Monografija Taračin Dola

 

 

Panorama Taračin Dola - rad Ilije Petrovića

 
MONOGRAFIJA NAŠEG KRAJA

    Ovih dana završeno je štampanje monografije "Taračin Do sa okolicom", čiji je autor Iljko - Gabrijel (Gablje) Barić, poznati prosvjetni i društveno-politički radnik
 

    Iljko Barić uložio je veliki dio svog vremena kako bi prikupio, sistematizirao i objavio dio onoga što je još preostalo. Ova  monografija  je pokušaj da se sačuva od zaborava ono što je preostalo. Iako je knjiga naslovljena "Taračin Do sa okolicom", po mnogo čemu ona nije samo lokalnog značaja. Iako pisana s lokalnim pretenzijama, knjiga ima opći značaj. Čitka je. Rečenica lagana. Jezik čist, domaći. Pisac odmjeren u prikazivanju događaja. Prosvjetnim jezikom rečeno: rezultat prolazan, ocjena jako visoka.

                                                                                                                                                                                    
            "Što nije napisano, nije se ni dogodilo". Pisac piše i napiše knjigu. Ako knjiga valja (ova  valja, s obzirom da je knjigu opsežnu i zahtjevnu, napisao nošen entuzijazmom i slijedeći metodologiju srca, a kako drugačije i pisati o rodnom kraju), ako se drugima dopadne, onda je fale. Pisca gotovo i ne spominju. Ako knjiga ne valja, nitko neće napadati knjigu. Svi će napadati pisca. Ne oni koji su napisali ili pokušali nešto napisati. Piscu je fale malo, pokude k'o brda uz Metuf. A ko je naš pisac? Mjerilo je njegovo djelo. Ivo Andrić , preci mu s naših krajeva su, i to nek' se zna, je tvrdio da se čovjeku može sve uzeti. Gablje dokaza, poput još nekih drugih, da se čovjeku ne može ništa uzeti. Nije mu dosta što osta na svome ognjištu, već  i knjigu o njemu napisa. Već davno se Gablje okrenuo knjigama. O knjigama i s knjigama nas kroz život vodio i usmjeravao. Poslije se okrenuo životu,  tu našao svoju inspiraciju. I vinuo se iznad prepisivača. Bilo iz knjiga, bilo iz života.  Pisac Gablje, nije pisac bez dara. U to ćete se uvjeriti čitajući knjigu. Nije lako biti Ivo Andrić, ni Jakša Kušan. Hrabro je čak i sanjati njihov san. Ne znam da li ga je Gablje ikada sanjao. Metodološki i sadržajno, njihova se djela razlikuju. No, poslije Ive i Jakše, Iljko je treći, s našeg kraja, koji se pojavljuje s knjigom.  O našem kraju. U to ime čestitam.
  

Knjiga napisana o jednom mjestu (sada gotovo pustom, a najstarijem na ilijaškom području) nikada ne može biti dovršena. Uvijek nešto ostane. A može li se reči da je knjiga onda dobra? Može! Za znanstveno istraživanje Taračin Dola i okolice i kopanje po arhivama nikada nije kasno, mada i toga u knjizi ima na pretek. Sve što je dobio Taračin Do je i zaslužio. Župu, crkvu, školu, vodovod, struju, put i hvalevrijedne župljane. Povijest područja puna stradanja i napretka prerasta okvire malog bosanskog planinskog sela.  Čemernjaka - Taračinaca, Ljubinaša, Solakovčana, Višnjičana..., više je po bijelom svijetu, nego što ih njihova  župa sada ima. I živjeti će dvije župe. Jedna u Bosni, druga širom svijeta. Jedna koju su uništili i raselili u prošlom ratu i jedna kojoj ne može niko ništa. I toj župi treba ova knjiga o Taračin Dolu i okolici. U Švedskoj, Kanadi, Australiji, Njemačkoj, Južnoj Africi...U domovima raseljenih Čemernjaka. I nepročitana. Ova knjiga pričat će burnu povijest našeg kraja; nekada tužnu, nekada veselu. Ali ne samo pričati. I svjedočit će. Bit će i dokaz da se nemamo čega stidjeti, nego imamo sa čime ponositi.  


    Knjiga ima 180 stranica i svoj sustav. Podijeljena je u više poglavlja. Sadržaj poglavlja u skladnosti je s naslovima. Materija nije razbacana zbrda-zdola. Počinje sa administrativno-teritorijalnom pripadnošću kroz povijest. Slijedi poglavlje o drugom svjetskom ratu. Četvrto poglavlje odnosi se na stanje i razvoj kraja u FNRJ/SFRJ:

- Stanovništvo


- Stanogradnja i kultura stanovanja


- Prirodna bogatstva, privreda i zapošljavanje


- Školstvo


- Elektrifikacija


- Promet i komunikacije


- Vodosnabdijevanje


- Sport i kultura


- Društveno političko organiziranje


     Slijedeće poglavlje odnosi se na Taračin Do i okolicu za vrijeme rata u BiH 1992-95. godine. U šestom poglavlju možete čitati o  epilogu rat(ova), a slijedi poglavlje o poslijeratnoj obnovi i životu, te spiskovi  nestalih/poginulih i umrlih u II svjetskom i ovom posljednjem ratu.

     Vrlo profesionalno uradjeno i uredjeno s obiljem ilustracija.  Promocija je održana  27. februara u Ilijašu sa proširenom svečanom sjednicom OV Ilijaš... Recenzenti ove monografije su  dr Ivo Komšić i  dr Dubravko Lovrenović. 

 

Drugi o knjizi: 


 Toplo preporučujem Općini Ilijaš da tiska fotomonografiju autora Iljke Barića: "Taračin Do sa okolicom" uvjeren da se radi o vrijednom djelu - koliko mi je poznato, prvom takve vrste - koje se bavi poviješću ove mikroregije, smještene u neposrednoj blizini Sarajeva.
Očito nošen zavičajnim erosom i potrebom da se na jedno mjesto objedine svi njemu dostupni podaci, gospodinu Bariću pošlo je za rukom napraviti jednu vrstu "osobne karte" ovog područja od kasnog srednjeg vijeka do najnovijih vremena, s akcentom na XX. stoljeću. Taj, nimalo zahvalan, zadatak autor je obavio uspješno, ne samo zato jer je prikupio obiman materijal u vidu literature, izvorne građe i fotodokumentacije, nego i zato jer mu je pošlo za rukom zadržati kritičku distancu u vlastitim prosudbama, čak mi onda kada je riječ o događajima u kojima je bio izravni sudionik, kao što je to slučaj sa ratom u BiH (1992.-1995.). Ova monografija zato zorno svjedoči da se o našoj povijesti, čak i kada se njome ne bave autorizirani stručnjaci, može promišljati hladne glave i da se iz te i takve povijesti - u pravilu tek refleksije europske i svjetske historije - mogu izvlačiti odgovarajuće životne pouke, temeljene na općim postulatima humaniteta i zajedništva. U tom smislu, ova knjiga - i bez namjene autora - ide daleko ispred pojedinih tzv. afirmiranih stručnjaka, nerijetko sa visokim akademskim titulama, koji povijest promišljaju u okviru skučenih etnonacionalnih i ideologijskih klišea.

Prof. dr. Dubravko Lovrenović

      

 Monografija "Taračin Do sa okolicom", autora Iljke Barića, nastojanje je da se spasi od zaborava ovo srednjobosansko područje, koje je inače bilo cijelo jedno stoljeće administrativno - upravni, zemljopisni i upravni centar šireg područja koje je obuhvaćalo dvadesetak sela. Danas je to, kako rezignirano konstatira autor, zemljopisni naziv za pusto mjesto koje je nakon posljednjeg rata u BiH ostalo bez stanovnika.Međutim, ovo "otimanje od zaborava" primoralo je autora da se suoči ne samo sa najbližom več i s najdaljom prošlošću ovog kraja do koje se moglo doći, te sa cjelinom njegovog povijesnog, gospodarskog, duhgovnog i administrativnog života.
Sadašnje beživotno i besperspektivno stanje ovog kraja, njegovo svođenje na goli toponim, samo je pojačalo autorov napor da u prošlosti pronađe one sadržaje i oblike života koji tek u komparaciji dobijaju pravi značaj.

Autor svoj rukopis ne završava mračnom i beznadnom slikom. On ima snage otvoriti nadu svim (bivšim) stanovnicima ovog kraja opisujući napore i podsticaje obnove i povratka. Želeći da njegov rukopis doprinese tome, on vjerovatno i nabraja institucije, obitelji i pojedince ovog kraja - raseljene bliže ili dalje po svijetu, te sve one koji svojim osobnim uspjehom, autoritetom i ugledom svjedoče o njegovoj svijetloj prošlosti ili bi mogli utjecati na budućnost.

Dr. Ivo Komšić



Monografija - Taračin Do sa okolicom       

   Autor snježana  
   četvrtak, 05 ožujak 2009 15:45 

   Prenešeno sa: http://www.ilijas.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=573:monografija-tarain-do-sa-okolicom&catid=1:latest-news&Itemid=50

 

     KSC i Radio Ilijaš je izdavač prve knjige koja je objavljena poslije rata  na području općine Ilijaš. Autor knjige je Iljko Barić koji je rođen 1950. godine u Solakovićima,općina Ilijaš, a recenzenti knjige su prof. dr. Ivo Komšić i prof. dr. Dubravko Lovrenović koji je bio i promotor na promociji knjige u Ilijašu u okviru obilježavanja Dana Općine Ilijaš i Dana nezavisnosti BiH. Knjiga je jedna vrsta "osobne karte" Taračin Dola i okolice od kasnog srednjeg vijeka do najnovijih vremena, s akcentom na XX stoljeće.    

  Knjiga je jedna vrsta "osobne karte" Taračin Dola i okolice od kasnog srednjeg vijeka do najnovijih vremena, s akcentom na XX stoljeće. Autor je nastojao da spasi od zaborava ovo srednjebosansko područje, koje je inače bilo cijelo jedno stoljeće  administrativno - upravni, zemljopisni i duhovni centar šireg područja koje je obuhvaćalo davdesetak sela. Danas je to, kako rezignirano konstatira autor, zemljopisni naziv za pusto mjesto koje je nakon posljednjeg rata u BiH ostalo bez stanovnika. Međutim, autor svoj rukopis ne zavrašava ovom mračnom i beznadnom slikom. On ima snage otvoriti nadu svim (bivšim) stanovnicima ovoga kraja opisujući napore i podsticaje obnove i povratka. Želeći da njegov rukopis doprinese tome, on vjerovatno i nabraja institucije, obitelji i pojedince ovoga kraja - raseljene bliže ili dalje po svijetu, te sve one koji svojim osobnim uspjehom, autoritetom i ugledom svjedoče o njegovoj svijetloj prošlosti ili bi mogli utjecati na budućnost. Knjigu možete kupiti u knjižari u Ilijašu po cijeni od 20 KM.

 

    Iljko Barić, rođen je 23.03.1950. godine u Solakovićima, općina Ilijaš, BiH. Osnovnu školu je završio na Taračin Dolu, a Učiteljsku školu u Sarajevu 1968. godine. Kao učitelj-nastavnik radio je 10 godina u Osnovnoj školi na Taračin Dolu i njenoj područnoj školi u Koritima. Vanredno je završio studij na Pedagoškoj akademiji i stekao zvanje nastavnika razredne nastave, a zatim i studij na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje je na Odsjeku za ONO stekao VSS i zvanje profesora općenarodne odbrane. Od 1979. do 1992. godine, kao rezervni oficir, radi u Općinskom štabu TO Ilijaš, Republičkom štabu TO SRBiH u Sarajevu i Općinskom štabu TO Vogošća. Početkom rata u RBiH, kao kapetan I klase, uključuje se u odbranu RBiH, gdje u TO-ARBiH i VFBiH cijelo vrijeme obnaša razne starješinske dužnosti. Poslije rata u BiH nastavlja službu kao profesionalna vojna osoba u VFBiH, odakle 31.03.2000. godine, u činu pukovnika, odlazi u mirovinu. 

 

KAD OLOVKA PIŠE SRCEM

 
 TEMELJI SU UDARENI

               

Iako mi je američki poštar često donosio vrijedne i drage poklone, poruke i pisma, odavno me nije  obradovao, kao kad mi je je pozvonio sa pošiljkom u kojoj je bila knjiga "Taračin Do sa okolicom" - Iljke Barića. Sa početnom nervozom, radosno uzbudjen,  brzo sam je prelistao,  a u sebi sam govorio: jest' dobra, jest' lijepa, jest' kompletna. Iako nema knjige koja ne valja - samo postoje manje i više zanimljive, za ovu se mora reči da valja i da je više zanimljivija od mnogih. Pročitao sam ih mnogo (posebno u zadnjih 10-tak godina), a sigurno podstaknut dubokom nostalgijom, rekao sam:  "ova je najbolja, i ovakvu još nisam imao prigode pročitati". Da mi je neko prije 30-tak godina rekao da ću čitati knjigu o Taračin Dolu, sigurno bi mu rekao da je "polupao lončiće", jer ja sam jedna stranica tog Taračin Dola, a kako ću sam sebe čitati?. No,  nisam ja samo jedna stranica, možda sam jedan redak, pasus ili čitav list,  ali ipak sam samo mali djelić mog velikog Taračin Dola o kome je knjiga napisana.       

  Nema knjige koja nije kritičarima bila naslada, bez obzira na njen kvalitet i vrijednost,  iako počesto uz dobre namjere. No,  da bi neko npr. mogao kritizirati  mene mora bar intelektualno biti ako ne viši,  a ono bar ravan meni. Tako da bi netko mogao kritizirati knjigu, trebao bi imati  napisanu svoju, pa na komparativan način praviti usporedbe.
                Knjigu "Taračin Do sa okolicom" - Iljke-Gabrijela-Barića, ja ne bih mogao kritizirati, čak da i ne valja, jer ona je dio mene, a ja nje, a sam sebe ne mogu kritizirati, samo mogu usmjeravati na put koji smatram ispravnim.To je put ka Taračin Dolu u kome sam proveo najljepši, ako ne i najduži period mog do sada burnog ovozemaljskog zivota i to su one neizbrisive -duboko u mene urezane stranice  nečeg lijepog.Taračin Do je lijep i sada, samo sa jednom drugom pustom idilom, a kad sam ponovno u njemu, ljepši mi je nego sve avenije, parkovi, trgovi i ulice svjetskih metropola u kojima sam bio i kroz koje sam prošao, i u kojima je sada gotovo u svakoj poneki Taračinac ili njegov potomak.
     

          Naš Ivo Andrić rekao je jednom, da je svaki čovjek dužan svome zavičaju, što znači da mu se trebaju vračati dugovi.Profesor Gablje, je na najljepše mogući način vratio dio svog zavičajnog duga, a šta da radim ja i mnogi koji to još nismo? Dobar dio duga neki su vratili  obranom svoga zavičaja. Istina je, kako i sam autor kaže,  da je teško pisati o prošlosti Taračin Dola, jer nema nikakvih pisanih ranijih dokumenata (ili ih ima na mrvice). Jedini izvor su očevici dogadjaja, kojih je svakodnevno sve manje i manje, a zaborav je neumitan. Ovo je prigoda da i ja,   kao i autor monografije, pozovem mladje generacije da se pored svakodnevnih obaveza više pozabave  prošlošću, sadašnjošću i budućnosti Taračin Dola, Solakovića, Tisovika, Kopošića, Dubovog, Vijenca, Korita, Nabožića ili moje Višnjice. Posebnu pažnju dužni smo posvetiti precima, da pokušamo vidjeti i saznati odakle smo, ko smo i šta smo u današnjici, a za sutrašnjicu,  možda,  još i imamo vremena.
               Sve na svijetu je prolazno i ljudi i društva, pronalazci i izumi, samo knjiga ostaje vječna. Slike zastare i požute, povijest dogadjaje obradi i izbriše, ali knjiga ostaje vječno da živi pa će sigurno tako i monografija o Taračin Dolu živjeti vječno, bez obzira gdje bio njen autor Iljko ili gdje smo mi svi Taračinci.
             
               Zbog ljudskog grijeha, udje nemoć u svu prirodu, a i ovu nemoć prirode Taračin Dola i okolice Iljko je pokušao pretvoriti u moć i snagu, da bi ostavio dio prostora i za nas koji bi udruženim moćima još više morali i mogli učiniti za naš zavičaj.
               Moguće je da više nikada neću stići na Taračin Do i obići Kruško groblje, ali sam od srca prilikom mog posljednjeg bivanja dao skromni doprinos za njegovo košenje i čišćenjem jer tamo su pokopani naši preci. Ni to nije autoru promaklo da opiše, te da istakne posebnu aktivnost svećenika Martina, Šime Kajića i drugih koji su groblja čistili, kao što mu nije promaklo da istakne i grupe i pojedince, koji su zaslužni za izlazak ove monografije, kao npr. učitelje, nastavnike, folkloriste,  općinare itd.
               Sam autor kaže da mnoge stvari i dogadjaje nije elaborirao, nego ih je načeo i ostavio otvorenim budućim bilježnicima, entuzijastima i piscima, ali i na onome sto je radeći ovo kroz svoj višegodišnji doprinos i odricanje stvorio, dužni smo mu reči jedno veliko HVALA. Hvala za udarene temelje, na kojima valja graditi kuću, zidati kamen po kamen, ciglu po ciglu do krova i šljemena.Uredno složene cjeline od uvoda do pregleda skraćenica sa recenzijom i predgovorom, uspješno su otrgle od zaborava ovo područje i dio njegove etnografije. Nadam se da mi ni papir ni olovka, kao ni vlasnik ove strane, neće uskratiti da sada malo po poglavljima prokomentiram i da iznesem dio svog vidjenja, naravno u kraćim crtama,  uz protkanu šalu i pjesmu, jer iako su kao i autor ljudi Taračin Dola ozbiljni,  njih je krasila i šala i pjesma,  humor, kao i dika,  ponos i dostojanstvo.                                                                      
 

     1.Uvod:  kao i u svakoj pravoj knjizi uvod je složen povijesno i uredno, uz  lijepe slike, medju kojima je i moja Višnjica.
      2. U drugom poglavlju: grad Dubrovnik, značajno mjesto zauzima sa Bobovcem, Visokim i Sutjeskom, mjesto vezano za Taračin Do i njegovu povijest, a autor koristeći razne izvore i svoju nadarenost podrobno opisuje: nekropole, stećke, župe, nahije i pašaluke. Tu je svakako valjano prikazan izvorni život u Taračin Dolu kroz razne segmente Turske, Austro-Ugarske vladavine i raznih Kraljevina, država,  republika, srezova, općina, pa  do današnjih kantona. Poseban osvrt autor daje rkt. župi Čemerno, kao i infrastrukturi iz tog perioda.
           3. Povijest koja govori o II svjetskom ratu:  i ja sam je  u svom skromnom obrazovanju učio, ali autor mnogo više osobnim istraživanjem dolazi do šire lepeze saznanja i predočava čitateljstvu. Ove stvari koje su mi tada smjeli pričati moj otac i majka sam zapamtio, a iz ove monografije  sam saznao i neke nove pojedinosti. Naravno,  najveća tragedija što prati sve ratove, je ubijanje nevinih ljudi, žena,  djece i civila, medju kojima je bio i otac moga oca. Iz sadašnje pozicije najradije bih zapjevao:     ŽAO MI JE ŠTO SAM BIO MALI - KAD SU MOGA DJEDA NAPADALI.
       4. Dobro je naš Gablje rekao u uvodnoj rečenici ovog pasusa, da počinje jedan novi život - život obnove,  ali zasigurno težak život, naših majki i očeva koji su uprkos svim nedaćama gledali vedrije, samo bratski naprijed u boljitak, samo iz jednog razloga:  da bi nama bilo bolje. Autor je ovo opisao bezprijekorno, uz impresivne slike, recimo 11. čimbenika obitelji Filke i Pere Zečevića sa Kruga, ili slika 6 sestara, kćeri Janje i Jozana Jozić iz 68 i 7o -te godine. 

FAMILIJO JESI MI ČUVENA - I U MNOGE KNJIGE ZAVEDENA. 

Mislim da kod nekih od nas ima jos mnogo i mnogo takvih slika ili sličnih i treba ih plasirati da ne požute u ormaru.

Autor se nakratko osvrnuo i na povijest nekih prezimena, sa isticanjem onih najstarijih: Barić, Ilić, Lukić i Pranjić, kao i na razna migriranja stanovnistva (mali Taračin Do u Ilijašu) u nešto tada urbanije sredine. Ponosno je opisao i život naseg seljaka - težaka,koji je krčio šikare i orao drvenim plugom, tesao japiju i vadio ćerpić i od njega uspješno pravio kuće.Duboko me je dirnula i slika stare kuće  ćerpićare Vene i Ilije Pranjića iz Nasića (Gavruše) na str. 67. knjige, u kojoj sa mnogo puta spavao jeo, pio i pjevao:  

ŠTO GOD IMA U NASIĆMA ŽENA - NAJBOLJA JE IZ GAVRUŠE VENA.

     Dirljivo je vidjeti da ta ćerpićara uspješno prkosi  vremenu i rušiteljima.
      Hronološki su u monografiji prikazana i prirodna bogatstva, razvoj privrede i zapošljavanje, razvoj privatnog sektora, a pisac nije zaboravio ni stare mlinove i njihove vlasnike, što naravno uljepšava krajolik.
O školstvu i njegovom razvoju, napisano je mnogo,  a moglo je i više. Brojne slike starijih generacija učenika dosta govore, kao i egzistencija osnovne i osmorazredne škole, za koju su uz crkvu bile vezane sve poluge tadašnjeg zivota Taračin Dola. Veoma lijepo je prikazana slika školskih objekata i njenih kadrova, a mom školskom "zamjeram"što nije mnogo više napisao o našim učiteljima i nastavnicima. Naravno,  ovdje je do izražaja došla autorova skromnost, medjutim i nju nekad treba zanemariti. Zaslužili su to: Marijan, Ivan, Stjepan, Iljko, Vlatka, Petra, Josip,Šimo, Ivica....,jer oni su ovdje učili, naučili i prenosili svoje znanje na mlađe  kategorije.

 JA INŽENJER,  BILA MI JE ŽELJA - ZASLUGA  JE MOGA UČITELJA...
                                                                                                                                        Marijan Pavlović

 
 UTISCI...

 

    Bila sam na promociji Gabljetove knjige, bilo je jedinstveno. Bilo je dirljivo to doživjeti, doživjeti predstavljanje knjige našeg kraja, slušati pozitivne »kritike« uglednih ljudi (kvalificiranih u tom poslu) , ukratko to,  što ti iskazuješ u svom članku - ali gledano nepristrano, s očima ljudi koji nisu emotivno vezani uz taj kraj. Slušala sam izlaganje tih ljudi i od neke unutrašnje sreće drhtala. U duši sam (vjerovatno kao i svi  prisutni »Taračinci«)  osjećala ponos što sam »s tog kraja«, ponosna što sam spadala u manji krug onih koji su autora mogli nazvati domaćim imenom (imenom po kojem je bio poznat u našem kraju) i ujedno srećna zbog tog što je naš kraj dao «barem« jednog tako velikog čovjeka, čijom zaslugom  naš opustjeli kraj nikad ne može dospjeti u zaborav. Na promociji sam shvatila kako je to velika stvar. Pisana riječ ostaje zauvijek i zato ti GABLJE, za tvoj trud i tvoju neizmjernu ljubav do rodnog kraja, VELIKA HVALA.     

   Rode,  (upućeno Marijanu. op.aut.), dok čitah tvoje redke, pomislih, kakva šteta, što nisi mogao biti na promociji, pa da pred skupštinom grada Ilijaša, «u ime ljudi s našeg kraja«, izneseš  svoje mišljenje i poglede, te se na taj način  zahvališ autoru,  jer Gablje za svoj rad, za pisanu riječ - da ona naša brda ne ostanu zaboravljena, zaslužuje samo pohvalu, u stvari mnogo više (ali nemam pravog izraza za to) jer nam ON s svojom knjigom između redova govori: ne zaboravite odakle ste - recite svojoj djeci gdje su vam korijeni - pokažite mladim naraštajima gdje im je djedovina. Osvajači odlaze- rodna gruda (pa makar i pusta,  al’  u srcima)  uvijek - vječno ostaje…
 
                                                                                                Janja Ž. P.


 

Evo napokon i ja, Ivan (Pave ili Pavaa) Pavlović, nakon dogovora s Autorom, čitam i  analiziram knjigu Taračin Do sa okolicom autora Iljke (Gabljeta) Barića. Osjećam se nekako i malo odgovornim da i moja malenkost da neki komentar o toj knjizi budući da sam i Ja, na neki način, sudionik događaja između 1960. i 1990. i aktivno učestvovao u gotovo svim aktivnostima toga doba  u Taračin Dolu i okolici. Tijekom tog vremena radio sam kao prvi učitelj u školi na Taračin Dolu od 1. rujna 1967. aktivno učestvovao u Elektrifikaciji našeg područja, izgradnji puteva, bio sekretar Mjesne zajednice Taračin Do 8 godina, jedan od osnivača i prvi predsjednik i trener FK "JEDINSTVO" Taračin Do... To je rađeno u vrijeme kada je naša okolica Taračin Do od Ljubine na jugu do Karačića na sjeveru te od Kopošiča na zapadu do Brda na istoku bila u intezivnom razvoju.
Nakon toga je usljedio nesretni rat, te nakon toga obnova itd. Od dolaska starih Slovena u Vi i VII stoljeću na naše prostore pa sve do danas malo je tko zapisao nešto sistematizovano o našem području. Međutim kolega Iljko Barić zv.Gablje je pokušao, i po mom mišljenju uspio, sa svojom knjigom Monografija Taračin Do sa okolicom da sabere, prikupi, istraži, zaviri u svaki mogući kutak, potkrijepi sa navodima, slikama, sa svojim iskustvom, prije svega znanjem daruje nam ovu knjigu.
E svaka čast kolega Gablje. Čestitam!. Hvala Ti! Naš narod kaže "Nije svačiji poso kroza selo pjevat". Pa ne može pisat knjigu ko god hoće! Može, ali kako će to izgledat i hoće li to tko objavit?
U ovom trenutko to je jedino (moje je mišljenje) mogao uraditi Iljko Barić, napisati Monografilu o našem kraju jer je on to htio, on je to znao, on je to mogao. Hvala ti Gablje još jednom. On je to pokušao sistematski uraditi, upoređivati nekad i sad ( pa pogledajte samo, kao primjer, sliku dijela Višnjice  iz 1980. godine i sliku tog istog dijela Višnjice kako izgleda danas na strani 18. ove knjige.
Nego iza kulisa čujem razne pozitivne i negativne komentare o knjizi. Te ovo je dobro, a ovo nije, te zašto nema mene na slici? Da ne nabrajam. Svak ima pravo da kaže svoje mišljenje o knjizi i ako nije nešto uredu, da nešto treba izmjeniti, dopuniti neka to potkrijepi činjenicama i Autor će to (kako sam kaže uvažiti i u sljedećem izdanju objaviti. Budući da još uvijek čitam i analiziram knjigu u ovom trenutku nemam nekih posebnih primjedbi. Svakom čovjeku koji je žitelj Taračin Dola i okolice ili je to nekad bio preporučio bi ovu knjigu, da se upozna i potsjeti na naš kraj, da svojim nasljednicima čita i priča o našem kraju, da se ne zaboravi naš kraj. Pa zaboga nismi ni mi Taračinci
(kad kažem Taračinci mislim na sve koji pripadaju ili su nekada pripadali Rimokatoličkoj župi sv. Ilije Čemerno i bivšoj Mjesnoj zajednici Taračin Do) repa bez korjena. Ne! Mi smo tu ali mnogi i  u inozemstvu. Ne zaboravimo naš kraj, posjetimo ga kad god to mognemo, radimo nešto da se ne zaboravi koliko možemo. Pomozimo svaku dobro namjernu aktivnost u našem kraju.
Na kraju to je poruka i Autora ove knjige.


O RODNOM KRAJU,  S LJUBAVLJU


    Ovaj je tekst nastao prije objavljivanja monografije o našem kraju, ali ga još uvijek smatramo aktuelnim i ostavljamo na ovoj stranici, mada monografija daje odgovore na mnoga pitanja i dileme

Etnolozi kažu da je potrebna najmanje jedna godina dana da bi se samo upoznao i prikazao život u nekom kraju. To je još teže raditi s distance, kada je narod protjeran i raštrkan, vjekovna ognjišta uništena a zaborav pred vratima. Nekad smo nužno upućeni da se zadovoljavamo i sa nepotpunim prikazima. Ovo je samo prilog da se doprinese poznavanju narodnog života u našem zavičaju... O prošlosti našeg mjesta, župe i grada zna se vrlo malo i samo ono što je usmenom tradicijom prenošeno s pokoljenja na pokoljenje. Ovo je pokušaj da sačuvamo od zaborava ono što je preostalo, nekoliko priča, događaja i dogodovština o našim selima, župi, te o starim običajima, narodnim nošnjama, imenima pojedinih sela i lokalitetima oko sela, kako je koje selo i po čemu dobilo ime, odakle dolaze i kako su nastala pojedina prezimena... Namjera je otrgnuti od zaborava, koliko je to moguće,  sačuvati u slici i riječi,  sve one običaje koji su njegovani u našem kraju,  jer se mnogi od njih nikada više neće ponoviti pošto su umrli ili će umrijeti oni koji su ih znali, mnoge narodnje nošnje sada se mogu vidjeti samo na slikama, mnoge izvorne pjesme se više ne pjevaju..

     Kroz burna stoljeća koja su prošla preko jadne „zemljice Bosne“, jedno od njenih područja u samom njenom srcu, živjelo je i patilo kao i ona sama. Šire područje današnjega Sarajeva, koje je od iskona bilo pogodno za život ljudi još iz vremena pred povijesnog perioda imalo je veoma burnu prošlost. Jedan dio te prošlosti  proživjelo je i hrvatsko stanovništvo sa područja današnje župe Čemerno...  Naši preci preživjeli su brojne povijesne Scile i Haribde,  od najstarijih vremena,  preko turske najezde i višestoljetne vladavine, Austro-Ugarske uprave, razdoblja  dviju Jugoslavija, sve do rata koji je počeo 1992. god. sa  katastrofalnim posljedicama, za veliki broj stanovništava BiH, pa tako i područje hrvatske župe Čemerno, odnosno Hrvata sa područja općina Ilijaš, Breza i Vogošća.

     Običaja i tradicije, starih alata, jela, imena, toponima, koji su na putu da nestanu je mnogo.  Vrijeme i događaji čine svoje. Vrlo malo nas zna kada je sagradjena osnovna škola na Taračin Dolu, kada je gorjela, pa obnavljana, ko su nam bili učitelji, koji su poznati učitelji - nastavnici iz našeg kraja, poznate javne ličnosti, nogometaši...

 

Velika pučka misa na Taračin Dolu, a poslije kolo i veselje, bila je alfa i omega svih dešavanja u našem kraju. Čemernjaci, uglavnom stariji, ali i mladi, dolazili su na misu u grupama i grupicama, zavisno iz kog su sela dolazili, pričali o djeci rasutoj po svijetu, o toplom ljetu i nepokošenim livadama, o bivšim sumještanima koji su s tugom u srcu zbog rodnog kraja i napuštene očevine, preminuli i pokopani u drugim mjestima.  Nakon izgovorene mise pažljivo bi se slušale župne obavijesti i upućivali se ka obližnjoj  ”Ivicinoj” ili ”Gedžinoj” kavani gdje bi uz ”Sarajevsko”, rakiju ili  sok pretresali novosti i dogodovštine. Uz njihove će grobove prolaziti oni koji neće znati kako im se zvao djed, koliko je godina i koliko kilometara svaki od njih svakodnevno pješačio do Željezare u Ilijašu, Pretisa u Vogošći,  da bi u školu mogao slati svoje sinove, koji su mu paroci krstili ili vjenčali djecu... Kako sada stvari stoje, mnogi se neće ni vratiti ili će se nadati povratku koji je svakim danom sve dalji, maštajući o budućnosti i životu provedenom na komadiću čiste zemlje i na svježem zraku, kraj rijeke Povoče ili Ljubine,  iz kojih znalci još uvijek  pastrmke vade golim rukama,  u priči o srednjovjekovnom kraljevstvu i gradu, koje je nestalo prije puno stoljeća.

      U ilijaškoj općini prije rata je živjelo 1713 Hrvata, danas ih je ostalo ili se vratilo vrlo malo. Oni koji su ostali pričaju sa sjetom i u slikama, sjećaju se sitnih detalja, posnih i teških godina, bogate povijesti, sumorne sadašnjosti, stare brže od ostalih, brinu se i propituju o svemu, čak i o tome kako se njihovi mladi snalaze u "stranjskom" svijetu  i kvari li ih društvo koje je sve dalje od vrijednosti o kojima su oduvijek govorili stariji njihova kraja. Ozari im se lice u trenutku kad se spomene neko ime iz ”susjedstva”. S tugom prate povratak kostiju ili tijela svojih susjeda sa Zapada, Hercegovine ili Hrvatske. I  povratak se odvija neuobičajenim redoslijedom. Ne baš tako davno radovalo se povratku mladoga svijeta, s imetkom zarađenim "gore”,  a sada se priča o povratku starijih koji se "tamo gore" ne mogu privići. Sve više se priča o djeci koja svoje mrtve vraćaju u ovu kotlinu i okolna brda  što pamte sva vjenčanja, obljetnice, prve pričesti, krizme, dolaske štafeta, akcije i tragove osvajačkih vojski…  

 


 

 

    Odakle god da kreneš, ka Taračin Dolu, Višnjici, Konoviku, Kruzima, Kopošićima, Tisoviku, valja uzbrdo, ka "Šuci" i Ilijašu nizbrdo. Put vodi preko tužnih i napuštenih, zaraslih, nikom potrebnih livada. Sa svih strana leže ruševine. U selima kao da više ni ptica nema. Da i one ne tuguju i traže Taračinjce, Višnjičane, Kružane, Tisovčane (Čemernjake),  rastjerane po cijelom svijetu?

    Misao vodilja za pokretanje ove Web stranice je da ona bude izvorište informacija o našem kraju, našim ljudima od Novoga Zelanda do Skandinavije, od Rusije do Amerike, da mnogima bude utjeha, da našim ljudima koji su se vratili bude potpora i nada da nisu zaboravljeni. Ova Web stranica namijenjena je Vama dragi naši Čemernjaci ali i svim ljudima dobre volje bez obzira na vjersku, nacionalnu ili rasnu pripadnost. Ona nema nikakve političke ili druge pretenzije. Odnosno,  ona je SAMO jedna obična ljudska priča s ciljem da se ne zaboravi.

  

  Monografija je tu, ali  i dilema da li stati ili nastaviti??? Uspomena, sjećanja, slika,  koje želite podijeliti s drugima, sigurno imate.  Javite se.    Pomozite da se ne zaboravi ono što je bio i ostao naš kraj - toliko smo dužni svome zavičaju.
    Prilozi nisu tematski ograničeni: možete pisati o našim nošnjama (koliko nas zna šta je koparan, džemadan, gunj, ječerma, skuteljka), običajima (udaji, ženidbi, navješćivanju, pjesmama), vlačuljama, vjerskim i drugim običajima: pranju veša pomoću luga, kadjenju uglja i kreča, našim zgodama i nezgodama (koje ne bi trebalo zaboraviti), anegdotama, lovačkim i ribolovačkim pričama...  Vaše priloge očekujemo s nestrpljenjem.

Natrag na početnu stranicu