarućnički prsten, poremeti se život,
    - Ne valja da ti mačka presiječe put,  nešto će ti se podrepiti,  (doći će do nesreće),
    - Ne valja ubijenu zmiju dizati iznad koljena bole noge. Djeca ne smiju ubijenu zmiju podizati iznad koljena jer će u protivnom prestati rasti i razvijati se. Ukoliko bi trudna žena ubila zmiju predviđali su joj da će roditi zdravo i snažno dijete.

- Kada se mete, treba paziti da se smetlje ne namece na koga, jer "ne valja se". Ne valja ni da se smetlje ostavlja preko noci u kuci niti da se obnoc mete bez velike potrebe. Ta velika potreba je samo kad se digne sofra pa treba pomesti da ne ostanu mrve i da se ne ograise. Smetlje iz kuce nije se smjelo bacati na mjesta kuda svijet prolazi da ko ne ograise. Ono sto se pomete iza sofre ne baca se na bunjiste nego tamo gdje ce ptice pojesti. Ako je gost u kuci, ne treba mesti sobu neposredno pred ili poslije njegova odlaska da ga u putu ne napadnu vuci.  Na koju se njivu bace  mrve, vjerovalo se da ce tamo biti redusa.

- Ako ostane kasika pod sinijom, znak je da ce doci neko. Kad ispadne nekome zalogaj u jelo, znak je da je neko iz kuce ili roda gladan na strani.
    - Ne valja obuvati prvo lijevu nogu,  napustit će te sreća,
    - Ne valja mijenjati motiku,  boleće te  leđa,
    - Ne daji srp iz ruke u ruku posjeći ćeš se,
    - Ne valja u gostima sjeći nokte,  biće svađe u kući,
    - Ne valja muško dijete tući oklagijom,  napuštat će ga žene,
    - Ne valja ustati na lijevu stranu,  tog dana nema sreće,
    - Ne valja zahvaljivati  davaocu sadnica cvijeća,  neće se primiti,
    - Ne pitaj lovca kuda ide,  neće imati ulova,
    - Ne  valja se ogledati  noću,  nagrajisat ćeš,
    - Ne valja sipati kavu preko ruke,  bolit će stomak,
    - Ne valja se noću češljati navući ćeš neku nesreću,
    - Ne valja se vraćati...
    - Ne valja sanjati zmije imat ćeš dosta neprijatelja,
    - Ne obaraj  drvo za građu za mladog mjeseca,  nagrizat će ga crvi.
    - Ne valja porodilji tokom četeresnice (40 dana poslije poroda) izlaziti napolje poslije zalaska sunca,  može poludjeti,
    - Ne spavaj pod orahom izludit ćeš,
    - Ne valja sjeći drva u akšam bole zubi.
 - Dobro je voditi psa sa sobom po noći, jer se onda čovjeku ne može ništa prikazati.

- Soku (vola, ovna, konja, jarca) ne valja škopiti - štrojiti  za "mlada mjeseca."

                    

 Kada...

     - Kada svraka kreči, vjeruje se da će uskoro doći gost.
     - Kada žuna klikće, vjeruje se da će uskoro promijeniti vrijeme.
     - Kada sova (jejina)  oko kuće lijeće i huči, vjeruju da će biti neka žalost.
     - Kad svrbi dlan, dobiće se novaca.
     - Kad uho zvoni, znači neki ”haber” (glas).
     - Kad se nokti sijeku, ne smije se bacati po putu, jer će se ”nagrajisati”.
     - Djevojke uhvate slijepog miša i otkinu od njega jedno krilo, koje metnu za pas, i dokle god ga nosi voliće je dragi.
    - Kad djevojka pogleda kroz rupu na glavi šećera na momka, vjeruje da će je dotični momak voljeti.
    - Kad led (grad) pada, domaćica izbaci iz kuće siniju, sadžak i kašike na meraju i izvrne, te će led prestati da pada.
    - Ne smije se noću ogledati, jer se može ”nagrajisati”.
    - Domaćica kad muze kravu, ona ne dozvoljava da iko gleda, jer se može ”ureći” krava.
    - Kad djevojka vidi buba-maru, onda rekne: ”Buba-maro kaži gdje ću se udati”. Na koji kraj buba-mara odleti, na onaj kraj će se djevojka udati.
    - Kad ko čuje kukavicu gdje kuka, ne smije reći ”kukavica kuka”, jer će kukavica reći ”kukala ti majka do vijeka”,

 nego treba reći ”pjevačica pjeva”, pa će kukavica reći ”pjevala ti majka do vijeka”.  Po narodnoj mitologiji kukavica je postala od žene, koja je predugo oplakivala i kukala za izgubljenim mužem, te mu se zbog toga duša nikako nije mogla smiriti na drugom svijetu, pa ju je ta, njegova, ista napaćena duša proklela i pretvorila u pticu kukavicu. Kukavice su smatrane jednim od "sigurnijih" vjesnika smrti, pa ju ljudi nisu voljeli čuti u blizini svojih kuća, a naročito ujutro. Ukoliko bi se kukavica oglasila u blizini čije kuće rano ujutro, to je bio siguran znak da će netko iz te kuće uskoro preseliti na onaj svijet. Onaj tko bi prvi čuo njeno kukanje u proljeće, vjerovao je da će mu to donijeti sreću. 

Kada se kupi vo ili konj, prodavac pusti priuzu na zemlju i kupac je uzima sa zemlje, a ne iz ruke u ruku. 

    - Lastavice su smatrane mitskim i gotovo božanskim pticama pticama, te ih se nije smjelo ubijati, jer su upravo lastavice svojim crnim krilima sakrile sva tri sunca koja su nekada obasjavala svijet i na taj način spriječile zmije da ih ispiju. (Po nekim mitologijama nekada je postojalo čak devet sunca.) Grijeh je bio rušiti i njihova gnijezda, pa se vjerovalo da kuću na kojoj se gnijezde lastavice neće pogoditi grom. I same su lastavice svojim letom, cvrkutom i odabirom mjesta za gniježđenje mnogo toga govorile samim seljanima.

    - I pčele su smatrane posvećenim životinjama. Nije ih se smjelo ubijati, a onoga tko ih ubija čeka veliko zlo i nesreća. Stoga se za pčele nije smjelo govoriti da krepaju, nego da umiru kao i ljudi.
    - Ako vrane oko kuće grakću, vele da će neko brzo umrijeti.
    - Ako kokoš zapjeva, slute smrt, pa je odmah zakolju. 

    -  Ako se krava zaobada (poslije ugriza obada) , suša će se nastaviti i dalje. 

    - Ako su sunce na zalazku i oblaci oko njega izrazito crvene boje, ako "trepere" zvijezde na nebu; vrijeme će se okrenuti na buru. 

- Ako prilikom oranja liježe desni vo, rodice žito.

    -  Ako mačka prijeđe  preko puta kuda ste naumili morate se vratiti natrag, jer to donosi nesreću, a ako prijeđe zmija, onda je to sretna okolnost.  Ako se mačka umiva očekujte posjet prijatelja. Moglo se čak pogoditi iz kojeg će sela taj prijatelj doći, po tome na koju je stranu mačka, umivajući se, bila okrenuta.

   -  Ako kokoši legnu ranije nego što je uobičajeno, ako se okupljaju vrane u niskom letu, ako kokoši sjede na jednoj nozi, ako mravi iznose jaja iz mravinjaka, tada slijedi pogoršanje vremena.

    - Ako laste lete nisko, ako muve grizu češće i jače te lete u kuću, ako guje (gliste) izlaze iz zemlje vani, ako žabe više i jače krekeću, ako se oblaci brže kreću od uobičajenoga, to znači dolazak kiše.

    -  Ukoliko vas je nakon obilnog obroka uhvatila štucavica, najprije ste pomislili da vas se netko sjeća i da misli na vas, a tek onda ne možebitne probavne smetnje. A da biste se riješili ove neugode bilo je dovoljno pogoditi tko misli na vas i štucanje bi prestalo!
    - Kad se žena porodi, prvi puta dijete će zadojiti iz desne dojke da bi dijete bilo dešnjak ,
    - Ako u kuću na Božić, kao polaznik dođe muško, u toj kući će sve što se rodi tokom godine biti muškog pola, a ako dođe žensko ženskog?????
    -  Uoći Jurijeva (Đurdeva) stoku treba provesti izmedu vatre radi uroka i ujeda zmija.

    -  Kada bi se djeca na Vijencu, Zaratju ili Brezovašu zaigrala, pa "izgubila" stoku, pa nisu je mogli pronaći ili put do nje, to su jednostavno rješavali "pljuvačkom". Pljunuli bi u dlan lijeve ruke, a bridom desne snažno udarili po lijevom dlanu i pljuvački.  U kojem bi smjeru pljuvačka odletila, u tom je smjeru trebalo tražiti izgubljenu stoku ili put.
- Kada se guli bijeli luk, oljupine treba odmah pomesti, Ne valja hodati po njima jer se može "nagraisati".
     - Ne valja jesti i piti stojeći.     - Ko čuje prvu grmljavinu ljeti, povalja se po travi i neće ga boliti leđa.

- Ne valja mačku pisnuti po noći niti je valja kuda po noći voditi sa sobom jer se može pretvoriti u đavola.

     Ljudi su proricali i po sebi samima i svomu "čudnom" ponašanju.

    - Ako vas je iznenada zasvrbio desni dlan, tumačili su stari ljudi, nešto ćete morati plaćati, tj. očekuju vas novčani izdaci, a ako je u pitanju lijevi dlan, tada ste mogli očekivati novčani ili neki drugi materijalni dobitak. Ako vas je zasvrbilo oko, vjerojatno ćete tog dana plakati. 

     Da biste saznali što vam pretkazuje "zvonjenje" u uhu morali ste priupitati nekoga, o kojem je uhu riječ. Ako je dotični pogodio koje vam uho "zvoni", onda mu slijedi dobitak, a vama nekakva važna vijest, a ako nije pogodio, onda se vi možete nadati dobitku.

    - Ako ste ujutro, naopako, obukli na sebe neki odjevni predmet, toga biste se dana mogli opiti, a ako vas slučajno svrbe tabani, tada ćete iznenada negdje otputovati. 

 

       Veće i važnije poslove ljudi nisu započinjali svaki dan. Svecom (nedjeljom i crkvenim blagdanom) se nije smjelo raditi gotovo ništa, osim onoga najnužnijega, a petak se smatrao izuzetno nesretnim danom za započinjanje većeg posla. Naročito se na Veliki petak nije smjelo raditi ništa oko zemlje, pogotovo one poslove u kojima je trebalo "bosti" zemlju, kao krčiti, saditi, štihati itd. Za veće je poslove ponedjeljak bio najsigurniji. Ako ste nekuda krenuli, na put, kakav važan posao i sl., a  nešto ste zaboravili uzeti, u tom se slučaju niste  smjeli vratiti nazad, jer će posao ili put biti neuspješni. (U povratku nema sreće - govorili su naši stari)!

     U mitologiju i vjerovanje našeg naroda bili su usađeni i stabla i drveće. Tako smo imali kvalifikaciju drveća na sretna i nesretna, pa je ta kvalifikacija, u znatno blažoj formi, sačuvana u narodnoj mitologiji do današnjih dana. Tako su stariji hrast smatrali iznimno sretnim drvetom, a vjerovali su da se u njegovoj krošnji povremeno skupljaju dobre vile. I u kršćanskoj mitologiji hrast zauzima vidno mjesto, jer je od hrastovog drveta bio Kristov križ. Smatra se da je hrastovo drvo najpreče: ono je najtvrđe, jer je blagoslovljeno.

     "Sretna" stabla, pored hrasta, su i vrba i bor, a ona koja donose ili izazivaju nesreću su orah, bagrem - bazga (bagrem) i jasika, jer je po narodnoj mitologiji sam Bog prokleo neke vrste drveća, a naročito jasiku koja je Krista izdala Židovima. Za orah je vladalo vjerovanje da je preko svojih dugačkih korijena povezan s podzemnim, dakle, demonskim svijetom, te da u njegovo deblo najradije udara grom. Do današnjih je dana uvriježeno mišljenje da će se onaj tko zaspi u debeloj i teškoj hladovini oraha probuditi bolestan, a možda se više, uopće, neće ni probuditi. Zato su ljudi, ma koliko bili umorni, izbjegavali odmor u sjeni hrasta. Vjerovalo se da se u krošnji oraha okupljaju vještice. 

     Vjerovalo se u "kućnu zmiju" ili "kućnicu" i da se ona ne smije ubiti; umrijeeć ono celjade koje je ubije, ali se najvise bojalo za domaćina.

     Kod vatre nije trebalo govoriti gdje si vidio pticije gnijezdo, jer ce doći zmija i pojesti jaja ili ptice.

    Vjerovalo se da se od ujeda  zelembaca ne moze izlijeciti drugacije sto neće namusti i popiti mlijeko od devet kobila sestara.

     Ne valja uhvatiti ili slucajno stati na daždevnjaka (zviždenjaka, kisnjaka): ako bi on pisnuo, covjek bi ostao gluh.

     Pred žabama je trebalo drzati zatvorena usta, kako ti ne bi izbrojala zube, jerr će umrijeti dijete kome žaba prebroji zube.

 

 

VATRA 

 

      U našem kraju nije zabilježeno ritualno paljenje vatre, poput nekih drugih krajeva u našoj neposrednoj blizini.  Taj tzv. običaj "žive vatre", odavno se više ne koristi, ali su žive uspomene na tu radnju. "Živa vatra" vadila se kod pojave goveđe bolesti ili kad se ovce razbole od "ognjice" ( i bude im voda u trbuhu), pa se živom vatrom "zagasuju".  Vatra bi se gasila stavljajući sve glavnje u vodu, pa se tom vodom zaliva stoka i zamijese mekinje. Prije toga bi se vatra razdijelila na dvije vatre a stoka bi bila protjerana izmedju njih.


Vjerovalo se da će lice koje prvo naloži vatru u novoj kući prvo i umrijeti u toj kući.

Nekada je bio običaj i vjerovanje da ne treba nikako iz kuće davati vatru na poslugu. Običaj je već izgubljen.

Kad vatra "pjeva", kažu da će biti gostiju.

U velikom poštovanju je bila luč (borina): luč se nije smjela bacati, da ne bi navalila bolest. U prosincu se nije smjelo na bunjak izbaciti luča zbog vukova, jer će se više leći, množiti.

Smatra se gri'otom stati nogom ili stati na ognjište, jer se s ognjišta hrani. Isto tako ne valja sjediti na pragu. To je opće vjerovanje. Ne valja se ni naslanjati na dovratnike, jer to sluti sirotinji.


   Prema narodnom vjerovanju postojala je i podjela drveća i bilja na one u koje se rado skupljaju vile, vještice i druga demonska bića, na ona koja se smiju ili ne smiju saditi uz kuće, crkve, groblja, te na ona u koja udara ili ne udara grom. (Neće grom u koprive.)



      U vremena se vjerovalo da se čovjek može i skameniti, ako je počinio veliki grijeh ili ako ga je majka ili otac prokleli. Vjerovalo se da zmija može svoju žrtvu, bilo da se radi o kakvoj životinji ili čovjeku, hipnotizirati i dovući ki sebi. Ljudi su se naročito pazili susreta sa zmijama, te su takve susrete nastojali izbjeći.Opravdan strah je bio od zmijskog ujeda, a sve drugo je misticifiranje i praznovjerje.

 

BROJEVI

 

      Vjerovalo se da parni brojevi ne valjaju; nije valjalo unositi u kuću takav broj drva, vodilo se racuna koliki broj pilića se nalijeež i druge živine, a neki u nasoj bližoj okolini racunali su i u broju svatova.

     Opće uvjerenje je bilo da je broj trinaest bio nesretan, mada se cini da je to uvjerenje porijeklom iz proslog stoljeća.

 

     Desna strana imala je prvenstvo u svim radnjama. Tako nije valjalo obuhvatiti prvo lijevu nego treba desnu nogu, a gledalo se i na koju se nogu ustalo. Kupac gleda kojom će nogom zakoraciti živince koje kupi i raduje se, ako zakoraci prvo desnom nogom.

    Ako se neko prevari i pije drzeći sud u lijevoj ruci, opiće se. Opiće se i ko izjutra obuce kosulju naizvrat.



POSLOVICE   
 
 
   Neke narodne izreke koje su se koristile u našem kraju:
 

     U našem se kraju u govoru  veoma mnogo se upotrebljavaju poslovice, ali sam izraz "poslovica"  može se rijetko čuti. Kad već treba ili hoće da nekim nazivom da se obelježi taj pojam, onda bi se kazalo: "Stara riječ", "stara gazija".  Ima poslovica koje nisu ništa drugo nego narodna znanja iz metereologije.      

    Svako selo ima i svojih domaćih poslovica, koje su nastale u vezi sa životom i radom pojedinih kuća ili pojedinaca u selu.  Ako neko radi nešto naopako, reći će mu da radi kao "ko ... ili ko."

 

Ako je sila mrijet, nije kopat. 

Bio sam u Višnjici; nit ja vidio Višnjice, ni Višnjica mene.

Bolje ga je sad pritezat nego se poslije za njim natezat.

Bolje je da te zmija ujede, nego da te martovsko sunce grije.

Bolje je vjerovati, nego ići pa gledati.

Vidi sebe, pa onda drugoga.

Više valja već vrijedi.

Vuk na vuka udariti neće.

Vrana vrani oči ne vadi.

Glad nema očiju.

Gluv kao konj.

Crveno nebo - mokro jutro.

Dobro se daleko čuje, a zlo još dalje.

Dobru kolu  ništa ne smeta, a slabu i pijesak.

Dokle god dijete ne zaplače, mati mu ne da sise.

Dosta je vrata otvorio. – Kaže se za čovjeka koji ima običaj da tuži drugoga za svaku malenkost, koji voli parničenje.

Došla je metla u kuću: pomešće što ne valja.  – Kaže se za nevjestu, a i za obične ljude i službenike.

Đavo donio, đavo i odnio.

Gdje je vatre, tu je i dima.

Ženi se na mobu. – Kaže se kad se star čovjek oženi mladom ženom.

Za nevolju i mačka svijeću izjede.

Zavratio ko trnokop.

Zadro ko Markovo ralo.

Zajam za zajam, sir za pare.

Zalud grad za dinar, kad dinara nema.

Imaš li pametnijeg brata?

Hitnja vrat slomila.

Kad je kuga morila, nije svakog pogodila.

Kad ti nije nevolja, ne zovi nikoga!

Kakva šuma, takvi i zecovi.

Ko traži veće izgubi i ono iz vreće.

Kod dobra ne traži bolje.

      ”Što ideš za mnom kao šipka uz bubanj”, majka obično kaže djetetu kada ide za njom i kada joj dosađuje.
     ”Mi o vuku,  a vuk na vrata”, kada se o nekome govori, i ovaj najedanput dođe.
     ”Skuplja pita, neg' tepsija”,  kada je nešto preskupo.
     ”Kako se hvali k'o da je iz XXX”,  kad se govori o nekoj ženi koja se puno hvali.
      ”Bacio kost među njih”, kad neko posvađa dvojicu ljudi, onda se za njega rekne.
     ”Hajde sjedi, živa ti je punica”, kaže se muškarcu koji dođe u nečiju kuću gdje se pije kava.
 Ženi se kaže: ”Živa ti je svekrva”.
    Ako neko oblizuje jednu posudu, u kojoj je bilo mlijeko ili što drugo, kažu mu: ”Nemoj lizati, pokisnuće ti svatovi”.
    Kad se objeduje i u posudi ostane malo jela, kaže se onome koji jede: ”Uzmi i taj zalogaj, ostaće ti snaga”...

Kod stotinu baba kilavo je dijete.

Kolko sela tolko adeta.

Kuća je sve svoje imanje.

Lijepa riječ gvozdena vrata otvara.

Lasno je u gori uteći.

Lopov neće pred tobom, ali hoće za tobom.

Lukav ko lisica.

Ljeto se za glavu hvata. - Treba rano posavršavati poljske poslove, pa se nadati dobroj ljetini.

Sit očenaš boga ne moli.

Sit se gladnu nikad ne razumije.

Sjetila se baba kudjelje uoči nedjelje.

Slab igrač nije kolovodja.

Slomljeno kolo ne mece se na kola.

Sto sela - sto hadeta (običaja).

Strašiv ko Cifut. - Kaze se svakom koji se plaši i od malenkosti.

U radiše svašta biše, u štediše jošte više.

U svakom žitu počinjaka (kukolja) ima.

Uduni! uduno je i Đokić u Cemernu. - Govorilo se ranije, ako bi u koga svijeća gorjela zimi dugo izjutra, a Đokići su bili vrlo bogati.

Umrijeti i oženiti se nikada nije kasno.

Noćas će zec tražiti majku.

Sveta Kata, snijeg na vrata!

Čuvaj zemlju dok se ne načne, a kad se načne - ode!

Što je tvoje (moje) tebi (meni) je najbolje.

Što je pravo i Bogu je drago.

 

 

  

Jurjevski običaji
 
Piše: Šimo Pavlović 
 
 

      Sv. Juraj je prvi proljetni blagdan, poslije Uskrsa, koji se slavi 23. travnja u čast kršćanskoga mučenika Sv. Jurja. Sv. Juraj je jedan od najvećih kršćanskih mučenika. Rodio se u 3.  stoljeću u Palestini. Pobunio se protiv progona kršćana u vrijeme cara Dioklecijana. Zbog toga je bio zatočen i mučen, ali se nije htio odreći kršćanstva i pokloniti kipu Apolona, pa mu je po naredbi cara Dioklecijana odrubljena glava ( 23. travnja).
Prema legendi koja je nastala u 13. stoljeću  Sv. Juraj je pobijedio strašnog zmaja i oslobodio stanovnike Silene davanja danka, koji je iznosio svaki dan dvije ovce.


     Zaštitnik je vitezova, vojnika, konja, ratara i pastira. Jurjevo je u narodu shvaćan kao pravi početak proljeća, početak gospodarske godine, pobjeda svjetla nad tamom. U raznim mjestima i krajevima Jurjevo je obilježavano na razne načine: ukrašavanje blaga (vijenac od proljetnog bilja), povorke s trubama kroz selo, paljenje krjesova, rano ustajanje i kupanje i dr.


      U našem kraju obilježavano je na sljedeći način. Pravljene su trube od kore vrbove grana. Kora se gulila nožem u zmijolikom obliku. To je bilo lako jer je drveće imalo „mrijezgu“, odnosno bilo u fazi pupanja. Nakon što bi zgulili vrbovu koru i savili je u obliku trube, te širi kraj pričvrstili iglicama trnja, pristupalo se izradi piska. On je izrađivan od tanke grane, nakon što se nožem zareže na potrebnom mjestu, a onda se uz pjesmu  udaralo po grani da kora oslabi i lake se svuče. Nakon što bi se napravile trube, djeca su se okupljala i trubila kroz selo i oko štala, do duboko u noć a nastavljalo se rano ujutro. Trubljenje, paljenje krjesova, gatanje  i dr. običaji imali su svrhu tjeranja uroka, vještica i demonskih sila. Jurjevski običaji označavali su pobjedu svjetlosti nad tamom, odnosno vječnu borbu dobra protiv zla.
     Jurjevo je označavao i dan kada je prestajala ispaša blaga na poljima i livadama koja su bila predviđena sa kosidbu.

    Noć uoči Jurjeva vlada strah od zlih čini, pa su se škropile kuće, zgrade i stoka posvećenom vodom. Na jurjevo žene ne rade ženske poslove: ne šiju, ne peru haljine i sl. Nekada su na Jurjevo, žene ujutro natirale koprivom vime kozi ili ovci koja se je izjalovila, pa je muzu kao da se je ojanjila odnosno okozila.

Ko se okupa prije sunca u rijeci ili koritu biće zdrav cijele godine i slavan junak. Kupali smo se i provlačili ispod česme, mada je trebalo skupiti hrabrosti i okupati se u ledenoj vodi, kakve su naše bile i još uvijek su.

    U sjećanju je  ostalo i bacanje nanula preko kuće. Ako se prsti od nanula okrenu  u kuću, te se godine neće udati, a ako peta, onda hoće. Stavljao se i struk koprive u plot i na koju stranu ujutro taj struk bude okrenut, na tu će se stranu i udati. Hvatala se i "omaha" kapljice s mlinskog kola i tom se omahom umivalo kako bi se bilo ljepše...