Pdf datoteka ovdje.

Adventizam i učenje o suboti[1]

Aleksandar Trajkovski

1. Uvod. 1

1. Ko su adventisti?. 1

2. Pozitivne strane. 2

3. Negativne strane. 2

2. Različita vjerovanja o suboti 3

1. Sabatarianizam.. 3

2. Neosabatarijanizam.. 3

3. Nesabatarianizam.. 4

4. Stari zavjet i subota. 4

1. Šta Stari zavjet stvarno naučava?. 4

2. Prigovori tvrdnji da je subota samo za Izraelce. 5

3. Subota je znak saveza i ceremonijalni zakon. 9

5. Novi zavjet i svetkovanje subote. 10

1. Isus i učenici 10

2. Apostoli i rana Crkva. 10

3. Poganski obraćenici 10

4. Dodatne mjere. 12

5. Biblijski dokazi za premještanja dana sastanka. 12

6. Izvanbiblijska literatura i svetkovanje subote. 13

1. Didahe. 13

2. Barnabina poslanica. 13

3. Poslanica Magnežanima. 13

4. Justin Mučenik. 14

5. Izvori koji potvrđuju da je rana Crkva svetkovala subotu?. 14

3. Zašto nedjelja?. 15

4. Je li nedjelja zamijenila subotu?. 16

5. Šest činjenica za razmisliti 16

7. Adventisti, subota i žig zvijeri 17

8. Kako se odnositi prema onima koji svetkuju subotu?. 17

9. Proročko ispunjenje subote. 18

10.   Zaključak. 20

1.    Uvod

 1.     Ko su adventisti?

Ko su adventisti? Odgovor tražimo direktno od njih. U adventističkom teološkom časopisu Pogledi pronalazimo članak pod naslovom: Tko su adventisti sedmoga dana? Odgovor je sljedeći:

Na pitanje „Tko su adventisti sedmoga dana?“ ukratko se može odgovoriti da je Crkva adventista sedmoga dana (u Hrvatskoj „Kršćanska adventistička crkva“) rasprostranjena po cijelome svijetu i čini je više od deset milijuna kršćana koji svetkuju subotu i očekuju Isusov drugi dolazak. Kad bismo odgovorili detaljnije, rekli bismo da su adventisti sedmoga dana konzervativna zajednica evanđeoskih kršćana koji svoju vjeru temelje na Bibliji i usmjeravaju je na Krista, koji naglašavaju Njegovu smrt pomirenja na križu, službu u nebeskom svetištu, i skori povratak kad će potpuno izbaviti svoj narod. Poznati su po svetkovanju subote, po naglašavanju očuvanja zdravlja kao dijela vjerske prakse i po svojim misijskim aktivnostima u svijetu.[2]

Temeljeći se na prihvaćanju biblijskog proroštva, adventisti sedmoga dana vide sebe kao duhovne baštinike starog Izraela i apostolske Crkve, kao i blagoslova i obaveza ove baštine. Unutar širih okvira biblijskog proroštva služba Ellen White djelovala je kao suvremeni produžetak proročkog poticaja Biblije.[3]

Nećemo analizirati sve što se kaže ovdje ili u ostatku članka, već želim da primijetimo samo par zanimljivosti. Prvo, nazivaju se crkvom i konzervativnim evanđeoskim kršćanima te tvrde da svoju vjeru temelje na Bibliji. Drugo, naglašavaju i neke nauke koje mi koji sebe nazivamo konzervativnim evanđeoskim kršćanima ne naglašavamo ili uopće ne propovijedamo ili uopće ne vjerujemo. Tu najprije spada subota, zatim Kristova služba u nebeskom svetištu te proroštva gospođe Ellen White. Za nju se kaže da je njena proročka služba djelovala kao suvremeni produžetak proročkog poticaja Biblije.

2.     Pozitivne strane

Važno je da izdvojimo i njihove pozitivne strane od kojih treba istaći sljedeće: Veoma su organizovani i uspješni u svojoj misiji širenja adventističke poruke. Predani su moralnom načinu života jer se trude vršiti Božiji zakon o kome toliko govore. Uključeni su u mnoge humanitarne i društveno korisne projekte. I, što je najvažnije, njihovo djelovanje ipak doprinosi širenju popularnosti same Božije riječi Biblije.

3.     Negativne strane

Nažalost, postoje i negativne strane. Jedna od njih je svakako i ta što crkva ima osobine kulta. Oni to, naravno, neće priznati ali je tako. Wikipedija nam za kult kaže ovako: U novije vrijeme izraz kult dobio je uglavnom pejorativno značenje, odnosno pod njim se podrazumijevaju sekte ili druge vjerske zajednice okupljene oko karizmatičnog vođe, koji traži potpunu predanost svojih sljedbenika.[4] U adventizmu sigurno imamo elemente kulta jer imamo karizmatičnog vođu (Ellen White) koju adventisti prilično slijepo slijede. Za njih su njena proročanstva produžetak biblijskog proročanstva što ih izdvaja od drugih evanđeoskih zajednica među koje se oni žele svrstati. Tako su više kult nego li evanđeoska crkva. Logos AI ovako sumira položaj i ulogu Ellen White i njenih tekstova u adventizmu.

Odnos između spisa Ellen White i Biblije u teologiji adventista sedmog dana nijansiran je i složen. Adventisti prihvaćaju njezine spise kao proročki dar, koji je ona sama opisala kao „manje svjetlo koje vodi muškarce i žene k većem svjetlu“[1]. Službeno, adventistički stav je jasan: „Duh nije dan - niti ikada može biti dan - da nadjača Bibliju; jer Sveto pismo izričito navodi da je Božja riječ standard prema kojem se mora provjeravati svako učenje i iskustvo“[1].

Međutim, praktična primjena je složenija. Unatoč službenim pokušajima pojašnjenja, autoritet Ellen White stalno je rastao, do te mjere da u mnogim adventističkim zajednicama njezini spisi sada zauzimaju položaj koji se približava ili čak nadmašuje onaj Biblije - fenomen opisan kao „para-biblijski“ s autoritetom nešto ispod biblijskih tekstova[2]. U praksi, ona često služi kao „hermeneutički ključ koji otključava značenje Svetog pisma“, a očekuje se da će adventistička tumačenja biti u skladu s njezinim spisima. Tumačenja koja se ne poklapaju često se smatraju sumnjivima ili pogrešnima[2]. Ova napetost sugerira da, iako službena doktrina održava primat Biblije, životno iskustvo mnogih adventista sugerira složeniji odnos između spisa Ellen White i Svetog pisma.[5]

Drugi negativan element u adventizmu su i neka učenja koja su u velikoj suprotnosti s Biblijom i Evanđeljem Isusa Krista. Ovdje posebno mislim na učenje o suboti. Postoje i druga kriva ili upitna učenja koja nisu tema ove brošure.

2. Različita vjerovanja o suboti

Treba li kršćanin svetkovati subotu?[6] Ili može i nedjelju umjesto subote? Ili ne mora ništa od toga? Moj odgovor je da kršćanin ne treba svetkovati subotu, a niti nedjelju umjesto subote. Kako? Zašto? Zar subota nije jedna od Deset Božijih zapovijedi? Zar smijemo ukinuti Božiju zapovijed? Biblija jasno kaže da će onaj ko ukine i jednu od najmanjih zapovijedi i tako nauči druge biti najmanji u kraljevstvu nebeskom. Osim toga, adventisti nas uče da je nedjelja žig zvijeri, i ko se želi spasiti mora držati subotu. Prema njima, dakle, razlika između subote i nedjelje je razlika između neba i pakla.[7] Je li tako? Moramo li svetkovati subotu?

Tri su glavne kategorije ili pristupa u tumačenju subote:[8]

1.     Sabatarianizam

Ova pozicija naglašava kontinuitet Deset Božjih zapovijedi, uključujući četvrtu zapovijed o Suboti. Vjeruje se da je obveza svetkovanja Subote (sedmog dana, subota) i dalje važeća za kršćane kao dio moralnog zakona.

Naglasak: Obdržavanje subote kao dana odmora i bogoštovlja, utemeljenog na stvaranju i ponovljenog u Deset zapovijedi (Izl 20,8-11).

Obrazloženje: Isus nije ukinuo Zakon, već ga je ispunio; apostoli su nastavili svetkovati Subotu.

Denominacije/grupe: Adventisti sedmog dana, Baptisti sedmog dana.

2.     Neosabatarijanizam

Ova pozicija prepoznaje trajnost zapovijedi o tjednom odmoru i bogoštovlju, ali vjeruje da je dan prenesen sa subote na nedjelju (prvi dan tjedna), nazvan dan Gospodnji, u svjetlu Kristovog uskrsnuća.

Naglasak: Obdržavanje nedjelje (prvog dana) kao kršćanske Subote (dana Gospodnjeg), ali uz prenošenje duha starozavjetnog odmora i posvećenja na taj dan.

Obrazloženje: Nedjelja slavi Kristovo uskrsnuće i novo stvaranje. Rani kršćani su se okupljali na "prvi dan u tjednu" za euharistiju/lomljenje kruha i bogoštovlje.

Denominacije/grupe: Mnoge protestantske crkve (osobito povijesno puritanske/reformirane tradicije), koje primjenjuju strog moralni standard odmora i bogoštovlja na nedjelju.

Napomena: Katolička i Pravoslavna crkva također slave nedjelju kao dan Gospodnji, ali to tumačenje često spada u sljedeću kategoriju, s manjim naglaskom na to kao obveznu "subotu" (šabat) i većim naglaskom na euharistiju.

3. Nesabatarianizam

Ova pozicija smatra da je subota kao starozavjetni zakon (obredni i pravni aspekti) ispunjena u Isusu Kristu. Kršćani ulaze u trajni "subotnji odmor" u Kristu (Hebrejima 4).

Naglasak: Nedjelja je dan Gospodnji (dan uskrsnuća i euharistije) i ključno vrijeme za bogoštovlje, ali ne mora se obdržavati sa strogim zakonskim propisima Starog zavjeta o suboti.

Obrazloženje: Krist je "Gospodar subote" i On je suština odmora. Obdržavanje određenog dana smatra se sekundarnim ili pitanjem kršćanske slobode, sve dok se zadržava bogoštovlje i tjedni odmor kao dobar princip.

Denominacije/grupe: Rimokatolička crkva, Pravoslavne crkve i mnoge protestantske denominacije (npr. luteranske, anglikanske i mnoge baptističke i slobodne crkve).

Dakle, tri glavne kategorije su: subotari (obdržavaju subotu), nedjeljni sabatarijanci (obdržavaju nedjelju kao novu subotu), i nesabatarijanci (obdržavaju nedjelju kao dan Gospodnji/uskrsnuća, subota ispunjena u Kristu).

Ono što bih ja mogao reći o svakoj od ovih teorija je da se u praksi ne razlikuju puno (osim što subotari imaju bogoslužje u subotu, a ne u nedjelju). Evanđeoski kršćani sabatarijanci (neosabatarijanci, koji slave nedjelju umjesto subote) i nesabatarijanci (koji naučavaju da je svaki dan isti) često se puno ne razlikuju u praktičnom odnosu prema nedjelji, ali imaju potpuno drugačiju teološku argumentaciju i tumačenje značaja samog dana.

Moja pozicija i vjerovanje je bliže nesabatarijancima nego sabatarijancima (kako su ovdje prikazani).

4.    Stari zavjet i subota

1.     Šta Stari zavjet stvarno naučava?

Kada bismo pažljivo čitali samo Stari zavjet, postalo bi nam jasno da subota nije zapovijed koja je za nas, nego za Izraelce, i da nije dana od početka. Iz kojih tekstova to vidimo? Kada četvrtu zapovijed iz Izlaska čitamo u kontekstu, vidimo da je upućena Izraelcima i daje pravila kako se treba ponašati unutar Izraela.

(8) Sjeti se da svetkuješ dan subotni. (9) Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. (10) A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. (11) Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni. (Izl 20:8-11)  

Dakle, Izraelci trebaju držati subotu, ali i došljaci koji se nađu u Izraelu. Četvrta zapovijed u Ponovljenom zakonu daje nam zanimljiv podatak:

(12)  Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Jahve, Bog tvoj.  (13)  Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao.  (14)  A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata; tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i sluškinja tvoja kao i ti.  (15)  Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji. (Pnz 5:12-15) 

I ovdje Bog daje zapovijed Izraelcima i otkriva im razlog zašto trebaju držati subotu: zato što su bili robovi u Egiptu i što ih je Bog oslobodio. Niko od nas nije bio rob u Egiptu. To su bili samo Izraelci, i njih je otamo oslobodio, ne nas.

Pogledajmo druge tekstove koji još jasnije govore da je subota za Izraelce.

(12) Jahve opet reče Mojsiju: (13) "Reci Izraelcima: Subote moje morate održavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem. (14) Držite, dakle, subotu, jer je ona za vas sveta. Tko je oskvrne neka se pogubi; tko bude u njoj radio ikakav posao neka se odstrani iz svoga naroda. (15) Šest dana neka se vrše poslovi, ali sedmi dan neka bude dan posvemašnjeg odmora, Jahvi posvećen. Tko bi u dan subotni obavljao kakav posao neka se pogubi. (16) Stoga neka Izraelci drže subotu – svetkujući je od naraštaja do naraštaja – kao vječni savez. (17) Neka je ona znak, zauvijek, između mene i Izraelaca. Ta Jahve je za šest dana sazdao nebo i zemlju, a sedmoga je dana prestao raditi i odahnuo." (Izl 31:12-17)  20:11

Tekst jasno kaže da je subota objavljena Izraelu, kao znak između Boga i njih. Oni je moraju držati, za njih je sveta. Držati je trebaju Izraelci i svi koji borave u Izraelu (Izl 20:10). Jasno je da mi nismo Izraelci niti boravimo u Izraelu (niti smo oslobođeni i Egipta). Po čemu bismo onda morali držati subotu? Po kojem osnovu? Po kojem zakonu? Postoje samo dva zakona po kojima možemo držati subotu: (1) da boravimo u Izraelu i (2) da postanemo Izraelci. A budući da nismo ni jedno ni drugo, ne postoji nikakva osnova za subotu. Kada bi svi narodi morali držati subotu, onda ono što je rečeno u tekstu ne bi imali nikakvog smisla, subota ne bi bila znak između Boga i Izraela.[9] Bog po Ezekielu ovako kaže:

(9)  Ali radi imena svojega – da se ne kalja na oči naroda među kojima obitavahu i pred kojima im bijah objavio da ću ih izvesti –  (10)  izvedoh ih iz zemlje egipatske i odvedoh ih u pustinju;  (11)  i dadoh im svoje uredbe i objavih svoje zakone, koje svatko mora vršiti da bi živio;  (12)  dadoh im i svoje subote, kao znak između sebe i njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih posvećujem. (Ezek 20:9-12) 

Tekst, čini se, govori o Božijim zakonima koje svako mora vršiti da bi živio, i o subotama koje su znak između Boga i Izraela (i koje ne treba vršiti svako?). Tekst se može shvatiti dvojako: da se odnosi na pogane (koji moraju vršiti Božije moralne zakone da bi živjeli) i Židove (koji moraju vršiti i moralne i ceremonijalne zapovijedi). Ali može se razumjeti u smislu da se odnosi samo na Židove.

Tako, oni koji naučavaju da mi moramo držati subotu, naučavaju neku čudnu teologiju koja nema veze s Biblijom. Eto, nismo ni pogledali Novi zavjet a već smo utvrdili da subota nije za nas.

2.     Prigovori tvrdnji da je subota samo za Izraelce

Prvi prigovor je ovaj: Bog je Izraelcima dao i druge zapovijedi, znači li to da ni njih nismo dužni vršiti? Ima onih koji tvrde da nismo, ali to je potpuno krivo i nije biblijski. Biblija sasvim jasno uči da su svi narodi krivi ako ne vrše moralni Božiji zakon. Ceremonijalni zakon, u koji spada i subota, važi isključivo za Izraelce. Tekst koji sasvim jasno pokazuje da su svi narodi morali vršiti Božiji moralni zakon i prije nego što je dan Izraelu preko Mojsija je u Levitskom zakonu. Tu se nabrajaju razni seksualni grijesi i na kraju se kaže ovako:

(20)  Ne lijegaj sa ženom bližnjega svoga; od nje bi postao nečist.  (21)  Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!  (22)  Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.  (23)  Da nisi legao ni s jednom životinjom - od nje bi postao nečist. Žena ne smije stati pred životinju da se s njom pari. To bi bila krajnja opačina.  (24)  Ničim se od toga nemojte onečišćavati! Ta svim su se tim onečišćavali narodi koje ja ispred vas tjeram.  (25)  I zemlja je postala nečista. Zato ću kazniti njezinu opačinu, i zemlja će ispljuvati svoje stanovnike.  (26)  Vi pak držite moje zakone i moje naredbe: ni jedne od tih opačina nemojte počinjati - ni vi ni stranac koji među vama boravi.  (27)  Sve je te zloće počinjao svijet koji je bio u toj zemlji prije vas te je zemlja postala nečista.  (28)  Neće li, ako je učinite nečistom, zemlja ispljuvati i vas kako je ispljuvala narod koji je bio prije vas? (Lz 18:20-28) 

Sasvim je jasno da je Bog kažnjavao i da dan danas kažnjava sve ljude i sve narode koji ne poštuju Njegov moralni zakon.

Ali šta je moralni zakon? Neki tvrde da se radi o Deset zapovijedi. Jer to je – kažu – zakon koji je Bog zapisao svojim prstom (zato je valjda moralni, dok je ostali napisao Mojsije pa je zato ceremonijalni).[10] Problem za to tumačenje je što Biblija nigdje ne iznosi takvu tvrdnju, a i što je i ceremonijalni zakon (izgled hrama) Bog napisao svojim prstom.

(19)  Sve to u skladu s onim što Jahve napisa vlastitom rukom da bi razjasnio cijelo djelo za koje on pribavi uzorak. (1 Ljet 28:19) 

Drugi argument da su Deset zapovijedi moralni zakon je što su one stavljene u kovčeg saveza. Ostali zakon je ceremonijalni jer je stavljen pored kovčega.[11] Kakve neosnovane tvrdnje. Ne postoji niti jedan biblijski tekst koji naučava takvo nešto. Biblija nigdje ne kaže da su Deset zapovijedi moralni zakon, nego da su temelj saveza ili riječi saveza:

(27)  Zapiši ove riječi", reče Jahve Mojsiju, "jer su one temelji na kojima sam s tobom i s Izraelom sklopio Savez."  (28)  Mojsije ostade ondje s Jahvom četrdeset dana i četrdeset noći. Niti je kruha jeo niti je vode pio. Tada je na ploče ispisao riječi Saveza - Deset zapovijedi.[12] (Izl 34:27-28) 

Ploče na kojima je zapisano Deset zapovijedi su ploče saveza (Pnz 9:11), temelj saveza i riječi saveza.

A šta je onda moralni zakon? Moralni zakon je sadržan i u Deset zapovijedi ali i u ostalim zapovijedima. Deset zapovijedi su srž čitavog zakona, moralnog i ceremonijalnog. Ostali zakon jeste tumačenje i razrada deset zapovijedi.[13] Veliki dio tog ostalog zakona sadrži moralne zapovijedi. Ne znam da li to treba dokazivati ili je to jasno svakom ko je čitao Bibliju? Tekst koji je prije naveden, Levitski zakon 18:20-28, jasno govori o tome da je moralni zakon zapisan i izvan Deset zapovijedi te da su pogani kažnjeni jer nisu jer nisu držali upravo taj zakon, ne Deset zapovijedi. Važno je napomenuti i to da mnoge ili sve ceremonijalne zapovijedi sadrže i moralne principe. Npr. žrtve svjedoče o grijehu i oproštenju grijeha.

Drugi prigovor tvrdnji da je subota samo za Izrael je i taj da je Bog subotu zapovjedio odmah na početku, kada je stvorio svijet. Adventisti iz Starog zavjeta posebno navode dva teksta da potvrde svoje učenje o suboti.

(1)  Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom.  (2)  I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini.  (3)  I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. (Post 2:1-3) 

(8)  Sjeti se da svetkuješ dan subotni.  (9)  Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao.  (10)  A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata.  (11)  Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni. (Izl 20:8-11) 

Ova dva teksta govore o suboti. Prvi govori o tome kako je Bog stvorio sedmi dan, u njemu počinuo te ga blagoslovio i posvetio. Drugi je iz spiska Deset zapovijedi. Četvrta zapovijed je o svetkovanju subote. I kao poticaj na svetkovanje navodi se tekst iz Postanka.

Šta adventisti žele dokazati navodeći ove tekstove? Žele dokazati da je svetkovanje subote naredba koju je Bog dao od početka svim narodima i prije Mojsija i Mojsijevog zakona. A ako je to tako, onda slijedi da je ona zakon i za nas danas. Ovo nije samo adventistički argument nego i mnogi drugi kršćani sabatarijanci, koji umjesto subote svetkuju nedjelju, naučavaju isto (da je zapovijed o suboti dana od početka svim narodima).

Evo mog odgovora: Prvo, kada bi to bilo tako, onda subota ne bi bila znak između Boga i Izraela. Uvijek su samo Izraelci držali subotu, a ne ostali narodi.

Drugo, biblijski tekst nigdje ne govori o tome da je subota bila zapovijed koju je Bog dao od početka i svima. U Postanku vidimo da je Bog stvorio subotu, da je blagoslovio i posvetio, da je počinuo, ali nigdje ne piše da je nekom zapovjedio da je drži. U početku je stvorio i brak. On je za sve narode. Svi se žene i udaju. Ali samo Izraelci drže subotu. Kada bi i brak i subota bili za sve narode, onda bi bilo veoma čudno da svi imaju brak, a samo Židovi subotu.

Treće, Riječ jasno kaže da je dana Izraelu po Mojsiju, i da oni prije Mojsija nisu znali za nju.

(13) Na goru si Sinajsku sišao i s neba im govorio; i dao si im pravedne naredbe, čvrste zakone, zapovijedi izvrsne i uredbe.  (14) Ti si im objavio svoju svetu subotu, zapovijedi, naredbe i Zakon si im propisao po glasu sluge svoga Mojsija. (Neh 9:13-14) 

Sabatarijanci imaju prigovor na ovaj tekst. Kažu da je Bog preko Mojsija dao i druge zapovijedi koje su postojale prije. Navode Isusa koji govori o Mojsiju i obrezanju:

(22)  Mojsije vam dade obrezanje - ne, ono i nije od Mojsija, nego od otaca - i vi u subotu obrezujete čovjeka. (Iv 7:22) 

Međutim, takva argumentacija im i ne ide baš u prilog jer Isus jasno kaže da obrezanje nije od Mojsija, nego od otaca. A Nehemija ne kaže da subota nije od Mojsija, nego od otaca ili od Postanka.

Četvrto, Bog je prilikom stvaranja, prije subote, stvorio nebeska tijela da budu znaci blagdanima,[14] danima i godinama. Kasnije je Izraelu zapovjedio da svetkuju određene blagdana u određeno vrijeme. Što ne znači da su se ti blagdani svetkovali prije Izraela, niti da ih trebamo svetkovati mi danas.

(14)  I reče Bog: "Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama,  (15)  i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!" I bi tako. (Post 1:14-15) 

A vidi čuda, u Galaćanima Pavao zabranjuje da se obdržavaju dani, mjeseci, vremena i godine:

(10)  Dane pomno opslužujete, i mjesece, i vremena, i godine!  (11)  Sve se bojim za vas! Da se možda nisam uzalud trudio oko vas! (Gal 4:10-11) 

Dakle, ako je nešto Bog napravio prilikom stvaranja, nipošto ne znači da je obaveza za nas danas.

Treći prigovor je da će se u vječnosti svetkovati subota. Prema adventistima, to je potvrda da je subota za sve narode.

(22)  "Jer, kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom" - riječ je Jahvina - "tako će vam ime i potomstvo trajati.  (23)  Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim" - govori Jahve. (Iz 66:22-23) 

Evo, novo nebo i nova zemlja i subota. Dakle, prema adventistima, subota je od početka i bit će do kraja, važi za sve. Ali ja bih malo pogledao i kontekst. Stih prije i stih poslije govore o prinosima, o Domu Jahvinu, o svećenicima i Levitima, o mlađacima i o vječnim mukama. Pogledajmo čitav tekst:

(20)  I dovest će svu vašu braću između svih naroda kao prinos Jahvi - na konjima, na bojnim kolima, nosilima, na mazgama i jednogrbim devama - na Svetu goru svoju u Jeruzalemu" - govori Jahve - "kao što sinovi Izraelovi prinose prinos u čistim posudama u Domu Jahvinu.  (21)  I uzet ću sebi između njih svećenike, levite" - govori Jahve.  (22)  "Jer, kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom" - riječ je Jahvina - "tako će vam ime i potomstvo trajati.  (23)  Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim" - govori Jahve.  (24)  Izlazeći, gledat ću trupla ljudi koji se od mene odmetnuše: crv njihov neće umrijeti i njihov se oganj neće ugasiti - bit će na gadost svim ljudima. (Iz 66:20-24) 

Kada dođe novo nebo i nova zemlja neće biti ni prinosa ni mlađaka ni Doma ni Levita, ali će biti vječnog pakla. Jasno je da se ovdje ne radi o štovanju Boga na novom nebu i novoj zemlji, nego o hiljadugodišnjem kraljevstvu gdje će ponovo biti uspostavljen žrtveni sistem, subote i mlađaci.[15] To potvrđuje i prethodno poglavlje gdje Izaija također govori o novom nebu i novoj zemlji ali i o umiranju ljudi u starosti od sto godina i manje (Iz 65:17-35). A na novom nebu i novoj zemlji neće biti smrti.

Dakle, jasno je da će se u hiljadugodišnjem kraljevstvu i Izraelu slaviti subote, mlađake i prinositi žrtve u hramu. To je potpuno u skladu s onim što sam rekao do sada: subota je za Izraela.

„Ali Izaija govori i o poganima koji će štovati Jahvu i slaviti subotu u Jahvinom Domu molitve za sve narode.“ (Iz 56:2-7) Pa naravno, nemam ništa protiv. Svi u Izraelu trebaju svetkovati subotu. Izaija kaže da će ti koji svetkuju subotu prinositi paljenice i klanice (Iz 56:7). Argumenti adventista su veoma slabi.   

Četvrti prigovor: Zar sam Isus nije rekao da je subota stvorena radi čovjeka? (Mk 2:27)[16] Zar to ne znači da je svaki čovjek dužan da je svetkuje?

Ne, ne znači. Prvo, sam tekst i kontekst ne govore o univerzalnosti subote, nego Isus ispravlja kriva tumačenja farizeja. Drugo, i drugi blagdani su zapovjeđeni radi čovjeka, ali ih nismo dužni vršiti. Treće, i avion je napravljen radi čovjeka, ali ne lete svi. Četvrto, subota je simbol konačnog Kristovog kraljevstva koje je, također, za čovjeka, ali neće svi biti u njemu.

3.     Subota je znak saveza i ceremonijalni zakon

Kakva je onda prava narav subote? Na temelju čega možemo „izbaciti“ ili promijeniti jednu od Deset zapovijedi? Na temelju toga što je subota znak Starog saveza i ceremonijalna zapovijed.

(12)  Jahve opet reče Mojsiju:  (13)  "Reci Izraelcima: Subote moje morate održavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem. (Izl 31:12-13) 

(16)  Stoga neka Izraelci drže subotu - svetkujući je od naraštaja do naraštaja - kao vječni savez. (Izl 31:16) 

Savez s Noom imao je svoj znak: dugu. Savez s Abrahamom imao je svoj znak: obrezanje. Stari savez ima svoj znak: subotu. Mi nismo u Starom, nego u Novom zavjetu. Zato subota nije za nas.

Osim toga subota je i ceremonijalni zakon. Kako to znamo? Prvi dokaz je taj što je ona dana samo Izraelcima, a na svima. Drugi dokaz je što se zakoni o suboti ne nalaze samo u Deset zapovijedi nego i u drugim skupinama zapovijedi koje imaju isključivo ceremonijalni karakter. Npr. nalazi se u spisku blagdana (koji spadaju u ceremonijalni zakon) u Levitskom zakonu 23. Tamo je nabrojano sedam blagdana od kojih je prvi po redu sedmična subota.[17] Ako je subota moralni zakon, zašto je na spisku sa ceremonijalnim zakonom? Treći dokaz je razlika između moralnog i ceremonijalnog zakona. Ceremonijalni zakon, za razliku od moralnog, ima simbolično značenje i često upućuje na prošle i buduće događaje i na Krista koji ima doći. Stari i Novi zavjet jasno uče da subota podsjeća na prošle i upućuje na buduće događaje.

(15) Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji. (Pnz 5:15) 

(9) Dakle: preostaje neki subotni počinak narodu Božjemu! (10)  Zaista, tko uđe u njegov počinak, počinuo je od djela svojih kao ono i Bog od svojih. (Heb 4:9-10) 

(16) Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili subotama. (17) To je tek sjena onoga što dolazi, a zbiljnost jest – tijelo Kristovo. (Kol 2:16-17)

Zašto ne trebamo svetkovati subotu? Zato što je to znak između Boga i Izraela, a mi nismo Izraelci. Zato što je subota ceremonijalni zakon, a on važi za Izraelce i one koji žive u Izraelu, ne za nas.

Napomena: Kada kažem da je subota ceremonijalni zakon, ne želim reći da ne sadrži nikakve moralne elemente. To nije istina ni za druge ceremonijalne zapovijedi. Zapovijedi o prinošenju žrtava su ceremonijalne, ali upućuju na moralnu stvarnost. Biblija izričito naglašava moralni element svetkovanja subote – posvećenost Bogu i odmor ili počinak:

(12)  Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Jahve, Bog tvoj.  (13)  Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao.  (14)  A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata; tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i sluškinja tvoja kao i ti. (Pnz 5:12-14) 

Dakle, tjerati radnike (ljude ili životinje) da rade više od šest dana u tjednu nije moralno. Osim što je dan od odmora, subota je i dan svetog zbora (Lz 23:3). A da li to što zapovijed o suboti sadrži moralne elemente znači da moramo odmarati i ići na službu baš u subotu, nipošto u  nedjelju? Ne znači. I žrtve sadrže moralne elemente pa ih ne trebamo prinositi, ali u njima postoje principi koji su vječni.

5.    Novi zavjet i svetkovanje subote

Da vidimo šta se sa subotom dešava u Novom zavjetu.

1.     Isus i učenici

Isus i učenici vrše subotu, a Židovi ih optužuju da je krše, što nije istina. Je li vam čudno što Isus i učenici vrše subotu? Ne bi trebalo biti, jer vidjeli smo da je subota za Židove, a Isus i učenici su Židovi.

„Isus je svetkovao subotu pa moramo i mi“ – kažu neki. „Trebamo Ga nasljedovati“ – vele. „To je dokaz za svetkovanje subote“ – tvrde oni. Ne, nije dokaz. Isus se i obrezao, ali to ne znači da trebamo i mi.

2.     Apostoli i rana Crkva

Šta je sa apostolima i ranom Crkvom prije uključenja pogana? Djela apostolska govore o tome da je Pavao propovijedao Evanđelje i subotom išao u sinagoge. Da li to dokazuje da je vršio subotu? Ne, jer u sinagoge je išao da evangelizira, a ne da svetkuje subotu. Djela nigdje direktno ne navode da je rana Crkva držala subotu. Ali znate šta? I da navode, to nas ne bi trebalo iznenaditi. Zašto? Zato što su apostoli i rana Crkva bili Židovi. A subota je za Židove. Luka navodi da su mnogi Židovi u ranoj Crkvi bili vjerni vršioci Zakona. Sam Pavao je vršio zakon i prinosio žrtve. Tako možemo zaključiti i da su držali do subote.

3.     Poganski obraćenici

Šta se dešava kada se Evanđelje širi među pogane? Da li poganski obraćenici vrše subotu? Ovo je ključno pitanje, zar ne? Šta mislite da li je rana Crkva postavila ovo pitanje? Da li je bilo kakvog ne slaganja i razmimoilaženja u mišljenju? Ako išta znamo o Bibliji i o okolnostima u kojima je nastala Crkva, znamo da je moralo doći do velikih problema po ovom pitanju. I stvarno, kada je Bog odlučio da Crkvi pridruži pogane, došlo je do velikih problema.

(28) te im reče: "Vi znate kako je Židovu zabranjeno družiti se sa strancem ili k njemu ulaziti, ali meni Bog pokaza da nikoga ne zovem okaljanim ili nečistim. (Dj 10:28) 

Židovi se uopće nisu družili s poganima.

(1) Dočuli apostoli i braća po Judeji da i pogani primiše riječ Božju (2) pa kad Petar uziđe u Jeruzalem, uzeše mu obrezanici prigovarati: (3) "Ušao si, dobacivahu, k ljudima neobrezanima i jeo s njima!" (Dj 11:1-3)

Shvaćamo li situaciju u ranoj Crkvi? Pogani uopće ne mogu biti članovi Crkve. Nije bio problem ako se obrežu i postanu Židovi, problem je da pogani kao pogani postanu dio Crkve. Nakon što je Petar održao govor i objasnio im kako je to sve bilo od Boga, oni su se primirili i počeli slaviti Boga što je i poganima dao obraćenje koje vodi u život.

Međutim, tu problemi ne prestaju. Već u petnaestom poglavlju vidimo pojavu žestokih problema:

(1) Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: "Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti." (2) Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja. (Dj 15:1-2)  

Šta ovi iz Judeje žele? Da pogani postanu Židovi. Ne mogu se spasiti ako se ne požidove. Šta se dalje dešava?

(4) Kada pak stigoše u Jeruzalem, primi ih Crkva, apostoli i starješine. Ispripovjediše što sve Bog učini po njima. (5) Onda ustanu neki od onih što iz farizejske sljedbe bijahu prigrlili vjeru pa reknu: "Treba ih obrezati i zapovjediti im da opslužuju Zakon Mojsijev." (Dj 15:4-5) 

Poganske obraćenike treba obrezati i zapovjediti da vrše Zakon Mojsijev. Ovdje oni ne raspravljaju o moralnom, nego o ceremonijalnom zakonu, o obrezanju, danima, blagdanima i žrtvama. Ovo uključuje i subotu. I šta je zaključak sabora u Jeruzalemu? Da li pogani trebaju obrezanje i ceremonijalni zakon?

(19) Zato smatram da ne valja dodijavati onima koji se s poganstva obraćaju k Bogu, (20) nego im poručiti da se uzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi. (Dj 15:19-20) 

Jakov i čitav sabor zaključuju da ne trebaju. Ceremonijalni zakoni i subote su za Židove. Pogani ne trebaju postati Židovi. Međutim problem nije riješen. Judaisti nastavljaju širiti svoje hereze. Uspjeli su mnoge zavesti. Zato Pavao mora pisati Poslanicu Galaćanima i druge poslanice. Pogledajmo šta piše Galaćanima:

(6) Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, (7) koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. (8) Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! (9) Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet. (Gal 1:6-9) 

Pavao judaističko „evanđelje“, da se pogani moraju obrezati i vršiti zakon kako bi se spasili, naziva drugim evanđeljem. Nad onima koji takvo evanđelje propovijedaju zaziva prokletstvo. Pavao dalje piše kao je rekao Petru:

(14) Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: "Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?" (Gal 2:14) 

Ne, pogani se ne trebaju požidoviti niti vršiti židovski ceremonijalni zakon. Taj zakon ne uključuje samo obrezanje nego hranu, dane i blagdane.

(8) Onda dok još niste poznavali Boga, služili ste bogovima koji po naravi to nisu. (9) Ali sada kad ste spoznali Boga - zapravo, kad je Bog spoznao vas – kako se sad opet vraćate k nemoćnim i bijednim počelima i opet im, ponovno, hoćete robovati? (10)  Dane pomno opslužujete, i mjesece, i vremena, i godine! (11) Sve se bojim za vas! Da se možda nisam uzalud trudio oko vas! (Gal 4:8-11) 

Židovski lažni učitelji su uspjeli zavesti vjernike u Crkvi da vrše židovske blagdane. Ovi blagdani podrazumijevaju i uključuju subotu. Kada kaže dane, misli na sedmične subote, jer dalje nabraja mjesece, vremena i godine.

Apostolski sabor u Jeruzalemu i Pavao svojim apostolskim autoritetom zabranjuju poganima da se požidove i vrše ceremonijalni zakon, što uključuje i subotu, jer onda je u pitanju i samo Evanđelje. Za one koji sumnjaju da Pavlova zabrana uključuje i subotu pročitat ćemo tekst iz Poslanice Kološanima:

(16) Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili subotama. (17) To je tek sjena onoga što dolazi, a zbiljnost jest – tijelo Kristovo. (Kol 2:16-17) 

O čemu se radi? Poganima je bilo zabranjeno da se požidove. Židovskim hereticima se to nije sviđalo pa su ih podcjenjivali i ponižavali. Govorili su im da se ne mogu spasiti ili da ne mogu postići puninu vjere bez subote i drugih obreda i ceremonija. Ovo neodoljivo podsjeća na adventističku i rimokatoličku teologiju. Ali Pavao vjernike ohrabruje i opominje da se ne bi dali zavesti i zbuniti. Subote i blagdani su za Židove, ne za kršćane.

Adventisti pokušavaju izvrnuti tekst i reći da subote (u Kol 2:16) nisu sedmične subote. To nije ništa drugo nego nasilje nad tekstom. Subote su, naravno, sedmične subote, jer ostale subote su označene kao blagdani i mlađaci. Priručnik teologije Advenstista sedmoga dana ipak priznaje da se radi o sedmičnim subotama, ali negira da se je posrijedi ukidanje subote. Tvrde da Pavao napada samo grubi „ceremonijalizam“.[18] Takav zaključak je u očiglednoj suprotnosti onome što tekst ustvari kaže.          

4.     Dodatne mjere

Vidjeli smo da sabor u Jeruzalemu nije bio dovoljan da se zaustave židovske hereze. Bog nadahnjuje Pavla da piše poslanice o tome. Ali to nije sve, Crkva se umjesto subotom počinje sastajati nedjeljom. Židovi su se u sinagogama sastajali subotom. Zašto subotom? Zato što Mojsijev zakon kaže da je subota dan svetog zbora.

(3) Šest dana neka se posao obavlja, a sedmi je dan subota - dan potpunog odmora, dan svetoga zbora, kad ne smijete raditi nikakva posla. Gdje god boravili, subota je Jahvina." (Lz 23:3) 

Rana Crkva dan zbora premješta sa subote na nedjelju.

5.     Biblijski dokazi za premještanja dana sastanka

(7) U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći. (Dj 20:7) 

(1) U pogledu sabiranja za svete, i vi činite kako odredih crkvama galacijskim. (2) Svakoga prvog dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem. (1 Kor 16:1-2) 

(9)  Ja, Ivan, brat vaš i suzajedničar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti, u Isusu: bijah na otoku zvanu Patmos radi riječi Božje i svjedočanstva Isusova.  (10)  Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje. (Otk 1:9-10)

Dan Gospodnji je prvi dan tjedna, nedjelja, ne subota niti eshatološki Dan Gospodnji.

Teorija da se (Izrazom dan Gospodnji) misli na dan Kristova drugog dolaska je neodrživa. "Dan Gospodnji" se u grčkom razlikuje od "Gospodnjeg (pridjev) dana", koji potonji u drevnoj Crkvi uvijek označava našu nedjelju, iako nije nemoguće da se to dvoje podudara (barem u nekim dijelovima zemlje), otkuda se kod Jeronima [Komentar Mateja, 25] spominje predaja da se Gospodinov dolazak očekivao posebno na uskrsni Gospodnji dan. Vizije Apokalipse, pečata, truba i čaša itd. grupirane su u sedam i prirodno počinju prvog dana od sedam, rođendana Crkve, čiju budućnost nagovještavaju [Wordsworth].[19]

Vidjet ćemo i da rano crkveni pisci potvrđuju da je dan Gospodnji ustvari nedjelja.

Jasno je dakle da se prva Crkva sastaje nedjeljom (prvi dan tjedna), a ne subotom. (Što pisani izvori iz drugog stoljeća također potvrđuju.)[20]

6.    Izvanbiblijska literatura i svetkovanje subote

1.     Didahe

„Didahe (grčki: Διδαχή, Didakhḗ, "Nauk"; punim imenom: Διδαχὴ Κυρίου διὰ τῶν δώδεκα ἀποστόλων, Didakhḕ Kyríou dià tōn dṓdeka apostólōn, latinski: Doctrina duodecim apostolorum, "Nauk Gospodnji dvanaestorice apostola") ranokršćanski je spis. Većina stručnjaka kao vrijeme njegova nastanka navodi kraj prvog ili početak drugog stoljeća.[1] Anonimno je to djelo više autora, jedna vrsta pastoralnog priručnika. Spis se sastoji od tri glavna dijela: moralnog, disciplinskog i liturgijskog. Neki su ga crkveni oci smatrali dijelom Novoga zavjeta,[2] dok su ga drugi odbacivali kao neautentičan ili nekanonski,[3] pa na kraju nije ušao u Novozavjetni kanon, osim u Etiopskoj crkvi čiji kanon sadrži spis Didascalia koji se temelji na spisu Didahe. Katolička crkva je Didahe prihvatila kao dio zbirke apostolskih otaca.“[21]

Didahe kaže ovako:

1 U dan Gospodnji sabirajte se, lomite hleb i pričešćujte se, priznajući javno svoje prestupe.[22]

2.     Barnabina poslanica

„Poslanica Barnabe (grčki: Βαρναβᾶ Ἐπιστολή) je ranokršćanska grčka poslanica napisana između 70. i 135. godine. … Neki rani crkveni oci pripisivali su je Barnabi spomenutom u Djelima apostolskim, ali se danas općenito pripisuje inače nepoznatom ranom kršćanskom učitelju (iako neki znanstvenici brane tradicionalno pripisivanje).[1] Razlikuje se od Evanđelja po Barnabi.”[23]

(8) Napokon veli istima: "Ne podnosim vaše mlađake ni subote" (Iz 1,13). Vidite kako govori: nisu mi drage sadašnje subote već ona koju sam učinio. Na nju ću, sve privevši odmoru, učiniti početak osmoga dana, to jest početak drugoga svijeta. (9) Stoga u veselju provodimo osmi dan na koji je i Isus uskrsnuo od mrtvih i, očitovavši se, uzašao na nebesa.[24]

3.     Poslanica Magnežanima

„Ignacije Antiohijski, sv. (lat. Ignatius, grč. Ἰγνάτıος, Ignátios), crkveni otac, biskup i mučenik (? – Rim, 117). Dobio je nadimak Theophóros (Bogonosac). Vjerodostojni podatci o njemu potječu iz poslanica što ih je sâm, pod pratnjom straže, napisao na putu od Antiohije do Rima, gdje je umro mučeničkom smrću u Koloseju. Iz Smirne je slao poslanice kršćanskim zajednicama u Efezu, Magneziji, Rimu i Tralu (današnji Aydın u Turskoj), a iz Troade pisma sv. Polikarpu i kršćanskim zajednicama u Smirni i Filadelfiji (današnji Alaşehir u Turskoj).“[25] On kaže ovako:

8 Ne dajte se zavesti krivim nazorima ili zastarjelim pričama koje ništa ne znače. Jer ako i dalje živimo judaizam, priznajemo da nikada nismo primili milost. 2 Sami božanski proroci živjeli su po Kristu Isusu. Zato su bili progonjeni, jer su bili nadahnuti njegovom milošću da uvjere nevjernike da je Bog jedan i da se objavio u svom Sinu Isusu Kristu, koji je njegova Riječ koja dolazi iz tišine i koji je stekao potpuno odobravanje onoga koji ga je poslao.

9 Oni, dakle, koji su živjeli po drevnim običajima došli su do nove nade. Prestali su svetkovati subotu i živjeli su po Gospodnjem danu, u koji je naš život, kao i njihov, zasjao, zahvaljujući Njemu i njegovoj smrti, iako neki to poriču. Po ovom otajstvu dobili smo vjeru i zbog nje stojimo čvrsto kako bismo postali učenici Isusa Krista, našeg jedinog učitelja. 2 Kako onda možemo živjeti bez njega kad su ga čak i proroci, koji su bili njegovi učenici po Duhu, čekali kao svog učitelja? On, dakle, koga su s pravom očekivali, uskrisi ih od mrtvih kad dođe.

10 Ne smijemo, dakle, biti neosjetljivi na njegovu dobrotu. Doista, kad bi postupio kao mi, odmah bismo bili gotovi. Stoga, sada kada smo njegovi učenici, moramo naučiti živjeti kao kršćani - doista, tko god nosi bilo koje drugo ime, ne pripada Bogu. 2 Riješite se, dakle, lošeg kvasca - postao je ustajao i ukiselio - i preobrazite se u novi kvasac, to jest u Isusa Krista. Posolite se u njemu da nitko od vas ne propadne, jer će vas vaš miris odati. 3 Strašno je govoriti o Isusu Kristu i živjeti kao Židov. Jer kršćanstvo nije vjerovalo u judaizam, nego judaizam u kršćanstvo. Ljudi svih jezika povjerovali su u njega i tako su se ujedinili u Bogu.[26]

Vidimo da Ignacije slijedi ono što je Pavao naučavao u Galaćanima. Adventisti pokušavaju omalovažiti tekst, budući da je veoma rano svjedočanstvo o ukidanju subote za pogane i nedjeljnom bogoslužju.

4.     Justin Mučenik

„Sveti Justin mučenik (Flavia Neapolis, 100. – Rim, 165.), kršćanski filozof i mučenik, najplodniji i najpoznatiji apologet 2. stoljeća. Katolička Crkva ga slavi kao sveca, mučenika i ubraja ga među Crkvene Oce. Njegova dva najpoznatija djela su "Prva apologija" i "Druga apologija" prema kojima je bio prvi koji je branio kršćansku misao pred poganima.“[27]

Svi se zajedno okupljamo u nedjelju, budući da je to prvi dan kada je Bog, preobrazivši tamu i materiju, stvorio svemir, i kada je Isus Krist, naš Spasitelj, uskrsnuo od mrtvih istoga dana. Jer su ga razapeli dan prije subote, a dan poslije subote, ukazao se svojim apostolima i učenicima i naučio ih ovim stvarima koje sam i vama prenio na ozbiljno razmatranje. (Justin Mučenik, 1 Apologija, 67.).[28]

Adventisti se, naravno, trude da pobiju ili izokrenu ove povijesne dokaze, ali i sami uočavaju da neke ne mogu negirati.[29] Tako ostaje činjenica da imamo pisane dokaze iz prvog i drugog stoljeća koji bez sumnje potvrđuju da je Crkva u vrijeme apostola i nakon njih bogoštovlje obavljala nedjeljom.

5.     Izvori koji potvrđuju da je rana Crkva svetkovala subotu?

Sad ću navesti pisane izvore koji potvrđuju da je poganska Crkva svetkovala subotu. Da se ne bih mučio i pretraživao literaturu, odlučio sam taj zadatak prepustiti vještačkoj inteligenciji. Pitanje koje sam postavio je bilo: Možeš li mi navesti pisane izvore iz prvog i drugog stoljeća iz kojih se vidi da je rana poganska Crkva svetkovala subotu a ne nedjelju? Chat GPT je, između ostalog ovako odgovorio:

Ako vam trebaju pismeni izvori iz 1. stoljeća koji pokazuju subotnju praksu — najizravniji izvori su novozavjetni tekstovi (npr. Djela 13:14; 17:2; 18:4) koji pokazuju da su rani (pogotovo židovski) kršćani sudjelovali u sinagogalnim subotnjim okupljanjima. Ako tražite ne-biblijske 1. stoljetne zapise koji eksplicitno govore „crkva slavi subotu (umjesto nedjelje)“ — takvih jasnih, općeprihvaćenih nepobitnih dokumenata iz 1. st. praktično nema; umjesto toga, od kraja 1. i u 2. st. imamo pisma i upute (Didache, Justin) koja pokazuju razvoj i prihvaćanje nedjelje kao dana okupljanja.

Uh, ovo ne ide u prilog adventistima. Da bismo bili fer prema njima, navest ću i dio teksta iz odgovora koji je dao Gemini:

Adventistima Subotarima glavni argument nije u tome da rani oci eksplicitno zapovijedaju svetkovanje Subote, već da nijedan od tih pisaca ne tvrdi da je Subota ukinuta po zapovijedi, te da povijesni i arheološki dokazi (poput onih iz Konstitucija i Koncila) potvrđuju da je svetkovanje Subote od strane kršćana trajalo stoljećima.

Ono što Gemini kaže ustvari potvrđuje ono što smo do sada vidjeli u ovoj lekciji, a to je da hereza Judaista nije lako izumirala i da je sva učenja i mjere apostola nisu uspjele u potpunosti iskorijeniti, nego da su crkveni lideri iz drugog i trećeg stoljeća nastavili borbu protiv ovog lažnog učenja. Isto tako potvrđuje da ne postoje pisani izvori u izvanbiblijskoj literaturi iz kojih bi se vidjelo da crkveni lideri zapovijedaju svetkovanje subote. Dakle, da je svetkovanje subote zapovijed za novozavjetnog vjernika, tada bi u Novom zavjetu i u ranokršćanskoj literaturi to negdje bilo zapisano, ali nije. Zapisano je upravo suprotno. Iz svega do sada rečenog čini se jasno da niti Biblija niti izvanbiblijski tekstovi ne potvrđuju teorije i tvrdnje adventista.

3.    Zašto nedjelja?

Zašto baš nedjeljom a ne neki drugi dan? Justin je dao dva razloga: Bog je taj dan stvorio svemir a i Krist je u taj dan uskrsnuo. Sama Biblija nam ne daje direktan odgovor, ali nam otkriva šta se to sve desilo prvog dana u tjednu, u nedjelju. Prvo, Bog je stvorio nebo i zemlju. Drugo, desilo se Kristovo uskrsnuće (koje je predstavljeno židovskim blagdanom Prvina).

(9) Uskrsnuvši dakle rano prvog dana u tjednu, ukaza se najprije Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha. (Mk 16:9)

Treće, prvog dana je bio i silazak Svetog Duha na Crkvu, a to je bilo na židovski blagdan Pedesetnice.

(1)  Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. (Dj 2:1) 

Evo ih opet okupljeni nedjeljom na blagdan Pedesetnice. Moralni elementi počinka i sastanka su sačuvani, ali je promijenjena vanjska forma zapovijedi. 

Možda je značajna i činjenica da je sedmi dan ustvari bio sedmi za Boga, nakon šest dana Njegovog rada. A za čovjeka je bio prvi dan nakon njegovog stvaranja. Čovjek, u jednom smislu, počinje raditi tek nakon subote i pada u grijeh.[30] Subota u Poslanici Hebrejima označava spasenje koje se prima milošću po vjeri u Krista i omogućeno je Njegovim djelima. Naša dobra djela su posljedica spasenja. Prvo, dakle, ulazimo u šabat pa tek onda činimo djela. Nedjeljni šabat je simbol spasenja koje je milošću po vjeri; i zato je prvi, a ne sedmi dan (po židovskom računanju).

4. Je li nedjelja zamijenila subotu?

Iz do sada rečenog jasno je da subota nije zapovijed koja obavezuje nežidovske kršćane. A da li je sada nedjelja umjesto subote, kako naučavaju mnogi evanđeoski kršćani? U Starom zavjetu postoje mnoga pravila za svetkovanje subote. Jedno je da je to dan svetog zbora, dan za vjerske sastanke i prinošenje žrtava. U Novom zavjetu vidimo da je dan za sastanak premješten na nedjelju. A da li i druga pravila koja važe za subotu, važe i za nedjelju? Da li nedjeljom ne smijemo raditi? Ako kažemo da, suočavamo se s jednim problemom, a to je da takva zapovijed u Novom zavjetu ne postoji. Dan za sastanke jeste premješten, ali nema zapovijedi da se moramo sastajati baš nedjeljom, a pogotovo da ne smijemo raditi nedjeljom.

Argument sabatarijanaca je taj da iz Novog zavjeta vidimo da je vrijeme zbora premješteno sa subote na nedjelju. To je za njih dovoljan dokaz da su i ostala pravila za šabat premještena na nedjelju. Ali to je samo pretpostavka koju i Biblija i povijest negiraju. Osim toga, u Bibliji imamo primjer gdje Isus Pashu pretvara u Večeru Gospodnju ali za Večeru Gospodnju uopće ne važe pravila koja su važila za Pashu. Ovo je veoma važno. Apostol Ivan kaže da je bio u zanosu u dan Gospodnji. Istu riječ „Gospodnji“ nalazimo još samo jednom u Novom Zavjetu, u Poslanici Korinćanima, gdje Pavao govori o Večeri Gospodnjoj. Kao što je Pashu pretvorio u Večeru Gospodnju, tako je i subotu u dan Gospodnji, ali pravila za dan Gospodnji nisu preuzeta iz Starog zavjeta. Tvrdnja, dakle, da je nedjelja nova subota nama dobru biblijsku potporu.   

Međutim, to ne znači da ne trebamo odmarati jedan dan u tjednu, niti da smijemo goniti radnike da rade svaki dan. Moralni princip kaže da trebamo odmarati i da trebamo radnicima dati da odmore. Budući da je nedjelja dan svetog zbora, onda je dobro da taj dan uzmemo i kao dan odmora. Ali moramo znati da Biblija ne propisuje samo jedan dan u tjednu za odmor. Postoje i mnogi drugi dani. Mnogi blagdani su trebali biti dani za odmor. I svaka sedma godina je trebala biti za odmor od teških poslova. I to su moralni, a ne ceremonijalni principi. Dakle, nije dovoljno dati radniku da odmara smo jedan dan u tjednu. Trebamo mu dati i godišnji odmor i mnoge druge prigode za odmor. Nije dovoljno da odmaramo samo jedan da u tjednu, trebamo odmarati puno više.

Moguće je da adventisti ovdje imaju veliki problem jer su sav zakon osim Deset zapovijedi proglasili ceremonijalnim. Iz toga slijedi da nemaju osnovu za godišnje odmore i druge odmore osim sedmične subote.   

5.    Šest činjenica za razmisliti

Kieth Foskey u debati sa Matthew Everhardom iznosi pet činjenica o kojim je potrebno razmisliti.[31] Ja sam dodao još jednu, pa tako imamo šest.

1.Nema dokaza da je iko držao subotu prije Mojsija.

2. Nema dokaza da su pogani ikada ukoreni zato što nisu držali subotu.

3. Novi zavjet nigdje ne zapovijeda držanje subote nakon Kristovog uskrsnuća.

4. Novi Zavjet opominje i kori za mnoge grijehe, nikada za kršenje subote. (Dok se u Starom zavjetu Židovi na mnogo mjesta kore zbog nepoštivanja subote).

5. Novi Zavjet nikada ne govori o nedjelji kao o suboti, niti ikada navodi neka očekivanja ili pravila u vezi nedjelje kao što je to slučaj u vezi subote u Starom zavjetu.

Ja bih dodao i šesto: Nigdje u djelima ranokršćanskih pisaca ne vidimo da se zapovijeda ili upozorava na svetkovanje subote, nego upravo suprotno.

7. Adventisti, subota i žig zvijeri

Adventisti nažalost idu dalje od toga da kažu kako treba svetkovati subotu. Oni naime uče da je nedjelja žig zvijeri. Njihova služba je u velikoj mjeri usmjerena na tekstove iz biblijske knjige Otkrivenje gdje se spominje zvijer i žig zvijeri. (Otk 13 i 14:6-13) Posebno su usmjereni prema tekstu koji govori o propovijedanju trojice anđela. Njihovo tumačenje je da su to ustvari oni, odnosno da oni treba da propovijedaju tu trostruku vijest. Evo šta čitamo na adventističkoj web stranici:

Vijest trećeg anđela objavljuje najsvečaniju i najstrašniju opomenu u Bibliji. Ona objelodanjuje da će oni, koji se pokoravaju ljudskoj vlasti u vrijeme posljednje krize na Zemlji, obožavati zvijer i njenu ikonu, a ne Boga. U toku ovog posljednjeg sukoba nastat će dvije različite grupe. Jedna grupa zastupat će evanđelje o ljudskom ustrojstvu i obožavat će zvijer i njenu ikonu i navući na sebe najtežu osudu. Druga grupa, u upadljivoj suprotnosti, živjet će po pravom evanđelju i držat će „zapovjedi Božje i vjeru Isusovu”. (Otkrivenje 14,9.12) Konačna odluka obuhvaća pravu i lažnu službu Bogu, pravo i lažno evanđelje. Kada se ova odluka jasno iznese svijetu, oni koji odbacuju Božji znak sjećanja na stvaranje – biblijski dan od odmora, Subotu – i izaberu obožavanje i poštovanje nedelje potpuno svjesni da to nije dan koji je Bog odredio za bogosluženje, dobit će „žig zvijeri”. Ovaj žig je pobuna; zvijer tvrdi da promjena dana za službu Bogu pokazuje njenu vlast čak i nad Božjim zakonom.[32][32]

U drugom adventističkom članku čitamo ovako: Biblija pokazuje da će svatko tko na kraju odbaci istinu o Božjem danu odmora primiti žig Zvijeri. A to znači da na sebe uzima ime, odnosno broj Zvijeri.[33] 

Vidimo da prema njihovom učenju odbacivanje subote i obdržavanje nedjelje jeste žig zvijeri, što je jako loša egzegeza i učitavanje u biblijski tekst. Tako će, prema njima, oni koji ne svetkuju subotu na sebe navući najtežu osudu. Adventisti ne negiraju Krista i vjeru u Krista, ali jasno se vidi da je subota također ključna za spasenje. I to je jedan od najvećih problema adventističke teologije jer se radi o nauci koja se mora svrstati među hereze.

8. Kako se odnositi prema onima koji svetkuju subotu?

(1)  Slaboga u vjeri prigrlite, ali ne da se prepirete o mišljenjima.  (2)  Netko vjeruje da smije sve jesti, slabi opet jede samo povrće.  (3)  Tko jede, neka ne prezire onoga tko ne jede; tko pak ne jede, neka ne sudi onoga tko jede. Ta Bog ga je prigrlio.  (4)  Tko si ti da sudiš tuđega slugu? Svojemu Gospodaru i stoji i pada! A stajat će jer moćan je Gospodin da ga podrži.  (5)  Netko razlikuje dan od dana, nekomu je opet svaki dan jednak. Samo nek je svatko posve uvjeren u svoje mišljenje.  (6)  Tko na dan misli, poradi Gospodina misli; i tko jede, poradi Gospodina jede: zahvaljuje Bogu. I tko ne jede, poradi Gospodina ne jede i - zahvaljuje Bogu.  (7)  Jer nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire.  (8)  Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo - Gospodinovi smo.  (9)  Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.  (10)  A ti, što sudiš brata svoga? Ili ti, što prezireš brata svoga? Ta svi ćemo stati pred sudište Božje.  (11)  Jer pisano je: Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno i svaki će jezik priznati Boga.  (12)  Svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun. (Rim 14:1-12) 

(16)  Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili subotama.  (17)  To je tek sjena onoga što dolazi, a zbiljnost jest - tijelo Kristovo.  (18)  Nitko neka vas ne podcjenjuje zato što on sam uživa u "poniznosti i štovanju anđela", zadubljuje se u svoja viđenja, bezrazložno se nadima tjelesnom pameću svojom,  (19)  a ne drži se Glave, Njega od kojeg sve Tijelo, zglobovima i svezama zbrinuto i povezano, raste rastom Božjim.  (20)  Ako ste s Kristom umrli za počela svijeta, zašto se, kao da još u ovom svijetu živite, dajete pod propise:  (21)  "Ne diraj, ne kušaj, ne dotiči"?  (22)  Sve će to uporabom propasti. Uredbe i nauci ljudski!  (23)  Po samozvanu bogoštovlju, poniznosti i trapljenju tijela sve to doduše slovi kao mudrost, ali nema nikakve vrijednosti, samo zasićuje tijelo. (Kol 2:16-23) 

Iz ovih tekstova vidimo dvije stvari. Prvo, nije problem ako neko svetkuje subotu, problem je ako to nameće drugima, bilo kao uslov za spasenje ili bilokakav duhovni blagoslov, kao što rade adventisti. Drugo, oni koji ne svetkuju subotu ne smiju dozvoliti da ih subotari uplaše. Moraju znati da je subota samo sjena stvarnosti, ceremonija, a stvarnost je Krist.

9. Proročko ispunjenje subote

Vidjeli smo da je zapovijed o suboti ceremonijalna zapovijed. Pavao u Poslanici Kološanima kaže da je sjena stvarnosti. Zanima nas kako se to subota ispunjava u Kristu? O tome govori Poslanica Hebrejima. Pogledajmo tekst:

(7)  Zato, kao što veli Duh Sveti: Danas ako glas mu čujete,  (8)  ne budite srca tvrda kao u Pobuni, kao u dan iskušenja u pustinji  (9)  gdje me kušnjom iskušavahu očevi vaši premda gledahu djela moja  (10)  četrdeset godina. Zato mi dodija naraštaj onaj pa rekoh: Uvijek su nestalna srca i ne proniču moje putove.  (11)  Tako se zakleh u svom gnjevu: Nikad neće ući u moj počinak!  (12)  Pazite, braćo, da ne bi u koga od vas srce bilo opako, nevjerno, odmetnulo se od Boga živoga.  (13)  Pače hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono Danas da ne otvrdne tko od vas zaveden grijehom.  (14)  Doista, sudionici smo Kristovi postali ako, dakako, ono prvo imanje stalnim sačuvamo  (15)  kad je rečeno: Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda kao u Pobuni!  (16)  Jer, koji su to čuli pa se pobunili? Zar ne svi koji su pod Mojsijem izašli iz Egipta?  (17)  Koji li mu dodijavahu četrdeset godina? Zar ne oni koji sagriješiše, kojih mrtva tijela popadaše u pustinji?  (18)  Kojima se zakle da neće ući u njegov počinak, ako li ne nepokornima?  (19)  I vidimo da ne mogoše ući zbog nevjere. (Heb 3:7-19) 

(1)  Bojmo se dakle da se, dok ostaje obećanje o ulasku u njegov Počinak, za koga od vas ne bi utvrdilo kako je zakasnio.  (2)  Jer nama je naviještena blagovijest kao i njima, ali njima Riječ poruke nije uskoristila jer se vjerom nisu pridružili onima koji su poslušali.  (3)  U Počinak doista ulazimo mi koji povjerovasmo, prema onom što je rekao: Tako se zakleh u svom gnjevu: Nikad neće ući u moj počinak, premda su djela od postanka svijeta dovršena.  (4)  Rekao je doista negdje o sedmom danu ovako: I počinu Bog sedmoga dana od svih djela svojih.  (5)  A ovdje opet: Nikad neće ući u moj počinak.  (6)  Preostaje dakle da neki imaju u nj ući, a oni koji su prvi primili blagovijest ne uđoše zbog nepokornosti.  (7)  Zato Bog ponovno određuje jedan dan, Danas, u Davidu nakon toliko vremena govoreći, kako je već rečeno: Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda.  (8)  Zbilja, da je Jošua njih u Počinak uveo, ne bi Bog nakon toga govorio o drugome danu.  (9)  Dakle: preostaje neki subotni počinak narodu Božjemu!  (10)  Zaista, tko uđe u njegov počinak, počinuo je od djela svojih kao ono i Bog od svojih.  (11)  Pohitimo dakle ući u taj Počinak da nitko ne padne po uzoru na takvu nepokornost. (Heb 4:1-11) 

Riječ počinak grčka je riječ κατάπαυσις (katapausis).[34] U tekstu (4:9) koristi se još jedna riječ u istom značenju a to je σαββατισμός (sabbatismos).[35] Ona dolazi od riječi σάββατον (sabaton)[36] što znači subota. U Heb 4:1 Pavao navodi Postanak 2;2,3 gdje se govori o sedmom danu u koji je Bog počinuo od djela svojih. Dakle, kada se u tekstu govori o počinku, govori se o subotnjem počinku, o ispunjenju starozavjetne zapovijedi o suboti.

Pavao objašnjenje započinje citiranjem Psalma 95:8-11.

(8)  "Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji  (9)  gdje me iskušavahu očevi vaši premda vidješe djela moja.  (10)  Četrdeset ljeta jadio me naraštaj onaj, pa rekoh: 'Narod su nestalna srca i ne promiču moje putove.'  (11)  Stog se zakleh u svom gnjevu: 'Nikad neće ući u moj pokoj!'" (Ps 95:8-11) 

Sam psalmista ustvari navodi ili prepričava Pnz 34,35:

(34)  Jahve ču graju vašu i zakle se u svojoj srdžbi:  (35)  'Ni jedan jedini od ovih ljudi, od ovoga opakog naraštaja, neće vidjeti ove dobre zemlje za koju sam se zakleo da ću je dati vašim ocima. (Pnz 1:34-35) 

Poznato je da je Bog Izraelce izveo iz ropstva u Egiptu, proveo ih kroz Crveno more, vodio ih kroz pustinju i činio mnoga čudesa među njima. I na kraju, kad su trebali ući u obećanu zemlju, pobunili su se protiv Jahve. Tada im se Bog zakleo da neće ući u obećanu zemlju, koja je simbol počinka. Mogli su ući samo Kaleb i Jošua te svi koji su bili mlađi od 20 godina.

Međutim, kada su u obećanu zemlju ušli oni koji su trebali ući, Biblija kaže da još uvijek nisu ušli u počinak. (8)  Zbilja, da je Jošua njih u Počinak uveo, ne bi Bog nakon toga govorio o drugome danu. (9)  Dakle: preostaje neki subotni počinak narodu Božjemu! Ondašnja obećana zemlja bila je samo predslika konačnog počinka.

A šta je to konačni subotni počinak, konačno ispunjenje subote? Dvije stvari treba reći. Jednu nam otkriva tekst koji je pred nama. Iz njega je jasno da je ulazak u počinak ustvari ulazak u spasenje. Onaj koji čuje Evanđelje, povjeruje i obrati se od svojih grijeha Kristu, ulazi u počinak, prima spasenje. Hebrejima 4 kaže ovako:

(1)  Bojmo se dakle da se, dok ostaje obećanje o ulasku u njegov Počinak, za koga od vas ne bi utvrdilo kako je zakasnio.  (2)  Jer nama je naviještena blagovijest kao i njima, ali njima Riječ poruke nije uskoristila jer se vjerom nisu pridružili onima koji su poslušali.  (3)  U Počinak doista ulazimo mi koji povjerovasmo...

Jasno je, dakle, da u počinak ulazi onaj koji povjeruje i prihvati Evanđelje. Počinak je spasenje u Kristu. Pavao opominje one koji su u crkvi i koji smatraju da su spašeni, ali ustvari nisu bili. Požuruje ih da konačno i istinski dođu do spasenja. (11)  Pohitimo dakle ući u taj Počinak da nitko ne padne po uzoru na takvu nepokornost. (Heb 4:11)[37]

Međutim, to nije sve. Biblija nam jasno otkriva da je obraćenje samo početna faza spasenja. Treba doći i do proslavljenja. To je uskrsnuće i preobraženje fizičkog u „duhovno“ tijelo. Ali i do ulaska u Kristovo hiljadugodišnje kraljevstvo. Upravo ona Izraelcima obećana zemlja postat će središte Kristove zemaljske vlasti. U ovaj počinak najprije će ući Izraelci koji će se spasiti prilikom drugog Kristovog dolaska. Konačno ispunjenje šabata je kada se zemaljsko Kristovo kraljevstvo preobrazi u vječnu fazu nazvanu novo nebo i nova zemlja.

Napomena: to što su vjernici u Kristu već ušli u Božiji šabat, nipošto ne znači da Izraelci ne smiju ili ne trebaju svetkovati šabat. Šabat će se svetkovati i u hiljadugodišnjem kraljevstvu.

10.  Zaključak

Da sumiram ono što smo do sada vidjeli. Postoji nekoliko različitih tumačenja subote i njene važnosti za novozavjetnog vjernika. Možemo ih svrstati u tri osnovne grupe: subotari, neosubotari i nesubotari. Tvrdnje i argumenti izneseni u ovoj brošuri potkrjepljuju učenje nesubotara. Subota je zapovijed objavljena i dana Izraelcima. Ona je znak između Boga i Izraela. Pogani nisu držali subotu (jer onda ne bi bila znak između Boga i Izraela). Subota je ceremonijalni zakon. Isus i učenici drže subotu jer su Židovi. Rana Crkva, posebno nakon pridruživanja pogana, počinje se sastajati nedjeljom, ali nedjelja nije nova subota. Nedjeljom se sastajemo, nedjeljom odmaramo, ali nemamo striktnih pravila za svetkovanje nedjelje. Crkveni sabor u Jeruzalemu i apostol Pavao izričito zabranjuju da se pogani obrezuju i uče vršiti ceremonijalni zakon (što uključuje i subotu). Razlog zabrane je bio taj što je samo Evanđelje bilo u pitanju, jer Judaisti su učili da bez vršenja ceremonijalnog zakona nema spasenja. To više nije isto evanđelje. Nije problem u tome da neko svetkuje subotu, problem je kada tu subotu nameće drugima kao uslov za postizanje spasenja ili barem kao uslov za duhovni napredak i blagoslov. To je hereza protiv koje su se borili apostoli i rana Crkva ali protiv koje se moramo boriti i mi danas. Jer i danas neki naučavaju da bez subote nema punine blagoslova i nema spasenja, bar u određenom periodu povijesti, u vremenu koje prethodi Kristovom dolasku. Vidimo da je za njih subota ipak ključna. A to je ponovo neko drugo evanđelje, a ne ono koje su propovijedali Krist i apostoli. To je nazovi evanđelje i nad onima koji ga propovijedaju Riječ Božija zaziva prokletstvo.

Zato pozivam adventiste da odbace teologiju o suboti i o žigu zvijeri jer se suprotstavlja samom Evanđelju. Pozivam ih da odbace i Hellen White i njene heretičke tekstove i lažna proročanstva te ne budu više kult nego legitimna crkva i denominacija. Pozivam i sve druge koji su pod uticajem adventističke teologije o suboti da je odbace kao ne biblijsku. Ne dajte da vas neko sudi zbog subote koja je sjena stvarnosti a stvarnost je Krist.

Bilješke:

[1] Materijal za ovu brošuru nastao je dok sam pripremao predavanja za seminar Biblijskog instituta Kršćanske baptističke crkve u Bosni i Hercegovini. Kao osnova je poslužio tekst moje propovijedi: Subota ili nedjelja, koju sam propovijedao u Kršćanskoj baptističkoj crkvi u Novom Travniku.

[2] Nancy J. Vyhmeister: „Tko su adventisti sedmog dana?“ - Biblijski pogledi, 13 (1), 79-104 (2005.)

[3] Isto, 102.

[4] https://sh.wikipedia.org/wiki/Kult

[5] Logos AI, citati su iz sljedećih djela: [1] The Seventh-Day Adventist Encyclopedia (Review and Herald Publishing Association, 1996). [2] Jerry A. Gladson and Edwin Zackrison, Out of Adventism: A Theologian’s Journey (Eugene, Oregon: Wipf and Stock, 2017).

[6] Riječ subota označava sedmi dan, ali i druge blagdane određene za odmor i počinak (Lz 23:24, 32, 39; Lz 25:4). U proročkom smislu označava spasenje (Heb 3, 4).

[7] Ovo se posebno odnosi na period koji prethodi Kristovom ponovnom dolasku. A pakao, po njima, ne postoji ili je privremen.

[8] Sažetak napravio Gemini. Drugi bi napravili drugačiji sažetak i drugačije protumačili koje denominacije spadaju u koju kategoriju.

[9] Iz navedenog teksta (Izl 31:17) vidljivo je da zapovijed o suboti ima neke veze sa sedmim danom stvaranja, ali ovaj i naredni tekstovi jasno potvrđuju da svetkovanje subote nije bilo niti je danas zapovjeđeno svim narodima.

[10] A. Jan Marcussen, Nedjeljni Zakon, s. l., Jagoda i Steva Alimpić, 1996, 85.

[11] Isto.

[12] „On“ znači Bog. Vidi Izl 34:1.

[13] Vidi moju knjigu Zakon i milost, https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/zakon-i-milost

[14] Heb. מוֹעֵד (môʿēd). In the OT a “feast” in the general sense of the word referred to “all set times of communal observance” (IDB 2:260). Some of the more important religious feasts in the OT are: the Festival of the New Moon (Num 28:11), the Sabbath (Exod 20:8–11; 31:12–17), the New Year (Feast of Trumpets, Lev 23:23–25; Num 29:7–11), the Day of Atonement (Lev 16:23–26, 32), and the Year of Jubilee (25:8–55; 27:17–24). (Willem VanGemeren, ed., New International Dictionary of Old Testament Theology & Exegesis, Grand Rapids, MI: Zondervan Publishing House, 1997, 871.) Vidi i Ps 104:19.

[15] Vidi Br 28:11-15; Ezek 45:17, 46:1-3,

[16] Tekst je iz Novog zavjeta, ali je povezan sa stvaranjem.

[17] Pasha i Blagdan beskvasnih kruhova su jedan blagdan (Luka 22:1).

[18] http://svetlostistine.org/Knjige/PrirucnikTeologijeSDA/13.htm

[19] Jamieson, Fausset and Brown Commentary,

A Commentary, Critical and Explanatory, on the Old and New Testaments, s.v. “Rev 1:10.”

[20] Didahe, Barnabina poslanica, Ignacije Antiohijski, Jusutin Mučenik i drugi.

[21] https://hr.wikipedia.org/wiki/Didahe

[22] Didahe, 7:1. (preveo Aleksandar Birviš), https://siont.net/u-hristu/clanci/didahe.php

[23] https://en.wikipedia.org/wiki/Epistle_of_Barnabas

[24] 15:8,9. (https://crkvenidokumenti.blogspot.com/2008/11/barnabina-poslanica.html)

[25] Ignacije Antiohijski, sv.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 13.11.2025. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ignacije-antiohijski-sv>.

[26] https://www.ccel.org/ccel/richardson/fathers.vi.ii.iii.ii.html

[27] https://hr.wikipedia.org/wiki/Justin_Mu%C4%8Denik

[28] Za još primjera iz prvog stoljeća pogledaj Priručnik teologije Adventista sedmoga dana, u poglavlju o suboti, i njihove komentare na navedene primjere, https://www.svetlostistine.org/Knjige/PrirucnikTeologijeSDA/13.htm

[29] Adventistička enciklopedija naime tvrdi da je prvi jasan dokaz svetkovanja nedjelje zabilježen kod Justina Mučenika. Navode da je on svetkovao nedjelju možda i ranije od 135. Po Kristu. The Seventh-Day Adventist Encyclopedia. Review and Herald Publishing Association, 1996. Druge dokaze pokušavaju omalovažiti i izvrnuti.

[30] Čini se da je Adam dao imena životinjama već onaj dan kad je bio stvoren. Međutim, hebrejski tekst nam kaže da ga je Bog „postavio“ u počinak u Edenski vrt užitaka odmah nakon što je stvoren. (Allen Ross; Oswalt John N., Cornerstone Biblical Commentary: Genesis, Exodus. Carol Stream, IL: Tyndale House Publishers. 2008, 46. John H. Sailhamer, “Genesis.” In The Expositor’s Bible Commentary: Genesis, Exodus, Leviticus, Numbers, ur. Frank E. Gaebelein. Grand Rapids, Zondervan, 1990, 45.

[31] https://www.youtube.com/watch?v=jjqaw2Yj41Q&t=2700s (Od 42. minute.)

[32] „[32] Katolička crkva tvrdi da ima ovlašćenje da menja dan službe Bogu. „Pitanje: Koji je dan od odmora? Odgovor: Subota je dan od odmora. Pitanje: Zašto svetkujemo nedelju umesto Subote? Odgovor: Svetkujemo nedelju umesto Subote zato što je Katolička crkva prenela svetost sa Subote na nedelju.” (Geiermann, p. 50). Vidi takođe: Source Book, p. 886. Ovaj katekizam dobio je „apostolski blagoslov” pape Pija X, 25. januara 1910. (Isto)“ https://www.adventisti.net/o_nama/verovanja/crkva/ostatak/,

[33] https://adventisti.hr/clanci/nece-se-moci-kupovati-ni-prodavati/

[34] G2663

[35] G4520

[36] G4521

[37] Za detaljno objašnjenje vidi moje propovijedi: Poslanica Hebrejima i upozorenja o otpadu: https://www.youtube.com/playlist?list=PLzOlsX81L8Mf100r-sroEO754fE5JrJCt