E-knjigu (EPUB) možete kupiti ovdje. PDF preuzmite ovdje. Na engleskom jeziku ovdje.

Autor: Aleksandar Trajkovski

Godina: 2007, 2025.

©Aleksandar Trajkovski

Zabranjeno kopiranje, neovlašteno štampanje i distribucija.

Ukoliko nije drugačije naznačeno, svi biblijski citati su iz Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Za Novi Zavjet prevod Duda-Fućak.

Sadržaj

Predgovor.................................................................... 5

Strozavjetni Zakon i kršćanin......................................... 7

Isus i Zakon................................................................ 15

Apostoli i trajnost Zakona............................................ 23

Zakon i milost............................................................ 33

Zakon i milost u Poslanici Rimljanima 1.......................... 43

Zakon i milost u Poslanici Rimljanima 2.......................... 55

Zakon i milost u Poslanici Galaćanima 1......................... 63

Zakon i milost u Poslanici Galaćanima 2......................... 73

Podjela Zakona........................................................... 87

Tumačenje Zakona 1.................................................... 97

Tumačenje Zakona 2.................................................. 105

Zaključak................................................................. 115

Bibliografija............................................................. 119

Predgovor

Mnogi pisci koji se u svojim djelima bave pitanjem odnosa Zakona i milosti ističu da se radi o jednoj od najtežih biblijskih tema. Da bismo temeljito proučili ovu temu, posebno u svjetlu modernih teoloških rasprava i trendova, potrebno je da provedemo mnogo vremena proučavajući biblijske tekstove i teološku literaturu. Međutim, ja sam ohrabren spoznajom da se ne radi o temi koja je preteška za razumijevanje, koja je rezervirana samo za intelektualnu elitu, i koju prosječan kršćanin ne može razumjeti. To je posebno važno jer se ne radi o temi koja je sporedna i koju možemo zaobići bez posljedica. Ispravno razumijevanje ove teme neophodno je za naš svakodnevni kršćanski život.

Mene pitanje o odnosu Zakona i milost ne zanima iz puke radoznalosti, nego iz veoma praktičnih razloga. Želim znati šta treba da vjerujem, ali i kako da živim svoj kršćanski život.[1] Sasvim mi je jasno da me je Bog spasio milošću po vjeri. U mom slučaju to je bilo očigledno. Ali sada kada sam spašen, zanima me kako da živim. Trebam li čitati Bibliju? Da li samo Novi ili i Stari Zavjet? Trebam li vršiti ono što tamo piše? Da li samo ono što piše u Novom Zavjetu ili i ono u Starom? Kako da se ponašam u raznim životnim okolnostima, odnosno kako da izaberem ono što je bolje i što je Bogu ugodno? Da li ću Božiju volju za konkretnu životnu situaciju tražiti samo u Novom, ili i u Starom Zavjetu? Kako da znam šta je grijeh u Božijim očima? Kako da mu se oduprem? Da li trebam čekati neko posebno nadahnuće Duha koje će u meni uništiti grešnu sklonost, Ili trebam čitati Bibliju i vidjeti šta je Bogu ugodno, a šta nije, te se grijehu oduprijeti silom Duha Svetoga koji mi je već dan kada sam se obratio? Možda je pogrešno da se pokoravam pisanoj Božijoj riječi jer neki kažu da je to tjelesno i da je legalizam? Da li mi postojanje pravila i zapovijedi pomaže, ili u meni ubija milost i radost? Itd.

Ovo su vrlo važna pitanja koja si mnogi postavljaju. Odgovori na njih bi svima trebali biti kristalno jasni. Zato i ovo proučavanje želim podijeliti s vama jer vjerujem da sadrži pouke koje mogu ohrabriti, učvrstiti i utvrditi naš kršćanski život. Bar ih ja tako doživljavam, pa ih zato ne želim zadržati samo za sebe.

Potrudio sam se da, u seriji propovijedi koja je pred nama, na razumljiv način izložim ovu važnu i kontraverznu temu. Za one koji vole detaljnije teološke analize ispod teksta su bibliografske i druge bilješke.

1

Strozavjetni Zakon i kršćanin

Šta je to Zakon? Kakvu ulogu ima u životu novozavjetnog vjernika? Je li ukinut ili nije? U ovom poglavlju ću definirati  pojam zakon, ukazati na neke razloge zbog kojih postoji zabuna oko ove teme te dati pregled osnovnih pravaca u evanđeoskoj teologiji po pitanju uloge Zakona u životu novozavjetnog vjernika.

1. Definicija Zakona

U Bibliji se često spominje riječ zakon.[2] Ona nema uvijek isto značenje. Spominje se zakon grijeha, zakon tijela, zakon vjere, zakon djela, Zakon Božiji, Zakon Kristov, Zakon Mojsijev, zakon slobode i sl. Neki od ovih pojmova mogu imati isto ali i različito značenje. Prvih pet knjiga Biblije nazivaju se Mojsijevim zakonom (Mojsijevo petoknjižje). Međutim, riječ zakon se ne odnosi uvijek na Petoknjižje, nego i na ostatak Biblije. Novi zavjet zakonom naziva Psalme i Proroke (Mt 5:17) te druge dijelove Starog zavjeta. Osim toga, riječ se koristi da označi zapovjedni aspekt Zakona.[3] Često se odnosi na pojedinačnu zapovijed (Rim 7:2) ili na skup zapovijedi (Rim 13: 8-10). Nekada se razlikuje od milosti ili Evanđelja (Iv 1:17, Rim 6:14). Može uključivati ideju legalizma (Gal 4:21-5:4)[4] te označavati načelo ili princip. (Rim 7:21)[5]

2. Zakon i Novi zavjet

Postavljajući pitanje o odnosu između Zakona (ili Starog zavjeta) i Novog zavjeta, ulazimo u jednu od najvećih rasprava u evanđeoskoj teologiji, ali postavljamo i jedno od najvažnijih pitanja za kršćanski život.

Biblija otkriva da je Novi zavjet uzvišeniji od Starog. Stari je samo slika stvarnosti, a ne sama stvarnost. Novi zavjet je utemeljen na boljim obećanjima (Heb 8, 9). Vjernik koji je prihvatio Krista nije vezan Starim zavjetom ili Savezom koji je Bog uspostavio s Izraelcima na Horebu, nego Novim savezom u Kristovoj krvi.

Ali šta je sa starozavjetnim Zakonom koji je u uskoj vezi sa Starim savezom, koji je temelj toga saveza? Biblija uči da su kršćani umrli Zakonu. Znači li to da su bez zakona? Zar Zakon nema nikakvu vrijednost za vjernike danas? Na ova pitanja postoje različiti odgovori.

Razlozi za zabunu

Pročitamo li samo nekoliko tekstova iz Novog zavjeta, bit će nam jasno zašto teolozi nude različite odgovore na ova pitanja. U Galaćanima 2:19 Pavao piše: Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Na drugom mjestu kaže: Tako, braćo moja, i vi po tijelu Kristovu umrijeste Zakonu da pripadnete drugomu, Onomu koji je od mrtvih uskrišen, te plodove donosimo Bogu. (Rim 7:4) Ili: Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom. (Gal 5:18) 

Uz to, apostoli su se oštro suprotstavljali onima koji su htjeli biti pod Zakonom ili učili da se kršćani trebaju obrezivati, vršiti dane i blagdane te birati hranu.

Navedeni tekstovi kao da kažu da kršćanin više nema ništa sa Zakonom, a prema drugim tekstovima izgleda drugačije. Zakon se drži kao vrhovni standard i daleko od toga da se ukida. Isus je rekao:

Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. (Mt 5:18)  Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. ( Mt 5:17) 

Apostol Pavao je napisao: 

Obeskrepljujemo li dakle Zakon po vjeri? Nipošto! Naprotiv, Zakon utvrđujemo. (Rim 3:31)

Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban. (2 Tim 3:16, 17) 

Pavao tvrdi da je svo Pismo potrebno i korisno. Na jednom mjestu izgleda kao da se Zakon ukida, a na drugom utvrđuje. Kako, dakle, razumjeti odnos starozavjetnog Zakona i Novog zavjeta?

Osnovne teorije

Pogledajmo osnovne teorije o odnosu Zakona i Novog zavjeta odnosno novozavjetnog vjernika.[6]

(1) Nikakav pisani zakon više nije potreban. Oni koji ovako misle i naučavaju kažu da u novozavjetnom vremenu pisani zakon nije potreban jer vjernici po Duhu ispunjavaju Zakon. Štoviše, tvrde da je pisani zakon štetan odnosno kontraproduktivan jer rađa gnjev i umnožava grijeh.[7] Ne treba nam nikakav, a kamoli Mojsijev zakon. Njegova uloga je samo da nas prepadne i uputi Kristu (ali čak i to se negira).

Na ovo možemo odgovoriti kako je istina da po Duhu Svetom ispunjavamo Zakon, ali to ne negira potrebu Zakona ili zapovijedi u pismenoj ili usmenoj formi. Ako zapovijedi nisu potrebne, zašto je onda Isus rekao: Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio? Zašto su poslanice pune zapovijedi? Zašto je Pavao pisao Solunjanima sljedeće riječi: Bez sumnje znate koje smo vam zapovijedi dali u ime našeg Gospodina Isusa?[8]

Zakon nam treba i većina evanđeoskih kršćana to prihvaća. Međutim, njihovo razumijevanje Zakona se bitno razlikuje. Pogledajmo učenja onih koji prihvaćaju potrebu Zakona:

(2) Novi zavjet je Zakon za Crkvu.[9] Ovo učenje tvrdi da kršćanina ne obavezuje ništa što piše u Starom zavjetu osim ako nije ponovljeno u Novom. Zakon za kršćanina je samo ono što piše u Novom zavjetu (neki prihvaćaju čitav Novi zavjet, a neki samo dio od Djela do Otkrivenja). Za mnoge od njih novozavjetni Zakon nije iste prirode kao starozavjetni. Postoji više varijanti spomenutog učenja i teško ih je ukratko objasniti i pobiti, ali ću navesti samo jedan stih.[10] Apostol Pavao je napisao:

Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban. (2 Tim 3:16, 17)

Novi zavjet uči da nije samo jedan dio Pisma nadahnut od Boga i koristan za kršćanina, nego sve Pismo, a to znači i Stari zavjet.

(3) Važi sve ono što nije ukinuto u Novom zavjetu.[11] Stari zavjet je Božija riječ koja je obavezna za kršćanina. Ne važi samo ono što je izričito ukinuto u Novom zavjetu, a to su žrtve, dani i blagdani, uredbe o hrani i Levitsko svećenstvo. Ovi teolozi uče da se Mojsijev zakon sastoji od tri dijela: moralni, ceremonijalni i civilni (državni). Jasno je da je ceremonijalni Zakon ukinut, a pošto Crkva danas nema svoju državu, tako ni zakoni koji se odnose na državno uređenje nisu primjenljivi danas (neki tvrde da ipak jesu).[12] Ovi teolozi obično naglašavaju Deset zapovijedi kao srž moralnog Zakona (s tim da je u Novom zavjetu četvrta zapovijed izmijenjena).

Meni se ovo mišljenje čini jako dobro. Međutim, mnogi teolozi se bune tvrdeći da Biblija nigdje ne dijeli Zakon na dijelove, nego ga gleda kao cjelinu. U devetom poglavlju ću pokazati da ta tvrdnja nije istinita.

Postoji još jedno shvaćanje Zakona koje je najbolje kombinirati s prethodnim,  a to je:

(4) Principizam.[13] Iako je Stari savez prošao, ipak je svaka Božija riječ važna i danas. Svaka riječ u Pismu dolazi iz Božijih usta i odražava Božiju volju i karakter. Otkriva kakav je Bog i šta mu se sviđa, a šta ne. Ista vječna istina upakovana je u ruho vremena i okolnosti u kojima je izrečena. To znači da svaka Božija zapovijed sadrži principe koji su vječni. Tako odnos kršćanina i starozavjetnog Zakona možemo opisati sljedećim riječima: kršćanin je obavezan da ispuni duh starozavjetnog Zakona, ali ne uvijek i slovo Zakona.[14],[15] Ovaj pristup dobro ilustriraju neki novozavjetni primjeri.

Jer u Mojsijevu zakonu piše: "Ne zavezuj usta volu koji vrši!" Zar je Bogu do volova? Ne govori li on baš radi nas? Doista, radi nas je napisano, jer tko ore, u nadi treba da ore; i tko vrši, u nadi da će dobiti dio. Ako smo mi vama sijali dobra duhovna, veliko li je nešto ako vam požanjemo tjelesna? (1 Kor 9:9-11) 

Apostol Pavao kao autoritet citira Mojsijev zakon: Ne zavezuj usta volu koji vrši. (Pnz 25:4) Međutim, ne uči ih kako da vrše žito i hrane volove, nego izvlači princip i primjenjuje ga na radnike odnosno na propovjednike Evanđelja. Kao što vol koji radi treba da primi plaću (u ovom slučaju hranu), tako i radnik koji radi zavrjeđuje plaću. Taj se princip odnosi i na propovjednika Evanđelja. Većina ljudi niti je imala volove niti je vršila žito, ali je svejedno obavezna da izvrši ovaj Mojsijev zakon, ne slovo, nego duh ili princip Zakona.

Treba zapaziti još nešto važno. Pavao kaže da je Zakon radi nas. Zar je Bogu do volova? Ne govori li on radi nas? Doista, radi nas je napisano... Pavao je jasan: Zakon je radi nas i griješi onaj koji odbacuje starozavjetni Zakon.

Nekada su slovo zakona i duh zakona isto. Na primjer, Ne ukradi! Dužni smo da izvršimo i duh i slovo zakona. Ne možemo izvršiti princip ako ne izvršimo slovo.

Šta je onda Zakon za kršćanina? Zakon je čitava Biblija, odnosno principi svake Božije zapovjedi protumačene u svjetlu novozavjetne objave.[16]

Zaključak

Ovo je objašnjeno u kratkim crtama, ali mislim da je ipak vrlo jasno. Vidjeli samo da po pitanju odnosa između kršćanina i Mojsijevog zakona postoje tri osnovna pristupa. Prvo, zakon nam ne treba. Drugo, Novi Zavjet je zakon za kršćanina, odnosno sve što nije ponovljeno u Novom Zavjetu nije ni obavezno za vjernika. Treće, sve što nije ukinuto u Novom Zavjetu važi kao autoritet za vjernika. U narednim poglavljima ću objašnjavati i dokazivati istinitost trećeg pristupa Zakonu, ali ne tako što ću naglašavati samo srž Zakona – Deset zapovijedi, nego ću svaku Božiju zapovijed promatrati u svjetlu pristupa označenog kao Principizam. 

2

Isus i Zakon

(Mt 5:17-20)

U Govoru na gori Isus se osvrće i na Zakon. Za kršćane ta je tema od suštinske važnosti. Možemo postaviti nekoliko značajnih pitanja: Trebaju li nam Božije zapovijedi? Trebamo li im se pokoravati? Možemo li neke zanemariti jer živimo u vrijeme milosti? Jesu li Krist i Mojsije u suprotnosti? Jesu li Zakon i milost u suprotnosti?

Isusove riječi će pokazati da Krist i Mojsije nisu u suprotnosti, Zakon i milost nisu u suprotnosti (bolje rečeno, nisu u suprotnosti onako kako to neki tumače), vršenje Božijih zapovijedi nije u suprotnosti s Evanđeljem.

1. Nekoliko modernih ideja o Govoru na gori

Isusove riječi iz Mateja 5:17-20 mnogima su trn u oku jer se ne uklapaju u njihov teološki sistem ili neke dijelove tog sistema, tako da ih se po svaku cijenu žele riješiti. Ali kako? Neki teolozi su zaključili da Isusov Govor nije za naše, nego za buduće vrijeme. Isus je govorio o Zakonu koji treba da vrijedi u tisućugodišnjem carstvu, a ne danas u vrijeme Crkve. Kažu da je to carstvo trebalo doći odmah, dok je Isus bio na zemlji. Međutim, budući da ga Židovi nisu prihvatili, dolazak tisućugodišnjeg carstva se odgodio. Ono tek treba da dođe, i tek će onda vrijediti pouke koje je Isus iznio u Govoru na gori.[17] Činjenice iz teksta ne dopuštaju da prihvatim takve ideje. Vjerujem da Isusov Govor vrijedi danas. To nikako ne znači da samo oni koji nisu dispenzacionalisti ovako vjeruju. Dr. John MacArthur Jr. je o Govoru na gori napisao:

…ovaj izazov ukida svaku mogućnost da je Propovijed na gori istina primjenjiva u nekoj proročkoj sutrašnjici; Isus propovijeda ljudima sada i ovdje, a njegova je poruka žurna.[18]

Neki misle da Isus ovdje uči kako da se spasimo po djelima. To je daleko od istine.[19] Isusov govor nije ništa drugo doli propovijedanje Evanđelja (Mt 4:23).[20]

2. Kristov dolazak i Zakon (5:17)

Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.

Ovaj stih ne stoji samostalno, već je dio Isusovog govora poznatog kao Govor na gori. Dok je putovao i naučavao po Galileji, došao je na jednu goru ili visoravan. Tu je održao propovijed svojim učenicima i okupljenom narodu. Učio ih je mnogim stvarima. Osnovna pouka je bila o tome kako treba pravedno i pobožno živjeti.

Da bismo ispravno protumačili navedeni stih, neophodno je da u vidu imamo čitav kontekst, odnosno ono što Isus govori prije i poslije (što ja, u ovom izlaganju, neću imati vremena da objašnjavam). 

Definiranje pojmova

Najprije ću definirati dva osnovna pojma a to su Zakon i Proroci. Kada Isus kaže Zakon i Proroci, misli na Bibliju (u ono vrijeme je bio napisan samo Stari zavjet). Kasnije koristi samo riječ Zakon. To se u užem smislu odnosi na pet Mojsijevih knjiga a u širem smislu opet na čitavu Bibliju.

Odgovor na konkretnu situaciju

Pogledajmo kako Isus reagira i odgovara na konkretnu situaciju. Nemojte misliti da sam došao ukinuti… To pokazuje da je postojalo mišljenje kako on ukida Zakon, ili je došao da  ga ukine. Još je vjerovatnije da je u startu htio preduhitriti ovakvo mišljenje jer je ove riječi izrekao na početku svoje službe.

Zašto bi neko pomislio da Isus ukida Zakon? Prema zapisima nekih kasnijih židovskih rabina, pojedini smatraju kako je postojalo mišljenje da će Mesija ukinuti Zakon ili ga barem promijeniti.[21] Međutim, čini se da nema kvalitetnih dokaza koji bi potvrdili takvo mišljenje.[22] Židovski učitelji su govorili da neko ukida Zakon time što ga ne vrši.[23] Isus sigurno nije ukidao niti kršio Zakon. Njegov način života i poučavanja razlikovao se od života i učenja farizeja i pismoznanaca. To je najvjerovatniji razlog za pomisao da bi Isus mogao biti taj koji ukida Zakon.[24]

Isus ne ukida, nego ispunjava

Prvo, Isus ne ukida Zakon. U sedamnaestom stihu objašnjava odnos između njegovog dolaska i Zakona. Pazite šta kaže! Nemojte misliti da sam došao ukinuti… Ova izjava se razlikuje od izjava mnogih današnjih kršćana i propovjednika koji viču: Nismo više pod Zakonom! kao da to znači da je Zakon ukinut.

Novi zavjet ne ukida Zakon. Evanđelje ne ukida Zakon. Milost ne ukida Zakon. Apostoli ne ukidaju Zakon. Krist ne ukida Zakon. Kada je Bog preko proroka Jeremije govorio o Novom zavjetu ili Savezu, nije navijestio ukidanje Zakona, nego potvrdio njegovu vrijednost:

Ne Savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, Savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov – riječ je Jahvina. Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana - riječ je Jahvina: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. (Jr 31:31-33)

Zanimljivo je da Bog navješćuje Novi savez, ali ne bez Zakona, nego sa Zakonom upisanim u srce. Vidimo da ni Stari zavjet ne govori o ukidanju Zakona u Novom zavjetu.[25] Tako i Isus kaže da ga nije došao ukinuti.

Apostol Pavao u poslanici Rimljanima pita: Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo. (Rim 3:31) Nema nikakvog govora o ukidanju Zakona.

Drugo, Isus ispunjava Zakon. Matej često koristi ovu riječ kada citira Stari zavjet: Da se ispuni što je rečeno po proroku... Isus Zakon ispunjava na tri načina:

(1) Došao je da ispuni proročanstva u Zakonu koja su se odnosila na njega. To zaključujemo iz Matejeve upotrebe riječi ispuniti, ali i iz Mateja 5:18.

(2) Isus je došao da u potpunosti izvrši zahtjeve Zakona, tj. da živi pod Zakonom. Znamo da je Isus vršio Zakon, a devetnaesti i dvadeseti stih govore o vršenju Zakona.[26]

(3) Došao je da u potpunosti izloži ili razjasni Zakon kako bi Božiji narod mogao naučiti i slijediti njegov pravi smisao.[27] Stihovi 21-48 su korigiranje rabinskih tumačenja.

Kada razmišljamo o ispunjenju starozavjetnih proročanstava, moramo znati njihovu narav. Proročanstva mogu biti direktna, kao što je ovo: Začet će djevica i roditi sina…, ali i slikovita. Neke stvari, obredi ili običaji, ličnosti i događaji, mogu biti proročanstva. Ona se zovu tipološka. To znači da Krist svojim dolaskom i djelom nije ispunio samo direktna proročanstva nego i slike, obrede i običaje.

Stari zavjet je svojim bogoslužjem, žrtvama i obredima bio samo slika nebeske stvarnosti jer je Bog rekao Mojsiju da sve načini prema slici koju je vidio na brdu (Heb 8:5). Većina starozavjetnog Zakona sastoji od obreda i običaja. Krist je ispunio sve te slikovite stvari koje su upućivale na njega.

Danas u bogoslužju ne koristimo janje koje je bilo slika Krista. Janje je moglo biti ukinuto jer se njegovo značenje ispunilo. Hram, žrtve, subote, dani i blagdani, uredbe o hrani i sl. su mogle (privremeno)[28] prestati jer se njihovo značenje ispunilo u Kristu. To znači da bilo kakvu promjenu Zakona koju vidimo u Novom zavjetu ne smijemo pripisati nikakvom ukidanju Zakona, nego ispunjenju nekih njegovih dijelova.

Vrlo važno: Ono što se nije ispunilo i dalje ostaje jer Zakon se nije sastojao samo iz proročanstava (obreda i ceremonija), nego i moralnih načela. Ona se neće ispuniti nekim posebnim događajem, nego tako što ih vršimo. Ali za nas je vrlo važno i ono što se ispunilo, jer su to slike nebeskih stvarnosti, a slike sadrže principe koji vrijede zauvijek.

Poneki tumači izvrću ove Isusove riječi jer su im trn u oku. Priznaju da Isus nije došao da ukine Zakon, nego da ga ispuni. Međutim, iz njihovog tumačenja proizlazi da riječ ispuni ustvari znači ukine, jer kažu da Zakon i Proroci završavaju kada je Ivan Krstitelj počeo propovijedati (ili kada je Isus umro na križu).[29] Isus ipak jasno kaže do kad vrijedi Zakon: Dok postoje nebo i zemlja. Koliko vidim, nebo i zemlja još postoje, što znači da postoji i Zakon.

3. Kršćanin i Zakon

Dolazimo do središnjeg pitanja: Kakav je odnos kršćanina i Zakona?

Kršćanin treba da vrši Zakon

Ovu istinu mnogi odbacuju i obilježavaju riječju legalizam. Ako je tako, onda je i Isus legalist jer je rekao:

Stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom. (Mt 5:19)

Izjava počinje riječju stoga i tekst usko povezuje s onim što je rečeno prije, a to je da Isus nije došao da ukine Zakon, te da će Zakon trajati dok postoje nebo i zemlja. Stoga se i riječi tko god odnose na bilo koga do samog kraja povijesti. Jer ako Isus nije ukinuo Zakon, onda to pravo nema niko drugi.

Kršćanin mora biti pravedniji od farizeja

Ne samo da kršćanin treba vršiti Zakon nego ga treba vršiti i bolje nego farizej i književnik. To je za Isusove slušatelje zvučalo šokantno. Ko je pravedniji od književnika i farizeja? Pričalo se da ukoliko samo dvojica ljudi u odu u nebo, jedan će biti književnik a drugi farizej. Oni su u očima ljudi bili pravedni i poštovani.

Međutim, iz Evanđelja znamo da su bili pravedni samo izvana. Činili su se pravednima, a u srcu su bili puni pokvarenosti i pohlepe. To je licemjerje, a ne pravednost koju zahtijeva Zakon. Pravednost vjernika ne smije biti samo izvanjska nego iz srca. Zato je Isus govorio farizejima da očiste nutrinu pa će im i vanjština biti čista.

Neki smatraju da su farizeji bili legalisti zato što su se striktno držali slova Zakona. To nije istina. Bili su legalisti jer su se pokušali opravdati vršenjem Zakona. Osim toga, držali su slovo Zakona samo u nekim područjima, a izbjegavali su zapovijedi koje im se nisu sviđale. Mijenjali su ih i oblikovali prema svojim željama (oni su ukidali Zakon, a ne Isus). Isus u daljnjem govoru ispravlja njihova tumačenja Zakona.[30]

Farizeji, dakle, nisu griješili što su držali Zakon, nego što su ga držali djelimično i s pogrešnim motivima. Kršćani trebaju vršiti sve što Bog zapovijeda. Isus je rekao: Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio. Vršenje Božijih zapovijedi nije legalizam. Ne smijemo misliti da Evanđelje daje slobodu od vršenja Zakona ili da umanjuje njegove pravedne zahtjeve.[31] Upravo tako neki misle, ali neka nas ove Isusove riječi isprave od takvih pogrešaka.

Neki su potpuno krivo shvatili Evanđelje i Zakon. Znano je da nas Zakon osuđuje i zato vjernici misle da ćemo se riješiti osude ako se on ukine. Međutim, to nije Evanđelje. Evanđelje je da se ukida osuda, jer je Krist podnosi zbog nas, i on daje snagu da ispunimo pravedne zahtjeve Zakona. Krist je došao da nas očisti od grijeha, a ne da ukine Zakon.[32]

Zaključak

Isus nije došao da ukine Zakon, nego da ga ispuni. Vršio je Zakon i iz njega poučavao. Kristovim djelom se mijenja vanjski oblik Mojsijevog zakona jer je on samo slika stvarnosti, a stvarnost je Krist. Ali, iako se mijenja vanjski oblik, ne mijenja se suština ili duh. Principi tog Zakona su vječni i svi su ih obavezni vršiti.

Ono što još preostaje da uradim je: (a) da pokažem, na temelju ostatka Novog zavjeta, kako je Zakon vječno na snazi, (b) protumačim novozavjetne tekstove koji na prvi pogled govore o ukidanju Zakona i koje koriste oni koji uče da je Zakon ukinut, (c) objasnim svrhu i ulogu Zakona danas, i (d) pokažem kako se starozavjetni zakon treba tumačiti i primjenjivati.

3

Apostoli i trajnost Zakona

U prethodnom poglavlju smo vidjeli kako Isus nije došao da ukine, nego da ispuni Zakon. Vjernik je također dužan ispunjavati Zakon te učiti druge da tako rade. Ovo je jedino prirodno tumačenje teksta koji smo razmatrali. Međutim, pojedini tekstovi u poslanicama kao da govore suprotno, pa neki zaključuju da je Zakon ukinut i da ga ne treba vršiti. Prije nego što pogledamo i analiziramo te tekstove, razmotrit ćemo tekstove u kojima se potvrđuje vrijednost i autoritet Zakona za novozavjetnog vjernika.

Ako je moje tumačenje Isusovog govora ispravno, onda bismo isto tumačenje trebali naći i u pisanjima apostola.

1. Apostol Pavao

Apostol Pavao najviše koristi riječ Zakon. Jedan od najvećih problema za teologe jeste da razumiju njegovu upotrebu ove riječi i njegovo učenje o Zakonu. Neki teolozi govore da treba poduzeti još mnoga istraživanja kako bi se došlo do konačnog zaključka i postigla suglasnost stručnjaka. Međutim, ako budemo čekali da teolozi dođu do suglasnosti po pitanju ove teme (i mnogih drugih tema), onda ćemo se načekati (možda još dvije hiljade godina). Mi trebamo živjeti i slijediti Krista danas, ugoditi mu danas. Pitanje Zakona nije sporedno, već suštinski važno za kršćanski život. Smatram da pitanje i nije toliko nejasno koliko to neki žele predstaviti. Nejasno je ako se razmatra s pogrešnih teoloških pozicija. Pogledajmo tekstove u poslanicama apostola Pavla koji potvrđuju trajnu vrijednost Božijeg zakona.

2 Tim 3:16 i 17

Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban. (2 Tim 3:16,17)

Šta tekst govori o Zakonu i njegovoj ulozi u životu novozavjetnog vjernika? Riječi sve Pismo bogoduho ili koje je od Boga nadahnuto, odnose se na cijelu Bibliju – Stari i Novi zavjet. Profesor Wayne Grudem tvrdi da se riječ Pismo (grafe) mora odnositi na Stari zavjet zato što se u Novom zavjetu pojavljuje pedeset i jedan put i uvijek označava Stari zavjet. Također Sveta pisma Starog zavjeta su ono o čemu Pavao govori u petnaestom retku. Ujedno kaže da se na dva mjesta riječ Pismo koristi i za Novi zavjet.[33]

Dakle, sve Pismo jeste čitava Biblija, s tim da u ono vrijeme Novi zavjet još nije bio dovršen i Sveta pisma koja je Timotej poznavao (2 Tim 3:15) jesu starozavjetni Zakon i Proroci. Kad znamo da je svo Pismo ustvari Stari i Novi zavjet, pogledajmo šta Pavao kaže.

Prvo, Pismo je od Boga nadahnuto. Bog je njegov pravi autor.[34] Drugo, korisno je za Božijeg čovjeka, za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje i odgajanje u pravednosti. Ovo govori o trajnoj vrijednosti starozavjetnog Zakona. On nije tek neki pouzdan povijesni izvještaj,[35] nego autoritet za novozavjetnog vjernika koji treba biti poučavan na temelju Svetog pisma, a to znači i Starog zavjeta. Nadalje, treba biti uvjeravan, popravljan i odgajan u pravednosti na temelju i Starog i Novog zavjeta.

Ako Zakon i Proroci ne važe danas, onda se pitamo kako nekog možemo poučavati iz Starog zavjeta? Ili ga uvjeravati, popravljati i odgajati u pravednosti? Kako nekoga popravljati ili koriti Zakonom koji ne vrijedi? Onaj koga korimo s pravom bi mogao reći: Šta me koriš Zakonom kad je Zakon ukinut, ili Šta me uvjeravaš Zakonom kad je Zakon ukinut?!

Bez obzira na ovaj tekst, neki i dalje tvrde da je Zakon ukinut i da novozavjetni vjernik nije obavezan vršiti ga. Ako je tako, onda Zakonom ne možemo nikog koriti niti primijeniti pouku koju apostol daje Timoteju. Jedino nam preostaje da izokrenemo značenje teksta.

Pogledajmo nekoliko tekstova koji pokazuju da apostol novozavjetne vjernike Zakonom poučava, kori, popravlja i odgaja u pravednosti.

Efežanima 6:1,2

Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu jer to je pravedno." – Poštuj oca svoga i majku" – to je prva zapovijed s obećanjem: " – da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji." (Ef 6:1-3)

Apostol citira jednu od Deset zapovijedi. Ovo nije samo dobar savjet nego zapovijed; i to ne ljudska, nego Božija. Apostol koristi svo Pismo da poučava, popravlja, kori i odgaja. To je jasan dokaz da on vjeruje u trajnu vrijednost i autoritet Zakona. Novi zavjet nije zavjet bez Zakona, Evanđelje nije bez Zakona, milost nije bez Zakona, Duh nije bez Zakona. Zakon u Novom zavjetu nije ni beskoristan, ni kontraproduktivan, ni štetan; nego dobar, koristan i potreban.

Ova zapovijed nije citirana u potpunosti kao što piše u Deset zapovijedi pa neki zaključuju da vrijedi jer je ponovljena u Novom zavjetu (u suprotnom ne bi vrijedila).[36] Ako je to istina, onda svo Pismo nije korisno za pouku, uvjeravanje, popravljanje i odgajanje (ili je to samo za Pavla i Timoteja). Na ovo učenje ćemo se kasnije više osvrnuti.

1 Korinćanima 14: 33, 34

…jer Bog nije Bog nesklada, nego Bog mira. Kao u svim Crkvama svetih, žene na Sastancima neka šute. Nije im dopušteno govoriti, nego neka budu podložne, kako i Zakon govori. (1 Kor 14:33-34) 

Apostol daje zapovijed o redu na sastancima. Neću analizirati cjelokupno značenje ovog teksta, nego naglasiti Pavlovo pozivanje na Zakon. Apostol daje zapovijed da se žena pokorava mužu i poziva se na Zakon kao na autoritet koji obavezuje. Kakav bismo drugi zaključak iz ovog mogli izvesti? Komentari se slažu da se apostol poziva na Postanak 3:16. Postoje i drugi tekstovi koji podrazumijevaju podložnost žene. Kada bi Zakon bio ukinut, onda on ni za apostola ne bi imao nikakav autoritet, a još manje bi se na njega pozivao. Pavao i ovdje koristi svo Pismo.

Hebrejima 8:8-10

Pisac poslanice Hebrejima, apostol Pavao, citira Jeremiju:

Doista, kudeći ih veli: Evo dolaze dani – govori Gospodin – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim dovršiti novi Savez. Ne Savez kakav učinih s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske jer oni ne ustrajaše u mom Savezu pa i ja zanemarih njih – govori Gospodin.  Nego, ovo je Savez kojim ću se svezati s domom Izraelovim nakon ovih dana – govori Gospodin: Zakone ću svoje staviti u dušu njihovu i upisati ih u njihova srca. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. (Heb 8:8-10) 

Da li uspostavom Novog zavjeta dolazi do ukidanja Zakona i zapovijedi? Daleko od toga. Novi zavjet utvrđuje Zakon. Postoje još mnogi tekstovi koji pokazuju da je za apostola Pavla Zakon imao trajnu vrijednost. To je u skladu s onim što je Isus rekao: Nisam došao da ukinem Zakon, nego da ga ispunim.

Dakle, Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo. (Rim 3:31).

2. Jakov

Apostol Jakov, Isusov polubrat, sin Isusove majke Marije, napisao je jednu novozavjetnu poslanicu. On je bio starješina crkve u Jeruzalemu. Jakov je, prema Josifu Flaviju, ubijen 62. godine. Poslanicu je morao napisati ranije. Smatra se da je napisana čak prije Jeruzalemskog sabora koji je bio 49. godine.[37] To je vjerovatno prva napisana novozavjetna knjiga. Evanđelja su pisana tek krajem pedesetih (Matej, Marko) pa negdje do osamdesetih ili devedesetih (Ivan).[38] Dakle, od pisane Božije riječi u to vrijeme je postojao samo Stari zavjet. Ovo je bitno znati prije razmatranja Jakovljevog stava prema Zakonu.

Jakov se na više mjesta poziva na Stari zavjet (odnosno na pisanu Božiju riječ). Citira ga ili se poziva na ljude i događaje iz njega. Zakon spominje već u prvom poglavlju (1:25) nazivajući ga Zakonom slobode. Ovdje mnogima nije jasno misli li on na starozavjetni Zakon, Isusove propovijedi ili na Evanđelje?[39] Čitajući dalje vidimo da Jakov koristi riječ Zakon isključivo u smislu starozavjetnog teksta. U 2:8 piše ovako:

Ako doista izvršujete kraljevski zakon po Pismu: "Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga," dobro činite; ako li ste pristrani, grijeh činite i Zakon vas osuđuje kao prijestupnike. (Jk 2:8,9)

Jasno je da Jakov citira Pismo, tj. Stari zavjet odnosno Levitski zakon 19:18. Neki ovu činjenicu prešućuju i pozivaju se na spominjanje ovog teksta u Evanđeljima. Na početku smo vidjeli da Evanđelja još nisu bila napisana, pa se još nisu mogla nazvati Pismo, a Jakov citira Pismo.

Čini se da su u pravu oni koji smatraju da je Jakovljeva poslanica ustvari tumačenje ili izlaganje Levitskog zakona 19:12-20.[40] Ti stihovi govore o odnosu među ljudima, i kao zaključak stoji zapovijed: Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe.

Suprotstavlja li se Jakov vršenju Zakona? Daleko od toga. Štoviše, kaže da dobro čini onaj ko ga izvršuje, a ko ne izvršuje, počinja grijeh.

Jakov specifično govori protiv pristranosti, a Levitski zakon 19:15 govori isto: Ne budi pristran prema neznatnome… Trebalo bi biti jasno da Jakov misli na pisani Božiji zakon. To je još očitije u desetom i jedanaestom retku:

Ta tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega. Jer tko reče: "Ne čini preljuba," reče i: "Ne ubij." Ako dakle i ne činiš preljuba, a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona. (Jk 2:10,11)

Jakov citira neke zapovijedi iz Starog zavjeta i upozorava na njihovo držanje. Njemu je važno da vjernici drže sve zapovijedi i ne budu prijestupnici. Kada bi bilo svejedno što su pristrani i krše Zakon, zar bi im to uopće spominjao? Nemamo vremena da izvršimo potpunu analizu ovih tekstova, ali vjerujem da su dovoljno jasni. U četvrtom poglavlju Jakov ponovo citira Pismo i zagovara autoritet Zakona: Ili mislite da Pismo uzalud veli: Ljubomorno čezne za duhom što ga nastani u nama? (Jk 4:5)

Ovaj tekst tumačima predstavlja veliki problem. Prvo je problem kako ga prevesti a, drugo, nije jasno koji starozavjetni tekst Jakov citira.[41] Ali tumači isto tako znaju da novozavjetni pisci nisu uvijek citirali doslovno, nego su nekad kombinirali više tekstova ili su iznosili osnovnu misao teksta. Jakov aludira na princip.[42] Moguće je da misli na Postanak 6:3, Izlazak 34:14, Zahariju 8:2. 

Odmah zatim u šestom stihu citira Izreke (Izr 3:34). Ali ako je Zakon ukinut, ukinute su i Izreke. U osmom stihu citira Zahariju 1:3, ili Malahiju 3:7. Ali ako je Zakon ukinut, onda su ukinuti i proroci. I dalje u tekstu Jakov aludira na neke starozavjetne slike. Pogledajmo šta kaže u 4:11 i 12:

Ne ogovarajte, braćo, jedni druge! Tko ogovara ili sudi brata svoga, ogovara i sudi Zakon. A sudiš li Zakon, nisi vršitelj nego sudac Zakona. Jedan je Zakonodavac i Sudac: Onaj koji može spasiti i pogubiti. A tko si ti da sudiš bližnjega? (Jk 4:11,12)

Zapovijed ili zakon protiv ogovaranja zapisan je, pogađate, u Levitskom zakonu 19:16. Ne raznosi klevete među svojim narodom. Jakov se poziva na Mojsijev zakon i njime kori, poučava i opominje Crkvu. On ne želi da se oni postavljaju izvan i iznad Zakona te budu njegovi suci, nego vršitelji.[43]

Neki se danas boje vršenja Zakona jer misle da će tako biti legalisti. Boji li se Jakov vršenja Zakona? Daleko od toga. On se boji njegovog kršenja. Zato je u 1:25 napisao:

A koji se ogleda u savršenom zakonu slobode i uza nj prione, ne kao zaboravan slušatelj nego djelotvoran izvršitelj, blažen će biti u svem djelovanju svome. (Jk 2:25)

Jakov ne zna za drugi Zakon osim onoga koji je već davno zapisan te upravo njega i citira. Naziva ga kraljevski Zakon, ali i Zakon slobode, jer ga gleda u svjetlu Kristovog djela i oslobađajuće sile Duha Svetoga koji nas je osposobio za pobjedonosan život vjere i poslušnosti.[44] Jakov nije legalista koji krivo shvaća narav i ulogu Zakona, nego razumije njegovu pravu narav i svrhu. Za one koji su u milosti i koji slijede Duha, Zakon je radost i blagoslov, a ne osuda.

Teško mi je shvatiti da mnogi teolozi kojima smeta Zakon i pored ovakvih jasnih tekstova tvrde da Jakov ne govori o Mojsijevom zakonu, i da je ono o čemu govori ustvari neki novi Zakon. Njima izgleda ne smeta što on stalno citira starozavjetni Zakon kao autoritet. Meni njihova pisanja sliče na pokušaj da nas ubijede da je crno bijelo, a bijelo crno.

Jakov se i u daljnjem tekstu često osvrće na Stari zavjet, ali nemamo vremena sve analizirati. Zato se ne plašimo vršenja, nego kršenja Zakona.

Zaključak

Mislim da je dovoljno jasno i agumentovano pokazano da apostoli, kao ni Isus, nisu ni pomišljali o ukidanju Zakona, nego su naglašavali njegovu trajnu vrijednost.[45] Već smo gledali da Biblija govori o privremenom prestanku ceremonijalnog Zakona. Govori se i o ukidanju osude, ali nikada o ukidanju vječnog moralnog Zakona koji je bio na snazi prije Mojsija, za vrijeme Mojsija, ali i danas. To ćemo još jasnije vidjeti u sljedećim poglavljima.

4

Zakon i milost

Vidjeli smo da Zakon ima trajnu vrijednost, a sada ćemo razmotriti njegovu pravu narav. Također ćemo vidjeti šta je to milost i kakav je odnos milosti i Zakona.

1. Zakon je dobar

U ovom poglavlju ćemo vidjeti da je Zakon nešto što je dobro, a ne loše; nešto što je pozitivno, a ne negativno. Vidjet ćemo da je dobro i potrebno vršiti ga. Razmotrit ćemo koje su to njegove mogućnosti i nemogućnosti, te vidjeti koja je prava, a koja kriva upotreba Zakona.

Zakon je pozitivan i dobar

Važno je znati da je Zakon važan, koristan i dobar. Dan je od Boga i objavljuje Boga i njegovu volju. Stari i Novi zavjet Zakon prikazuju na ovaj način. Apostol Pavao kaže: Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed je i sveta, i pravedna, i dobra. (Rim 7:12)  U 14. retku kaže da je Zakon duhovan. Psalmist David o Božijem zakonu kaže:

Savršen je Zakon Jahvin – dušu krijepi; pouzdano je Svjedočanstvo Jahvino – neuka uči; prava je naredba Jahvina – srce sladi; čista je zapovijed Jahvina – oči prosvjetljuje; neokaljan strah Jahvin – ostaje svagda; istiniti sudovi Jahvini – svi jednako pravedni, dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka. (Ps 19:8-11)

Kakav hvalospjev Zakonu! Ne samo da je svet, pravedan i dobar, nego je i ugodan – srce sladi. Pavao kaže da se, dok još nije bio obraćen, njegov nutarnji čovjek s veseljem slagao s Božijim zakonom (Rim 7:22). I danas kada nevjernici čitaju Bibliju, kažu da je dobro ono što piše, i kako bi bilo super kada bi se svi držali toga. Ali ne misle svi ovako. Neki su krivo protumačili pojedine biblijske tekstove te govore loše o Zakonu.

Vršenje Zakona je dobro

Ne samo da je Zakon dobar nego je dobro i njegovo vršenje. Znamo da je državni Zakon nešto što je dobro i korisno. Zar nije bolje kada u državi vlada pravo i kada je Zakon na snazi? Tada se osjećamo ugodno i sigurno. Međutim, kada on izgubi snagu i razmaše se bezakonje, tada život postaje mnogo teži. Svi bi htjeli pobjeći u Njemačku ili Švicarsku gdje se Zakon bolje provodi. Ako državni Zakon može donijeti mir i sigurnost te ako ga smatramo potrebnim i dobrim, koliko nam je više potreban Božiji zakon? Koliko više možemo uživati u njemu? Ili koliko ga više trebamo vršiti? Kada je David pohvalio Božiji zakon i zapovijedi, rekao je i sljedeće: Sluga tvoj pomno na njih pazi, vrlo brižno on ih čuva. (Ps 19:12). Ili u Psalmu 119:

Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Jahvinu! Blaženi oni koji čuvaju propise njegove, čitavim srcem njega traže; koji ne čine bezakonje, već hode putovima njegovim. Naredbe si svoje dao da se brižno čuvaju. (Ps 119:1-4)

Bog je dao Zakon da se brižno čuva, i David tvrdi da je to dobro. Ima li, dakle, nešto loše u vršenju Zakona? Nema. Sam Gospodin Isus je vršio Zakon. Loše može biti samo kršenje Zakona.

Pri sukobu s farizejima Isus je učenicima rekao da vrše sve što im oni kažu, ali da se ne ravnaju po njihovim djelima, jer oni govore, a ne vrše (Mt 23:3). Zato je čudno što neki pomišljaju kako je loše vršiti Zakon i da je to legalizam. Ovo krivo shvaćanje dolazi od neispravnog tumačenja nekih tekstova iz Djela apostolskih te poslanica Rimljanima i Galaćanima. Neki teolozi čak naučavaju da su Izraelci postupili nepromišljeno kada su prihvatili Zakon koji je Bog dao preko Mojsija. Oni su tako, kažu ovi teolozi, odbacili milost i prihvatili Zakon.[46]

Međutim, vidjeli smo da je Zakon dobar, a ne loš; i da je vršenje Zakona dobro. S pravom se možemo pitati da li nas neko treba oslobađati od njega? Je li potrebno da Krist umre kako bi nas oslobodio Zakona koji je dobar, svet, pravedan i kojeg je uživanje vršiti? Mislim da je odgovor očit. Nema potrebe da nas neko oslobađa Božijeg zakona, a niti to ko može. On je uvijek bio, jeste i biće u vječnost. Kome se ne sviđa Zakon i pokornost Bogu, taj ni u raju neće moći uživati.

2. Ograničenja Zakona

Zakon nije dan za spasenje

Ova istina je suštinski važna za razumijevanje biblijskog Evanđelja. Do sada smo gledali pozitivne stvari o Zakonu, a sada pogledajmo neka ograničenja. On nema mana i negativnih strana, ali ima ograničenja. Nije dan da bi se čovjek spasio njegovim vršenjem. Ovo neki teolozi ne priznaju. Tvrde da postoje dva načina spasenja, jedan po Zakonu a drugi po milosti. Slažu se da niko ne može biti spašen vršenjem Zakona jer ga niko ne može držati savršeno, ali ostaju pri tome da je on barem teoretska mogućnost za spasenje.[47] Ovo shvaćanje je jedan od razloga što se pravi velika razlika između Zakona i milosti.

Ja se ne slažem s ovakvim shvaćanjem jer Biblija nigdje ne uči da se po Zakonu može zaslužiti vječni život, niti da je to samo teoretska mogućnost. Biblija uči upravo suprotno. To Pismo jasno kaže:

Ne dokidam milosti Božje! Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro. (Gal 2:21) 

Ali znamo: čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona "nitko neće opravdati". (Gal 2:16) 

Zato se po djelima Zakona "nitko neće opravdati pred njim". Uistinu, po Zakonu - samo spoznaja grijeha! (Rim 3:20) 

Ovo je jasno, ali neki kažu da je to istina samo zato što čovjek ne može savršeno ispuniti Zakon. Kada bi ga mogao savršeno držati, onda bi se mogao spasiti po njemu. Međutim, Biblija uči da Zakon uopće nije dan da se neko pokuša spasiti po njemu ili da se može spasiti samo teoretski. To kaže Pavao u Poslanici Galaćanima:

Zar je dakle Zakon protiv obećanja Božjih? Nipošto! Jer da je dan Zakon koji bi mogao oživljavati, pravednost bi doista proizlazila iz Zakona. (Gal 3:21) 

Tekst kaže da uopće nije dan nikakav Zakon koji bi mogao oživljavati ili dati život vječni. Niti postoji niti je ikada postojao. Pavao još pita zar je Zakon protivan obećanjima Božijim? Zaista, kada bi spasenje moglo biti po Zakonu (pa makar i samo teoretski), onda bi on zaista bio suprotan obećanjima Božijim. Spasenje je uvijek bilo samo po vjeri. Poznati teolog je napisao:

Ja bih potakao Crkvu da izbaci sve izjave koje uče ili uključuju da postoji drugi način spasenja ponuđen u Bibliji – čak i samo teoretski.[48]

Krivo tumačenje Zakona je glavni problem Židova u vrijeme Isusa i apostola. Mislili su da se mogu i trebaju opravdati vršenjem Zakona. Ovakvo shvaćanje zove se legalizam i protiv njega Pavao piše poslanicu Galaćanima, ali i poslanice Rimljanima i Kološanima se suprotstavljaju ovoj herezi.

Problem nikada nije bio u tome što je neko vršio Zakon, nego što ga je kršio i koristio na pogrešan način i za pogrešnu svrhu (za opravdanje odnosno spasenje).

U Bibliji postoje tekstovi koji govore da po Zakonu dolazi život, međutim, tekst nigdje ne kaže – vječni život. Tekstovi se odnose na kvalitetu života, sadašnjeg i budućeg.[49]

Zakonska pravednost nije teoretska stvar, nego praktična potreba i mogućnost. Međutim, ona nije izvor, nego posljedica spasenja. Tako se zakonska pravednost i pravednost po vjeri nadopunjuju jer jedna proizlazi iz druge. Nisu u suprotnosti. Naša vjera mora proizvesti djela, kao što Jakov jasno kaže. Opravdati se djelima ili Zakonom ne znači zaslužiti da nas Bog opravda, nego pokazati da nas je opravdao.[50] Ovo je sigurno istina kako za Stari tako i za Novi zavjet, tako da ovdje ne postoji bitna razlika između Zavjeta.

Ako neko želi vjerovati da se čovjek može spasiti po Zakonu, ali samo teoretski, a ne praktično, ja ga ne namjeravam ubjeđivati u suprotno. Pravi problem jeste ako vjeruje da se može opravdati i praktično, i to je bio glavni problem Židova u vrijeme apostola Pavla.[51]

Zakon, dakle, nije dan za spasenje, i to je  jedno od njegovih ograničenja.

Zakon ne daje snagu za poslušnost

Ograničenje Zakona je i to da on samo definira grijeh, ali ne daje čovjeku snagu da ne griješi. Po Zakonu ne dolazi spasenje, nego samo tačna spoznaja grijeha. Zakon zahtijeva poslušnost, a neobraćen čovjek ne može da posluša. On se samo intelektualno slaže sa Zakonom, a u praksi ga neprestano krši. Mnogi znaju da ne valja piti, pušiti, drogirati se, bludničiti ili krasti i sl., ali svejedno to čine. Ovakav čovjek se pod Zakonom osjeća veoma neugodno. Zato ne čita Bibliju niti voli da mu se propovijeda o Bogu i njegovoj svetosti i pravednosti.

Uloga Zakona je, dakle, da čovjeka proglasi grešnikom i osudi, a ne da ga spasi. On čovjeku pokazuje njegovo bijedno stanje i upućuje ga da spasenje traži u Kristu, a ne u Zakonu. Nikakav problem, dakle, nije u Zakonu, nego u čovjeku, to jest u njegovoj grešnoj prirodi.

3. Pravi problem sa Zakonom

Budući da Zakon ne daje snagu za poslušnost koju zahtjeva, dolazi do problema između čovjeka i Zakona. Međutim, pravi problem sa Zakonom je što on ne govori samo o tome šta je dobro i kako treba živjeti nego izriče sud nad onima koji tako ne žive. Ovo je grešnikov najveći problem.[52]

Treba li nam sada pomoć? Svakako! Neko treba da nas spasi od Zakona. Ne da nas oslobodi od potrebe vršenja, nego od osude Zakona, i da nam snagu za vršenje istog. To i jeste upravo ono što Krist čini za nas, i to jeste Božija milost. Ona nije u suprotnosti sa Zakonom, nego je posvjedočena Zakonom i Prorocima.

4. Milost

Kada razumijemo pravu narav Zakona, njegovu važnost, ograničenja, ali i problem koji imamo, možemo razumjeti milost i njenu pravu narav i ulogu. Milost jeste nezaslužena Božija ljubav.[53] Tim izrazom se opisuje i stanje u kojem se nalazi spašeni čovjek (Rim 5:2) i spasenje koje Bog nudi čovjeku, to jest Evanđelje.[54] Milost i Zakon nisu pojmovi koji su u suprotnosti, niti jedan isključuje drugi, nego se nadopunjuju. Oni nisu isti, ali se slažu. Plaža i more nisu isti, niti imaju istu ulogu (plaža je za sunčanje a more za kupanje), ali ne idu jedno bez drugoga. Automobil i benzin nisu isti, ali ne idu jedno bez drugoga. Treba nam i jedno i drugo; i daleko od toga da jedno odbacimo a drugo prihvatimo. Tako je i sa Zakonom i milošću. Zakon je dobar i treba nam, milost je neophodna i treba nam.

Zakon i Evanđelje (milost) su dijelovi milosti Božije koji imaju različitu funkciju. Jedan da nam pokaže naše grijehe i tako nas osudi i uputi na Krista. Drugi da nas opravda i spasi te nam da snagu za život u skladu sa Zakonom. Oboje je potrebno i danas kao što je bilo kroz čitavu povijest.

Henok je hodio s Bogom, ali je spašen milošću po vjeri. Noa je bio poslušan Bogu, ali je spašen milošću po vjeri. Abraham, otac vjere, vršio je Božiji zakon (Post 26:5), ali je spašen milošću, po vjeri. Izraelci su trebali vršiti Zakon, ali su iz Egipta izbavljeni milošću po vjeri (pa su tek onda dobili Zakon). David je vršio Božiji zakon, ali je spašen milošću po vjeri. Izaija je vršio Božiji zakon, ali je spašen milošću po vjeri. Zaharija i Elizabeta su živjeli po Zakonu (Lk 1:5,6), ali su spašeni milošću po vjeri (Lk 1:77-79). Kršćani trebaju da vrše Zakon (Rim 2:13[55], 8:4), ali su spašeni milošću po vjeri (Ef 2:8-10). Ovo nije legalizam, nego ispravna biblijska slika.

Važno je znati da je Zakon uvijek postojao i vrijedio, i prije nego što je dan preko Mojsija u pismenoj formi. Isto je i sa milošću odnosno Evanđeljem, uvijek je postojalo, i prije nego što je Krist umro na križu. To što je Zakon dan po Mojsiju u pismenoj formi, ne znači da prije nije postojao (postojao je moralni zakon). Biblija kaže da su i pogani, koji nisu imali pisani Zakon, poznavali Zakon, jer je bio upisan u njihovim srcima. To što su milost i istina došli po Isusu Kristu, ne znači da uvijek nisu postojali. Niko u Starom Zavjetu nije bio spašen po djelima, nego po milosti i to zbog Kristove prolivene krvi (koja se za njih tek trebala proliti u budućnosti). Po Kristu je došla milost i istina u tom smislu da je došlo vrijeme njene potpune objave u povijesti (vidi Iv 1:17) i u osobi Isusa Krista, te praktičnog izvršenja Kristovog djela milosti. Prema tome, milost i Zakon nisu postavljeni u kontrast na način na koji to neki shvaćaju.[56]

Milost je nešto što prethodi, obuhvaća i nadilazi Zakon, odnosno Zakon je sastavni dio milosti. On ima svoj temelj u milosti.[57] To se čak može ilustrirati citiranjem prve zapovijedi: Ja sam Jahve, Bog tvoj koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva (milost, ili temelj za ono što slijedi). Nemoj imati drugih bogova uz mene (Zakon). Tako, odbacivati Zakon jeste isto što i odbacivati milost Božiju ili sredstvo Božije milosti.[58] Više o tome ćemo vidjeti kada budemo analizirali tekstove u poslanicama Galaćanima i Rimljanima.

Zaključak

Nadam se da smo dobili uvid u pravu narav i ulogu Zakona te njegov odnos prema milosti. Zakon je dan po milosti i zbog milosti. Njegova uloga je da objavi Boga i njegov karakter, pokaže put kojim je potrebno ići te otkrije našu grešnost i potrebu za spasenjem po milosti.[59] Uloga milosti je da čovjeka oslobodi od osude Zakona i da mu da snagu za vršenje istog. Zakon i milost su nam potrebni i uvijek su egzistirali zajedno, ali se njihova punina postepeno objavljuje u povijesti.

Da li ove istine išta znače za naš život? Mijenjaju li naše shvaćanje Evanđelja, milosti i Zakona? Kakve praktične posljedice ovih istina treba da budu u našem životu?

5

Zakon i milost u Poslanici Rimljanima 1

(Prvi dio, Rim 6:14, 15)

U poslanici Rimljanima postoje tri teksta koja običavaju koristiti zagovornici ukidanja Zakona. Međutim, ti tekstovi nemaju značenje koje im oni pridaju. U njima ne postoji ni najmanja ideja o ukinuću Božijih zapovijedi ili prestanku ljudske odgovornosti da ih vrši, bile one zapisane u Starom ili u Novom zavjetu.

Mnogi tvrde da se u poslanici Rimljanima 6:14 i 15 naučava ukinuće Zakona. Ne živimo više pod autoritetom Mojsijevog zakona, kažu.[60] Ili: Mojsijev zakon nema šta reći kršćaninu.[61] Ili: Autoritet Zakona je zamijenjen autoritetom milosti.[62] Sve u svemu, žele se riješiti Mojsijevog zakona (ili zakona uopće). Zanimljivo je da ovi tekstovi o tome ništa ne govore. Osim toga, neki koji naučavaju ukinuće Zakona uče i to da je ukinut ne samo ceremonijalni nego čitav Zakon, pa čak i Deset zapovijedi.[63] Ono što obavezuje kršćanina je samo ono što piše u Novom zavjetu, i to uglavnom samo ono iz poslanica (a čini se ni sve iz poslanica).

Da bismo ispravno razumjeli tekstove koje proučavamo, ne smijemo u njih učitavati svoje mišljenje i ideje, nego iz njih trebamo iščitati istinu. U tome će nam pomoći i kontekst odnosno ono što piše prije i poslije. Ne možemo samovoljno odlučiti šta znače fraze pod Zakonom[64] i pod milošću. To mora reći sam tekst i kontekst. Od pomoći će biti i drugi tekstovi u kojima se ove fraze koriste.[65] Međutim, najvažnije je šta sam tekst o tome kaže, jer se značenje istih riječi može veoma razlikovati od knjige do knjige, pa i od rečenice do rečenice.

1. Podaci iz teksta

Šta, dakle, znače izrazi pod Zakonom i pod milošću? Tekst kaže da grijeh neće gospodariti nad nama jer nismo pod Zakonom, nego pod milošću. To jasno pokazuje da fraza pod Zakonom označava stanje u kojem je čovjek zarobljen grijehom ili u kojem grijeh gospodari nad njim. A u stanju pod milošću grijeh ne gospodari nad čovjekom.

Postavimo sada pitanje: Da li se fraza pod Zakonom odnosi na stanje čovjeka koji je pod autoritetom Mojsijevog zakona u općenitom smislu, odnosno da li se odnosi na stanje vjernika koji je pod autoritetom Mojsijevog zakona? Ako da, onda to znači da je nad svakim starozavjetnim vjernikom gospodario grijeh. Tako i nad Mojsijem, Jošuom, Davidom, Ilijom, Elizejem, Danijelom i drugima. Znamo da oni nisu bili bezgrešni, ali daleko od toga da je grijeh gospodario nad njima. Možemo sa sigurnošću tvrditi da su bili pod milošću isto kao i mi danas.[66] Tako se fraza pod Zakonom može odnositi samo na nevjernika koji je pod Zakonom i njegovom osudom. Ovo će biti još jasnije kada pogledamo u kontekst i vidimo kojim još izrazima Pavao opisuje stanje pod Zakonom. Razmislimo ima li još nešto u samom tekstu što će nam pomoći da pobliže razjasnimo ove pojmove?

Petnaesti stih daje vrlo važne podatke. Pavao piše: Što dakle? Da griješimo zato što nismo pod Zakonom, nego pod milošću? Nipošto! Tekst jasno pokazuje šta znači biti pod milošću, odnosno šta ne znači. To ne znači imati pravo kršiti Zakon, jer griješiti ustvari znači kršiti Zakon. Apostol Ivan je rekao: grijeh je bezakonje (1 Iv 3:4). Apostol Pavao ima istu definiciju grijeha. On kaže: Grijeh ne spoznah osim po Zakonu (Rim 7:7), ili: Ali se grijeh ne uračunava dok nema Zakona (Rim 5:13). I u Pavlovom rječniku, dakle, grijeh je kršenje Zakona. Zato petnaesti redak možemo parafrazirati ovako: Zar da kršimo Zakon kad nismo pod Zakonom nego pod milošću? Nipošto![67]

Trebalo bi biti jasno da biti pod milošću ne znači imati pravo kršiti Zakon (kao što mnogi danas naučavaju). Naprotiv, biti pod milošću znači imati snagu za vršenje Zakona (Rim 8:4).

Kada bi riječi: niste pod Zakonom značile: niste pod autoritetom Mojsijevog zakona, onda bi to značilo da grijeh gospodari samo nad onima koji su pod Mojsijevim zakonom, odnosno da niko ko ne zna za Mojsijev zakon nije u ropstvu grijeha. Tada se može reći da Židovi i nisu bili u ropstvu grijeha dok nisu dobili Zakon. U tom slučaju bi i samo ukidanje Zakona označavalo oslobođenje od ropstva.[68] Ovakve ideje su besmislene i niječu potrebu Evanđelja i Kristove žrtve. Potrebno je samo poderati Zakon i sve će biti super.

Evo, iz samog teksta smo vidjeli šta znači biti pod Zakonom, a šta pod milošću. Pod Zakonom (prema onom što smo do sada razmotrili) znači biti neobraćen, u ropstvu grijeha i pod osudom Zakona, a pod milošću znači biti vjernik i slobodan od grijeha, odnosno imati snagu za vršenje Zakona. Još ćemo zaključili da te istine važe i za Novi i za Stari zavjet, jer i u Starom zavjetu imamo i milost i Zakon kao i u Novom.

2. Podaci iz konteksta

Kontekst daje još više podataka kojima možemo popuniti definiciju izraza pod Zakonom i pod milošću i potpunije ih razumjeti. Naime, ove fraze nisu nove misli koje Pavao odjednom uvodi u poslanicu.[69] Već je u prethodnim poglavljima objasnio šta znači biti pod Zakonom i pod milošću iako ne upotrebljava iste fraze. Osim toga, on to objašnjava i u daljnjem tekstu.

Kontekst i Zakon

Prije nego što je napisao stihove koje tumačimo, Pavao je objasnio nauku o opravdanju po vjeri. U Rimljanima 1:1-17 uz pozdrav najavljuje i ono o čemu će pisati u poslanici, a to je Evanđelje Isusa Krista, odnosno nauka o spasenju po vjeri (a to znači o milosti Božijoj). U 1:18 objašnjava od čega i zašto ljudima treba spasenje:

Otkriva se, naime, s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu potiskuju nepravednošću.

Gnjev Božiji je nad čitavim svijetom zbog bezbožnosti i nepravednosti (tj. grijeha) ljudi. Od tog gnjeva čovječanstvo treba spasenje, ali takođe i od grijeha, jer je gnjev zbog grijeha. Dalje Pavao objašnjava da su krivi i nežidovi koji nemaju pisani Zakon i Židovi koji ga imaju. Naime, i Židovi koji imaju Zakon sramote Boga kršenjem tog Zakona (Rim 2:23). Objavljivanje krivnje Židova i nežidova završava sljedećim riječima:

Što dakle? Imamo li prednost? Ne baš! Jer upravo optužismo sve, i Židove i Grke, da su pod grijehom, kao što je pisano: Nema pravedna nijednoga,  nema razumna, nema ga tko bi Boga tražio. Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro - nijednoga nema.  Grob otvoren grlo je njihovo, jezikom lažno laskaju, pod usnama im je otrov ljutičin,  usta im puna kletve i grkosti; noge im hitre da krv proliju,   razvaline i nevolja na njinim su putima,  put mira oni ne poznaju,  straha Božjega nemaju pred očima.  A znamo: što god Zakon veli, govori onima pod Zakonom, da svaka usta umuknu i sav svijet bude krivac pred Bogom.  Zato se po djelima Zakona nitko neće opravdati pred njim. Uistinu, po Zakonu - samo spoznaja grijeha! (Rim 3:9-20, naglasak dodan) 

Iz ovog teksta (Rim 1:18-3:29) vidimo šta znači biti pod Zakonom.[70] Znači biti pod vlašću grijeha (pod grijehom) i pod osudom Zakona, odnosno biti kriv pred Bogom (Rim 3:19). U Pavlovom načinu izražavanja biti pod Zakonom jeste isto što i biti pod grijehom (Rim 3:9, vidi i Gal 3:22, 23).[71]

Fraza pod Zakonom označava stanje čovjeka koji nije obraćen, koji je u vlasti grijeha (pod grijehom) i koji je pod osudom Zakona.[72]

Trebalo bi biti jasno zašto je čovjek koji je pod Zakonom u ropstvu grijeha. On je rođen kao grešnik (vidi Rim 5:12-20) i Zakon mu ne može pomoći da se promijeni, on mu samo pomaže da jasnije vidi svoje bijedno stanje.[73] Pavao to ističe zbog Židova jer su mislili da je to što imaju Zakon sasvim dovoljno za opravdanje. Samo posjedovanje Zakona (i vršenje izvanjskih ceremonija, pa čak i čitavog Zakona) iako je velika prednost, ipak nikoga ne opravdava. Zakon samo definira grijeh i upućuje na Krista.

Apostol stanje pod Zakonom opisuje i frazom u tijelu (Rim 8:9). Čovjek u ovom stanju se ne pokorava Zakonu Božijem, niti to može (Rim 8:7). To je istina i za Židove i za pogane. Stanje pod Zakonom možemo nazvati i stanjem u Adamu (Rim 5: 12-21).

Dakle, Pavao frazu pod Zakonom (u Rim 6:14) ne koristi da bi govorio o autoritetu Zakona, nego o čovjekovom stanju u odnosu na Zakon. Želi pokazati da Zakon nema moć da spasi čovjeka, ali ima moć da ga osudi i proglasi grešnikom, jer Zakon nikada nije imao svrhu da stoji sam za sebe, nego da posluži svrsi Božije milosti. 

Kontekst i milost

Sada možemo detaljnije pogledati šta znači biti pod milošću. Apostol to posebno objašnjava od petog poglavlja poslanice Rimljanima.[74] Milost nije u suprotnosti sa Zakonom. Ona je posvjedočena Zakonom i Prorocima (Rim 3:21-24, Gal 3:21). Zakon je uvijek svjedočio da je milost jedini put spasenja, a nikada Zakon ili djela. U Rimljanima 3:27 do 4:25 navodi primjer Abrahama i Davida kako bi pokazao da je spasenje uvijek bilo milošću po vjeri te da to i Zakon uči. Pavlu je bilo važno da čitateljima ukaže na ovu istinu jer je u ono vrijeme (kao i danas) bilo dominantno vjerovanje da se čovjek spašava držanjem Zakona, odnosno djelima.[75] To je bilo potpuno krivo razumijevanje Zakona, njegove uloge i mogućnosti.[76] (Ovu ideju moramo imati na umu ako želimo ispravno razumjeti čitavu Poslanicu, ali i pojedinačne tekstove.)

U stanje milosti se pristupa vjerom (Rim 5:2) – tvrdi Pavao (i to dokazuje iz Starog zavjeta). Vjerom se opravdavamo i postižemo mir s Bogom (Rim 5:1). Vjerom primamo Duha Svetoga (Rim 5:5, Gal 3:2). Vjerom se spašavamo od Božijeg gnjeva (Rim 5:9). Biti pod milošću znači biti opravdan, biti u miru s Bogom, biti spašen.

U ovom stanju milosti, kako smo ranije vidjeli, grijeh ne može gospodariti nad čovjekom. On je umro grijehu (Rim 6:2). Tijelo grijeha je onemoćalo (Rim 6:6). To je slavna poruka Evanđelja, jer je ono sila Božija na spasenje svakome koji vjeruje (Rim 1:16). Stanje u milosti Pavao naziva i stanjem u Duhu (Rim 8:9, vidi i Gal 5:18). Ovo oslobođenje od osude i ropstva ne dolazi kroz Zakon, nego kroz Krista; i ne dolazi po djelima, nego po vjeri.

Nije li onda čudno da neki vjernici i propovjednici misle da su zarobljeni grijehom i poistovjećuju se s Pavlom u Rimljanima 7:14-24? Zar nije poruka Evanđelja jasna: Jer grijeh neće vama gospodariti; ta niste pod Zakonom, nego pod milošću. Onaj koji je pod milošću slobodan je od grijeha u tom smislu da grijeh nad njim više ne gospodari. To ne znači da on neće sagriješiti i da ga grijeh neće ponekad i zavesti (ili da neće biti kušan na grijeh), ali treba biti jasno da grijeh nad njim nema vlast. Vjernik je dobio tu milost i silu da se može oduprijeti grijehu, ali i pokajati i obratiti od svakog grijeha.[77]

Neki tvrde da to nije istina. Kažu: Ja sam obraćen, ali me grijeh drži u ropstvu. Jako volim jesti čokoladu i nikako se ne mogu obratiti od toga. Takav čovjek sam svjedoči da ne zna šta je grijeh. Ponovit ću: Grijeh je kršenje Zakona. Da li Zakon zabranjuje da se jede čokolada? Dakle, onaj koji jede čokoladu ne čini grijeh, jer ne krši Zakon. On treba ovu istinu prihvatiti vjerom i biti slobodan od nepotrebne krivnje, a ne od grijeha.

Zar nije divno imati Božiji Zakon koji jasno definira grijeh i kada se ne moramo opterećivati nepotrebnom krivnjom i dopuštati Sotoni da manipulira nama? Ali neki čine grijeh ne zato što mu se ne mogu oduprijeti, nego zato što ne žele. Neki opet sagriješe jer nisu svjesni evanđeoskih istina, nisu svjesni da imaju silu da se odupru. Ali i Sotona ima veliku ulogu u zavođenju vjernika.

Kontekst i vršenje Zakona

Bitno je da na temelju konteksta potvrdimo važnu istinu. Rekli smo da biti pod milošću ne znači imati pravo kršiti Zakon ili biti slobodan od obaveze vršenja Zakona. Takva ideja ne postoji u poslanici Rimljanima (niti igdje u Bibliji). Novi zavjet govori o ukinuću ceremonijalnog Zakona, jer se on ispunio u Kristu, ali moralni Zakon je ostao na snazi.[78]

Što se tiče Poslanice Rimljanima i Zakona stvar je jasna. Onaj ko krši Zakon sramoti Boga (2:23). Ko se ne pokorava Zakonu Božiji je neprijatelj (8:7). Slava Evanđelja je u tome da se u nama koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu ispuni pravedni zahtjev Zakona (8:4). Ljubav ispunjava Zakon (8-10).[79] Pavao tvrdi da nisu pravedni oni koji slušaju Zakon, nego će izvršitelji Zakona biti opravdani (2:13). Ovo ne znači da će se oni opravdati djelima, nego će djelima pokazati da su zaista u milosti, odnosno da su opravdani vjerom.[80] Pavao i piše šesto poglavlje da pokaže kako milost nije izgovor za grijeh. Milost čovjeku daje opravdanje, ali i silu (i odgovornost) da vrši Zakon. On želi pokazati da je opravdanje po vjeri nerazdvojivo od praktičnog života. Nije li gnjev Božiji zbog grijeha? (1:18) Milost Božija ne samo da daje opravdanje od krivice nego i novi život odnosno život u Duhu. Zakon Duha života u Kristu oslobađa zakona grijeha i smrti. Pavao od 6 do 8 poglavlja uči da milost nije i ne može biti izgovor za kršenje Zakona, odnosno za grijeh, te objašnjava kako i zašto je to tako.

3. David, Jakov, Ivan i Pavao

Onaj ko pažljivo čita Bibliju još uvijek može biti malo zbunjen jer vidi da David i Pavao često prikazuju Zakon na dva različita načina. David uživa u Božijem zakonu. On mu srce sladi i oči prosvjetljuje. Čini ga mudrijim od njegovih dušmana itd. S druge strane, Pavla Zakon ubija, osuđuje, zarobljava i sl. Kako to? Odgovor je vrlo jednostavan. Kada David govori o Božijem zakonu, govori kao obraćen čovjek.[81] A Pavao govori o Zakonu u odnosu na neobraćenog čovjeka. Takvom čovjeku Zakon ne donosi slobodu, radost i mudrost, jer se on ne pokorava niti to može. Zakon ga osuđuje i pokazuje mu njegovo bijedno stanje. Zato ga grešnik i ne voli. 

Da bi čovjek uživao u Božijem zakonu, mora se nanovo roditi, mora pristupiti Bogu vjerom i po milosti. Tada počinje nalaziti radost u Zakonu koji za njega više nije slovo koje ubija, nego postaje savršeni Zakon slobode, kao što je to za Jakova i vjernike kojima piše. Zakon više nije teret koji pritišće, nego istina koja oslobađa. Tako i za apostola Ivana Božije zapovijedi nisu teške (1 Iv 5:3), jer ima vjeru, jer je u milosti.[82] Vjernik može pjevati zajedno s Davidom: O kako ljubim Zakon Tvoj. Po cio dan o njemu razmišljam.

Pavao pojam Zakon ili frazu pod Zakonom koristi u odnosu na neobraćenog čovjeka vjerovatno zato što su Židovi službeno bili pod autoritetom Mojsijevog zakona, ali gledano generalno, nisu bili obraćeni. Bili su pod Zakonom, ali to za njih nije bio blagoslov, nego ropstvo i osuda. Dakle, Pavlova upotreba pojma Zakon proizlazi iz općenitog židovskog iskustva sa Zakonom. To je standardna uloga Božijeg zakona u odnosu na neobraćenog čovjeka.

Zaključak

S obzirom nas sve što je do sada rečeno, možemo zaključiti da u Poslanici Rimljanima Pavao (u prvom redu) ne suprotstavlja dva saveza ili dvije ere ili nešto slično, nego vjernika i nevjernika. Nevjernik je pod Zakonom (jer je u vlasti grijeha i pod osudom Zakona), a vjernik je pod milošću (u miru je s Bogom, slobodan od ropstva grijehu i slobodan od osude).

Gdje se nalazite? Jeste li pod Zakonom ili pod milošću? Da li grijeh gospodari vama ili ne? Da li vama gospodari srdžba? Ili zavist? Ili kleveta? Ili laž? Ili sebičnost? Ili briga? Ili droga? Ako da, onda ste pod Zakonom. Onda niste u milost. Onda Krista ne poznajete.

6

Zakon i milost u Poslanici Rimljanima 2

(Drugi dio, Rim 7:1-6, 10:4)

7Ili zar ne znate, braćo – poznavaocima zakona govorim – da zakon gospodari čovjekom samo za vrijeme njegova života. 2Doista, udana je žena vezana zakonom dok joj muž živi; umre li joj muž, riješena je zakona o mužu. 3Dakle: dok joj muž živi, zvat će se, očito, preljubnicom pođe li za drugoga. Ako li joj pak muž umre, slobodna je od zakona te nije preljubnica pođe li za drugoga. 4Tako, braćo moja, i vi po tijelu Kristovu umrijeste Zakonu da pripadnete drugomu, Onomu koji je od mrtvih uskrišen, te plodove donosimo Bogu. 5Doista, dok bijasmo u tijelu, grešne su strasti, Zakonom izazvane, djelovale u našim udovima te smrti donosile plodove; 6sada pak umrijevši onomu što nas je sputavalo, riješeni smo Zakona te služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova. (Rim 7:1-6)

Jer dovršetak je Zakona Krist – na opravdanje svakomu tko vjeruje. (Rim 10:4)

Budući da je kampanja protiv Zakona veoma jaka, oni koji su pod njenim utjecajem čitajući ove stihove odmah pomisle da kršćanin više ne treba vršiti Zakon. Za njih umrijeste Zakonu znači: ne trebate (i ne smijete) više vršiti Zakon.[83] Ali to nije ništa drugo doli učitavanje u tekst. Ne poznajem ni jedan tekst u Bibliji koji nekome dopušta da griješi i krši Zakon.

U ovom poglavlju ćemo vidjeti da se umiranje Zakonu odnosi na umiranje osudi Zakona (oslobađanje od osude), a ne na neku slobodu od vršenja Zakona (a umiranje grijehu je oslobođenje od vlasti grijeha). U šestom poglavlju poslanice Rimljanima, Pavao uči da je vjernik umro s Kristom (Rim 6: 3,4, 6), s Kristom je i pokopan (Rim 6:4), ali s Kristom je i uskrišen (Rim 6:4,5; Ef 2:5,6) da bi živio novim životom. Novi život je oslobođenje od osude Zakona i sloboda od grijeha.[84]

1. Umiranje Zakonu (Rim 7:1-4)

Sedmo poglavlje počinje iznošenjem istine koju bi poznavaoci Zakona trebali znati: Ili zar ne znate, braćo – poznavaocima zakona[85] govorim – da zakon gospodari čovjekom samo za vrijeme njegova života.[86] Pavao ovu istinu ilustrira primjerom braka, odnosno žene koja je zakonom vezana za muža dok god on živi. Smrt muža je oslobađa zakona koji ju je za njega vezao i slobodna je da se uda za drugoga.[87]

Je li žena slobodna od svakog zakona kada joj muž umre? Ne! Slobodna je, kako tekst kaže, zakona o mužu. Dakle, samo određenog aspekta zakona, a ne čitavog zakona. Iako u trećem stihu kaže da je slobodna od zakona, sasvim je jasno da je slobodna samo od onog zakona koji je veže za muža. Šta apostol time želi reći? U četvrtom retku kaže: Tako, braćo moja, i vi po tijelu Kristovu umrijeste Zakonu da pripadnete drugomu, Onomu koji je od mrtvih uskrišen, te plodove donosimo Bogu.

Dok smo bili u tijelu, tj. vođeni grešnom prirodom, Zakon nas je proglasio prijestupnicima i nad nama izrekao smrtnu osudu (Rim 6:23a). Pri pogledu na Božiji zakon sve više smo postajali svjesniji svoje grešnosti i nemoći da izbjegnemo Božiji sud. Ništa osim smrti nas nije moglo osloboditi. Imali smo dva osnovna problema u životu: nismo se mogli osloboditi ropstva grijehu niti osude Zakona. Smrt je bila neizbježna. Ali, hvala Bogu, naša osuda je pala na Krista, i tako se oslobodismo; ali i više od toga, u našem sjedinjavanju s Kristom oslobodili smo se i vlasti grijeha. I tako, u Kristu smo dobili sve, i smrt i uskrsnuće. To je sve što Pavao u tekstu želi reći.

Umrli ste Zakonu (osudi Zakona) da možete pripasti drugome (Kristu) i donijeti plod za Boga (život u pravednosti, a ne u grijehu).[88]

Da li iz ovih tekstova možemo iščitati da smo umrli svakom Zakonu, odnosno svakoj ulozi Zakona, ili trebamo zaključiti da smo umrli samo jednom aspektu toga Zakona, a to je osuda?[89],[90] Budući da je žena iz ilustracije slobodna samo jednog aspekta zakona, ko može tvrditi da su vjernici slobodni od svakog Zakona? Na temelju čega? Usporedba i tekst nam ne daju to pravo.

Posebnu pažnju ćemo usredotočiti na četvrti redak da bismo riješili sve dileme. Naš prijevod teksta je dobar, ali nije najprecizniji. Preciznije bi bilo ovako: Tako i vi, braćo moja, biste ubijeni Zakonu po Kristovu tijelu…  Ne umrijeste, kao sami od sebe, nego ubijeni ste.[91]

Zašto bi neko trebao biti ubijen Zakonu? Zato jer Zakon zahtijeva smrtnu kaznu za grešnika. Pisano je da je plaća grijeha smrt (Rim 6:23), a Zakon mora biti zadovoljen. Budući da je naša kazna za grijeh pala na Krista, mi izlazimo slobodni, ali ne da opet živimo za sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za nas (2 Kor 5:14). Prema tome, ovdje ne može biti govora o nekakvoj slobodi od vršenja Zakona.

Ako pogledamo kontekst, vidjet ćemo da se samo u šestom i sedmom poglavlju smrt ili umiranje spominju dvadeset i pet puta. U ovim tekstovima smrt je uvijek (osim u ilustraciji) povezana s grijehom. Povezana je s grijehom bilo da se radi o Kristovoj smrti, koja je zbog naših grijeha, o našoj smrti, koja je također zbog naših grijeha, ili o oslobođenju od ropstva grijehu. Zato i ovo umiranje Zakonu može da se odnosi samo na smrt koja je posljedica grijeha, odnosno koju Zakon izriče kao osudu za  grijeh. To jasno pokazuje i neposredni kontekst. U 6:23 Pavao tvrdi: Jer plaća je grijeha smrt, te u svjetlu toga nastavlja govoriti o umiranju Zakonu. Opet u 7:5 govori da je smrt došla zbog grijeha.

Umiranje Zakonu u sebi ne nosi nikakvu ideju o umiranju našoj obavezi vršenja Zakona, nego umiranju osudi Zakona. (Zato je vrlo čudno da mnogi komentatori učitavaju u tekst takvo što.[92])  Ovo je potvrđeno i sljedećim tekstom: Nikakve dakle sada nema osude za one u Kristu Isusu. (Rim 8:1)

Tačno je da Zakon zahtijeva poslušnost, a ne daje snagu za poslušnost. Međutim, potpuna je istina da Zakon od grešnika ne zahtijeva poslušnost, nego smrt. Od onog koji je osuđen na smrt ne traži se više poslušnost, nego je potrebno izvršiti smrtnu kaznu. Zato i mi nismo mogli pripasti Kristu i tek tako izbjeći osudu Zakona. Morali smo najprije umrijeti.

Kada smo razmatrali tekst iz Rimljana 6:14 i 15, vidjeli smo da fraza pod Zakonom označava stanje čovjeka koji nije obraćen, koji je u ropstvu grijeha i koji je pod osudom Zakona. Stanje u milosti označeno je primanjem oproštenja grijeha, izmirenja s Bogom i novog života u pravednosti. Tako je čovjek pod Zakonom ustvari nevjernik koji čeka ispunjenje smrtne kazne, a ne neki starozavjetni vjernik ili nešto slično. Prihvaćanjem Krista kao svoga Gospodara i Spasitelja, nad čovjekom se ukida osuda, jer je pala na Krista, te čovjek prelazi u stanje milosti.

Ništa, ama baš ništa u ovim tekstovima ne govori da je Zakon jedna cjelina koja je ukinuta i koju vjernik više ne mora i ne smije da vrši.

2. Slovo i Duh (Rim 7:6)

Poslanica Rimljanima 7:6 kaže da služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova. Ovo slovo se odnosi na slovo Zakona. Šta to znači? Sjetimo se da apostol Pavao gleda na Zakon u odnosu na grešnog čovjeka (David, Jakov i Ivan gledaju na Zakon iz pozicije vjernika). Zakon grešniku objavljuje Božiju volju, jasno definira grijeh, izriče osudu nad grijehom, ali ne daje nikakvu snagu za poslušnost. Sam Zakon svjedoči da opravdanje dolazi jedino po vjeri, a ne po djelima.

Židovi su ove istine zanemarili i htjeli se opravdati djelima Zakona. Tako su postali legalisti.[93] Zakon nije mogao promijeniti njihovo grešno srce, to je mogao samo Duh i to po vjeri. Tako su oni s pokvarenim, grešnim srcem htjeli da vrše odredbe Zakona. Rezultat toga je bio da su izvana izgledali pravedni, a u srcu pokvareni. Bili su obrezani rukom na tijelu, u skladu sa slovom Zakona, ali nisu bili obrezani u srcu, Duhom po vjeri. Bili su zadovoljni što imaju Zakon na kamenim pločama, a nisu smatrali potrebnim da ga imaju u srcu. Pavao u Rimljanima 2:27-29 piše:

I onaj koji je po naravi neobrezanik, a Zakon izvršuje, sudit će tebi, koji si kršitelj Zakona, a imaš i slovo i obrezanje. Jer nije Židov koji je to izvanjski, niti je obrezanje ono izvanjsko na tijelu, nego je onaj Židov koji je to u nutrini, i obrezanje je ono srca, po Duhu, a ne po slovu. Pohvala mu nije od ljudi, nego od Boga.

Ne služimo Bogu u stareži slova, to jest neobrezanog srca, pokušavajući uspostaviti vlastitu pravednost po djelima, nego služimo obrezana srca, jer smo opravdani vjerom i po Duhu izvršujemo pravedni zahtjev Zakona (baš kao što su pravi vjernici radili i u Starom zavjetu). Zakon je ništetan[94] po nas, tj. umrli smo osudi Zakona da pripadnemo drugom. Samo u zajednici s tim drugim – Kristom, naš život može biti promijenjen i na slavu Božiju.

Treba zapaziti da je služba Bogu u stareži slova ustvari ljudska izmišljotina, a ne Božije otkrivenje. Oni koji služe u stareži slova jesu oni koji su neobraćeni i koji pokušavaju uspostaviti vlastitu pravednost po djelima. To je u potpunosti njihov izum. Oni uopće nisu služili Bogu, niti su mu mogli služiti, jer su bili pod osudom Zakona. Starozavjetna služba je morala početi vjerom, to jest obrezanjem srca, isto kao i novozavjetna (Rim 9:31,32).

3. Rimljanima 10:4

Postoji nekoliko tumačenja ovog teksta. Tri su bitna. Ali postoje i tri osnovna prevoda. Pogledajmo najprije prevode.

Prvi prevod kaže: Krist je svrha i svršetak Zakona, drugi: Krist je svršetak Zakona, a treći: Krist je svrha (ili cilj) Zakona. Prvi prevod je više tumačenje nego prevod, jer u originalu postoji samo jedna riječ telos, i ona znači ili svrha ili svršetak.

U principu nije toliko bitno kako ćemo tekst prevesti, nego kako ćemo prevedeno protumačiti. Ispravno se može tumačiti i jedan i drugi prevod. Međutim, tumačenja koja u ovaj tekst učitavaju prestanak naše odgovornosti da vršimo Zakon moramo potpuno odbaciti. Zašto? Zato što ni tekst ni kontekst ni ostatak Biblije ne dopuštaju takvo tumačenje.

Ovdje ću ukratko iznijeti tri prihvatljiva tumačenja, a posebno ću podržati jedno.

Prvo tumačenje kaže da se telos treba prevesti sa cilj ili svrha, što se tumači da je Krist cilj ili svrha Zakona. Zakon ustvari upućuje na Krista, uči da je opravdanje vjerom u Njega.[95]

Drugo tumačenje kaže da telos treba prevesti sa kraj. Krist je kraj legalizma tj. kraj korištenja Zakona za opravdanje, jer je legalizam ono o čemu se govori u kontekstu.[96]

Treće tumačenje telos prevodi sa kraj. Krist je kraj osude Zakona (kao u Rim 7:4), odnosno kraj onog stanja u kojem se nalaze oni pod Zakonom (kako smo tumačili za Rim 6;14, 15).[97]

Ovo treće tumačenje je za mene prihvatljivo iz dva razloga: uzima u obzir upotrebu pojma Zakon u poslanici Rimljanima, odnosno poruku poslanice, a i sam tekst podržava ovakvo shvaćanje. Međutim, zbog neposrednog konteksta ipak mi prvo izgleda najprihvatljivije. Kontekst govori o Židovima koji se nisu htjeli podvrći Božijoj pravednosti, tj. vjerovati u Krista, nego su željeli uspostaviti svoju vlastitu pravednost – pravednost po djelima (9:30:32). Oni nisu shvatili pravo mjesto i ulogu Zakona. On nikada nije bio dan za opravdanje, nego je upućivao na Krista koji je cilj (ili svrha) Zakona za opravdanje, a ne Zakon sam po sebi.

Potrebno je primijetiti da se peti stih često krivo tumači, kao da se odnosi na spasenje po djelima (bilo stvarno ili hipotetski). To, po svoj prilici, nije istinito tumačenje. Biblija govori o dvije vrste pravednosti, o zakonskoj i onoj po vjeri. Međutim, one nisu suprotne. Pravednost po vjeri je osnova za zakonsku pravednost. To znači da ne činimo dobra djela da bismo se spasili, nego ih činimo zato što smo spašeni.[98] Vjera bez djela je mrtva.

Zaključak

Trebalo bi biti jasno da se tekstovi iz Rimljana 7:1-6 i 10:4 ne mogu tumačiti onako kako ih neki tumače. Daleko od toga da naučavaju slobodu od vršenja Zakona. Apostol Pavao je bio prinuđen da vjernicima objasni pravu ulogu Zakona. On nije dan da bismo se njime ponosili niti da bismo bili zadovoljni samo činjenicom što ga imamo, nego da se vrši. S druge strane, on nije i ne može biti sredstvo opravdanja. Opravdanje je samo i jedino milošću po vjeri u Krista, i nikako drugačije. Svrha Zakona za opravdanje jeste Krist, a ne legalizam. Međutim, milost nije izgovor za grijeh, ona je ta koja daje snagu za vršenje Zakona. On je namijenjen da ga vrše vjernici, a ne nevjernici. Potrebno je prigrliti vjeru u Krista i tako se opravdati. Tada Zakon postaje radost i utjeha. U njemu nalazimo mudrost i pouku koju trebamo ispravno protumačiti i primijeniti u životu. Ovo je istina za oba Zavjeta.

7

Zakon i milost u Poslanici Galaćanima 1

U nekoliko navrata smo susretali riječ legalizam. Budući da se često koristi u crkvi, dobro je da istražimo i odredimo njeno precizno i biblijsko značenje. Jedan od problema sa ovom riječju jeste i taj što se često koristi na pogrešan način. Primjenjuje se na učenja i prakse koje nisu legalizam. Tako se često dešava da se koristi kako bi se njom optuživali i ocrnjivali teološki protivnici ali i napadale osnovne istine Evanđelja. Zato je neophodno da znamo šta je legalizam, jer se radi o jednom od najopasnijih krivovjerja koja se spominju u Novom zavjetu, a veoma je aktuelan i danas.

1. Definicija legalizma

Šta je legalizam? Za neke je to striktno pridržavanje Zakona.[99] Ako je to legalizam u biblijskom smislu, onda on nije negativna, nego pozitivna stvar. Kada je Bog dao Zakon svome narodu, želio je da se oni striktno pridržavaju svega što je zapovjedio (Jošua 1:8). Isus nije bio ništa blaži jer je rekao da naša pravednost mora biti veća od pravednosti književnika i farizeja te da učenike učimo da vrše sve što je zapovjedio.

Ako je striktno pridržavanje Zakona negativno, odnosno ako je to legalizam, onda slijedi da moramo paziti da ga se ne pridržavamo striktno. Ako Zakon kaže: Ne ubij, onda se toga ne smijemo striktno držati. Dobro je da ponekad ubijemo kako ne bismo bili krivovjerni legalisti. Ako Zakon kaže: Ne učini preljuba, ni to ne smijemo striktno držati kako ne bismo bili legalisti. Trebam li nastaviti s nabrajanjem ili nam je besmislenost spomenute definicije očita? Striktno pridržavanje Zakona je dobro, a ne loše (naravno, ako se ispravno shvati).

Neki kažu da je legalizam kada kršćane učimo bilo kakvim zapovijedima. Drugi su protiv zapovijedi iz Starog zavjeta, pa makar one bile i čisto moralne prirode, ali dozvoljavaju one iz Novog zavjeta.[100] Neki su vrlo nejasni pa ih je teško svrstati u jednu ili drugu kategoriju. Međutim, ništa od navedenog nije legalizam (ili bar ne legalizam u negativnom smislu).

Edward Fisher je u sedamnaestom stoljeću počeo upotrebljavati pojam legalizam u teološkom smislu. Legalistom je nazvao osobu koja koristi Zakon u svrhu opravdanja.[101] To i jeste prava ili osnovna definicija legalizma. To je hereza protiv koje se Pavao bori u Rimljanima i Galaćanima. Dakle, legalista krivo razumije ulogu Zakona i njegov motiv za vršenje Zakona je pogrešan. Osim korištenja Zakona za opravdanje, postoje i drugi krivi motivi, kao što su ljudska slava i hvalisanje. Farizeji su radili sve zato da ih ljudi vide, ponosili su se pred Bogom i ljudima, a druge su prezirali. Međutim, mi ćemo se zadržati na najvažnijem obliku legalizma a to je pokušaj spasenja po djelima Zakona.[102]

2. Legalizam u poslanici Galaćanima

Apostol Pavao je poslanicu Galaćanima napisao zbog problema s legalizmom. Analizirajući ovu poslanicu možemo dobiti jasnu sliku o tome šta je legalizam. Naš je zadatak da vidimo protiv kakvog učenja apostol piše.

Pavao nauku protiv koje se bori u poslanici naziva i drugo Evanđelje (Gal 1:6). Nad onima koji propovijedaju tu nauku zaziva prokletstvo (Gal 1:8,9). Onaj ko prihvati takvu nauku ispada iz milosti (Gal 5:4). Jasno je da je legalizam veliko zlo i opasnost za crkvu. Zato je važno znati o kakvoj se nauci radi kako i mi ne bismo bili pod prokletstvom te ispali iz milosti.

Srž problema

Citirat ću nekoliko tekstova koji pokazuju da je problem u crkvama u Galaciji bilo židovsko učenje o opravdanju odnosno spasenju po djelima Zakona:

Ali znamo: čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona "nitko neće opravdati." (Gal 2:16) 

Prekinuli ste s Kristom vi koji se u Zakonu mislite opravdati; iz milosti ste ispali. Jer mi po Duhu iz vjere očekujemo pravednost, nadu svoju. (Gal 5:4,5) 

Židovski krivi učitelji su počeli propovijedati legalizam. Neki su bili zavedeni ili začarani takvom naukom. O tome Pavao govori u trećem poglavlju:

O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? A pred očima vam je Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti. Ovo bih samo htio doznati od vas: jeste li primili Duha po djelima Zakona ili po vjeri u Poruku? Tako li ste bezumni? Započeli ste u Duhu pa da sada u tijelu dovršite? Zar ste toliko toga uzalud doživjeli? A kad bi doista bilo uzalud! Onaj dakle koji vam daje Duha i čini među vama silna djela, čini li to zbog djela Zakona ili zbog vjere u Poruku? (Gal 3:1-5)[103]

Primanje Duha ili opravdanje jeste po vjeri u Poruku, a ne po djelima Zakona, kao što su učili heretici.

Očitovanje problema

Potrebno je da idemo dublje i vidimo u čemu se očituje ovo krivovjerje. Šta su krivi učitelji tražili od vjernika u Galaciji?

Prvo, oni su trebali prihvatiti učenje da je opravdanje po djelima Zakona, a ne po vjeri. Drugo, da bi postigli to opravdanje trebali su se podvrći ceremonijama Zakona.[104] U poslanici Pavao spominje obrezanje, propise o hrani i svetkovanje dana i blagdana. U 5:2-4 čitamo:

Evo ja, Pavao, velim vam: ako se obrežete, Krist vam ništa neće koristiti. I ponovno jamčim svakom čovjeku koji se obreže: dužan je opsluživati sav Zakon. Prekinuli ste s Kristom vi koji se u Zakonu mislite opravdati; iz milosti ste ispali. (Gal 5:2-4)

Zatim u 4:9-11 govori o svetkovanju dana i blagdana:

Ali sada kad ste spoznali Boga – zapravo, kad je Bog spoznao vas – kako se sad opet vraćate k nemoćnim i bijednim počelima i opet im, ponovno, hoćete robovati? Dane pomno opslužujete, i mjesece, i vremena, i godine! Sve se bojim za vas! Da se možda nisam uzalud trudio oko vas! (Gal 4:9-11)[105]

U 2:11-14 vidimo i uredbe o ishrani:

A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću. Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: "Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?" (Gal 2:11-14)

Legalisti nisu negirali da je Krist Mesija i da treba vjerovati u njega, ali su negirali da je opravdanje samo po vjeri. Ovo krivovjerje su promovirali tako što su kršćane učili da se trebaju obrezati, svetkovati dane i blagdane i primjenjivati propise o ishrani. Drugim riječima, da bi se pogani spasili, morali su postati Židovi (Gal 2:14) i držati Zakon.

Opravdanje nije po Zakonu, bilo ceremonijalnom, bilo moralnom, jer ne postoji nikakav Zakon (niti dobra djela) po kojem se čovjek može opravdati. Međutim, važno je primijetiti kako legalisti nisu vjernike učili da vrše moralne zapovijedi.[106] Pavao tvrdi da ni obrezani ne vrše Zakon (Gal 6:13). Krivi učitelji nisu dolazili u crkve i vikali: Ljubite Boga svim srcem! Ili: Ne činite preljub! Njih to nije zanimalo, jer to nisu ni vršili. Zanimala ih je samo vanjština. Htjeli su se ponositi vanjštinom, ali i izbjeći progonstva koja su nastala zbog vjere u Krista (Gal 6:12, 13).

3. Vršenje Zakona i legalizam

Je li vršenje Zakona legalizam? Mnogi teolozi koriste poslanicu Galaćanima da potkrijepe svoje tumačenje o ukidanju Zakona. Kažu da je legalizam vršenje Zakona (ili Mojsijevog zakona) pa makar to bile samo i moralne zapovijedi. Zato se upitajmo je li legalizam kada se neko opravda vjerom pa onda počne vršiti Zakon, bilo ceremonijalni ili moralni?[107] Ne bori li se Pavao upravo protiv toga u poslanici Galaćanima? Suprotno mnogim mišljenjima moram ustvrditi da to nije legalizam. To nije ono protiv čega piše apostol Pavao. Ako je to legalizam, onda je sam Bog uspostavio legalizam, jer je Izraelcima odredio da se spase po vjeri i dao im Zakon da ga vrše (vidi Ps 119:4).

Krivovjerje u Galaciji nije krivovjerje zbog toga što su lažni učitelji učili vjernike da vrše Zakon, nego zbog toga što su učili da je opravdanje po Zakonu, a ne po vjeri.[108] Moramo razumjeti da vršenje nije i ne može biti problem. Osnovni problem uvijek je kršenje, a ne vršenje. Jednako veliki problem je i kriva upotreba Zakona, a to je legalizam.

Dokaz iz Djela apostolskih i Poslanice Rimljanima

U Djelima apostolskim postoji nekoliko tekstova iz kojih vidimo da problem nije u vršenju Zakona, bilo moralnog ili ceremonijalnog. Prema riječima apostola Jakova, u jeruzalemskoj crkvi je bilo tisuće obraćenika koji su bili vjerni vršioci Zakona (Dj 21:20). Apostoli nisu smatrali da oni rade nešto krivo i da su otpali od milosti. I Pavao se podvrgao nekim zakonskim ceremonijama kako bi pokazao da on nije protiv Zakona, nego da ga i sam vrši, iako nije bio dužan da vrši ceremonijalni, nego samo moralni (Dj 21:20-25; 1 Kor 9:20-21).

U četrnaestom poglavlju poslanice Rimljanima Pavao potiče vjernike da se međusobno ne osuđuju zbog različitih mišljenja. Između ostaloga spominje držanje određenih dana. On ne osuđuje one koji su svetkovali određene dane misleći da tako ugađaju Bogu. Ne tvrdi da su oni otpali od milosti. I ovdje vidimo da nije problem u vršenju Zakona ili ceremonija Zakona.

Iako problem nije u vršenju Zakona, apostol Pavao je ipak zabranjivao da se poganski obraćenici uče vršenju ceremonija. To je bio i zaključak sabora u Jeruzalemu. Vjerovatno je osnovni problem bio taj što je hereza legalizma bila vrlo raširena. Poznato je da je ljude teško naučiti nekim dobrim stvarima, a loše odmah prihvaćaju. Dozvoliti poganima da se uče ceremonijalnom Zakonu bilo bi isto što i napraviti ustupak krivim učiteljima, odnosno otvoriti im širom vrata za ulazak u crkve. Slično je bilo i sa problemom konzumiranja mesa žrtvovanog idolima. Iako idol nije ništa i meso nije zaraženo, ipak bi njegova upotreba bila otvaranje vrata sablaznima, krivovjerju i problemima.

Vjera plus Zakon?

Iz poslanice vidimo da su se neki u Galaciji htjeli Zakonom opravdati, što znači da su ih lažni učitelji ubjedili da nisu opravdani samo vjerom. To potvrđuje i tekst iz Djela apostolskih 15:1: Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: "Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti." (Dj 15:1)

Ovo se također dešavalo u vrijeme krize u Galaciji. Neki su učili braću (vjernike) da se ne mogu spasiti ako se ne obrežu, što pokazuje da spasenje za njih nije bilo po vjeri, nego po Mojsijevu zakonu.[109] To ne znači da lažni učitelji nisu vjerovali da je Krist Mesija, ili da nisu vjerovali u Boga i njegovu Riječ, ili da nisu imali revnost za Boga. Ono što nisu imali je ispravno razumijevanje (Rim 9:30-10:4) i ispravan motiv. Nisu razumjeli kako je Bog odredio da opravdanje bude samo vjerom u Krista, nego su mislili da je potrebno dodati i djela. Biblija uči da su djela neophodna, ali kao pokazatelj, a ne uzrok spasenja.

Nije neobično sresti ljude koji su veoma revni za Boga i koji čine mnoga religiozna djela, ali nisu spašeni jer nemaju pravo razumijevanje ni pravi motiv. Oni vjeruju u Krista, njegovo božanstvo, djevičansko rođenje, uskrsnuće itd, ali ne vjeruju da je opravdanje samo milošću, samo po vjeri, samo u Krista, a ne kroz religiju.

Zaključak

Je li grijeh vršiti Zakon? Je li to legalizam? Ne! Legalizam nije u vršenju (niti u striktnom vršenju), nego u pokušaju opravdanja po djelima Zakona. Opravdanje može biti samo po milosti, a ne po djelima niti po milosti plus Zakon.

Treba li obraćen čovjek vršiti Zakon? Do sada smo vidjeli da je vršenje Zakona ono što Bog od nas traži, ali ne kao uvjet za spasenje. Zakon nam otkriva Boga i njegovu volju i uči nas šta je njemu ugodno, a šta nije. U Zakonu se ogledamo (Jk 1:23-25) i dozvoljavamo mu da nas uči, kori, popravlja i opominje (2 Tim 3:16). To nipošto nije legalizam, nego ispravna upotreba Zakona.[110]

Mnogi se danas boje propovijedanja Zakona jer misle da će od ljudi napraviti legaliste. Mojsije nije propovijedao legalizam, nego Krista (Iv 5:46,47), ali su ipak mnogi postali legalisti; i ne samo legalisti nego otvoreni bezbožnici. Nažalost ne možemo izbjeći da nas ljudi krivo protumače, ali oni krivo tumače i Pisma, i to na svoju vlastitu propast.

Svemu treba dodati i to da Novi zavjet spominje još neke oblike legalizma, uglavnom to da se osim Božijeg zakona u svrhu opravdanja dodaju i mnoge ljudske zapovijedi. Sve religije su ustvari religije legalizma jer uče da čovjek treba zaslužiti spasenje religioznim ceremonijama i drugim djelima (iako govore o Božijoj milosti). Jedino Biblija uči da nas Bog poziva da mu dođemo onakvi kakvi jesmo vjerujući u njegovo djelo koje je učinio za nas na križu.

8

Zakon i milost u Poslanici Galaćanima 2

(Gal 3:19-29)

19Čemu onda Zakon? Dometnut je poradi prekršaja dok ne dođe potomstvo komu je namijenjeno obećanje; sastavljen je po anđelima preko posrednika. 20Posrednika pak nema gdje je samo jedan. A Bog je jedan. 21Zar je dakle Zakon protiv obećanja Božjih? Nipošto! Jer da je dan Zakon koji bi mogao oživljavati, pravednost bi doista proizlazila iz Zakona. 22Ali je Pismo sve zatvorilo pod grijeh da se, po vjeri u Isusa Krista, obećano dade onima koji vjeruju.  23Prije dolaska vjere, pod Zakonom zatvoreni, bili smo čuvani za vjeru koja se imala objaviti. 24Tako nam je Zakon bio nadzirateljem sve do Krista da se po vjeri opravdamo.  25A otkako je nadošla vjera, nismo više pod nadzirateljem.  26Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. 27Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. 28Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! 29Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju. (Gal  3:19-29) 

Glavni cilj apostola Pavla u poslanici Galaćanima jeste obraniti crkvu od krivog učenja koje smo nazvali legalizam. Apostol se žestoko suprotstavio tom učenju. Međutim, u tekstu koji ćemo proučavati u ovom poglavlju, on želi pojasniti pravu ulogu Zakona. Bog nije namijenio Zakon da se neko njime pokuša opravdati ili spasiti, ali daleko od toga da nema nikakvu svrhu.

Tumačeći ove tekstove hvatamo se u koštac s odlomkom koji je veoma komplikovan. Teško je otkriti njegovo značenje s bilo koje strane da ga pogledamo (odnosno s bilo koje teološke pozicije). Ispravno prevesti neke stihove u ovom odlomku jednako je teško kao i ispravno ih protumačiti. To dvoje je ustvari usko povezano. Veliki znalci se slažu da se ključ nije u gramatici, nego u kontekstu.[111]

O čemu Pavao govori u Galaćanima 3:19-29? Želi li objasniti kako je Zakon prestao i ne treba ga vršiti? Ili želi reći da je prestao ceremonijalni Zakon? Ili je prestao stari Savez, a došao novi? Ili objašnjava ulogu Zakona u opravdanju? Na šta Pavao misli kada koristi frazu pod Zakonom? Da li isto što i u Rimljanima 6:14 ili u 1 Korinćanima 9:20:21?[112] Ili misli na povijesni period od Mojsija do Krista? Ili na legalizam? Ili nešto drugo? Na šta Pavao misli kada Zakon uspoređuje s nadzirateljem?

Budući da je kontekst jedini ključ, najvažnije je da razumijemo zašto apostol piše poslanicu Galaćanima. Šta želi postići ovom poslanicom? Pavlov osnovni cilj jeste da pobije krivo učenje o opravdanju po Zakonu. Naravno da on govori i protiv ceremonija, ali samo ukoliko su povezane s legalizmom. Njegov glavni cilj nije da zabrani njihovo korištenje, nego pogrešnu upotrebu za pogrešnu svrhu.[113] To isto važi i za moralni Zakon. Pavlu ne pada na pamet da zabrani vršenje moralnog Zakona (nažalost, neki baš ovo misle i naučavaju), nego njegovo pogrešno korištenje.

1. Uloga Zakona u opravdanju

Nakon što je Pavao objasnio da je spasenje uvijek bilo po vjeri, a nikada po djelima Zakona, navodeći primjer Abrahama, sada objašnjava pravu ulogu Zakona. On nije dan da bi zamijenio obećanje niti da bi ponudio neki novi put spasenja. Nikada nije bio namijenjen da bi se neko spasio njegovim vršenjem. Zašto je onda dan? Tekst kaže da je nadodan. Nije nadodan radi opravdanja, nego radi prekršaja.[114] Radi opravdanja je dano Evanđelje, a ne Zakon.[115] Kakav je onda odnos Zakona i opravdanja ili kakva je uloga Zakona u opravdanju (ili spasenju)? Zašto je dan kada je već davno objavljeno da je opravdanje po vjeri?

Znamo da je Evanđelje dano kako bi se čovjek mogao opravdati pred Bogom. Biblija objavljuje da su svi sagriješili i da se Božiji gnjev izlijeva na grešno čovječanstvo. Potrebno nam je spasenje od gnjeva. Potrebno je da se naši grijesi obrišu kako bi on nad nama prestao. Kada povjerujemo u Isusa Krista koji je umro za naše grijehe, primamo oproštenje. Ali kako tražiti oproštenje ako ne vjerujemo da smo grešni i da nam treba ono potrebno? Zato je Zakon naknadno došao da definira grijeh (Rim 3:20) i da se poveća prekršaj (Rim 5:20), tj. da ljudi bolje shvate svoju grešnost i jadnu situaciju u kojoj se nalaze. Zakon nam pomaže da shvatimo koliko je grijeh grešan (Rim 7:13), koliko smo mi grešni, i da smo pod prokletstvom. Tek kada shvatimo ozbiljnost situacije u kojoj se nalazimo, shvatit ćemo i vrijednost Kristove žrtve na križu te potražiti oproštenje od Boga.

To je prava uloga Zakona koju Pavao ovdje ističe.[116] Njegova služba je služba osude (2 Kor 3:9), a ne spasenja. On nije put spasenja, nego nas upućuje na put spasenja. Spasenje je samo i jedino u Kristu. To je jasno izraženo u 22. stihu: Ali je Pismo sve zatvorilo pod grijeh, da se obećanje, na osnovi vjere u Isusa Krista, dadne onima koji vjeruju.[117] 24. stih izražava istu misao: Prema tome, Zakon nam je bio čuvar da nas vodi u Krista, da se vjerom opravdamo.[118] To je svrha Zakona koju Pavao ima na umu. To je njegova uloga  u opravdanju. Zakon nas ponizuje, a Krist nas uzvisuje. Zakon nas ubija, a Krist nas oživljava.[119] 

Pisani Zakon nije neophodan za naš dolazak Kristu. Ljudi su dolazili Kristu i bez njega, prije nego što je dan po Mojsiju.[120] Očit primjer je Abraham. Zakon je, međutim, dodatno sredstvo ili dodatna milost pomoću koje nam Bog želi ukazati na potrebu spasenja. Nije nam potrebno ogledalo kako bismo znali da se nismo umili i počešljali; ali nakon pogleda u ogledalo, stvari postaju puno jasnije.

Šta vidiš kada čitaš Božiji zakon? Da li vidiš svoju dobrotu, ili uviđaš koliko si grešan? Ako misliš da si dobar, pravedan i mudar, onda si daleko od istine. Živiš u tami i tama ti je zaslijepila oči. Ti si legalist koji misli ući u raj pomoću svojih dobrih djela. Za tebe Krist nema nikakvog značaja, a bez Krista je propao svaki, pa i najpravedniji čovjek.

Ako uviđaš da si grešan, onda dođi Kristu. On te neće odbiti. Oprostit će ti grijehe i podariti vječni život. Ako ne uviđaš da si grešan, uzmi i čitaj Božiji zakon. On i jeste namijenjen da ti pokaže tvoju grešnost i da te osvjedoči o potrebi spasenja u Isusu Kristu.

2. Pod Zakonom

Vidjeli smo šta se dešava kada čovjek dođe pod Zakon. On ga proglašava grešnikom i osuđuje na smrt. Čovjek se iz tog stanja ne može nikako osloboditi, nego je prinuđen da traži pomoć u Isusu Kristu. Apostol Pavao ovo stanje opisuje s nekoliko jakih riječi.

Stanje nevjernika

Neophodno je da razumijemo kako je za apostola Pavla stanje pod Zakonom ustvari stanje nespašenog čovjeka koji je pod osudom Zakona, a ne samo neka era u povijesti čovječanstva.

U Galaćanima 3:23. apostol kaže: Prije dolaska vjere bili smo zatvoreni u Zakonu, čuvani za vjeru koja se imala objaviti. Izraz u Zakonu je bolje prevesti sa pod Zakonom (isto kao u 4:4,5). Mnogi ovo tumače u nekom pozitivnom smislu kao da su Židovi bili čuvani ili zaštićeni pod Zakonom.[121] Međutim, čini se da je to pogrešno shvaćanje teksta. Ovdje se ustvari ponavlja misao iz 22. stiha, a tamo piše: Ali je Pismo sve zatvorilo pod grijeh, da se obećanje, na osnovi vjere u Isusa Krista, dadne onima koji vjeruju. Zakon u 23. retku isto je što i Pismo u 22.[122] Pismo je sve zatvorilo pod grijeh i osudu, ali i u Zakonu smo zatvoreni.[123] Dakle, zatvoreni u Zakonu, čuvani za vjeru… znači da nas je Zakon proglasio grešnicima i krivcima bez ikakve mogućnosti spasenja osim po vjeri u Krista. To je zakonska definicija čovjekovog stanja. Oni koji su pod Zakonom nisu neki spašeni vjernici koje Zakon štiti, nego nespašeni grešnici.

24. redak također pokazuje ovu istinu: Prema tome, Zakon nam je bio čuvar da nas vodi u Krista, da se vjerom opravdamo. Oni pod Zakonom su bez vjere i neopravdani, jer kaže da se vjerom opravdamo. To potvrđuje i tekst u Galaćanima 4:4,5, gdje piše kako je Krist došao da otkupi one koji su pod Zakonom.[124] Da su spašeni, ne bi im trebalo otkupljenje. Činjenica da im treba otkupljenje pokazuje da su u gadnoj nevolji. To može biti istina samo za one koji su neobraćeni.

Ako se ovo pod Zakonom odnosi samo na jednu eru u povijesti (vrijeme od Mojsija do Krista), onda bi to značilo da su svi ljudi u tom periodu nespašeni, a svi od Krista pa do danas spašeni. Znamo da to nije istina.[125] Osim toga, u Galaćanima 3:26 Pavao one u Kristu naziva sinovima Božijim. Oni koji su pod Zakonom nisu u Kristu, i prema tome nisu sinovi Božiji.

Dakle, kada Pavao govori o nekima koji su pod Zakonom, on ne misli samo na Izraelce koji su živjeli u vrijeme od Mojsija do Krista (i koji nisu bili obraćeni), nego na sve ljude, u bilo koje vrijeme, koji nisu obraćeni, a nalaze se pod osudom Zakona (jer je Pismo sve zatvorilo pod grijeh).[126]

Vremenski ograničeno stanje

Prema Pavlovom načinu izražavanja stanje pod Zakonom je opasno stanje. Oni koji su pod Zakonom u ropstvu su grijeha i pod osudom Zakona. Bog je milostiv i ljudima nudi mogućnost spasenja po vjeri u Isusa Krista. Kada čovjek povjeruje u njega, dobiva oproštenje grijeha i oslobađa se od osude. On tada prelazi iz stanja nazvanog pod Zakonom u stanje koje Pavao u Rimljanima 6:14 naziva stanjem pod milošću. Pavao to još naziva i  stanjem u Kristu ili u Duhu.[127]

Apostol u Galaćanima 3:24,25 Zakon uspoređuje s nadzirateljem ili čuvarem, odnosno stanje pod Zakonom uspoređuje sa stanjem pod čuvarem. Riječ nadziratelj u grčkom jeziku je paidagogos. Od te riječi imamo riječ pedagog. U Pavlovo vrijeme pedagog je bio rob koji je bio zadužen za odgoj djeteta. On je pazio na dijete, nadgledao njegovo ponašanje i vodio ga u školu. To je trajalo dok dijete ne bi navršilo određenu starosnu dob. Tada je bilo slobodno od pedagoga.

Ova usporedba je ilustracija onoga što je Pavao objasnio u prethodnim stihovima. Ilustracija je dvostruka. Prvo, Zakon uspoređuje s pedagogom (stih 24.) a ljude koji su pod Zakonom s djecom koja su pod pedagogom (stih 25.). Kao što je pedagog dijete vodio u školu ili do punoljetnosti, tako Zakon ljude vodi Kristu. Između pedagoga i Zakona ne treba tražiti više sličnosti. Drugi dio ilustracije je poređenje ljudi pod Zakonom s djecom pod pedagogom. Ona su maloljetna i nezrela. Tako su i ljudi pod Zakonom duhovno nepotpuni jer on za njih može učiniti samo dio posla – uputiti ih Kristu, ali ne i spasiti ih. Tek dolaskom Kristu oni doživljavaju puninu, nisu više maloljetni, nego postaju sinovi Božiji.[128]

Pavao ovom usporedbom želi pokazati da je stanje pod Zakonom stanje koje treba biti privremeno (ali i stanje koje je nepotpuno). U ropstvu grijeha i pod osudom Zakona smo samo dok ne dođemo Kristu.[129] U Kristu smo oslobođeni ropstva i osude, tj. nismo više maloljetni, nego smo djeca Božija. Pojam nadziratelj odnosi se na jednu zadaću Zakona, a to je da nas proglasi grešnicima, krivcima i osuđenicima te nas uputi Kristu.

Ovo je samo jedna od tri osnovne uloge Zakona. Postoje još dvije uloge kojima se Pavao ovdje ne bavi, a to je uloga u sputavanju grijeha i uloga moralnog vodiča za život vjernika.[130]

Pavao bez sumnje na umu ima promjenu u osobnom iskustvu čovjeka, tj. njegov prelazak iz nevjere u vjeru. Međutim, u Pavlovom govoru ovo kao da se podudara s povijesnim prelaskom iz Starog zavjeta u Novi.[131] Čini se da je povijesni prelazak slika onoga što se kroz čitavu povijest događa u osobnom iskustvu svakog vjernika.

3. Pobijanje krivih tumačenja

Odlomak koji proučavamo predmet je mnogih zloupotreba. Budući da u njemu postoji ideja o privremenoj ulozi Zakona, mnogi u njega učitavaju što im padne na pamet. Najčešće se govori kako ovi tekstovi uče da je Zakon prošao u tom smislu da ga više nismo dužni vršiti. Više nam ne treba niti Zakon niti bilo kakve zapovijedi. Njegovo vrijeme je bilo dok nije došao Krist, a sada je vrijeme milosti (što, prema njima, Zakon stavlja van upotrebe).

Kada bi ovo i slična tumačenja bila istinita, onda bi to značilo kako u zadnjih dvije tisuće godina Bog više ne koristi Zakon da ljudima pokaže njihovu grešnost. To je trebalo primitivnim Izraelcima u Starom zavjetu, a nama ne. Njima su prije trebali moralni standardi, nama ne trebaju. Čini se da neki upravo to tvrde. To bi značilo i da u izraelskoj državi nakon Kristove smrti ne postoji više nikakav Zakon. Značilo bi i da svim ljudima nakon prvog stoljeća više ne treba niti otkupljenje niti obraćenje, jer ako ne postoji Zakon, onda ne postoji prekršaj, ni osuda, niti  prokletstvo Zakona. I da ne spominjem i druge zaključke koji proizlaze iz pogrešnih tumačenja. 

Zbog ovih činjenica čak i oni koji se trude da ukinu Zakon ipak priznaju da on nije ukinut u svakom, nego samo u određenom smislu. Ovdje se u potpunosti slažemo. I ja kažem da je Zakon ukinut, ali samo u određenom smislu. Međutim, bitno se razlikujemo kada odgovaramo na pitanje: U kojem smislu je Zakon ukinut? Njihova tumačenja je teško shvatiti, ali u principu kažu da su ukinute zapovijedi kako ceremonijalne, tako i moralne (ukinut je zapovjedni dio Zakona).[132] Neki se pokušavaju malo popraviti pa dodaju da ipak vrijede neke zapovijedi, ali samo one koje su ponovljene u Novom zavjetu.[133]

Uvjeren sam da njihova tumačenja nisu ispravna. Osim toga, nejasna su, nelogična i kontradiktorna.[134] To je do sada trebalo biti jasno, a bit će još jasnije kada pobliže pogledamo neke tekstove. Zaključit ćemo da su ukinute ceremonijalne zapovijedi (za poganske vjernike) te ropstvo grijehu i prokletstvo Zakona, a ne moralne zapovijedi.

Šta kažu tekstovi?

Zagovaratelji ukidanja Zakona pozivaju se na Galaćane 3:19 i 25. U 19. retku stoji da je Zakon nadodan obećanju radi prekršaja, dok ne dođe Potomak kojemu je namijenjeno obećanje. Ovdje se podrazumijeva neko vremensko ograničenje jer piše dok ne dođe Potomak. U 25. retku, gdje se Zakon uspoređuje s nadzirateljem, (pedagogom) kaže se da nismo više pod nadzirateljem. I ovdje se podrazumijeva neko vremensko ograničenje.

Međutim, ne možemo i ne smijemo iz tekstova čitati više nego što u njima piše. Čovjek treba biti veoma maštovit da iz ovih tekstova pročita kako više nismo dužni vršiti Božije zapovijedi. Nemamo vremena detaljno analizirati devetnaesti redak, ali zapitajte se da li stvarno u njemu piše da više ne trebamo vršiti Zakon? U samom tekstu postoji premalo podataka za donošenje takvog zaključka, zato se konačan zaključak mora temeljiti na kontekstu i na ostatku Novog zavjeta.[135]

Dvadeset peti redak smo već protumačili i vidjeli da govori o prelazu iz nevjere u vjeru, iz osude u opravdanje, iz odbačenosti u sinovstvo. Nismo više pod pedagogom u smislu da nismo u ropstvu grijeha i pod osudom Zakona. Pedagog nam je pokazao naše bijedno stanje i uputio nas Kristu da se opravdamo. Time je njegova uloga u opravdanju završena. Apostol ovdje govori o ulozi Zakona u opravdanju, a ne nakon opravdanja.[136] Smatram da su oni koji u ovim tekstovima vide slobodu od vršenja Zakona veoma maštoviti.

Šta kaže kontekst?

Pogledajmo kontekst. Istražimo u ostatku poslanice šta Pavao kaže o ukidanju Zakona. Je li ukinut? Jesu li ukinute zapovijedi? Sve ili samo neke? Iz poslanice je očito da su ukinute ceremonijalne zapovijedi, a moralne su i dalje na snazi. Osuda Zakona je također ukinuta.

Ceremonijalne zapovijedi su ukinute.[137] Poslanica Gala-ćanima govori da je ukinuto obrezanje (Gal 5:2), dani i blagdani (Gal 4:10)[138] i propisi o ishrani (Gal 2:11-14). Ukinute su i razlike između naroda i spolova po pitanju pristupa Bogu (Gal 3:28, Ef 2:14-18). Iz Galaćana 4:24 vidimo da je ukinut i Stari savez. U poslanici Kološanima ukinuti su propisi o čistim i nečistim stvarima (Kol 2:20, 21). Rušenjem hrama i uništenjem Izraela ukinuta je čitava starozavjetna služba. [139] Dakle, starozavjetna simbolika je ukinuta.

Ukinuto je prokletstvo Zakona i ropstvo grijehu. Iz poslanice Galaćanima vidimo da je nad vjernicima ukinuto prokletstvo Zakona:

Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši mjesto nas proklet – stoji, naime, pisano: 'Proklet svaki koji visi na drvetu' – da bi u Kristu Isusu na pogane došao Abrahamov blagoslov, da primimo obećanog Duha po vjeri. (Gal 3:13, 14)

Više nismo pod grijehom jer smo otkupljeni i opravdani. Ako je nešto od Zakona imalo privremeni karakter, onda Biblija jasno kaže šta to je. Ne možemo izmišljati da je ukinut čitav Zakon, ukinuto je samo ono što se u Kristu ispunilo. Da moralne zapovijedi ostaju na snazi jasno naučava poslanica Galaćanima i ostale novozavjetne knjige.

Moralne zapovijedi ostaju na snazi. Pavao uči da se moralni Zakon treba ispuniti (Gal 4:13,14). Ljubav ispunjava, a ne ukida Zakon. Pavao ne želi da kršćani svojim ponašanjem prekrše ijednu moralnu zapovijed (Gal 5:22,23). Život po Duhu osigurava takvo ponašanje protiv kojeg Zakon nema šta reći. Tekst u Galaćanima 6:1 uči da kršćanin ne smije kršiti Zakon. Pavao, naime, ovdje spominje prekršaj, a znamo da nema prekršaja ako nema Zakona.[140] Onoga koji se zatekne u prekršaju Zakona treba ispravljati. Ovo su samo primjeri iz poslanice Galaćanima.

Pavao u poslanici ne kritizira vjernike što su vršili moralne zapovijedi, nego što su počeli vršiti ceremonijalni Zakon i to sa svrhom da bi se njime opravdali.

Zaključak

Moja želja je da nas ove informacije oslobode krivog shvaćanja i straha od vršenja Zakona koji su izazvali neki moderni teolozi. Plaše nas ispraznim riječima i krivim korištenjem pojma legalizam. Kažu da ne smijemo striktno vršiti Zakon jer je to legalizam, ali dodaju da trebamo živjeti pravedno i u ljubavi. Zbunjeni smo i ne znamo šta da radimo, jer sama Biblija kaže da je živjeti pravedno i u ljubavi ustvari živjeti po Božijoj riječi odnosno po Božijim zapovijedima (2 Iv 6). Onda nam se ovdje nudi neka posebna spoznaja koju trebamo doživjeti da bismo to mogli shvatiti. 

Vršenje Zakona nije nešto što je trebalo prestati u prvom stoljeću, nije legalizam ni ispadanje iz milosti. Upravo suprotno. Božija riječ kaže da je ispadanje iz milosti kada čovjek samovoljno griješi nakon što je jasno spoznao istinu (Heb 10:26-31). Ispadanje iz milosti je kada neko odbacuje opravdanje po vjeri, a prihvaća opravdanje po Zakonu. Mi se spasavamo vjerom u Isusa Krista i onda iz Biblije (iz Starog i Novog zavjeta) učimo kako da živimo i šta da vjerujemo (Mt 28:18, 20). To nije miješanje Zakona i milosti, nego pravo Evanđelje koje trebamo čvrsto držati. 

9

Podjela Zakona

U dosadašnjim propovijedima spominjali smo da je ukinut ceremonijalni Zakon, a da je moralni i dalje na snazi. Kroz proučavanje poslanice Galaćanima to postaje očito. Međutim, mnogi današnji teolozi tvrde da je to pogrešno shvaćanje jer drže da je Zakon jedna cjelina koja se ne može dijeliti. Ako se ukida jedno, ukida se sve. Jasno je da se u Novom zavjetu privremeno ukidaju neke zapovijedi (ceremonijalne), a oni tvrde kako je to dokaz da se ukidaju sve (jer je Zakon jedna cjelina). To bi značilo da ako nismo obavezni prinositi žrtve, također nismo obavezni vršiti ni jednu drugu zapovijed iz Zakona. A ako vršimo jednu, onda trebamo sve, i moralne i ceremonijalne. Naš cilj je da vidimo njihove osnovne argumente za ovakve tvrdnje te ispitamo da li vrijede. Zatim ćemo vidjeti da li Biblija naučava podjelu Zakona.

1. Argumenti protiv podjele Zakona

Postoji nekoliko argumenata koji se koriste protiv podjele Zakona na moralni i ceremonijalni (ili moralni, ceremonijalni i civilni).[141] Jedan argument je da u ranoj rabinskoj literaturi ne postoji ovakva podjela.[142] Budući da argument nije iz Biblije, neću ga ovdje razmatrati.

Dalje se tvrdi da Novi zavjet govori o Zakonu kao o jednoj cjelini. U prilog ovoj tvrdnji navode se tekstovi poput Gal 5:3, Jk 2:10, Mt 5:19.[143] Ovi tekstovi uče upravo suprotno i čudno je da ih neko može koristiti kako bi govorio protiv podjele Zakona. Jakov piše sljedeće:

Ako doista izvršujete kraljevski zakon po Pismu: "Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga," dobro činite; ako li ste pristrani, grijeh činite i Zakon vas osuđuje kao prijestupnike. Ta tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega. Jer tko reče: "Ne čini preljuba," reče i: "Ne ubij." Ako dakle i ne činiš preljuba, a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona. (Jk 2:8-11)

Jakov ovdje ne govori protiv vršenja Zakona. Naprotiv, on čitatelje želi potaći na vršenje jer je napisao: Ako doista izvršujete kraljevski zakon po Pismu: 'Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga,' dobro činite. I ne samo to nego ih želi poučiti kako je potrebno da vrše sve zapovijedi, a ne samo neke: Jer tko reče: 'Ne čini preljuba', reče i: 'Ne ubij.' Ako dakle i ne činiš preljuba, a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona. Njegov cilj je suprotan cilju današnjih teologa. Međutim, zapovijedi koje citira jesu moralne zapovijedi iz Zakona, a ne ceremonijalne. Nigdje iz poslanice (niti iz Djela apostolskih) ne možemo vidjeti da je naučavao vršenje i moralnih i ceremonijalnih zapovijedi. Njegov stav u Djelima je taj da nije potrebno vršiti ceremonijalni Zakon. Zato je Jakovljeva poslanica dokaz da postoji podjela na moralni i ceremonijalni Zakon, i nipošto ne podržava učenje onih koji tvrde suprotno. Isti je slučaj i s tekstom iz Mateja 5:19. Isus je rekao:

Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom. (Mt 5:19)

Govori li Isus protiv vršenja Zakona? Daleko od toga. Ovdje nas strogo upozorava da striktno držimo sve zapovijedi, vršimo ih i tako učimo druge. Ova Isusova zapovijed vrijedi dok opstoji nebo i zemlja jer je u stihovima prije rekao:

Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.  (Mt 5:17,18)

Je li Isus naučavao kako je Zakon jedna nedjeljiva cjelina i da je potrebno da držimo i moralni i ceremonijalni dio? Daleko od toga, jer je rekao:

I reče im: "Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?" Tako on očisti sva jela. (Mk 7:18, 19)

Isus ukida starozavjetne zapovijedi o čistoj i nečistoj hrani. On sigurno nije naučavao da smo dužni vršiti zapovijedi koje je ukinuo on ili apostoli po njegovom nalogu, nego sve ostale koje nisu ukinute u Bibliji. Ovaj primjer jasno pokazuje da postoji podjela Zakona na moralni i ceremonijalni, odnosno na onaj koji je ukinut Kristovim dolaskom, smrću i uskrsnućem, i onaj koji ostaje vječno važeći dok postoji nebo i zemlja. Treba li nam uopće više dokaza? Zar nije čudno da neki koriste navedene tekstove kako bi potkrijepili učenje o nedjeljivosti Zakona?

Tekst u Galaćanima 5:3 je drugačiji, ali daleko od toga da u njemu Pavao naučava kako nismo dužni vršiti nijednu zapovijed iz Zakona. On se ovdje suprotstavlja krivim učiteljima koji su učili da je za spasenje potrebno obrezanje, a i sami nisu vršili Zakon.

Sljedeći prigovor jeste da je teško odrediti koje su zapovijedi moralne, a koje ceremonijalne.[144] Nekada je ovaj moralni i ceremonijalni momenat u pojedinim zapovijedima usko povezan. Prigovor je dobar, i na njega treba dati adekvatan odgovor.[145] 

Novi zavjet jasno uči da su mnoge zapovijedi (koje nazivamo ceremonijalnim) ukinute. To ne znači da one nemaju nikakav značaj ili moralnu pouku za danas. Pitanje nije koja je moralna, a koja ceremonijalna zapovijed, nego koje su pouke i moralni principi sadržani u zapovijedima, bile one moralne ili ceremonijalne. Dužnost nam je da, čitajući Bibliju u njenom povijesnom kontekstu, otkrijemo vječne istine te da ih u svjetlu novozavjetne objave primijenimo u svom životu. Ovo je vještina koju trebamo stjecati čitav život, a Biblija nam daje čvrst temelj i pouzdano vodstvo.

Ne bih se složio s učenjem koje kaže da su Deset zapovijedi moralni Zakon, a sve ostalo ceremonijalni. U jednoj adventističkoj knjizi autor tvrdi da je razlika između moralnog i ceremonijalnog Zakona ta što je moralni izgovorio i napisao Bog, a ceremonijalni je izgovorio i napisao Mojsije. Moralni je stavljen u kovčeg, a ceremonijalni pored kovčega.[146] Ovdje nemam vremena objašnja-vati očiglednu neispravnost ovakvih ideja. Svako ko čita Bibliju treba vidjeti kako Deset zapovijedi sadrže ceremonijalni zakon (subotu, koja sadrži i moralne i ceremonijalne elemente), a i ostali Zakon sadrži i moralne i ceremonijalne zapovijedi.

2. (Još neki) dokazi o podjeli Zakona

Iako Božiju volju saznajemo i iz moralnih i iz ceremonijalnih zapovijedi, ipak je potrebno da vidimo kako postoji razlika između njih. Ceremonijalne zapovijedi su imale proročki karakter, odnosno upućivale su na Krista i njegovo djelo. Budući da ih je on ispunio, prestala je i potreba da ih vršimo u onom obliku kako su dane u Starom zavjetu. To je jasno učenje Novog zavjeta. Pogledajmo dokaze iz kojih je jasno da Biblija pravi razliku između moralnih i ceremonijalnih zapovijedi.

Postoji razlika u prirodi zapovijedi

Postoji bitna razlika između zapovijedi o prinošenju žrtava i zapovijedi ne ukradi. Žrtve su imale slikovito značenje i upućivale na Kristovu žrtvu, a zapovijed ne ukradi nema nikakvo slikovito značenje. Ona proročki ne upućuje na neki budući događaj. Nikakav događaj ne može poništiti ovu zapovijed. Ona je čak i ponovljena u Novom zavjetu. Kako onda neko može tvrditi da Biblija ne pravi razliku između moralnih i ceremonijalnih zapovijedi? Ovu razliku u prirodi zapovijedi naglašava i Stari i Novi zavjet. U Starom zavjetu nisu rijetki tekstovi poput sljedećeg:

Što će mi mnoštvo žrtava vaših? – govori Jahve. – Sit sam ovnujskih paljenica i pretiline gojne teladi. I krv mi se ogadi bikova, janjaca i jaradi. Kad mi lice vidjet' dolazite, tko od vas ište da gazite mojim predvorjima? Prestanite mi nositi ništavne prinose, kad mi omrznu. Mlađaka, subote i sazive – ne podnosim zborovanja i opačine. Mlađake i svetkovine vaše iz sve duše mrzim – teški su mi, podnijet' ih ne mogu! Kad na molitvu ruke širite, je od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle, operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite. (Iz 1:11-17)

U ovom tekstu se na neki način pravi razlika između žrtava, dana i blagdana, te ostalih pravednih djela. Kada ne bi bilo razlike između ove dvije vrste zapovijedi, zar bi Bog govorio ovakve riječi? Zamislite kako bi izgledalo da ih je korio za suprotno, naprimjer: Šta će mi vaša pravednost i dobra djela? Svetkujte subote, dane i blagdane! Ovakvi ukori ne postoje u Bibliji. Jasno je da ima razlike između moralnih i ceremonijalnih zapovijedi. U Novom zavjetu postoje slični tekstovi. U Rimljanima 2:25-27 Pavao se obraća Židovima ovim riječima:

Da, obrezanje koristi ako vršiš Zakon; ako pak kršiš Zakon, obrezanje tvoje postalo je neobrezanje. Ako dakle neobrezani opslužuje propise Zakona, neće li se njegovo neobrezanje smatrati obrezanjem? I onaj koji je podrijetlom neobrezanik, a ispunja Zakon, sudit će tebi koji si, uza sve slovo i obrezanje, prijestupnik Zakona. (Rim 2:25-27)

Pavao kaže da neobrezani (tj. onaj koji nije Židov) može opsluživati propise Zakona i bez da je obrezan (iako znamo da je obrezanje sastavni dio Zakona). Nije li ovo jasan dokaz da Pavao pravi razliku između ceremonijalnog i moralnog zakona, onog koji je obvezujući samo za Židove, i onog koji je i za Židove i za pogane? Ako nije, ja ne znam kakav onda dokaz treba.

U 1 Korinćanima 7:19 Pavao piše: Obrezanje nije ništa i neobrezanje nije ništa, nego – držanje Božjih zapovijedi. Apostol kaže da obrezanje nije ništa iako je to Božija zapovijed. S druge strane tvrdi da je ono što se računa ustvari držanje Božijih zapovijedi.[147] On je iz Božijih zapovijedi isključio obrezanje. Pogledajmo još neke jake argumente.

Božiji moralni zakon je postojao prije Mojsija[148]

Ne samo da je moralni zakon postojao prije Mojsija nego su i svi ljudi na svijetu bili odgovorni da ga vrše. Bog nije držao ljude odgovornim što nisu svetkovali Pashu, subotu ili Blagdan sjenica, ali ih je držao odgovornim zato što su krali, lagali, činili preljub i druge moralne grijehe. To je istina za ljude prije Mojsija, za vrijeme Mojsija, ali i danas.

Neko će možda pitati kako su ljudi znali Božije moralne zapovijedi kad nije bilo Biblije? Božija riječ uči da je Bog čovjeka stvorio na svoju sliku. On u sebi ima neki barometar koji nazivamo savjest, koji mu pomaže da bude svjestan šta je dobro, a šta zlo, šta je pravedno, a šta nepravedno. Znamo i to da čovjek često zanemaruje savjest koja mu vremenom otupi. Osim kroz savjest, Bog nam govori i kroz ono što je stvorio, tako da i tu možemo prepoznati neke Božije osobine, a time i svoje moralne obaveze prema njemu. Pored toga, Bog je ljudima govorio i na poseban način i objavljivao im svoju volju, iako ona još nije bila zapisana. Oni koji su znali Božiju volju i njegove zapovijedi prenosili su ih usmenim putem s generacije na generaciju.

Prema tome, svjedočanstvo o Božijoj volji, odnosno o njegovim moralnim zapovijedima ljudima je uvijek bilo dostupno. Bog ih uvijek drži odgovornima za kršenje njegovih moralnih zapovijedi. Jedan od najboljih primjera nalazimo u Levitskom zakonu:

Jahve reče Mojsiju: Govori Izraelcima i reci im: Ja sam Jahve, Bog vaš. Nemojte raditi kako se radi u zemlji egipatskoj, gdje ste boravili; niti radite kako se radi u zemlji kanaanskoj, kamo vas vodim; ne povodite se za njihovim običajima! Vršite moje naredbe; vršite moje zapovijedi; prema njima hodite. Ja sam Jahve, Bog vaš. Zato držite moje zakone i moje naredbe; tko ih vrši – u njima ćete naći život. Ja sam Jahve! (Lz 18:1-5)

Nakon ovog teksta slijedi lista raznih zabrana.

Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve! Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota. Da nisi legao ni s jednom životinjom – od nje bi postao nečist. Žena ne smije stati pred životinju da se s njom pari. To bi bila krajnja opačina. (Lz 18:21-23)

Ova lista, od koje sam naveo samo nekoliko zapovijedi, završava riječima:

Ničim se od toga nemojte onečišćavati! Ta svim su se tim onečišćavali narodi koje ja ispred vas tjeram. I zemlja je postala nečista. Zato ću kazniti njezinu opačinu, i zemlja će ispljuvati svoje stanovnike. Vi pak držite moje zakone i moje naredbe: ni jedne od tih opačina nemojte počinjati – ni vi ni stranac koji među vama boravi. Sve je te zloće počinjao svijet koji je bio u toj zemlji prije vas te je zemlja postala nečista. Neće li, ako je učinite nečistom, zemlja ispljuvati i vas kako je ispljuvala narod koji je bio prije vas? Jest, svi koji bi počinili bilo koju od tih zloća bit će odstranjeni iz svoga naroda. Zato držite moje zapovijedi; nemojte se podavati ni jednome od onih odvratnih običaja što su se održavali prije vas; tako se njima nećete onečistiti. Ja sam Jahve, Bog vaš! (Lz 18:24-30).

Iz ovog primjera jasno je da su zapovijedi koje su zapisane u Levitskom zakonu 18 kršili narodi koji su živjeli u zemlji koju su Izraelci trebali zaposjesti. Bog ih je smatrao krivima zbog kršenja zapovijedi koje su tek kasnije zapisane. Zbog ovih grijeha Bog je potpuno uništio mnoge narode. (Vidi i Pnz 18: 8-14.)[149] To znači da je moralni zakon, koji je uvijek postojao, Bog dao zapisati. Zapisao ga je Mojsije, i taj Zakon sadrži i moralne i ceremonijalne zapovijedi.

Upitajmo se: Ako je Bog držao ljude odgovornim za kršenje nekih zapovijedi iz Mojsijevog zakona i prije nego što je bio zapisan, ako ih je držao odgovornim nakon što je zapisan, zar ih drži odgovornim za kršenje istih zapovijedi i danas? Mislim da je ovaj primjer nepobitan dokaz da je Božiji zakon na snazi i danas, ali i da postoji podjela Zakona na moralni i ceremonijalni. Teško mi je shvatiti kako neko i dalje može tvrditi da je Zakon ukinut ili da nema podjele na moralni i ceremonijalni, ili čak da to Biblija ne naučava.

Zaključak

Govorili smo kako mnogi teolozi tvrde da je Zakon jedna cjelina koju ne možemo dijeliti na moralni i ceremonijalni. Ako ukidamo jedno, ukidamo sve; ili ako držimo jedno, onda držimo sve. Razmotrili smo i koji su njihovi argumenti te vidjeli da nisu uvjerljivi. Nakon toga vidjeli smo da Biblija jasno naučava kako postoji moralni zakon koji ima vječnu vrijednost, i ceremonijalni koji je (u nekom smislu) ukinut.

Zanimljivo je da novozavjetni pisci nisu prvi koji su ukidali neke zapovijedi. U Starom zavjetu postoje primjeri promjene i ukidanja zapovijedi. Salomon je ukinuo šator sastanka, a uveo hram. Hram zacijelo nije isto što i šator. Ako bi ukidanje jednog dijela Zakona značilo i ukidanje čitavog Zakona, onda bi to značilo da je ustvari Salomon, i to još davno, ukinuo Zakon. To je besmisleno, jednako kao i tvrdnja da ukidanje ceremonijalnih zapovijedi ukida i sav Zakon.

Preostaje da vidimo koje metode tumačenja trebamo primijeniti kako bismo iz starozavjetnog Zakona iščitali vječne moralne principe i primijenili ih u svakodnevnim životima. Mudri Salomon je rekao: Besjede su mudrih ljudi kao ostani i kao pobodeni kolci: pastir se njima služi na dobro svojega stada. (Prop 12:11) Moramo naučiti kako da se služimo besjedama mudrih Božijih ljudi za svoju dobrobit i dobro Crkve.

10

Tumačenje Zakona 1

Uvod

Kada govorimo o Zakonu, neophodno je razmisliti i o njegovom tumačenju. Zakon sadrži mnoge tekstove koji jednostavno nemaju smisla za današnjeg čovjeka ili ih je nemoguće primijeniti u današnjim okolnostima. Ove činjenice kao da idu u prilog onima koji govore protiv Zakona. Međutim, čini se da one nisu istina samo za starozavjetni Zakon, nego i za novozavjetni tekst. Novi zavjet govori o ponašanju robova, ali njih nema u današnjim crkvama. Govori i o nošenju marama na sastancima, ali rijetko u kojoj crkvi žene nose marame. Je li Božija riječ zastarjela i nije autoritet za danas? Ako je to istina za Stari, onda je istina i za Novi zavjet.

Međutim, Biblija tvrdi da je Božija riječ živa i djelotvorna. Niti je zastarjela niti može zastarjeti. Isus je rekao da će nebo i zemlja proći, a njegove riječi neće.

Dobar tumač Biblije se ne postaje preko noći. S druge strane to ne bi trebalo biti komplicirano jer Božija riječ nije upućena stručnjacima, nego običnim ljudima. Svaki kršćanin je dužan i odgovoran da čita i tumači Bibliju. Ne postoji neka posebna grupa ljudi koja na to ima ekskluzivno pravo. Propovjednici i učitelji su tu da nam pomognu i da nas upute. Tumačenje Biblije ne bi trebalo biti bauk, ali mu ne smijemo ni olako pristupiti. Pogledat ćemo osnovne istine vezane za Bibliju i njeno tumačenje.

1. Biblija je od Boga nadahnuta

Da bismo ispravno tumačili Bibliju, moramo joj ispravno i pristupiti. Ona nije neka legenda ili mit, nego Božija riječ upućena čovjeku.

Biblija tvrdi da je od Boga nadahnuta ili izdahnuta. Zato joj i pristupamo s velikom pažnjom jer je ono što u njoj piše vrlo važno za naš život. U njoj postoje mnogi tekstovi koji govore da je Božija riječ. Na mnogo mjesta nalazimo na izjave tipa: Ovako govori Jahve ili Riječ je Jahvina. To automatski znači da je ona istinita riječ, istinito svjetlo koje nije podložno promjenama i zastarijevanju. Ljudi često mijenjaju svoje mišljenje i pobijaju naučne teorije koje su prije postojale. Biblija se ne mijenja. Nema potrebe da se prilagođava napretku ljudskog mišljenja ili nauke. Ona je savršena jer dolazi iz usta savršenog Boga.

Budući da je Božija riječ i da je istinita, predstavlja i vrhovni autoritet za čovjeka. Ono što Bog govori zahtjeva punu vjeru i poslušnost. On ne govori uprazno, nego želi da pred njegovom riječju dršćemo. Biblija nije predmet našeg proučavanja zbog puke radoznalosti, nego zato što  od nje zavisi naš život.

2. Biblija je plenarno nadahnuta

Neki misle da Biblija samo sadrži riječi Božije. Dok je čitamo ponekad naiđemo i na Božije riječi (npr. kada se Bog govori u prvom licu). U nekim izdanjima Biblije Isusove riječi su odštampane crvenim slovima. To je pogrešan i ne biblijski pristup. Biblija ne samo da sadrži riječi Božije nego ona jeste riječ Božija u potpunosti, od početka do kraja. Svako slovo i svaka riječ u Bibliji je od Boga nadahnuta. Isus je rekao da nijedna jota ni kovrčica slova iz Zakona neće proći a da se sve ne ispuni. Klasičan tekst koji govori o potpunom ili jednakom (plenarnom) nadahnuću svake riječi u Bibliji jeste i 2 Timoteju 3:16 i 17:

Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban. (2 Tim 3:16, 17)

Ovaj tekst jasno kaže da je sve Pismo bogoduho odnosno od Boga nadahnuto. Ne samo jedan dio Pisma, npr. Deset zapovijedi ili Govor na gori. Biblija je u potpunosti i jednako Božija riječ. Deset zapovijedi nisu ništa više Božija riječ nego knjiga Postanak ili Poslanica Rimljanima. Ono što je Bog rekao preko Pavla nije manje Božija riječ od onoga što je rekao kroz Krista. Ono što je zapisao apostol Ivan nije ništa manje Božija riječ nego ono što je Bog zapisao svojim prstom na kamenim pločama.

3. Biblija je završena

Sljedeća istina koju moramo znati je da je Biblija završena. Kada je apostol Ivan završio pisanje knjige Otkrivenje, završeno je i pisanje Biblije. Biblijska knjiga Postanak opisuje stvaranje i početak, a knjiga Otkrivenje svršetak svega. Na kraju Biblije nalaze se i poznate riječi:

Ja svjedočim svakomu tko sluša riječi proroštva u ovoj knjizi: Tko ovomu što doda, Bog će njemu dodati zla napisana u ovoj knjizi. I tko oduzme od riječi proroštva u ovoj knjizi, Bog će mu oduzeti udio na stablu života i na svetom gradu - na svemu što je napisano u ovoj knjizi. (Otk 22:18, 19)

Ali i pored ovakvog upozorenja masovna je pojava da se Bibliji oduzima i dodaje. Neke religije drže da je crkvena Predaja jednako važna kao i Biblija, te u praksi postaje veći autoritet nego Pismo. Božija riječ za njih nije samo ono što je zapisano u Bibliji nego Bog daje nove objave preko Crkve. Izgleda da nikome ne smeta što se te nove objave često kose s Božijim riječima zapisanim u Bibliji. Klasičan primjer su molitve pred slikama i kipovima te molitve za mrtve, koje su sastavni dio nekih crkvenih tradicija, a koje Biblija strogo zabranjuje. Je li moguće da se u čitavoj Bibliji kipovi strogo zabranjuju, a da ih sada Bog mimo Biblije dozvoljava? To je nemoguće. Postoje još mnogi ovakvi primjeri.

Osim u poznatim tradicionalnim crkvama, dodavanje Bibliji je uobičajeno i u drugim crkvama i kultovima. Poznata sekta Mormona pored Biblije ima i knjigu koja za njih ima isti autoritet kao i Biblija. Adventistička crkva osim Biblije nadahnutim drži i proročanstva Ellen White. Ni njima ne smeta što dodaju i oduzimaju Bibliji.

U nekim protestantskim crkvama isto se dešavaju ovakve pojave. Međutim, nikakva tradicija i nikakve objave koje su došle nakon završetka Biblije nisu i ne mogu biti jednake Bibliji.

4. Praktičan značaj ovih istina

Razmislimo i o praktičnoj važnosti istina da je Biblija Božija riječ, da je završena i da joj se ne smije dodavati niti oduzimati. Važnost ovih istina je višestruka. Zašto?

Možemo tačno znati šta je grijeh, a šta nije

Biblija objavljuje sve što je potrebno da znamo o Bogu i našem odnosu prema njemu. Mnoge nam stvari nisu objavljene, ali prema Božijoj promisli nije ni potrebno da ih sada znamo. Ako živimo i razmišljamo u skladu s onim što je objavljeno u Bibliji, živjet ćemo potpuno ispravnim životom u Božijim očima. Nema nikakve potrebe da dodajemo ili oduzimamo od onoga što je zapisano u Bibliji.

Dakle, što se tiče definiranja grijeha, možemo reći ovako: Grijeh je samo ono ponašanje (mišljenje, djelovanje) koje nije u skladu s pisanom Božijom riječi. Drugim riječima: Grijeh je samo ono što Biblija naziva grijehom, bilo direktno ili indirektno, i ništa drugo.[150]

Ako želimo znati kakvo ponašanje Bogu nije ugodno, onda čitamo Bibliju. Tu ćemo naći sve potrebne informacije. Ovo je veoma važna istina i od velike je pomoći za praktičan život.

Konkretni primjeri

Dobro je da ovo razmotrimo i na konkretnim primjerima. Neki misle da čine grijeh ako pojedu malo više hrane nego obično. Čuli su, naime, da je neumjerenost u jelu i piću smrtni grijeh. Međutim, kada čitamo Bibliju, nećemo nigdje naići na tekst koji određuje koliko hrane smijemo pojesti, odnosno koliko grama hrane po kilogramu tjelesne težine. Niti piše koliko ko treba da ima kila u odnosu na svoju visinu. Budući da Biblija ne propisuje takve stvari, onda slijedi da ne griješimo ako sa zahvalnošću pojedemo porciju kolača više. Kada znamo ove istine, one nas oslobađaju od nepotrebne krivnje i ljudskih tradicija te nam daju slobodu da uživamo u Božijim blagoslovima.

Ali daleko od toga da svoj život trebamo podrediti hrani i od nje stvoriti boga (Fil 3:19).[151] Biblija jasno uči da to nije dobro. Samo je jedan Bog kojeg trebamo služiti, a to je Isus Krist. Biti pretjerano okupiran hranom nije ni mudro jer Izjelica i pijanica osiromaše, i pospanac se oblači u krpe (Izr  23:21).[152]  

Ja sam za zdrav život, i vjerujem da svaki od nas treba posvetiti pažnju pravilnoj ishrani, pogotovo u današnjem vremenu kada je većina namirnica na tržištu sumnjive kvalitete i vrijednosti. Međutim, govorim protiv ne biblijskog samoosuđivanja za stvari koje Bog u principu ne osuđuje.

Je li neumjerenost u piću grijeh? Biblija kaže da pijanice neće baštiniti Kraljevstvo nebesko. Pijanstvo jeste grijeh za koji se treba pokajati i od kojeg se treba obratiti (a ne samo neka bolest koju treba liječiti).

Nema nikakvih objava ili proroštava koja trebaju donijeti nove istine koje nisu zapisane u Bibliji. Ono što je zapisano  sasvim je dovoljno da nam pokaže šta je i šta nije grijeh. Sve drugo su zapovijedi i nauke ljudske.

Stvari koje Biblija ne spominje direktno

Neko se može pitati zabranjuje li Biblija heroin ili marihuanu?[153] U Bibliji se ove droge ne spominju. Znači li da su onda dozvoljene? Daleko od toga. Rekli smo da je grijeh ono što Biblija zabranjuje direktno ili indirektno. Vidjeli smo da zabranjuje pijanstvo. Zato nam nije potrebna lista pića kojima se ne smijemo napijati, niti je potrebno nabrajati droge koje ne smijemo koristiti. Tako postaje jasno kako je biblijski princip da ne smijemo dolaziti u stanje opijenosti što osim alkohola svakako uključuje i sve vrste droga.

Važnost cjelovitosti Biblije

Osim što je važno da je Biblija završena i da joj se ne smije ništa dodavati, rekli smo da joj se ne smije ni oduzimati. Oni koji drže da je Zakon ukinut i da nema autoritet nad novozavjetnim vjernikom nonšalantno narušavaju autoritet Biblije i njenu cjelovitost. Tvrde da vjernika obavezuje samo ono što je zapisano u Novom zavjetu, uglavnom u poslanicama. Time samovoljno kroje i prekrajaju Božiju riječ. Tvrde da je samo Pismo autoritet za njihovu vjeru i praksu, ali kada dođu do prakse, ispada da je samo jedan dio Novog zavjeta autoritet za njihovu vjeru i praksu. Na kraju ispadne da autoritet nije ni Novi zavjet, nego neki nedefinirani osjećaj ljubavi. Biblija zabranjuje dodavanje, ali i oduzimanje od Božije riječi. Kako je pogrešno jedno, tako je i drugo. Bog se potrudio da ljudima objavi svu istinu, a neki se bore da zadrže samo dio. Nije li to zlo?

Zaključak

U ovom poglavlju smo vidjeli neke temeljne istine o Bibliji i našem pristupu svetom tekstu. Primjenu ovih istina sam ilustrirao kroz par praktičnih primjera. Oni su nam pokazali da je Biblija aktuelna i danas. Ovo se odnosi i na Stari i na Novi zavjet.

11

Tumačenje Zakona 2

U prethodnom poglavlju vidjeli smo neke temeljne istine važne za naš pristup Bibliji, a sada možemo pristupiti tumačenju pojedinih tekstova. Posebno nas zanima tumačenje Zakona.

Tumačenje Biblije nije nešto što treba zadovoljiti našu intelektualnu znatiželju, nego djelatnost neophodna za naš život. Isus je rekao da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božijih usta. Budući da su čitanje, razumijevanje i primjena Biblije neophodni za život, slijedi da je neophodno i ispravno razumijevanje i primjena onoga što čitamo.

Čitava Biblija je Božija riječ koja je istinita i autoritativna. Primijetili smo i to da su mnogi tekstovi u Bibliji povezani s vremenom, kulturom i okolnostima u kojima su nastali. Zbog toga se može činiti da oni nemaju nikakvu važnost danas. Zato je potrebno da naučimo neke bitne istine vezane za tumačenje i razumijevanje Biblije. Vidjet ćemo kako da iz biblijskih tekstova iščitamo vječne i nepromjenljive principe koji vrijede na svakom mjestu i u svako vrijeme, te kako da ih primjenjujemo u životu.

1. Čitanje principa

Budući da je Biblija nastajala u okolnostima, kulturi i vremenu drugačijem od ovoga u kojem živimo, potrebno je da razumijemo kako ona može biti korisna i primjenjiva u naše vrijeme, odnosno kako može biti autoritet i pravilo po kojem trebamo upravljati život. Biblija govori o mnogim običajima koje danas ne poznajemo, o životinjama i biljkama za koje ne znamo. Ljudi su u biblijska vremena živjeli na drugačiji način i bavili se drugačijim poslovima nego mi. Stari savez je u mnogo čemu različit od novog Saveza. S pravom se pitamo kako ono što je Bog govorio njima može imati veze s nama danas?

Međutim, bez obzira na mnoge razlike između ljudi u biblijsko vrijeme i danas, postoji i mnogo sličnosti. Iako se ljudi danas drugačije šišaju i drugačije oblače, u suštini su isti kao i ljudi u biblijsko vrijeme. Osim toga, imamo istog i nepromjenljivog Boga i iste Božije zakone. Ne bi trebalo biti posebno teško iz Biblije otkriti vječne Božije istine koje važe i danas kao što su važile i  prije dvije ili tri tisuće godina. Sama Biblija daje smjernice kako da je tumačimo.

Osnovna pravila

Imajući u vidu principe koje smo postavili u prethodnom poglavlju, nastavljamo se približavati tumačenju biblijskog teksta. Pristupamo mu s molitvom, otvorena i ponizna srca sa stavom učenika. Prvi zadatak je da vidimo šta je biblijski tekst značio ljudima kojima je prvobitno upućen. Svaki tekst čitamo u njegovom kontekstu. Zanima nas šta piše prije i poslije stiha koji želimo protumačiti. Bitno je da otkrijemo o čemu govori čitava biblijska knjiga u kojoj se tekst nalazi. Čitajući pažljivo otkrivamo mnoštvo podataka o ljudima i vremenu u kojem žive. Posebno nas interesira njihov duhovni život i odnos s Bogom. Otkrivamo kakve pouke, opomene i zapovijedi Bog daje. Iz toga učimo o Bogu i njegovom karakteru te njegovom odnosu prema tim ljudima.

Kada smo razumjeli tekst u njegovom povijesnom i literarnom kontekstu, možemo se pitati kakve to veze ima s nama. Narav biblijskog teksta jeste da on objavljuje vječne istine ili principe zaodjenute u ruho vremena u kojem je Biblija nastajala. Kada razumijemo šta je tekst značio prvobitnim slušateljima ili čitateljima, neće biti teško otkriti vječne principe koje trebamo primijeniti i danas. Posebno nas zanima tumačenje Mojsijevog zakona.

Gordon Fee i Douglas Stuart su napisali knjigu o tumačenju Biblije u kojoj tvrde da kršćanina ne obavezuje ništa što je zapisano u Mojsijevom zakonu ukoliko nije ponovljeno u Novom zavjetu.[154] To je jedno od učenja kojima se i suprotstavljam u ovoj knjizi. Međutim, neću odbaciti sve što oni pišu jer je većina toga veoma dobra. Dobro je što oni primjećuju da je Mojsijev zakon paradigmatičan.[155] To znači da Bog nije dao zapovijed za svaku moguću situaciju u životu, nego davanjem zapovijedi koje se odnose na neke životne situacije, Bog otkriva principe koji važe i u drugim sličnim situacijama. Kada razumijemo ove principe koji su dati o okviru onog vremena i okolnosti, neće biti teško da vidimo kako su oni primjenjivi i u novozavjetno vrijeme i u okolnostima u kojima živimo.

Dva primjera

Paradigmatičnost Zakona i njegovo tumačenje možemo ilustrirati na sljedećem tekstu:

Kad žetvu žanjete po svojoj zemlji, ne žanjite dokraja svoje njive; niti pabirčite ostatke poslije svoje žetve. Ne paljetkuj svoga vinograda; ne kupi po svom vinogradu palih boba nego ih ostavljaj sirotinji i strancu! Ja sam Jahve, Bog vaš. (Lz 19:9-10) 

Zakon zabranjuje da se do kraja pobere svo grožđe, nešto treba ostaviti i sirotinji. Međutim, šta s onima koji ne gaje grožđe, nego smokve, kao Amos, ili masline? Mogu li oni sve pobrati i ništa ne ostaviti sirotinji?

Svrha ovih zapovijedi je pružanje konkretne pomoći onima koji su u potrebi. U zapovijedi se spominju neke vrste poljoprivrednih proizvoda, ali se ne navodi čitav spisak, odnosno ne navodi se svaka situacija u kojoj je moguće i potrebno slično postupiti. Zapovijed je dakle primjer ili uzor kako treba postupiti u svakoj sličnoj okolnosti. Dokaz tome je i ponavljanje zapovijedi u Ponovljenom zakonu 24:19-22 gdje se dodaju još neki detalji (kao što su masline). 

Zapovijed otkriva važan princip: čovjekovu obavezu da se pobrine za onoga u potrebi. (Osnovni princip je ustvari ljubav koja se u konkretnoj situaciji očituje u davanju. Ljubav je princip o kome visi sav Zakon i Proroci.)[156] Na drugom mjestu u Zakonu ovaj princip se iznosi u općenitijem smislu:

Kako siromaha nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj. ( Pnz 15:11)

Ovdje vidimo općenitiju zapovijed: Daji siromahu. Jedan način kako da se ovo sprovede u praksi jeste i da se prilikom žetve ili branja nešto ostavi na njivi. To je Bog prikazao na primjeru branja grožđa ili žetve žita, a primjenjivo je i na druge slične situacije.[157]

Zapazimo da ovo nisu samo savjeti ili pouke nego zapovijedi. Iz njih ne učimo samo o čovjeku i njegovim moralnim odgovornostima nego i o Bogu i njegovom karakteru. Vidimo da je njemu stalo do onih koji su u potrebi. Možemo se naučiti i mudrosti jer iz ovih i sličnih zapovijedi vidimo još jedan princip koji i Novi zavjet jasno objavljuje: nije cilj da čovjek pomogne drugom, a sam zapadne u oskudicu (2 Kor 8:13,14), jer Bog ne zapovijeda neko nerazumno i prekomjerno davanje. Ono treba biti mudro i odmjereno, ali i darežljivo i konkretno. Božija objava daje znanje, mudrost i sigurnost te nas oslobađa od zbunjenosti, lutanja i nepotrebnog osjećaja krivnje.

Dakle, iz Božijeg zakona zapisanog u Levitskom zakonu 19:9,10, možemo naučiti vječne principe o našim moralnim obavezama koje Bog objavljuje i ilustrira davanjem zapovijedi za konkretnu situaciju u konkretnom vremenu i okolnostima.[158] Važno je primijetiti da iz zapovijedi nismo naučili samo nešto o svojim dužnostima nego i o Božijem karakteru i mudrosti za život.

Da li ove zapovijedi obavezuju novozavjetnog vjernika? Jesu li primjenljive u naše vrijeme? Prema modernoj teologiji to nas ne obavezuje. Ali ako razmislimo ozbiljnije, trebali bismo odbaciti takvu teologiju.

Prvo što vidimo je da su principi ovih zapovijedi izneseni i u Novom zavjetu. I tamo čitamo da je potrebno misliti na one u potrebi (Jk 1:27). Međutim, znamo da se samo mali broj ljudi bavi poljoprivredom i voćarstvom i ne možemo bukvalno primijeniti zapovijedi o berbi voća ili žetvi žita. Daje li nam to pravo da sve svoje prihode zadržimo za sebe i ne pomognemo drugima?[159] Vidjeli smo da je Bogu stalo do onih koji su u potrebi i da je njegova volja da im pomognemo.

Drugo, u nekim situacijama je čak i bukvalna primjena ovih zapovijedi moguća i potrebna. Čuo sam za jednog biznismena iz Travnika koji se bavi proizvodnjom namirnica od krumpira. Zbog toga je krumpirom zasijavao polje u blizini grada. Prilikom branja kupio je dio krumpira (vjerojatno veće komade koji odgovaraju načinu prerade u njegovim mašinama) a ostatak je ostavljao na njivi te su ljudi mogli slobodno dolaziti i uzimati što je ostalo. Ovo je bilo od velike pomoći siromasima, jer ih je bilo mnogo u poslijeratno vrijeme. Možemo se upitati da li bi bilo pravedno pred Bogom da biznismen pokupi sve krumpire i bogati se na njima, dok istovremeno oko njegovog polja žive mnogi siromasi željni kruha? S druge strane, bilo bi glupo ostavljati krompir u polju ukoliko je polje daleko od bilo kakvog naselja, gdje nema uopće ljudi, a kamoli siromaha. U tom slučaju je potrebno naći neki drugi način kako im pomoći.

Isto tako trebamo razumjeti da nije čitav svijet Pariz, nego postoje mnoga područja ili zemlje gdje se način života ne razlikuje bitno od načina života Izraelaca onoga vremena. Možda će u njihovom slučaju bukvalna primjena zapovijedi o žetvi i berbi biti itekako potrebna i moguća?

Kao drugi primjer pogledajmo tumačenje apostola Pavla i razmotrimo kako on tumači Zakon i primjenjuje ga na današnje vrijeme. Klasičan primjer nalazi se u 1 Korinćanima 9:3-11:

Moj odgovor mojim tužiteljima jest ovo: Zar nemamo prava jesti i piti? Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom kao i drugi apostoli i braća Gospodnja i Kefa? Ili samo ja i Barnaba nemamo prava ne raditi? Tko ikada vojuje o svojem trošku? Tko sadi vinograd pa roda njegova ne jede? Ili tko pase stado pa od mlijeka stada ne jede? Zar to govorim po ljudsku? Ne kaže li to i Zakon? Jer u Mojsijevu zakonu piše: Ne zavezuj usta volu koji vrši! Zar je Bogu do volova? Ne govori li on baš radi nas? Doista, radi nas je napisano, jer tko ore, u nadi treba da ore; i tko vrši, u nadi da će dobiti dio.  Ako smo mi vama sijali dobra duhovna, veliko li je nešto ako vam požanjemo tjelesna? (1 Kor 9:3-11) 

Pavao u pismu Korinćanima citira Mojsijev zakon i to Ponovljeni zakon 25:4, gdje piše: Ne zavezuj usta volu koji vrše. Apostol tvrdi da je to napisano radi nas. Koliko se apostolovo shvaćanje Zakona razlikuje od shvaćanja današnjih učitelja.

Pavao iz teksta izvlači princip i primjenjuje ga na situaciju u crkvi. Princip zapovijedi iz Ponovljenog zakona 25:4 jeste da radnik, bio on čovjek ili životinja, zaslužuje nagradu za svoj rad.[160] Ovaj princip Pavao primjenjuje na službu propovjednika Evanđelja, jer oni koji propovijedaju Evanđelje, od Evanđelja i žive. Pavao prvo daje primjere iz svakodnevnog života (Tko ikada vojuje o svojem trošku? Tko sadi vinograd pa roda njegova ne jede? Ili tko pase stado pa od mlijeka stada ne jede?) te završava citiranjem Zakona iz kojeg iščitava princip i primjenjuje na modernu situaciju.

Iz ovih primjera smo vidjeli kako je starozavjetni Zakon moguće i potrebno primijeniti u naše vrijeme. Primjena ponekad može i treba biti doslovna, ali češće moramo razumjeti duh Zakona da bismo ga mogli primijeniti u našoj modernoj situaciji.

Zakon nije nešto što je važilo za Izraelce prije dvije hiljade godina, nego objavljena Božija volja koja važi za sve ljude u svako vrijeme i na svakom mjestu.

2. Pitanje praktične primjene metode

Naša je obaveza da čitajući Zakon naučimo vječne principe koje smo dužni primijeniti u svakodnevnom životu. Međutim, nameću se važna pitanja. Potrebno je mnogo vremena da se naučimo ispravno služiti Biblijom i ispravno je tumačiti. Potrebno je mnogo vremena da naučimo mnoge biblijske principe i njihovu ispravnu primjenu u našem svakodnevnom životu. To sigurno nije nešto što možemo postići preko noći. Pretpostavimo da smo se tek obratili. Kako u tom slučaju da živimo? Kako da se ponašamo u svakodnevnim situacijama, jer o Bibliji ne znamo baš mnogo? Da li smo, na neki način, osuđeni na neznanje i mnoge pogreške? Daleko od toga.

Iako je odraslom čovjeku potrebno da radi i zaradi da bi živio, malo dijete to ne može, ali je Bog uredio stvari tako da dijete napreduje i razvija se, bez obzira što ne može raditi i zaraditi. Slično je i s duhovnim bebama. Iako čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božijih usta, oni koji su se tek obratili i ne poznaju Bibliju nisu osuđeni na propast. Nekoliko stvari je ovdje važno spomenuti:

Prvo, čovjek je stvoren na sliku Božiju tako da u sebi ima savjest koja mu pomaže da prirodno razlučuje šta je dobro, a šta zlo u Božijim očima. Znamo da savjest nije savršena, ali je korisna.

Drugo, Bog je u crkvi postavio pastire i učitelje koji pomažu vjernicima, kako mlađim, tako i starijim, u spoznaji duhovnih istina. Osim toga vjernici su kadri pomoći jedni drugima i opominjati se i poučavati međusobno.

Treće, iako je Božiji zakon opširan i potrebno je mnogo vremena da se upoznamo sa svime, ipak situacija nije beznadežna. Čitav Zakon se može sažeti u nekoliko riječi: Ljubi Boga svim srcem i ljubi bližnjega kao samog sebe. Ovo su osnovni principi o kojima visi sav Zakon i Proroci. Ovi principi su i smjernice za pravilno tumačenje Biblije. Dakle, mladi vjernik se prvo uči osnovnim i općenitim principima (dvije zapovijedi, Deset zapovijedi), a vremenom njegovo razumijevanje napreduje i do sitnijih detalja. Mladi vjernik svoje proučavanje počinje s novozavjetnim knjigama koje može brže i lakše savladati i koje mu daju dobar temelj za daljnje izučavanje Biblije.

Budući da vjernik ima savjest i da sav Zakon može sažeti u par riječi, znači li to da nema ni potrebe napredovati u upoznavanju čitave Biblije? To bi bilo isto kao da kažemo da malo dijete može živjeti i bez rada i kako nema potrebe da se uči nikakvom poslu. Napredovanje u duhovnom znanju je važan faktor u duhovnom životu vjernika (1 Pt 1:5-11) i neophodno je proučavati i primjenjivati čitavu Bibliju, jer čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj (a ne samo ponekoj) riječi Božijoj.

Zaključak

Cilj ovih poglavlja o tumačenju Zakona nije da nam daju iscrpna objašnjenja i upute za tumačenje Biblije, nego da dobijemo neke osnovne smjernice i uvidimo kako je Mojsijev zakon koristan i potreban u životu novozavjetnog vjernika. Kada govorimo o autoritetu Biblije, ne mislimo samo da su knjige Novog zavjeta za nas autoritet nego čitava Biblija. Iz nje učimo Božiju volju i iščitavamo principe koje smo dužni primjenjivati u svakodnevnom životu.

Zaključak

U ovoj knjizi razmatrali smo pojmove Zakon i milost. Vidjeli smo da Zakon i milost postoje i u Starom i u Novom Zavjetu. Oni nisu dvije ere ili dva perioda u povijesti čovječanstva, nego dva konstantna aspekta Božije riječi i Božijeg djelovanja. Kristova krv je prala grijehe vjernika u vrijeme Mojsija kao što ih pere i dan-danas. Božiji Zakon je važio u vrijeme Mojsija kao što važi dan-danas. Mojsijev zakon nije Mojsijev, nego Božiji. Kristov zakon nije neki novi i drugačiji, nego onaj isti stari, ali ispravno protumačen i ispravno korišten. Kada je prorok Jeremija proricao Novi savez, govorio je da će Bog upisati Zakon u ljudska srca. Tada nisu postojala dva Božija zakona (jedan Kristov, a jedan Božiji), kao što ne postoje ni danas; niti su postojala dva Boga, kao što ne postoje ni danas.[161]

Božiji zakon nije dan smo Izraelu jer je isti taj Zakon upisan u srcima novozavjetnih vjernika. Čini mi se da svi teolozi priznaju da je Zakon odražavao Božiji karakter. Ako se Bog nije promijenio (a nije) nije se promijenio ni Njegov karakter. Iz toga slijedi da samo jedan ispravan zaključak, a to je a se nije promijenio ni Božiji zakon. Proročanstva Zakona (slikovita i verbalna) su se ispunila ili se ispunjavaju, ali principi Zakona uvijek ostaju isti.

Zakon nije bio dan da bi se grešni čovjek opravdao njegovim vršenjem, nego da grešnika uputi na opravdanje koje je samo i jedino u Kristu. Zakon grešnika proglašava grešnikom i prijestupnikom te ga osuđuje na smrt. Krist grešnika opravdava i daruje mu život. Grešnik se ogleda u Zakonu i vidi svoje bijedno stanje te potrebu za Spasiteljem.

Za vjernika, čovjeka kojeg je Zakon uputio Kristu i koji se opravdao vjerom u Krista, Zakon nije ostao bez ikakve primjene, jer on ima višestruku ulogu. Za opravdanog vjernika to više nije samo slovo na papiru nego stvarnost u srcu. Nije više teret koji pritišće, nego savršeni Zakon slobode. Nije više slovo koje ubija, nego slovo koje blagoslivlja poukom, opomenom, ukorom, utjehom i ohrabrenjem. 

Ideja da je starozavjetni vjernik Bogu služio iz straha od kazne, a novozavjetni iz ljubavi, teško da je biblijska, ali je mnogi smatraju istinitom. Bolje bi bilo reći da je starozavjetni nevjernik[162] Bogu pokušavao služiti iz straha od kazne, ali i sa željom da zasluži opravdanje. Starozavjetni i novozavjetni vjernik je opravdanje postigao vjerom u Krista i Bogu služi ne da bi se spasio, nego jer je spašen i oslobođen ropstva grijehu. Ljubav i zahvalnost prema Bogu nisu novozavjetni izumi, nego srž starozavjetnog Zakona, kao i ljubav prema bližnjem. Tako pravi vjernik, u starozavjetno ili u novozavjetno vrijeme, Bogu služi iz ljubavi i zahvalnosti, ali i iz straha. Strah Gospodnji jeste važna odlika karaktera vjernika u bilo kojem periodu povijesti.

Nema nikakve potrebe da budemo zbunjeni i bojimo se vršiti Božiju riječ. Upravo suprotno, treba da se bojimo kršiti je. Nema smisla ni da ignoriramo pismo Starog zavjeta misleći da je ono dano nekim drugim ljudima u nekom drugom vremenu. Ono je Božija posebna objava upućena nama danas. Nije ni mudro da je ignoriramo jer je Riječ Božija naša duhovna hrana, a ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božijih usta.

Na kraju, nema nikakvog smisla da se bojimo zakona i pravila misleći da nas oni zarobljuju, ubijaju milost i sl. Milost nije nikakva karta za razuzdanost, niti je Božiji zakon ubica radosti. Kršćanska sloboda je sloboda od grijeha i osude. To je sloboda, ali i sila za službu i poslušnost Bogu. Istinski vjernik pravu radost nalazi na putu poslušnosti Božijoj riječi.

Bibliografija

Bahnsen, Greg, „For Whom Was God's Law Intended?” The Biblical Worldview 4:12 (December, 1988).

Bahnsen, Greg, The Theonomic Antithesis to Other Law-Attitudes, <http://www.cmfnow.com/articles/pe054.htm > 8.2.2007.

Baker, Kenneth L., „False Dichotomies Between The Testaments”, JETS 25/1 (Mart 1982) 3-16.

Belleville, Linda L., „Under Law: Structural Analysis and the Pauline Concept of Law in Galatians 3.21-4.11.” JSNT 26 (1986) 53-78.

Bengel, John, New Testament Commentary, el. ed.

Berkhof, Louis, Systematic Theology, Eerdmans, Grand Rapids, 1996.

Boles, Kenneth L., Galatians & Ephesians, College Press NIV Commentary, el. ed.

Bruce, F. F., Comentary on Galatians, NIGTC, Grand Rapids, Eerdmans, 1982.

Bruce, F. F., Poslanica Rimljanima, Daruvar, Logos, 1997.

Busenitsz, Irvin A., „The Reformer's Understanding of Paul and the Law”, TMSJ 16/2 (Fall 2005) 245-259.

Calvin, Jean, General Epistles, el. ed.

Calvin, Jean, Commentary on Galatians¸ Grand Rapids, CCEL, www.ccel.org.

Chafer, Lewis Sperry, The Major Bible Themes, el. ed.

Cheung, Vincent, Commentary on Galatians, Reformation Ministries International, www.rmiweb.org, 2007.

Cheung, Vincent, The Sermon on The Mount, Reformation Ministries International, www.rmiweb.org, 2004.

Cole, R. A., Poslanica Galaćanima, Daruvar, Logos, 1997.

Constable, Thomas L., Notes on Galatians, Sonic Light, www.soniclight.com, 2005.

Constable, Thomas L., Galatians, lectures, audio available at: www.soniclight.com

Constable, Thomas L., Notes On Matthew, Sonic Light, www.soniclight.com, 2005.

Constable, Thomas L., Notes on Romans,  Sonic Light, www.soniclight.com, 2006.

Cottrell, Jack, Romans, The College Press NIV Commentary, el. ed.

Cranfield, C. E. B., Romans: A Shorter Commentary, Grand Rapids, Eerdmans, 1985.

Cranfield, C. E. B., „St. Paul and the Law”, Scottish Journal of Theology 17/1 (March 1964).

Deasley, R. G., „Legalism” in Evangelical Dictionary of Biblical Theology, ed. Walter A. Elwell, el. ed.

Denny, James, Romans, The Expositor's Greek Testament, ed. W. Robertson Nicoll.

Dorsey, David A., „The Law of Moses and the Christian: A Compromise”, JETS 34/3 (September 1991) 321-334.

Edwards, Ruth B., „XAPIN ANTI XAPITOΣ (john 1.16) Grace and the Law in the Johannine Prologue”, JSNT 32 (1988) 3-15.

Ellicot, Charles J., Commentary, Critical and Grammatical, on St. Paul's  Epistle to the Galatians, 1865.

Elwell, Walter A., ur., Evangelical Dictionary of Biblical Theology, el. ed.

Erickson, Millard, Christian Theology, Grand Rapids, Baker, 1995.

Esser, H.-H, Law, Custom, Elements, NIDNTT, vol. 2, 436-451.

Etches, Stephen, Sustavna teologija, Krapina, UTBP, 2004.

Fee, Gordon D., Stuart, Douglas, Kako tumačiti Bibliju, Osijek, Izvori, 1999.

Feinberg, John, ur, Continuity and Discontinuity: Perspectives on the Relationship Between the Old and New Testaments, Wheaton, Crosway Books, 1988.

Feinberg, Paul D., Značenje nepogrešivosti Svetog pisma, Beč, Evanđeoski biblijski institut, 1998.

Frame, John M., Law and Gospel, <http://www.frame-poythress.org/frame_articles/2002Law.htm>, 26.10.2006.

Fruchtenbaum, Arnold, G., Zakon i zakonitost, Effretikon, Zlatko Madžar, vlastita naklada, 2012.

Fuller, Daniel P., Gospel and Law: Contrast or Continuum? Fuller Seminary Press, 1982.

Gleason, Rendal C., „Paul's Covenantal Contrasts in 2 Corinthians 3:1-11”, Bibliotheca Sacra 154 (January-March 1997) 61-79.

Gordon, David T., „A Critique of Theonomy: A Taxonomy”, WTJ 56/1 (Spring 1994) 23-43.

Green, Don, Jesus, the Law and You, Sermon Series, <https://www.sermonaudio.com/search.asp?sourceonly=true&currSection=sermonssource&keyword=gracelifepulpit&subsetcat=series&subsetitem=Jesus%2C+the+Law%2C+and+You >.

Grindheim, Sigurd, „The Law Kills But the Gospel Gives Life: The Letter-Spirit Dualism in 2 Corinthians 3.5-18”, JSNT 84 (2001) 97-115.

Grudem, Wayne, Systematic Theology, Grand Rapids, Zondervan, 1994.

Gundry Stanley N., ur., Five Views on Law and Gospel, Grand Rapids, Zondervan, 1999.

Gundry, Robert H., Pregled Novog Zavjeta, Zagreb,  Illyricum, Beč, EBI.

Gutbrod, Walter, „νόμος”, u TDNT, vol. 4, 1036-91.

Gutrie, Donald, New Testament Theology, Leicester, IVP, 1989.

Haldane, Robert, Exposition on the Epistle to the Romans, Edinburgh, William Olimphant and CO., 1874.

Hamilton James M. jr., „Old Covenant Believers and the Indwelling Spirit: A Survey of the Spectrum of Opinion”, TrinJ 24 NS (2003) 37-54.

Hamilton, James M. Jr., „God With Man in the Torah”, WTJ 65 (2003) 113-33.

Hansen, G. Walter, Galatians, IVP New Testament Commentary Series, <https://www.biblegateway.com/resources/ivp-nt/galatians>.

Hays, J. Daniel, „Applying the Old Testament Law Today”, Bibliotheca Sacra 158: 629 (2001): 21-35.

Hendriksen, William, Romans, New Testament Commentary, Edinburgh, Banner of Truth, 1980.

Hodge, Charles C., Commentary on the Epistle to the Romans, Philadelphia, Perkins, 1836.

Hodge, Charles C., Systematic Theology, Hendrickson, 2003. 3 vols.

Hodges, Zane C., „Legalism: The Real Thing”, JOTGES, Fall 1996, vol 9:17.

Holloway, Gary, James & Jude, The College Press NIV Commentary, el. ed.

Horne, Mark, Law & Gospel in Presbyterianism: The Reformed Doctrine Stated & Briefly Vindicated from Scripture, <http://hornes.org/theologia/mark-horne/law-and-gospel-in-presbyterianism>, 10.8.2007.

Hughes, Jack, „The New Perspective's View of Paul and the Law”, TMSJ 16/2 (Fall 2005) 261-276.

Johnson, Phill, Galatians, propovijedi, dostupno sa www.gracelifepulpit.org.

Johnson, Phill, What’s Wrong with Wright: Examining the New Perspective on Paul, http://www.ligonier.org/learn/articles/whats-wrong-wright-examining-new-perspective-paul/, 21.2.15

Kaiser Walter C. Jr., „Leviticus 18:5 and Paul: Do this and You Shall Live (Eternally?)”, JETS, XIV (1971) 19-28.

Kaiser, Walter C. Jr., „The Current Crisis In Exegesis and the Apostolic Use of Deuteronomy 25:4 in 1 Corinthians 9:8-10”, JETS 21/1 (March 1978) 3-18.

Kaiser Walter C. jr., James' View of the Law, MISHKAN 8/9 1988.

Kaiser, Walter C. Jr., „God's Promise Plan and His Gracious Law”, JETS 33/3 (September 1990) 289-302.

Kaiser, Walter C. Jr., Toward Rediscovering the Old Testament, Grand Rapids, Zondervan, 1991.

Kalvin, Žan, Nauk hrišćanske vere, Novi Sad, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1996.

Karlberg, Mark W., „Reformed Interpretation of the Mosaic Covenant”, WTJ 43/1 (Fall 1980) 1-57.

Kearsley, Roy, Paul, the Law and Covenant, MISHKAN 4 I/1986.

Keener, Craig S., The IVP Bible Background Commentary, Downers Grove, IVP, 1993.

Kelly, William, The Epistle to The Romans, el. ed.

Kevan, E. F., The Evangelical Doctrine of Law, London, Tyndale Press, 1956.

Kevan, E. F., The Grace of Law, London, The Carey Kingsgate Press Limited, 1964.

Kevan, E. F., The Law not Abrogated by Christ for Believers, < http://www.the-highway.com/law_Kevan.html>, 1.2.2008.

Kline, Meredith G., „Gospel Until the Law: Rom 15:13-14 and the Old Covenant”, JETS 34/4 (December 1991) 433-446.

Kushner, Mario, „Ropstvo i sloboda u Poslanici Galaćanima”, Kairos, V (2011), 275-292.

Longenecker, R. N., Galatians, Word Biblical Commentary, el. ed.

Longenecker, R. N., „The Pedagogical Nature of the Law in Galatians 3:19.4:7”, JETS 25/1 (Mart 1982) 53-61.

Lowe, Chuck, „There is no Condemnation (Romans 8:1): But Why Not?” JETS 42/ (Jun 1999) 231-250

Luther, Martin, Commentary on Galatians, el. ed.

Luther, Martin, Commentary on the Epistle to the Romans, Grand Rapids, Kregel, 1976.

Luther, Martin, How Christians Should Regard Moses? Sermon By Martin Luther, 27.8.1525. <http://www.covopc.org/Papers/Luther_on_Moses.html> 26.10.2006.

MacArthur, John F. Jr., Evanđelje po Isusu, Koprivnica, Baptistička crkva, Krapina, Teološka biblijska akademija, 2006.

MacArthur, John F. Jr., MacArthur's New Testament Commentary: Galatians, Chicago, Moody Press.

MacArthur, John F. Jr., MacArthur's New Testament Commentary: Romans, Chicago, Moody Press.

MacArthur, John F. Jr., The Purpose of the Law, <http://www.biblebb.com/files/MAC/jm-231570.htm> 20.8.2007.

Marcussen, Jan, Nedjeljni Zakon, s. l., Jagoda i Steva Alimpić, 1996.

Martin, Brice L., „Paul on Christ and The Law”, JETS 26/3 (September 1983) 271-282.

Martin, Brice L., Christ and the Law in Paul, Eugene, Wipf and Stock Publishers, 2001.

McMahon, Matthew, What is the Difference Between Lagalism and Obedience?, <http://www.apuritansmind.com/Tracts%20and%20Writings/LegalismAndObedience.htm>, 28.2.2007.

Mickelsen, Berkley A., Interpreting the Bible, Grand Rapids, Eerdmans, 1979.

Moo, Douglas, „A Review of: Gospel and Law:  Contrast or Continuum? The Hermeneutics of Dispensationalism and Covenant Theology, by Daniel P. Fuller.  Grand Rapids:  Eerdmans, 1980.  xiii + 217 pp. $10.96, paper,” TrinJ 3 (1982):  99-102.

Moo, Douglas J., Romans, New Bible Commentary, Leicester, England; Downers Grove, Ill., USA: Inter-Varsity Press, 1994.

Moo, Douglas J., The Letter of James, The Pillar New Testament Commentary, Grand Rapids, Eerdmans, 2000, el. ed.

Murray, John, The Epistle to The Romans, Grand Rapids, Eerdmans, 1977.

Murray, John, Principles of Conduct, Grand Rapids, Eerdmans, 1978.

Murray, John, Collected Writings of John Murray, Edinburgh, Banner of Truth, vol. 4, 2005.

Murray, John, The Sanctity of the Moral Law, <http://www.gospelpedlar.com/articles/Christian%20Life/moralaw.html>, 26.10.2006.

Newell, William R., Romans Verse-by-Verse, Grand Rapids, MI, Christian Classics Ethereal Library, www.ccel.org.

Oesterley, W. E., James, The Expositor's Greek Testament, W. Robertson Nicoll (ur.).

Pink, A. W., Law and Saint, <http://www.pbministries.org/books/pink/Law/law_02.htm>, 26.9.2006.

Pintarić, Damir, The Right Use of the Law in the Life of the New Testament Believer, unpublished thesis, University of Wales, Lampeter, 2009.

Piper, John, Galatians: Broken by His Cross, Healed by His Spirit, sermons, <http://www.desiringgod.org/ResourceLibrary/Sermons/BySeries/31/>.

Ralević, Simo, Hristos naša svetost, Peć, Dom molitve, 1999.

Ralević, Simo, Pozvanje bez dela zakona, Nova Gajdobra, Dom molitve, 1999.

Ralević, Simo, Opravdanje bez dela zakona, Nova Gajdobra, Dom molitve, 1999.

Ralević, Simo, Posvećenje bez dela zakona, Nova Gajdobra, Dom molitve, 1999.

Rapp, Clifford jr., „The Ministry of the Holy Spirit in Old Testament Believers”, CTSJ 2:3 (Winter 1996).

Reisinger, Ernest, „Law and Gospel”, Founders Journal 28 (Spring 1997) 9-14.

Rendall, Frederic, Galatians, The Expositor's Greek Testament, W. Robertson Nicoll (ur.).

Robertson, O. Palmer, The Christ of The Covenants, Phillisburg, New Jersey, Presbiteryan and Reformed Publishing CO., 1980.

Ryrie, Charles C., Dispensationalism, Chicago, Moody Press, 1995.

Ryrie, Charles C., Basic Theology, Chicago, Moody Press, 1999.

Schirrmacher, Thomas, Law or Spirit? Galatians Between Legalism and Antinomianism, <http://www.contra-mundum.org/schirrmacher/Galatians.pdf> 14.12.2006.

Schmidtbleicher, Paul R., „Balancing The Use Of The Old Testament”, CTSJ 8 (July-September 2002).

Schreiner, Thomas R., Loving One Another Fulfills The Law, <http://www.desiringgod.org/ResourceLibrary/AuthorIndex/26/879_Loving_One_Another_Fulfills_the_Law/> 22.3.2007.

Schreiner, Thomas R., The Fulfilment of the Law, <http://www.sbts.edu/docs/tschreiner/ETS-Law.pdf> 26.10.2006.

Schreiner, Thomas R., „Is Perfect Obedience to the Law Possible?: A Re-Examination of Galatians 3:10”, JETS 27:2 (June 1984) 151-160.

Schreiner, Thomas R., „Paul and Perfect Obedience to the Law: An Evaluation of the View of  E.P. Sanders”, WTJ 47:2 (Fall 1985) 245-278.

Schreiner, Thomas R., „The Abolition And Fulfilment Of The Law In Paul”, JSNT 35(1989) 52-55.

Schreiner, Thomas R., „Works of Law' in Paul”, Novum Testamentum XXXIII, 3 (1991) 217-244.

Schreiner, Thomas R., „Did Paul Believe in Justification by Works? Another Look at Romans 2”, BBR 3 (1993) 131-158.

Schreiner, Thomas R., „Paul's View of the Law in Romans 10:4-5”, WTJ 55 (1993) 113-135.

Schreiner, Thomas R., Romans, Baker Exegetical Commentary on the New Testament, Grand Rapids, Baker 2006.

Schreiner, Thomas R., 40 Questions About Christians and Biblical Law, Grand Rapids, Kregel, © 2010.

Schwertley, Brian, God's Law for Modern Man, <http://www.reformedonline.com/uploads/1/5/0/3/15030584/gods_law_for_modern_man.pdf>

Scofield, C. S., Rightly Dividing the Word of Truth, <http://www.biblebelievers.com/scofield/scofield_rightly06.html>19.1.2007.

Snodgrass, Klyne, „Spheres of Influence: A Possible Solution to the Problem of Paul and the Law”, JSNT 32 (1988) 92-113.

Sowyer, James M., Wallace, Daniel B. eds., Who's Afraid of the Holy Spirit?, Dallas, Biblical Studies Press, <https://bible.org/book/export/html/6425>

Stedman, Ray C., Legalism, PBC Library, <http://pbc.org/library/>, 21.2. 2007.

Stevens, James D., James, The KJV Bible Commentary, el. ed.

Stott, John R. W., Kršćanska kontra-kultura, Zagreb, Duhovna Stvarnost, 1984.

Stott, John, Understanding the Bible, Scripture Union, 1984, 2004.

Strong, Augustus Hopings, Systematic Theology, Philadelphia, The Griffith & Rowland Press, 1912.

Špićak, Ivan, Primjena Deset zapovijedi u svjetlu novozavjetne crkve, unpublished paper, Krapina, Teološka biblijska akademija, 2007.

Tasker, R. V. G., Jakovljeva poslanica, Translated by Tomislav Jonke, Daruvar, Logos, 1997.

Triglot Concordia: The Symbolical Book of the Ev. Lutheran Church, el. ed.

Wallace, Daniel B., „Galatians 3:19-20: A Crux Interpretum for Paul's View of the Law”, WTJ 52 (1999) 225-245.

Wenham, David, Jesus and the Law: An Exegesis on Matthew 5:17-20, MISHKAN 8/9 1988.

Wenham, David, „Spirit and Life: Some Reflections on Johannine Theology”, Themelios 6.1 (September 1980): 4-8.

Whitacre, Rodney A., John, The IVP New Testament Commentary Series, <https://www.biblegateway.com/resources/ivp-nt/John>

Wuest, Keneth S., Wuest's word studies from the Greek New Testament: For the English reader, Grand Rapids, Eerdmans, Logos Research System, 1997.

[1] Propovjednika i starješinu ne zanima da spozna istinu samo da bi je mogao primijeniti u svom životu nego i u životu crkve.

[2] Heb. tora, grč. nomos.

[3] TDNT, 4:1069-70.

[4] Usporedi Daniel P. Fuller, Gospel & Law: Contrast or Continuum?, Fuller Seminary Press, 1982, 86-88.

[5] John Murray, Collected Writings of John Murray, Edinburgh, Banner, vol. 4, 2005, 135. Za drugo moguće tumačenje riječi „zakon” u Rim 7:21 vidi Brice L. Martin, Christ and The Law in Paul, Eugene, Oregon, Wipf and Stock Publishers, 2001. 27,28. E. F. Kevan, The Evangelical Doctrine of Law, London, Tyndale Press, 1956, 22-25.

[6] Ovdje iznosim samo bit različitih teorija. Usporedi Jack Hughes, „The New Perspective's View of Paul and the Law”, TMSJ 16/2 (Fall 2005) 262-266.

[7] Ovo je uglavnom vjerovanje nekih dispenzacionalista (ne svih). Vidi prethodnu bilješku. Možemo ga nazvati antinomianizam (anti = protiv, nomos = zakon). Za više varijanti učenja vidi Martin, Christ and the Law in Paul, 55-59. o. c.

[8] O kratkom objašnjenju i pobijanju ovakvog stava vidi: Thomas R. Schreiner, „The Abolition And Fulfilment Of The Law In Paul”, JSNT 35(1989) 52-55.

[9] Ovo je učenje nekih dispenzacionalista i „New covenant” teologije (Fred G. Zaspel, John Reisinger, John Zens). Neki tvrde da drže istu poziciju, ali je ispravnije svrstati ih u prvu grupu. Zato je Greg Bahnsen u pravu kada i ovu poziciju naziva antinomianizmom (The Theonomic Antithesis to Other Law-Attitudes, < http://www.cmfnow.com/articles/pe054.htm >).

[10] Paul R. Schmidtbleicher, u članku: „Balancing The Use Of The Old Testament”, CTSJ 8 (July-September 2002), 40, 41, spominje samo neke probleme koje donosi ovakvo shvaćanje.

[11] Ovo shvaćanje se može poistovjetiti s reformiranom teologijom. Usporedi sa člankom iz prethodne bilješke.

[12] Za potpuniji prikaz različitih mišljenja vidi: David A. Dorsey, „The Law of Moses And The Christian: A Compromise”, JETS 34/3 (septembar 1991) 322-325.

[13] Ili paradigmatizam, prema J. Danielu Haysu, „Applying the Old Testament Law Today”, Bibliotheca Sacra 158: 629 (2001): 21-35. Vidi i Louis Berkhof, Systematic Theology (introduction), Grand Rapids, Eerdmans, 1996, 165. Walter C. Kaiser, Toward Rediscovering Old Testament, Grand Rapids, Zondervan, 1991, 147-166.

[14] Vidi Kaiser, Toward Rediscovering The Old Testament, 155-166. Usporedi Dorsey, The Law of Moses, o.c., 331. Ovo, čini se, nije stav J. Daniela Haysa jer on, iako zastupa principizam, obaveznim smatra samo ono što je ponovljeno u u Novom zavjetu. Međutim, nije jasno kako se ovaj stav može uskladiti sa osnovnom idejom njegovog članka tj. s principizmom.

[15] Ovdje se ne radi o produhovljavanju teksta, nego o čitanju principa iz teksta.

[16] Ovim ne želim reći da Novi zavjet ima prioritet za tumačenje.

[17] O tome vidi Charles C. Ryrie, Dispensationalism, Chicago, Moody Press, 1995, 96-101.

[18] John F. MacArthur, Evanđelje po Isusu, Koprivnica, Baptistička crkva, Krapina, Teološka biblijska akademija, 2006, 219.

[19] Za pregled raznih vrsta tumačenja vidi: Thomas L. Constable, Notes On Matthew, Sonic Light, <www.soniclight.com>, 2005, 70-74. <http://www.soniclight.com/constable/notes/pdf/matthew.pdf>.

[20] MacArthur, o. c ., 219.

[21] John A. Broadus, Commentary on Matthew,  s. v. „Mt 5:1”.

[22] Vidi Thomas R. Schreiner, "The Abolition and Fulfilment of the Law in Paul",  JSNT, 35 (1989) 51, 52.

[23] Craig S. Keener, The IVP Bible Background Commentary, Downers Grove, IVP, 1993, 57.

[24] Za korisno objašnjenje vidi propovijed Dona Greena, Exsposing the Pharisees, koja je u seriji audio propovijedi na Mt 5:17-20 pod naslovom: Jesus, the Law and You; propovijedi su dostupne sa: <http://www.thegracelifepulpit.com/DG-CDA05.htm>.

[25] Za argumente protiv „Nove Tore” i „Sionske Tore” vidi: Schreiner,  o. c., 51, 52.

[26] Neki tumače da se u 20. stihu radi o pripisanoj pravednosti. Takvo tumačenje nema nikakvu potvrdu iz konteksta. Vidi John Murray, Principles of Conduct, Grand Rapids, Eerdmans, 1978, 155, 156.

[27] Vincent Cheung, The Sermon on The Mount, Reformation Ministries International, 2004, 52. <http://www.rmiweb.org/books/sermonmount.pdf>.

[28] Biblija uči da će u hiljadugodišnjem kraljevstvu ponovo biti uspostavljen žrtveni sistem, ali ne isti starozavjetni, nego novozavjevtni.

[29] Npr. Gordon D. Fee, Douglas Stuart, Kako tumačiti Bibliju, Osijek, Izvori 1999, 165.

[30] Za daljnje tumačenje Isusovog Govora s ovakvim polazištem vidi: John R. W. Stott, Kršćanska Kontra-kultura, Zagreb, Duhovna Stvarnost, 1984.

[31] Niti ih umanjuje niti ih uvećava.

[32] Vidi Schreiner, o. c., 57, 58.

[33] Systematic Theology, Grand Rapids, Zondervan, 1994, 74.

[34] Vidi Paul D. Feinberg, Značenje nepogrešivosti Svetog pisma, Evanđeoski biblijski institut, 1998, 10-14.

[35] Neki danas čak i to negiraju.

[36] Charles Ryrie, Basic Theology, Chicago, Moody Press, 1999, 351, 352.

[37] James D. Stevens, James, KJVBC, el. izd.

[38] Robert H Gundry, Pregled Novog Zavjeta, Zagreb,  Illyricum, Beč, EBI, str. 304, 305.

[39] Tom Schrainer je mišljenja da se izraz savršeni zakon slobode odnosi na Evanđelje, ne na Božiji zakon. (40 Questions About Christians and Biblical Law, Grand Rapids, Kregel, 200, 201.) On navodi dva argumenta od kojih niti jedan nije uvjerljiv. Prvi je da Jakov u poslanici spominje Evanđelje koje oslobađa (riječ) a, drugi, da ne spominje ceremonijalne odredbe Zakona. Nije jasno kako ovi argumenti (posebno drugi) dokazuju da savršeni zakon slobode nije Božiji zakon, nego Evanđelje, uprkos činjenici da Jakov na svakom drugom mjestu riječ zakon koristi da označi strozavjetni tekst. Osim toga, savršeni zakon slobode je nešto u čemu se trebamo ogledati i uz šta trebamo prionuti kao djelotvorni izvršitelji, a Evanđelje je nešto što trebamo vjerovati. 

[40] Vidi  Walter C. Kaiser jr., James' View of the Law, MISHKAN 8/9 1988.

[41] Zbog toga, a i zbog poruke stiha, neki ovdje vide argumenat za potvrdu kasnijeg datuma poslanice. Vidi W. E. Oesterley, James, The Expositor's Greek Testament, W. Robertson Nicoll ur., str. 459.

[42] Stevens, James, KJVBC.

[43]„When thou claimest for thyself a power to censure above the law  of God thou exemptest thyself from the duty of obeying the law.” Calvin, General Epistles, s. v. „Jk 4:11-12”.

[44] Usporedi Brice L. Martin, Christ and The Law in Paul, Eugene, Oregon, Wipf and Stock Publishers, 2001, 24.

[45] Naravno, mogli bismo ići i dalje i analizirati apostola Ivana i druge apostole.

[46] Npr. Lewis Sparry Chaffer, Major Bible Themes, el. Izd.

[47] Npr. Thomas Schreiner, „Works of Law” in Paul, o. c., 238-241.

[48] Walter C. Kaiser, Jr. „God's Promise Plan And His Gracious Law”,  JETS 33/3 (September 1990) 294.

[49] Isto.

[50] Vidi Wayne Grudem, Sistematic Theology, IVP, Leicester, Grand Rapids, Zondrrvan, 1994, 731.

[51] Neki smatraju da Židovi u prvom stoljeću uopće nisu bili legalisti. Ovaj pogled se zove Nova perspektiva. Vidi Phill Johnson, What’s Wrong with Wright: Examining the New Perspective on Paul, http://www.ligonier.org/learn/articles/whats-wrong-wright-examining-new-perspective-paul/, 21.2.15.

[52] Neki smatraju da je problem Zakona i to što on uvećava grijeh (čini da grešnik više griješi). Ovo tumačenje je upitno, ali i da je istinito opet nije problem u Zakonu, nego u grijehu. Douglas Moo tvrdi da je potrebno da nas Krist oslobodi ne samo osude Zakona nego i od Zakona (zapovijedi) jer on uvećava grijeh. Ako je to istina, onda ne smije biti nikakvih zapovijedi za kršćanina. Moo je svjestan ovog problema te, iako potvrđuje postojanje zapovijedi za kršćane, on po svaku cijenu želi umanjiti njihov značaj. Vidi Douglas J. Moo, The Law of Christ as the Fulfillment of the Law of Moses: a Modified Lutheran View, u Five Views on Law and Gospel, Stanley N. Gundry ur., Grand Rapids, Zondervan, 1999, 366, 370.

[53] Ovdje možemo vidjeti zašto neki prave neprijateljstvo između milosti i Zakona. Milost daje spasenje bez zasluge i djela, a Zakon (prema njima) po djelima ili zasluzi. Za kvalitetno biblijsko objašnjenje vidi John Murray, Principles of Conduct, Grand Rapids, Eerdmans, 1978, 195-201.

[54] Za detaljniju analizu riječi vidi riječnike (npr ISBE, s.v. „Grace”). Pojmovi „Zakon” i „milost” u Bibliji se koriste na razne načine i teško je praviti usporedbu između njih bez da se naglasi u kojem smislu se pojmovi koriste. „…the word 'grace' sums up everything that by way of contrast with law is embraced in the provisions of redemption” (John Murray, The Epistle to the Romans, NICNT, Grand Rapids, Eerdmans, 1968, 1:229). U širem smislu pojam „milost” označava čitavu Bibliju (Ef 20:32) te tako uključuje i Zakon.

[55] Mnogi tumači govore da se ovaj stih odnosi na hipotetsku mogućnost, međutim za pogled koji je više biblijski vidi Thomas Schreiner, „Did Paul Believe in Justification by Works? Another Look at Romans 2.”  BBR 3 (1993) 131-158.

[56] Vidi Rodney A. Whitacre, John, The IVP New Testament Commentary Series, <http://www.biblegateway.com/resources/commentaries/index.php?action=getCommentaryText&cid=4&source=1&seq=i.50.1.4 >. Usporedi Ruth B. Edwards, XAPIN ANTI XAPITOΣ (john 1.16) Grace and the Law in the Johannine Prologue." JSNT 32 (1988)3-15.

[57] Knox Chamblin, The Law of moses and Tthe Law of Christ, u Continuity and Discontinuity: Perspectives on the Relationship Betwen the Old and New Testaments, Essays in Honour of  S. Lewis Johnson, Jr., John S. Feinberg ur., Illlinois, Crossway Books, 1988, 184, 194.

[58] E. F. Kevan, The Evangelical Doctrine of Law, London, Tyndale Press, 1956, 12,13.

[59] Treba primijetiti da je uloga Zakona u životu vjernika različita nego u životu nevjernika. Nevjerniku Zakon pokazuje potrebu za spasenjem, a vjernika uči pravednom putu.

[60] Thomas L. Constable, Notes on Romans, Sonic Light, <http://www.soniclight.com/>, 2006, 68.

[61] William R. Newell, Romans Verse-by-Verse, Grand Rapids, MI, Christian Classics Ethereal Library, <http://www.ccel.org/ccel/newell/romans.vii.html>  (pdf format str.163, 164.). Newell prije toga tvrdi da ovaj stih ne znači da nismo pod Mojsijevim zakonom, jer pogani nikad nisu ni bili, nego pod legalnim principima (str.161).

[62] Wayne G. Strickland, The Inaguration Of The Law Of Christ With The Gospel Of Christ:A Dispensational Wiew, Five Wiews On Law And Gospel, Stanley N. Gundry ed., Zondervan, Grand Rapids, 1999, 265.

[63] Charles C. Ryri, Basic Theology, Chicago, Moody Press, s. a. 350.

[64] Imenica Zakon je bez člana u izvornom tekstu i zato je neki prevode malim slovom, što bi značilo da se ne odnosi direktno na Mojsijev zakon.

[65] Fraza pod milošću se koristi samo na ovom mjestu u Novom zavjetu. Fraza pod Zakonom se koristi još devet puta.

[66] A. W. Pink, Law and Saint, <http://www.pbministries.org/books/pink/Law/law_02.htm>.  John Murray, The Epistle to The Romans, Grand Rapids, Eerdmans, 1977, 1:228, 229. 

[67] Vidi Greg L. Bahnsen, The Theonomic Reformed Approach To Law And Gospel, u Fiwe Wiews on Law And Gospel, 107, o. c. Zatim, Murray, Romans, 1:231, o. c.

[68] Usp. Charles C. Hodge, Commentary on the Epistle to the Romans, Philadelphia, Perkins, 1836, 149.

[69] Usp. John Murray, Collected Writings of John Murray, Edinburgh, Banner, 2005, Vol 4, 137.

[70] Fraza pod Zakonom u Rim 3:19 nije ista kao u Rim 6:14. Fraza u Rim 3:19 bukvalno se treba prevesti u Zakonu. 

[71] Vidi F. F. Bruce, Comentary on Galatians, NIGTC, Grand Rapids, Eerdmans, 1982, 181.

[72] Keneth S. Wuest je napisao: „To be under law refers to an unsaved person who attempts to live in obedience to the law of God. To be under grace is to be a saved person who has been the subject of the surgical operation in which the power of the sinful nature has been broken and the divine nature implanted.” Wuest's word studies from the Greek New Testament : For the English reader, Grand Rapids: Eerdmans, 1997, Logos research system, elektronsko izdanje, s.v. „Rim 6:11-14”. Za koristan komentar vidi Murray, Romans 1:228,229, o. c., zatim John Murray, Collected Writings of John Murray, Edinburg, Banner, 2005, vol. 4, 133-141

[73] To je upravo ono što Pavao opisuje u Rim 7:14-24 Zakon mu nije pomogao da se spasi, ali mu je jasno pokazao njegovo bijedno stanje. Ovi stihovi opisuju Pavla dok je još bio neobraćeni Židov.

[74] On bi to u petom poglavlju nazvao stanjem u milosti (Rim 5:2).

[75] Apostol to objašnjava u Rim 9.

[76] Kada razmatramo frazu pod Zakonom, moramo imati na umu i ovu činjenicu. Ne samo da su neobraćeni Židovi bili u ropstvu grijeha i pod osudom Zakona nego su se oni pokušavali opravdati ili spasiti vršenjem Zakona (Rim 9:31,32). Legalizam je osnovno značenje fraze u Gal 4:21 (vezano sa Gal 5:4).

[77] Iako prvi dio stiha ima glagol u budućem vremenu, ovdje se ne govori o nečemu što će biti istina tek u budućnosti, nego što je istina sada. To pokazuje i drugi dio stiha koji ima glagol u sadašnjem vremenu, ali i čitav kontekst.

[78] Problem današnjih teologa je u tome što ne priznaju mogućnost podjele Zakona na ceremonijalni i moralni. Tvrde da je Zakon cjelina i da se ne može dijeliti. Međutim, vrlo važno je znati da je podjela Zakona neophodna i za njihove teološke sisteme. Oni Zakon dijele na veoma čudne načine. Vidi 9 poglavlje.

[79] Vidi Thomas R. Schreiner, Loving One Another Fulfills The Law, <http://www.desiringgod.org/ResourceLibrary/AuthorIndex/26/879_Loving_One_Another_Fulfills_the_Law/> 22.3.2007.

[80] Vidi Thomas Schreiner, „Did Paul Believe in Justification by Works? Another Look at Romans 2.” BBR 3 (1993) 131-158.

[81] Vidi Allen P. Ross, The Biblical Method of Salvation: A Case for Discontinuity, u Continuity and Discontinuity: Perspectives on the Relationship Betwen the Old and New Testaments, Essays in Honour of  S. Lewis Johnson, Jr., John S. Feinberg ur., Illlinois, Crossway Books, 1988, 166, 167.

[82] Knox Chamblin, The Law of moses and Tthe Law of Christ, u Continuity and Discontinuity 185, 194, o. c. Brice L. Martin, „Paul on Christ and The Law”,  JETS 26/3 (Septembar 1983) 273.

[83] „Since we died with Christ we no longer have to live according to the Mosaic Law” (Thomas L. Constable, Notes on Romans, <Sonic Light, http://www.soniclight.com/>, 2006, 73.). „This is one of several passages that reveal that as Christians we have no obligation to keep the Law of Moses (cf. 10:4; 14:17; Mark 7:18-19; John 1:17; Acts 10:12; 1 Cor. 8:8; 2 Cor. 3:7-11; Heb. 7:12; 9:10; Gal. 3:24; 4:9-11; 5:1).” Isto, 74. „He who abstains from murder simply because the law forbids it is a wicked man, and not a believer.” (William Kelly, The Epistle to The Romans, s.v. „Romans 6”.)

[84] Charles C. Hodge, Commentary on the Epistle to the Romans, Philadelphia, Perkins, 1836, 146, 147.

[85] Riječ bi trebala biti napisana velikim slovom jer se najvjerovatnije radi o Mojsijevom zakonu (vidi John Murray, The Epistle to The Romans, Grand Rapids, Eerdmans, 1977, 1:240.

[86] Počinje i riječima Ili zar ne znate, koje pokazuju da Pavao samo nastavlja objašnjavati ono što je počeo u šestom poglavlju.

[87] To je sve što Pavao želi reći ovom ilustracijom.

[88] Oslobođeni smo zakona grijeha i smrti (Rim 8:2).

[89] „In this way we die to the condemnation and dominion of the Law, though not to the Law itself, or absolutely, for we have the law, even when we are no longer under the Law.” (Martin Luther, Commentary on the Epistle to the Romans, Grand Rapids, Kregel, 1976,109)

[90] Neki u tekst učitavaju da je Zakon umro, međutim tekst kaže da smo umrli mi s Kristom, a ne Zakon.

[91] Vidi William Hendricksen, Romans, New Testament Commentary, Edinburgh, Banner of Truth, 1980, 216.

[92] Postoje i druge ideje koje se ovdje učitavaju u tekst, kao npr.: …slobodni smo od obaveze poslušnosti Zakonu kao uvjetu za opravdanje… (Charles Hodge, Commentary on the Epistle to the Romans, el. Izd., s.v. „Rim 7:1-6”). Ali znamo da takvo nešto nije nikada ni postojalo osim u izopačenom židovskom shvaćanju.

[93] Ovaj tekst (Rim 7:6) pokazuje i dokazuje da je u frazu pod Zakonom uključen i legalizam.

[94] Kneževićev prevod.

[95] Walter C. Kaiser, The Law as God's Gracious Guidance for the Promotion of Holiness, u Five Wiews On Law And Gospel, Stanley N. Gundry ed., Zondervan, Grand Rapids, 1999, 179-188.

[96] Thomas R. Schreiner, „Paul's View of The Law in Romans 10:4-5”, WTJ 55 (1993) 121-124. Schreiner u svom članku takođe daje pregled ostalih tumačenja teksta (str. 113-121).

[97] Brice L. Martin, „Paul on Christ and The Law”,  JETS 26/3 (September 1983) 277-279. T. Schreiner za Martinovo tumačenje kaže da je slično njegovom (vidi članak iz prethodne bilješke, str. 121, bilješka 36).

[98] Vidi Walter C. Kaiser Jr., „Leviticus 18:5 and Paul: Do this and You Shall Live (Eternally?)”,  JETS, XIV (1971).

[99] To je klasična definicija, ali ona se ne može primijeniti na legalizam u Bibliji.

[100] Zane C. Hodges, „Legalism: The Real Thing”,  JOTGES, Jesen 1996, vol 9:17.

[101] A. R. G. Deasley, „Legalism”, u Evangelical Dictionary of Biblical Theology, Walter A. Elwell ur, el. Izd.

[102] Vidi šta sve Thomas Schirrmacher klasificira kao legalizam (Law or Spirit?Galatians Between Legalism and Antinomianism, str. 67., <http://www.contra-mundum.org/schirrmacher/Galatians.pdf>).

[103] Ovaj tekst se odnosi isključivo na opravdanje, a ne na posvećenje. To je jasno ako se pažljivo prouči kontekst.

[104] Pridržavanje ceremonija Zakona (izvanjska religioznost) za krive učitelje bilo je najvažnije, jer im je cilj bio da izbjegnu progonstvo zbog križa Kristovog (Gal 6:12).

[105] Nije suvišno da napomenem kako se ni ovaj stih ne bavi pitanjem posvećenja, nego opravdanja. To je jasno ako pogledamo stihove 4:21 i 5:4.

[106] Teolozi mnogo raspravljaju o značenju fraze djela Zakona. Istina je da se ova fraza ne odnosi samo na vršenje ceremonijalnog nego također i moralnog Zakona. Međutim, čini se da je istina i to da su krivi učitelji naglašavali ceremonijalni, a ne moralni Zakon. O tome vidi Thomas R. Schreiner, „Works of Law” in Paul, Novum Testamentum XXXIII, 3 (1991), 217-244.

[107] C. S. Scofield krivovjerje u Galaciji naziva galaćanizam. Za njega je to učenje da je spasenje djelimično po milosti, a djelimično po Zakonu, ili učenje da je milost dana da nam omogući da vršimo Zakon (Rightly Dividing the Word of Thruth, poglavlje 6. <http://www.biblebelievers.com/scofield/scofield_rightly06.html>).

[108] Čini se da je T. Schreiner nepotrebno iskomplicirao stvari pokušavajući vršenje Zakona predstaviti pozitivno, a osuditi pokušaj opravdanja po Zakonu, osim u slučaju da neko može savršeno držati Zakon. Vršenje Zakona jeste pozitivno, ali je pokušaj opravdanja po Zakonu uvijek negativan, pa čak iako bi (teoretski) neko i uspio držati sav Zakon i nikada ne pogriješiti. Sam njegov motiv mora biti pogrešan i grešan (Schreiner, „Works of Law” in Paul, 238-241. o. c.).

[109] Treba znati da i oni koji uče spasenje po djelima (prema našem shvaćanju) sami kažu da uče spasenje po milosti. Ali kada usporedimo njihovo učenje s Biblijom, onda vidimo da je to spasenje po djelima, a ne po milosti, iako je milost prisutna i u njihovom učenju. Vidi  Schreiner, „Works of Law” in Paul, 241, 242. o. c.

[110] Vidi John F. MacArthur Jr., The Purpose of the Law, <http://www.biblebb.com/files/MAC/jm-231570.htm>.

[111] Drugi vide ključ u otkrivanju ispravnog značenja riječi čuvar u Gal 3:24.

[112] Za tumačenje fraze „pod Zakonom” u 1 Kor 9:20, 21 vidi John Murray, Principles of Conduct, Grand Rapids, Eerdmans, 1978. 186-188. Za tumačenje fraze u Korinćanima i Galaćanima vidi Collected Writings of John Murray, Edinburgh, Banner, 2005, vol 4, 134.

[113] To je istina i za Gal 4:1-11. Pavao ne govori o tome kako se ceremonijalni Zakon ispunio u Kristu (iako je to istina), nego da su oni koji traže opravdanje u vršenju ceremonija neobraćeni robovi grijeha, bili oni Židovi ili pogani.

[114] Prekršaj je svjesna neposlušnost određenoj zapovijedi (F. F. Bruce, Comentary on Galatians, NIGTC, 175.).

[115] Evanđelje, dakle, nije nešto što se pojavilo u prvom stoljeću, nego je postojalo od samog početka.

[116] Pavao ovdje ne iznosi iscrpno učenje o ulozi Zakona, nego želi objasniti njegov odnos prema obećanju odnosno spasenju po vjeri. V Daniel B. Wallace, „Galatians 3:19-20: A Crux Interpretum for Paul's View of the Law”, WTJ 52 (1990) 232.

[117] Usporedi Rim 11:32.

[118] Neki smatraju da ovaj tekst govori kako nam je Zakon bio čuvar da nas vodi dok ne dođe Krist, a ne u Krista. Smatraju da kontekst zahtijeva ovakav prevod.  To može biti istina samo ako Pavao u odlomku ne govori o opravdanju odnosno ulozi Zakona u opravdanju.

[119] Dok Pavao ovo objašnjava, on misli na sam Zakon, ali odvojen od obećanja. Pavao ovako prikazuje Zakon zbog problema legalizma s kojim se suočava. Znamo da u praksi Zakon nije odvojen od obećanja. On je korak u ispunjenju obećanja, a i u knjizi Zakona imamo dijelove koji se odnose na obećanje i milost.

[120] Zakon je uvijek postojao i ljudi su bili odgovorni da ga vrše, ali on nije bio zapisan prije Mojsija.

[121] Vidi R. A. Cole, Poslanica Galaćanima, Daruvar, Logos, 1997, 105.

[122] Vidi Bruce, Galatians, 181. o. c. Biti pod Zakonom u 23. stihu je paralelno sa biti pod grijehom u 22. stihu.

[123] Usp. H. H. Esser, Law, Custom, Elements, NIDNTT, sv. 2, 445.

[124] Za Krista nije problem biti pod Zakonom jer njega Zakon ne može osuditi kao grešnika, on je bezgrešan (vidi  Bruce, Galatians, 196. o. c.).

[125] Pavao u Gal 4:24 Sinajski savez označava kao Savez ropstva. Oni koji su pod Starim zavjetom jesu robovi (4:24,25) i žive po tijelu (4:29). Stari zavjet je sklopljen na temelju Zakona. Tako sve što je rečeno za Zakon važi i za Stari savez. Apostol uspoređuje Stari zavjet sa čovjekovim stanjem pod Zakonom, a Novi zavjet sa čovjekovim stanjem u milosti. Međutim, i u vrijeme Starog zavjeta bilo je onih koji nisu pod Zakonom, u tijelu i u ropstvu, nego u Duhu (4:29). Kao što i u vrijeme Novog zavjeta ima onih koji su pod Zakonom, u tijelu i u ropstvu (4:25, 29). Tako u suštini nije bitno u kojem se periodu povijesti nalazimo, nego kakvo je naše duhovno stanje.

[126] Ovi pod Zakonom u užem smislu jesu Židovi, ali u širem smislu i svi ljudi. Pavao tvrdi da je Krist došao da otkupi one pod  Zakonom. Svi znamo da Krist nije otkupio samo Židove, nego je umro za sve ljude, bez razlike, ali ne i bez izuzetka (usporedi Rim 3:19).

[127] Biti pod Zakonom jednako je što i biti u tijelu.

[128] Treba primijetiti da Pavao za one pod Zakonom ne kaže da su sinovi Božiji, ni da su maloljetni sinovi. Oni su neobraćeni i zato nisu sinovi. Tek dolaskom Kristu postaju sinovi.

[129] Biti pod Zakonom u 23. retku je isto što i biti pod grijehom u 22. Biti pod čuvarem u 25. stihu isto je što i biti pod grijehom u 22.

[130] Tradicionalno se govori o trostrukoj koristi Zakona (vidi Louis Berkhof, Sistematic Theology, Grand Rapids, Eerdmans, 1996, 614, 615).

[131] Vidi H. H, Esser, Law, Custom, Elements, NIDNTT, sv. 2, 445.

[132]

[133]

[134] Na prvi pogled njihova tumačenja izgledaju jednostavna i jasna, ali pravi problemi nastaju kada ih ozbiljnije analiziramo. Vidi odgovore Kaisera, Bahansena i VanGemerena na eseje Mooa i Stricklanda u Stanley N. Gundry, Five Views on Law and Gospel, Grand Rapids, Zondervan, 1999.

[135] Devetnaesti stih jednostavno kaže da je Zakon došao da jasnije definira grijeh, tj. da ga proglasi prekršajem, a da će Krist doći da riješi problem grijeha (usporedi Gal 3:24, Ef 2:1-5, Kol 2:13, 14).

[136] Kontra Mooa, u Five Views on Law and Gospel, 363, 364. o. c.

[137] Ovo se primarno odnosi na kršćane koji nisu Židovi, jer u Novom zavjetu vidimo židovske kršćane koji bez problema vrše i moralni i ceremonijalni zakon.

[138] Iako ovaj tekst možda i ne govori direktno o tome, ipak se to jasno vidi iz drugih tekstova i ostatka Novog zavjeta. Vidi Murray, Collected Writings, vol. 4, 138.

[139]Što ne znači da su ceremonije i žrtve ukinute zauvijek. Iz proročkih knjiga vidimo da će one ponovo imati svoje mjesto u budućnosti.

[140] Neki zamišljaju da se ovdje radi o prekršaju nekog novog Zakona koji oni zovu Kristov zakon (kao što piše u Gal 6:2). Prema njima, Krist je novi zakonodavac čiji Zakon ima i drugačiju narav. Međutim, Kristov zakon nije ništa drugo nego Mojsijev zakon ispravno protumačen (usporedi Mt 5:17-19 i dalje). On je ispravno protumačen ako se tumači u jedinstvu s obećanjem ili s Kristom, a ne odvojeno od njega. Krist je svrha Zakona (Rim 10:4) i Zakon o njemu govori. Ovaj Zakon se vrši u sili Duha Svetoga i u novozavjetnom periodu je lišen ceremonija, jer su se ispunile. A. W. Pink je Kristov zakon definirao kao Božiji zakon u Kristovim rukama (Law and Saint).

[141] Vidi Wesminstersku vjeroispovijed. Čini se da vrijedi i jedan i drugi način podjele.

[142] David A. Dorsey, „The Law of Moses and the Christian: a Compromise”,  JETS 34/3 (September 1991) 329. Dorsey nije protiv vršenja Zakona, ali piše protiv njegove podjele. Slažem se s glavnom idejom njegovog članka, ali smatram da je neophodno držati i podjelu Zakona na ceremonijalni i moralni.

[143] Isto, 330.

[144] Isto.

[145] Pravi odgovor je onaj koji daje adekvatne principe tumačenja i primjene svake Božije riječi, i čini se da se ne razlikuje bitno od onoga koji daje David A. Dorsey u svom članku (vidi bilješku 1).

[146] A. Jan Marcussen, Nedjeljni Zakon, s. l., Jagoda i Steva Alimpić, 1996, 85. Zato nije čudno što oni naglašavaju samo Deset zapovijedi (posebno četvrtu), a ostale zanemaruju. Ustvari, oni ukidaju mnoge zapovijedi, a bune se što mi ne svetkujemo subotu.

[147] Neki tvrde da su ove Božije zapovijedi ustvari zapovijedi koje je dao Krist i Pavao, a ne moralni dio Mojsijevog zakona. Vidi Douglas Moo, Response to Willem A VanGemeren, Five Views on Law and Gospel, Stanley N. Gundry ur., Zondervan, Grand Rapids, 1999, 89. Za kontra argumente vidi Thomas R. Schreiner, „The Abolition and fulfilment of the Law in Paul”, JSNT 35 (1989) 59-65.

[148] Prije Mojsija su postojale i neke ceremonijalne zapovijedi. Njihov je značaj bio isti kao i u vrijeme Mojsija. U novozavjetno vrijeme sve prestaju.

[149] Treba napomenuti da neke od zapovijedi iz Lz 18. čak i nisu ponovljene u Novom zavjetu. Ovi tekstovi su dokaz da teorija: Važi samo ono što je ponovljeno u Novom zavjetu nije ispravna. Ispravno je tvrditi: Važi sve što nije ukinuto u Novom zavjetu.

[150] Opširnije o tome vidi Wayne Grudem, Systematic Theology, Leicester, IVP, Grand Rapids, Zondervan, 1994, 132, 133. Charles Hodge, Systematic Theology, Hendrickson, 2003. 3:270, 271.

[151] Fil 3:18-20 govori o klasičnom idolopoklonstvu odnosno okupiranosti ovim svijetom, a ne duhovnim vrijednostima. Ovi tekstovi ne određuju količinu hrane koju neko treba pojesti, nego osuđuju krivi pogled na svijet i život.

[152] Ni ovaj tekst ne određuje količinu hrane koju neko treba pojesti, nego naglašava ludost onih koji su okupirani hranom i alkoholom.

[153] Biblija sigurno ima šta reći o drogi, cigarama, autima, avionima, satelitima i o svakom drugom području našeg modernog života, jer sadrži principe koji se odnose na svako područje. Ako principizam nije ispravna metoda tumačenja, onda Biblija nema mnogo toga reći modernom čovjeku.

[154] Kako tumačiti Bibliju, Osijek, Izvori, 1999, 162-166.

[155] Isto, 166-171.

[156] Za detaljniju pouku o tumačenju vidi Walter C. Kaiser, Toward Rediscovering The Old Testament, Grand Rapids, Zondervan, 1991. 155-166. Čitava Biblija je ustvari primjer tumačenja i primjene Zakona. Kada čitamo Novi zavjet učimo se tumačenju Zakona, jer su novozavjetni pisci tumačili Zakon i primjenjivali ga na nove i konkretne situacije. Kaiser primjećuje da je Jakovljeva poslanica školski primjer primjene starog Zakona u novozavjetnoj situaciji.

[157] Guzik daje zanimljiv komentar na naš tekst: „This was a wonderful way to help the poor. It commanded the farmers to have a generous heart, and the poor to be active and to work for their food. It made a way for the poor to provide for their own needs with dignity.” (David Guzik, Commentaries, <http://blueletterbible.org/Comm/david_guzik/sg/Lev_19.html>)

[158] Ovdje nemamo vremena za detaljnu analizu konteksta.

[159] Mnoge razvijene države imaju socijalne programe koje građani financiraju. Nije li ovo jedan korak u ispunjavanju duha ovog Zakona? Međutim, manjkavost socijalnog programa (države ili crkve) jeste u tome što ljudi gube osjećaj osobne uključenosti u davanje, a i primaoci pomoći ne primaju ljubav od konkretnih ljudi, nego od neosobnih institucija.

[160] Za detaljnije tumačenje ovog teksta vidi Walter C. Kaiser, Jr., „The Current Crisis In Exegesis And the Apostolic Use of Deutoronomy 25:4 in 1 Corinthians 9:8-10”, JETS 21/1 (Mart, 1978) 11-18.

[161] Walter C. Kaiser Jr. Izgleda isfrustriran idejama o postojanju dva Zakona. On ih stavlja u rang sa starim dispenzacionalističkim idejama o dva nova Saveza, dva Božija kraljevstva (nebesko i Božije), tri ili četiri Evanđelja ili dva Gospodnja Dana, Kristovom i Gospodnjem (Response to Wayne G. Strickland, u Five views on Law and Gospel, Stanley N. Gundry ur., Grand Rapids, Zondervan, 1996, 304.

[162] To jest onaj koji se nije htio podložiti Božijoj pravednosti, nego je nastojao uspostaviti svoju vlastitu.

Svojim dobrovoljnim prilozima možete omogućiti proširenje i unapređenje naše službe te pomoći da mnogi budu evangelizirani i poučeni. Broj računa ovdje.