Drugi o našem kraju
 

                                            NAŠA SELA I ZASEOCI

 

        Prvi potpuniji spisak župa i naseljenih mjesta u gornjoj Bosni imamo iz 1244. godine. 

       Evo šta je o našim  krajevima u svojoj knjizi "Visočka nahija",  štampanoj 1928. godine,  zabilježio naš  poznati etnolog i  antropogeograf, akademik, prof dr.  Milenko S. Filipović (rodjen 08.11.1902 u Bosanskom Brodu - 22.04.1969),   jer su naši krajevi teritorijalno pripadali Visočkoj nahiji.  U Podlugovima bio je domicil porodice njegovog oca. Osnovnu školu je završio u Visokom, a gimnaziju dijelom u Derventi, a dijelom u Tuzli. U posjeti rodbini s majčine strane istraživao je prostor od Modriče, Brčkog i Doboja do Sarajeva, te su tako nastali brojni znanstveni radovi. Predan rad, uspjesi u nauci i nastavi, imali su za posljedicu, da je profesor Filipović već u svojoj 35. godini izabran za vanrednog profesora Univerziteta.

    Od 1930.-1941.godine bio je profesor Sveučilišta u Skoplju, 1944.-1955. radio u Etnografskom muzeju i Etnografskom institutu u Beogradu, zatim do 1962. na Sarajevskom sveučilištu. Bio je predsjednik svjetskog udruženja etnologa...

"Opis pojedinih naselja".

                                                                                1. Korita

    

Rječica Povoča čini istočnu granicu ovog naselja prema srezu sarajevskom, sjevernu granicu čini tzv. "sarajevski drum", a od sela Višnjice na zapadu dijeli potok Krnjevac što izvire u Dolovima medju brdima Omanicama i Vijencem; Omanice ostaju u Koritima, Krnjevac dijeli i od naselja Solakovića na jugu, pod kojima se saliva u Povoču. Sredinom atara naselja Povoča teče potok Dočevac što postaje od voda iz Ravni i Omanice, koje slaze niz do Lekin potok i od Potočića. Doline potoka Krnjevca, Dočevca i Povoče vrlo su duboke, uske i gotovo uporedne u pravcu S - J. Dočevac se sliva u Povoču na 20 metara ispred ušća Krnjevca. Između potoka Krnjevca i Dočevca je kosa Greben što veže za brdo Omanice na sjeveru a među Dočevcem i Povočom kosa Zavor - Garež - Močila.

   U strani između izvornih krakova potoka Dočevca je selo Tetrebine ili Ljeskovice. U jednom čoporu oko seoskog "bunara" su 7 kuća muslimana Bešlija. Korita su na završetku kose, među  Dočevcem i Povočom, i to na završetku njenog grebena. U ovom su selu kuće razrijeđene oko glavice Motke na kojoj je groblje. Sjeverno od Motke je 1 kuća Bešlija i pod njom, na mjestu Boru, 1 Selmanovića. Zatim su u istočnoj i zapadnoj strani Motke po jedna kuća Bešlija, a pod Motkom, s južne strane, 4 kuće Bešlija, okrenute Povoči, a 4 kuće Bešlija i 1 Spahića gledaju u Dučevac. I ovi su u Koritima svi muslimani. 

    U Koritima su vrela Ljubišni Do i Pakovac na samoj kosi, a pod selom je Korito kraj Uševe Njive. U Ljeskovicama nose vodu sa bunara na sredini sela, zatim s Potočića i iz Lekina Potoka. U Dočevićima, u strani desno od Potoka Dočevca, je vrlo jako vrelo Dočevići. Kraj potočića Studenca, lijeve pritočice Povoče, za Zabrđem je Grozničava Voda iznad mjesta Ubjenika.

 Naselje je bez sumnje vrlo staro, ali nema dosta podataka o njegovom osnivanju i ranijoj prošlosti. Ljeskovice se pominju u siđilu sarajevskog mule 1565/66 god., kao selo u dubrovničkoj nahiji. Ima međutim dosta starina i predanja o novijoj prošlosti. Na Koštici na vrhu Grebena su jedno do drugog neko staro muslimansko groblje i "mramorovi". Ni u to muslimansko groblje sada se niko ne kopa. Slično je i na Starićevini, glavici iznad Zavora. Tu su u blizini jedno srednjovjekovno i jedno staro muslimansko groblje. Na srednjovjekovnom groblju je 25 stećaka okrenutih većinom u pravcu Z - I. Na jednom stećku su izrađeni ukrasi u vidu spirala. Muslimansko groblje sada se zove "Subašića Greblje", jer je tu poginuo neki Subaša; na njegovu su grobu veliki nišani. Preko Korita produžava stari put iz Sarajeva u Olovo, ali nema kaldrme.

     Po sačuvanim predanjima, u Koritima su se desile mnoge promjene u novijoj prošloosti. Prisojna strana kose Grebena zove se Dočevići, kao i voda u toj strani. Kosa je sada dobrim dijelom pod šumom, a Dočevići cijeli. Priča se da je tu bilo selo Dočevići. Kazivali su mi, da je starim tapijama pisalo: "njiva brdo, mahala Dočevića". Tog je sela nestalo za vrijeme kuge a njegovo je groblje na Koštici. - Pošto su na Koštici jedno kraj drugog srednjovjekovno i muslimansko  groblje, nesumnjivo je da je u Dočevićima bilo selo još u srednjem vijeku, čiji su stanovnici kasnije možda prešli na islam i kao muslimani produžili da se sahranjuju u blizini svojih predaka kršćana.

     Priča se da je na mjestu Ubjeniku brat brata ubio za glavicu luka. Zemljište Ormanj bilo je pod šumom.

     U ovom su naselju najbrojniji Bešlići, ali ni oni nisu bili uvijek na istom mjestu. Bili su najprije na Starićevini ili Baskijama iznad Ljeskovica. Jednom prilikom hajduci im pokolju sedamnaestero čeljadi, i onda oni presele u Stare Ljeskovice na desnoj strani Povoče, gdje se i sada poznaju zidine i "kovačije". Odatle ih opet hajduci otjeraju na Korita. Dok je "selo" bilo u Starim Ljeskovicama, kopali su se za Ormanjem, gdje Studenac slazi u Povoču.
 

 

                                                            2. Višnjica

       Poznata je granica ovoga naselja prema Koritima na istoku. Od Kopošića i Solakovića na jugu dijele Gorjanački Potok, što dolazi s Vijenca ispod Čemernice i sliva se s desna u Zenik, pa Zaratje u Vrovima. Prema Kopošićima na zapadu čine granicu brdo Krst, Korice, brdo Vučkulja, a na sjeveru Djurića Do, koji dijeli od Čemernice.

     Sve su kuće ovoga naselja po stranama ispod Vijenca, a većina ih je na desnoj strani potoka Zenika. Potok Zenik postaje u ovom selu: izvire na vrh Bare i s njim se odmah ispod Bare sastaje voda Močila, što teče izmedju kuća Gazdića i Pranjića s jedne i Pavlovića i Žere s druge strane. Zenik prima u selu još Gorionički - Gorjanački Potok iz Djurića Dola. Iz Močila i selo nosi vodu. Ima još izvora i "potočuljaka", ali ljeti presušuju.

     Njive su iznad i ispod kuća. Zovu se: Piskavica, Do, Vrbica, Bara, Strana Ravan, Pakline, Krčevine, Ćetenišće, Osoje, Guvance, Krš, Potkućnice, Viškućnica, Torine; pod Vijencem su: Obrva, Regeulja, Lubura, Glog, Kurepovica, Guvnina, Paločak, Torovišće, Pazarev Do, Prkos, Brce. Nešto je kosnica pod selom na Bukoviji, ali su većinom na Vijencu. Pod šumom su Zaratje, Ljuta Strana, Gorječko Osoje i Vrovi. Po tim šumama i na Gredi do Kopošića je seoska ispaša.

 

     Kuće su u ovom naselju raštrkane. Idući sa zapada na istok najprije su na kosi izmedju Dolića (desno) i Dola (lijevo) 5 kuća Pranjića u dvije grupe. U Strani izmedju Dola i Močila su opet 2 kuće Pranjića i 2 Gazdića. Medju Močilima i Barama je kuća muslimana Žera, a iznad njih je kuća Pavlovića u strani. To je prava Višnjica. Zapadno od sela, 1 kuća Pranjića je na Prikosu pod Gorionicom. Istočno od sela je Ravan, "Srt" što veže Vijenac i Vrove i kojim ide seoski put za Taračin Do; na Ravni su kraj puta 2 kuće Matića. Na Paklinama su, u strani ispod puta, a desno od potoka Krnjevca, 2 kuće Ilića; ispod njihovih kuća je Široki Do.

    Selo je oskudno sa starinama i predanjima, ali je ipak staro naselje. Priča se da je selo stradalo od kuge, i da je u njemu prije kuge bilo više muslimanskih rodova. Zna se da su u selu živjeli muslimani Beldari (?) koji su izumrli. Muslimani Žere doselili su poslije kuge. U Močilima je katoličko kužno groblje, u koje se sada kopaju samo nekrštena djeca. Pakline su skorašnja krčevina.

    Osim Žera, muslimana, u selu žive većinom katolici.

     llići (2) i Gazdići (1) su jedan rod i star inci su. Od Ilića bio je Ivan Ilić, barjaktar u Hadji Lojinoj vojsci. - Matići (2) čine jedan rod s Matićima na Taračin Dolu, koji su starosjedioci.  - Pranjići (8). Njihov je djed uz kugu krenuo iz Vareša. Otac im se rodio na Dahčansku. Kada je bila druga kuga, dvanaest godina poslije prve, već su bili u ovom selu i bježali od kuge u Jugovića Do, u Kram.  - Pavlović (1) je došao kao majstor iz Pavlovića kod Sutjeske. Došao je prije okupacije, ovdje se oženio i ostao. - Žere ili Žerići (1) su starinom iz Nahoreva u srezu sarajevsakom, a doselili su prije 100 godina. Djed im je bio odselio u Misoču, pa se vratio. žere su selili odavde u Crnu Rijeku i u Vrapče.

     Katoličko je groblje u Konoviku za crkvom (v. opis Solakovića), a muslimansko na Brdu pod putem.

     
V I J E N A C



       Vjerovatno ne postoji osoba na Čemerskoj župi, koja je rodjena ili živila u prošlom (možda i pretprošlom) stoljeću, da nije čula ili eventualno bila na čuvenoj visoravni zvanoj Vijenac. Lijepo isprepletane livade, šume, stijene, brda i proplanci dar su prirode, a žitelji ovih područja, odnosno sami vlasnici zemlje i posjeda na Vijencu i oko njega nisu ulagali mnogo truda da mijenjaju njemu prirodno podareni reljef...

      Planinari, speleolozi, geometri a i sami vlasnici zemljišta na Vijencu i okolnim selima,  i pored upornih i dugih istraživanja, nisu uspjeli otkriti i ući u trag, ko su bili prvi vlasnici i nositelji prava raspolaganja svim onim što su ovi obronci Čemerske planine davali, a zna se da su osim trave, sijena, drva i šume davali i veliku ljepotu i osvježenje,  za pravo rajsko okupljanje, uživanje i ugodan odmor. Odgovor je gotovo uvijek bio isti, da su prvi "uživatelji " bili age i begovi, što je i za povjerovati, s obzirom na dugu Tursku vladavinu u Bosni,  a tako i na ovim prostorima. Svakoj osvajačkoj ili obrambenoj vojsci ili armiji Vijenac je bio posebno interesantan i potreban zbog strateškog značaja i prirodno podarenih kota, crta i zaklona. BRIJEG, ŠILJAK i STIJENA, samo su neki od dijelova Vijenca obilježeni u gotovo svim mapama i kartama, kako u opštinskom, katastarskom i sreskom uredu, tako i u vojnim i istraživačkim biroima svih prethodnih država, državica, republika i drugih zajednica sve do one najniže,  mjesne. Od svježije povijesti (prošlo stoljeće) postoje podaci da je u oba svjetska rata preko Vijenca prošlo nebrojeno vojske, civila, preneseno ranjenika, zarobljenika, stoke, ali i vukova i drugih divljih i krvoločnih životinja i zvijeri, a takodjer  ni ovaj posljednji rat nije zaobišao ovaj najljepši dio Čemerske planine. Vijenac je u prvom svjetskom ratu bio poprište borbi, a 40-tih godina prošlog stoljeća Nijemci i drugi strani okupatori su ga koristili za ispašu stoke, prethodno otete od siromašnih seljana, prije njenog klanja ili transporta za svoje dalje baze, ali i kao stratešku kotu sa koje su kontrolirali gotovo svu Sarajevsku i Visočku regiju. U posljednjem ratu Vijenac je bio crta razdvajanja dvije vojske, pa je dijelom i dobro fizički stradao (kopani su rovovi, pravljena skloništa), što je u poratnom dobu vjerojatno i uzrok eroziji i erupciji tla, te je jedan dobar dio sa glavnog ulaza Lokve i Obrve odnijela usjelina i dobrim dijelom promijenila izgled, kako samog Vijenca tako i uništila jedan dio ionako uništenog sela Višnjice. Potpisnik ovih redaka je dobar dio svog djetinjstva proveo na Vijencu, pa sa velikom sjetom i nostalgijom čuva ljubav, koja će mu nenamjerno odnijeti ideju za ovo pisanje u nešto duži uvod, kao da se radi o nekom velikom romanu,  a ne o nekoj putopisnoj crtici ili statističkoj zabilješci. Želja nam je da otrgnemo od zaborava imena vlasnika i nazive takozvanih katastarskih parcela, koje su obradjivali, koristili i na njima uživali ljudi iz Višnjice, Taračin Dola, Kopošića, Solakovića, Korita,  Nasića, Danovine, Čemernice i drugih sela i zaselaka. Nažalost većina od tih bivših vlasnika nije više medju živima, a sa njima kao da su umrli i njihovi posjedi, obzirom da se sada ne koriste,  pa se i za Vijenac može reći da je umro sa svojim vlasnicima.  

        Središnji dio i tzv. srce Vijenca bila je velika ravna površina na samom ulazu puta iz Višnjice, Solakovića, Taračin Dola i Ljubine zvana LOKVA. Taj predio bio je stjecište svih dogadjanja od čobana, šige, nogometa, pjesme, konjskih trka, korida do veselja, teferiča, pjesme i kola. Srednje generacije sa ovih prostora, zapamtile su rijetke, ali krvoločne pohode gladnih vukova, koji su napadali krda konja,  stada ovaca ili goveda, a sve se to obično odvijalo na Lokvanskoj ravni, gdje su gladni čopori vukova vješto koristili veliki  i duboki ( 2-3 m) snijeg i u kasnim noćnim satima prvo fizički umarali i iscrpljivali krda konja koja su načala na planinama. Tako su stradali konji Marka Pranjića iz Višnjice i Ilije Djurdjića sa Čemernice, a u jedno sumorno i maglovito jutro, koristeći odsutnost čobana i udaljenost kerova vukovi su teško ranili rasnog bika Pave Pavlovića iz Višnjice, koji je zahvaljujući svojoj velikoj snazi i uprkos velikom otporu,  na kraju ipak morao biti zaklan, a po preporuci veterinara i uništen. Često su u dugim i veoma hladnim noćima gladni vuci u traganju za hranom silazili i u sela,  posebno u Višnjicu i Korita, a zabilježen je i slučaj kada je napadnut i čovjek (Trifković ili Rašević), kojega su na Lokvi presrela dva vuka,  a spasio se zahvaljujući paljenju šibice i cigarete, koju je,  srećom, imao kod sebe. Pitanje je kako bi prošao da je bio nepušač. Lokva je bila i stjecište čobana, a poneki po čitav dan nisu vidjeli svoju stoku, koja se po običaju u večernjim satima sama vraćala na Lokvu i spremala za put kući. Igrali su lopte, bire, klisa, klice, ali najviše tada popularne šige. Najveći i najbolji kazan za šigu bio je tačno na crti zemljišta Mate Ilića i Stjepana Pranjića. Na užem prostoru oko kazana sa pet-šest pikova trava nikad nije rasla od stalnog tabanja i dugotrajnih igara popularne šige.Na izgled jednostavna, a u praksi vrlo komplicirana, pravila igre šige čobani i drugi zainteresirani su vrlo brzo naučili, šigala su obično sjekli u Dimšinoj krčevini, a od igrača zaslužuju da se pomenu imena onih koji su ovu igru igrali nabolje. To su: Jozo (Marka) Pranjić sa Prikosa, Pero Pavlović i Pero Ilić, Niko Ilić, Marijan Pavlović, Mato Ćurčić (Mamin), Stjepan Jozić (Pepa) i mnogi drugi. Jozo sa Prikosa je sigurno važio za najboljeg, jer su njegovi udarci imali poseban efee...a sama šiga specijalnu putanju, tako da se mnogi nisu usudjivali igrati sa njim. Pored šige Lokvanska ravan bila je predodredjena i za druge sportove, medju kojima je i nogomet. Na Lokvi je bio i teren NK Jedinstva iz Taračin Dola, člana Opštinske nogometne lige Ilijaš.

Na Lokvi su svake godine na Blagdan Velike Gospe (15. 08. ) povratnici - konjanici sa zavjeta iz Olova trkali svoje konje, koji ni nakon dalekog puta nisu bili umorni. Nije bilo stalnih pobjednika, a počesto su pobjedjivali konji,  koje su jahali ili su bili njihovi vlasnici: Marko i Ivica Pavlović, Ivica Ćurčić, Lozan Mijatović iz Tisovika, Ivica Ilić(Ljubić) i drugi. Poslije toga nastajalo je veselje uz pjesmu,  kola, mezu i piće do kasnih sati, kada bi mnogobrojni, sada pomalo umorni "Olovljani", odlazeći svojim kućama,  uz pjesmu napuštali Lokvu i Vijenac, koji bi utonjavao u još jednu svoju mirnu noć.

     Radnici sa Čemerna i Čemernice, a poneki i sa Karaule, uvijek su kao i svi putnici namjernici, učenici i prolaznici na Lokvi pravili duže pauze i odmore od svoga dalekoga puta, a jedina tzv. "mana" Lokve bila je nedostatak pitke vode, a dva kvalitetna izvora DOLOVI i ĐURIĆA DO bili su podaleko. U jesenje dane većina sijena pokošenih na Vijencu bila je složena u kotare na Lokvi, odakle bi se po potrebi pred zimu vozila u obližnja sela. Vlasnici ove livade bili su braća Mato, Vinko, Drago i Pero Ilić iz Višnjice, koji su,  uzgred rečeno,  gajili i rasne bikove koji su skoro uvijek bili pobjednici tada amatersko - čobanske koride na Vijencu i okolnim planinama.

Ako od Lokve krenete prema istoku, naići ćete na veliki posjed - parcelu zvanu MEĐE,  čiji je vlasnik Ivica Ilić sa Danovine iz Nasića. Postoje indicije da su nekad Lokva i Međe imale jednog vlasnika Ilića, te da je to kasnije podijeljeno raznim raseljavanjima obitelji i migracijskim kretanjima, što je teško bilo utvrditi i u postojećim katastarskim knjigama. Oko ovog posjeda vodjeni su i sudski sporovi. IGRIŠĆA su nekad bila krčevina, ali su ih vrijedni vlasnici Pavo Pavlović i Mato Pranjić iz Zarev Dola preuredili u plodnu livadu na koju se naslanja DOLIĆ kojeg je osim Mate na južnom koristio i Stjepan Pranjić (Stjepanac) na sjevernom dijelu, odnosno bio njegov vlasnik.
    Iznad Igrišća, a podno BRIJEGA je čair tzv. ILJETOV čair, vlasništvo Iljeta i Ante Barića iz Solakovića. Tradicionalno je Ilje Barić svoje sijeno transportovao sa mobom na konjima (15-20) od kojih je prvi uvijek nosio bronzu po kojoj bi se znalo da je to Iljetova moba. Inače,  Ilje je bio dugogodišnji odbornik ovih krajeva i uživao je veliki autoritet, pa su njegove mobe bile uvijek dobro posječene, a na njima se pored radnog dijela osjećao i primjenjivao i svečani sa pjesmom i veseljem,  a počesto i bogatom diskusijom, u kojoj se uvijek mogla čuti poneka partijska, odnosno komunistička.
 
     BRIJEG je bio Mate Pranjića, a na njemu je takodjer bio veliki kazan za šigu, dobra hladovina, kako za stoku, tako i za čobane, koji su tu pravili svoje popularne "logore" na drveću, i ljuljačke na granama izmedju dva bukova drveta. Kosa zapadna padina Brijega bila je Blaža Babića sa Konovika, Ivice (Čakije) i Mije Ćurčića iz Tikvića, a samo Podbriježje Ante Pranjića iz Višnjickog Brda. Predio oko tzv. velike "rupe" bio je Pere Ćurčića sa Grabovika, a sama rupa je bila popularna posebno za koze, koje su zahvaljujući svom spretnom papku, vješto silazile u rupu,  te se napasale, jer tu kosač nije mogao doći,  a ni ostala stoka,  niti pak divljač. Rupa je bila 3- 4 metra dubine i prečnika  od 15-tak metara, a sa istraživačke tačke gledišta nema zvaničnih podataka o njenom nastanku, mada legenda govori da je nekada tu pao neki meteorit ili "leteći tanjir", a nije bilo informacija o nekom neželjenom dogadjaju iz povijesti. U bližoj okolici nije bilo drveća, osim jedne divljake koja je imala veliko stablo, pravila dobar hlad i bila "leglo" vjeverica, koje su uporni čobani sa svojim psima istrebljivali do uništenja.
Sjeverno od rupe su čairi Šime i Joze Pranjića sa Prikosa i Ilije Pranjića sa Torina, a nešto naviše Joze Ilića iz Močila sve do DILJKE i RAVNOG VIJENCA. Ravni vijenac je takodjer velika površina a bio je pogodan za razne igre, naročito za loptu, šigu i dr.,  a jednim dijelom bio je u vlasništvu Hasana Selmanovića sa Korita, dok je drugi dio graničio sa dijelom Blaža Babića, Lozana i Marijana Ilića (Tale).

    Najistočnija granica Vijenca zatvarala je prolaz do DOLOVA i OMANJIĆA, čiji su vlasnici većinom bili Bešlije sa Korita, a na njoj su bili Taletovi čairi;  vlasnika Drage, Pere, Mate i Nike Ilića iz Paklina, kao i Marijana i Srete Ilića iz iz istog sela. DILJKE su se nadogradjivale na Ravni vijenac,  a njihovi vlasnici su bili:Jozo i Pavo Pavlović, Lozan Ilić iz Višnjice i Bono Ivić iz Nasića na lijevoj, a Franjo i Ilija Ćurčić na desnoj strani pod samim stijenama iznad puta za Karaulu, Nišiće i Olovo. Jedan dio zapadne Diljke bio je Ilije Đurđića, a sam Đurića Do dijelili su Lozan Ilić, Mato i Mijo Pavlović,  te Lazo i Dušan Đurđić. Prije Đurića Dola su PLANE Mije Pavlovića, a oko puta za Čemerno i Čemernicu posjede su imali: Hasan i Ibrahim Selmanović i Stjepan Pranjić(Tunjin). LIJEŠĆE je bilo Mije Pavlovića a LAZINA Matana Pavlovića, a DOLIĆ sa zapadne strane Petra i Ivice Pavlovića, čiji se posjed prostirao južnije do posjeda Marijana (MARIĆA) Ilića iz Kopošića zvani GORIONICA. Južni dio Gorionice bio je Joze Pavlovića i Marijana i Bone Ilića iz Odjaka. Sjeverni dio i vrh ŠILJAK pripadao je PEPI Dugonjiću i on je sa zapadne strane zatvarao Lokvansku visoravan i pravio posebnu sliku Vijenca a skoro čarobnu u večernje sate, kada se sunce sakrije iza njega i kada nadolazeći prvi mrak na Lokvi uz mnogobrojni klepet zvona, ciku i vrisku čobana,   lavež pasa, rikanje goveda, blejanje ovaca i huku šume i muk stijene sa sjevera najavljuje odlazak na počinak sa još jednog lijepo provedenog dana na Vijencu. 

    Na  kraju želimo reći samo da,  ako je neko izostavljen,  bilo je to nenamjerno, jer više ni sjećanja nisu tako bliska,  ni svježa.

M. Pavlović

        

  Kako je nastalo ime Višnjica? Vrlo je malo podataka o tome. U Bosni postoji još nekoliko Višnjica.  Najbliža nam je ona kod Kiseljaka u kojoj se skrasilo nekoliko naših mještana u toku posljednjeg rata.  Tu su pronađeni ostaci naselja sa statusom grada (munipiciji) koji su sačuvali značajne tragove naseljenosti prije dolaska Rimljana. Višnjicu nalazimo i nedaleko od Srebrenice, a tako se zove i malo selo iznad Gruda sa oko 130 domaćinstava.

  Tri su Višnjice u Hrvatskoj;  jedna u Slavoniji, druga na prekrasnim zagorskim brežuljcima, kod Bjelovara sa čuvenom ergelom i treća kod Ploča. U Sloveniji postoji rijeka sa istim imenom,  a nekoliko Višnjica nalazimo i u Srbiji.

  Višnjica, demunitiv od višnja.

            

                                                            3. Solakovići

  
Solakovići su južno od Korita i Višnjice. Od sela Gore na jugu, koja pripada sarajevskom srezu, dijeli potok Ždrijelo. Od ušća ovog potoka u Ljubinu, granica ide uz rječicu do Dubokog Potoka, zatim uz taj potok na brdo Bukovac, sa Bukovca silazi u Povoču i ide uz Povoču do Zelenih potoka; to je bila istočna granica, takodje prema sarajevskom srezu. Od sela Korita dijeli pominjati potok Krnjevac; zapadnu granicu prema Višnjici i Kopošićima čini najprije put što ide preko Vrova crkvi, a od crkve put stranom Brezovaša i Rudnog Brijega.
  
Ovako ograničena površina ima vrlo namrskan reljef. Jugoistočnu granicu čini rječica Ljubina, koja s desna prima u ovom naselju Povoču, čiji je donji tok gotovo uporedan s njezinim. Izmedju njih je duga a visoka kosa, čiji se pojedini dijelovi zovu Krš i Brdo. Neka su sela na prisojnoj strani ove kose. U strani pod brdom Kršem ili Bukovcem su  Sopiljače, izmedju dijelova Krušaka (desno) i Dubokog Potoka (lijevo). Na maloj usječenoj zaravni pod Brdom su Ulištovići; od Pomenovića ih dijeli ”doljanak” kraj brijega Grepka. Pomenovići su u strani pod Brdom, a medju Ljubinom i Povočom. Pod Pomenovićima su selo Ljubina; kuće su kraj rijeke a s obje strane Povoče. Desno od Povoče je naprije brdo Borova Glava, i u prisojnoj strani tog brda selo Prednja Njiva, a pod njom Ravnice ili Pod Prednja Njiva

Na sjeverozapadu od Prednje Njive je Kaurlaš, kojim ide seoski put Korita – Taračin Do, a u strani pod putem selo Tikvići.  Ispod ovog sela je glava potoka Vrela, čiji se glavni izvor zove Gojava; potok se sliva u Povoču s desna. Uporedo s njim teče potočić Kućetina; postaje od vode Konovika i Sjeline ispod crkve i sliva se takodje u Povoču. U terasiranoj strani izmedju ova dva potoka je selo Solakovići; iznad sela je brdo Grabovik, a nad ovim Vrovi. Posred Solakovića teče potočić Vrblje; izvire iznad kuća i teče kroz njive u Povoču. Izmedju potoka ispod Kučetine i Povoče s jedne a Ždrijela s druge strane je kosa Brezovaš – Rudni brijeg – Metuf. U strani pod Brezovašem je selo Konovik a pod Rudnim brijegom su Vlasenice.
  
Sopiljače, Ulištovići i Pomenovići imaju izvore blizu kuća; u Ljubini nose vodu s rijeke, na Konoviku je istoimena voda; u Vlasenicama nose vodu s potoka Kućetine; u Solakovićima su vrela Vinove Loze i Terezija, a Prednja Njiva i Tikvići imaju vrela pod kućama.
           

Njive i čaire ovoga naselja su po mjestima: Sopiljače, Gornji i Donji Ulištovići, Viškućnica, Pomenovići, Grebak, Maševac, Smreke, Ljubina, Luke, Metuf, Borova Glava, Do, Kaurlaš, Loze, Zaviganj, Ravan, Rogaj, Potkućnica, Zelenka, Podjame, Ćorići ili Ćurići, Luke, Zagrebnica, Vlasenice, Konovik, Papula i Kućetine. Ranije je u Solakovićima bilo mnogo šume, pa je sasječena u toku posljednjih decenija, a pored potoka i oko njiva ima još dosta ostataka šume. Prave šume ima još po stranama Maševcu, Bukovcu, Jazbinama, Rudnom Brijegu i Metufu. Tu su i ispaše.
 Prema ranije izloženome, naselje je vrlo raštrkano i sastoji se od deset sela, većinom vrlo malenih, u kojima žive katolici i muslimani. Na Sopiljači su 1 kuća Milanovića i 1 prazna, u Ulištovićima su 2 kuće Ivanića, 1 Bartovića i 1 Miletića, a na Brdu iznad Ulištovića 1 kuća Jozića. U Pomenovićima su 2 kuće Jozića. Pod Pomenovićima je željeznička stanica pruge Semizovac – Ivančići dolinom rječice Ljubine, a na Ljubini su po jedna kuća Vidakovića i Miletića. Na prednjoj Njivi su 3 kuće Barića, a na Ravnicama 1 Ilića. U Tikvićima su 3 kuće Ćurčića u jednoj grupi i po jedna na Brdu i u Skićinom Dolu za Borovom Glavom. U Solakovićima su u čoporu 3 kuće Tabaka, 1 Trebinjca, 1 Alića i 2 Spahića. U drugom su čoporu 4 kuće Smailovića. Na ravni preko potoka Vrblja su 2 kuće Barića i jedna na Zagrebnici preko Vrela. Na Konoviku su raštrkane kuće Babića, na Vlasenicama je 1 kuća  Barića i pod Vlasenicama 1 Halilovića.

       

U Solakovićima ima mnogo starina iz raznog doba, ali je vrlo malo predanja. ”Sarajevski Drum” prelazi na Ljubini iz Dubova s desne na lijevu obalu rječice Ljubine, i ide kroz Solakoviće i Korita dalje na Čemerno i Kunosiće. Za taj put i kaldrmu vele da je ”grčka”... Na Zagrebnici su tri stećka; na jednom su spiralni ornamenti. Jedan stećak sa spiralnim ukrasima je i na Baricama pod Vlasenicama. Na Kaurlašu je srednjovjekovno groblje s dvanaest stećaka; i tu ima spiralnih ukrasa. Pod Ulištovićima je veća nekropola  kraj rijeke; muslimani smatraju to groblje svojim zbog jednog visokog stupa na kom su u reljefu predstavljeni krst, polumjesec sa zvijezdom i mač. Na Metufu i na Vlasenicama su stara muslimanska groblja. Za ono na Metufu pričaju da je "svatovsko". Priča se da je selo stradalo od kuge i da su nekada odrađivana i brda koja su sada pod šumom.

   Živjeli su u ovom naselju ranije neki Perići i po njima se jedna strana zove Perića Strana; sada su oni u Bokšićima i na Gori (srez sarajevski). Bilo je u naselju i Matića. Danas u njemu žive muslimani i katolici. Muslimani su u sredini naselja, a katolici po okviru.

    Muslimani. - Tabaci (3) su ranije boravili u Kopošićima, gdje ih još ima, i vele da su se zvali Solaki. Moguće je, da se po njima i selo prozvalo, pa onda i cijelo naselje. Bili su tabaci, i držali tabhane. Jedan od njih je odselio u Izbod. - Smailovići se zovu po djedu i Mehakovići (4). Mehak je odnekle doselio, ali ne znaju odakle. - Spahići (2) su od Mahmutovića iz Orahova u Rijeci; davno su došli. - Trebinjac (1). Otac mu je odselio prije okupacije iz Trebinja u Ljubinu, i ovdje se naselio. Sin mu je, pošto je živio neko vrijeme u Visokom, dođe u Solakoviće na ženovinu. - Alići (1) su došli 1914. s Gareža. Inače su od Alića s Gore, čija je starina iz Gacka u Hercegovini. - Halilović (1) je došao 1927. iz Vrapča u sarajevskom srezu na ženovinu.


    Katolici. - Jozići (3), Ilići (1) i Babići (4) po starini su jedan rod s Ilićima u Kopošićima, i starinci su. Preci Ilića u ovom naselju  bili su na Čepiljači, i odavde otišli na Kožlje. Ilić se prije 25 godina vratio sestri udovici, i ovdje se naselio. I Jozići su seljakali. Otac sadašnjih Jozića došao je natrag iz Srednjeg, a sinovi njegove braće su po Kamenicama, Gori i Vidotini. Babići su od Ilića i ranije su bili u Tisoviku. Prije 40 - 50 godina zvali su se Ilićima. Kada im je baba ostala udovicom, svijet prozove njena tri sina "babinim sinovima", i onda Babićima. O Ilićima vidi i opis Kopošića. Ćurčići (5) su starinom iz Duvna - Milanovići (1). Djed im je došao iz Dalmacije. - Vidakovići (1) su starinom Perići iz Hercegovine. Ima ih u Bokšićima i na Gori. - Bartolovići (1) su došli iz Kožljega prije više od 50 godina. - Bari
ći (7) su starinom iz Vijake.


                                                    4.   Kopošići

 

    Sela ovoga naselja su vrlo raštrkana i na različitim položajima. Na sedlu između Brezovaša i Vrova je Taračin Do. Ispod Taračin Dola prema zapadu je dubok a uzan Potok. Desno od potoka ostaju Vrovi a lijevo Brezovaš i Dubravnik. Ovaj se potok sliva na njivi Pozlaćenici u Zenik, što dolazi sa sjevera, iz Višnjice. Među potokom i Zenikom su pomenuti Vrovi, a pod Vrovima je zaravan i selo Kruzi. Među Zenikom i Rijekom je brdo Hum; na sedlu što veže Hum za Krst je selo Kopošići, a na južnom obronku Huma je Grad. Na pomenutoj kosi Dubravniku je istoimeno selo, Dubravnik, na jednoj manjoj zaravni. Pod Dubravnikom se sliva u Potok potočić Debele Međe što dolazi s Tovarišća i dijeli Dubravnik od Vlašića, koji su u strani između Debelih Međa i potočića Rupa, što se s njima sastaje pod selom. Naposljetku, selo Tisovik je između Rupa i Rijeke a u strani lijevo iznad Zenika i okrenuto sjeveru. Kroz Tisovik teče potočić Bijele Vode i sliva se u Zenik, a Zenik se pod Gradom sliva u Misoču. 

    Taračin Do služi se vodom s izvora kod Martinovića kuće i iz Konovika. Kruzi imaju zimi vodu u Bašči u selu, a ljeti nose s Taračin Dola. Kopošići imaju pored sela Korita Gornju i Donju Vodu. Na Dubravniku i Gradu vode imaju ista imena, u Vlašićima je Osojce, a u Tisoviku su dva vrela: jedno kod Markovića kuća a drugo kraj Tabaka.

    Njive i kosnice su po mjestima: Do, Grabovik, Dubravnik, Papratine, Brijeg, Strane, Pasji Potok, Smin Kram, Privala, Dautovina, Brajkov Do, Banje (t.j. Banovo), Kućište, Klašnica, Andresko, Strančica, Lice, Muratov Vrto, Beširovača, Krćevina, Vignjišća, Mijovići, Varoš i Grad. Pod šumom su Brezovaš, Vlašićko Osoje, Nabožić, Vrovi a djelimično i Hum i Krst. Šuma je i po dnu potoka. Tu su ujedno i ispaše. 

    Na Taračin Dolu su katolička crkva, župni stan, 1 kuća Zečevića. 1 Martinovića i 3 kuće Matića. Na Kruzima su 2 kuće Zečevića. Na kopošićima su 3 kuće Ilića; jedna je mjestu Ođaku. Na Gradu i pod Gradom je po jedna kuća Mijatovića. Na Dubravniku je jedna, a u Vlašićima su još dvije kuće Mijatovića. Na Tisoviku su raštrkane kuće: 1 Barišića, 1 Markovića, 1 Tabaka i 2 Mijatovića. Tabaci su muslimani, a svi ostali su katolici.


   Ilići (3) i Mijatovići (7) čine jedan rod i starinci su. Zajedničkog su porijekla s njima  Jozići, Ilići i Babići u Solakovićima, zatim Gazdići u Višnjici. Najstarije im je prezime Ilići. Medju sobom su već toliko dalek rod, da mogu stupati u bračne veze. Priča se da su naprije živjeli u Mijovićima u Tisoviku. Tu ih jedanput porobe hajduci i odnesu im srneću mješinu „bijelih para“. Domaćin nije bio kod kuće, a kada je došao i čuo za to od žene, rekao je: „Šuti, ako su odnijeli bijele, nisu žute“. Ilići su se namnožili i raselil iz današnje kuće Mije Ilića na Ođaku kraj stare nekropole. Tu ih je bilo sedam braće. Po jednom predanju, ovaj je rod starinom iz Misoče. Kad su Turci ušli u Bosnu, bila su i Misoči tri brata. Jedan uteče na Oćeviju, drugi na Tisovik, i od njega su ovi Ilići, a treći ostane u Misoči, predje na islam i od njega su tamošnji Hasečići – Matoruge…



    - Matići (3) su starosjedioci. Bili su svi na Kruzima. Sada ih ima i u Višnjici. Uz kugu su ukopali 17 čeljadi. - Zečevići (3) su starinom iz Lepenice. Došao im je djed ili pradjed. Prebjegao je, pošto je ubio čovjeka. Beg Zlatar iz Sarajeva dao mu je onda dvije koze, dvije kokoši sa pijetlom, kravu i dva vola da mu kmetuje, i naselio ga je na Tikvićima. Još turskog vremena su prešli na Kruge. - Barišići (1) su starinom iz Lepenice. Došli su prije okupacije Bosne. - Markovići (1) imaju starije prezime Bartolović, i starinom su iz Dalmacije. - Martinović (1) je rodom iz Kreševa. Naselio se je prije 35 godina, pošto je prije toga živio u Sarajevu i u Kožljem.

    Groblja. Katolička su groblja: na Kruzima za Višnjicu, Tisovik, Grad, Taračin Do, Konovik i Kruge, a na Kopošićima, do srednjovjekovnog groblja, za Kopošiće, Ođak,  Rijeku, Dolovčiće i Danovinu. Muslimansko je groblje u Tisoviku iznad kuća.

   Kod muslimana su groblja vrlo česta. Ne samo da svako selo ima svoje groblje, nego i pojedini dijelovi sela imaju često svoja groblja. To je stoga što su oni groblja  zasnivali u blizini kuća i što su pojedini rodovi zasnivali groblja na svojoj zemlji, pa tako postoje česta rodovska groblja.

   Kada je u selu Višnjici umro Muharem Bravo iz Sarajeva, sahranili su ga na njegovoj zemlji na Ulištu, a nisu htjeli da ga nose u groblje u obližnjem selu Solakovićima. Staro groblje na Metufu u Solakovićima bilo je svojina Hamida Trebinca, čija je bila Ljubina. Kad je umro, zakopali su ga na Metufu. Ovi primjeri odgovaraju srednjovjekovnom sahranjivanju "na svojoj baštini".

    Kad se ulegne grob, vjeruje se da će iz iste kuće uskoro umrijeti neki drugi član.

    Groblja su lijepo uređena i ograđena. Groblja se poštuju i u njih se ne smije dirati.

GORA
(Zabilježeno 1967. godine)


       Ovo naselje čine više manjih zaselaka, različitih po položaju i privrednim prilikama, kao i po sastavu stanovništva. Uglavnom nalazi se ispod Nabožića. Ti zaseoci su: Divljača, Krč, Sedraž, Gradača i Gora. Ispod Ravnog Nabožića izvire potok Sutmaj i ulijeva se u Ljubinu. Gradina se nalazi iznad  Divljače. Priča se da su nekada po Gradini bile kućice građene od nekave smjese, slične kreču.  Na Krču je vrelo Prijevor, Bjelava na Sedraži, kod Alića kuće (na Gori) i po 1 manji izvor u Divljači i Gradači. Njive ovog naselja zovu se: Oborak, Selište, Zanoga, Krčevina, Močilo, Do, Plavuljača, Ravan, Zakućnica, Kamenita njiva, Divinja, Mešugaja, Vinograd, Krugljak, Pustinja, Poriječ, Vina, Rajičevac i Hankine njive.

     Divljača   se nalazi ispod Gradine, u jednom dolu, između brda Vranjka i Divljače. Ovdje žive Srbi u dvije kuće (zabilježeno 1967. godine).
    

      Torbica (1 kuća) su došli iz Hercegovine u 19. vijeku. – Šikuljaci (jedna kuća a dva domaćinstva) došli su iz Šikulja u planini. – Palangetići (1 domaćinstvo) došli su od Olova 1956. godine.
Groblje se nalazi u blizini kuća.

       Sedraž   se nalazi u strani između potoka Plavuljače i Bjelave, a ispod Gradine. Godine 1929. ovdje se nalazilo 6 kuća a 1965.  7 kuća u kojima je živjelo 11 domaćinstava. Na Sedraži žive Srbi. 

     Maunage (5 kuća,a 8 domaćinstava) nekad su došli iz Tilave, a starinom su iz Hercegovine.  – Bakovići (1 kuća) su došli iz Visokog prije II svjetskog rata – Perići (1 kuća) su došli iz Bokšića 1959. godine. – Trifkovići (1 domaćinstvo) su došli iz Nišića 1964. godine.

       Krč   se nalazi ispod brda Prljuge, Založnice, Lokve i Nabožića. Priča se da su se na njivi Pustinji nalazile kuće Muslimana koji su izginuli u nekom ranijem ratu. Pored seoskog puta (kod Nikolića kuća) nalaze se starinski nadgrobni spomenici za koje se priča da su «grčki». Na Krču se nalazi staro (muslimansko) svatovsko groblje.
       Godine 1929. na Krču su se nalazile 2 pravoslavne i 4 muslimanske kuće, a 1967. godine 19 kuća sa 23 domaćinstva.
       Nikolići (4 kuće a 8 domaćinstava) strarinom su od Kolašina.  Došli su na Krč u doba turske uprave. Priča se da je Krč dobio ime po nekavom Krči, a to su današnji Nikolići. I danas Krča ima u blizini Olova. – Pače (8 kuća) žive ovdje vrlo dugo, a starinom su iz Hadžića. – Nevesinjci (1 kuća) došli su od Srednjeg prije II svjetskog rata. – Čuture (2 kuće) su došli iz Mrakova 1932. godine. – Spahići (1 kuća) došli od Rogatice oko 1937. godine. – Medići (1 kuća) došli od Srednjeg 1959. Mlinarići (1 kuća) doselili prije II svjetskog rata iz Stona. – Osme (1 kuća) došli od Ivančića 1963. godine.
     I Muslimani i Srbi imaju svoja groblja na Krču.

      Gradača    je u strani ispod brda Gajeva prema Nabožićkom potoku. Godine 1929. ovdje se nalazilo 7 raštrkanih kuća na rastojanju od 50 – 200 metara a 1967. godine bilo ih je 12. U Gradači žive Hrvati.

     Perići (5 kuća) došli iz Ljetovika. Rod su im Perići u Bokšićima. - Babići (2 kuće) žive dugo u Gradači. – Pranići (1 kuća) su došli iz Travnika pred II svjetski rat. – Blaževići (1 kuća) su došli iz Kamenice 1943. – Matići (1 kuća) žive u Gradači od I svjetskog rata. Došli su iz Tisovika. Ima ih u Višnjici. – Mirčići (1 kuća) došli su pred I svjetski rat iz Orača. – Kajići (1 kuća) došli sa Gore pred II svjetski rat.

       Gora   se nalazi na prisojnim stranama pod Nabožićem. U Gori se nalazi nekoliko starih stećaka. Godine 1929. ovdje je bilo 7 muslimanskih i 1 katolička kuća a 1967. godine bilo ih je 21,  u kojima je živjelo 26 domaćinstava.

     Alići (9 kuća, a 12 domaćinstava) porijeklom su iz Gacka. – Kajići (4 kuće, a 5 domaćinstava) došli iz Solakovića u prošlom vijeku. – Hajre (6 kuća) žive dugo u Gori. Došli su iz ove okoline.  – Čuture (1 kuća, a 2 domaćinstva) došli su iz Mrakova 1932. godine. – Fetići (1 kuća) došli iz Vareša pred II svjetski rat.
    Na Gori se nalazi muslimansko groblje.

K A M E N I C A


            Kamenica je prilično raštrkano naselje na desnoj strani rijeke Ljubine prema Nabožiću. Ona se sastoji od više zaselaka, koji su po svom položaju i sastavu stanovništva različiti. Ti zaseoci su: Ljetovik, Kamenica, Poriječ (Porječ), Krivače, Dučevci, Selišće i Crnjovac.
          Turnadžijin potok razdvaja Goru od Kamenice. Ljetovički potok čini ponekad poplavu, a ulijeva se u Ljubinu. Izvori su: Turnadžijina voda, Voda na njivama, Vinograd i Kaduša. Kamenica obiluje manjim izvorima koji nemaju svoja imena, ali nikad ne presuše. Turnadžijina voda dobila je ime po agi Turnađiji, a Kaduša po nekavoj ženi Kadi. U Poriječi se nalazi malo, staro groblje (mramorovi) koje je zaraslo u korov. Njive i šume ovog naselja se zovu: Vilčevina, Dučevačke njive, Kremeš, Rastić, Turnadžijina bašča, Čalopek, Vinograd, Viškuća, Igrišća i Begluk. Na vrh Begluka bio je ranije čardak u kome je živjela Kada, po kojoj se zove voda Kaduša.

          Ljetovik   se nalazi u prisojnoj strani istoimene kose ispod Nabožića. Tu žive:  Abadžije,  (7 kuća, a 8 domaćinstava) starinom su iz Sarajeva. – Nikolići (2 kuće) rod su sa Nikolićima na Krču. – Latifovići (1 kuća) došli iz Gore prije oko 50 godina. – Ilići (3 kuće) izgleda došli su iz Vidotine, a nekad su se zvali Jozići. – Milanovići (1 kuća) došli iz Sarajevskog polja. – Blaževići (1 kuća, a 2 domaćinstva) nekad došli iz ove okoline. – Delići (1 kuća) došli 1955. od Srednjeg.

       Kamenica   se nalazi u strani ispod Stijene, izmedju Ždrijela i Dučevaca u kojoj žive Hrvati.
       Jozići (9 kuća a 10 domaćinstava) došli iz Vijake. – Petrovići (2 kuće) porijeklom su iz Sarajevskog polja.  –      Mijatovići (1 kuća) došli iz ove okoline. – Ivići (1 kuća) došli iz Nasića (Breza) 1960. godine.

      Dučevci    se sastoje od 3 kuće u kojima žive Hrvati.
      Barići (2 kuće) doselili iz Nasića prije oko 60 godina. – Ilići (1 kuća) došli iz okoline Sarajeva.  

 

 

    Krivače   su u strani ispod puta za Kamenicu. Ovdje žive Hrvati.
-    Kneževići (4 kuće, a 7 domaćinstava) starinom su iz Dalmacije. – Bartule (1 kuća) došli iz ove okoline. – Barići (1 kuća) došli iz Solakovića 1962. godine.

      Poriječ   (Porječ) se nalazi u strani pod Gorom, a pored rijeke. Tu žive Hrvati.
      Rokovići (4 kuće) starinom su od Šibenika. – Jozići (1 kuća) došli iz Vijake. – Matići (1 kuća, a 2 domaćinstva) došli u prošlom vijeku iz okolice Vareša. – Lukići (1 kuća) doselili prije oko 70 godina iz okoline Jajca. – Kneževići (1 kuća) došli iz Krivača 1950. godine. Zečevići – Tikvine su izumrli i izginuli 1942.

      Selišće   (Selište) je u strani ispod Gajeva, a iznad Ljetovika. Tu su 4 kuće Hrvata i Muslimana.
       Bartule (1 kuća) su iz ove okoline. – Kahrimani (1 kuća) doselili iz ove okoline. Žive ovdje od početka ovog vijeka. – Hajre (1 kuća) doselili iz Gore 1955. – Ilići (1 kuća) doselili iz Dučevaca 1950.

      Crnjovac  (Crniovac) je zaselak u kome se nalazi 6 kuća Hrvata.
      Blaževići (1 kuća) narod ih je zvao Ugarci. – Bartule (2 kuće, a 3 domaćinstva) su starinom Bartulovići  iz Kožljeg. – Pranići (1 kuća) su iz ove okoline. – Zečevići (1 kuća) doselili sa Taračin Dola 1961. godine. – Barići (1 kuća) došli iz Solakovića 1958.

       Starčevina  se nalazi ispod Ljetovika. Tu su 4 kuće Hrvata.
      Bilići (2 kuće a 3 domaćinstva) su došli iz Bokšića. – Blaževići (1 kuća) došli iz Ljetovika na djedovinu prije oko 39 godina.  – Barići (1 kuća) doselili iz Dučevaca 1963. – Pranići su izumrli.

 

 

 

 

  

  Katoličko groblje nalazi se u Krivačama, muslimansko – Dužice u Ljetoviku, a Srbi se sahranjuju na Krču. Iz Gornje Kamenice djeca idu u  školu na Taračin Do.

 

SEMIZOVAC

 

 

  Naselje je uglavnom  nastalo poslije okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, a na zemljištu Divljače, Ljubine i Poturovića.  Prema Hamdiji Kreševljakoviću Semizovac se prvi put spominje 1867. godine.1 Na mjestu gdje je sada Semizovac,  prije 1878. godine bila su 4 hana: Ćurčijin han nalazio se u blizini Ćurčijinih (Jovanovićevih) kuća. Prepravljen je 1928. godine, a danas ne postoji. Ćebin han  bio je u blizini Ćebinih kuća.  Ni on više ne postoji. Na lijevoj obali Ljubine, u blizini njenog ušća nalazio se Semizov han po kome se cijelo naselje prozvalo Semizovac. Porodica Semiz iz Sarajeva, koji nisu podigli ovaj han u današnjem Semizovcu, dobili su svoje prezime što su bili malog stasa i prilično debeli, ugojeni. Sama riječ je turskog porijekla. Pomenuta porodica trgovala je gvozdenom robom koju je nabavljala u Varešu, a kiridzije su je pregonile u Sarajevo. Na putovanju bi odsjedali su Semizovom hanu u Semizovcu i tu konačili. Prema Kreševljakoviću ovaj han je sagradjen je izmedju 1760 i 1777, a sagradio ga je sarajevski bogataš Hadji – Salih Semiz, sin Hadji – Ibrahimov.2  Han je od tada pa sve do 1947. bio vlasništvo porodice Semiz. 1947. srušen je prilikom izgradnje omladinske pruge Šamac – Sarajevo. Posljednjih godina postojanja  ovog hana u njemu je bio handžija Pašan Lisak. Blizu tog nekadašnjeg Semizovog  hana nalazila se manja stara zgrada u kojoj je do iza II svjetskog rata imao dućan Mehaga Turnadžija.
      Najpoznatiji begovi u Semizovcu bili su Semizi i Ruždići.
     U doba austro-ugarske uprave na području Semizovca je izgradjeno nekoliko gradjevina. Semizovac je u ovom periodu bilo željezničko - industrijsko naselje na pruzi Sarajevo – Bosanski Brod. Bio je poznato mjesto i izmedju dva svjetska rata. Od 1946. godine u njemu je bilo sjedište Sredanjskog sreza. U njemu se prije rata nalazio i Sokolski dom u kome je bila sokolska četa poznata u cijeloj sarajevskoj okolini, a gostovali su i u inozemstvu.     

 Semizovac je željeznička stanica na pruzi Šamac – Sarajevo. Nekada je prugom bio povezan i sa Ivančićima, odnosno sa Čevljanovićima, sa rudnikom manganove rude sve do 1962. godine i to uskotračnom željezničkom prugom. Ova pruga bila je gradjena 1884. i 1885. godine.  Bila je dugačka oko 28 kilometara, a izgradjena je radi eksploatacije manganove rude i drvne gradje sa planina Zvijezde i Ozrena. Pruga je 1962. godine prestala da radi i demontirana je.

    Stara željeznička stanica u Semizovcu je izgradjena 1906. godine, a nalazila se sve do 1947. ispod nekadašnjeg Rastovačevog hana. Zgrada još postoji, ali ne služi više prvobitnoj namjeni. Prilikom gradnje nove željezničke stanice i pruge u Semizovcu je pronadjeno više starih grobova.
Godine 1929. u Semizovcu je bilo 13 muslimanskih, 9 pravoslavnih i 3 katoličke kuće.3

    Početkom 1966. godine u 16 raznih zgrada koje su u društvenoj svojini stanovale su slijedeće obitelji:  Mikići, Šutali, Hanjalići, Kruezi, Barišići, Sendići, Omanovići, Kondići, Stojadinovići, Glišići, Aždajići, Solde, Šeremeti, Delići, Lazarevići, Jeremići, Krtolice, Rajevići, Mirosavljevići, Bojići, Osmanovići, Hete, Dragovići, Beganovići i Stažići.

     U Semizovcu (u užem smislu) stanovale su 1966. godine obitelji (ovo nije kompletan spisak):
- Kraljevići  (1 kuća) došli poslije II svjetskog rata od Kreševa.  – Lučići (1 kuća) došli od Kreševa 1964. - Čarapine došli iz Ljubine prije nekoliko godina, a porijeklom su iz Hercegovine.  – Jozići (1 kuća, a 2 domaćinstva) došli iz Kamenice prije nekoliko godina.  – Filipovići (1 kuća) došli iz Hercegovine poslije II sv. rata. - Zečevići (1 kuća) došli su iz Sarajeva poslije II svjetskog rata. Slijede Šumani, Jovičići, Maunage, Lukići, Kule, Kubatlije, Sune, Devići, Kožljaci, Čakali, Hasanovići, Prutine, Bratići, Paračani, Iseni, Čabravdići, Begići, Janjići, Milanovići, Rakići, Bontus….

     Semizovcu su po administrativnoj podjeli pripadali  Ljubina i Poturovići.  Radi se o mjestu Ljubina, nekoliko kilometara od Semizovca pored rijeke Ljubine koji je prilično staro. Tako je 1682. godine zabilježen neki Nikola iz Ljubine kao priložnik zejtina za sarajevsku pravoslavnu crkvu. 4  U Ljubini su 1966. godine živjeli Maunage, Boškovići, Dukanovići, Veljići, Janjići, Prkići, Bročilovići, Jankovići i Karići.

    Na putu od Semizovca prema Srednjem nalaze se dvije Ljubine. Prva administrativno pripada Semizovcu i općini Vogošća,  a druga općini Ilijaš.
    U Semizovcu je prva sijalica zasvijetlila 1890. godine (iz elektro-generatora industrijskog pogona za ispiranje manganove rude jer je za vrijeme austro-ugarske okupacije podignuta mala fabrika za prečišćavanje manganove rude. Ruda se dovozila iz Čevljanovića i u Semizovcu se čistila. U ovom naselju bila je izgradjena jedna mala hidrocentrala, koja je davala struju za nekoliko poslovnih prostorija i stanova, oko pomenute fabrike), 5 godina prije nego u Sarajevu, a samo 9 godina iza prve sijalice u svijetu.  Pretežito hrvatska sela Kamenice i Gora, sasvim slučajno ili ne, posljednja su elektrificirana sela u općini Vogošća. Nedaleko od njih nalaze se sela Taračin Do, Solakovići, Višnjica... I ova sela su medju posljednjim  elektrificirana u ilijaškoj općini!..

1 Hamdija Kreševljaković: Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1957. str. 140
2 Ibid: str. 141.
3 Milenko S. Filipović: Vogošća i Bioča u Bosni, Beograd, 1930.
4 Vladislav Skarić: Srpski pravoslavni narod i crkva u Sarajevu u XVII i XVIII vijeku, Sarajevo, 1928.




CRNI KONJ

     U predanjima o prošlosti pojedinih mjesta čest je motiv o vranu (crnu) konju bez belege. Evo jednog takvog predanja vezanog za Tisovik: za feta (osvajanja) Bosne došla turska vojska u Vratnicu i pod Tisovik. Kako je u Tisoviku bilo svake ćereste (građe), nisu ga mogli uzeti. Onda se u Misoči našao jedan zao čovjek, koji uputi Turke da treba da nađu vrana konja bez belege kog nije žensko jahalo, pa ga uzjahati preko Nabožića. Gdje konj zakopa nogom, ondje su čunkovi od vode. Taj se čovjek pogodi s Turcima i pođe. Pošto je našao čunkove i oduzeo gradu vodu, grad se je morao predati. On pođe na konju na Očevlje i na Poviocima mu crkne konj. Turčin ga jedan prokune rekavši da mu Bog da da mu sve ostane na žensku. I od sve čeljadi ostala mu je samo jedna kći.

                  (Slično predanje veže se i za osvajanje našeg Dubrovnika).

   Narodno predanje kaže da je dobro imati crna vola bez belege, jer onda ne može toj kući niko ništa "ugatati".

     

 KUGA

Godine 1836. vladala je kolera u Sarajevu. Epidemije su, uz razne ratne dogadjaje i neke manje važne uzroke, bile povod pomjeranjima sela. Primjera za to ima mnogo.

    U naselju Koritima nestalo je za vrijeme kuge muslimanskog sela Dočevića.  U susjednim Solakovićima su prije kuge obradjivana i brda koja su sada pod šumom. Višnjica je takodje stradala; pored mnogo katolika, tada su izumrli svi muslimani. Prije toga, s Tisovika bi išlo po 18 momaka petkom džamiji u Misoču, a katolici Matići su tada ukopali 17 čeljadi.[1]

 [1]  Milenko Filipović, Visočka nahija, str. 278, 341-347



      Veze s  Varešom (II)

     Franjevci su stigli u Bosnu s ciljem da šire kršćanstvo i obrazuju narod. Svugdje su ostavljali pisane tragove o svom djelovanju. Rukovodili su se devizom "da se nije ni dogodilo ako nije zapisano". Zato su radije zapisivali, nego pamtili. Njihovi ljetopisi dragocjen su dokaz o našoj prošlosti. 

    Zapisano o Vijačanima  i o Čemernu (LJETOPIS SUTJEŠKOG SAMOSTANA, Fra Bono Benić - str.297)
 

... Treba zabilježiti: 1778. miseca aprila na 12., laik Nikola Novaković, iz Vijake rodom, od 40 godina otprilike, budući ovde u Sutisci sakristanom, na drugoj večernjoj, to jest baš na Cvijete (Cvjetnicu), užegav svijeće na o/l/taru, kao što je običaj, i kada se svi fratri slizoše u kor, onda on uzmavši jedne silajpuške (puške koje se stavljaju za pas) i još štošta iz sakristije zavjeta (koliko smo mogli zapaziti) pak /krene/ na Sjenokos (samostanska livada u Sutjesci) mahom, doklem se večernja govorila i litanije pjevale. Ter privarivši momka kod štale, izmakne mu konja najboljega govoreći : Izašli su fratri u Milankovac (dolinica prema Ratnju) ter hoće malo konja projahat, jerbo se zaležao". I to je u habitu otišao, nit mu je momak vidio pu/ša/ka silahija, bile bo su pod habitom. 
 
    I tako, odsedlavši obde konja (njekoga zelenčića), budući /da/ se desilo sedlo onde u štali, ter uzjašiv, hajde putem u Ratanj, kako je konj mogao. I u Ratnju napio se rakije i ostavio habit u Režića Petra ( a s p/i/janstva je najviše utekao). Pak odonle priko Igrišća je /tu/ noć mrkla zatekla. I premda smo u Jelaške, mahom za njim ustopice, fra Pavla, laika, i momke koji su ga tjerali čak do Igrišća, i ondi bi ga fra Pavao pristigao. Ama, nije ga mogao uhvatiti, jerbo je fra Nikola na konju dobru, a fra Pavao na nješto sekularsko /kljuseta/ uzjahao. U /ujedno/ pak nije smio suhoruk ni prionut /da ga hvata/, budući fra Nikola, oružan,prokletac. Ukratko /mi/ smo i opet u Jelaške, i u Vijaku, i u Sarajevo, ama ne mogosmo nikako habera uzet - kud okrenu. Valjada otiđe priko turskijeh sela uz Krivaju gori; a doli, niz Krivaju nije otišao. A inače slali smo i čak u Tuzlu.

   Ovi /je/ laik, kako rekoh, težak p/i/janac bio, a malo pobožan, i sve bi se kao na bašinsku držao...; a bio je jur skrojio i minten (haljetak do pasa od čohe, sukna ili pamuka) na bašinsku. (Ipak poglavari nijesu znali toga posla njegova); i držao ga je, (naime:minten) u celi podmuče, a skoro ga je i skrojio, kako smo razumili potle. Ele, evo, do 1.maja ništa ne čusmo za njega a potle - što se zna, hoće li se čut /za njega/ gdje je, neće li se ! Neka je Gospodinu Bogu priporučen i svetom ocu Franji i svetom Nikoli! Tražili smo ga đene po Kamensku, Crnoj Rijeci, po planina gori sarajevske župe (radi se o Čemernu, op. aut.) ama nać, ni čut bile, ne mogosmo. A inače i u Kladnju mukaet su ljudi, ne bi li ga začuli. Napokon začusmo: i da je u Šapcu, / i da je/ uhvaćen od emina! I malo nije poginuo, i konja mu u begluk uzeli, i puške... Napokon, izmaknuo se i prišao priko Save i umro godine 1780. miseca januara u Našica od tižike (sušice).

 Veze s Varešom (III)


  Neka prezimena u našem kraju nastala su tako što su pojedinci dolazili u naš kraj u svojstvu trgovaca ili zanatlija i tu se oženili i zasnovali svoju obitelj. Nekolicina djevojaka iz našeg kraja udala se u Vareš i okolinu, Sutješku župu... One su u novom kraju uvijek zvane Čemerkama mada se znalo su ih Višnjice, Taračin Dola, Nasića... 

 

 O Čemernu iz pera Krunoslava Draganovića


Poznati vrhbosanski povijesnik dr. Krunoslav Draganović, kojega je jugoslavenska tajna služba prebacila iz Italije u Sarajevo, zapisivao je anegdote o Bosni. Jedna o Turcima i Ciganima glasi:

KIJAMETSKI DAN

"U planinskom kraju iznad Čemerna, na granici sarajevskoga i visočkoga kotara, živio je pobožni, stari hadžija (vjernik koji je bio u Meki), koji je često mislio na smrt i na Kijametski (sudnji) dan. Kod toga je znao više puta reći: Ja mislim, na Kijametski dan bit će nama Turcima (muslimanima) teško, a Ciganima lahko. Pa kako to hadžija? Cigani niti idu u džamiju niti poste. Evo kako. Oni će reći: Mi nismo umjeli, a muslimani nam nisu htjeli kazivati. A mi ne možemo reći, da nismo umjeli.
Neznanje je široka kapija (haustor) u raj. I kod muslimana i kod kršćana. Po oba zakona."