7

Pismo crkvi u Sardu 2

I anđelu Crkve u Sardu napiši: "Ovo govori Onaj koji ima sedam duhova Božjih i sedam zvijezda: Znam tvoja djela: imaš ime da živiš, a mrtav si. Budan budi i utvrdi ostatak koji tek što ne umre. Doista, ne nađoh da su ti djela pred Bogom mojim savršena. Spomeni se dakle: kako si primio Riječ i poslušao, tako je i čuvaj - i obrati se. Ne budeš li dakle budan, doći ću kao tat, a nećeš znati u koji ću čas doći na te. Ali imaš u Sardu nekolicinu imena što ne okaljaše svojih haljina; oni će hoditi sa mnom u bjelini jer su dostojni." "Tako će pobjednik biti odjeven u bijele haljine i neću izbrisati imena njegova iz knjige života i priznat ću ime njegovo pred Ocem svojim i anđelima njegovim." "Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!" (Otk 3:1-6)

U prethodnoj lekciji smo razmatrali Isusovo pismo crkvi u Sardu koja je bila duhovno mrtva. Članovi crkve su bili nevjerni Bogu iako su se predstavljali kao vjernici. Nisu bili spašeni i prijetila im je osuda. Čovjek može biti član crkve i kao takav završiti u paklu. O tome se malo govori, pogotovo u tradicionalnim crkvama. Na većini sahrana uvjerava nas se da je pokojnik bio pravi vjernik i da će uz pomoć još koje molitve stići u raj. Nikome se to ne čini čudno iako znaju da je pokojnik bio psovač, lopov i bludnik. Crkva će to sve pokriti ako platimo dobru misu zadušnicu.

To nije istina. Duhovno mrtve crkve i duhovno mrtvi članovi idu u pakao ako se istinski ne obrate. Od tamo ih nikakav novac, nikakve mise i nijedna crkva ne može osloboditi. Lijek za duhovne mrtvace je Evanđelje koje moraju čuti i u koje moraju povjerovati. Sve drugo su laži.

U prethodnoj propovijedi smo vidjeli da se mrtva crkva mora sjetiti Evanđelja koje je čula, prigrliti ga i obratiti se. Još smo vidjeli da oni koji se obrate moraju biti budni, stražariti, čuvati se od grijeha i lažnih nauka. U ovoj lekciji ćemo se osvrnuti na samo Evanđelje i obnoviti svoje znanje na temelju teksta koji proučavamo.

1. Potreba za Evanđeljem

Spomeni se dakle: kako si primio Riječ i poslušao, tako je i čuvaj - i obrati se.(Otk 3:3)

Mrtvoj crkvi Isus kaže da se sjeti Evanđelja koje su čuli. Ovo je veoma važno. Članovi crkve idu u pakao ako istinski ne povjeruju u Evanđelje. Ali, šta je ovdje zanimljivo? Oni su čuli i znali istinsko Evanđelje i zato su se mogli sjetiti i obratiti. Vjerovatno su ga čuli od apostola Pavla ili nekog njegovog saradnika.

Problem s današnjim mrtvim crkvama i vjernicima je što ne znaju Evanđelje. Čuli su za riječ Evanđelje ili da ima Evanđelje po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, ali često ne znaju puno više od toga. Za mnoge se Evanđelje može sažeti u nekoliko riječi: Čini dobro i Bog će te blagosloviti. Ili: Budi dobar i ići ćeš u raj. Možda će čak i citirati tekst koji proučavamo i koji kaže: Ali imaš u Sardu nekolicinu imena što ne okaljaše svojih haljina; oni će hoditi sa mnom u bjelini jer su dostojni. Neki bi ovaj stih mogli protumačiti ovako: Ako se ne okaljamo grijehom i ako živimo pravedno bit ćemo spašeni i bit ćemo s Kristom i to je Evanđelje. Takvo tumačenje je potpuno krivo i suprotno biblijskom Evanđelju. Pored ovakvih ideja postoje i mnoge druge i zato ukratko želim da objasnim Evanđelje.

Evanđelje je radosna vijest o spasenju, o spasenju grešnika, ljudi koji nisu zaslužili spasenje. To je radosna vijest koja se temelji na Kristovim, a ne našim djelima. Nema veze s našom dostojnošću i našim zaslugama.

Izvorni grijeh

Da bismo ispravno razumjeli Evanđelje moramo razumjeti čovjekovu potrebu. Biblija uči kako ne postoji nikakva šansa da bi se neko od ljudi mogao spasiti svojim djelima ili zaslugama. Razlog tome je što je čovjek grešan od samog začeća. Božja riječ kaže:

Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja. (Ps 51:7)

Biti grešan znači da čovek posjeduje grešnu prirodu, da je kriv pred Bogom i da je pod prokletstvom. Kako neko može posjedovati grešnu prirodu i biti kriv i prije nego što se rodio? Može zato što je Adamov potomak. Adamova grešna priroda, Adamova krivica i prokletstvo su prešli na sve ljude.

Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt... (Rim 5:12)

Kada apostol Pavao kaže da svi sagriješiše on ne govori samo o grijesima koje smo učinili, nego o grijehu koji je učinio Adam i koji je uračunat nama. Svi su sagriješili u Adamu.[1] Zbog toga Biblija može reći da smo grešni od samog začeća. Adam je sagriješio kao naš otac i predstavnik. Nakon grijeha je izgubio blisko zajedništvo s Bogom, istjeran je iz Edenskog vrta, zabranjen mu je pristup drvetu života, i Bog je prokleo njega i zemlju.

Sigurno ste čuli za izraz istočni grijeh? Izraz ne označava grijeh koji se dogodio na istoku, nego grijeh iz kojeg sve proistječe odnosno izvire pa ga možemo zvati izvorni grijeh. Izvorni grijeh se tako zove jer (1) izveden je iz izvornog korijena ljudske rase, (2) jer je prisutan u životu svakog pojedinca od njegovog rođenja, (3) i jer je unutrašnji korijen svakog sadašnjeg grijeha koji kalja čovjeka.[2]

Šta smo naslijedili od Adama? Grešnu prirodu, krivicu i osudu. Za grešnu prirodu još možemo reći da je izvorna pokvarenost, a našu krivicu zbog Adamovog grijeha možemo zvati izvornom krivicom. (Krivica je stanje koje zaslužuje osudu ili stanje /biće/ podložno kazni zbog prekršaja zakona ili moralnog zahtjeva. Krivica izražava odnos koji grijeh ima prema pravdi, ili zakonskoj kazni.)[3] Mnogi ne prihvaćaju učenje da smo grešni od rođenja, niti da smo krivi zbog Adamovog grijeha.

Grešna priroda i naš grijeh

Grešna priroda je korijen iz kojeg izvire naše grešno ponašanje. Drugim riječima, mi činimo grijeh jer smo grešnici. Ne samo da smo grešnici i krivci zbog Adamovog grijeha, nego smo postali grešnici i krivci i zbog svojih grijeha. U nama se grešna priroda počinje očitovati vrlo rano. Prepoznaje se već u ponašanju male djece. Ne nauče ni govoriti, a već počinju lagati. Psalmista je zapisao:

Na krivu su putu bezbošci od krila majčina, na krivu su putu lašci od utrobe. (Ps 58:4)

Sebičnost, koja je u srži svakog grijeha, također postaje vidljiva u ponašanju djeteta. Oni to nisu mogli naučiti od roditelja, jer su roditelji oni koji se žrtvuju za njih i daju. Djeca su sebična jer su urođeno grešna. Grešna priroda pokazuje svoje plodove. Što je dijete starije grijeh postaje sve očitiji. Isprazne su tvrdnje kako su ljudi u biti dobri. Ljudi su u biti zli i to je vidljivo na svakom koraku. Propovjednik je zapisao.

Kad nema brze osude za zlo djelo, ljudsko je srce sklono činiti zlo. (Prop 8:11)

Potpuna pokvarenost

Rekao sam kako izvorni grijeh znači da smo grešni od rođenja i imamo pokvarenu prirodu. Ne samo da smo grešni i pokvareni, nego smo potpuno grešni i pokvareni. Važno je znati da je grijeh zahvatio i pokvario sve u našem životu. Teolozi ovo nazivaju potpunom pokvarenošću. To ne znači da je čovjek pokvaren i da ne može biti pokvareniji, odnosno da ne može učiniti ništa što je dobro u očima ljudi, nego da je svaki dio njegovog bića pokvaren grijehom (intelekt, emocije, želje, srce /centar naših želja i procesa odlučivanja/, ciljevi, motivi i čak fizička tijela). [4]

Potpuna nemogućnost

Potpuna pokvarenost uključuje i potpunu nemogućnost. To znači da čovjek ne može učiniti ništa što je dovoljno dobro u Božjim očima. Ne može učiniti ništa da bi promijenio svoju grešnu prirodu, oslobodio se grijeha, grešnosti, krivice i kazne, i ne može učiniti ništa da bi se spasio.

Kada se čovjek usporedi s drugim ljudima, u sebi može i pronaći nešto dobro, ali pravu istinu vidimo tek onda kada se počnemo uspoređivati s Bogom i njegovim pravednim i svetim Zakonom. Apostol Pavao se šokirao kada je shvatio koliko je grešan, pokvaren i slab. Shvatio je da se sam po sebi ne može osloboditi grijeha i krivice:

Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim - to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio - to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? (Rim 7:14-24)

Jadan li sam ja čovjek! Ovo su riječi čovjeka koji je bio odgajan u pobožnoj obitelji. Bio je odgajan da čini ono što je dobro i pravedno u Božjim očima. Od malena je vršio sve obrede i ceremonije. Mislio je da je s njim sve uredu i da će svojim djelima moći zaslužiti spasenje. Međutim, Duh Sveti je počeo djelovati i otvarati mu oči da vidi stvarnost. Shvatio je da je grešan i da se nikako ne može riješiti svoje grešnosti, niti opravdati pred Bogom za grijehe koje je počinio. Zato pita: Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?

Biblija jasno tvrdi da sami sebe ne možemo spasiti ili opravdati pred Bogom. To mora učiniti neko drugi. Radosna vijest je u tome što postoji neko ko nas može i želi spasiti.

Danas većina ljudi misli da se svojim dobrim djelima ili ispraznim obredima i ceremonijama može opravdati pred Bogom i spasiti. Rođeni u grijehu, žive u grijehu, a nadaju se spasiti dobrim djelima. Žalosno! Ljudi su u velikom neznanju i zabludi.

2. Gdje je rješenje?

Isus crkvi u Sardu piše:

Ali imaš u Sardu nekolicinu imena što ne okaljaše svojih haljina; oni će hoditi sa mnom u bjelini jer su dostojni. (Otk 3:4)

Isus kaže da ne okaljaše svojih haljina. Ukaljana haljina predstavlja čovjeka koji je kriv zbog grijeha. Čista haljina označava čovjeka koji je pravedan. Znači li to da postoje neki ljudi koji nisu sagriješili i koji se mogu opravdati i spasiti pomoću svojih djela? Nipošto! Biblija tvrdi da nema pravednog niti jednog.

Kao što je pisano: Nema pravedna ni jednoga, nema razumna, nema ga tko bi Boga tražio. Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro - nijednoga nema. (Rim 3:10-12)

Ovo uključuje sve ljude, mene i tebe, i sve vjernike u Sardu. Pavao dalje kaže: Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja. (Rim 3:23) Svi su sagriješili bez izuzetka. Otkuda onda ovi u Sardu imaju neokaljane haljine? Jedini način da uskladimo stihove iz poslanice Rimljanima i Otkrivenja je da zaključimo kako su i ovi vjernici u Sardu imali okaljane haljine, ali su ih nekako oprali ili zamijenili. Da li Biblija o tome govori direktno? Itekako, i to na više mjesta. U Otkrivenju 7:9-14 piše:

Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iz glasa: "Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!" I svi anđeli, što stajahu uokolo prijestolja i starješina i četiriju bića, padoše pred prijestoljem ničice, na svoja lica, i pokloniše se Bogu govoreći: "Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast, i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen." I jedan me od starješina upita: "Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?" Odgovorih mu: "Gospodine moj, ti to znaš." A on će mi: "Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. (Otk 7:9-14)

Ovaj tekst daje jasan odgovor na prijašnju dilemu. Vjernici u Sardu su haljine oprali u Kristovoj krvi. Kada bismo nešto prali u krvi, onda to ne bi bilo bijelo nego crveno. Međutim, u Otkrivenju vidimo da su vjernici haljine prali i ubijelili u Kristovoj krvi. Jasno je da se ne radi o doslovnom pranju. Čiste i bijele haljine predstavljaju njihovu čistoću od grijeha. Kristova krv označava njegovu žrtvu na križu.

Ovi vjernici u bijelim haljinama su rođeni grešni, živjeli su grešno, ali su u jednom trenutku svog života došli Kristu u vjeri i pokajanju i on je oprostio sve njihove grijehe. Zašto je moguće da Krist oprosti sve grijehe? Zato što je on platio kaznu za njihove grijehe, umro je na križu umjesto njih. Njegov pravedan život i žrtva na križu im se uračunala kao da su je oni platili. Uračunala im se onog trenutka kada su se pokajali i povjerovali u njega kao Spasitelja i Gospodina. Kao što se Adamova krivica uračunala svima koji su se rodili, tako se i Kristova pravednost i Kristova žrtva uračunava svakom koji se pokaje i vjeruje.

Šta je dakle Evanđelje? Evanđelje je radosna vijest da postoji Spasitelj koji nas može i želi spasiti. Taj Spasitelj je Isus Krist. On je Evanđelje. Jedino on može oprostiti grijehe i očistiti nas od svake nepravde. Naša djela, obredi ili ceremonije nemaju s tim nikakve veze. Kristovo djelo je ono što se računa, a ne naše djela. Možemo biti dobri, pobožni, sveti i religiozni i pravedni u očima ljudi i s tom svojom pravednošću možemo otići pravo u pakao. Samo s Kristovom pravednošću možemo biti spašeni.

Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva - po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu - po Jednome, Isusu Kristu. Dakle, grijeh jednoga - svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga - svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici. A zakon nadođe da se umnoži grijeh. Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost: kao što grijeh zakraljeva smrću, da tako i milost kraljuje pravednošću za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu. (Rim 5:17-21)

Dakle, oni koji su u Kristu, koji su oprani njegovom krvlju, koji su opravdani njegovom pravednošću jesu spašeni i imat će pravo na stablo života koje je u raju Božjem. Svi koji se uzdaju u svoja djela, ili bilo čija druga, osim Kristova djela, bit će prokleti zauvijek.

[1] Vidi Wayne Grudem, Systematic Theology, Grand Rapids, Zondervan, 1994, 494.

[2] Louis Berkhof, Systematic Theology, Edinburg, Banner of Truth Trust, 939-76, 244.

[3] Berkhof, 232.

[4] Grudem, 497.