O molitvi Gospodnjoj

1

O Molitvi Gospodnjoj

U narednih nekoliko propovijedi[1] bavit ćemo se proučavanjem molitve na temelju teksta iz Evanđelja po Mateju 6:9-15. Ovaj tekst je poznat kao Očenaš i često se koristi u molitvenoj praksi religioznih ljudi. Naziva se još i Molitva Gospodnja.

Neki od ciljeva koje želimo postići kroz proučavanje ovog teksta su slijedeći: (1) Ispravno razumjeti tekst kako bismo ga ispravno primijenili u praktičnom životu i primili što više blagoslova. (2) Poboljšati svoj molitveni život i još više se približiti Bogu. Želimo li blagoslove? Želimo li se približiti Bogu?

1. Kontekst

Prije nego uđemo u razmatranje samog teksta važno je da znamo kontekst, odnosno ono što piše prije ili poslije teksta koji proučavamo. Tekst se nalazi u Isusovoj propovijedi koja je poznata kao Govor na gori. U Govoru na gori Isus daje mnoge važne pouke. Propovijed započinje poznatim blaženstvima koja opisuju karakter Kristovih učenika. Potom govori o ulozi takvih učenika u svijetu: oni su sol zemlji i svjetlo svijetu. Jedan od ključnih stihova čitave Isusove propovijedi je šesnaesti stih petog poglavlja.

Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima. (Mt 5:16).

Isus želi da se Njegovi učenici svojim pravednim i pobožnim životom razlikuju od svijeta. Samo tako će ispuniti svoju misiju i proslavit će se ime Božije. Slijedeći stih važan za razumijevanje čitave propovijedi je dvadeseti. Tu Isus kaže:

Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. (Mt 5:20).

U ono vrijeme u Izraelu su živjeli ljudi koji su se nazivali pismoznanci i farizeji. Držalo se da su oni uzor pravednosti i pobožnosti. To su bili ljudi koji su čitali i poznavali Božiji zakon. Međutim, iz Novog zavjeta vidimo da su pismoznanci i farizeji bili obični licemjeri. Samo izvana su izgledali pravedni i pobožni, ali iznutra su bili bezbožni. Isus ih uspoređuje s okrečenim grobovima koji se izvana ljudima pričinjavaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i truleži. Zbog toga nas dvadeseti stih upozorava da pravednost Kristovog učenika, onoga koji je svjetlo svijetu i sol zemlji, mora biti veća od pravednosti književnika i farizeja. Ona mora biti istinska pravednost i pobožnost, a ne licemjerje ili gluma. Zato veći dio Isusove propovijedi govori o tome kako treba izgledati prava pravednost u kontrastu s lažnom pravednošću pismoznanaca i farizeja, ali i s klasičnom bezbožnošću pogana ili nevjernika. Kristov učenik mora biti drugačiji od svijeta.

Kako je to povezano s Isusovom poukom o molitvi ili zašto je to važno? Iz konteksta učimo nekoliko važnih istina o molitvi. Prvo, učimo o svrsi molitve i motivima molitelja. Šesto poglavlje Matejevog Evanđelja započinje riječima:

Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. (Mt 6:1).

Zašto Isus ovo govori? Zato što su upravo književnici i farizeji bili licemjeri koji su svoja pravedna djela činili zato da bi se pokazali pred ljudima. Postili su, molili i davali milostinju ne zato što su vjerovali u Boga i ljubili ljude, nego da bi se pred ljudima pokazali pravednima. Zato Isus otvoreno kaže:

Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. (Mt 6:5).

Farizeji su bili ljudi posta i molitve. Išli bi gradom i putem zastajali na raskršćima da mole. Međutim, imali su jedan veliki problem – krivi motiv. Njihove molitve i druga pobožna i dobra djela nisu bila učinjena sa svrhom da se Bog proslavi, nego da se proslave oni. Isus je rekao: "… da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima", a farizej misli ovako: "Da vide moja dobra djela i slave mene." Potpuno krivi motiv molitve i svrha za koju se molitva koristi. Zato Isus dalje kaže:

Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. (Mt 6:6).

Važna istina o molitvi koju učimo iz konteksta je, dakle, svrha molitve. Molitva nije namijenjena da se njome hvalimo pred ljudima. Molitva je sredstvo komunikacije s Bogom, a ne sredstvo za postizanje sebičnih ciljeva, kako je to bilo u slučaju farizeja i pismoznanaca.

Ovdje trebamo zastati i razmisliti. Zar nas Isus ne uči da je moguće činiti dobra i pobožna djela koja u Božijim očima ne znače ništa? Zašto ne znače? Jer su učinjena s krivim motivima. Da li u pismoznancima i farizejima prepoznajemo sebe?

Druga važna istina koju Isus naučava o molitvi je način na koji molimo.

Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. (Mt 6:7-8).

Vidimo da su i pogani bili pobožni na neki svoj način. Međutim, njihov problem (ili jedan od mnogih problema) je bio isprazno ponavljanje i nabrajanje. Način molitve koji je Bogu prihvatljiv nije isprazno nabrajanje i blebetanje, izgovaranje riječi ustima, ali ne umom i srcem. Neki misle da će mnoštvom riječi impresionirati Boga.

Iako je ovo jasno iz Isusovog učenja, ipak postoje mnogi koji Njegovu pouku zanemaruju i danas rade ono što su pogani radili onda, nabrajaju isprazne riječi. Postoje razne brojanice koje se koriste kao pomagalo u nabrajanju ispraznih riječi. U tradicionalnom kršćanstvu su poznate krunice. U Bibliji ne postoji niti jedan Božiji čovjek koji moli krunicu. Da li onaj koji moli krunicu može izgovarati riječi ugodne Bogu ili je njegova molitva uzaludno nabrajanje? Osim toga, sasvim je sigurno da onaj koji ovako moli vjeruje da će biti uslišan zbog broja svojih riječi. Zar to nije upravo suprotno onome što je Isus naučavao?

Dakle, korištenje molitve u svrhu promoviranja samoga sebe, svoje dobrote i pobožnosti, potpuno je pogrešna praksa. Pogrešno je i isprazno ponavljanje i nabrajanje naučenih molitava. Od takvih molitava nema nikakve koristi jer one ne dopiru do Boga.

Naučili smo nešto iz konteksta, a sada pređimo na sam tekst.

2. Svrha Očenaša

Vidjeli smo da Isus zabranjuje isprazno brbljanje i nabrajanje. Neki će možda upitati: "Pa zar Isus nije dao Očenaš da bismo ga nabrajali ili ponavljali?" Moj odgovor je – ne, Isus nije dao molitvu Očenaš da bi je ljudi nabrajali ili ponavljali.

Evo zašto to vjerujem. Prvo, prije nego što je izgovorio ono što neki nazivaju Očenaš, Isus je zapovjedio da ne govorimo isprazne riječi i izjavio da Bog ne mari za mnoštvo riječi. Zar ovo nije dovoljan dokaz? Ali ima ih još. Drugi dokaz je da ne postoji biblijska potvrda za takvu praksu. Šta to znači? To znači da bismo u Bibliji trebali naći primjere ljudi koji mole Očenaš, ali ih nema. Isus je ovu pouku o molitvi iznio na početku Novog zavjeta i do kraja Biblije ne nalazimo da su Njegovi učenici mislili da molitvu trebaju ponavljati baš onim istim riječima koje je izgovorio Gospodin, ili da je uopće trebaju ponavljati. Vidimo mnoge primjere molitvi, ali nigdje ne vidimo da je neko ponavljao Očenaš. Biblija pokriva period od preko tri tisuće godina i za to vrijeme ne vidimo da je iko ikada ponavljao Bogu neku naučenu molitvu (osim možda pogana koje Isus spominje u prije navedenom tekstu). Treći dokaz jeste primjer molitve zapisane u Evanđelju po Luki. U Očenašu koji je tamo zapisan imamo prilično drugačije riječi.

Čemu onda služi Očenaš? Prvo, to je pouka o molitvi. To je primjer kako i za šta trebamo moliti i to ću detaljnije objasniti u narednim propovijedima. Trebamo razumjeti o čemu Isus govori i onda moliti s razumom i iskrena srca. Drugo, kroz ovu molitvu (odnosno pouku o molitvi) ne učimo samo za šta i kako moliti, nego učimo i mnoge druge duhovne istine.

Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za poučavanje, za uvjeravanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi, da Božji čovjek bude savršen, spreman za svako dobro djelo. (2 Tim 3:16-17, Šarić).

Božija riječ nam jasno kaže da je svo Pismo korisno za poučavanje. To svakako uključuje i ovu pouku o molitvi. Prema tome, druga svrha Isusove pouke o molitvi jeste da nas pouči duhovnim istinama. Treća svrha je da nas mijenja i odgaja. Tekst koji sam maloprije citirao kaže da je Pismo za karanje, popravljanje i odgajanje u pravdi. To svakako uključuje i Gospodnju molitvu. Neko je jednom rekao: "Ako molitva tebe ne mijenja, onda ti mijenjaj molitvu." Svrha je, dakle, i Očenaša da nas kara, popravlja i odgaja u pravednosti.

Ova molitva nas, ako je ispravno molimo, uči i mijenja naš život. To nije čarobna formula koju ponavljamo i nabrajmo bez razumijvanja, već riječ Božija koju trebamo ispravno razumjeti i primijeniti u svom životu.

3. Podjela Očenaša

Pouku o molitvi možemo podijeliti na dva načina. Prvi način je da je podijelimo na dva dijela. Prvi dio se odnosi na Boga (budi volja tvoja, dođi kraljevstvo tvoje…), a drugi dio na nas (kruh naš, duge naše…). Mislim da je to vrlo značajno. Isus nas uči da je Bog i Njegova slava na prvom mjestu, a mi i naše potrebe na drugom. Zar ovo nismo vidjeli i iz konteksta? Vidjeli smo da Kristovi učenici čine djela ljubavi zato da bi ljudi proslavili Boga, a licemjeri da bi proslavili sebe. Isus nas uči ne samo da Boga i Njegovu slavu stavimo na prvo mjesto u molitvi, nego i u životu, da je On, a ne mi, u središtu našeg života. Želi da naš život bude kristocentričan, a ne egocentričan.

Danas su mnogi zaokupljeni sami sobom. Jedni se pitaju: "Šta ću jesti i piti?" ili "Šta ću obući?" Drugi: "Kako ću zaraditi više novaca?" i mnoga druga slična pitanja. U ljudskom razmišljanju i govoru dominiraju riječi ja, meni i moje. Ovo pokazuje i dokazuje činjenicu da su ljudi zaokupljeni sobom, svojim problemima, potrebama i užicima. Drugim riječima ljudi su egocentrični, a ne kristocentrični.

Ne kažem da ne trebamo misliti na sebe i svoje potrebe, ali kažem da sve u našem životu treba biti podređeno proslavljanju Boga. Biblija nas uči da sve što činimo trebamo činiti na slavu Božiju.

Kakva je situacija s našim životima? Jesmo li egocentrični ili kristocentrični? Da li živimo za Krista ili za sebe? Razmišljamo li više o tome kako da ugodimo sebi ili kako da ugodimo Bogu? Da li neke stvari radimo kako bismo proslavili sebe ili kako bismo proslavili Boga?

Drugi način podjele Očenaša je na šest molitava:

- za svetost Božijeg imena

- za kraljevstvo Božije

- za Božiju volju

- za kruh svagdašnji

- za oproštenje grijeha

- za izbavljenje od sotonskih napasti.

Najprije trebamo razumjeti šta je to svetost Božijeg imena odnosno šta znači "sveti se ime tvoje", pa onda moliti za to. Mnogi ne znaju šta znače te riječi, a ponovili su ih milion puta. Ima li to ikakvog smisla? Zatim trebamo razumjeti šta je to kraljevstvo Božije i kako da molimo za njega itd.

Ima li ovakav način gledanja na Očenaš više smisla, nego isprazno nabrajanje i ponavljanje? Ostatak Biblije govori u prilog ovakvog shvaćanja. Pogledajmo neke tekstove:

Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: "Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!" (Lk 22:45-46).

Ovo je događaj s kraja Kristovog zemaljskog života koji je svima dobro poznat. Isus moli u Getsemanskom vrtu, a Njegovi učenici spavaju. On ih budi i poziva na molitvu. I šta kaže? Molite deset Očenaša? Ne! Molite da ne padnete u napast. Zar Isus ovdje ne uzima samo jedan stih iz Očenaša, odnosno jednu od šest molitava? Da, izgleda da baš to radi.

Dobar primjer je i Psalam 51. David na svoj način moli:"Otpusti nam duge naše."

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom: pravedan ćeš biti kad progovoriš, bez prijekora kada presudiš. Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja. Evo, ti ljubiš srce iskreno, u dubini duše učiš me mudrosti. Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega! Objavi mi radost i veselje, nek' se obraduju kosti satrvene! Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu! (Ps 51:1-11).

Davidu ovdje nije bilo do kruha svagdašnjeg. Njega pritišće krivica i jedino što u ovom trenutku treba jeste oproštenje grijeha. Zato i moli Boga da mu oprosti grijehe.

Ovo su neki primjeri koji podržavaju shvaćanje da Očenaš nije molitva koju trebamo doslovno ponavljati, nego pouka o molitvi koja nas uči kako i za šta da molimo. Više o tome ćemo vidjeti kada budemo razmatrali molitvu stih po stih.

Zaključak

Vjerujem da smo kroz ovu pouku naučili važne istine o molitvi. Molitva treba izvirati iz čistog srca i ispravnih motiva. U molitvi dolazimo pred Boga da nađemo milost i milosrđe za pomoć u pravi čas, a ne da pred ljudima pokažemo kako smo dobri i pobožni. Ona nije isprazno nabrajanje i ponavljanje naučenih riječi ili magičnih formula koje bi trebale impresionirati Boga.

Očenaš smo podijelili na nekoliko dijelova iz kojih smo vidjeli da je Bog važniji od nas i Njegovo kraljevstvo od naših životnih potreba. On mora biti na prvom mjestu u našim molitvama, ali i u našem životu.

Budući da su ove istine jasne i nepobitne, slijedi da nešto moramo mijenjati. Moramo promijeniti motive, način molitve i sistem vrijednosti. Gospodin će nas blagosloviti ako Njegovu riječ ozbiljno uzmemo k srcu.

[1] Ova knjiga je sačinjena od serije propovijedi na molitvu Očenaš.