(3) Kvalifikacije za starješine (Tit 1:5-9)

Poradi toga ostavih te na Kreti da urediš preostalo te po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio: je li tko besprigovoran, jedne žene muž, jesu li mu djeca vjernici i ne pod optužbom raskalašenosti ili nepokorna... Jer nadstojnik kao Božji upravitelj treba da bude besprigovoran: ne samoživ, ne jedljiv, ne vinu sklon, ni nasilju, ni prljavu dobitku, nego gostoljubiv, ljubitelj dobra, razuman, pravedan, svet, uzdržljiv, priljubljen uz vjerodostojnu riječ nauka da može i hrabriti u zdravom nauku i uvjeravati protivnike. (Tit 1:5-9)

Dolazimo do dijela poslanice koji govori o kvalifikacijama koje mora posjedovati kandidat za crkvenog starješinu. Ustvari, dolazimo do jednog od najvažnijih pitanja za život lokalne crkve i crkve uopće. Ko može biti crkveni starješina? Ko treba biti crkveni starješina?

1. Ko su starješine?

Ko je uopće starješina? Riječ starješina u Novom zavjetu se koristi da označi starijeg čovjeka, ali i starješinu u smislu pozicije ili vlasti. Kada govorimo o izboru starješina u lokalnoj crkvi, govorimo o izboru ljudi koji trebaju biti određeni da upravljaju lokalnom crkvom. Oni se dalje u tekstu nazivaju nadstojnici ili nadglednici (1:7). Starješine su isto što i nadglednici. To nisu dvije različite službe u lokalnoj crkvi, nego dva različita naziva za istu službu. Prema izvornom grčkom jeziku starješine se još zovu prezbiteri, a nadglednici episkopi ili biskupi. Dakle, crkveni starješina jeste nadglednik, prezbiter, episkop ili biskup. On se još naziva i pastir ili pastor. To jasno vidimo iz nekoliko biblijskih tekstova.

Starješine ne moraju biti stari po godinama, ali moraju biti duhovno zreli. Ima ljudi koji su po godinama stari, ali su duhovne bebe, a ima i onih koji su duhovno zreli, ali su po godinama još mladi. U Novom zavjetu vidimo Tita i Timoteja koji su starješine, a tek su u tridesetim godinama.

2. Ko postavlja starješine i kako?

Iz teksta vidimo da Tit postavlja starješine u crkvama na Kritu. Tit je bio suradnik apostola Pavla i sam je bio starješina. U Novom zavjetu ponekad vidimo da se apostoli nazivaju starješinama. Petar se naziva starješinom, Ivan se naziva starješinom. Možemo zaključiti da je i Tit bio starješina, i bio je kvalificiran da rukopoloži druge starješine.

Tit je trebao da pronađe ljude koji odgovaraju kvalifikacijama kojima ga je poučio apostol Pavao. Da bi pronašao ljude koje je tražio, morao je da surađuje s crkvom. Članovi crkve su bolje poznavali jedni druge nego što ih je poznavao Tit. On je trebao doći u crkvu i reći vjernicima da pronađu ljude koji imaju kvalifikacije za starješinu. Kada bi vjernici pronašli ljude koji odgovaraju kvalifikacijama, Tit bi ih provjerio i, ako bi utvrdio da stvarno odgovaraju kvalifikacijama, onda bi ih rukopoložio za starješine. Prema tome, Tit je bio glavni i odgovorni čovjek za izbor i postavljanje starješina. Nije crkva ta koja je izabrala starješine tajnim glasanjem ili podizanjem ruku (kako neki naučavaju), nego je samo pomogla Titu da ih prepozna, izabere i postavi u službu.

Međutim, kada gledamo dublje, ni Tit nije bio taj koji je izabrao i postavio starješine. Duh Sveti ih je izabrao, osposobio i postavio.

Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom. (Dj 20:28)

Možemo reći da je Duh Sveti dio posla obavio preko crkve i posebno preko Tita kao starješine. A koje su kvalifikacije za starješinu?

3. Kvalifikacije za starješinu

Da je besprigovoran

Prva kvalifikacija koju Pavao navodi je da starješina mora biti besprigovoran. Besprigovoran znači da je to čovjek kome se nema šta prigovoriti. Drugi prevod kaže – besprijekoran. To je čovjek protiv koga se nema šta reći.

Prije nego što vidimo šta znači da starješina treba biti besprijekoran, vidjet ćemo šta to ne znači. To ne znači da on mora biti savršen, jer takvih nema. To ne znači da niko neće imati prigovora. Pavlu su prigovarali, ali ti prigovori nisu bili na mjestu. Biti besprigovoran ne znači da je čovjek bio čitav život besprigovoran, pogotovo kao nevjernik. Dakle, kada biramo starješinu ne tražimo čovjeka koji je od rođenja besprigovoran. Iz poslanice vidimo da to nije bio ni Pavao ni Tit. Apostol je napisao:

Jer i mi nekoć bijasmo nerazumni, nepokorni, lutalice, robovi raznih požuda i naslada, živjeli smo u zlu i zavisti, odvratni bili, mrzili jedni druge. (Tit 3:3)

Ovo nikako nisu kvalifikacije za starješinu, a Pavao kaže da smo svi bili takvi. Pavao za sebe kaže:

Zahvalan sam Onome koji mi dade snagu – Kristu Isusu, Gospodinu našemu ‒ jer me smatrao vrijednim povjerenja, kad u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri. I milost Gospodina našega preobilovala je zajedno s vjerom i ljubavlju, u Kristu Isusu. Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni. (1 Ti 1:12-16)

Jasno je da Bog spasava grešnike i na njima pokazuje svoju moć i slavu. On je u službu pozvao Pavla koji je bio hulitelj, progonitelj crkve i nasilnik. Ovo je svakako ohrabrenje za mnoge. Bog ne poziva u službu pravednike, nego pravednike koji su prije bili grešnici. Jasno je da besprijekoran ne znači besprijekoran kao nevjernik.

Ovdje mogu da spomenem još jednu stvar (šta ne znači biti besprijekoran). To ne mora značiti da je čovjek čitav kršanski život besprijekoran ili kvalificiran za starješinu. Zamislimo npr. jednog novoobraćenika, nekog ko se obratio prošle godine. Dolazi u crkvu sa ženom i djecom. Djeca su mu hiperaktivna. Ljudi u crkvi od njih nemaju mira. Kada dođu nekom u goste prevrnu čitavu kuću. Ovakav čovjek nije kvalificiran ni za gosta, a kamoli za starješinu. Osim toga, zamislimo da se vrlo brzo naljuti i plane gnjevom. Uvijek se pravi pametan i hoće da bude u centru pažnje. Svakako nije za starješinu. Ali kako vrijeme prolazi vidimo da se stvari mijenjaju. On polako djecu, ali i svoj temperament dovodi u red. Nakon nekoliko godina čovjek je za ne prepoznati. Pravi primjer urednosti i smirenosti. Ovakav čovjek itekako može biti kvalificiran za starješinu (naravno ukoliko zadovoljava i ostale potrebne kvalifikacije). Međutim, treba napomenuti i to da se neki ljudi pojedinim grijesima i postupcima mogu diskvalificirati za službu za narednih deset, petnaest, dvadeset godina.

Vidjeli smo šta ne znači biti besprijekoran, a sada da vidimo šta znači. To znači imati one kvalifikacije koje traži daljnji tekst.

Jedne žene muž

Neki su ovo preveli: samo jedanput ženjen, što nije ispravno. Na temelju toga su neki zaključili da onaj koji je ostao udovac pa se ponovo oženio ne može biti starješina. Začudo, ovakvo mišljenje imaju i neki ozbiljni teolozi. Međutim, takvo mišljenje je nemoguće kvalitetno argumentirati i dokazati. Biblija nigdje ne osuđuje udovca koji se ponovo oženio.

Neki naučavaju da samci nisu kvalificirani za starješine jer piše jedne žene muž. Ako je to istina, onda ni onaj koji nema više djece nije kvalificiran za starješinu, jer dalje u tekstu piše da treba da ima vjernu djecu. Onda ni Pavao ni Tit nisu kvalificirani za starješine jer nemaju ni žene ni djecu.

Šta onda znači jedne žene muž? Znači da čovjek ima jednu ženu i da joj je vjeran. On nema ljubavnicu niti ljubavnika. On nema jednog muža, nego jednu ženu, ne može biti homoseksualac. On ima ženu, što znači da je muškarac, a ne žena.

Ovdje treba primijetiti još nešto. Poznato je da starješine u Rimokatoličkoj crkvi (svećenici odnosno prezbiteri i biskupi) ne smiju biti oženjeni. Biblija jasno kaže da starješine mogu biti oženjeni, a u Rimokatoličkoj crkvi ne mogu biti oženjeni. Ovdje vidimo da se učenje Rimokatoličke crkve rezlikuje od Biblije. To nije čudno jer se teologija rimokatolika ne temelji samo na Bibliji, nego i na tradiciji i predaji. U ovom slučaju jasno vidimo da je ta predaja za njih važnija od Biblije. Mi vjerujemo da ništa nije važnije ili autoritativnije od Biblije. Starozavjetni svećenici su mogli biti oženjeni, novozavjetne starješine mogu biti oženjeni. Otkuda onda da rimokatolički svećenici ne mogu biti oženjeni?

Da ima vjernu djecu

jesu li mu djeca vjernici i ne pod optužbom raskalašenosti ili nepokorna...

Naš prevod kaže: jesu li mu djeca vjernici. Na temelju ovakvog prevoda neki uče da djeca starješine moraju biti nanovorođeni vjernici. Ja sam puno skloniji da vjerujem kako Pavao ovdje nije tražio da starješina mora imati djecu vjernike, nego da mora imati poslušnu djecu. Koji su razlozi za ovakvo shvaćanje? Evo nekoliko:

1. Riječ koja je ovdje prevedena kao vjernici, odnosno vjernik, u Novom zavjetu se još prevodi i sa vjeran ili pouzdan. Vuk Karadžić prevodi ovako: ...i ima vjernu djecu... Riječ vjerna znači pouzdana ili poslušna. Riječ se u ovom značenju često koristi u pastoralnim poslanicama.¹

2. Tekst u nastavku kaže: i ne pod optužbom raskalašenosti² ili nepokorna. Pavao ovdje raskalašenost i nepokornost suprotstavlja vjernosti. Čini se jasno da se riječ vjernost treba uzeti u smislu pouzdanosti i poslušnosti.

3. Paralelan tekst u prvoj Timoteju, koji također govori o kvalifikacijama za starješinu kaže: ...da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću ... (1 Tim 3:4). Pavao ovdje traži poslušnu djecu, a ne djecu vjernike.

4. Uopće nije biblijski govoriti o djeci vjernicima. U Bibliji nemamo ni jedan primjer krštenja djeteta. Krste se odrasli i o odraslima se govori kao vjernicima ili nevjernicima. Ukoliko govorimo o djeci vjernicima, onda moramo govoriti o odrasloj djeci. Ovakvo shvaćanje bi dalje kompliciralo neke stvari.

5. Roditelji mogu da odgoje poslušnu djecu, ali ne mogu nikoga da učine vjernikom. Vjera je osobna stvar svakog pojedinca i ne može mu biti nametnuta izvana.

To su neki razlozi zbog kojih smatram da nadglednik mora imati poslušnu djecu, a ne nužno djecu vjernike. Međutim, iako ovako govorim, iz iskustva znam da svaki starješina koji je djecu odgajao stegom i opomenom Gospodnjom ima djecu vjernike.

Vratimo se na kvalifikacije. Zašto djeca starješine ne smiju biti raskalašena i nepokorna? U paralelnom tekstu u Poslanici Timoteju Pavao navodi kvalifikacije za starješinu i kaže:

...da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju? (1 Ti 3:4-5)

Jedan od razloga zašto kandidat za starješinu mora imati poslušnu djecu jeste taj što su poslušna djeca pokazatelj njegove sposobnosti da upravlja crkvom Božijom. Ako nemože u redu držati svoju obitelj, kako će upravljati crkvom Božijom? Vidimo da Pavao povlači paralelu između upravljanja crkvom i upravljanja domom. Jasno je da roditelji upravljaju djecom, a ne djeca roditeljima. Roditelji su odgovorni da budu primjer i donose konkretne odluke i upravljaju kućom. Isto tako starješine upravljaju crkvom. Ali, kolike li naopakosti, danas djeca upravljaju roditeljima a crkve upravljaju starješinama.

Jedan, dakle, razlog zašto kandidat za starješinu mora imati poslušnu djecu je što poslušna djeca pokazuju da on ima sposobnost upravljanja. Drugi razlog je što poslušna djeca pokazuju njegovu moralnu podobnost. Možda se neko pita kako to? Da bi znali nešto o čovjeku nije neophodno da upoznamo njega samoga. Nekad je dovoljno da upoznamo njegovu djecu i da nam sve bude jasno. Razuzdana i nepokorna djeca pokazuju da je moral čitave obitelji na niskim granama. Djeca samo kopiraju svoje roditelje. Ima li neko ko misli da može da galami, psuje, vrijeđa i maltretira ženu i djecu i istovremeno očekuje da mu djeca budu anđeli? Djeca se neće mnogo razlikovati. Narod je rekao: Jabuka ne pada daleko od stabla. Ovo pravilo nije bez izuzetka, ali svakako u njemu ima istine.

Zaključak

Gledali smo ko i kako postavlja starješine. Vidjeli smo i neke kvalifikacije za starješinu. On mora biti jedne žene muž i mora dobro upravljati svojom obitelji držeći djecu u pokornosti sa svom ozbiljnošću.

Da li ovo važi samo za one koji trebaju biti starješine ili važi i za sve druge vjernike? Gotovo sve što se traži od starješine mora biti prisutno i u životima ostalih vjernika. Svaki muž treba biti muž jedne žene i svaka žena jednog muža žena. Svaki roditelj bi trebao da odgaja djecu stegom i opomenom Gospodnjom i da ih drži u podložnosti sa svim dostojanstvom.

Budućnost djece u velikoj mjeri ovisi o roditeljima. Zbog čega je sve više narkomana, alkoholičara, bludnika, preljubnika, kriminalaca, mafijaša? Zbog čega je sve više rastava brakova? Da li zbog nesposobnih političara? Ili zbog ekonomske krize? Ili zbog jadnog ili nikakvog roditeljskog odgoja? Zbog jadne ili nikakve pouke koju današnji roditelji daju svojoj djeci? Zbog jadnog ili nikakvog discipliniranja djece? Svakako da država snosi dio odgovornosti. Svakako da crkva snosi dio odgovornosti. Svakako da škola snosi dio odgovornosti. Ali ko se može usprotiviti tvrdnji da najveću odgovornost snose roditelji? Zar obitelj nije osnovna ćelija društva? Koja institucija može da zamijeni zdrav obiteljski odgoj?

Kao crkva Isusa Krista imamo mogućnost i potencijal da popravimo mnoge štete nanesene nepravilnim odgojem ili nedostatkom odgoja. Imamo potencijal da djelujemo preventivno i spriječimo mnoge posljedice nepravilnog odgoja. Imamo potencijal da poučavanjem i pravilnim odgajanjem do maksimuma iskoristimo i razvijemo potencijal svakog pojedinca, obitelji i društva u cjelini. Za to ne trebaju nikakvi specijalni projekti ili institucije, nego jednostavna pouka i poslušnost Božijoj riječi. Međutim, treba imati na umu da naš konačni ili primarni cilj nije izgraditi kvalitetan ovozemaljski život. Naš primarni cilj je vječnost. Sve što radimo radimo zbog vječnosti, a ne zbog sadašnjosti.

U daljnjem proučavanju poslanice doći ćemo do razumijevanja nekih mehanizama koji će nam pomoći da steknemo veće razumijevanje i omogućimo funkcionalnije djelovanje obitelji i čitave crkve. Jedan od nezaobilaznih elemenata za ostvarivanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva jeste i duhovno zdravo starješinstvo. Moramo da odgojimo, prepoznamo i rukopoložimo starješine koji će biti kadri da upravljaju crkvom u skladu s Božijom voljom.

1 Vidi Tit 1:9; 3:8. Riječ se u Poslanici Titu koristi tri puta i sva tri puta bi je trebalo prevesti rječju vjeran ili pouzdan.

2 Ef 15:8; 1 Pt 4:4

Kvalifikacije za starješine, drugi dio>>>