Aktualno


OBAVIJEST

Sadržaji na ovoj stranici neće se mijenjati, ali ni ažurirati. Većina članaka i slika prebačena je na novu stranicu:  

                            http://www.taracin-do.com


NAŠI U AUSTRALIJI

KRUNO I ALEN JOZIĆ




     Naših župljana, protjeranih posljednjim ratom, ima skoro na svakom dijelu svijeta. Mnogi su ostali na evropskom, a mnogi se zaustavili na američkom, azijskom, afričkom ili australijskom kontinentu.      


              Jedan od njih je Kruno Jozić iz Ljubine, koji se nakon trogodišnjeg izbjeglištva u Njemačkoj sa suprugom Verom i djecom Alenom i Andreom zaustavio u dalekom Sidneju u Australiji. Kao dječak u rodnoj Ljubini i Vogošći, gdje je živio, uvijek je volio nogomet i trčkarao za loptom i bio vezan za NK Ljubinu i Vogoščanski Unis. Ovaj hobi nastavio je i u Australiji,  a i veoma uspješno ga prenio na sina Alena. Godine 1997 počeo je kao amaterski nogometni trener pionira i radio u mnogim australijskim klubovima, da bi godinu dana kasnije dobio i neophodnu trenersku licencu, a 1999. godine  uspješno je završio ispit i dobio licencu sa zvanjem internacionalnog profesionalnog trenera nogometa.
              Uspjeh  i uspon u radu sa mladim nogometašima Australije usmjerili su Krunu za trenera mladih selekcija u Sidnejskoj pokrajini, dok je na prostoru Melburna to radio drugi entuzijast Vlado Vanis. Koordiniranim stručnim radom i velikim odricanjem, trenerski tandem Jozić-Vanis stvorili su prepoznatljivu reprezentaciju dječaka australijskih useljenika. Iako je imao hrvatski predznak u ovaj tim se ulazilo, kvalitetom,  a ne nacionalnom strukturom, a potporu u svemu davali su roditelji mladih igrača, koji su na ove prostore  došli prije 50 ili više godina.Uvijek velika zavičajna želja, i uporna nostalgija,  dovela je do organiziranja  mlade australijske useljeničke repke u domovinu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
    Tako je prije nekoliko godina va momčad predvođena Krunom Jozićem sudjelovala na mnogim turnirima u Hrvatskoj, medju kojima je i najpoznatiji tradicionalni "KVARNERSKA RIVIJERA",  održanom u Opatiji. Na ovom turniru,  tada su bili pored ostalih:Dinamo, Hajduk, Rijeka, talijanska Perudja, Bajern iz Leverkuzena... U takvoj jakoj konkurenciji Australija je bila treća. . Vrijedno je istaći da je na ovom turniru bilo mnogo poznatih,  kako trenerskih, tako i igračkih imena, koji danas mnogo znače za hrvatski nogomet. Juniorske momčadi tada su vodili treneri;Mustedanagić, Vulić, Gračan, te današnji selektor  Slaven Bilić, a nastupali su današnji  hrvatski reprezentativci: Dario Srna. Niko Kranjčar, Mario Carević, Luka Modrić i drugi.
        

 U nekoliko odigranih prijateljskih utakmica,  u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini,  australijski tim postigao je zapažene rezultate. Tako je sa Hajdukom u Splitu bilo  neodlučno 1:1, kao i sa Zrinjskim u Mostaru. U Distriktu Brčko bilo je 2:2, a sa domaćim Sarajevom u Sarajevu takodjer neodlučno 0:0. Pobijeđena je Dinara u Kninu 2:1, Gospić u Gospiću 3:1, te Gošk Jug iz Dubrovnika, dok je mlada reprezentacija Hrvatske bila bolja i pobijedila visokim rezultatom 8:2.

       U ovakvim susretima rezultat je u drugom planu, a prioritet je druženje, proširivanje starih i sticanje novih prijateljstava, te posjeta domovini. Iz tih razloga mladi australijski nogometaši bili su gosti mnogih klubova i udruženja, a za njih su priređivani i posebni muizički i drugi zabavni programi. Organiziran je  i atraktivan turistički plan obilaska domovine Hrvatske i njenih ljepota. Iako su većinu troškova pokrili roditelji djece iz dijaspore, vrijedno je istaći sponzora Windofs kompaniju "Boka" iz Sidneja. .

           Pored privatnog obrtničkog biznisa Kruno i sada nađe slobodnog vremena   za nogomet i rad sa selekcijom druge australijske juniorske lige, dok je njegov sin Alen trenutno na poštedi zbog povrede koljena.
           Na kraju razgovora Kruno nam je obećao da se možemo uskoro nadati ponovnom gostovanju mladih australijskih nogometaša u domovini,  a njihov trener je uobičajeno svake godine u svojoj Ljubini na ljetnom odmoru, uz  sponzorske poklone,: dresove, lopte ili opremu, a ne zaboravlja ni Vogošću u kojoj je proveo dobar dio djetinjstva i posjetu NK Unis, gdje mu ovdašnji sportski radnici nude predsjedničku funkciju

                                                                M. Pavlović




PERIN POVRATAK
 
     Ma, bona, Kato, jel' to opet rat počeo? Jesmo li to opet dobili sustanare? Čija li su ova djeca? Ma, dokle li će ovo ovako, dragi Bogo? Nema nama povratka u Sokoloviće. Ko zna šta je s kućom, a možda mi je i voda presušila? Jaaa, da mi se je još jednom bilo napiti, pa se i  ne probudio. Što li se Josip ne javlja? Da nije rat i kod njih?

    Tako danima, u nedogled,  priča Pero Marić iz Sokolovića, u hospice u Malmöu, gdje su ga smjestili nakon što su mu pronašli onog "poganca" u stomaku. Prije toga registrirali su mu i neke druge bolesti. No, Kata ga ne ostavlja. S njime je još od kraja onog rata, u kome je kratko učestvovao. Napatio se gladan i žedan. Bilo, ne ponovilo se. Računao je da se neće ni ponoviti.
 
     Pero Marić je bio jedan od najvrednijih seljaka koje  su Vogošća i  župa Vidogošća upamtile. On je uvijek radio sa nekakvim žarom. Kod njega je svaki posao uvijek bio kao vršaj, a kiša samo što nije. Teški rad je ostavio posljedice na Perino tijelo koje se vremenom deformisalo i on se lagano pogurio, a dugačke ruke su uvijek bile u položaju spremnom da uhvate lopatu, kosu ili sjekiru. Pero je prvi ranio, a sa poslova se vraćao po mraku. To je bio jedini razlog što ga neki u selu i nisu baš voljeli, jer se sa njime  korilo. ”Eno Pero  uprego kola i otišao, a vi još ne ustajete” korile su babe ili djedovi svoje ukućane. ”Eno Pero rastovara i drugi samar drva iz Nabožića, a vi još niste ni užinali”. Perin radni dan je bio najduži, ali  on je i radio kao vihor brzo, ne žaleći znoja ni leđa. Pauza i odmora u toku rada za njega gotovo nije ni bilo. Na brzaka bi nešto prezalogajio, napio se vode, pomjerio nakrivljeni kačket i nastavljao sa još većim žarom. Sa putnicima namjernicima je razgovarao radeći, ako može,  ili razgovora nije ni bilo.
    
   Da su Sokolovići dijelili medalje za najbolje radnike, Pero bi je svake godine dobio. Ko je radio sa Perom nagrabusio bi. On je jednostavno bio takav, pa i kada bi se radilo za drugog,  on ne bi znao zabušavati. Kao stvoren za mobu ili kosibašu. Njegovim ukućanima takođe nije bilo lako. Njegov ritam se teško pratio.
 
    Jedne prilike, Pero je kosio Zavodu. Zavoda je, što joj i samo ime kaže,  livada iza njegovog Studenca -  izvora vode, močvara, glib, većinom je bila obrasla  travom lošeg kvaliteta, kao stvorenom za ovčiji metilj, gdje Pero nije dao ovcama da pasu, a one naters, baš su tamo letile,  nalazila se sa sjeverne strane Borove Glave. ''Viru im njihovu, one sve naopako. Šta ih vuče ovoj baruštini”?
    Studenac je izvor vode koji izvire iz velike dubine,  te tokom cijele godine ima istu temperaturu vode. Preko ljeta je bio hladan,  prsti su trnuli kad ruku pod vodu staviš,  a preko zime moglo se vidjeti kako se isparava i stvara utisak da je to topli izvor. Napoznatiji studenci u Sokolovićima bio je onaj kod Perine kuće, te onaj ispod Zaratja, podno njive okrenute prema sjeveru.

     Do podne Pero je kosio, a onda mu je žena Kata donijela od kuće u povezaču krompirovu pitu za ručak. Brzo je jeo,  još dok mu se zaljeva cijedila niz ruke, halapljivo se napio razmućenog kiselog, već pomalo ljutog mlijeka i skočio da pomogne Kati da pokupe ono što je on juče pokosio. Kata je naravno počela kupiti odmah čim je spustila povezaču ispod divlje trešnje samoiznikle na sred Zavode.
   Kata je grabljama prešla dva puta niz cijelu koševinu i pred njom se u suru skupila prilična količina sijena. Držeći sa jedne strane grabljama, a sa druge rukama, prenosila je sijeno do sredine parcele gdje su trebali složiti sijeno. Odjednom je u prstu desne ruke osjetila bol, jer joj se zabio trn od gladišike. Sjela je i pokušala odmah da izvadi trn. No lijevom rukom to joj baš i nije išlo i taj zahvat je potrajao. Peri se učinilo da Kata dugo sjedi,  pa joj iznerviran podviknu: ”Kato, krst li ti tvoj,  šta ležiš”? ”Bog s tobom,  vadim trn” uzvratila je Kata. ”Krsta ti tvoga, trnje  vadi drugi dan Božića, a sada kupi sijeno”. Ovu rečenicu su u Sokolovićima ponavljali mnogi kada su htjeli ukazati da neko nešto radi u nevrijeme. Tako se Pero proslavio i postao jedan od najčešće citiranih ljudi u cijelim Sokolovićima i okolini.
 
Izrodili  Pero i Kata petero djece, a u životu ostali: Josip, Marijan i Vesna. Brže no što se i zamisliti moglo vrijeme je prolazilo i djeca su rasla i polako stasala. Tako, jednoga dana, dok je Pero cijepao neke ogranjke zbog kojih ga je šumar Lazo često proganjao,  ispred kuće se zaustavio crveni golf sarajevske registracije. Iz golfa se prolamala ''do daske'' odvrnuta muzika. Jedan od trojice mladića, koji su bili  vršnjaci  Josipovi, zvanog Joca, onaj na mjestu suvozača, otvorio je prozor i iz sveg glasa upitao: ''Ljudino,  jel' ovo Jocina kuća?'' Morao je galamiti, jer ga je Pero i ovako jedva razumio od glasne muzike. ''Boga mi, ovo nije Jocina kuća!'' glasno je odgovorio Pero i uz to odrično mahao prstom desne ruke.
     Naglo dodavši gas golf se uz oblak prašine uputio dalje ka selu Gora. Pero se smiješio ispod oka gledajući kako se tročlana družina, vjerovatno sa istim pitanjem obratila susjedu Miji.  Nije čuo šta pričaju, ali je vidio kako Mijo pokazuje rukom prema Peri i malo kasnije se uz novi oblak prašine golf uputio ka Peri. Ugasili su auto, vozač je izašao i obratio se Peri: ''Ljudino, ti nama reče da ovo nije Jocina kuća, a onaj čo'jek dole kaže da on tu živi. Ko je sad u pravu ? Mi tražimo Josipa, svi ga zovu Joca''.
     Pero je već zasjeo na cjepalo, odložio sjekiru,  izvadio kutiju sa duvanom,  počeo motati škiju, te ispod brkova razvukao: ''Eeej,  mojii momciii, morebit je čudno, ali svi smo u pravu. Ovo ovdje je moja  i nije Jocina kuća, ali on je moj sin i šta jes' jes',  on živi tu. K'o što vidite,  niko ništa nije slag'o''.
    Dešavanja ispred kuće je čuo i Joca, te se kroz otvorena vrata javio svojim nasmijanim drugarima: ''Momci,  evo, sad ću ja!''
    Prođe nekoliko godina i Marijan ode na nauke u Zagreb, a Josip se oženi. Svadba za pamćenje. Pero sve pripremio i nije žalio. Josip uskoro odseli u Ilijaš jer su svi mlađi iz Sokolovića nakon ženidbe radili tako, jer Josipova supruga,  koja je radila noću, nije mogla vozariti, a ponekad unuka Marka kod Pere i Kate ostavljao. Josip bio u Partiji. Pero se bunio, ali nije pomoglo. Jedne noći, bez njihovog znanja, uze Pero Marka u naručje i da ga ko ne vidi, sa susjedom Ivom i njegovom ”peglicom”, u susjednu župu, kod fra Vida. Krstio ga. Vidio neki "prijatelj" i Josipa prijavio Partiji. Partija odlučila da Josipu nije mjesto u njoj, mada Josip ništa nije znao. Nije uspio ubijediti drugove da je to sve očevo maslo, mada su Stjepan Ivanic, Pero Sunjic,  Anto P. i nekolicina drugih, bili na njegovoj strani. Nije vrijedilo. Naljutio se Josip na drugove, napustio Elektrotopionicu -  Željezaru i uputio se s obitelji,  ka Perthu, u Australiji. Na Peru bio kivan, a majci se redovno javljao. U Australiji dobio Pero još dvoje unučadi.
   
 U svoje vrijeme imala je  župa Vidogošća 10 crkvenih otaca - prakaratura. Iz svakog sela po jednog. Pero započeo ministrirati kod Stanka Božića, nastavio kod Joze  Kudića, prakaraturao kod Hrvoja, Martina. Bio najcjenjeniji od svih crkvenih otaca. Bez njega nije bilo mise, blagoslova, kupljenja lemuzine... Nekoliko dana nakon Josipovog odlaska u Australiju, obrušilo se nevrijeme nad Sokolovićima... Spojili se nebo i zemlja. Munje probadaju. Ilija Gromovnik bio tog dana nešto posebno ljut. Grom pogodi Perinu štalu punu sijena i goveda. Ništa nije uspio spasiti. Kata je upamtila da je samo u potkošulji istrčao pred kuću i sa rukama podignutim u nebo, zavikao:
-  E, moj Bože, zar si me i Ti ostavio? Zar me tako kažnjavaš? Ja Tebi služim i privodim nevinu dječicu,  a Ti meni pališ. Pali još, ima Pero još štala. Udri i u mene,  ako Ti je volja!
- Šuti, nevjerniče, ne izazivaj Boga, nego ulazi u kuću. Ko se s Bogom iznio!? Ulazi,  kad ti kažem.
    Ušao je Pero, ali od tada u crkvu nije ušao. Pitali se župnici, pitali prakaraturi, običan svijet. Pero ništa nije govorio,  ni objašnjavao.

   Skupio se Pero u svom krevetu, u Malmöu. Tijelo se kao pred smrt smanjilo. Da je neko drugi u pitanju i da je ovo onaj stari Pero rekao bi da je tome tijelo od slabe japije. Ovako mu nije ni do čega. Izjeo ga dobrano onaj poganac. Naters,  kakav je, neće Pero ni supe iz tuđe ruke, osim Katine. Ne bi iz strane ruke, pa makar. Ko zna šta ova djeca njemu nude. Kati je cijeli život vjerovao, pa će i sada. A šta se ova djeca stalno nadviruju, pokrivaju ga i nešto između sebe govore, šarete, što i njemu ne reknu. Ko da i neki stranjski jezik govore. Kraj njega gotovo dan i noć stoji Marijan sa djecom Ivanom, Anitom i Perom.  Tu su i Josipova i Ivanina djeca. Ivana i živi u Malmöu. Ona ih je i dovela iz Klane u Malmö. Badava ti  Peri objašnjavati da su to njegova djeca i unučad i da je Josip otišao u Sokoloviće da donese vode sa Studenca, rizikujući i vlastiti život jer je područje minirano, a kažu da je i Studenac umanjio, gotovo presušio, a nekad ga je bilo,  u sekundi,  za dvije ruke.

- Pokrij me Kato, izgibo, pokrij mi leđa, hladno mi je. Ubaci koje drvo – kaže Pero, a unučad i djeca se  zgledaju. Šaputanje više govori od svake riječi. Kata zaplaka. Eh, da je sada, kao nekad u Sokolovićima, da ubaci je još koju glavnju u šporet, kako zbog njega, skvrčenog na sećiji,  tako da se ugrije pekara u koju bi stavila krompiraču da se peče.
 - Daj još !
-  Bog s tobom, Bog s tobom, -  malo se provrtila u nedoumici, gledajući gdje će spustiti tanjir sa supom i onda iz ugla sobice donijela  srdžadu koju je sama davno istkala,  a koju je Marijan donio iz svoje kuće, iz Zagreba, ne bi li ih podsjetio na rodnu kuću i ognjište. Badava, jer Pero ništa, pa ni rođenu djecu ne prepoznaje.  Stavila je po leđima zašuškanom Peri, koji je već lagano stenjao. Izgleda da je došao vakat da ga ne bude.

-  Donesi kad sam rek'o i meći na me! - nastavio je Pero. Ova voda kao da nije ista kao ona prije. Liči mi na onu sa Studenca, samo što nije hladna. Šta li je s Josipom? Da li je još na mene ljut? A, moj Marko, koliki li je dedin unuk? Pokrij me, Kato, ubi me hladnoća.

-  Pa,  šta ćeš sad, anđeli te čuvali – reče Kata.

    U Sokolovićima se okupilo tridesetak ljudi, uglavnom starijih, koji žive u Ilijašu ili Vogošći, jer u Sokolovićima više niko ne živi. Sve je uništeno i minirano. Isti oni koji su u Perino vrijeme dolazili  na misu u grupama i grupicama, zavisno iz kog su sela dolazili.  Sada pričaju o Perinoj smrti, njegovoj čestitosti i poštenju,  o djeci rasutoj po svijetu, o toplom ljetu i nepokošenim livadama, o bivšim sumještanima koji su s tugom u srcu zbog rodnog kraja i napuštene očevine, preminuli i pokopani u drugim mjestima.  U svoje vrijeme, nakon izgovorene mise pažljivo bi  slušali župne obavijesti i upućivali se ka obližnjoj  ”Ivicinoj” ili ”Gedžinoj” kavani gdje bi uz ”Sarajevsko”, rakiju ili  sok pretresali novosti i dogodovštine. Uz njihove će grobove prolaziti oni koji neće znati kako im se zvao djed, koliko je godina i koliko kilometara svaki od njih svakodnevno pješačio do Željezare u Ilijašu, Pretisa u Vogošći,  da bi u školu mogao slati svoje sinove, koji su mu paroci krstili ili vjenčali djecu...

 - Pokoj  vječni, daruj mu, Gospodine  - reče fra Niko i poškropi raku svetom vodicom. Iz pravca Srednjeg, Vidotine i Visojevice,  iz  crnog oblaka oglasi se sv. Ilija Gromovnik, a na Sokoloviće i njegove mještane  pade obilna kiša.

  P:S.  Svaka podudarnost sa stvarnim dogadjajima je slucajna!!! 

 
 
Katolički kalendar za 2010.
 
 
    Nedavno je u izdanju Vrhbosanske nadbiskupije i Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije uz potporu Federalnog ministarstva okoliša i turizma izašao Katolički kalendar za 2010. Fotografije je radio gosp. Jasmin Fazlagić, a asistirao je gosp. Dejan Andrašić. Autor čitavog projekta je naš bivši župnik o. Zvonko Martić, Karmel sv. Ilije na Buškom jezeru a dizajn su uradili Kurt&Plasto
Kalendar se može nabaviti u knjižari «Sv. Antun» u Zagrebu, u knjižarama izdavačke kuće «Verbum», u knjižari «Izidor Poljak» u Sarajevu.
      Veće narudžbe (20 i više primjeraka) možete naručiti u upravi Medijskog centra vrhbosanske nadbiskupije Pruščakova 13 u Sarajevu tel: +387 33 22 55 19
 
   
 
 
 
 
 
 
 
    U katoličkom kalendaru za 2010. u osmom mjesecu imaju i 3 nošnje iz Čemerna. Naime,  fotografije naših župljana biće  izložene  na izložbi koju Katolički tjednik organizira u Sarajevu i Zagrebu. Inače, Čemerke su nedavno  nastupale pred karmelićanskim provincijalima iz cijele Europe. Pjevale su dvije pjesme i poslije dio božićne pjesme "U sve vrijeme godišta"  na svoj napjev. Poslije su ponudile provincijale i goste domaćim specijalitetima, kao i ostale skupine iz BiH. Ovih dana radi se  na projektu CD i DVD pjesama i plesova Hrvata BiH. Ne treba ni sumnjati da će Čemerno biti zastupljeno među izabranim skupinama.

 

Proslava u Vogošći


Isus je i danas žedan ljubavi 
 
   Nekoć izrazito seoska župa Čemerno koja je uslijed ratnih nevolja izgubila većinu svoga vjerujućeg puka i postala gotovo gradska župa, proslavila je 5. rujna svoj drugotni patron – spomendan bl. Majke Tereze Koncelebriranu svetu misu u nazočnosti deset svećenika predvodio je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Alessandro d'Errico. U novosagrađenoj crkvi koja se nalazi u Vogošći nadomak Sarajeva, mala župna zajednica imala je dvostruki razlog za slavlje.
 
Opširnije na:  http://www.katolicki-tjednik.com/vijest.asp?n_UID=2181

 
POZAJMLJENA PRIČA
 
Jakša Kušan
 
KRVAVI DANI BOSNE PONOSNE
 
2


    - Znaj, Ibro, sve ti iziđe na isto. Zar je nama Bošnjacima nešto bolje? Jedan vezir otego, a drugi se protego! Sve osta po starome.
    - I ja mislim tako - složi se Ibro Kalajdžija, bajraktar.
    - Onima se u Stambolu prohtjelo para. Naučili na gospodstvo. A kad smo mi Bošnjaci bili gospoda, oni su živjeli ko hajduci. Ali i nama treba para. Samo okle?
     - Znaš i sam, Salih-bašo, otkad mi janjičari, carski sinovi, nismo dobili plaće.
     - A ovaj novi vezir, Sulejman-paša pronio je, na našu sramotu, dva šiljata kolca na konju... Za koga, pitam ja tebe, Ibro, za koga? Za nas!
     - Nikad poganije. Raje je malo, pa je malo i koristi. Nemaš što prodati... Rata nema da čovjek što na sablji otme. Trgovci zarađuju, a u njih ne smiješ dirati jer je među njima najviše naših. Ostaje ti samo fratar i nešto nevjerničkih trgovaca. Daj ti živi onda...    
 
 
 Salih baša Semiz sjedi u kavani i sluša tuđu jadikovku, a i sam se jada. Njegov prijatelj Ibro pozorno ga sluša i klima glavom. U Visočkoj je čaršiji pazarni dan. Seljaci se vrte uokolo i sklanjaju pred begovima, koji se bahato šeću. Židovi nude robu i udaraju dlanom o dlan mušterija. Sve to nekako živi i promeće se, iako više nema starog reda i mira. Nekad se lijepo znalo tko je spahija, tko raja, a tko janjičar. Sad se sve izmiješalo. Još se čovjek mora klati da dođe do onoga što mu kao spahiji ili janjičaru pripada.
    - Što je ono? - prisloni Semiz lice uz pendžer.
    -Pazi onog pope...iz Valjeva. Nije valjda opet došao da nudi kmetove?
    Sokakom se primicao telal uz kojega je išao pravoslavni pop, vas u bradi i kosi, s otrcanom kamilavkom na glavi.
     - Narode, čuj. Rišćanski pop iz valjevske nahije poručuju junačkim agama i begovima, da će im, po dukat od glave, nabaviti jake i poštene kmetove. Po dukat od glave: čujte, spahije!...
    Kmetova je i te kako trebalo. Zemlja u visočkoj nahiji i uz rijeku Bosnu stoji neobrađena još od Eugenove provale. Katolici su, bojeći se osvete, zajedno s princom napustili kuće i domovinu. U početku spahije nisu osjećali taj gubitak. U ratovima je bilo nešto plijena, ali kad su kasnije opet morali živjeti od svoga, bosanski age i begovi počeli su se otimati o zemlju. Grabili su je i dijelili, iako je nije imao tko obrađivati. Svaki kmet ih je dobro došao, pogotovo pravoslavac. Poglavar srpske crkve je u turskoj državi, pa srce pravoslavca nije kao u Šokaca uz papu i zapadne vladare. Provali li opet nevjernik u Bosnu, neće pravoslavci, kao nekoć Šokci, pristati uz tuđeg cara i tuđu vjeru. Pop Maksim iz Valjeva je to predobro znao pa je zato dovodio kmetove u Visoko i trgovao. Život je tako proključao u pustim krajevima i dim se počeo dizati iz kuća.
    - Meni, pope, pet! - reče Semiz izašavši na vrata kavane.
    Pop podiže štap i na njemu načini pet zareza.
    - A onoga Mijata Franjića iz Vareša nikako nema - obrati se Semiz Kalajdžiji koji je izašao za njim.
     - Šta će ti on?

     Semiz nije uspio odgovoriti, jer im je prišao Oroz-baša, vođa visočkih baša, krupan i koščat čovjek.
   
      - Jesi li ga vidio - dočeka ga Semiz - onoga Šokca, Mijata Franjića iz Vareša? Zvao sam ga, kopilana, jednom, jer imam s njim jedan račun, poodavno...
    - Prošao sam čaršijom, ali ga ne sretoh... Hoćeš li da ga uredimo, a? - pripravno će Oroz-baša. - Osili su se ko nikada.
     - Zasjeo je na mojoj zemlji u Podlugovima, sagradio kuću i tvrdi da je njegova... a meni treba zemlja, baš sam sad rekao popu Maksimu da mi pošalje pet kmetova...
     - A imaš li tapije?
     - Tapije, tapije! Okle mi. Imao ih je moj babo, ali su izgorjele kad je navalio onaj carski medvjed. Pa zar meni, spahiji, da se ne vjeruje?
     Sva trojica pođoše put čaršije. Svijet im se ukljanjao s puta jer su to bili najugledniji visočki prvaci.
     - Salih-bašo! - netko zovnu.  
 
   Baša se okrenu, a i njegovi pratioci zastadoše. Pred njima su stajala dva čovjeka u građanskim odijelima. Prvi je bio visok mršavko preplanula lica, okrugle brade i plavih očiju. Klanjao se Semizu, ali mu je iz očiju izbijao prkos. Drugi je bio debeljko koji je cupkao s noge na nogu i vrtio palcima ruku na trbuhu.
    - Cijelo jutro te tražim! - vrisnu Semiz. - Gdje si? Da nisi vezir, pa čekaš da ja tebi dođem? Uzobijestili ste se!
    - Imao sam posla, Salih-bašo.
    -Sve je vama raji važnije od nas. Sad da svidimo naše račune!
    Mijat Franjić pogleda u svoje opanke.
     - Meni se žuri - reče Mijatov pratilac.
     - Tko ti je ovo?
     - Ujak. Fra Lovro iz Fojnice.
     - Bez njih ne možeš ni u zahod - pljunu Kalajdžija.
     - Jesi li se odselio? - oštro pogleda Semiz Mijata. - Je li?
     - Nisam.
     -Zašto, đubre?
     - Ne vrijeđaj, bašo, nisam došao da me grdiš... ali ja sa svoje djedovine ne idem. Pokaži tapiju da je zemlja tvoja!
     - Ne treba meni tapije. Turčinu se vjeruje na riječ.
     - Pokaži tapiju...
     - Ne laj! - zasikta Oroz. - Zar ti da od nas tražiš tapiju, rajo?
     - Ali ja je imam! - Mijat mu pred nosom zamaše papirom. Fra Lovro se smiješio.



      - Objesi ti to mačku za rep! - reče Semiz prezirno. - Meni će se, beli, više vjerovati nego nevjerniku.
      - Sultan je, bog mu dao dug i sretan život, stvorio sud i kadije...
      - Posljednji put ti kažem, štene jedno: seli se, inače će biti belaja! Zar ti, rajo, sa mnom da se tužiš?
      Mijat je ustuknuo pred Semizom koji mu se bijedno unio u lice. Svijet se okupio oko njih. Semizu skočiše žile na vratu i on se baci na Mijata da mu otme ispravu.
      -Ne daj! - ciknu fra Lovro i ustuknu da bi Mijatu napravio mjesto. Mijat odskoči unatrag, ispruživši ruke da bi odgurnuo Semiza. Napadač zatetura ali u isti čas povuče nož i sjuri ga u Mijatova prsa. Mijat spomenu boga i sruši se.
     - Pogibe čovjek - zaurla svjetina i razbježa se.
     Mrtvac je i dalje čvrsto stiskao desnicu, ali u njoj nije više bilo isprave o posjedu. Fra Lovro je gunjem pokrio mrtva Mijata i još s nekoliko ljudi, od kojih su dvojica bili muslimani iz Fojnice, uputio se na sud da prijavi ubojstvo. Trojica baša su nestali.
                                                                    Knjiga 1, str. 193, 194 i 195, Znanje, Zagreb 1977. godine.

     Napomena: Jakša Kušan rođen je 1900. u Čevljanovićima. Bio je jedan od osnivača i prvi tajnik Grupe sarajevskih književnika. Kao srednjoškolski profesor službovao je u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Napisao je više  knjiga poezije, pripovjedaka...  Roman KRVAVI DANI BOSNE PONOSNE, obrađuje burno razdoblje u bosanskoj povijesti, negdje oko sredine XVIII stoljeća.                                                  
 

Pomoć Vlade R Hrvatske Hrvatima u BiH

Vlada Republike Hrvatske između ostalog je na zadnjoj sjednici donijela odluku o raspodjeli sredstava za financiranje obrazovnih, kulturnih i zdravstvenih programa i projekata Hrvata u BiH. Za ovu namjenu osigurano je 23,500.000 kuna, i to 12.960.000 kuna za projekte iz programa kulture, zatim 8.690.000 kuna za obrazovanje i 1,850.000 kuna za projekte zdravstva.

    Najviše sredstava je dodijeljeno uglavnom samostanima, crkvama te župnim uredima, no nisu zakinute ni škole i drugi projekti.

   Našoj župi dodijeljeno je 70. 000 kuna za izgradnju crkve, dok je župni ured "Sv. Marko Evanđelist" u Ilijašu dobio 50.000 kuna za dovršenje uređenja crkve.
 
 
A GDJE SMO SADA   
 
    ILIJAŠ  - IZRAZITO NERAZVIJENA OPĆINA!




  Vlada FBiH razmatrala je prije nekoliko dana dokument Federalnog zavoda za programiranje razvoja "Socioekonomski pokazatelji po općinama u Federaciji BiH za 2008. godinu". Dokument obuhvaća iscrpne pokazatelje za svih 79 općina u Federaciji kada je u pitanju gustoća naseljenosti, nacionalna struktura stanovništva, radno aktivno stanovništvo, prirodni priraštaj, bruto domaći proizvod, poljoprivredna površina, šumsko zemljište, stupanj zaposlenosti i nezaposlenosti, plaće, broj umirovljenika, nivo obrazovanja stanovništva, zdravstvo.
 
    Prema ovom dokumentu, općina Ilijaš je jedna od devet izrazito nerazvijenih općina koje imaju indeks razvijenosti ispod 50 posto prosjeka Federacije BiH: Foča, Ilijaš, Bužim, Ravno, Čelić, Kalesija, Teočak, Sapna i Dobretići...

  
Prigodom Patrona župe
 
Otvorena Crkva



 
 Trebalo je proći 25 godina od utemeljenja župe  do otvorenja katoličke crkve u Ilijašu.
   Župa Ilijaš službeno je utemeljena 7. listopada 1984. godine odvajanjem naselja Ilijaš, Podlugovi i Lješevo od župe Breza, a nastala je, najvećim dijelom, migracijom mještana župe Čemerno. Čemernjaci su napuštali svoja vjekovna ognjišta u Višnjici, Taračin Dolu, Kruzima, Kopošićima i stvarali mali "Taračin Do" u Novom naselju u Ilijašu. Doseljavali su i bivši stanovnici  Vareša, vareških sela i zaselaka, te drugih mjesta. Kupljena je kuća i adaptirana, a 17. studenoga 1985. blagoslovljena je i službeno otvorena.
 



Uz Markov dan, održana je proslava Patrona župe, svečano otvorenje i posveta katoličke crkve Sv. Marka Evanđeliste u Ilijašu.

   Slavlje je započeto Svetom misom koju je predvodio pomoćni biskup Vrhbosanski monsinjor dr. Pero Sudar uz prisustvo ilijaškog župnika Don Ante Dominkovića, desetak svećenika, časnih sestara i oko 500 vjernika, uglavnom Ilijašana, ali i onih koji su stigli iz raznih krajeva BiH. Među brojnim zvanicama bili su i predstavnici vjerskih zajednica, te predstavnici općine Ilijaš,  brojni gosti i  ilijaški privrednici koji su su svojim donacijama pomogli izgradnju crkve.
    - Svaki vjerski objekat ako je podignut iz osjećaja vjere i vjernosti Bogu, čovjeka povezuje s Bogom čini ga više čovjekom, a to ne može biti da ga ne čini ujedno i bliže drugom čovjeku. S toga svi sakralni objekti koji se podižu bez obzira kojoj crkvi ili vjerskoj zajednici pripadaju, jesu jedno obogaćenje za sve ljude, ako ih prihvaćamo i shvaćamo s prave strane. Izuzetno mi je drago da je jedna ovako lijepa crkva i džamija blizu jedna drugoj, jer sve ono što nas približava Bogu, približava nas jedni drugima, a toga nama u BiH doista treba. Ova novoizgrađena crkva biće svim katolicima jedno duhovno obogaćenje, a ostalim građanima ako ništa jedno lijepo arhitektonsko zdanje - rekao je, između ostalog,  mons. dr. Pero Sudar.
  
 
 
 
 
 
 Izgradnja crkve trajala je pet godina i radovi su koštali oko 800 hiljada KM. Crkva je najvećim dijelom izgrađena zahvaljući  donacijama iz Austrije, Njemačke, vlade Republike Hrvatske, općine Ilijaš, brojnih privrednika ilijaške općine i  donacijama ilijaških župljana.


 

   Pozajmljena reportaža
 
   "Katolički tjednik"  iz Sarajeva, objavio je svom posljednjem broju reportažu o našoj župi, koju Vam uz njihovu suglasnost prenosimo. HVALA!
 
 
                             Život u jednoj od najraštrkanijih vrhbosanskih župa
 
    Petak poslijepodne... Polako se bližio kraj radnog vremena i vikend. Međutim, unatoč tome ostao je još jedan „posao“ koji smo trebali „odraditi“. Nakon nekoliko poziva i razgovora odlučili smo se za odlazak u župu Čemerno, čije je sjedište danas smješteno u Vogošći, nedaleko od Sarajeva.

  Uz kišu koja nas je stalno pratila za nekih dvadesetak minuta stižemo i na odredište. Međutim, tada nastaje novi problem – kako doći do crkve budući da ju je od nas dijelila rječica, a most se nije ni nazirao. Vrativši se malo unatrag, uskoro nalazimo most i uz dodatne „zavrzlame“ napokon stižemo i na odredište. Srdačno nas dočekavši, župnik vlč. Marijan Orkić nas kroz razgovor vraća u dane stoljetne prošlosti ove župe, kako one lijepe, tako i u one dane patnje i trpljenja naroda ovog kraja.  
 
 
                                            127 godina pod zaštitom sv. Ilije 
 
 
 
 
    Župa Čemerno utemeljena je 1882. godine odvajanjem pojedinih mjesta od župe Sarajevo i od tada ima svoje matice. Osnovao ju je prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler 1882. i kao patrona dodijelio joj sv. Iliju, zaštitnika Bosne. Činile su je općine: Ilijaš, Vogošća i Srednje. Župna crkva u Taračin Dolu sagrađena 1888., a obnovljena je 1968. godine. Do početka posljednjega rata u Bosni i Hercegovini sjedište župe i crkva bili su smješteni na ovom selu.
   Tijekom rata, kao i u velikom broju župa vrhbosanske nadbiskupije, župna crkva i župna kuća su srušene, a vjernici su prognani tako da se i danas sjedište župe nalazi u Donjoj Jošanici u Vogošći kraj Sarajeva, gdje je u tijeku dovršetak izgradnje nove crkve u Vogošći, dok je župna kuća dovršena. Župom upravlja dijecezanski svećenik, a danas župi pripadaju sljedeća naselja: Čevljanovići, Dolovčići, Gora, Kamenice, Kožlje, Ljetovik, Ljubina, Nasići, Povoća, Semizovac, Solakovići, Srednje, Stupe, Ulištovići, Vidotina i Vogošća.
   Teritorijalno jedna od većih župa naše nadbiskupije, većim dijelom smještena između brda u gotovo netaknutoj prirodi, danas se na žalost ne može podičiti velikim brojem vjernika. Posljedica je to ratnih događanja koja su zadesila i ovaj kraj. Razrušene i spaljene kuće obrasle u žbunje diljem ove župe ostaju kao trajan podsjetnik na zlo koje se događalo na ovim prostorima prije petnaestak godina. Od stare župne crkve ostala je samo slika sv. Ilije Proroka, koja danas krasi unutrašnjost novoizgrađene crkve u Vogošći.
Iako još uvijek nije potpuno dovršena, crkva u Vogošći je prva crkva u BiH koja je stavljena pod zaštitu bl. Majke Terezije iz Kalkute, čija se slika nalazi na zidu iznad svetohraništa. Iznenadili smo se kada smo na susjednom zidu ugledali sliku pokojnog pape Ivana Pavla II. Na naš upit otkud njegova slika tu i zašto, župnik nam je s osmijehom odgovorio: „Oni su za mene bili nerazdvojni prijatelji za života. Zašto onda da ih ja sada razdvajam? Ne. Iako je crkva posvećena Majci Tereziji, oni će i ovdje biti zajedno!“ Naravno, ne treba ni naglašavati kako smo se složili s njegovim razmišljanjem...
 
 

                                 Prva crkva u BiH stavljena pod zaštitu bl. Ivana Merza

      Krenuvši u obilazak župe, uskoro nailazimo na malu crkvicu koja se pored magistralnog puta Sarajevo – Tuzla izdvaja iz okolnog zelenila. Tada saznajemo kako osim nove crkve u Vogošći, župi pripada i ova novoizgrađena filijalna crkva u Ljubini čiji je zaštitnik bl. Ivan Merz. Prema riječima župnika, zemlju za ovu crkvu darovali su župljani Ivan i Dragica Đogo, a izgrađena je zbog raštrkanosti župe i nemogućnosti dijela župljana doći na Misu u Vogošću. „Iako je izgrađena i ta filijalna crkva, budući kako su moji župljani većinom umirovljenici i nerijetko ne mogu doći ni do filijalne crkve, znaju svi koji se teško kreću da me trebaju čekati uz cestu kada krenem iz Vogošće, pa ih autom 'kupim' usput. Tako im ujedno služim i kao neka vrsta besplatnog taksija“, priča nam župnik i dodaje kako mu to ne pada teško.
    Crkva je gotovo dovršena, ali ostalo je još postavljanje vitraja te ugradnja dviju vratašca i stavljanje relikvija bl. Ivana Merza. „Ugradnju vitraja zbog financijskih sredstava ostavljamo za neke bolje dane“, dodaje don Marijan.
 
                                            „Šargija se nema više za koga izrađivati...“

   Uskoro susrećemo i gospođu Danicu Đogo, sestru darovatelja zemljišta za crkvu bl. Ivana Merza. Budući kako je njezina kuća odmah uz crkvu, ona je s radošću preuzela obvezu da se brine za ovu crkvicu. „Istina, moj brat je sa suprugom darovao to zemljište. Međutim, treba reći kako nam se to dobročinstvo stostruko vratilo“, priča nam gospođa Danica.
   Nakon obilaska tog dijela župe idemo u susjedni zaseok i tu susrećemo obitelj Matić. Slava i Stjepan Matić, oboje umirovljenici, ostavljaju posao koji su radili jer „stiže župnik“. Oni su članovi župskog folklornog društva, koje se na žalost danas sve rjeđe okuplja. Ponosni na kulturno naslijeđe ovoga kraja, rado su nam zapjevali, a gospodin Stjepan se brzo laća šargije i s ponosom nastavlja pričati kako se ona svira, ali i kako se pravi. „Prije posljednjeg rata sam izrađivao šargije. Volio sam to. Međutim, danas više nemaš kome ni za koga izrađivati. Ovo vrlo malo mladih što je ostalo ima neke svoje zanimacije. Pokušavam ih naučiti, ali ne uspijevam. I svog unuka sam pokušao naučiti, ali njemu su mnogo draže klavijature“, žali nam se Stjepan.
Iako župa broji oko 370 duša, tek nekih stotinjak ih ima kontakte sa župom. Veliki broj onih koji su odselili iz župe gotovo su potpuno izgubili kontakt.
    Jedan od problema svakako je udaljenost pojedinih zaseoka od crkve i nemogućnost dolaska na misu. „Tek kada trebam krenuti u blagoslov kuća ili imati mise na grobljima, tek tada shvatim koliko je župa velika i raštrkana. Najteže je zimi kada zapada snijeg pa nerijetko uopće ne mogu doći do jednog dijela župljana za blagoslov kuća. A kada krenu mise po grobljima, tada uglavnom gotovo da ne izlazim iz auta jer župa ima dvanaest grobalja na kojima trebam imati misu i koja trebam obići... To zna potrajati danima“, rekao nam je vlč. Marijan.
   2007. godine u župi sv. Ilije Proroka bilo je trostruko veselje. Glavni razlog bila je proslava 125 godina od ustanovljenja župe, a za tu su prigodu mnogi župljani došli čak iz Kanade i Švedske. Također, tom prigodom podijeljen je i sakrament Potvrde, prvi put nakon sedamnaest godina, a bila je i Prva sveta pričest također prvi put nakon dugo godina. 

 

 
 
 
                                        „Nismo navikli na Misu bez pjesme“

   Vrativši se u župnu kuću, dočekalo nas je iznenađenje. Grupa vjernika, njih petnaestak, predano su vježbali pjevanje. Uskoro smo dobili i objašnjenje. Naime, zaključili su kako «kao da nešto nedostaje» kada nema pjevanja pod misnim slavljem. „Misa bez pjevanja nam se čini nekako siromašno i nismo navikli da tako bude“, spremno nam objašnjava jedan od župljana. Da ne bi sve ostalo samo na riječima žaljenja, pobrinuli su se i sami počeli vježbati. Tako danas u župi djeluje i zbor bl. Terezije iz Kalkute, čiji se članovi vode onom izrekom „Tko pjeva dvostruko moli“. Upravo zbog toga, prema njihovim riječima, rado dolaze na probe pokušavajući dati najbolje od sebe kako bi svojim pjevanjem uzveličali Misno slavlje. U to smo se i sami mogli uvjeriti nekoliko minuta nakon toga, za vrijeme pobožnosti križnog puta i Misnog slavlja.
 
                                             Pod okriljem svojih zaštitnika

    Unatoč svim ratnim stradanjima i svim sadašnjim poteškoćama, župa sv. Ilije Proroka Čemerno nastavlja postojati pod okriljem i zaštitom svojih zaštitnika i suzaštitnika, svakodnevno nastojeći nadići sve one poteškoće koje su ju zadesile nakon posljednjeg rata. Župna kuća je dovršena, najviše zahvaljujući raznim donacijama „izvana“, crkva bl. Ivana Merza također.         
  Ostaje još dovršenje crkve  Vogošći. Nakon nekoliko sati provedenih u župi opraštamo se i krećemo nazad za Sarajevo. Pogled na novoizgrađenu crkvu u suton ovoga dana daje nam nadu kako ova župa ne će opustjeti. Nedovršena crkva bl. Majke Terezije iz Kalkute budi tu nadu kako ne će biti uzalud sagrađena te kako će služiti na ponos i sadašnjim i budućim generacijama vjernika koje životni put dovede u ovu župu.
  Iako fizički u autu na autocesti, u mislima smo još uvijek bili u župi sv. Ilije Proroka – Čemerno. Još jednom smo bili svjedoci pobjede dobrote nad zlom koje ruši, razara i uništava. Ljubav prema Bogu i rodnom kraju ponovno sve izgrađuje, ponovno daje život, čak i onda kada se bolja i svjetlija budućnost teško nazire...


Bojana Đukić

Foto: Marijo Gracić

 
Pozajmljena priča
 
 
Nikola M. Stepanov
DARINKINA TAJNA

    Jednoga jutra, u ovaj kraj, stigao je Ilija iz Semizovca, sa zenom i dva odrasla sina. Dosao je iznenada, mimo kolona organiziranih od stvarnih i onih drugih dusobriznika. U jednom selu je imao zeninu rodbinu. Smjestio se u jednu praznu kucu, ciji su vlasnici radili u Njemackoj. Kako je i prije navracao u ovaj kraj, mnogo toga mu je bilo poznato. Rodbina i njegovi raniji poznanici su ga primili s malo manje sazaljenja nego druge, nepoznate i protjerane ljude. Tragovi, ako ne i sustina, takvog ponasanja sezu do biblijskih vremena, kada se prorokom nije moglo biti u svom selu, pa sve do danas, kada je poznanik uvijek i manji gubitnik. Tako je Ilija poceo tavoriti prve prognanicke dane. Volio je i rakiju, bilo kakvu; pa je znao, onako, po bosanski, "odjutriti", da bi se poslije prihvatio nekog, obicno neucinkovitog, posla. Sinovi su, iako nevoljko i s teskom mukom, otisli u vojsku. Poslije ne mnogo dana pricali su kako im to vojevanje tesko pada, kao teret koji nikada nisu ocekivaii da ce ga bas oni morati nositi. Nije im, kazivali su, bilo tesko odlaziti na linije fronta, gdje i nije bilo neke borbe, koliko ih je pritiskao onaj ljudski odnos domacih momaka prema njima. Svasta su im zamjerali; pa i kako govore; i cesto ih podbadali pitanjem - Tko su, ustvari, oni? Srbi, Muslimani ili Hrvati?
 
      Opširnije na:  http://www.most.ba/02627/040.htm
 
 
 
            
UZ BLAGDAN SVIH SVETIH
 
 
RODNI KRAJ I VLASTITI KORIJENI VOLE SE I NE ZABORAVLJAJU

       Rodni kraj je svakom čovjeku drag, ma gdje se nalazio, i ma kako bio malen, zabitan i beznačajan. Za svoj kraj se ljudi zanimaju i o njemu žele čuti saznati što više, te to i drugima priopćiti. Mnogi se, isto tako, zanimaju za svoje porijeklo i korijene, i istražuju svoju lozu. Neki su tjelesno daleko od rodnog kraja, ali ih misao o rodnoj kući, roditeljima, rodbini, prijateljima, ne napušta...
 

Opš
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 
          Ukoliko želite vidjeti više Antinih slika iz Ilijaša i okoline, kliknite na: http://www.panoramio.com/user/1703818
 
 


 
Otrgnuto od zaborava
  
Sjećanja

     O našem kraju  postoji jedna monografija, a tu i tamo, u nekim knjigama spominju se srednjovjekovni grad Dubrovnik, stećci u Kopošićima, Ilići iz Kopošića (Misoče)... 
     
      Pojavom Ilira ulazi širi sarajevski kraj u historijsko doba. Doduše najprva njihova pojava se gubi u prehistorijskoj tami. Ali prve pisane vijesti o njima, koje potječu iz vremena na više stotina godina prije Krista, spominju ih kao stanovnike zapadne pole Balkanskog Poluostrva. Oni nisu mnogobrojan narod, ali razbijen u množinu plemena. Od tih plemena u našem kraju su stanovali Desitijati, jedno od najvećih i najhrabrijih plemena. Naš je kraj bio, čini se, na periferiji njihove plemenske oblasti koja se pružala od Lašve do Drine. Jedno njihovo središte bilo je u  Brezi, nedaleko od našeg kraja,   gdje je nađen natpis, u kome se spominje desijatski starješina (princeps Desitiatium) Valens sin  Varonov . U našem kraju oni su graničili  sa plemenom Malkomana, stanovnika sjevernog podgorja planina Ivana i Bjelašnice.  Desitijati su živjeli slobodno i nezavisno, kao i druga ilirska plemena, bez sumnje bijući često boj sa svojim susjedima. Od Breze, preko Očevlja, gdje su nađeni stećci iz 13. stoljeća, put je vodio ka našem kraju...     
 
 
       Poslije kneza Batića, spominju se i neka druga imena, poput serdara u tvrđavi u Dubrovniku, te Pranjići, Barići, Ilići i drugi, u zapisima biskupa Bogdanovića ... Što se više primiču Ilin dan i Čevljanska korida,  u Marijanu Pavloviću, koji ove godine stiže u rodni kraj, bude se uspomene na ugledne domaćine iz našeg kraja,  od kojih većina nažalost nije među živima, no uspomena na njih živi... 
 
 

 

Ugledni domaćini

    
    Bolje je da nestane sela nego običaja, kaže narodna poslovica, a običaje u selu kao i samo selo uvijek su čuvali domaćini. Domaćinom se uglavnom zvao muškarac koji je imao svoju kuću (dom) sa nekom specifičnom težinom. Uvijek su postojali oni dobri koji su selo pomagali,  a nekada je od njih uveliko ovisio i život u selu, kao i oni drugi, koji ovom prilikom nisu predmet našeg interesa. Svako selo ili  zaselak imalo je svog "tzv" gazdu, tj. onoga koji nije morao biti najbogatiji i najimučniji, ali je ipak bio najpoštovaniji i uživao poseban ugled i autoritet, kako u selu,  tako, što se kaže,  i u srezu.
 

   Obično su ti nezvanični seoski lideri bili vrijedni poljoprivrednici sa mnogo stoke, žita , sijena, mesa i rakije. Iako se javno nisu zvali "donovi" ipak su imali svoj "donjaluk" - blago ili narav u kojoj su uživali, kao i potrebu za pomoć drugima, kako u svom tako počesto i u susjednom selu. Pomoć je uglavnom bila bazirana u naturi (žito,sijeno,krompir, drva ) ili mobama sa volovima, konjima, koscima, žetelicama itd.
 
    Prebirući po pomalo već izblijedelim sjećanjima pokušat ćemo pomenuti neke od njih.U Višnjici je to niz godina bio PEPA DUGONJIĆ (pravo ime Stjepan Matić), koga su svi, a naročito oni stariji poznavali kao goropadnog diva sa sivim brcima, crnim šarvalama, te  dubokim i prodornim glasom. Njegova imanja bila su veoma velika (zemlja, stoka,  čairi, sijena i dr.) tako da je u selu vladala poštapalica,  odnosno uzrečica: "veliko ko donjaluk Pepe Dugonjića". Poslije njegove smrti još su dosta dobro kotirali: Mijo Pavlović, Mato Pranjić iz Zarev Dola, ali ubrzanim razvojem društva i sela, ti epiteti su postepeno nestajali.
 
     U Solakovićima je ILJE BARIĆ, niz godina bio neprikosnoven domaćin sela, mada su nerijetko pratioci bili Mustafa Nahić, Mujo Tabak, Marijan Barić i drugi. Uz svoj ugled i autoritet ILJE je imao i dugogodišnji odbornički mandat, što je narod posebno cijenio. Bio je visok, blagog pogleda, srdačno susretljiv, tople riječi i sa uvijek korisnim savjetom za prijatelje,  a posebno za mlade, koji su ga mnogo respektovali i volili.
 
    Zaselak Predena Njiva imao je svog PRIKANA (Ilija Barić), kojeg je tako zvalo i malo i veliko, kako u ovom kraju, tako i u široj okolici. Njegova poštapalica vila je "Viru ti tvoju", a znao ju je počesto i opsovati,  ne obazirući se ko ga sluša, pa je jednom prilikom to uradio i pred svećenikom kojeg je pratio uz blagoslov kuća.
 
   ANTO JOZIĆ ili tetak Anto iz Mlina, kako ga je javno mnjenje obično zvalo,  bio je domaćin Ljubine, da bi u nešto poznijim godinama "titulu" preuzeo Jozo Bartula "ŠUCO". Tetak Anto, smirena i odvažna ljudina radio je na Jugoslavenskim željeznicama i gotovo čitav njegov život bio je vezan za njih. Otuda dolazi i istinita priča, kada je tetak na pružnim prelazima spuštao i dizao branike (rampu) i propuštao teretne, putničke, brze i plave vozove sa uzdignutom zastavicom i fenjerom. Jednom zgodom,  prilikom nailaska plavog voza, sa najzvaničnijom delegacijom SFRJ-a,  Anto je vjerovatno zbog velikog uzbuđenja, zaboravio spustiti branike, ali je izašao i pozdravio mašinovođu,  njegov voz i putnike - predsjednika i delegate Jugoslavije sa uzdignutom zastavicom i fenjerom, a kada je voz prošao on je tek tada vidio da branici nisu ni spušteni. Dakle plavi voz je prošao kroz podignutu rampu.Svoju priču o tome Anto bi uvijek započinjao ovako: "Dok sam ja došao sebi - već su i drugi došli meni"!,  misleći naravno na lokalnu, republičku i saveznu policiju
. Samo ga je njegov veliki ugled i autoritet u željeznici spasio od dugotrajnog zatvora.
 
    JOZO BARTULA -ŠUCO,  čovjek koji zaslužuje posebno poglavlje u ovoj storiji, i o njemu ćemo više nekom drugom prilikom, a sada samo da kažemo, da je Šuco penzionisani ugostitelj sa prebivalištem u Visokom,  a da na mjestu njegove kafane "Odmor" sada sin Goran drži savremeni polupansion "ACIJENDU". Za Šucu,  ovom prilikom da kažemo i to da je  mnogo dao svojoj Ljubini, mjesnoj zajednici, omladinskoj organizaciji, fudbalskom klubu i drugima, a  posebno onima koji su svraćali u njegov "Odmor".  
 
    MIČAN je bio jedan od domaćina, koji je uz BOŽU IVANIĆA u Ulištovićima uvijek bio u centru pažnje, mada su se njih dvojica mnogo razlikovali u političkim opredjeljenjima, jer se Mičan oduvijek deklarisao kao "ustaša", a Božo je bio tvrdi član SKJ. Gotovo sve akcije u ovom selu počinjale bi aktivnostima sa sastanaka održavanih na LUKINOM guvnu u centru sela gdje su se svake nedjelje okupljali i stari i mladi Ulištovičani.
   
    IVAN JOZIĆ iz Osoja bio je domaćin nekako uporedo sa prezimenjakom JOZANOM , a ILJKO ŠKIJA je predstavljao Jasenovu ravan u ovom dijelu posla. Zanimljivo je za Jozana i Iljku i to da su na Taračin Do uvijek dolazili na bijesnim konjima jahačima, plijeneći pozornost  publike. Sa Taračin Dola njihovi zekani bi ih uvijek uredno donijeli kućama, jer to sami i ne bi mogli učiniti, zbog malo više "doze" šljivovice. Krenemo li ka Srednjem put nas vodi kroz Vidotinu, Stupe, Podorače, a tamo su bili  Radoja Vidaković, Pero iz Podorača,  Đoge, Gabele,  Lukići... Iz tog vremena zabilježena je i slijedeća anegdota na koju nas je podsjetio Vjeko Vidaković:
    
    Negdje po završetku Prvog svjetskog rata, dok je Radoja Vidaković bio još neoženjen, došla subota,  a momci se skupili u Ljubini.Očekujući da čuju gdje ima "sijelo", saznadoše da te subote nije zakazano niti jedno. Razmišljajući kako da dođu do rakije i meze, jedan od njih, mislim da se zvao Ilija s Čepiljača, predloži da njega "k'o fol" ožene i da pjevajući krenu kući njegova oca (mislim da se zvao Pero).Radoju, pošto je bio najmlađi, obukoše u žensko odijelo i s pjesmom ("Vita jelo digni k nebu grane....") krenuše kući "mladoženje" Ilije.Jedan od njih, mislim da je to bio pok.Peruška iz Ulištovića, otrčao ocu "mladoženje" na "muštuluk". Otac se silno iznenadi ukoravajući sina što mu nije prije najavio ženidbu. Puštajući "svatove" u kuću, a jadan nepripremljen za iznenadni doček, sjuri se u "magazu" iznoseći pletaru rakije, nešto suvog mesa i šerpu meda da koliko - toliko dočeka svatove. Naravno, gladni i žedni "svatovi" se užurbano prihvatiše svega ponuđenog.
    "Mlada" je stajala neko vrijeme uz vrata na jednoj strani kuće a pošto je kuća imala dvoja vrata, neprimjetno izađe na ona druga, skide žensku odjeću, obiđe oko kuće i ušavši na ona prva vrata, pridruži se ostatku družine u pijenju i jedenju.Tako to potraja neko vrijeme prije nego domaćini  primjetiše da "mlade" nema? Naravno, "svatovi" su se prije toga polako jedan po jedan izvukli iz kuće uključujući i "mladoženju". Shvativši prevaru,domaćin je bjesomučno vitlao štapom po kući prijeteći sinu i ostalima, žaleći više za potrošenom rakijom, mesom i medom nego li za mladom.Ilija je nekoliko slijedećih dana morao spavati u Ulištovićima ili drugdje, prije nego je razočaranog oca prošla "uja".
 

    MATO PETROVIĆ iz Smrekove njive, bio je jedan po jedan domaćin iz ovog dijela Kamenica. Dosta popularan je bio i PAPA sa Gore, sa svojim foto aparatom, ali ipak sa ovog područja IVICA JOZIĆ ili Ivica Petrovicin je predstavljao ovaj kraj. Bio je krupan, širok,  sa velikim obrvama, toplim pogledom i bogatim razgovorom. Volio je veselja,  svadbe, radosti i okupljanja,  ali i rad koji mu je i dao atribut dobrog domaćina. MATO PETROVIĆ je nešto mlađa generacija dobrih domaćina i volio se uvijek družiti sa mlađim,  ali  zasigurno i sa ženama. Bio je vesele naravi i omiljen u svemu. Redovno je zbijao šale i viceve,  a  uspješno je odgojio i u život uputio svoje vrijedno potomstvo, koje i danas uživa dio njegovog  autoriteta. Volio je poigrati karte, a nije mu bila strana ni pjesma, a za šešir se slobodno može reći da je bio njegov imidj.
 
    Za nekoliko kuća u samom Taračin Dolu, ali i mnogo šire posebno zanimljiv je bio ILIJA MATIĆ - GEĐO, koji bi svoje šale,  mišljenja i priče obično prezentirao u svojoj kući uz čašicu šljive. Nije volio mnogo odlaziti u druge kuće, ali je volio kada bi se dolazilo u njegovu. Sve bi ovo bilo protkano sa pomalo sitnim šićarom i biznisom uz veseli ritam.   

IVICA BABIĆ je bio dežurni na Konoviku, dok bi Tisovik po ugledu i autoritetu  zastupao ILIJA BARIŠIĆ,  uz čiju pomoć je Alija Sirotanović oborio rekord u kopanju rude, te MATAN MIJATOVIĆ. Stariji se zasigurno sjećaju IVE iz Kopošića, koji je važio za "bosa" u svome selu, ali je i njemu čašica bila veoma draga, ali je uprkos njoj uživao veliki ugled u Kopošićima i okolini. IVAN BARIĆ ili Ivan Jozinov sa Zečije Strane bio je gazda u Nasićima, a ŠIMKAN (Šimo Matić) u Dolovčićima, dok je Rijeka imala stare Matiće - dobre i ugledne domaćine.
         
 
    Posebno poglavlje zaslužuje selo Kruzi, gdje su živjeli samo Zečevići. Mada je veoma ugledan bio popularni "PETRIJA" (Petar Zečević), zatim Rafo i Mijo,  ipak je PERO ZEČEVIĆ - LUKIĆ bio jedan od najodvažnijih i najuglednijih domaćina ovog sela i kraja. Zabilježena su  neka sjećanja, kada je u njegovoj kući izvođena nastava,  dok nije izgrađena i obnovljena  požarom uništena osnovna škola u Taračin Dolu. Robusni Pero, uvijek pomalo veseo,  odavao je dojam ozbiljnog vođe i lidera,  reklo bi se sa dozom jake strogoće, ali bi se iz gotovo uvijek pomalo prisutnog blagog smiješka na njegovom licu vidjelo da je to čovjek sa plemenitim srcem i dobrom dušom. Kad bi se nastava, zbog lijepog vremena i skućenog prostora u kući odvijala na otvorenom prostoru, Pero bi organizovao prenos klupa, čišćenje prostora, a strogo je vodio računa da pomaže učitelju i utjecao na djecu da slušaju svoje učitelje.Uvijek je bio spreman reći: "Kazat ću te čači i materi što ne slušaš", ali  nikad to nije činio!
           
     Odlične učenike učitelj je uvijek nagrađivao, ali pošto pri ruci nije bilo čokolade ili bombona, Pero bi donio šećera u prahu i učitelj bi prosuo po klupi, a Pero bi vikao: "Liži,  samo liži,  ima u Filke još šećera".  Osim autora ovog teksta, šećer su počesto lizali i Vinko Ilić, Aleksa Trifković i Mato Jozić.Kada bi lopta otišla u njegovo žito ili travu čika Pero bi rekao: "Donesi flašu rakije,  pa ću ti vratiti loptu".  Naravno,  uvijek bi je vraćao bez naknade i uslovljavanja. Poslije nastave sve je učenike srdačno ispraćao na put kući a onim iz udaljenijih sela uvijek bi govorio: "Pazite se i skupa idite preko šume". Ostao je mnogima  u sjećanju sa svojom lijepom kajdom pjesme: 
"Kordun,  Bosna,  Banija i Lika 
to je majko tvrđe od čelika",
koju bi redovno nedjeljom pjevao na Taračin Dolu sa sinovima i prijateljima.
              
    Možda smo nekoga  nenamjerno i zaboravili, jer i vrijeme je učinilo i čini svoje pa sjećanja uveliko blijede, ali ipak možemo konstatovati da sve ono što nije zapisano,  nije se ni dogodilo. Imate li svojih uspomena na gore pomenute ili neke druge ljude, javite ih da se ne zaborave. Svaka slika o ljudima o kojima budete Vi ili smo mi pisali, dobro je došla. Javite se. Ugodno ljeto!
                                                                                                                                                                                                                                  Marijan Pavlović

 
 
 Ugledni domaćini (II)
 
 

        pok. Pepi Dugonjić dodao bih jedan istinit događaj koji se dogodio otprilike oko 1963.godine. Naime,  te godine u selu Višnjica gdje je pok. PEPA živio,  vladalo je veliko nevrijeme. Padala je jaka kiša, a gromovi su pucali na sve strane. Jedan od njih pogodio je i njegovu štalu, koja se nalazila nedaleko od  kuće. Štala je izgorjela zajedno sa nekoliko goveda. Kada se nevrijeme smirilo i pok. Pepa izašao iz kuće, te vidio šta se dogodilo, očevidci tvrde da je malo ljutito,  ali i ponosito uzviknuo: "PUCAJ BOŽE,  IMA GAZDA PEPO JOŠ ŠTALA".  Točno. Gazda PEPA je pored te štale koja je izgorjela imao još tri štale i to jednu pored izgorjele, jednu na Taračin Dolu i još jednu na brdu Vrhovi iznad Taračin Dola.
    
      Želim da spomenem i nekoliko "gazda",  bolje reći uglednih ljudi,  koji su živjeli na području Mjesne zajednice Taračin Do. Jedan od njih je svakako i MILIVOJE ĐURĐIĆ iz sela Čemernica, aktivista Mjesne zajednice, ali je u narodu bio poznat kao SAMARDŽIJA. Naime, on je bio jedini čovjek u našoj i široj okolici koji je pravio nove i nalagao stare samare.
   
     U selu Čemernu,  na Zgonu,   živio je SAVO TRIFKOVIĆ,  vrlo ugledan čovjek. Gazda Savo bio je poznati ovčar. Svoje poveliko stado (preko 300 ovaca) čuvao je i na Vijencu. U pol ljeta  gostima bi ponudio suhu stelju koju je kako kaže čuvao u žitu da se ne ugagriča jer u selu nije bilo struje. Jednom prilikom moja malenkost i Anto Barić, tadašnji predsjednik Mjesne zajednice Taračin Do smo išli u selo Han Karulu da organiziramo nekakve Izbore. Na Vijencu ispod stijena ugledali smo veliko stado ovaca. Odmah smo znali da je tu u blizini i gazda Savo. Kada smo se približili stadu ugledali smo gazda Savu kako sjedi pod omarićem i svira uz dvojnice. Otišli smo kod njega, dugo pričali o svakodnevnici. Ponudio nas je suhom steljom. Na njegovo pitanje kuda idemo rekli smo mu da idemo na Karaulu jer sutra trebaju biti nekakvi Izbori. Na naše pitanje: Hoćeš li ti Savo doći na glasanje kao iz topa je odgovorio:  "NEĆU! JA SAM JEDNOM GLASAO ZA TITU I ZA NIKOG VIŠE NEĆU DA GLASAM".
   
      Drugi ugledni čovjek s Čemerna koji, po mom mišljenju, zaslužuje da bude pomenut je MILENKO TRIFKOVIĆ. Čovjek uvijek blage naravi i promukla glasa bio je aktivista Mjesne zajednice Taračin Do.  /Nikad u životu nisam boljeg kajmaka jeo kao kod njega/
                 Sir i kajmak i mlijeko kravlje, to je moje sačuvalo zdravlje
 
     Najveće naseljeno mjesto na području bivše  Mjesne zajednice Taračin Do bilo je selo Korita. Selo se sastojalo od Donjih i Gornjih Korita, Ljeskovica i Zabrđana. Oko 90% stanovnika tog sela imalo je prezime Bešlija. Kao vrijedne domaćine i aktiviste iz tog sela pored ostalih pomenuo bih DERVIŠA BEŠLIJU, KASIMA zv. ESEDA BEŠLIJU I SEIDA BEŠLIJU. Zajedno sa ostalim mještanima oni su dali veliki doprinos razvoju svog sela u elektrifikaciji, izgranji puta i dr.
  Ivan Pavlović
 
     Gornji redovi posvećeni su onima koji više nisu medju živima ili više ne žive na našim prostorima. Slijedeći prilog posvećen je Šimi Kajiću,  jednom od rijetkih koji je ostao na rodnoj grudi.
    
KAJIĆI SA GORE!
 
      Kajić Šimo je kao domaćinski sin (pok. Ikana), od kako je osnovao svoju obitelj (više od 4 desetljeća) domaćin je "jedan po jedan", na našemu kraju i šire. Po zanimanju je bio profesionalni vozač, te je prije nekoliko godina otišao u zasluženu mirovinu iz firme "Sarajevoputevi"...
  
      Pored ostalog, on, njegova domaćica Kata i sinovi Mladen i Zoran su proteklu agresiju i rat u BiH dočekali i jedini kao cijela obitelj proveli na području naše(g) župe-kraja. Zbog ratnih dejstava su promjenili 4 destinacije (Gora, Taračin Do, Kruge i Dolovčići/Rijeka), ali nisu nikada napustili zavičaj! Svi su se u skladu sa svojim sposobnostima uključili i branili rodni kraj i grudu i, na sreću preživjeli tu kataklizmu. Nažalost, (pred)ratni član njihove šire obitelji, Katin brat Drago Martinović, nije bio te sreće, poginuo je braneći rodnu grudu od srbo-četničkih snaga, nekoliko stotina metara od svoje kuće (na Vrhovima, 1.6.1994.godine). I on je na ratni položaj išao iz privremenog smještaja Kajića iz Dolovčića/Rijeke, zajedno sa svojim sestričima.
      I sam Šimo je imao lošu ratnu sreću, kada u ljeto 1992.godine, odlazeći na dogovorene pregovore sa "komšijama" Srbima, biva na prevaru zarobljen i kroz nekoliko mjeseci ropstva prolazi svu golgotu njihovih zatvora i logora, od Ilijaša, do Pala, Lukavice...
     Poslije rata u BiH, obitelj Kajić se vratila na svoju Goru, obnovila-izgradila dvije kuće, gospodarske objekte i dan-danas žive  tu. I za ovih 13 poratnih godina, malo je onih koji su dolazili ili navraćali iz dijaspore ili onih koji su ovamo, a da nisu tražili i dobili neku vrstu pomoći od članova ove obitelji. To se odnosi i na mnoge koji nisu bili bliži susjedi Kajićima. Od prvobitnih čišćenja i uređivanja mjesnih grobalja, kapelica, rekonstrukcije i obnove kapele na Taračin Dolu (sve uglavnom sa pok. župnikom Martinom), pa do čišćenja ruševina kuća... i obnove istih, kao i svih drugih mogućih poslova na selu. Oni su uvijek bili i ostali tu od pomoći znanom i neznanom. Pored ostalog, malo je ko sahranjen u bilo kojem groblju na našemu kraju bez njihove svesrdne pomoći... Jednom riječju, u humanosti i pomoći ravnih im nema.
 
 

   

 Razvoj


Kako nas Sarajevo vidi?

 
      
Skupština Kantona Sarajevo, na sjednici održanoj 31.08. 2006. godine, donijela je Prostorni plan Kantona Sarajevo za period od 2003. do 2023. godine.  Strategija je opsežan i hvalevrijedan strateški dokument koji želi trasirati svekoliki razvoj Sarajeva  do 2023 godine. U njegovoj izradi, izravno ili neizravno, sudjelovao je veliki broj Sarajlija.  Dokument se radio duže vrijeme. Strategija donosi obilje dragocjenih podataka o ljudskim, prirodnim, kulturnim i gospodarskim potencijalima naše regije te predlaže detaljnu viziju njenog budućeg razvoja. Radio ga je Zavod za planiranje razvoja kantona Sarajevo i njegovi stručnjaci od kojih je  većina dipl. inženjeri arkitekture. Nosilac priprema bila je Vlada kantona Sarajevo.

    Na području Kantona Sarajevo, na površini od 1.268,5 km2, u 2023. godini planira se 442.000 stanovnika.

    Očekuje se da će u Kantonu Sarajevo u 2023. godini živjeti 18,3% stanovništva od 0-14 godina starosti, 61,1% stanovništva od 15-64 godine starosti (radni kontingent) i 20,6% stanovništva starijeg od 65 godina.
   Najmlađe stanovništvo će živjeti na Ilidži, Ilijašu, Vogošći i Hadžićima, a najveće učešće stanovništva starijeg od 65 godina će biti u općinama Novo Sarajevo, Centar, Trnovo, Novi grad i Stari grad. Učešće te grupacije stanovništva u ovim općinama je preko 20%. Za potrebe planiranja kapaciteta društvene infrastrukture takođe su značajne starosne grupe djece predškolskog i školskog uzrasta.
    U Ilijašu, koji ima površinu od 308,6 km2  2003. godine  bilo je 15.325,   a 2023 godine biće 19.000 stanovnika, što  je povećanje za 4,3 posto.

Gradsko i prigradsko stanovništvo 2023

   U Ilijašu, koji bi i dalje trebao biti općinski centar,   će 2023 godine biti 13.700 gradskog i  5.300 prigradskog stanovništva.
  Sekundarna naselja biće: Srednje sa 500, Ivančići sa 400 i Kamenica sa 750 stanovnika.

  Centri zajednice sela su: Ljubina sa 200, Vukasovići sa 150 i Sudići sa 250 stanovnika.

   Seoska naselja su: Banjer sa 10, Gornja Bioča sa 300, Popovići sa 120, Korita sa 200, Luka kod Stublina sa 20, Medojevići sa 220, Visojevica sa 60, Bokšići sa 60,
Stomorine sa 60, Lađevići sa 70, Gojanovići sa 60, Moševići sa 70, Donji
Čevljanovići sa 60, Šabanci sa 40, Hadžići sa 30, Krivajevići sa 100, Duševine sa
20, Nišići sa 150, Krčevine sa 30, Zlotege sa 10, Buljetovina sa 40, Solakovići sa
200, Kožlje sa 20, Taračin do sa 40, Vidotina sa 40, Višnjica sa 10, Han šići sa 30, Homar sa 100, Lipnik sa 30, Vilić sa 30, Vrutci sa 90, Gornji Čevljanovići sa 100,
Donje selo sa 150, Dragoradi sa 220, Gajine: sa 120, Vladajevići sa 100, Četojevići
sa 20 i Rakova noga sa 20 stanovnika,

  Ostala ruralna naselja, koja su danas nenaseljena poput  Čemernice, Draževića, Dubokog potoka, Gajeva, Han karaule, Košara, Kunosića, Ozrena, Podlipnika, Rudnika Čevljanovići, Stubline, Velike njive i Zakutnice, ali imaju određeni građevinski fond, područja na kojima će se odvijati ruralni razvoj,  trebala bi  da pretrpe transformaciju u vikend naselja, turistička naselja, naselja značajna za razvoj poljoprivrede, stočarstva, etnozanatstva…

   Na Crnoriječkoj visoravni se predviđa sportsko - letački aeorodrom sa pratećim
rekreativnim površinama, koje se naslanjaju na „Zaštićeni pejsaž Bijambare“, te mogućnost izgradnje golf terena - Šabanovac. Ovo područje pruža mogućnost za razvoj sportsko - rekretaivne zone kako u ljetnom tako i u zimskom periodu. Na lokalitetu Duševina se predviđa razvoj turizma i sporta. Lokalitet Crnoriječke visoravni otvara mogućnost i za razvoj seoskog eko i etno turizma. O Vijencu ni slova.

   Na našem kraju očekuje se dolazak – povratak, naseljavanje,  šta li,  novih stanovnika. Iz ovog Plana ne vidi se na koji način će u Taračin Dolu (koji je na tren  Taračin do, pa Tarčin do),  Višnjici, Solakovićima i Ljubini  doći do povećavanja stanovništva.  Naše područje pominju (osim po našem Dubrovniku), samo po zaostalim minama i po tome da spada  u seizmično najstabilniji prostor u Kantonu Sarajevo. Valjda zato te mine i ostavljaju da budu gdje jesu. Ili je nešto drugo u pitanju?

                                            
 
Šta ima u rodnom kraju?

JESEN STIŽE, OBRAŠE SE ŠLJIVE

 
 
U Ljubini, Solakovićima,  Taračin Dolu, Tisoviku, Kopošićima, Višnjici, Krugama, Krivačama, Gori i našim drugim mjestima svi su se radovali kada rode šljive. Djeca bi se penjala po stablima, pa je bilo odlomljenih i puknutih grana, žene su spremale dobar pekmez, a očevi i djedovi su se «bunili»; jer gdje ćeš od šljive praviti pekmez. Šljiva je za rakiju i od pamtivijeka je liječila sve unutrašnje bolesti.
U vremena smo spremali KACE za kiselenje i ARANIJE  za pečenje pekmeza. Za sve to je trebalo i dobrih drva, u prvom redu bukovina. Tako je i ovih dana u Povoči i Ljubini.

Rakiju su nam u Bosnu donijeli Turci, a patentirali su je prije njih Arapi, pa tako i sam naziv (arap. 'araq - znoj, vlaga u zidu, jako isparenje) dolazi s tih strana. Arapi su opojno piće spravljali destilacijom palmina soka. U Europu je donesena početkom šesnaestog stoljeća posredstvom Portugalaca, Nizozemaca i Engleza, iz kolonija u istočnoj Indiji i na Malajskom otočju.

Mi smo je počeli konzumirati nešto ranije, jer su nam je donijeli Osmanlije. U zapisima uz djelo Konstantina Filozofa rakija se opisuje se kao "vino žeženo". Od XVI stoljeća često se spominje u narodnim pjesmama kao piće junaka ("Pa on pije vino i rakiju"). Rakija se često spominje u našoj narodnoj mudrosti - "muka kopat, a rakija duša", "vino pjeva, a rakija viče", "oj rakijo rako ja te volim jako, a ti  mene rako u jarak polako" ... Najpoznatija rakija kod nas je, svakako, šljivovica, mada se peče i kruškovača, jabukovača...
 

 
 
 

 
 
 
 
 
 
 
 
 U našem kraju  rakija se pije u različitim prigodama; uz rodjendane, krštenja, svadbe, a ponekad i ne treba poseban razlog.  ”Našlo se društvo, zapričalo se”... Rijetko bi se kada pekla rakija istovremeno kod dva domaćina jer su sijela uz kazan bila vrlo bučna i vesela. Takmičilo se tko će jaču rakiju "izvaditi" - ispeći... Dok se rakija peče, navrate susjedi, sjednu malo oko kazana, ogovara se malo vlast, malo se peku kukuruzi i krompir  ili meso na žaru.... Priča se ko se skim švaleriše, jer pojedini budu i  pijani pa se otvaraju: ”U povjerenju”. I tako u nedogled, pa se oko kazana za pet minuta raskrinkaju sve ilijaške i lokalne tajne. Ostalo je da se pamti da su u pojedinim mjestima, poput Tisovika, ljudi pored kazana "osvajali" kazan. Po cijelu noć bi se pekla rakija, ali ujutro nije bilo ništa za popiti. Bilo je to drugo vrijeme, ali i vrijeme malih kazana.

    Nema bolje rakije od domaće. Od nje nikad  ne zaboli glava, nikad  nije bilo niti muka, niti teško, niti se ujutru tražila  čaša vode ili tableta (u vremena "rasola"). Pravi ”majstori”kažu da je prava rakija  ona koju osjetiš tek u stomaku. Ponekad ljudi ne peru kazan, pa je rakija opora, drska i gorka. Ali ako pereš kazan, ona je k'o mlijeko.  Samo šteta što je ne prodaju u tetrapaku.
 Dok iz flaše teče šljivovica
Ne treba mi doktor ni bolnica.

Volim ženu, volim i rakiju,
obadvije srcu najmilije.

Rakija je uhvatila dima,
Moj kolega samo nek je ima.

Od rakije nema bolje žene
Po tri dana ona ljulja mene.

Oj rakijo moja likarijo,
tko te pije taj bolestan nije.


Oj rakijo rodila na glogu
Ja bez tebe živjeti ne mogu.

 
 
OBILJEŽENA 125. OBLJETNICA ŽUPE ČEMERNO


JOŠ NAS IMA!




       20. i 21. srpnja 2007. god. na Taračin Dolu i Ljubini upriličeno je veliko narodno slavlje u povodu 125. jubileja župe Čemerno nedaleko od Sarajeva. 

     Prema podacima iz Šematizma, župa je osnovana 1882. odvajanjem od župe Sarajevo. Župu je osnovao nadbiskup Josip Štadler. Njeni župljani prošli su kroz ovaj period razne Scile i Haribde i uspjeli se u raznim burnim vremenima održati u nemirnoj „zemljici Bosni“. Najgore je stradala u zadnjem ratu, kada je srpski agresor do temelja spalio i minirao sve kuće na području župe, a nije mu bila ni sveta niti crkva na Taračin Dolu. Jedan dio naroda imao je hrabrosti i volje obnoviti svoje ognjište i vratiti se na područje župe Čemerno i to uglavnom u dolinu rijeke Ljubine. 
Čemernjaci su se ovaj put „odazvali“ u velikom broju, puno više nego u zadnjih nekoliko godina. Skupili su se iz raznih krajeva svijeta ( iz Australije, Amerike, Švedske, Njemačke, Nizozemske, Austrije, Hrvatske i dr. zemalja ali naravno i naši povratnici iz Ljubine, Ulištovića, Ilijaša Vogošće, Sarajeva) i sam Bog zna odakle sve ne. Navirala su sjećanja, uspomene, pitanja: „gdje si, što radiš, koliko imaš djece“… 
 
 

      Na Taračin Dolu misno slavlje je održao župnik Marijan Orkić uz pomoć kolega župnika iz župa Sarajevskog dekanata. U svojoj propovijedi posebno je istaknuo zadovoljstvo što je na skupu bilo puno djece što budi nadu da će netko na „očevom ognjištu“, bar napraviti vikendicu. Spomenuo je nedavno tragično preminuloga Zorana Pavlovića  i njegovu hrabrost da sagradi kuću na starom ognjištu. Župnik je izrazio zahvalnost župljanima koji su dali priloge za dovršetak gradnje crkve u Ljubini. Nakon mise prvo se pristupilo jelu – tradicionalnoj užini na livadi, a nakon toga kolo, pjesma i razgovor. Zabava i druženje trajala je do večernjih sati. Naravno jedan dio je otišao i ranije – što možemo,  uvijek nam se nekamo žuri. Nastavak proslave slijedio je u Ljubini slijedećega dana kod novosagrađene crkve. Prvo je održano misno slavlje na kojemu je uručen sakrament sv. Krizme za desetoro mladih Čemernjaka (prvi put nakon 17. god.). Misno slavlje predvodio jer Vrhbosanski nadbiskup – kardinal Vinko Puljić. Kardinal Puljić dao  je  kratak sažetak nastanka i razvoja župe Čemerno prema podacima iz Crkvenoga Šematizma.  On je u nadahnutoj propovijedi posebno istaknuo potrebu suživota Hrvata s drugim narodima, te pozvao na suradnju. Pozvao je sve Čemernjake da sudjeluju u političkom životu Bosne, odnosno da sudjeluju na slijedećim lokalnim izborima. Posebno je iskazao potrebu za međusobno druženje i razumijevanje ljudi koje je posebno potrebno u vrijeme današnjega modernoga života kada svi negdje žure, nemaju vremena, niti za sebe, niti za svoju obitelj, rodbinu, susjede prijatelje. Čemu tolika žurba? Da li je to smisao života? Na svečanosti su sudjelovali i predstavnici aktualne vlasti iz općina Ilijaš i Vogošće.  Nakon mise skupu se obratio Nusret Mašić, načelnik općine Ilijaš,  koji je istaknuo potrebu daljeg povratka Hrvata na njihova tradicionalna područja, te obećao da će slijedeće godine biti dovedena struja na Taračin Do i Višnjicu – živi bili,  pa vidjeli. Poslije mise poslužen je ručak pod postavljenim šatorom za sve koji su došli na slavlje. Treba zaista odati priznanje svima koji su sudjelovali u organizaciji skupa u Ljubini od župnika Orkića pa do svih naših ljudi koji žive na tom području i koji su u tome sudjelovali – svaka pohvala. Sve je to proteklo na,  najednostavnije rečeno, profesionalnoj razini. Dakle, nakon mise nastavljeno je druženje uz pjesmu, tradicionalno kolo i svirku grupe iz Osove kod Žepča. Druženje je nastavljeno do večernjih sati. Mislim da se nikada nakon rata nije skupilo više Čemernjaka na jednom mjestu. Poseban štih  druženju dala je naša folklorna skupina Kulin ban u tradicionalnim narodnim nošnjama, koja je i u najtežim vremenima uspjela očuvati dio izvornosti našega naroda i pronijeti i predstaviti ga u Bosni i Hercegovini  i dalje. 
    Mnogima je potekla suza od zadovoljstva što su bili prisutni, a posebno onima koji se prevalili veliki put (npr. iz Australije). Što reći na kraju nego da ćemo se ponovo skupiti slijedeće godine, ali to nas treba navesti na razmišljanja da se nađemo i prije ili na nekim drugim mjestima, nekada i posebno Taračinci, Višnjičani, Ljubinaši jednostavno iz razloga da se upozna bliža i dalja rodbina. Mislim da nam ovakva okupljanja, a posebno ovo zadnje daje obvezu, posebno nama koji ne živimo u Bosni, da pomognemo našu malu zajednicu u općini Ilijaš i našu župu Čemerno, prije svega da dovrše započetu crkvu, ali da im pomognemo i na drugi način. Osim toga potrebno je razmisliti i osmisliti, što napraviti sa zgarištem crkve na Taračin Dolu – ako nema „žive crkve“, odnosno naroda i potrebe da se ponovo gradi crkva,  u svakom slučaju je potrebno postaviti obilježje za 125. god. njezina života i života nas i naših predaka u tom razdoblju.

Tekst i slike: Šimo Pavlović
 

 

O istoj temi i na: 

http://www.bosnasrebrena.ba/php/modules.php?name=News&file=article&sid=337 

http://www.ivanmerz.hr/galerije/ostalo/Ljubina-Mercevo-07/ 

http://www.biskupija-banjaluka.org/TABB/svibanj2007/ljubina14svibanj.htm

 
Prva sv. Pričest u župi Čemerno



     Suze. Tekle su suze ove 10. Nedjelje kroz godinu u župi Čemerno, u maloj nedovršenoj filijalnoj crkvici bl. Ivana Merz-a u Ljubini. Kvasile su suze stare naborane, radom izmorene i iscrpljene obraze baka i dida, kvasile su suze obraze majki i očeva i onih koji se tog dana nađoše u našoj maloj crkvici. Nisu to bile suze žalosnice, tekle su suze radosnice i ponosnice. Naime, tog dana prvi put uz oltar stadoše sedmero dječice, sedmero naših čemerskih Prvopričesnika. Mnogo je dana i godina prošlo od kada je zadnji put slavljena proslava „Prve sv. Pričesti“ u crkvi u župi Čemerno. Nemili rat odnese nam ne samo našu župnu crkvu, župnu kuću, obiteljske domove, odnese nam iz ovih krajeva i očeve i majke, odnese u neke druge krajeve i one najmlađe, nadu i budućnost. Stoga je ovogodišnje slavlje bilo posebno radosno i za najmlađe i za najstarije. Suze su same potekle kada su prvopričesnici praćeni pjesmom „zbora bl. Majke Terezije“ uz riječi „Ja Glasnik bit ću Božji“ svečano prošli crkvicom i pristupili oltaru odjeveni u bijele haljine s ljiljanima u ruci. Poklonili su se dragom Isusu i na oltar darovali u liku bijela ljiljana svoje čiste duše i upalili na oltaru prvopričesničke svijeće s željom da „svjetlo Uskrsloga“ obasjava i vodi njihove nevine duše na putu spasenja, da tama grijeha ne zahvati njihove živote. U ime svih njih sedmero (Andrej i Danijel Barić, Mihael Čerti, Marina Ivanić, Marko Jakić, Martina Lukić) svoje želje u „Jutarnjoj molitvici“ izrekla je Marina Lukić: „Jutros sam rekla Isusu, da Ga jako volim-srce mu svoje dajem i molim: za mamu, tatu, baku i seku i za sve ljude na cijelome svijetu... I molim Te čuvaj za se moje biće mlado!“.  

     U propovijedi gledajući njihova vedra, radosna lica puna iščekivanja župnik je istaknuo i odgovornost koju pruzimaju svojim pristupanjem oltaru, Otajstvu Tijela i Krvi Krstove. Preuzimaju odgovornost za svoje čine prema dragome Bogu, prema svojim bližnjima, prema svojim dušama i prirodi i svijetu koji ih okružuje. Čistoću srca i nevinost duše trebaju čuvati za Krista. Neka im uvijek na umu budu četri najveće vrijednosti svakoga kršćanina: Bog, duša, djeca i roditelji. „Na nama odraslima je velika odgovornost i zadaća ove nevine duše vodititi da istinski ono što do sada naučiše prodube i provedu u život. Na vama je dragi roditelji da ih poučite ljubiti Boga i čovjeka, da ih naučite i svojim im primjerom pokažete kako nasljedovati Krista u životu. Ali i na svima nama vjernicima da svojim činima i primjerom poučimo ove malene ljubiti iznad svega Boga radi Njega samoga, brinuti se za spas svoje besmrtne duše. Na nama je odgovornost briga za najmanje, jer njima prenosimo svoju spoznaju Boga i poštivanja roditelja kako bi sutra oni tu spoznaju prenijeli svojoj djeci i poučili ih Boga sljediti, poštovati roditelje i od Boga darovani nam svijet. Na nama je hoćemo li ovih „sedama sv. Sakramenata i sedam Darova Duha Svetoga“ očuvati anđelima ili ćemo ih pretvoriti svojom neodgovornoću u „sedam glavnih grijeha“. Pazimo, one malene oči i uši pozorno prate i oponašaju, što im to nudimo? Budimo odgovorni“ rekao je župnik u svojoj propovijedi. 

     Nakon homilije na poziv malog Mihalea „Majko upali svijeću i kraj mene stani“ roditelji su na uskrsnoj svijeći upalili njihove svijeće i zajedno s njima i cijelom zajednicom obnovili „krsna obećanja“. Malene ručice sklopile su se pristupajući prvi put da prime Sveto Otajstvo pod obe prilike, spremno je srce njihovo da primi Krista. Cijela je zajednica u njima gledala sebe, svoju mladost i nekdašnju nevinost, ai i u njih polažući veliku nadu u budućnost i opstojnost ove župe. Velika je nada i odgovornost pala na njihovu budućnost. Na kraju uz Himnu bl. Ivana Merz-a krenula je procesija s likom i relikvijom bl. Ivana Merz-a u sklopu pobožnosti koja se u ovoj župi obavlja svakog 10 u mjesecu za zagovor i za Blaženikovo skoro proglašenje svetim. Sami Prvopričesnici molili su litanije bl. Ivana Merza i iskazali štovanje Moćima našega suzaštitnika. Na kraju okruženi članovima folklorne skupne župe Čemerno ovjekovječili ovaj dan svoje i naše radosti, danom suza radosnica i ponosnica. Biti će ovo duhovna hrana starim rukama i naboranim čelima do neke nove proslave Prve sv. Pričesti (?).

 Tekst i slike: vlč. Marijan Orkić


 

 

 

 

Drugi o istom događaju: 

 

Prva sveta pričest u župi Čemerno 


U povratničkoj župi Čemerno, općina Vogošća, u nedjelju 10. lipnja Prvu pričest primilo je sedmero djece. Gradnju nove crkve pomogao i poznati pjevač Halid Bešlić


Župa Čemerno u nedjelju je u crkvi bl. Ivana Merza u Ljubini slavila
Prvu pričest za sedam svojih mališana. Svetu misu je slavio župnik vlč. Marijan Orkić a Kristovim tijelom prvu put su se pričestili  Andrej Barić, Danijel Barić, Mihael Čerti, Marina Ivanić, Marina Lukić, Martina Lukić i Marko Jukić.

 Župa Čemerno u ratu je teško stradala i ostala bez većine svojih župljana. Povratnici u selu Ljubini čine glavninu župe a skupa sa svojim župnikom već su pokrili i novu crkvu u kojoj se štuju moći Kristovog orla, bl. Ivana Merza. Crkvu grade najviše svojim skromnim prilozima te uz pomoć dobročinitelja i prijatelja. Posljednji takav je poznati pjevač narodnih pjesama Halid Bešlić, koji je za gradnju crkve u Ljubini darovao tisuću maraka.

 
U župi već više godina djeluje i folklorna skupina koja njeguje
tradicionalne pjesme i igre ovog kraja. U nastupima na koncertima
diljem zemlje i inozemstva te na više smotri folklora, ova je skupina
koju je osnovao bivši župnik o. Zvonko Martić, pokazala svu ljepotu
narodnog stvaralaštva Hrvata Čemerna.



 

VIRTUALNI IZLET:

 OD DOLOVČIĆA DO BOKŠIĆA

 

Primiče se vrijeme godišnjih odmora i mnogi od nas spremaju se k rodnom kraju. Pjesnik bi rekao: "Selo moje sve me tebi zove". Dok pakirate kofere, ovjeravate vize (ako Vam trebaju), razmjenjujete devize,  nudimo Vam virtualni izlet u jedan dio našeg kraja. Putem od Dolovčića do Bokšića  povešće Vas svojim kamerama Mladen Barić i Anto Baškarad.

 

 

  

 

 

 

 

 

UZ BLAGDAN BL. IVANA MERTZA



Zahvaljujući našem župniku u prilici smo da objavimo nekoliko slika i izvještaj sa  proslave 10. maja (svibnja)- bl. Ivana Mertza, patrona crkve u Ljubini:

U svoj 125 godini postojanja i opstanka, župa sv. Ilije proroka Čemerno je u četvrtak proslavila suzaštitnika svoje župe bl. Ivana Merz-a. Između ponosnih gora, uz korito rječice Ljubina, tik uz putni pravac Sarajevo – Tuzla, oživjela je mala novoizgrađena crkvica blaženika Ivana Merz-a. Iako nezavršena i neuređena zablistala je nekom toplinom i svečanošću iznutra a izvana okružena raspupalim zelenilom marijanskoga svibnja. Ove, treće po redu proslave Merčeva bilo je posebno svečano. Misno slavlje predvodio je i propovijedao vlč. dr. Darko Tomašević, profesor i vicerektor na našoj Vrhbosanskoj Teologiji uz koncelebraciju četrnaest svećenika sarajevskog i sutješkog dekanata te svećenika iz Ordinarijata i bogoslovije. Iako je radni dan, crkva je bila ispunjena župljanima Čemernog-Vogošća i hodočasnicima iz sarajevskih župa i župe Ilijaš. Sveta misa je započela svečanom procesijom svećenika i župljana iz hrvatske folklorne skupine „Kulin Ban“ – Čemerno. Na samom početku misnog slavlja župnik Marijan u pozdravnim riječima izrazio je dobrodošlicu subraći svećenicima koji svojim prisustvom daju i podršku ovoj ratom razorenoj i rastjeranoj župi, te hodočasnicima i župljanima koji dođoše sa zahvalama i prošnjama za zagovor „Orlu nebeskih visina“ bl. Ivanu Merz-u.  "Vašim prisustvom kamen, beton i cigla ove nezavršene crkvice danas su oživjeli i razigrani kao krov ovoga doma Božjeg. Ona postaje mjesto hodočašća koje nas po zagovoru današnjeg blaženika, koji se sam vinu u visine k Bogu, uzdiže k Bogu i s Njime povezuje“. U svojoj homiliji vlč. Darko ocrtao je lik današnjega blaženika kao onog vjernika-laika koji se uspio vinuti u „visine k Bogu“ i postati svetim, nije se dao opteretiti i vezati ovozemaljskim čarima i teretima za zemlju. Njegov poziv odjekuje i danas nama da se vinemo u visine k Bogu. „Veoma je važno znati, što je naš cilj – danas. Naš cilj je doći na mjesto koje nam je Isus pripravio“.  "Ima mnogo stvari na koje nismo pozvani ali se njima opterećujemo: kleveta, ogovaranje, oholost, navezanost na razne materijalne stvari (auto, knjige, odjeća, slava i karijera ili ne znam ti što sve). Stvari koje priječe da budemo potpuno povezani s Isusom. Tih stvari ima bezbroj, tovarimo ih na svoj život i opterećujemo ga, te se čudimo zašto tonemo, zašto nam u životu ne ide tako dobro, zašto naš život ide nizbrdo...nema drugog rješenja nego li se  riješiti stvari koje nas opterećuju, koje nas vuku dolje, da bi mogli dosegnuti visine, da bi nam sinula svjetlost SINA, koji nas čeka i koji nam je pripravio mjesto. Naša zadaća, danas, sutra i svaki dan jest odbacivati stvari koje nas vuku dolje...Na kraju svete Mise krenula je procesija s likom i Relikvijom bl. Ivana Merz-a oko crkve uz molitvu litanija ovoga blaženika i po završetku procesije podjeljen je najprije zajednički a potom svima i pojedinačni blagoslov (Ona je i dio pobožnosti župe Čemerno današnjem blaženiku. Neime, svakog 10. u mjesecu u crkvi bl. Ivana Merz-a u Ljubini slavi se misa njegove beatifikacije te na kraju moleći u procesiji oko crkve litanije upućuju se i molitve za zagovor i obnovu župe Čemerno). Nakon sv. Mise svim hodočasnicima čemerljanski župljani su priredili Agape za okrepu uz kola i izvorne pjesme ovoga kraja.


     Svetac na ovoj zemlji nikada ne umire, nikad ne prestaje živjeti ovdje na zemlji. Ta veličina ostaje u crkvi, u onoj živoj Crkvi, i dalje govori, i dalje uči, i dalje vodi. I današnji blagdan Ivana Merz-a jedan je krik, jedan glas koji govori i koji poziva: daj obratite se, vjerujte Evanđelju, vinite se Bogu u Njegove Visine. Blaženi Ivane nauči nas letjeti k Bogu" poput sebe.