Župa sv. Ilije Proroka, Čemerno
 


                    

                      Župa sv. Ilije proroka, Čemerno

 

     

       Župa Čemerno utemeljena je 1882.[1] godine odvajanjem pojedinih mjesta od župe Sarajevo i od tada ima svoje matice. Župna crkva u Taračin Dolu sagrađena 1888., [2] a obnovljena je 1968. godine. [3]


      Župu Čemerno osnovao je prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler 1882. godine i stavio je pod zaštitu sv. Ilije, zaštitnika Bosne. Od samog osnutka župe pa do danas izmijenilo se 25 župnika i oni su na svoj način doprinijeli duhovnom razvitku župe.

  Nadbiskup Stadler osnovao je 1882. godine župu Čemerno, koja je do tada bila u sastavu župe Sarajevo. Župa Sarajevo brojala je 2003 duše, od čega  je u samom Sarajevu bilo 800, a ostatak u okolnim mjestima poput Butmira, Azića, Bara, Briješća, Crnotine, Dvora, Dogloda, Otesa, Rajlovca, Stupa, Svrakinjog sela, Zabrdja, te sela koja su pripala župi Čemerno. U Sarajevu je tada bilo preko 4000 grkokatolika istočne vjere, preko 15.000 muhamedanaca (izrazi iz tog perioda) i 2100 Židova. Upravitelj župe Sarajevo (privremeni) bio je Dr Antun Jeglić, kanonik vrhbosanski. Pomoćnici su mu bili: O. Bonanvent. Ostojić i O.  Alojzij Mišić. Župa je postojala od davnina, no matice je vodila od god. 1767. Zaštitnik joj je bio sv. Antun Padovanski.
 

Prema Imeniku klera i župa za 1883. godinu a prema podacima iz 1882., u župi Čemerno spominju se sljedeća naselja: Bogšić - Bokšići (21), Gora (79), Grabljeva njiva (10), Kamenice (47), Konovik (14), Kopošići - Kopušići (36), Krivače (14), Kruzi (20), Kožlje (47), Ljetovik (15), Ljubina (24), Nasići (54), Rijeka (24), Solakovići (37), Tisovik (40), Ulištovići (47), Vidotina (21) i  Višnjica sa  60 katolika.

       Od 1923. do 1945. godine na području današnje župe Čemerno djelovala je podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Podružnica je nosila nazive Čemerno-Srednje-Semizovac, zatim Čemerno-Čevljanovići te Čemerno-Srednje.[4]

U ratu 1992.-1995. godine srpski ekstremisti su u Taračin Dolu, maja 1993. godine,  srušili župnu crkvu, a župnu kuću su opljačkali i demolirali pa srušili,[5] a sve Hrvate katolike s područja župe protjerali su u izgnanstvo tako da se i danas sjedište župe nalazi u Donjoj Jošanici u Vogošći kraj Sarajeva.

  Crkva je bila locirana na takvom brdskom  prevoju (999 m n.v) koji i topografski bio centar župe. Njeno zvono se čulo u svim selima od Nasića do Kožljeg i šire. Zvonilo je više puta u danu, zavisno od dana i blagdana. Pozivalo je na sv. Misu, označavalo podne, predvečerje, vijesti o smrti  ili sprovodu dragih nam osoba (bilo je to zvonjenje ”na jednu stranu”). Na isti način zvonilo se sve dok sprovod-povorka ne bi od mjesta okupljanja (kuće preminulog-e) stigla do mjesnog groblja.
  Pamti se i kako je to zvono bilo djelotvorno u sprečavanju vremenskih nepogoda. Naime, kada bi se nad župom ”nadvili oblaci”, koji bi mogli rezultirati prolomom oblaka praćenim gradom – ledom, što bi donijelo ogromne štete po poljoprivredu ili domaćinstva, župnik, služavka ili neko od susjeda, prihvaćao bi se užeta i zvonio dok se oblaci ne raziđu. Nažalost, zvona više tamo nema,  a nad Taračin Dolom se odavno ”nadvelo” i nevrijeme ne prolazi...
   Pričalo se, prenosilo s koljena na koljeno, da su zvono za crkvu na Taračin Dolu iz Ljubine dovezli župljani koristeći volovska kola i zapregu od šest pari volova. U maju 1993. godine pljačkaši i palikuće iz jedinica VRS-a iz Ilijaša su je u dva navrata minirali (u prvom navratu nije potpuno srušen zvonik!), pa su iz ruševina izvukli zvono koje su odvezli i prodali nekome u Srbiji. Da li i dan danas i kome zvoni?

 

       Župom upravlja dijecezanski (biskupijski) svećenik, a župi sv. Ilija prorok-Čemerno pripadaju sljedeća naselja (lokalni nazivi): Čevljanovići, Dolovčići, Gora, Kamenice, Kožlje, Ljetovik, Ljubina, Nasići, Povoća, Semizovac (filijalna crkva), Solakovići, Srednje, Stupe, Ulištovići, Vidotina i Vogošća.

 


Broj katolika u župi Čemerno

između 1884. i 2005. godine

 

Godina popisa

Broj katolika

Godina popisa

Broj katolika

1884. [6]

621

1910. [7]

963

1923. [8]

1.426

1931. [9]

1.562

1937. [10]

1.782

1959. [11]

1.758

1973. [12]

2.155

1991. [13]

1.520

2001.[14]

   441

 2005. [20]

344

      

       Prema Imeniku klera i župa za 1885. godinu a prema podacima iz 1884., u župi Čemerno[15] spominju se sljedeća naselja: Taračin do 12 katolika, Bokšići (24), Crniovac (6), Čepiljače (7), Dučevci (7), Dubovo (11), Gora (6), Gradača (27), Kamenice (54), Konovik (11), Kopošići (33), Krivače (14), Kruzi (15), Ljetovik (14), Ljubina (21), Miletovići (7), Nasići (55), Nožlje malo (13), Orači (13), Osoje (7), Pomenovići (12), Predena njiva (11), Rijeka (26), Selišće (8), Solakovići (32), Staričevina (18), Tisovik (29), Tikvići (16), Ulištovići (34), Vidotina (25), Višnjica (49) i  Vlašići 4 katolika.


Prema Imeniku klera i župa za 1910. godinu u župi Čemerno[16] spominju se sljedeća naselja: Taračin dol 30 katolika, Bokšići (12 katolika i 10 muslimana), Crniovac (20 katolika), Čepiljače (12 katolika), Čevljanovići (108 katolika i 30 muslimana), Damovina (7 katolika), Dubovo (6 katolika), Dučevci (11 katolika), Gradača (25 katolika), Kožlje donje (30 katolika), Kožlje gornje (11 katolika), Kamenice (75 katolika), Konovik (18 katolika), Kopošići (17 katolika), Krivače (15 katolika), Kruzi (14 katolika), Kusulovci (2 katolika), Ljetovik (15 katolika, 5 pravoslavaca i 15 muslimana), Ljubina (15 katolika),
Miletovići (8 katolika), Nasići (46 katolika), Odžak (18 katolika), Orači (9 katolika), Osoje (2 katolika), Pakline (11 katolika), Pomenovići (21 katolik), Poriječ (16 katolika), Potputnica (4 katolika), Predena njiva (13 katolika), Rijeka (31 katolik), Selišće (12 katolika), Solakovići (17 katolika i 40 muslimana), Srednje (30 katolika, 60 pravoslavaca i 12 muslimana), Staričevina (14 katolika), Semizovac (15 katolika), Tikvići (28 katolika), Tisovik (40 katolika i 5 muslimana), Ulištovići (40 katolike), Vidotina (38 katolika, 15 pravoslavaca i 12 muslimana), Višnjica (60 katolika i 8 muslimana), Vlašići (18 katolika), Vogošća (5 katolika), Vlasenica (4 katolika) i Zečja strana 20 katolika.

 Prema Šematizmu za 1932. a prema podacima iz 1931. godine u župi Čemerno[17] spominju se sljedeća mjesta: Blaža 7 katolika, 864 pravoslavca i 285 muslimana,  Ivančići (116 katolika, 128 pravoslavca i 310 muslimana), Jošanica (119 katolika, 9 grkokatolika, 810 pravoslavaca, 1 protestant, 1 židov i 314 muslimana), Kunosići (28 katolika, 464  pravoslavca, 2 Židova i 85 muslimana), Gora (273 katolika, 153 pravoslavca i 160 muslimana), Malešići (28 katolika, 603 pravoslavca, 3 Židova i 158 muslimana), Solakovići (220 katolika i 80 muslimana), Stomorina (221 katolik, 202 pravoslavca i 213 muslimana), Sudići (13 katolika, 54 pravoslavca i 464 muslimana), Trtorići (112 katolika, 326 pravoslavaca i 591 musliman) Vidotina (101 katolik i 61 pravoslavac) i Višnjica 297 katolika  i 11 muslimana. Osim katolika na tadašnjem području župe Čemerno bilo je 1931. godine ukupno 6.100 muslimana, 6.963 pravoslavca, 9 grkokatolika, 6 Židova i 1 protestant.

 

 Prema Šematizmu za 1961. godinu a prema podacima iz 1959., u župi  Čemerno[18] spominju se sljedeća naselja: Taračin Dol 60 katolika, Čevljanovići (5), Dolovčići (32), Jasike i Vlašići (30), Jošanica (43), Kamenice (270), Kopošići i Rijeka (62), Kožlje i Bokšić (90), Kruge i Grad (61), Gora i Ljubina (120), Predena Njiva (48), Tisovik i Odžak (84), Semizovac i Vogošće (94), Solakovići (50), Stupe i Pomenovići (106), Srednje (78), Nasići (124), Vidotina (72), Višnjica (232), Vlasenica 21 katolik.

 

Župa Čemerno kraj Sarajeva prema podacima od 31. prosinca 2001. imala je 214 katoličkih obitelji. Broj katoličkih obitelji i katolika po naseljima i ulicama bio je sljedeći (lokalni nazivi): Bokšići 1 katolička obitelj sa 4 katolika, Čevljanovići (1, 2), Dolovčići (1, 1), Gora (4, 10), Kamenice (9, 25), Kožlje (4, 9), Ljetovik (1, 2), Ljubina (11, 22), Nasići (5, 8), Povoća (7, 21), Semizovac (17, 36), Solakovići (4, 7), Srednje (8, 13), Stupe (9, 22), Ulištovići (9, 20), Vidotina (1, 2), Vogošća: ulice-Blagovac (1, 2), Braće Kršo (12, 18), Donja Jošanica (3, 6), Feriza Merzuka (3, 5), Hotonj (4, 7), Igmanski Marš (7, 11), Izeta Delića (6, 10), Jošanička (27, 52), Malešići (1, 1), Omladinska (15, 33), P. O. Zvijezda (8, 17), Radića Potok (1, 2), Reljevska cesta (2, 2), Skendera Kulenovića (7, 17) Spasoja Blagovčanina (9, 14), Tome Mendeša (9, 24) i Vogošćanskih odreda 7 katoličkih obitelji sa 16 katolika. [19]

Ovakvo katastrofalno stanje u pogledu broja katolika u župi Čemerno kraj Sarajeva je posljedica rata i ratnih zbivanja od 1992. pa do danas 2002. godine.

    Prema podacima  iz 2005. godine, što ih je sastavio sadašnji župnik Marijan Orkić,  u župi Vogošća – Čemerno, broj katoličkih obitelji i katolika po naseljima i ulicama bio je sljedeći: Bokšići – Osoje  1 katolička obitelj sa 3 katolika, Čevljanovići (1, 2),  Dolovčići (3, 4), Gora i  Kamenice (11, 28), Kožlje (5, 10), Ljetovik (2, 3), Ljubina (18, 28), Nasići (4, 7), Povoća (12, 29), Pomenovići (4, 8) Semizovac (13, 19), Srednje (6, 10), Stupe (9, 14), Ulištovići (6, 14), Vlasenica (5, 9), Vogošća: ulice-Blagovac (1, 2), Braće Kršo (9, 13), Donja Jošanica (3, 6), Hotonj (5, 10), Igmanska (7, 9), Izeta Delića (4, 9), Jošanička (22, 38), Omladinska (10, 21), P. O. Zvijezda (4, 10), Radića Potok (1, 1),  Skendera Kulenovića (9, 17) Spasoja Blagovčanina (6, 6), Tome Mendeša (4, 10) i Vogošćanskih odreda 4 katoličke obitelji sa 4 katolika.

   Prema ovim podacima u našoj župi živi  189 obitelji sa 344 člana od kojih je  150 muške,  a 194 osobe ženskog spola.  Većina njih (168) starije je od  60 godina, a 34 je  mladje od 15 godina.  Ako se ovim podacima pridodaju i bračni drugovi onih koji nisu katoličke vjere,  dolazi se do broja od 409 osoba koje žive na području koje pripada našoj župi. [20]

 

Sveti Ilija  štovan je svetac u Bosni, a na Ilindan, 20. srpnja, iako nije zapovjedni dan, nije se radilo u poljodjelstvu zbog straha od groma. Vjerovalo se još da, ako na Ilinu grmi, lješnjaci neće uroditi plodom.


                              


[1] Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji Cerkev V Jugoslaviji 1974., Biskupska Konferencija Jugoslavije, Zagreb 1975., str. 346.

[2] menika klera i župa Nadbiskupije vrhbosanske za 1910. godinu, Sarajevo 1910., str. 107-108.

[3] Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji Cerkev V Jugoslaviji 1974., Biskupska Konferencija Jugoslavije, Zagreb 1975., str. 346.

[4] Marić, Franjo, Pregled  Napretkovih hrvatskih narodnih kalendara 1907.-2002., Zagreb-Sarajevo, 2002., str. 598.

[5] Raspeta crkva u Bosni i Hercegovini uništenje katoličkih sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini (1991.-1996.), Hrvatski informativni centar, Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine i Hrvatska matica iseljenika Bosne i Hercegovine, Banja Luka, Mostar, Sarajevo, Zagreb, 1997., str. 311.

[6] Imenik klera i župa Crkvene pokrajine u Bosni i Hercegovini za godinu  1885.,   Tiskara Spindler i Löschner, Sarajevo, 1884., str. 40. (u dokumentu navodi se brojka od 657 katolika a treba biti 621.)

[7] Imenika klera i župa Nadbiskupije vrhbosanske za 1910. godinu, Sarajevo 1910., str. 107-108.

[8] Schematismus cleri Archidioecesis Vrhbosnesis pro Anno Domini 1924. Sarajevi, str. 15.

[9] Schematismus cleri Archidioecesis Vrhbosnesis pro Anno Domini 1932. Sarajevi, str. 78.

[10] Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, Sarajevo 1939., str. 142.

[11] Šematizam Nadbiskupije vrhbosanske, Sarajevo 1961., str. 9.

[12] Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji Cerkev V Jugoslaviji 1974., Biskupska Konferencija Jugoslavije, Zagreb 1975., str. 346.

[13] Dokument Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog, Vikarijata za prognanike i izbjeglice, Kaptol 29., Zagreb, Nr. V-411a/93. od 18. kolovoza 1993.

[14] Podatke pripremio vlč. Zvonko Martić župnik župe Čemerno sa sjedištem u Vogošći kraj Sarajeva

[15] Imenik klera i župa Crkvene pokrajine u Bosni i Hercegovini za godinu  1885.,   Tiskara Spindler i Löschner, Sarajevo, 1884., str. 40.

[16] Imenika klera i župa Nadbiskupije vrhbosanske za 1910.godinu, Sarajevo 1910., str. 107-108.

[17] Schematismus cleri Archidioecesis Vrhbosnesis pro Anno Domini 1932. Sarajevi, str. 78.

[18] Šematizam Nadbiskupije vrhbosanske, Sarajevo 1961., str. 9.

[19] Podatke pripremio vlč. Zvonko Martić župnik župe Čemerno sa sjedištem u Vogošći kraj Sarajeva.

[20] Podatke pripremio vlč. Marijan Orkić  župnik župe Čemerno.

 

NAŠI ŽUPNICI:

    Našu župu osnovao je 1882. godine  vrhbosanski nadbiskup Josipa Stadler (1881.-1918.), dvostruki doktor znanosti, poznavatelj nekoliko stranih jezika, profesor i dekan Bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu, pokretač i mecena sedam različitih periodičnih publikacija, pisac i prevoditelj dvadesetak knjiga, prvi pisac sustavne filozofije na hrvatskom jeziku, organizator crkvenoga života u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, osnivač prve visokoškolske ustanove u BiH, graditelj, duhovnik, itd. Stoga je ovaj nadbiskup na mnogo strana nazvan velikom figurom Crkve i hrvatskoga naroda. Podsjećam  na to da je jedan akademik već davno napisao rečenicu: "Stadler je bio jedan od naših najvećih biskupa uopće."

     Malo je poznato da su prvi župnici u našoj župi bili franjevci jer u njoj od 1899. godine djeluju ”petrovci” - svjetovni svećenici. Tih godina postojao je sukob između nadbiskupa i franjevaca, jer su franjevci smatrali da ih nadbiskup želi ”istisnuti” sa župa, ali taj stav nije utemeljen jer se radilo o preraspodjeli župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, koja je uslijedila poslije 1882., prema kojoj su jedan dio župa i dalje trebali zadržati fratri a drugi predati svjetovnim svećenicima. Odnos franjevaca prema njemu, s crkvenog stanovišta,  bio je potpuno neprihvatljiv, mada i njegov odnos prema njima nije uvijek bio najprihvatljiviji.  Ovaj sukob nema veze sa našom župom jer  ona nije nastala cijepanjem od franjevačke župe, jer od te godine formiranih 18 novih župa, mnoge su nastale upravo cijepanjem - dijeljenjem  franjevačkih župa.

 

    Neki od dole navedenih bili su župnici a neki upravitelji župe u kratkom vremenskom roku, dok je župnik bio odsutan po nekom osnovu; bolestan ili u pritvoru...

MATO FRA BALJIĆ

1883 - 1888

    Baljić fra Mato, rođen je u Sarajevu 16. listopada 1853. godine, obučen u habit 16. listopada 1868, ređen za svećenika 23. prosinca 1877, a umro je u Kreševu 26. lipnja 1895. godine.

RAFAEL FRA ČONDRIĆ

1888 - 1892

    Čondrić (Josip) fra Rafael, rođen je u Kreševu 7. srpnja 1857. godine, obučen u habit 24. rujna 1872, ređen za svećenika 5. rujna 1880, a umro u Kreševu 2. siječnja 1938. godine.

PETAR O. TOMIĆ

1892 - 1893

     Tomić fra Petar, rođen je 28. lipnja 1839. godine, obučen u habit 14. veljače 1854, ređen za svećenika 15. kolovoza 1862, a umro je u Kreševu 19. kolovoza 1894. godine.
 

ANTO O. ANDROŠEVIĆ

1893 - 1896

    Androšević fra Anto, rođen je u Docu 13. lipnja 1836. godine, obučen u habit 26. veljače 1851, ređen za svećenika 25. prosinca 1859, a umro je 5. ožujka 1897. godine.


MARTIN FRA ŠERKIĆ

1896 - 1899

    Šerkić (Petar) fra Martin, rođen je u Kreševu 29. listopada 1863. godine, obučen u habit 13. lipnja 1881, ređen za svećenika 20. srpnja 1888, a umro je u Kreševu 17. studenog 1899. godine


 

ALFONZO BARIŠIĆ

1899 - 1905

BARIŠIĆ, Alfonzo (fra Anto) rodio se 13. siječnja 1869. u Vrhovinama (Plehan). Primljen je u novicijat Bosne Srebrene 16. 8. 1889. Svečane zavjete položio je 16. 3. 1895. Zaređen je za svećenika 14. 6. 1896. Zatražio je sekularizaciju – tj. prijelaz u svjetovne svećenike, dobio ju je 24. siječnja 1899. godine i prešao u svećenike Vrhbosanske nadbiskupije. Bio je kapelan u Bjeljini i na Stupu kraj Sarajeva,  župnik na Čemernu (svibanj 1899.-svibanj 1905.), zatim je kapelen u katedralnoj župi u Sarajevu (1905.),   a potom je duhovnik sestara Služavki Malog Isusa na Polju sv. Filomene  u Čardaku kraj Modriče. Umro je 1914. u 45. godini života. 

MARIJAN DŽOIĆ

1905 

   Rodio se 19. rujna 1875. u Donjoj Mahali, župa Tolisa. U Sarajevu je zaređen za svećenika 29. 6. 1899. Bio je kapelan u Travniku, Brčkom te u katedralnoj župi u Sarajevu (1904.-1905.),  zatim je župnik na Čemernu (svibanj 1905. – listopad 1905.), u Rostovu (svibanj 1907. – svibanj 1908.), Odžaku te kod Služavki Malog Isusa u Han-Kumpaniji (Vitez) i Dolorozi kraj Čardaka (Bosanska Posavina). Umro je 19. lipnja 1921. u Brčkom u 46. godini života.

 

STJEPAN - MATO GAŠPAREVIĆ

1905 - 1908

    Rodio se 19. ožujka 1875. u Domaljevcu. Kao vrhbosanski kandidat teologiju je studirao u Sarajevu.  Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1898. Bio je kapelan u Travniku (od rujna 1898. do 15. ožujka 1899.),  Otinovcima,  Modriči,  a župnik u Rostovu (od svibnja do srpnja 1899.),  Pećinama (ožujak 1900. – rujan 1905.),  na Čemernu (listopad 1905. – lipanj 1908.) i Golom Brdu (kasnije Kandija). Umro je 14. kolovoza 1937. u 63. godini života u Kutarevu kod Otočca (Senjska biskupija). 

NIKOLA MANDIĆ

1908 - 1914

Rodio se 19. siječnja 1879. u Docu kraj Travnika. Kao kandidat Vrhbosanke nadbiskupije teologiju je studirao u Sarajevu, a zaređen je za svećenika 29. lipnja 1901. Bio je kateheta u Zavodu sv. Josipa u Sarajevu, župnik u Zavidovićima (1904.), Uzdolu (1907.), na Čemernu (1908. – 1913.) i u Pećniku (1913. – 1937).  Umro je 21. studenoga 1937. u Pećniku u 59. godini života. 

EUGEN TVRTKOVIĆ

1914 - 1920 

  Rodio se 9. ožujka 1870. u Kreševu. Kao kandidat Vrhbosanske nadbiskupije teologiju je studirao u Sarajevu, gdje je zaređen za svećenika 20. 7. 1894. Bio je kateheta u državnoj osnovnoj školi u Sarajevu te župnik u Solakovoj Kuli (1897.-1901.), Doboju (1901.-1903.), Pećniku (1903. – 1913.), Čemernu (1914. – 1920.), Gromiljaku (1920.-1922.) i Bosanskom Petrovcu (Banjolučka biskupija).  Umro je u 68. godini života 22. listopada 1937. u župi Dolina kraj Bosanske Gradiške. 

                                                                  

   ZUBAK PETAR 

                                                                         1920 - 1930

    Rođen je 1893. u Kulini kraj Dervente. Zaređen je u Sarajevu za svećenika 03. 06. 1917. Bio je kateheta u Zavodu sv. Vinka u Sarajevu, kapelan u Doboju te župnik na Čemernu, u Prozoru (1930.-1931.). Umro je u 38. godini života 03. (04?) studenog 1931. u samostanu č. Sestara Služavki Maloga Isusa u Han Kumpaniji-Vitez.

 

                                                                 PETROVIĆ STJEPAN

                                                                      1930 - 1936

    Rodio se 29. rujna 1905. u Travniku. Kao kandidat Vrhbosanke nadbiskupije teologiju je studirao u Sarajevu, a zaređen je za svećenika 1. studenog 1928.  Bio je kapelan u Modriči, župnik na Čemernu (kolovoza 1930. – kolovoz 1936.). Umro je 1939. u 34. godini života.

                                                                                            

 

MIJO THON 

                                                                                                1936 –  1939

                                         (Bijeljina, 27.9.1912.- Uigendorf (D), 7.11.1986.)

Mijin otac Ivan došao je iz Bavarske u Bosnu, nastanio se u Bijeljini i tu oženio Mariju Grahovski. Kao zidar brzo je našao posao, gradio je obiteljske kuće, crkve i bogomolje. Te s vremenom podigao malo poduzeće. Bog im je darovao sedmoro djece od kojih je dvoje, Miju i Karmelu pozvao u duhovni stalež. Mijo je niže razrede škole završio u Bijeljini, više u Travniku, a bogoslovne je nauke učio u Sarajevu, gdje je po rukama nadbiskupa-pjesnika Šarića, 27. ožujka 1936. bio zaređen za svećenika, a potom poslan u Čemerno (kolovoz 1936. – listopad 1939).
Mlad, zdrav i poletan prihvatio je s oduševljenjem pastorizaciju naše župe. Tu je sagradio župski stan i župni vodovod, a vidan je njegov doprinos i u izgradnji prve zgrade  četverorazredne osnovne škole, a povjerene mu duše učio moliti i bližnjega ljubiti. God. 1939. premješten je u Radunice, gdje se svim silama dao na gradnju seoske škole. Sam je uradio građevinski plan, okupljao radnike i preuzimao  zidarske poslove.
 Neobično je volio svoju dragu Bosnu i njezinog malog čovjeka. Znao bi često reći: „Otac mi je Bavarac, majka Mađarica, a ja pravi Bosanac”.

                                                                                   FRANJO GAVRAN

                                                                                         1939 - 1942

    Rodio se 21. prosinca 1910. u Rastovači, župa Posušje. Kao kandidat Vrhbosanske nadbiskupije teologiju je studirao u Sarajevu. Mladu misu slavio je u Sarajevu 19. studenoga 1938. Bio je kapelan u Derventi pa u katedralnoj župi u Sarajevu.  Župnik je na Čemernu (listopad 1939. – prosinac 1942.) i Gradačcu (prosinac 1942. – travanj 1945.). Nakon rata župnik je u Orahovici (Hrvatska) od 1956. do 1980. Umro je 24. rujna 1980. u 70. godini života u Orahovici, a tri dana kasnije pokopan je u Novom Selu.  

                                                                                       

ADAM PERIĆ

  1942 - 1943

                                 Nije bio omiljen kod bivše vlasti jer su ga svrstavali među pristalice NDH. 

                                                                                    JURAJ MIKOLIĆ

                                                                                      1943 - 1945

     Bio je kapelan u Bosanskom Brodu  i župnik na Čemernu od srpnja 1943. do srpnja 1945.  

                                                                              AMBROZIJE BENKOVIĆ

                                                                                    1945 - 1946

 
     Rođen je u mjestu Ugljara kod Orašja 29. novembra 1890. godine i poslije završene osnovne škole u Orašju polazio je klasičnu gimnaziju u Travniku i zatim studirao teologiju u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1913. godine i bio je kapelan, kateheta u Sarajevu, zatim župnik u  župama sarajevske nadbiskupije (Čemerno, Zavidovići, Poljaci i Vidovice kod Orašja, Bežlja kod Teslića, Breza, Gračanica Skopaljska, Doboj, Modriča, Lukavac).  Iz izvještaja pojedinih srpskih stanovnika Bežlje kod Teslića svijetlo zrači ime vlč. Ambrozija Benkovića koji je pokazao ljudsko i bratsko suosjećanje, te je išao u Zagreb gdje je ukazivao na zločine u okolini Teslića.   Niz godina bio je dekan Usorske dekanije, a 1963. godine postao je počasni kanonik Sarajevskog kaptola. Nakon umirovljenja, nastanio se u Županji. Umro je u Vinkovcima 20. decembra 1970. godine.

Pisao je članke i prikaze s područja književnosti i historije, priloge vjerskog sadržaja te prijevode. Objavljivao je u Luči (1912/13.), Vrhbosni (1912/13.), Hrvatskoj straži (1939.), Danici (Kalendar za 1938.), Katoličkom listu (1944.), Katoličkom tjedniku (1944.), Županjskom zborniku (1969.). U kasnijim godinama bavio se isključivo poviješću, te objavio  knjige:   Naselja Bosne i Hercegovine sa katoličkim stanovništvom,  Gorice u Posavini , Gorice, te  S obje strane Spreče - Petstogodišnjim tragom prošlosti  i Tuzlansko područje negda i sada.  Napisao je i oko pedesetak vjerskih brošura, katoličke i liturgijske priručnike, molitvenike i životopise svetaca te ih je objavio u izdavačkom nizu Katoličke male knjige (KMK) što ga je sam pokrenuo. U zaostavštini bi se, vjerojatno pronašlo nešto i o našoj župi.
 

                                                                                  IVAN BARČANEC

                                                                                   1946 - 1948

     Rodio se 1. svibnja 1914. u župi Peteranec, tada Zagrebačka nadbiskupija, a sada Varaždinska biskupija. Za svećenika je zaređen 7. 4. 1940. u Sarajevu.  Bio je privremeni upravitelj župe u Travniku od kraja travnja do kraja lipnja 1940., potom je nakratko župnik u Uzdolu (20. 6. 1940. – 28. 9. 1940.), Pećinama,  na Čemernu (svibanj 1946. – travanj 1948.) i u Ferdinandovcu (nekada Jelačićevo) u Hrvatskoj. Umro je 8. lipnja 1993. u 80. godini života.

                                                                                 ALOJZIJE ŽAGAR

                                                                                     1948 - 1958 

    Rodio se 26. travnja 1911. u Mostaru. Potječe iz obitelji doseljenog austrijskog oružanog časnika. Tri njegove sestre bile su redovnice Družbe Kćeri Božje Ljubavi. U jesen 1933. stupa u dijecezansku bogosloviju u Sarajevu nakon što je završio gimnaziju u Visokom. Zaređen je za svećenika u Sarajevu 13. ožujka 1937. Bio je župnik u Korićanima (1937. – 1940.), Bistrici kraj Gornjeg Vakufa (6. 9. 1940. – 12. 7. 1948.),  Novom Sarajevu (1948. – 1958.), Čemernu (listopad 1948. – siječanj 1958.) i Travniku (1958. – 1970.). Godine 1958. imenovan je dekanom Travničkog dekanata. Umro je u 60. godini života 10. siječnja 1971. u Sarajevu, a pokopan je na travničkom groblju Bojna.

U srpnju 1942. godine sa svojom postrojbom u Uskoplju je boravio i poznati partizanski zapovjednik Sava Kovačević, kojemu je tadašnji bistrički župnik Alojzije Žagar spasio život sakrivši ga pred Nijemcima na tavan župne kuće u kojoj se Kovačević stjecajem okolnosti našao. Kovačević je Žagaru «vratio uslugu» spasivši ga za vrijeme jednog od svojih kasnijih dolazaka u Uskoplje od sigurne smrti strijeljanjem na koje su ga poveli dalmatinski partizani. Žagar je nakon toga, uz veoma veliki ugled koji je i do tada uživao i kod Hrvata i kod Muslimana, postao izuzetno cijenjen i od partizana, što je, opet, koristio za dobrobit svih, pa se slobodno može reći da je upravo on jedna od najsvijetlijih figura iz tamnog vremena Drugoga svjetskoga rata. Zabilježeno je i njegovo zalaganje za obespravljene žrtve rata u Korićanima kod Travnika.

Udba mu je podmetnula aferu, pa se smatra da je upravo to bio razlog da je pristupio režimskom  Udruženju katoličkih svećenika pri SSRN-u, ali se ni na koji način nije isticaou njegovu radu.
U Čemernu i Sarajevu se oko Žagara i župe okuplja veliki broj mladih ljudi, a među njima i poznati
tadašnji novinar Oslobođenja Tomislav Vidović, koji je kasnije sa svojom grupom osuđen na dugogodišnju robiju.

 Zbog činjenice da su ga i komunističke vlasti uvažavale, rano je,  svakako prije nego što je to
bilo moguće građanima SFRJ, mogao putovati u inozemstvo, gdje se, između ostalih susretao i s osobama koje je UDBA smatrala neprijateljima i ratnim zločincima (npr. Vilim Cecelja).



                                                                                 STANISLAV BOŽIĆ

                                                                                      1958 - 1963

     Rodio se 8. lipnja 1922. u Travniku. Srednju školu završio je u Travniku, a teologiju u Đakovu. Zaređen je za svećenika 14. 7. 1947. Bio je kapelan u Sarajevu i Crkvicama (Zenica). Nakon toga biva imenovan nakratko župnikom u Skopaljskoj Gračanici (1. 6. 1951.), a zatim je župnik u Korićanima (1951. – 1957.) pa u Čemernu te u Bežlji kraj Teslića od 1963. do 1973. Umirovljeničke godine proveo je u rodnoj kući u Travniku. Umro je u bolnici na Koševu u Sarajevu 2. ožujka 1987. u 65. godini života. Pokopan je na groblju sv. Ilije u Gornjem Docu.

 

                                                                                JOSIP VASILINA

                                                                                     1963 - 1966

   Rodio se 24. ožujka 1932. u Docu kraj Travnika. Realnu gimnaziju završio je u Tuzli. Poslije mature upisuje učiteljsku školu u Sarajevu. Nakon druge godine prekida studij i odlazi u Đakovo na bogosloviju. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1956. u Đakovu. Bio je kapelan u Modriči, Brčkom i dva puta u Derventi te župnik u Uzdolu (23. 11. 1958. – 20. 10. 1959.), Rastičevu (1961. – 1963.),  Čemernu (rujan 1963. – prosinac 1966.) i Podkraju kraj Travnika (1966. – 1973.). Godine 1973. privremeno je umirovljen. Nakon prizdravljenja odlazi u Hrvatsku, a potom u katoličku misiju u Stockholm u Švedsku, gdje boravi od 1974. do 1977. Vraća se u Sarajevo 1977. u svećenički dom, gdje je i umro u 57. godini života 9. svibnja 1988. Pokopan je u grobnici obitelji Vasilina u Sarajevu.  

                                                                                 HRVOJE GAŠO

                                                                                    1966 - 1967

    Nakon jednogodišnjeg boravka u Čemernu, nastanio se u Njemačkoj, gdje djeluje u okviru Caritasa. Svojim bračnim "angažmanom" stalno vezan uz našu župu.

                                                                                 MARKO PERIĆ

                                                                                 1967 - 1968

MARKO PERIĆ, župnik, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, sin Marka i Mare rođ. Ravnjak, rođen u Garevcu 20. srpnja 1940. Osnovnu školu završio u Garevcu, a nižu realnu gimnaziju u Modriči. Gimnaziju završio u Zagrebu (na Šalati). Teologiju studirao u Đakovu i diplomirao 1966. Za svećenika zaređen na Petrovo 1965. u Đakovu. Mladu misu slavio 20. srpnja 1965. u Garevcu. Kao svećenik, najprije je bio četiri godine tajnik vrhbosanskoga nadbiskupa i u tom periodu je boravio u našoj župi. Sada je župnik u Gromiljaku kod Kiseljaka.
 

                                                                           IVAN BOŠNJAK

 IVAN BOŠNJAK, rođen 31. siječnja 1940. u Borovnici, župa Prozor. Teologiju je studirao u Zagrebu gdje je imao i svećeničko ređenje (1966). Kod nas je proveo pola godine, a kao župnik djelovao je u Vukanovićima odakle je (1973) premješten u Žabljak, a odatle u Jelah. Dekretom Nadbiskupskog ordinarijata br. 1218/78. razriješen je župničke službe u Jelahu te imenovan župnikom u Vidovicama, gdje je bio župnik od prosinca 1978. do listopada 1980. Iz Vidovica je premješten za župnika u Lukavac.

                                                                            

                                                                         JOSIP JOZO KUDIĆ

                                                                                 1968 - 1970

     Rođen u selu Gmići, u župi Prozor, 15. veljače 1936. Osnovnu školu završio u Prozoru, gimnaziju pohađao u Zagrebu i Đakovu. Teologiju studirao u Đakovu. Poslije Čemerna (od srpnja 1968. do rujna1970)  bio kapelan u Travniku, župnik na Ceru i Doboju.  Prognaničke dane provodi u Zagrebu i Baškoj Vodi. U Usoru se vraća 1997. te u Makljenovcu podiže novo pastoralno središte za dobojsku župu i tamo se useljava teško bolestan koncem srpnja 2000. Ubrzo je u Makljenovcu i umro, 22. listopada 2000. Grob mu se nalazi u rodnoj župi Prozor.

                                                                         VLADIMIR KLJAJIĆ

                                                                              1970 - 1973

           Poslije Čemerna bio župnik u Bežlji kod Teslića, a nakon toga otišao u Njemačku. 

                                                                          MARTIN ANIĆ

                                                                             1973 - 1998

 Martin Anić  ( "Naš Martin" - kako smo ga zvali i doživljavali) rođen je 11. prosinca 1941. god. u obitelji Joke i Kaje r. Sadrić. Osnovno školovanje završio  je u Brčkom, gimnaziju na Šalati u Zagrebu, a teološki studij u Đakovu gdje ga je za svećenika zaredio  biskup Bäuerlein na Petrovo 1968. godine. Od 1969. god. svoju svećeničku službu obavljao je kao kapelan u Sarajevu (Marijin Dvor), a godinu kasnije i u Morančanima (Tuzla).

    Župnikom Čemerna kod Sarajeva imenovan je 1973., a godinu dana potom i upraviteljem Haljinića. U Čemernu ga zateče rat, odakle je nakon razaranja cijele župe sa župljanima morao u izbjeglištvo. Boravio je u Kaknju i brinuo se za "ostatak ostataka" kako i koliko je mogao. Nakon rata je u Vogošći gdje je bilo privremeno sjedište župe Čemerno. Od srpnja 1998. vel. Anić je četiri godine župnik Ularica (Usora), da bi 2002 do smrti bio župnikom rodnoga Krepšića.

    Preminuo je u Vinkovačkoj bolnici 3. kolovoza 2006-e godine u tek započetoj 39. godini svećeništva i 65. života. Smiraj je našao u groblju nedaleko od župne crkve rodnog mu Krepšića.

    Dakako, iza ovih tvrdih podataka, dijelom službeno objavljenih na dan smrti, nalazi se cijeli jedan svećenički život koji odatle nije moguće izčitati ni vrjednovati. Valjda je i to svećenička posmrtna "sudbina".

                                                                          ZVONKO MARTIĆ

                                                                            1998 - 2004 

     Rođen je 1964. godine u Komarici kod Dervente. Gimnaziju završio u Doboju, a teologiju studira i završava u Bolu. Bio je župni vikar u Oštroj Luci i Boku, te župnik u Čemernu, odakle je otišao  u karmeličane. Bavi se istraživanjem folklornog blaga Hrvata u BiH. Pokrenuo rad naše folklorne skupine "Kulin ban". Trenutno živi u samostanu Karmel sv. Ilije na Buškom jezeru.


                                          MARIJAN ORKIĆ
                                

 

Župnikom Čemerna, sa sjedištem u Vogošći,  postao je početkom kolovoza 2004. godine.

Rođen je 25. listopada 1971. u Kopanicama. Osnovnu školu pohađao je u Kopanicama i Vidovicama a gimnaziju «Vicko Zmajević» završio je u Zadru.

Teološki studij upisuje u Sarajevu (1991), ali ga zbog srpske agresije nastavlja u Bolu na otoku Braču. Zatim studira na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao laik (1993-96). Nakon završene pete godine i položenog tezarija, šestu godinu studija upisuje kao kandidat Vrhbosanske nadbiskupije. Za svećenika je ređen 29. ožujka 1998. u Sarajevu. Kao kapelan službuje godinu dana u Živinicama, odatle na kratko odlazi za kapelana u župu sv. Josipa u Zenicu. U rujnu 1999. imenovan je župnikom župe sv. Alojzija Gonzage u Pećniku a iduće godine upraviteljem župe Rođenja B. D. Marije u Modriči, kojom upravlja do svibnja 2001. Budući da u obje župe nije bilo niti župne kuće, niti crkve, niti župljana, nastanio se u župi Prud i započeo izgradnju nove župne kuće u Pećniku i raditi na povratku župljana u taj razoreni i okupirani dio Bosanske Posavine. U kratkom vremenu sagradio je u Pećniku župnu kuću i obnovio razrušenu crkvu.                           
 

                                                                        LUŠIĆ JOSIP

      Zamjenjivao je bolesne župnike u Čemernu 60- ih godina.  

 

 Kako je Čemerno dobilo ime?

 

Sedam je Čemerna u Bosni a najpoznatije su naše Čemerno i planina Čemerno u blizini  Gacka preko kojeg vodi put ka Sarajevu. U narodu postoji predanje kako je Čemerno kod Gacka dobilo svoje ime. Naime, za vrijeme Turskog vakta, kad se  skupljao harač, poznat pod imenom ''Danak u krvi'', kad su Turci odvodili mušku djecu, jedna majka je trčala za kolonom i vikala: ",Aj, što sam čemerna gdje mi odvedoste moje dijete?" Eto od tada Čemerno je zaista i čemerno, a naročito za vozače u zimskom periodu gdje snijeg može da dostigne visinu i oko 2 metra.

      Naše Čemerno nalazi se na 1003 metra nadmorske visine i nekadašnja župa Čemerno protezala se od želj. stanice Podlugovi do Reljeva, odatle preko Ozren planine i Podlipnika pa na kraj Olova na Zvijezdu planinu i krivudastom linijom na Podlugove. Gorovita šumom bjelogoricom i crnogoricom; brdovita uzvisinama preko 1000 m i mnogim visoravnima; kamenita i golom stijenom i obraslim kršom; vremenita, jer ju bije i snijeg i led i munja i   grom; zgodna za vuka i hajduka – ne zove se badava: Čemerno! Ali opet ljepota prirode, svježina zraka, bistrina vode, miris šume i trave – prave je zamamnom izletnicima i strancima, dok je mnogim domaćim gorštacima «svagdanja ljevača».

       Čemerno se zove zapravo samo jedno selo u ovom kraju, a drugo kraj njega Čemernica, oba sela na kraj obronaka Zvijezde planine. Tako se sigurno zovu zbog mnoštva biljke, zvane Čemerika, vrlo zdrave i korisne. Baka je bajala (tako biva priča glasi), da su nekada živjeli brat i sestra, siročad bez oca i majke, pa su se vječito svađali i na koncu odijelili; nit se ženili ni udavali a vijek svoj u momaštvu i djevojaštvu proveli i tešku starost dočekali, a eto po smrti svijet prozvao njihova kućišta: Čemerno i Čemernica.

 

Na području BiH ima sedam naseljenih mesta koja se zovu Čemerno.  Najveće Čemerno je na putu Foča – Gacko ispod planine Volujak. Ima 5.000 stanovnika, a u njegovoj blizini poginuo je Sava Kovačević i brojni drugi istaknuti borci sa Sutjeske.
Naselje (i župa) Čemerno postoji još kod Sarajeva, Visokog, Zenice, Bihaća i Gradačca. 

Čemernica ima tri; pored naše postoji i jedna kod Fojnice,  a najveća je u okolini Prače na Romaniji, gdje se nalazi veliki broj stećaka.

U Ljubini, u Luci,  u nedjelju, 16. studenog 2003. bilo je dvostruko slavlje: 120. obljetnica župe sv. Ilije proroka Čemerno-Vogošća i blagoslov temelja crkvice blaženog Ivana Merza, čiji je kamen temeljac blagoslovio sveti Otac Ivan Pavao II. u Banja Luci 22. lipnja 2003. godine. Svečano misno slavlje, pod vedrim nebom, predvodio je uzoriti kardinal Vinko Puljić, uza suslavljenje četvorice svećenika. 

   Iako nije građevinski dovršena i opremljena, kardinal  Puljić ju je 10. prosinca 2006-e godine, svećanim misnim slavljem,  proglasio otvorenom.  Do tada su punih deset i po godina (od 07. 04. 1996-e godine) za katolike Ljubine i okolnih mjesta,  mise redovno bile u objektu MZ Ljubina, u bivšoj  školi. Ovo je prva crkva u BiH posvećena blaženom Ivanu Merzu. 

 

 

                                                        

 

               Hvala vlč. Orkiću na upućenim slikama   

   


                                              Natrag na početnu stranu




Click here to enter your page's footer (optional).