Šta je Evanđelje?

Evanđelje po Korinćanima

Evanđelje je pojam koji mnogi ne razumiju. Kada bismo samo, one koji kažu da su vjernici, pitali šta je Evanđelje, bili bismo iznenađeni njihovim odgovorima. Možda bismo dobili odgovor tipa: „Pa, ima po Marku, Ivanu, Mateju, Luki.” Ali šta po Mateju, Marku, Luki i Ivanu? Čak i kada bismo pitali mnoge koji se nazivaju evanđeoskim kršćanima, ne bismo dobili potpune odgovore. Jedni nisu poučeni, drugi su opet dezinformirani. Problem je što mnogi teolozi i propovjednici neće o Evanđelju reći ono što bi trebali reći, odnosno neće propovijedati jedino pravo i istinito Evanđelje. Još u vrijeme apostola bio je propovjednika i teologa koji su propovijedali lažno Evanđelje. Zato je apostol Pavao u Poslanici Galaćanima napisao:

Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet. (Gal 1:6-9)

Dvije stvari ćemo primijetiti. Prvo, nije sve što se zove Evanđelje uistinu Evanđelje, i, drugo, vrlo je opasno propovijedati pogrešnu poruku. Zato ćemo danas govoriti o Evanđelju i vidjeti šta je to pravo, istinito, biblijsko Evanđelje.

Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni - ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete. (1 Kor 15:1-10)

Šta je dakle Evanđelje koje se još zove i Evanđelje Božije, Evanđelje Kristovo, Evanđelje Kraljevstva, Evanđelje spasenja, Evanđelje milosti Božije, Evanđelje slave Kristove, Evanđelje mira, vječno Evanđelje?¹ Na to pitanje odgovor daje apostol Pavao u odlomku koji je pred nama (1 Kor 15:1-10).

1. Evanđelje je Krist

Da bismo ispravno razumjeli ovaj odlomak i ono što Pavao kaže, neophodno je da ga razmatramo u kontekstu čitave poslanice. Ovo nije prvi put u poslanici da on spominje Evanđelje, Krista, milost, vjeru itd. Ali zbog toga što želim da tekst bude što kraći i jednostavniji neću objašnjavati čitav kontekst. Neophodno je da kažem kako apostol ovdje reagira na konkretan problem koji se pojavio u Korintu. Neki su, naime, počeli širiti lažnu nauku; govorili su da nema uskrsnuća. Petnaesto poglavlje je Pavlov odgovor na ovaj problem. Pa idemo direktno na sam tekst. U prvom stihu Pavao kaže da će govoriti o Evanđelju i u trećem objašnjava šta je Evanđelje i kaže:

Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; (1 Kor 15:3-4)

Prva riječ u njegovom objašnjenju je Krist. Čitajući ovo mogli bismo zaključiti da je Krist Evanđelje. Vjerujte, taj zaključak ne bi bio nimalo pogrešan. Prije nego što malo više kažem o tome, pogledajmo nekoliko tekstova:

Oni dakle što su se raspršili obilazili su navješćujući Riječ. Filip tako siđe u grad samarijski i stade im propovijedati Krista. (Dj 8:4-5)

Tekst nam kaže da su kršćani nakon smrti Stjepana Prvomučenika bili progonjeni i raspršeni, bježali su ali i propovijedali Riječ. Tako je i Filip došao u Samariju i propovijedao Krista. Propovijedati Riječ i propovijedati Krista nije ništa drugo nego propovijedati Evanđelje, jer je Evanđelje o Kristu, Evanđelje je Kristovo, Evanđelje je Krist (Dj 8:12-14). Dalje u Djelima apostolskim piše ovako:

Filip prozbori te mu, pošavši od toga Pisma, navijesti evanđelje: Isusa. (Dj 8:35)

Vidimo da je Filip evangelizirao Etiopljanina propovije-dajući mu Krista, jer je Krist Evanđelje. On je ono što se propovijeda kad se propovijeda Evanđelje. Zato i Pavao, kada piše Korinćanima i kada im ponovo objašnjava Evanđelje koje im je propovijedao, kaže da je propovijedao Krista.

Biblijski Krist

Kada kažemo da je Krist Evanđelje, suštinski je važno da imamo na umu nekoliko stvari. Prvo, koji Krist? Ovo pitanje je od životne važnosti. Danas će mnogi reći da vjeruju u Isusa Krista, ali kada bismo ih pitali da nam opišu tog Krista, dobili bismo veoma različite opise. I to je veliki problem. Zašto? Zato što Evanđelje nije bilo koji Krist, nego samo i jedino onaj Krist o kome Biblija govori. Pogledajmo još jednom šta kaže Pavao:

(3) Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; (4) bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; (1 Kor 15:3-4)

Pavao kaže: po Pismima. Evanđelje je samo onaj Krist koji je navješten u Pismima. Svaki drugi Krist je lažni Krist, svako drugo Evanđelje je lažno Evanđelje.

Još u novozavjetno vrijeme su postojali neki koji su vjerovali u Krista, ali njihov Krist nije bio biblijski Krist i zato je njihova vjera bila isprazna i uzaludna. Npr. Neki su vjerovali da Isus Krist nije došao u tijelu. Drugim riječima da nije bio pravi čovjek. Apostol Ivan za njih kaže da su antikristi. Drugi su opet mislili da vjera u Krista nije dovoljna za spasenje. Naučavali su da se spasenje postiže vjerom u Krista i djelima. Pavao kaže da je to drugo Evanđelje i da su oni koji takvo što naučavaju prokleti. U Korintu su neki vjerovali u Krista koji nije uskrsnuo od mrtvih. Za takve Pavle kaže da su još u svojim grijesima (1 Kor 15:18) i da ne poznaju Boga (1 Kor 15:34).

Prema tome, ne možemo vjerovati u bilo kakvog Krista i misliti da smo spašeni. Moramo vjerovati u biblijskog Krista, Krista koji je prorečen u Starom zavjetu i čije djelo se potpuno otkrilo u Novom zavjetu. Vjera u bilo kakvog drugog Krista je prokletstvo, a ne spasenje.

Neki mogu reći da njima ne treba Stari zavjet, oni vjeruju u Krista, oni su u Novom zavjetu. Pitanje je u kakvog onda Krista vjeruju? Stari zavjet je knjiga o Kristu isto kao i Novi zavjet. Krist je strozavjetni isto kao i novozavjetni. Bez Starog zavjeta naša vjera u Krista nije biblijska.

Osoba

Drugo, Kada govorimo o Kristu kao o Radosnoj vijesti ili Evanđelju, onda moramo objasniti ko je ustvari taj biblijski Krist. U Poslanici Rimljanima Pavao, govoreći o Evanđelju, odnosno o Kristu, kaže ovako:

Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje - koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu, (Rim 1:1-4)

Ovdje Pavao kaže nekoliko stvari o Kristu kao osobi, odnosno o Njegovoj naravi: da je On Sin Božiji i da je potomak Davidov. To znači da je On Bog i čovjek, u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek, a još uvijek samo jedna osoba. Ovo je vrlo važno kada govorimo o Evanđelju odnosno o Kristu: On je Bogočovjek, utjelovljeni Bog. Tekst dalje kaže da je postavljen Sinom Božijim. Ovdje se (vjerovatno) govori o Njegovom (pre)uzvišenju.² Biblijski Isus je Bog i čovjek ali, isto tako On je Mesija: prorok, svećenik, kralj (sin Davidov), Spasitelj, Otkupitelj, Gospodin.

Djelo

Treće, kada govorimo o biblijskom Kristu moramo objasniti Kristov križ i uskrsnuće.

Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; (1 Kor 15:3-4)

Pavao navodi nekoliko stvari, da je Krist umro za naše grijehe, da je bio pokopan i da je uskrsnuo treći dan po Pismima. Apostol ne kaže samo da je Krist umro i uskrsnuo, nego kaže i zašto je umro i uskrsnuo. Umro je za naše grijehe. Na drugom mjestu kaže da je uskrsnuo radi našeg opravdanja (Rim 4:25). Drugim riječima, Krist je umro na križu i uskrsnuo treći dan zato da bi nas spasio. Evanđelje je Evanđelje spasenja. Kristovo djelo na križu je sama srž Evanđelja. Mi nipošto nismo navijestili Evanđelje ukoliko nismo navijestili Kristovu smrt i uskrsnuće. I ne samo to, nego ako nismo objasnili značaj Kristove smrti i uskrsnuća, tj. da je Krist umro za naše grijehe, umjesto nas, za naše opravdanje i spasenje. Kada je pisao Poslanicu Rimljanima koja je detaljno objašnjenje Evanđelja, apostol Pavao je u uvodu ukratko objasnio Evanđelje, tj. ono o čemu će pisati. Objasnio je ko je Krist i šta je to Evanđelje: ono je snaga Božija za spasenje.

(16) Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje - Židovu najprije, pa Grku. (17) Jer pravednost se Božja od vjere k vjeri u njemu otkriva kao što je pisano: Pravednik će od vjere živjeti. (Rim 1:16-17)

Evanđeje je, dakle, biblijski Krist (kako je prorečen i objavljen u Bibliji) koji je Bog i čovjek i koji je na križu umro za naše grijehe i uskrsnuo radi našeg opravdanja. Ovdje se apostol usredotočio samo na neke elemente Kristovog djela (s kojima su Korinćani imali problema). Iz drugih djelova Biblije znamo da se Krist utjelovio, živio kao čovjek, živio u potpunosti sveto i pravedno, te kao takav (svet i pravedan) umro na križu za naše grijehe, bio pokopan, treći dan uskrsnuo od mrtvih, bio uznesen na nebo, sjeo s desne Ocu (i ponovo će doći u slavi da zavlada svijetom). To je Kristovo djelo gledano povijesno (Evanđelje u najužem smislu), ali to nije sve. Kristovo djelo je ono što je učinio u prošlosti, što čini u sadašnjosti i što će učiniti u budućnosti. Osim što je Krist na križu izvršio djelo otkupljenja, sada u nama čini djelo posvećenja, a u budućnosti, prije nego što ponovo dođe da uspostavi svoju kraljevsku vlast na zemlji, On će nas uskrsnuti i proslaviti da bismo kraljevali s Njim. I sve to je Evanđelje. (Evanđelje u užem i Evanđelje u širem smislu.) Krist nije umro i uskrsnuo samo zato da bi nama grijesi mogli biti oprošteni, pa da se onda sami posvećujemo i proslavljamo. Evanđelje nam osigurava oproštenje, posvećenje i proslavljenje (1 Kor 1:30).

Osim toga Pavao ističe da je Krist umro i uskrsnuo po Pismima. Njegova smrt i uskrsnuće su navješteni od samog početka Biblije. I ne samo to nego su značaj i svrha Njegove smrti i uskrsnuća detaljno objašnjeni u Starom Zavjetu.

Evanđelje je, dakle, osoba i djelo Isusa Krista. Treba li nam Evanđelje? Treba li nam Krist koji umire na križu umjesto nas? Treba li nam Krist koji je uskrsnuo od mrtvih? Treba li nam Krist koji je Gospodar neba i zemlje?

2. Evanđelje je radosna vijest o oproštenju grijeha i spasenju

Ovdje želim da se vratimo na Kristovo djelo i detaljnije ga pogledamo. Pavao kaže ovako:

...po kojem se spasavate... (1 Kor 15:2)

...Krist umrije za grijehe naše po Pismima... (1 Kor 15:3)

Vidjeli smo da je Krist umro i uskrsnuo da bi nas spasio. Pitanje je od čega i za šta? Odgovor je da bi nas spasio od Božije srdžbe, od paklenih muka, od krivice i ropstva grijehu za službu Bogu. Drugim riječima: da nas spasi od grijeha za Boga. Ili čak da nas spasi od Boga za Boga. Dakle, Evanđelje je radosna vijest o spasenju od grijeha učinjenih protiv svetog i pravednog Boga. Biblija koristi mnogo izraza da opiše bogatstvo značenja Kristove žrtve. Pa tako kaže da je Kristova žrtva pomirna i otkupna, da nam je kroz nju omogućeno oproštenje grijeha, opravdanje, pomirenje, posinjenje, posvećenje i proslavljenje. Ukratko rečeno: Spasenje.

Da bismo razumjeli Radosnu vijest o spasenju od grijeha za Boga ili od Boga za Boga, moramo znati šta Biblija uči o čovjeku i njegovoj grešnosti ali, isto tako, o Bogu i Njegovoj svetosti i pravednosti. A to je, ukratko, sljedeće:

Bog koji je stvorio nebo i zemlju stvorio je i čovjeka na njoj. Bog je čovjeku dao svoje zapovjedi ili zapovijed koju nije mogao prekršiti bez posljedica. Čovjek se pobunio protiv Boga i prekršio Njegovu zapovijed i tako je grijeh ušao u svijet, a po grijehu smrt.

Zato kao što po jednome čovjeku uđe u svijet grijeh, i po grijehu smrt, i tako smrt prijeđe na sve ljude, jer svi sagriješiše, (Rim 5:12, Šarić)

Biblija nas veoma jasno uči da su svi ljudi grešnici. Oni su rođeni kao grešnici i griješe svojim riječima, djelima i mislima. Zbog toga što su grešnici i Božiji neprijatelji ljudi trpe na sebi Božiji gnjev. Apostol Pavao je ovako napisao:

Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. (Rim 1:18)

Osim Božijeg gnjeva u sadašnjosti, posljedica čovjekove grešnosti je smrt. Kada govorimo o smrti, govorimo o tri vrste smrti: (1) fizička smrt, (2) duhovna smrt, to je odvojenje, prekid odnosa između čovjeka i Boga, i (3) vječna smrt, a to je vječno odvojenje čovjeka i Boga. Vječno odvojenje je vječna muka odnosno vječno trpljenje gnjeva Božijeg. I to sve jeste zbog grijeha.

Ovdje je važno napomenuti da ne možemo učiniti ništa kako bismo promijenili osudu koju je Bog odnosno Božiji zakon izrekao nad nama. Žrtvama, religioznim ceremonijama, niti bilo kakvim dobrim djelima ne možemo ništa promijeniti. Zamislite da ste u nekoj zemlji prekršili zakon i da ste osuđeni na smrt. Nikakva dobra djela, novac, obredi, niti ceremonije vam ne mogu pomoći. Zašto onda ljudi uporno vjeruju da svojim trudom i naporom mogu izbjeći pravednu osudu Božijeg zakona? „Dat ću malo novca u crkvu, učinit ću koje dobro djelo, klanjat ću se pet puta dnevno pa će mi Bog oprostiti” – misle mnogi. Takvo mišljenje nije ispravno. Smrtnu kaznu i paklenu osudu na takav način nećemo i ne možemo izbjeći.

To je stvarno žalosna vijest, ali zato postoji i Evanđelje – Radosna vijest: Krist je umro za grijehe, On je krivicu svih onih koji povjeruju uzeo na sebe i platio je kaznu umjesto njih. Drugim riječima, grijesi vjernika su uračunati Njemu da bi se onda Njegova pravednost uračunala njima (2 Kor 5:19-21). A to sve da bi smo mogli biti pomireni s Bogom i provesti vječnost u zajedništvu s Njim. Zar to nije radosna vijest? Može li nešto biti važnije i radosnije od toga?

Oproštenje grijeha i spasenje nije samo za ovaj nego i za budući život. Da, morat ćemo umrijeti, ali ćemo zato i uskrsnuti. Uskrsnuće je sastavni dio Kristovog Evanđelja. Pavao je Efežanima pisao ovako:

Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. (Ef 2:4-9)

Korinćanima nastavlja i piše ovako:

Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, bjedniji smo od sviju ljudi. A sad je Krist uskrsnuo od mrtvih, prvenac onima, koji usnuše. Jer kako po čovjeku smrt, tako dođe i uskrsnuće mrtvih po čovjeku. Jer kako u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti. Ali svaki u svojemu redu: prvenac Krist; potom oni, koji su Kristovi, i koji vjerovaše u njegov dolazak. Onda svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, i kad dokine svako poglavarstvo i svaku vlast i silu. Jer njemu valja kraljevati, dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. A kao posljednji će se neprijatelj uništiti smrt; (1 Kor 15:19-26, Šarić)

Kako je Kristovo Evanđelje veličanstveno! Kako je veličanstveno ono što je učinio za one koji povjeruju! Osigurao im je oproštenje grijeha, pomirenje s Bogom, posinjenje, posvećenje, proslavljenje, uskrsnuće od mrtvih, život vječni u zajedništvu s Bogom. I sve to za nas besplatno, kao dar Božije milosti.

3. Evanđelje moramo primiti

Rekli smo da je Evanđelje Krist koji je Bogočovjek i koji je umro za nas i uskrsnuo treći dan. Time je grešnicima otvorio put spasenja. Međutim, tekst nam kaže da grešnici nisu automatski spašeni Kristovim djelom na križu, nego spasenje moraju primiti.

Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste... (1 Kor 15:1-2)

Koliko god je važno ispravno razumjeti Evanđelje, još je važnije znati kako ga primiti. Veliki problem danas je što mnogi ne znaju šta je Evanđelje, niti znaju kako ga primiti. Jedni misle da se spasenje prima krštenjem. Tada im se, navodno, briše istočni grijeh i udjeljuje spasenje. Ali to nije dovoljno jer su, kažu, potrebni još mnogi sakramenti, ceremonije i dobra djela. Da li se tako prima Evanđelje, prima Krist, prima spasenje? Nipošto! Drugi misle da neko na njih treba položiti ruke ili trebaju doživjeti neka čudna i dramatična iskustva, i to je spasenje. Daleko od toga. Treći misle da je primiti Krista isto što i podići ruku na nekom evangelizacijskom sastanku ili izmoliti molitvu obraćenja. Može biti, ali uopće ne mora. Četvrti kažu da su vjerom primili spasenje, ali Pavao u našem tekstu kaže da se može i uzalud povjerovati.

Postoje mnoge ideje koje se prodaju kao Evanđelje, ali pravo Evanđelje po kojem se spasavamo jest samo jedno. Postoje mnoge ideje o tome kako primiti spasenje, ali je samo jedan pravi način a to je živa i spasonosna vjera u Isusa Krista. Biblija nam puno govori o spasonosnoj vjeri. Isus je spasonosnu vjeru apostolu Pavlu objasnio ovim riječima:

Izbavit ću te od naroda i od pogana kojima te šaljem da im otvoriš oči pa se obrate od tame k svjetlosti, od vlasti Sotonine k Bogu te po vjeri u mene prime oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima.'" (Dj 26:17-18)

Isus ovdje govori o obraćenju i vjeri. Prava vjera uključuje obraćenje a pravo obraćenje uključuje vjeru. Obraćenje i vjera znače da se čovjek kaje i obraća od grijeha, od bezbožnog, grešnog i samovoljnog života i okreće k Bogu vjerujući u Isusa Krista i Njegovu zastupničku žrtvu na križu, odnosno prihvaćajući Isusa Krista za Gospodara i Spasitelja. Takav čovjek prima oproštenje svih grijeha, pomirenje s Bogom, postaje Božije dijete, prima Duha Svetoga i snagu da živi novim Bogu ugodnim životom. Ali to nije sve, Isus kaže da on prima i baštinu među posvećenima. To uključuje uskrsnuće od mrtvih i mjesto u budućem Kristovom kraljevstvu.

4. Evanđelje moramo držati

Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste.

Ne samo da Evanđelje moramo čuti, razumjeti i vjerovati nego ga moramo i držati, u njemu moramo stajati. Šta to znači? To znači da onaj koji je jednom povjerovao pa onda prestao da vjeruje nije spašen. Njegova vjera nije bila spasonosna nego uzaludna. (Kao u Korintu, gdje su neki prestali vjerovati u uskrsnuće.) Biblijsko učenje o spasenju govori o ustrajnosti u vjeri. Spašeni su samo oni koji ustraju u vjeri. Oni koji otpadnu, nikada nisu ni bili spašeni. Ustrajnost nije uvjet nego posljedica spasenja.

5. Nekoliko misli na kraju

Jednom prilikom sam slušao predavanje poznatog teologa Donalda Carsona. Govorio je upravo na tekst koji danas proučavamo. On je iz teksta vidio osam riječi koje sumiraju ono što je Pavao rekao o Evanđelju. Prvo, Evanđelje je kristocentrično. Drugo, Evanđelje je teološko. Treće, Evanđelje je biblijsko. Četvrto, Evanđelje je apostolsko. Peto, Evanđelje je povijesno. Šesto, Evanđelje je osobno. Sedmo, Evanđelje je univerzalno. Osmo, Evanđelje je eshatološko.

Nemamo vremena detaljno objašnjavati sve što je Carson mislio pod ovim izrazima, ali je zanimljivo da primjetimo nekoliko stvari. Prvo, vidjeli smo da Evanđelje jeste kristocentrično, odnosno da je Krist centar Evanđelja, odnosno da je Evanđelje Krist. Drugo, vidjeli smo da je Evanđelje biblijsko. Krist je umro i uskrsnuo po pismima. Treće, vidjeli smo da je Evanđelje osobno, tj. da ga svako od nas treba prihvatiti vjerom. Osim toga jasno nam je (barem većini kršćana) da je Evanđelje univerzalno tj. da se treba propovijedati svim narodima i da Bog spasava ljude iz svakog plemena, puka, i jezika. Znamo i to da je apostolsko jer su apostoli oni koji su ga čuli i prenijeli nama. Znamo i da je povijesno tj. da je Isus Krist povijesna osoba, da je stvarno živio, umro i uskrsnuo. Međutim, čini mi se da je manje poznato kako je Evanđelje teološko i eshatološko.

Šta to znači da je Evanđelje teološko? Evanđelje je doktrina, ono je ustvari skup doktrina. Danas smo vidjeli da je to doktrina o Kristu, ali isto tako i doktrina o Bogu, o Bibliji, o čovjeku, o grijehu i spasenju. Osim toga to je doktrina o Crkvi i doktrina o posljednjim događajima. Teološkim rječnikom rečeno, to je bibliologija, teologija, kristologija, antropologija, hamartiologija, soteriologija, ekleziologija i eshatologija. Teologija je nauka ili doktrina o Bogu. Bez doktrine o Bogu nema Evanđelja. Doktrina o Bogu je da je Bog Trojstvo, da je svet, pravedan, da mrzi grijeh, da je milostiv, da je ljubav itd. Bez ovih istina nema Evanđelja. Bez teologije nema Evanđelja. Također smo vidjeli da bez doktrine o Bibliji nema Evanđelja, jer je Krist umro po Pismima, po Bibliji. Jasno je i da bez doktrine o Kristu nema Evanđelja. Vidjeli smo da je On Bog u tijelu, da je umro i uskrsnuo za naše grijehe, radi našeg opravdanja. Bez antropologije, doktrine o čovjeku, nema Evanđelja, jer smo vidjeli da je Krist umro za naše grijehe. Bez hamartiologije (doktrine o grijehu) nema Evanđelja jer smo vidjeli da je Krist umro za naše grijehe. Bez soteriologije (doktrine o spasenju) nema Evanđelja jer smo vidjeli da se po Evanđelju spasavamo. Bez ekleziologije (doktrine o Crkvi) nema Evanđelja jer Evanđelje nije samo za spasenje nego i za posvećenje, a ono se odvija u kontekstu Crkve. Crkva je ona koja propovijeda Evanđelje. Crkva je tijelo Kristovo (usp. Ef 2:11-22, 3:1-13...) Kako možemo propovijedati Krista, a ne govoriti o Tijelu Kristovom? Bez eshatologije (doktrine o posljednjim događajima) nema Evanđelja jer Evanđelje nije samo o spasenju (spasenju od sile grijeha) i posvećenju nego i o proslavljenju. Svu puninu spasenja ćemo iskusiti tek nakon uskrsnuća. A one koji ne vjeruju čeka sud i paklena osuda. Kada propovijedamo Evanđelje mi govorimo o svim ovim doktrinama. Ali posebno o onome što je usko vezano za Krista i Njegovu zastupničku smrt na križu.

Evanđelje je dakle teološko i eshatološko. Neki kažu: Nama ne treba teologija, nama ne trebaju doktrine!!! Onda vama ne treba Evanđelje jer Evanđelje su doktrine. I to ne bilo kakve nego precizne biblijske doktrine. Ako u doktrinama pogriješimo pogriješili smo u Evanđelju, a ako pogriješimo u Evanđelju onda smo izgubljeni.

Napomena: Ovdje želim upozoriti na nešto: Postoji opasnost da Evanđelje shvatimo previše usko i previše široko. Uobičajeno je da mnogi danas reduciraju Evanđelje i svode ga na molitvu obraćenja ili na ljubav ili na jednu od doktrina o kojima smo govorili. Npr. neki kažu: Evanđelje je doktrina o Kristu. I onda se doktrina o Kristu shvaća previše usko. To je pogrešno. Niti jednu od gore spomenutih doktrina ne smijemo izdvojiti jer onda nećemo imati cjelovito Evanđelje. S druge strane, Evanđelje možemo shvatiti preširoko. Možemo reći Krist je Evanđelje. Krist nas je učio da ljubimo neprijatelje. Prema tome ljubav prema neprijateljima je Evanđelje. Krist nas je učio da pomažemo siromasima, prema tome, pomaganje siromasima je Evanđelje. Možemo ovako ići nabrajati dugo. Neki su Evanđelje shvatili preširoko i onda su propovijedanje Evanđelja zamijenili socijalnim radom, političkim aktivizmom i sličnim stvarima. Evanđelje ne smijemo shvatiti preširoko i onda nešto drugo smatrati jednako važnim kao Kristovu smrt na križu za naše grijehe. Evanđelje, u najužem smislu, je radosna vijest o Kristu i Njegovom djelu na križu (Kristu raspetom, 1 Kor 2:2). To je vijest na koju mi odgovaramo pokajanjem i vjerom. I to je srž Evanđelja. Evanđelje u širem smislu je cjelokupan Božiji naum spasenja. Sva ostalo su implikacije i primjena Evanđelja.

Nadam se da sam ukratko uspio objasniti šta je Evanđelje. I to Evanđelje je ono što Crkva treba propovijedati. I to je ono što Crkva treba braniti. Propovijedanje Evanđelja i učvršćivanje obraćenika u vjeri su primarne zadaće Crkve i ništa drugo se ne smije smatrati jednako važnim a kamoli važnijim od toga.

Nema ništa važnije i vrjednije i dragocjenije od Evanđelja. Sve što se čini vrijednim na ovom svijetu u usporedbi s Evanđeljem je nula. Šta? Zdravlje? Iscjeljenje? Slava? Užitak? Ili nešto materijalno na ovom svijetu? Ili neko novo učenje ili objave koje su navodno došle kroz Crkvu ili neke proroke? Ima li šta važnije od Evanđelja Isusa Krista? Od oproštenja grijeha? Od pomirenja s Bogom? Od posvećenja? Od uskrsnuća i vječnog života s Kristom i Njegovim vjernim slugama? Za mene nema. A za tebe?

Evanđelje po Rimljanima

Vojska teologa i propovjednika koji propovijedaju lažno Evanđelje je danas u svijetu i po crkvama. Šta je prema njima Evanđelje? Svašta, samo ne ono što Evanđelje uistinu jeste.

Neki kažu: „Čini dobro i Bog će te spasiti.” Ili „Što želiš da ljudi čine tebi, čini i ti njima.” Ili „Čini dobro i pomaži ljudima.“ I to bi valjda trebalo biti neko „evanđelje” ili način na koji se možemo spasiti. Neki opet kažu: „Čini dobro i vrši crkvene obrede i zapovijedi.” Ili: „Vrši Božiji Zakon.” I to bi, navodno trebalo biti Evanđelje. Zadnji biser koji sam čuo je: „Vi ste Evanđelje.”

Ima i onih koji se ne zamaraju puno s pitanjem šta je Evanelje. Oni misle da to već svi znaju. Oni sada imaju važnije poruke. Govore o dobrim djelima, tehnikama molitve i meditacije, duhovnim iskustvima i doživljajima, novim objavama, proroštvima i vizijama, ili ujedinjavanju crkava i religija. To je, kažu, ono što danas treba propovijedati.

Ja ne poričem da su neke od navedenih stvari dobre: dobra djela, molitve i slično. Problem je što ništa od toga nije Evanđelje i što nas ništa od toga ne može spasiti.

Nas zanima da vidimo šta je to biblijsko Evanđelje. Vidjet ćemo da je ono puno drugačije od onog što se danas prodaje kao Evanđelje.

1. Poslanica Rimljanima

Detaljno objašnjenje biblijskog Evanđelja jeste Pavlova Poslanica Rimljanima. Ovim ne mislim reći da je poslanica neka vrsta udžbenika sustavne teologije. Ona je ipak pismo Crkvi u Rimu, i kao takvo, ono je odgovor na određene probleme koji su postojali u Crkvi.³ Zašto je ovo važno da primijetimo? Zato da ne bismo pomislili kako je Poslanica Rimljanima iscrpno, detaljno i sveobuhvatno izlaganje svih istina Evanđelja. U poslanici Pavao razlaže samu srž Evanđelja, posebno one doktrine oko kojih je, u Crkvi u Rimu, postojalo nerazumijevanje. Da bismo Evanđelje razumjeli u svoj punini, neophodno je da uzmemo u obzir i ostale Pavlove poslanice i cjelokupnu Bibliju. Ali Poslanica Rimljanima je poslanica u kojoj Pavao najdetaljnije tumači i pojašnjava samu srž Evanđelja.

2. Evanđelje po Rimljanima

Pa pogledajmo onda šta je to Evanđelje prema Poslanici Rimljanima.

Uvod

U samom uvodu poslanice Pavao u par rečenica sažima ono što će objašnjavati u poslanici, a to je Evanđelje Božije.

(1) Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje – (2) koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim (3) o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, (4) postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu, (5) po komu primismo milost i apostolstvo da na slavu imena njegova k poslušnosti vjere privodimo sve pogane (Rim 1:1-5)

Dakle, Evanđelje je radosna vijest o Isusu Kristu, Evanđelje je Krist. Ali ne bilo koji Krist, nego Krist Svetih pisama. Tekst nam kaže da je On sin Davidov i Sin Božiji. To znači da je Bog i čovjek, u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek, a još uvijek samo jedna osoba. On je, kao Gospodin i Bog, Stvoritelj i Gospodar neba i zemlje. Kao sin Davidov, prijestolonasljednik zemaljskog kraljevstva. On je Mesija kralj kome je dana sva vlast nebeska i zemaljska.

Tekst govori i o Njegovom djelu. Spominje uskrsnuće od mrtvih. To znači da je On umro i uskrsnuo. Umro je za naše grijehe i uskrsnuo radi našeg opravdanja. Pavao dalje spominje i propovijedanje, privođenje pogana k poslušnosti vjere na slavu Božiju. Ali ovo nije čitav uvod. Nakon što je, od šestog do petnaestog stiha pozdravio Crkvu, piše šesnaesti i sedamnaesti stih.

(16) Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – Židovu najprije, pa Grku. (17) Jer pravednost se Božja od vjere k vjeri u njemu otkriva kao što je pisano: Pravednik će od vjere živjeti. (Rim 1:16-17)

Ovdje Pavao govori o Evanđelju kao o snazi Božijoj za spasenje, i o Božijoj pravednosti odnosno opravdanju po vjeri. I to je uvod u poslanicu. To je sažetak onoga što Pavo detaljno objašnjava u ostatku poslanice. I to je Evanđelje u najužem smislu. To je ono što mi propovijedamo. To je srž, to je glavni naglasak našeg propovijedanja, ono što smatramo najvažnijim.

Božiji gnjev

U Rimljanima 1:18 Pavao počinje detaljno izlaganje Evanđelja (koje je već ukratko skicirao) i najprije i ističe činjenice o Božijem gnjevu i razlogu Božijeg gnjeva.

Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. (Rim 1:18)

Iz ovoga teksta vidimo kako Pavao otkriva da je čovječanstvo u velikom problemu. Naime, gnjev Božiji se otkriva s neba i to zbog čovjekove bezbožnosti i nepravednosti. Ovo nam govori o samoj naravi čovjekovog grijeha: čovjekov grijeh je prvenstveno grijeh protiv Boga (Ps 51:6). Mnogima se ne sviđa ideja o Božijem gnjevu i Isusu koji nas spasava od Božijeg gnjeva. Jedan od popularnih nazovipropovijednika, Rob Bell veli ovako:

„Mnogi su čuli jevanđelje prenešeno u kontestu spasenja na sljedeći način: Bog mora da uništi grešnike, jer je Bog svet, ali je Isus platio cijenu za naš grijeh te tako mi možemo imati vječni život. Koliko god ovo bilo tačno ili netačno, tehnički ili teološki, ovakva misao suptilno govori ljudima kako nas Isus spašava od Boga. Budimo jasni: mi ne treba da budemo spašeni od Boga. Bog je onaj koji nas spasava od smrti, grijeha i uništenja. Bog je spasitelj.” (Love Wins)

Istina je da Isus spasava od smrti, grijeha i uništenja. Međutim, sudeći prema onome što vjeruje, čini se da Rob Bell tek treba da bude spašen. A Poslanica Rimljanima nam jasno govori da nas Isus spašava i od grijeha i od Božijeg gnjeva.

Vidjeli smo, dakle, da Svemogući Bog, koji je sve stvorio, otkriva (u trajnom sadašnjem vremenu) svoj gnjev na grešno čovječanstvo.

U čemu se očituje Božiji gnjev? Rimljanima 1:32, govori o smrti. U Rimljanima 2:2 se spominje kazna. U Rimljanima 2:9 kaže:

Nevolja i tjeskoba na svaku dušu čovječju koja čini zlo, na Židova najprije, pa na Grka; (Rim 2:9)

Nevolja, tjeskoba, kazna, smrt. Osim toga Pavao spominje nešto interesantno. Kaže da je Bog ljude predao (prepustio) njihovom pokvarenom shvaćanju jer nisu htjeli da Mu daju slavu i zahvalnost. U Rimljanima 1:26-31 imamo listu koja pokazuje kako se ponašaju ljudi koji su predani pokvarenom shvaćanju. Ako pogledamo oko sebe možemo vidjeti kako žive ljudi koji su okrenuli leđa Bogu. Dakle, očitovanje Božijeg gnjeva je u tome što je Bog ljude prepustio da idu svojim pokvarenim i nepravednim putovima, i što im daje plaću za nepravednost: srdžbu, gnjev, nevolju, tjeskobu, smrt.

Na drugim mjestima u Bibliji možemo pročitati kakve to nevolje Bog pušta na ljude zbog njihovih grijeha, ali dovoljno je da se osvrnemo oko sebe i pažljivo pogledamo nevolje u kojima živi čovječanstvo: bolesti, ratovi, siromaštvo, nemir, tjeskoba. Nevolje nisu tu slučajno ili nekontrolisano, nego su plaća za nepravednost ljudi, one su očitovanje Božijeg gnjeva.

Sveopća grešnost

Pavao dalje u poslanici, od drugog poglavlja, želi objasniti da su svi ljudi sagriješili, tj. da se ovo što sam maloprije rekao odnosi na sve ljude, i na Židove i na nežidove.

Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; (Rim 3:23)

Rješenje problema

Vidjeli smo da Pavao otkriva dva osnovna čovjekova problema. Prvi je grijeh a drugi Božiji gnjev zbog grijeha. Sada (od 3:20) ide dalje i želi objasniti Evanđelje – Radosnu vijest. Radosna vijest je u tome da postoji rješenje za čovjekove najveće probleme.

Međutim, prije nego što iznese rješenje, Pavao govori o tome šta nije rješenje (3:20). On govori o tome da dobra djela i vršenje Božijeg zakona nisu rješenje. Naša pravednost nije rješenje. Zašto Pavao to govori? Zato što je uobičajeno da ljudi, kada shvate da su grešni, pokušavaju da se spase i opravdaju dobrim djelima i vršenjem raznoraznih pravila i običaja. Evo šta Pavao o tome kaže:

(19) A znamo: što god Zakon veli, govori onima pod Zakonom, da svaka usta umuknu i sav svijet bude krivac pred Bogom. (20) Zato se po djelima Zakona nitko neće opravdati pred njim. Uistinu, po Zakonu – samo spoznaja grijeha! (Rim 3:19-20)

Dakle, naša pravednost, naša dobra djela naša poslušnost Božijem zakonu nipošto nisu rješenje. Šta je onda rješenje? Božija pravednost.

Božija pravednost

Nakon što je apostol objavio sveopću grešnost, on nudi i rješenje:

(21) Sada se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima, (22) pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! (23) Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; (24) opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. (25) Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; (26) htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove. (Rim 3:21-26)

Šta je to Božija pravednost? Ovdje je suština Evanđelja. Ako razumijemo šta je to Božija pravednost, razumjet ćemo Evanđelje. Ako ne razumijemo, iskrivit ćemo Evanđelje. Da vam odmah kažem šta je, u ovom tekstu, Božija pravednost i šta nije. Božija pravednost je Njegov dar, a ne Njegova osobina.⁴ Božija pravednost je pravednost od Boga, pravednost koju On daruje, spasavajuća pravednost, a ne osuđujuća pravednost.⁵

Razumijete li? Sjetimo se konteksta. Šta je to Pavao objasnio upravo prije ovih stihova? Da su svi sagriješili i da se sami ne mogu opravdati. I sad kaže: „Očitovala se pravednost Božija.” Kada bi ova pravednost Božija označavala Božiju osobinu odnosno Božiju osuđujuću pravednost, onda Evanđelje za nas ne bi bilo najradosnija, nego najžalostnija vijest. Božija pravednost bi za nas značila propast. Mi smo sagriješili, a On je pravedan sudac, i sad nam očituje svoju pravednost dajući nam ono što smo zaslužili. Jao nama! Propadosmo! Ali, hvala Bogu da se izraz Božija pravednost ne odnosi na osuđujuću, nego na spasavajuću pravednost, na Božiji dar pravednosti. Drugim riječima, mi smo sagriješili i ne možemo uspostaviti svoju vlastitu pravednost, nemamo svoje pravednosti da bismo mogli izbjeći pakao i stati pred Boga, ali nam se Bog smilovao i daruje nam pravednost. To je Radosna vijest, to je Evanđelje.

A šta to znači da nam Bog daruje pravednost? To znači da nam oprašta grijehe i proglašava proglašava nas pravednima iako to u stvarnosti nismo. To se dalje u tekstu naziva opravdanje (stih 24).

Otkupljenje, opravdanje i pomirenje

A kako to Bog grešnicima može dati pravednost? Kako može proglasiti pravednima one koji to nisu? Zar to nije nepravedno? Bilo bi nepravedno kada ne bi postojala zakonska osnova za takvo nešto. Ali postoji osnova na temelju koje Bog može oprostiti grijehe i grešnika proglasiti pravednim. U Starom zavjetu je to slikovito objašnjeno kroz žrtveni sistem.⁶ Da bi nekome grijeh mogao biti oprošten, životinjska žrtva je morala biti žrtvovana. Bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Ali Biblija nas uči da krv jaraca i bikova nije mogla ukloniti grijehe.⁷ Čitav žrtveni sistem je upućivao na jednu savršenu žrtvu koje je trebala biti prinesena, a ta žrtva je žrtva Isusa Krista.

(23) Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; (24)opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. (25) Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; (Rim 3:23-25)

Kristova žrtva na križu omogućava oproštenje i opravdanje. Pavao Kristovu smrt na križu naziva otkupljenjem. Otkupiti znači osloboditi plaćanjem otkupnine. Krist je platio otkupninu, dao je svoj život kako bi nas otkupio od kazne za grijeh, od prokletstva zakona, i kupio za sebe.

(13) Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom ...(Gal 3:13)

Mi smo sagriješili protiv Boga, zaslužili smo kaznu, ali je Krist našu kaznu preuzeo na sebe (postao je proklet umjesto nas). Tako je pravda zadovoljena i Bog nam može oprostit grijehe. Ali to nije sve. Bog nas ne proglašava pravednima samo zato što nam oprašta grijehe nego i zato što nam uračunava Kristovu pravednost. Pavao je Korinćanima napisao ovako:

(21) Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. (2 Kor 5:21)

Krist nije učinio grijeha ali je bio učinjen grijehom. A zašto? Da mi budemo pravednost Božija u Njemu. A šta to znači? To znači da su naši grijesi uračunati Njemu da bi se Njegova pravednost uračunala nama. To apostol objašnjava u Rimljanima 5 (gdje govori o dva Adama).⁸ U Rimljanima 5:18 kaže ovako:

(18) Dakle, grijeh jednoga - svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga - svim ljudima na opravdanje, na život! (Rim 5:18)

U Kristu imamo opravdanje ali i pomirenje. Kristova žrtva je pomirilište po vjeri. Šta je pomirilište? To je detaljno objašnjeno u Starom Zavjetu. (Pročitajte Levitski zakonik 16) Ukratko ću reći da je pomirenje odvraćanje Božijeg gnjeva. Kada Bog čovjeku oprašta grijehe i proglašava ga pravednim, onda nad njim prestaje Božiji gnjev ili, drugim riječima, Božiji gnjev se umiruje i dolazi do pomirenja između Boga i čovjeka. Dalje u tekstu Pavao kaže da opravdanje i pomirenje primamo po vjeri.

(25) Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri.

To znači da se blagoslovi o kojima govorimo ne primaju dobrim djelima i zaslugama, nego samo i jedino vjerom. I zato, kada ljudima propovijedmo Evanđelje, pozivamo ih da vjeruju u Krista, da vjerom prime oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima. O obraćenju i vjeri sam napiso čitavu brošuru i tamo možete čitati više o tome.⁹

Posinjenje

O posinjenju, u Rimljanima 8, Pavao kaže ovako:

(14) Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. (15) Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: "Abba! Oče!" (16) Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; (17) ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo. (Rim 8:14-17)

Posvećenje

Doktrina o posvećenju je suštinski važan dio Radosne vijesti. Nismo propovijedali Evanđelje ukoliko nismo propovijedali o posvećenju. Posvećenje nije samo ono što se događa nakon obraćenja nego je i samo obraćenje početak posvećenja. Kada ljudima objasnimo Kristovo djelo na križu, pozivamo ih na obraćenje i vjeru. Pozivamo ih da se pokaju za svoje grijehe i obrate od njih Bogu po vjeri u Krista. To je, u jednom smislu, poziv na posvećenje jer obraćenjem i vjerom, odnosno nanovo rođenjem, započinje posvećenje.

Zamislite da nekom propovijedate Evanđelje, i on vam kaže da je dobro sve što govorite te da bi se on rado obratio od grijeha i slijedio Krista, ali ne može. Šta biste rekli tom čovjeku? „Pokušaj ponovo. Trudi se više. Posti. Moli se.” NE!!! Trebate ga pohvaliti za njegov odgovor. On je shvatio biblijsko učenje o čovjekovog grešnosti i pokvarenosti. Shvatio je da se on sam ne može promijeniti. Nakon što ste ga pohvalili, trebate mu objasniti doktrinu o posvećenju. Objašnjavate mu da obraćenjem i vjerom ne prima samo oproštenje i opravdanje nego i posvećenje. Prima Duha Svetog koji ga mijenja u novog čovjeka i daje mu snagu da može živjeti novim, Bogu ugodnim životom. To je sastavni dio Evanđelja. Dakle, nije pitanje može li on ili ne može. Jasno je da ne može. Zato ga i pozivamo da prihvati Krista za Gospodara i Spasitelja.

U Poslanici Rimljanima, nakon što je apostol objasnio čovjekov problem i ponudio rješenje u Kristu, on to primjenjuje na praktičan život u poglavljima 6-8. On ovaj dio poslanice započinje pitanjem:

Što ćemo dakle reći? Da ostanemo u grijehu da milost izobiluje? Nipošto! Jednom umrli grijehu, kako da još živimo u njemu? (Rim 6:1-2)

Apostol Ivan je ovako zaključio:

"Tko god ostaje u njemu, ne ostaje u grijehu; tko god ostaje u grijehu, njega nije vidio ni upoznao." (1 Iv 3:6)

Važno je napomenuti da je posvećenje proces koji se događa u kontekstu Crkve. O tome Pavao govori posebno od dvanaestog do petnaestog poglavlja.

Neki bi htjeli samo oproštenje i proslavljenje, a ne bi posvećenje. Drugi opet ne bi Crkvu. Htjeli bi biti solo vjernici. Oni uzimaju Evanđelje i biraju šta im se sviđa. Nešto im se sviđa, a nešto ne sviđa.

Proslavljenje

I na kraju imamo i proslavljenje. Pogledat ćemo samo par tekstova.

(16) Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; (17) ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo. (Rim 8:16-17)

(28) Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. (29) Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. (30) Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi. (Rim 8:28-30)

Ovo je cijela istina o Evanđelju. Krist je, svojom smrću i uskrsnućem, onima koji povjeruju, osigurao otkupljenje, opravdanje, oproštenje, pomirenje, posinjenje, posvećenje i proslavljenje.

Ali još uvijek nisam rekao sve ukoliko ne kažem da je sve ovo što je Krist učinio na križu i što Duh Sveti čini u Crkvi – na slavu Božiju.

Zaključak

U ovom poglavlju smo gledali kako je to apostol Pavao u poslanici Rimljanima objasnio Evanđelje. Vidjeli smo da je objasnio ko je Isus Krist i šta je učinio na križu. Objasnio je zašto je bilo potrebno da Krist učini ono što je učinio. Svoje objašnjenje je započeo poukom o Božijem gnjevu koji se izlijeva na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi. Nastavio je objašnjavati kako se Božiji gnjev izljeva na sve jer su svi sagriješili. Objasnio je i to kako mi sami po sebi, svojim dobrim ili religioznim djelima ne možemo postići pravednost i zaustaviti ili umiriti ovaj Božiji gnjev. Zatim je objasnio Evanđelje, objasnio je da Bog onima koji povjeruju daje pravednost kao dar. Taj dar pravednosti je omogućio Isus Krist svojom zastupničkom, otkupnom i pomirbenom smrću na križu. On je našu kaznu preuzeo na sebe i tako nam omogućio oproštenje, opravdanje, posinjenje, posvećenje i proslavljenje. Prihvaćanjem Isusa Krista za Gospodara i Spasitelja primamo Duha Svetog koji nam omogućava da praktično iskusimo i doživimo sve ono što nam je Krist osigurao svom smrću na križu i koji je zalog našeg spasenja. A sve ovo biva na slavu Božiju. I to je Evanđelje koje smo povjerovali, koje propovijedamo i koje branimo.

Napomena. Osim svih ovih doktrina koje sam spomenuo, Pavao u poslanici spominje još neke koje su također sastavni dio Evanđelja, a to su doktrine o izabranju i predodređenju. Ove doktrine spadaju u soteriologiju, nauku o spasenju (koju sam spominjao u prethodnom poglavlju).

1 Riječ evanđelje znači radosna vijest, a narav te radosne vijesti objašnjavam i tumačim u narednih par poglavlja.

2 Dj 5:29-31. Za detaljnije objašnjenje vidi moju brošuru: „Ko je Isus Krist?”, https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/ko-je-isus-krist

3

4 Marthin Luther, Romans, 77.

5 Thomas Schrainer, Romans, 181.

6 Vidi John Murray, Redemption, 24-29.

7 Vidi Heb 9:11-22.

8Vidi moju brošuru: Dva Adama.

9 Obraćenje, vjera i nanovo rođenje, https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/obracenje-vjera-i-nanovo-rodenje-1