Aleksandar Trajkovski

Dva Adama

Novi Travnik, 2024.

Sadržaj

Uvod.......................................................................................... 7

Istočni grijeh............................................................................ 9

1. Porijeklo i narav čovjekove grešnosti............................... 9

Definicija grešnosti........................................................... 9

Porijeklo i posljedice grešnosti......................................... 9

Adam i mi........................................................................ 10

2. Rješenje problema – drugi Adam.................................... 15

Zaključak............................................................................. 17

Opravdanje po vjeri.............................................................. 19

1. Nasljedstvo u Adamu: krivica i osuda............................. 20

Primjer Akana.................................................................. 20

2. Prigovori.......................................................................... 21

3. Nasljedstvo u Kristu: opravdanje i život......................... 24

Šta je opravdanje?........................................................... 24

Značenje riječi................................................................. 24

Temelj opravdanja (pripisana pravednost)...................... 26

Primanje opravdanja........................................................ 29

Dilema............................................................................. 31

Opravdanje i vječni život................................................ 33

Napomena 1:................................................................... 33

Napomena 2:................................................................... 34

Zaključak............................................................................. 34

Pripisana pravednost............................................................ 37

1. Prigovori modernih teologa............................................. 37

2. Odgovori na prigovore.................................................... 37

Biblija uči da se ljudima uračunava Adamova krivica.... 37

Biblija uči da se ljudima uračunava Kristova pravednost 38

Biblija ne naučava da je vjera pravednost....................... 41

Objašnjenje...................................................................... 42

Dokazi............................................................................. 42

Zaključak............................................................................. 44

Posvećenje.............................................................................. 47

1. Definicija posvećenja...................................................... 47

2. Razlike između opravdanja i posvećenja........................ 49

3. Drugi Adam i posvećenje................................................ 50

Prvi Kristov dolazak i posvećenje................................... 51

Krist i Zakon................................................................... 56

Zaključak............................................................................. 56

Zaključak............................................................................... 59

Bibliografija:.......................................................................... 61

1

Uvod

Najvažnije pitanje s kojim se čovjek suočava i na koje mora znati tačan odgovor je: Šta je spasenje i kako ga postići? Apostol Pavao je na ovo pitanje dao opširan odgovor u Poslanici Rimljanima. Odmah u prvom poglavlju on kaže:

(1) Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje – (2) koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim (3) o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, (4)  postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu... (Rim 1:1-4) 

Evanđelje Božije je radosna vijest koju je Bog davno obećao po svojim prorocima čija proročanstva su zapisana u Pismima svetim – Bibliji. To je Radosna vijest o Isusu Kristu koji je sin Davidov i Sin Božiji – Bog i čovjek. Dalje kaže:

(16) Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – Židovu najprije, pa Grku. (Rim 1:16) 

Evanđelje je snaga Božija na spasenje, koje prima svaki koji vjeruje. Dalje u tekstu apostol detaljno objašnjava Evanđelje. Ali prije nego što objasni samu srž Radosne vijesti, od prvog do trećeg poglavlja (1:17 do 3:20) iznosi biblijsko učenje o ljudskoj grešnosti i nemogućnosti spasenja po djelima. Objašnjava da se ni jedan čovjek ne može spasiti dobrim djelima, kako oni koji nikad nisu čuli o Bogu i Njegovom pravednom Zakonu (nežidovi), tako i oni kojima je Bog objavio Zakon (Židovi). Oni su mislili da se mogu spasiti držanjem Zakona. Apostol kaže da je Bog dao Zakon da ljudi uvide koliko su grešni, a za spasenje je dao Evanđelje – Krista. Od trećeg do petog poglavlja (3:21 do 5:21) Pavao razlaže Evanđelje Isusa Krista. To je besplatan dar koji se prima jedino vjerom u Krista. Čovjek po vjeri prima oproštenje i opravdanje, po vjeri se izmiruje s Bogom i prima život vječni. Dakle, spasenje nije niti može biti postignuto čovjekovim zaslugama, dobrim djelima, obredima, ceremonijama, pa čak niti vršenjem svetog Božijeg zakona. Da bi to potvrdio i naglasio, Pavao piše peto poglavlje od dvanaestog do dvadeset prvog retka (5:12-21). To je tekst koji ćemo proučiti u ovoj brošuri. Odlomak započinje riječima zbog toga i odnosi se ne samo na ono što je napisano u tekstu prije nego na sve je prije rečeno u Poslanici.  

Dakle, priča o dva Adama ima za cilj da pokaže, razjasni i dokaže da je spasenje milosni dar Božiji koji ničim ne možemo zaraditi i zaslužiti. Možemo ga primiti samo i jedino osobnom vjerom u Isusa Krista.

2

Istočni grijeh

(12) Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt... (13) Doista, do Zakona bilo je grijeha u svijetu, ali se grijeh ne ubraja kad nema zakona. (14) Da, ali smrt je od Adama do Mojsija doista kraljevala i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim kao Adam, koji je pralik Onoga koji ima doći. (Rim 5:12-14) 

1. Porijeklo i narav čovjekove grešnosti

Šta je Čovjek? Šta je prava istina o njemu? Jedna od najvažnijih istina o čovjeku je istina o njegovoj grešnosti. Svaki čovjek ovo mora znati i razumjeti ukoliko želi učiniti ikakav pozitivan pomak u svome životu.

Definicija grešnosti

Šta znači da je čovjek grešan? Najjednostavnija definicija grijeha je sljedeća: Grijeh je kršenje Božijeg zakona (1 Iv 3:4). Čovjek se suprotstavlja Božijoj volji i živi prema svom samovoljnom mišljenju i požudama (Ef 2:3). On je sam sebi Bog ili ima druge bogove mimo Onoga koji je stvorio nebo i zemlju. Wayne Grudem je grijeh definirao ovako: Grijeh je bilo kakva neusklađenost s Božijim moralnim zakonom u djelu, stavu ili naravi.[1]

Porijeklo i posljedice grešnosti

Kako je došlo do toga da čovjek čini grijeh? Važno je znati da Bog nije stvorio čovjeka grešnim. Kada je završio stvaranje, Bog je rekao da je sve veoma dobro.

(31) I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti. (Post 1:31) 

Čovjek je stvoren na sliku Božiju i imao je blizak odnos s Bogom. Živio je u Edenskom vrtu i sve je bilo super. Poznato je da se prvi čovjek zvao Adam a prva žena Eva.

Bog je čovjeku dao određene zapovijedi. Međutim, čovjek je odlučio da ih prekrši i time je sagriješio protiv Boga te postao grešan i kriv. Narušen je njegov odnos sa Stvoriteljem. To se zove duhovna smrt. Adam se nakon grijeha sakrivao od Boga. Čovjek i Bog više nisu bili prijatelji. Osim toga, Bog je prokleo čovjeka, dosudio mu mnoge nevolje i istjerao ga iz Edenskog vrta. Jedna od posljedica grijeha bila je i fizička smrt. Smrt je dakle bila duhovna i fizička. Duhovna smrt ima potencijal da traje vječno (vječna smrt).

Adam i mi

Tako je bilo s prvim čovjekom. Ali kakve to ima veze s nama? Riječ Božija, u Poslanici Rimljanima, kaže:

(12) Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt... (Rim 5:12) 

Tekst kaže da je po Adamu ušao grijeh u svijet.[2] To ne znači da je grijeh samo došao na svijet, nego da je ušao u ljude, Adamove potomke. Pavao dalje kaže:

(12) Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici. (Rim 5:19) 

Šta se dogodilo Adamovim neposluhom? Mnogi su postali grešnici. Koliki mnogi? U dvanaestom retku smo čitali: ... I time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt... Kakva je onda veza između Adamovog grijeha i svih ljudi koji su ikada živjeli? Po Adamu je grijeh ušao u svijet, po Adamu su svi postali grešnici, zbog Adama svi umiru: rađaju se duhovno mrtvi i umiru tjelesno.

Izvorni grijeh

Izvorni grijeh uvaženi teolog Louis Berkhof definira na sljedeći način:

Grešno stanje u kojem je čovjek rođen u teologiji se naziva peccatum originale, što u prevodu znači izvorni (istočni) grijeh.[3]

Vidimo da se pojam izvornog grijeha ne odnosi na sam Adamov grijeh, nego na grešno stanje u kojem se rađa svaki čovjek a koje je posljedica Adamovog grijeha. Zato neki ne koriste tradicionalni izraz izvorni ili istočni grijeh, nego radije naslijeđeni grijeh. Smatraju da se izraz izvorni grijeh može lako pogrešno razumjeti kao da se odnosi na Adamov prvi grijeh, a ne kao grijeh koji je naš, kao rezultat Adamovog pada.[4]

Prema Berkhofu, izvorni grijeh nosi taj naziv zbog tri stvari:

(1) Jer vuče porijeklo iz korijena ljudske rase; (2) jer je prisutan u životu svakog pojedinca od njegovog rođenja, ... (3) i jer je unutrašnji korijen svakog stvarnog grijeha koji čovjek čini.[5]

Prema uobičajenom shvaćanju, izvorni grijeh se sastoji od dvije stvari: Izvorna krivica[6] i izvorna zagađenost ili pokvarenost.[7]

Izvorna krivica. Krivica je stanje koje zaslužuje osudu ili stanje (biće) podložno kazni zbog prekršaja zakona ili moralnog zahtjeva. Krivica izražava odnos koji grijeh ima prema pravdi ili zakonskoj kazni.[8] Izraz Izvorna krivica označava učenje da Bog sve ljude smatra krivima zbog Adamovog grijeha. Adam je u Edenskom vrtu sagriješio ne samo kao otac ljudske rase nego i kao savezni predstavnik.[9] Bog je s Adamom uspostavio savez (savez djela) koji je on trebao ispuniti tako što neće jesti s drveta spoznaje dobra i zla. Ukoliko bi ispunio uvjete saveza, imao bi potpuno pravo na vječni život. U ovom blagoslovu bi učestvovali svi njegovi potomci. Naravno, Adam je sagriješio i njegova neposlušnost je utjecala na sve potomke. U svojoj pravednosti Bog je imputirao ili uračunao krivicu prvog grijeha, učinjenog po saveznom predstavniku rase, na sve koji su savezno povezani s njim. Zato se svi Adamovi potomci rađaju ne samo kao grešnici nego i kao krivci.[10] Dakle, stanje u kojem se čovjek rađa uključuje i krivicu.

Za potvrdu ovakvog mišljenja navodi se činjenica da je smrt, koja je bila kazna za Adamov grijeh, prešla i na sve ljude (vidi Rim 5:12-19; Ef 2:3; 1 Kor 15:22).

Izvorna pokvarenost. Osim izvorne krivice, čovjek nasljeđuje i grešnu prirodu. Prorok David tvrdi da se čovjek rađa kao grešnik (Ps 51:5) i da su bezbošci na krivom putu od rođenja (Ps 58:3). Prema Berkhofu, izvorna pokvarenost uključuje dvije stvari: odsutnost izvorne pravednosti i prisutnost pozitivnog zla.[11]  Izvorna pokvarenost obično se promatra kroz dva pojma: potpuna pokvarenost i potpuna nemogućnost.

Izraz potpuna pokvarenost ne znači da je čovjek toliko loš da ne može biti gori, nego da je (1) svaki dio njegovog bića pokvaren grijehom (intelekt, emocije, želje, srce /centar naših želja i procesa odlučivanja/, ciljevi, motivi i čak fizička tijela)[12], i (2) da je svako njegovo djelo grešno, bez obzira koliko bilo pravedno u očima ljudi.

Potpuna nemogućnost je usko vezana uz potpunu pokvarenost. Grudem za potpunu nemogućnost kaže:

Ne samo da mi kao grešnici nemamo nikakve duhovne dobrote u sebi nego, također, nemamo mogućnost da učinimo bilo šta što bi, samo po sebi, zadovoljilo Boga, niti Mu možemo doći u svojoj snazi. [13]

Kao potvrdu navodi sljedeće tekstove: Rim 8:8, Iv 15:5, Heb 11:6, Ef 2:1-2, Iv 8:34, Iza 64:6 (sa Rim 3:8-20), 1. Kor 2:14, Iv 6:44.

Čovjek je duhovno mrtav i rob je grijeha. Evo šta Biblija kaže:

(8) Ta nitko sebe ne može otkupit' ni za se dati Bogu otkupninu: (9) životu je cijena previsoka, i nikada je neće platiti. (Ps 49:8-9) 

(6) A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu; jer onaj, koji hoće da dođe k Bogu, valja da vjeruje, da ima Bog i da plaća onima, koji ga traže ... (Heb 11:6 Šarić)

(44) Nitko ne može doći k meni, ako ga ne povuče Otac, koji me posla. I ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan. (Iv 6:44 Šarić)

(14) Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. (1 Kor 2:14) 

(7) Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može. (8) Oni pak koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. (Rim 8:7-8) 

U čemu je dakle ljudska potpuna nemogućnost? U tome da ne može činiti nikakvo dobro (duhovno dobro) kojim bi ugodio Bogu. Ne može promijeniti svoju prirodu koja je sklona grijehu, ne može razumjeti duhovne istine, ne može voljeti i željeti Boga, ne može se okrenuti Bogu, ne može se pokajati, ne može se obratiti, ne može se osloboditi krivice i ne može se spasiti.

Shvaćamo li situaciju u kojoj se u kojoj se nalazi svaki čovjek?

Zar nisu mnogi u zabludi misleći da je čovjek u biti dobar? Treba mu samo malo više škole ili malo bolja država i sve će biti u redu. Najgore od svega je što za sebe misle da su pravedni i dobri, uvjereni da Bog zna kako su oni dobre duše. Nikog nisu ubili niti silovali i imaju samilost prema ljudima. Misle da nisu zaslužili smrt i pakao, nego samo nebo (ili bar čistilište). Ima i onih koji priznaju da su grešni, ali nadaju se spasiti svojim dobrim djelima ili religioznim obredima. Ovakav pogled na svijet i čovjeka je apsolutno suprotan Bibliji. Biblija tvrdi da smo krivi, grešni, u stanju potpune pokvarenosti i nemogućnosti, zaslužujemo kaznu i nipošto se sami ne možemo spasiti niti doprinijeti svom spasenju.

2. Rješenje problema – drugi Adam

Šta je onda rješenje? Drugi Adam.[14] To je Isus Krist. On je Bog koji je postao i čovjek. Zašto? Da bi popravio ono što je Adam pokvario. To je učinio tako što je živio potpuno sveto i pravedno, te kao takav, svet i pravedan, umro na križu umjesto svih koji u Njega povjeruju prihvaćajući Ga za Gospodara i Spasitelja. On nam svojom zastupničkom smrću omogućava oproštenje grijeha i život vječni. Kao što su grijeh, osuda i smrt po Adamu došli u svijet, tako i opravdanje i život dolaze po Kristu, a ne po našem radu i trudu. Apostol Pavao piše:

(18) Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! (19) Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici. (Rim 5:18-19)  

Nismo postali grešnici kada smo prvi put sagriješili, grešni smo rođeni, grešnici smo postali Adamovim neposluhom. Isto tako pravednici ne postajemo svojim dobrim djelima i poslušnošću, nego Kristovim djelima, Kristovom poslušnošću. Drugim riječima: nismo grešnici zato što griješimo, nego griješimo zato što smo grešnici. Isto tako nismo pravedni jer činimo što je pravedno, nego činimo što je pravedno jer smo pravedni. Naša pravedna djela su posljedica, a ne uzrok pravednosti.

Znamo da je Adamov grijeh automatski prešao na sve njegove potomke, a da li Kristova pravednost automatski prelazi na sve ljude? Da li će svi biti spašeni, jer tekst kaže: Svim ljudima na opravdanje? Ne! Apostol je do sada poučavao da je opravdanje za svakog koji vjeruje u Krista, koji Ga prima za svoga Gospodara i Spasitelja. Isto kaže i u prethodnom, sedamnaestom retku:

(17) Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu. (Rim 5:17) 

Dakle, opravdanje i život vječni su samo za one koji primaju Kristov dar, Kristovu milost. Slično stoji i u poslanici Korinćanima:

(21) Doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! (22) Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. (23) Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku; (24) potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu. (1 Kor 15:21-24) 

Vidimo da u Adamu svi umiru, a u Kristu će svi biti oživljeni. Ali kada i kako? Tekst kaže svatko u svom redu. Prvo Krist, pa oni koji su Kristovi. Oni će biti oživljeni na uskrsnuće na život. Tek na kraju će biti oživljeni oni koji nisu Kristovi, koji Mu nisu vjerovali i prihvatili Ga za Gospodara i Spasitelja. Ali oni neće biti oživljeni za život vječni, nego za sud i vječnu propast. Tamo neće biti samo zbog Adamovog grijeha, nego i zbog svojih vlastitih grijeha, jer su i sami prekršili Božiji zakon i nisu htjeli primiti oproštenje koje je samo i jedino u Kristu.

Napomena: Tekst kaže kako su neposluhom jednoga svi postali grešnici a posluhom jednoga svi postali pravednici (Rim 5:18). Ovo prvo svi odnosi se na sve ljude bez izuzetka, ili sa izuzetkom Isusa Krista, a ovo drugo svi samo na one koji su u Kristu (svi u Kristu). Riječ svi nema ono značenje koje joj mi odredimo, nego koje joj određuje tekst i kontekst.[15]

Zaključak

Gledali smo šta je grijeh, kako je do njega došlo i koje su njegove osnovne posljedice. Grijeh je po jednom čovjeku, Adamu, ušao u svijet i prešao na sve ljude. Zbog toga se rađamo grešni, živimo grešno i pod Božijim smo prokletstvom. Spasenje ne dolazi po našim, nego po Kristovim djelima, po posljednjem Adamu. Dva Adama su dva najvažnija čovjeka na svijetu i svako ljudsko biće pripada ili prvom ili drugom Adamu. Prvom Adamu pripadamo čim se rodimo, a drugog moramo primiti vjerom.

Kojem Adamu pripadaš? Ili u kojem si Adamu, prvom ili drugom?

3

Opravdanje po vjeri

(12) Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt...  (13) Doista, do Zakona bilo je grijeha u svijetu, ali se grijeh ne ubraja kad nema zakona. (14) Da, ali smrt je od Adama do Mojsija doista kraljevala i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim kao Adam, koji je pralik Onoga koji ima doći.  (15) Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu. (16) I dar – to nije kao kad je ono jedan sagriješio: jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom, a dar nakon mnogih grijeha – opravdanjem. (17) Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu.  (18) Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! (19)  Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici. (Rim 5:12-19) 

U prethodnom poglavlju vidjeli smo naše nasljedstvo od Adama. U ovom se bavimo pravnom stranom priče. Tekst koji proučavamo krcat je pravnim, sudskim izrazima; apostol Pavao nas dovodi u jednu sudnicu – Božiju sudnicu. U trinaestom retku koristi pojam zakon, u četrnaestom govori o prekršaju zakona, u šesnaestom govori o sudu i osudi, u osamnaestom o opravdanju, zatim o kazni za grijeh, presudi, smrti i životu. Očigledno je da se ovdje radi o jednom sudskom kontekstu. Vidimo Božiji sud pred kojim stoje samo dva čovjeka koja predstavljaju čitavo čovječanstvo, dva Adama, prvi i posljednji, Adam i Krist.

1. Nasljedstvo u Adamu: krivica i osuda

Od Adama smo naslijedili krivicu i pokvarenost. Danas će nas zanimati pravni aspekt ovog nasljedstva. Pravno smo naslijedili krivicu, osudu i kaznu. Mnogi ne vjeruju da je ovako nešto moguće naslijediti. Međutim, Biblija o tome puno govori.

Primjer Akana

Primjer naslijeđene (uračunate) krivice i kazne nalazimo u knjizi Jošue, sedmo poglavlje. Akan i Izraelski narod su osvajali obećanu zemlju i tako došli do grada Jerihona. Bog im je zapovjedio da osvoje Jerihon, da pobiju sve ljude, ne uzimaju ništa od dragocjenosti za sebe, nego sve moraju posvetiti Jahvi. Ali šta je bilo?

(1) Ali se sinovi Izraelovi teško ogriješiše o „heremˮ, jer je Akan, sin Karmija, sina Zabdijeva, sina Zerahova, od plemena Judina, uzeo od ukletih stvari, i Jahve se razgnjevi na sinove Izraelove. (Još 7:1)

Pogledajte pažljivo: jedan je čovjek, Akan, uzeo od prokletih stvari, a Bog se razgnjevio na sve. Vidite kako se krivica jednoga uračunala svima ostalima. Jedan je sagriješio, a kao da su sagriješili svi. Tekst dalje kaže ovako:

(11) Izrael je sagriješio: prekršili su Savez kojim sam ih vezao. Zaista, uzeše ukleto, porobiše, posakrivaše i prisvojiše. (12) I zato Izraelci ne mogu izdržati pred svojim neprijateljima, okreću leđa pred protivnicima jer su postali ukleti. Ja ne mogu više biti s vama ako iz svoje sredine ne maknete proklete. (Još 7:11-12)

Šta kaže Bog? Izrael je sagriješio, prekršili su savez. I čitav Izrael snosi kaznu, iako je sagriješio samo jedan čovjek. To znači da Bog grijeh jednog čovjeka (u ovom slučaju, u kontekstu saveza) uračunava ili pripisuje svima. Svi su kažnjeni zbog grijeha jednog. Zar nije tako? U dvadeset petom retku čitamo:

(25) Reče Jošua: „Kako si ti nas unesrećio, tako danas tebe unesrećio Jahve!ˮ I kamenova ga sav Izrael. (Još 7:25)

Da bi uklonili kletvu od sebe, Izraelci su morali ukloniti Akana. To su i uradili. Kamenovali su ga, i tako se Božiji gnjev smirio i kletva je uklonjena. 

Dakle, jedan je sagriješio, svi su sagriješili. Jedan je kriv, svi su krivi. Jedan je uklet, svi su ukleti. Ovo se zove pripisivanje ili uračunavanje krivice. Izraelci nisu učinili isti grijeh kao Akan, ali kao da jesu, jer im se pripisala njegova krivica.[16]

Slično je i u slučaju Adama i nas. Adam je sagriješio i njegova krivica i osuda je uračunata svima nama, kao da smo svi sagriješili. Riječ Adam znači čovjek ili čovječanstvo. Adam je sagriješio, čitavo čovječanstvo je sagriješilo.

2. Prigovori

Neki tvrde da to nije biblijsko učenje, da Adamova krivica nije pripisana nama. Ljudi koji ne čitaju Bibliju mogu biti zbunjeni i zavedeni. Pogledajmo zato tekst koji kristalno jasno kaže da su Adamova krivica i kazna pripisane nama.

(12) Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt... (13) Doista, do Zakona bilo je grijeha u svijetu, ali se grijeh ne ubraja kad nema zakona. (14) Da, ali smrt je od Adama do Mojsija doista kraljevala i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim kao Adam, koji je pralik Onoga koji ima doći. (Rim 5:12-14)

Šta Pavao kaže? Koji je njegov argument? On, drugim riječima, kaže: „Zar ne vjerujete da se vama uračunala Adamova krivica? Zapitajte se samo zašto ljudi umiru? Mnogi nisu sagriješili prekršajem kakav je bio Adamov a ipak svi umiru. To je dokaz da se svima uračunala Adamova krivica i kazna.” Isto stoji u petnaestom retku:

(15) Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli... (Rim 5:15)

Zašto svi umiremo? Zbog grijeha jednog, jer smo naslijedili Adamovu krivicu i kaznu. Zato umiremo. U šesnaestom i osamnaestom retku čitamo da nismo naslijedili samo krivicu nego i osudu.

(16) I dar – to nije kao kad je ono jedan sagriješio: jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom ... (18) Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu... (Rim 5:16, 18)

Osuđen je jedan, osuđeni su svi. Sve zbog grijeha jednog – Adama. Osim toga, postoje još dva dobra argumenta koji pokazuju da smo naslijedili Adamov grijeh, krivicu i osudu. U dvanaestom retku piše:

(12) Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt... (Rim 5:12)

Neki tumači izraz svi sagriješiše tumače tako kao da smo svi učinili grijeh.[17] Međutim, ima i onih koji kažu kako ovo znači da smo svi sagriješili u Adamu, i imaju jako dobre argumente, gramatičke i kontekstualne.[18] Prema tome, ako Bog računa da smo sagriješili u Adamu, onda to znači da nam pripisuje Adamovu krivicu i kaznu. Pogledajmo još jednom šta piše u osamnaestom retku:

(18) Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! (Rim 5:18)

Budući da svim ljudima treba opravdanje, znači da su krivi. A kako i zašto su krivi? Jer im je pripisana Adamova krivica. Grijeh jednog – svim ljudima na osudu, i zato svima treba opravdanje.

Drugi prigovor je da pripisivanje krivice nije pravedno. Kako Bog nama uračunava grijeh koji nismo učinili? Kako nas može držati krivima i odgovornima? Da li ste se to ikada pitali? Možemo se pitati kako to može biti, ali ako kažemo da to nije pravedno, onda osuđujemo samog Boga. A ja kao propovjednik nisam postavljen da Ga branim. On se brani sam. A neka oni koji Ga optužuju gledaju kako će se braniti. Osim toga, ako mislite da uračunavanje nije pravedno, onda ne možete biti spašeni, jer spasenje dobivate samo ako vam se uračuna Kristova pravednost, ako se ono što je On učinio prije križa i na križu uračuna vama. Ali ako mislite da uračunavanje nije pravedno, onda odbacujete jedini put spasenja. Ako kažete da nije pravedno što vam Bog uračunava Adamovu krivicu, je li onda pravedno što vam uračuna Kristovu zamjensku žrtvu i Njegovu pravednost? Inače sami morate platiti za svoj otkup, ali ne znam kako ni čime?

Moramo znati da je pripisivanje Kristove pravednosti onima koji povjeruju pravedno, jer se dešava u kontekstu saveza. Iz ostatka knjige će biti jasno kakva je narav te pravednosti.

3. Nasljedstvo u Kristu: opravdanje i život

Šta je opravdanje?

Od Adama smo naslijedili krivicu i smrt, a od Krista opravdanje i život. Nismo zaradili, nismo zaslužili nego nam Bog pripisuje, uračunava, stavlja na naš račun ono što je Kristovo. Šta znači opravdanje? Ta riječ se koristi u sudskom kontekstu, u sudnici. Glavna razlika između protestantske i rimokatoličke teologije je u tumačenju ovog termina. Za protestante opravdanje je sudski termin i čin. To je proglas Boga Suca kojim grešnika proglašava pravednim (u tom trenutku započinje proces posvećenja kojim Bog grešnika i čini istinski pravednim). Opravdanje nema nikakve veze sa čovjekovim trudom i zaslugama. To je u potpunosti Božije djelo. U rimokatoličkoj teologiji je obrnuto, opravdati znači učiniti nekog pravednim (pa ga tek onda proglasiti pravednim). Za rimokatolike to je dugotrajan proces koji nije samo po vjeri i milosti Božijoj, nego i po djelima.[19] Oni uče da se opravdanje prima krštenjem, gubi smrtnim grijehom, ponovo obnavlja i održava sakramentima i dobrim djelima, dopunjava zaslugama svetaca i dovršava u čistilištu. Za sve ovo je neophodna posrednička uloga Rimokatoličke crkve.

Protestantizam: Opravdati znači proglasiti grešnika pravednim, to je trenutni čin, samo po vjeri i samo na temelju milosti Božije.

Rimokatolicizam: Opravdati znači učiniti grešnika pravednim, to je proces i djelimično ljudska zasluga.

Značenje riječi

Pitanje je da li opravdati znači proglasiti grešnika pravednim ili ga učiniti pravednim? Ukoliko pokažemo da u Bibliji opravdati znači proglasiti pravednim, onda smo uspjeli dokazati da rimokatolička teologija nije ispravna.[20] Vidjet ćemo da koji god prevod koristili, opravdati znači grešnika proglasiti pravednim. Na primjer, šesnaesti redak:

(16) I dar – to nije kao kad je ono jedan sagriješio: jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom, a dar nakon mnogih grijeha – opravdanjem. (Rim 5:16)

Šarić prevodi ovako:

(16) I dar nije kao grijeh jednoga: „jer je za grijeh jednoga bio sud na osuđenje, a dar od mnogih prijestupa vodi k opravdanju.ˮ (Rim 5:16, Šarić)

Tekst kaže da je za grijeh jednog bio sud i osuđenje. Šta znači riječ opravdanje u ovom tekstu? Ako je sudija nekog proglasio krivim i osudio, je li ga učinio krivim? Ne, on je već zgriješio. Sudija je samo potvrdio odnosno službeno proglasio njegovu krivicu. A kada sudija za nekoga kaže da je pravedan, da li ga čini pravednim? Nipošto! On samo daje službeni proglas. Nikoga ne može učiniti pravednim ili grešnim. Prema tome, jasno je da ovdje riječ opravdati znači proglasiti, a ne učiniti nekog pravednim. Osim toga iz teksta se jasno vidi da sudija pravednim proglašava grešnika jer piše: ...A dar od mnogih prijestupa (grijeha) vodi k opravdanju. Pogledajmo još jedan biblijski tekst:

(15) Tko opravdava krivoga i tko osuđuje pravoga, obojica su mrski Jahvi. (Izr 17:15)

Zamislite da ja za krivoga kažem da je prav, a za pravoga da je kriv. To bi bilo mrsko Jahvi. Međutim, ako opravdati znači nekoga promijeniti i učiniti ga pravednim, zašto bi Jahvi bilo mrsko da ja to učinim s grešnikom? Uviđate li da u biblijskom rječniku riječ opravdati znači proglasiti grešnika pravednim, a ne učiniti pravednim?

Temelj opravdanja (pripisana pravednost)

Rekao sam da rimokatolici uče da Bog opravdava pravednika na temelju pravednikove pravednosti, a protestanti da Bog opravdava grešnika na temelju Kristove pravednosti. Šta je onda temelj opravdanja: naša ili Kristova pravednost? Da li Bog u grešnika ubrizgava pravednost kroz proces opravdanja ili Bog grešniku pripisuje ili uračunava Kristovu pravednost u trenutku opravdanja? Biblija uči da Bog grešniku pripisuje Kristovu pravednost. Pogledajmo ponovo Poslanicu Rimljanima 5:18:

(18) Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! (Rim 5:18)

Pravednošću Jednoga opravdanje dolazi svim ljudima. Bog vjernicima uračunava ili pripisuje Kristovu pravednost, kao što je svim ljudima pripisao Adamovu krivicu i osudu. Kao što smo u Adamu postali krivci, u Kristu postajemo pravednici. Opravdanje je Kristovom pravednošću, ne našom. Opravdanje je Kristovom pokornošću, ne našom. Naša djela nemaju s tim nikakve (uzročne) veze.

Kada govorimo o Kristovoj pripisanoj pravednosti, govorimo o Kristovoj aktivnoj i pasivnoj poslušnosti.[21] Da bi nas spasio, Krist je morao biti potpuno pravedan. Nije smio učiniti niti jedan grijeh. U potpunosti je morao biti podložan svetom Božijem zakonu. Teolozi to nazivaju aktivnom poslušnošću. Ona je bila neophodna ali ne i dovoljna za naše spasenje. Zašto? Zato što Božiji zakon od nas ne zahtijeva samo pravednost nego i smrt. Pa tako, da bi nas spasio, nije dovoljno da Krist bude pravedan, nego i da umre umjesto nas. Teolozi ovaj aspekt Kristove poslušnosti nazivaju pasivnom poslušnošću. Spasenje je nemoguće bez Kristove aktivne i pasivne poslušnosti, bez Njegove poslušnosti Zakonu i bez Njegove zamjenske žrtve na križu.

Šta se, dakle, vjernicima pripisuje, samo Kristova žrtva ili i Kristova poslušnost odnosno pravednost? Ili šta se dešava kada nas Bog opravdava, da li nam samo oprašta grijehe ili nam uračunava i Kristovu pravednost? Bog nam oprašta grijehe i uračunava Kristovu pravednost. Pogledajmo sljedeći tekst:

(21) Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. (2 Kor 5:21)

Koje je značenje ovog teksta? Bog je učinio Krista grijehom a vjernike pravednima. To je još jasnije iz devetnaestog retka:

(19) Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. (2 Kor 5:19)

Šarić prevodi ovako:

(19) Jer je Bog bio, koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom, ne računajući im prestupaka njihovih... (2 Kor 5:19, Šarić)

Piše da Bog ljudima nije računao ili uračunao[22] prekršaje nego je – šta? – njihove prekršaje uračunao Kristu. Iako On nije učinio grijeha, Bog Mu je uračunao naše prekršaje.[23] Mi smo učinili grijehe, ali ih Bog nije uračunao nama već Kristu, a nama (vjernicima) je uračunao Njegovu pravednost. Vidimo da je Evanđelje puno pravnih transakcija. Prvo imamo Adamov grijeh koji se uračunava svima, zatim grijeh vjernika koji se uračunava Kristu, i na kraju Kristovu pravednost koja se uračunava vjernicima.

Opravdanje nije samo opraštanje grijeha (negativno), nego i uračunavanje Kristove pravednosti (pozitivno). Pogledajmo tekst iz Starog zavjeta koji to potvrđuje:

(3) A Jošua bijaše obučen u prljave haljine dok stajaše pred anđelom Jahvinim. Anđeo se obrati onima koji pred njim stajahu i reče im: „Skinite s njega te prljave haljine!ˮ I reče mu: „Evo, skidam s tebe tvoju krivicu i odijevam te u dragocjenu haljinu!ˮ I nastavi: „Stavite mu čist povez oko glave!ˮ Oni mu staviše čist povez oko glave i odjenuše ga u dragocjene haljine u nazočnosti anđelovoj. (Zah 3:3-5)

Ovaj događaj se odvija pred Božijim sudištem. Riječ je o Jošui, velikom svećeniku koji stoji pred anđelom obučen u prljavu odjeću. Anđeo naređuje da mu skinu prljave haljine koje predstavljaju njegovu krivicu. Skidanje haljina označava oproštenje grijeha. Ali šta se onda dešava? Da li Jošua ostaje go? Ne! Biva odjeven u dragocjenu haljinu. Ako je prljava haljina njegova krivica, šta je onda dragocjena haljina ako ne Kristova pravednost? Vidimo da Biblija ne govori samo o negativnom nego i o pozitivnom aspektu opravdanja. U Izaiji 61:10 piše:

(10) Radošću silnom u Jahvi se radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi il' nevjesta kad se uresi nakitom. (Iz 61:10)

Izaija govori o dragocjenoj haljini, haljini spasenja, o plaštu pravednosti. Plašt pravednosti teško da može biti šta drugo osim Kristova pravednost pripisana vjernicima. Sam Bog ih u to odijeva. Nipošto se ne može odnositi na zasluge vjernika, nego na Kristove zasluge. (1 Kor 1:30; Gal 3:27; Rim 13:14)

Dakle, šta je opravdanje? Opravdanje je Božija presuda u vezi grešnika koji je povjerovao u Krista, kojom mu se opraštaju grijesi i pripisuje Kristova pravednost, odnosno kojom se grešnik proglašava pravednim. Jasno je da nema smisla govoriti o našim zaslugama u opravdanju niti o opravdanju pravednika. Ne postoji nikakva biblijska osnova za takvo učenje.

Primanje opravdanja

(17) Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu. (Rim 5:17) 

U tekstu od 5:15 do 5:17 Pavao naučava da je opravdanje dar. Suštinski važno pitanje je kako primamo taj dar? U rimokatoličkoj teologiji osobna vjera[24] je neophodna (osim u slučaju male djece) ali ne i dovoljna za opravdanje. A početno opravdanje se prima krštenjem, ne vjerom, i Crkva je neophodna posrednica. U protestantskoj teologiji osobna vjera je neophodna i dovoljna. Zato koristimo izraz samo vjera odnosno kažemo da je opravdanje samo po vjeri. Je li, dakle, opravdanje samo po vjeri, bez ikakvih naših djela i zasluga, ili je po vjeri, sakramentima i dobrim djelima, kako uče rimokatolici? Ovo je centralna stvar i čitava ova brošura pokazuje i dokazuje da je opravdanje samo po vjeri. Ukratko ću spomenuti nekoliko stvari. Pismo kaže:

(1) Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. (Rim 5:1) 

...Opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. (Rim 3:24)

Biblija je jasna: opravdanje je vjerom i besplatno je. Budući da ne može biti zarađeno ili zasluženo, kažemo da je samo vjerom ili samo po vjeri, ne po djelima ili po vjeri i djelima ili zaslugama ili sakramentima. Pavao Efežanima piše ovako:

(8) Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! (9) Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. (Ef 2:8-9)

Spasenje (što uključuje opravdanje) je milošću po vjeri, ne po nama i našim djelima. Dakle, samo po vjeri. Još kaže da je to Božiji dar. Sigurno ste mnogo puta nekome dali dar. A da li ste ga ikada ikom prodali? Naravno da ne. Inače to ne bi više bio dar. Spasenje je Božiji dar. Ono je za nas apsolutno besplatno. Svaka pomisao o zarađivanju, zasluživanju, ili bilo čemu sličnom, nema nikakve veze s biblijskim učenjem o opravdanju i spasenju. Ne dozvoli da te iko ubjedi da dar spasenja trebaš zaraditi ili zaslužiti.  

Izraz samo po vjeri označava i to da opravdanje primamo direktno od Boga, a ne posredstvom Crkve ili bilo koje ljudske institucije. U vjeri se kajemo i prihvaćamo Isusa Krista za svoga Spasitelja i Gospodara. Tada primamo opravdanje i život vječni.[25]

Dilema

Vratimo se sada na Poslanicu Rimljanima. Tamo piše ovako:

(5) Onomu tko ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, vjera se uračunava u pravednost, (Rim 4:5)

Ovdje kaže da Bog opravdava (proglašava pravednim) bezbožnika. A u Izrekama smo čitali da je Jahvi mrzak onaj koji opravdava bezbožnika. Kako onda Bog može opravdati bezbožnika, proglasiti pravednim onoga koji je kriv? Zar je Bog nepravedan? Ili ima neki način na koji Bog može opravdati krivoga a ostati pravedan? Ima, i to je Pavao već objasnio u trećem poglavlju.

(21) Sada se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima, (22) pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! (23) Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; (24) opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. (25) Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. (26) Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove. (Rim 3:21-26)

Kako Bog može istovremeno biti pravedan i opravdati onoga koji je kriv? Samo i jedino tako što je Krist Isus platio kaznu umjesto krivca. I zato što je njegova krivica plaćena, Bog ga može proglasiti pravednim. Ovo je srž Evanđelja. Ako ovo ne razumijemo, onda ne razumijemo Evanđelje.

Vratimo se u sudnicu i razmislimo o presudi koju sudija izriče nad optuženikom. Ukoliko je optuženik kriv, sudija ga mora proglasiti krivim, inače sam sudija nije pravedan. Ukoliko optuženik nije kriv, sudija ga mora proglasiti nevinim, odnosno mora ga opravdati. E sad, zamislimo da je optuženik stvarno kriv, da je npr. opljačkao banku. Sudija ga mora proglasiti krivim i odrediti mu kaznu. Recimo da se radi o deset godina zatvora.

I zamislimo da je pljačkaš odslužio svoju kaznu i odrobijao deset godina. Nakon toga iziđe na slobodu. I policija ga uoči i ponovo zatvori u zatvor. Opet ga odvedu pred sudiju i optuže da je prije deset godina opljačkao banku. Kakva će sad biti sudijska presuda? Ovaj put će sudija reći: „Nije kriv, opravdan je.“ Dakle, čovjek je dokazano kriv, dokazano je da je opljačkao banku. Kako sada sudija može reći da nije kriv, da je pred zakonom potpuno pravedan? Zato što je po zakonu njegova kazna plaćena. Deset godina robije poništava njegovu krivicu.

To je princip po kojem Bog krivca može proglasiti pravednim. Samo i jedino ukoliko je njegova kazna plaćena. Sada dolazimo do Krista i Njegovog djela na križu. Mi smo svi sagriješili i lišeni smo slave Božije, svi smo zaslužili smrt, a Bog nas proglašava pravednima ukoliko povjerujemo u Krista. Kako? Zašto? Zato što je u tom slučaju Njegovom žrtvom plaćena naša kazna.

Dakle, da bi Bog grešnika proglasio pravednim, kazna za njegov grijeh mora biti plaćena. Budući da je sam ne može platiti osim da umre, Bog proviđa rješenje i šalje Krista da umre umjesto grešnika. Kristova žrtva je zamjenska.

(5)  Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. (Iz 53:5) 

(21)  Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. (2 Kor 5:21)

Ovdje vidimo kako ta zamjena funkcionira. Kristu, koji nije učinio grijeha uračunavaju se naši grijesi, a nama koji nismo pravedni uračunava se Kristova pravednost. Princip zamjene i pripisivanja ilustriran je žrtvenim sistemom (vidi Lz 16:21,22; Lz 4:3,4). Kakva fascinirajuća zamjena![26]

Opravdanje i vječni život

(17) Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu.  (18) Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! (Rim 5:17-18)

Pavao jasno govori da oni koji su opravdani imaju život. Iz 21. retka očito je da se radi o vječnom životu. U Adamu smo naslijedili smrt, a u Kristu primamo život vječni.

Napomena:

Mi vjerujemo, kao i rimokatolici, da Bog ljude mijenja i čini ih pravednima. Ali to se zove posvećenje, a ne opravdanje. Posvećenje je proces kroz koji Bog čovjeka čini istinski pravednim. I to je velika razlika. Jer ako pomiješamo ili pobrkamo opravdanje i posvećenje, onda imamo spasenje po djelima ili milošću i djelima, a ne samo milošću, samo po vjeri, kako uči Biblija. Velika je razlika između spasenja po djelima i spasenja koje je samo milošću samo po vjeri. Velika je razlika između spasenja koje se temelji na našim djelima i spasenja koje se temelji na Kristovim djelima. Ako ovo ne razumijemo, onda ne razumijemo Evanđelje. Mnogi ovo ne razumiju jer se o tome ne govori i ne propovijeda.

Zaključak

I na kraju, zapitajmo se šta je čovjek? Šta je čovječanstvo? Ili planeta Zemlja? Na temelju svega do sada rečenog možemo zaključiti sljedeće: Planeta Zemlja je jedan veliki zatvor u kojem su zatvoreni svi koji su osuđeni na smrt. Čovječanstvo su osuđenici na smrt koji čekaju izvršenje smrtne kazne. To je očigledno. To vidimo svuda oko sebe. Zašto ljudi umiru? Je li to prirodno? Niko normalan neće reći da je prirodno. Zašto se rađamo? Da bismo umrli? Umiremo jedino zato što smo osuđeni na smrt. I kako se smrtna kazna izvršava, tako se groblja pune.

Šta je čovjek? Osuđenik. I kako se osuđenik može izbaviti od smrtne kazne? Dobrim djelima? Religioznim obredima? Nipošto!!! Jedini način je da neko drugi, neko ko je savršen, na temelju uredbe saveza, umre umjesto nas. Upravo to je Krist učinio, i tako nas izbavlja svojom smrću i svojom pravednošću. Naša pravednost s tim nema ništa. Tek kada nas Bog izbavi iz zatvora, od osude, onda nas i mijenja, i to se zove posvećenje. Tada počinjemo činiti dobra djela, ali ona su posljedica spasenja, a nipošto uzrok.

Pred Božijim sudom stoje samo dva čovjeka koji predstavljaju čovječanstvo – dva Adama. Nema tri ili četiri ili pet. Ko te predstavlja pred Bogom, Adam ili Krist? Ako te predstavlja Adam, onda si osuđen na propast. Ako te predstavlja Krist, onda si spašen. A Krist te predstavlja samo ako si se pokajao za svoje grijehe i prihvatio samo Njega za svog Gospodara i Spasitelja. To je biblijsko spasenje, to je biblijsko Evanđelje.

4

Pripisana pravednost

Nastavljamo razmatranje dva Adama. Gledali smo naše nasljedstvo u Adamu i u Kristu. Do sada smo razmatrali pravni aspekt nasljedstva u Kristu. Vidjeli smo da u Adamu, pravno gledamo, nasljeđujemo krivicu i osudu, a u Kristu opravdanje. U ovom poglavlju razmatramo neke prigovore i odgovaramo na njih.

1. Prigovori modernih teologa

R. H. Goundry odbacuje sve što smo do sada zaključili. On tvrdi da:

-Biblija ne naučava doktrinu o pripisanoj krivici,

-Biblija ne naučava doktrinu o pripisanoj Kristovoj pravednosti,

-Biblija naučava doktrinu o pripisanoj pravednosti koja je ustvari naša vjera. (Znači, ne pripisuje nam se Kristova pravednost, nego se naša vjera računa kao pravednost)[27]

Ja bih rekao da je ovo jako loša teologija. Pogotovo treća točka, koja je ustvari okretanje Evanđelja naopačke i naučavanje spasenja po djelima.

2. Odgovori na prigovore

Biblija uči da se ljudima uračunava Adamova krivica

To sam već prilično detaljno objasnio u prethodnim poglavljima.

Biblija uči da se ljudima uračunava Kristova pravednost

Argumenti

Pored argumenata koje sam do sada iznio, pogledajmo još neke.

Biblija Adama suprotstavlja Kristu. Adam je slika Krista (u obrnutom smislu). Ono što je Adam pokvario, Krist je popravio. Adam je kao savezni predstavnik ljudske rase prekršio Zakon, Krist je kao savezni predstavnik vjernika ispunio Zakon. Kao što se Adamova krivica uračunava svim ljudima, tako se i Kristova pravednost uračunava svim vjernicima.

(18) Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! (19)  Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici. (Rim 5:18-19) 

Postoji li način da se kaže jasnije ovo što je rečeno? Pokušajmo: Kao što je prijestup jednog uračunat svim ljudima, tako je i poslušnost jednog uračunata svim vjernicima. Ili: Kada je Adam sagriješio, kao da su sagriješili svi ljudi. Kada je Krist ispunio Zakon, kao da su ga ispunili svi vjernici.

Biblija uči da je vjernicima uračunato sve što je Krist učinio.

Pogledajmo zanimljive informacije koje nam apostol Pavao otkriva u poslanicama Rimljanima, Efežanima i Kološanima.

(3) Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. (4) Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. (5) Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. (6) Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. (7) Ta tko umre, opravdan je od grijeha. (8)  Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. (9) Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. (10) Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. (Rim 6:3-10) 

Pavao objašnjava da su vjernici s Kristom razapeti, umrli, pokopani i uskrsnuli. Evo šta kaže u Efežanima:

(4) Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, (5) nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – (6)  te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu... (Ef 2:4-6) 

Ovdje vidimo da smo s Kristom oživljeni, uskrsnuti i uzneseni. Iz Poslanice Kološanima saznajemo još neke informacije.

(9) Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva; te ste i vi (10) ispunjeni u njemu, koji je glava svakoga Vrhovništva i Vlasti. (11) U njemu ste i obrezani obrezanjem nerukotvorenim –svukoste tijelo puteno – obrezanjem Kristovim: (12) s njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. (13) On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe. (Kol 2:9-13)

S Kristom smo ukopani, uskrsli i oživljeni, a u Kristu smo i obrezani i ispunjeni. Iz ovih tekstova je jasno da se sve što je Krist učinio uračunava vjernicima, kao da su oni učinili. Krist je ispunio Zakon, umro, pokopan, oživljen, uskrsnuo, uznesen; i mi smo sve to zajedno s Njim.

Biblija uči da je Krist naša pravednost.

(30) Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje... (1 Kor 1:30) 

(5) Evo dolaze dani – riječ je Jahvina – podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar i činit će pravo i pravicu u zemlji. (6) U njegove će dane Judeja biti spašena i Izrael će živjeti spokojno. I evo imena kojim će ga nazivati: „Jahve, Pravda naša.“ (Jr 23:5-6) 

Jasno vidimo da je Isus Bog Jahve, i da je On naša pravednost. Dakle, Biblija naučava da se svim vjernicima uračunava Kristova pravednost jer a) suprotstavlja Krista i Adama, 2) naučava da se sve što je Krist učinio pripisuje njima i 3) naučava da je Krist njihova pravednost.

(Prigovor)

Mnogi će reći da se vjernicima ne uračunava sva Kristova pravednost, nego samo jedan pravedni čin, jer neki 18. redak prevode ovako:

Jedan prekršaj svim ljudima na osudu, tako i jedan pravedni čin svim ljudima na opravdanje. [28]

(Odgovor)

Prvo, tekst se može tako prevesti, ali to ne znači da nam se uračunava samo jedan Kristov pravedni čin. Koji čin? Mnogi će reći smrt. Međutim, već smo vidjeli da nam se ne uračunava jedan čin – smrt, nego da Biblija govori o smrti, pokopu, oživljavanju, uskrsnuću i uznesenju. Kada isti apostol u Poslanici Filipljanima govori o Kristovoj poslušnosti, kaže da je bio poslušan do smrti na križu. Krist je, da bi mogao za nas umrijeti na križu, morao ispuniti sav Zakon. Zato se i rodio kao čovjek, živio u svemu poslušan Božijem zakonu i kao takav, svet i bez mane, umro na križu umjesto nas. Sve što je Krist učinio bilo je za nas, kako Njegov život, tako i Njegova smrt i uskrsnuće.

Drugo, ako tekst i prevedemo s jedan pravedni čin onda treba znati da u kontekstu (Rimljani 8:4) pravedni čin znači ispunjenje sveg Zakona.

Biblija ne naučava da je vjera pravednost

(4) Onomu tko radi ne računa se plaća kao milost, nego kao dug.  (5) Onomu tko ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, vjera se uračunava u pravednost (Rim 4:4-5). 

Rekao sam kako neki naučavaju da nam se kao pravednost ne uračunava Kristova pravednost, nego naša vjera. Drugim riječima, čovjek nije mogao ispuniti Zakon ni postići pravednost i zato mora umrijeti. Ali Bog mu se smilovao umanjivši zahtjeve Zakona i, umjesto potpune poslušnosti Zakonu, sada mu samo pokajanje i vjeru prima kao pravednost.

Ovakvo učenje se često povezuje s imenom Richarda Baxtera i označeno je kao neonomijanizam.[29] Prema Baxteru, Evanđelje je novi zakon u kojem su standardi drastično smanjeni zbog Kristove žrtve na križu. Krist je svojom žrtvom zadovoljio Zakonodavca i tako omogućio promjenu Zakona. Drugim riječima, Krist je svojom pravednošću omogućio vjerniku da se opravda svojom pravednošću. Ta pravednost se ne sastoji samo u vjeri, nego i u dobrim djelima, jer je vjera bez djela mrtva.[30] Prema ovom „evanđelju” vjernik potpomognut Božijom milošću može zaslužiti spasenje djelima.

Propovijedanje ovakvog „evanđelja” bi glasilo otprilike ovako: „Donosimo vam Radosnu vijest: Krist je na križu umro za vas. Time je omogućio da se drastično smanje zahtjevi Božijeg zakona. Ako se prije niste mogli spasiti, pokušajte ponovo. Sad ćete sigurno uspjeti.”

Šta reći na ovo „evanđelje”? Razumljivo da neupućen čovjek može ovako razmišljati, ali je neshvatljivo da ozbiljan teolog vjeruje u besmislice. Čovjek koji ovako vjeruje ili je neznalca ili prevarant. Nije sramota biti neznalica, sramota je ostati neznalica.

Objašnjenje

Šta onda znači da se Abrahamu vjera uračunala u pravednost? Kada Pavao kaže da se vjera uračunava u pravednost, on ne misli na čin vjere – ono što mi činimo, nego na objekat vjere – ono u šta vjerujemo. Prema tome, kada piše da se Abrahamu u pravednost uračunala vjera, znači da mu se uračunalo ono u šta je povjerovao, a to je Krist.

Dokazi

Prvi dokaz

(5) Onomu tko ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, vjera se uračunava u pravednost (Rim 4:5).

(1) Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. (Rim 5:1)

Ako ove tekstove shvatimo kao Baxter i Gundry, onda imamo da je opravdanje vjerom i vjera se uračunava u pravednost. Pogledajmo još dva teksta:

(17) Ako se pak po tome što zaiskasmo opravdati se u Kristu očitovalo da smo i mi grešnici, nije li onda Krist u službi grijeha? Nipošto! (Gal 2:17) 

(30) Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, (1 Kor 1:30) 

U ovim tekstovima vidimo opravdanje u Kristu i Krista kao našu pravednost. Da li ovdje imamo dva različita opravdanja i dvije različite pravednosti? Je li Krist naša pravednost ili je vjera naša pravednost? Odgovor bi trebao biti očigledan i malom djetetu: Krist je naša pravednost koju primamo vjerom.

Drugi dokaz

(43) A neka žena koja je već dvanaest godina bolovala od krvarenja, sve svoje imanje potrošila na liječnike i nitko je nije mogao izliječiti, (44) priđe odostrag i dotaknu se skuta njegove haljine i umah joj se zaustavi krvarenje. (45) I reče Isus: „Tko me se to dotaknu?ˮ Svi se branili, a Petar će: „Učitelju, mnoštvo te gura i pritišće.ˮ (46) A Isus: „Netko me se dotaknuo. Osjetio sam kako snaga izlazi iz mene.ˮ (47) A žena, vidjevši da se ne može kriti, sva u strahu pristupi i baci se preda nj te pred svim narodom ispripovjedi zašto ga se dotakla i kako je umah ozdravila. (48) A on joj reče: „Kćeri, vjera te tvoja spasila. Idi u miru!ˮ (Lk 8:43-48) 

Isus kaže: „Vjera te tvoja spasila.” Pitanje: Ko je ženu spasio odnosno ozdravio, vjera ili Isus? Jasno je, bez svake sumnje, da je ženu spasio Isus. Riječi „vjera te tvoja spasila” ne znače da vjera ima neku moć koja spasava, nego da ju je spasio Isus u kojega je povjerovala. „Vjera ti se uračunala u pravednost” znači: „Uračunao ti se Isus u koga si povjerovao. Njegova pravednost ti se uračunala.”

Ako je vjera naša pravednost, onda imamo spasenje milošću po djelima. Ako je Krist naša pravednost, onda imamo spasenje samo milošću, samo po vjeri, samo u Krista. U koje spasenje vjerujemo? Ako vjerujemo da nam je Krist omogućio da se spasimo svojom djelotvornom vjerom, onda to nije biblijsko Evanđelje. Ako nas je spasio Krist i u nama proizvodi dobra djela, onda je to biblijsko Evanđelje.

Zaključak

Ako riječi „vjera mu se računa u pravednost” znače: „uračunava mu se Kristova pravednost”, onda se radi o jednoj fascinantnoj istini. To znači da je Krist umjesto nas ispunio Zakon. Znači da smo mi koji smo u Kristu u Božijim očima savršeno pravedni jer nam se uračunava Kristova pravednost. Ovo važi samo za one koji su u Kristu, kojima je Krist Gospodar i Spasitelj.

Pokušajmo ovo nekako ilustrirati. Zamislimo da s Kristom putujemo avionom u kraljevstvo nebesko. Koliko bi nam avionskih karata trebalo? Samo jedna, Kristova. Zašto? Jer smo mi po Božijem zakonu umrli Zakonu. Legalno gledano ne postojimo. Postojimo samo u Kristu. Živi smo samo u Kristu. Dio smo Njegovog tijela. Zato nam treba samo jedna karta – Kristova.

Zamislite da s Kristom prelazimo granicu na graničnom prelazu kraljevstva nebeskog. Koliko nam pasoša treba? Samo jedan – Kristov. Koliko nam pravednosti treba? Samo jedna – Kristova. Zašto? Zato što smo u Kristu. Njegovo smo vlasništvo. Dio smo Njegovog tijela. Eto u tom smislu je nama pripisana Kristova pravednost.

Možemo zamisliti i ovakvu scenu: S Kristom prelazimo granicu kraljevstva nebeskog. Na granici Petar pita: „Ko ide?” a Krist odgovora: „Evo mene i djece koju mi Bog dade.” (Heb 2:13) „Evo mog pasoša, a imena djece su upisana u pasošu.” Ne treba nam vlastiti pasoš. Kristov pasoš važi za nas.

5

Posvećenje

(18) Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! (19)  Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici. (Rim 5:18-19) 

Vidjeli smo da je opravdanje dar koji primamo samo vjerom u Krista. Ali šta je s dobrim djelima? Zar spasenje nema nikakve veze s dobrim djelima? Ima, i to na dva načina. Prvo, spasenje se postiže djelima, ali nipošto našim, nego Kristovim. Drugo, spasenje proizvodi dobra djela. Osim što su svi koji su u Kristu opravdani i spašeni, oni će i praktično postati pravednici. Kristova žrtva na križu nije bila samo zato da bi nas Bog mogao proglasiti pravednima nego da bi nas mogao i učiniti pravednima.

U ovom poglavlju govorimo o posvećenju. Suštinski je važno da razumijemo i razlikujemo opravdanje i posvećenje. Ako to ne razumijemo, onda ne razumijemo Evanđelje. U šestom poglavlju Poslanice Rimljanima apostol počinje govoriti o posvećenju. Ne možemo govoriti o posvećenju dok nismo razumjeli opravdanje o kojem je govorio u prvih pet poglavlja. Opravdanje je temelj za posvećenje, a ne obratno, kako naučavaju oni koji ne razumiju biblijsko učenje.

1. Definicija posvećenja

Pojmovi svetosti i posvećenja nose u sebi ideju odvojenja od nečega za nešto.[31] One mogu imati formalni i moralni smisao. Npr. neke stvari mogu biti posvećene. To jednostavno znači da su odvojene za posebnu upotrebu ili svrhu. Neko može reći: „Sine, ovaj sam novac posvetio da ti kupim kompjuter!” Ili: „Ovaj sam novac odvojio da ti kupim kompjuter.” Novac se nije moralno promijenio, nego se promijenila njegova namjena. „Nećemo ići na more, nego ćemo kupiti kompjuter.”

Kao što novac može biti posvećen, tako mogu biti posvećene i osobe, tj. mi sami. Kada govorimo o posvećenju osoba, onda riječ posvećenje ne koristimo samo u formalnom, nego i u moralnom smislu (osim u nekim slučajevima). Biblija kaže da nas Bog posvećuje za sebe. To znači da nas odvaja od prijašnjeg načina života i službe grijehu i sotoni za službu Bogu (Rim 6:22). Mi smo posvećeni, a to podrazumijeva da smo odvojeni od grijeha za Boga.

(22) Sada pak pošto ste oslobođeni grijeha i postali sluge Božje, imate plod svoj za posvećenje, a svršetak – život vječni. (Rim 6:22) 

Ovo nije samo formalno posvećenje nego podrazumijeva i moralnu promjenu. Jer da bi nas Bog odvojio od života u grijehu, mora nas nanovo roditi, mora nam dati Duha Svetog. Duh je u vjerniku slomio silu grijeha i on više nije rob grijeha, nego je postao sluga pravednosti (Rim 6:17, 18).

Posvećenje može imati tri aspekta: prošli, sadašnji i budući. Za vjernike se nekada kaže da su posvećeni (prošlo vrijeme), a nekada ih se potiče da se posvećuju (sadašnje vrijeme). Svi vjernicu su posvećeni u trenutku svoga obraćenja. Tada su odvojeni od grijeha za Boga. Međutim, to što se dogodilo u prošlosti, trebamo živjeti u sadašnjosti. Za službu Bogu smo odvojeni u prošlosti, ali trebamo služiti u sadašnjosti. U prošlosti smo umrli grijehu, ali mu se trebamo odupirati u sadašnjosti. Ono što se dogodilo u prošlosti osnova je za naše posvećenje u sadašnjosti. I zato kada se spominje posvećenje, mnogi misle na ovo sadašnje posvećenje, odnosno sadašnji aspekt posvećenja. Osim toga postoji i buduće stanje vjernika. Tada će biti iskorijenjen svaki grijeh i to će biti potpuno posvećenje.

Sadašnji aspekt posvećenja neki nazivaju i duhovni rast ili suobličavanje s likom Isusa Krista koje u nama proizvodi Duh Sveti koristeći za to određena sredstva (a neka od njih smo mi dužni da koristimo).[32] Budući da je posvećenje odvojenje od službe grijehu za službu Bogu, i da smo dužni koristiti sredstva koje je Bog pripremio, onda možemo reći i da je posvećenje naš svakodnevni život u kojem se milošću i snagom Božijom odupiremo grijehu (tijelu, sotoni i svijetu) i pokoravamo Bogu.[33]

2. Razlike između opravdanja i posvećenja

Opravdanje je (1) nešto što Bog čini izvan nas. To je proglas Boga suca kojim grešnika proglašava pravednim. (2) To se dešava u trenutku kada grešnik povjeruje. (3) Opravdanje je potpuno, savršeno i ne mijenja se. Isto je za svakog vjernika. Nema više i manje opravdanih vjernika. Svi su jednako i potpuno opravdani.

S druge strane, posvećenje je (1) nešto što Bog čini u nama. (2) To je proces u kojem djelujemo i mi i Bog. (3) Posvećenje u ovom životu nikada nije savršeno i završeno.

Opravdanje:

Izvan nas

Čin

Potpuno i

završeno

Posvećenje:

U nama

Proces

Nepotpuno i

ne završeno (u ovom životu)

Postoje mnoga pogrešna učenja o posvećenju, ali sada nemamo vremena da ih obrađujemo. Obično miješaju posvećenje i opravdanje. Neki ih vremenski odvajaju, i na posvećenje gledaju samo kao na trenutni čin, a ne na proces. Smatraju da se u ovom životu može postići neka vrsta bezgrešnog savršenstva. Vidjeli smo da opravdanje i posvećenje jesu dvije različite stvari, ali započinju u istom trenutku, u trenutku pokajanja i vjere. Osim toga posvećenje je proces koji u ovom životu neće biti potpuno završen.

3. Drugi Adam i posvećenje

Pavao posvećenje objašnjava od šestog do devetog poglavlja. Od devetog do jedanaestog poglavlja govori o Izraelu. Nakon toga skoro četiri poglavlja ponovo piše o posvećenju (praktičnoj strani posvećenja). Šesto poglavlje započinje sljedećim riječima:

(1) Što ćemo dakle reći? Da ostanemo u grijehu da milost izobiluje? (2) Nipošto! Jednom umrli grijehu, kako da još živimo u njemu? (3) Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. (4) Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. (Rim 6:1-4) 

Nakon što je iznio doktrinu o opravdanju po vjeri, a ne po djelima, te je potvrdio i razjasnio pričom o dva Adama, Pavao pita: „Šta ćemo reći? ” Budući da je spasenje po milosti, hoćemo li i dalje ostati u grijehu? Njegov odgovor je kategoričan: Nipošto! Kristovo djelo na križu ne rješava samo pravnu stranu naših problema, nego i moralnu. Rješava problem krivice koju smo naslijedili od Adama, ali i problem pokvarenosti. Krist nas oslobađa krivice, ali i vlasti grijeha. Pavao posvećuje šesto, sedmo i osmo poglavlje kako bi objasnio značaj Kristovog djela za posvećenje. Trebalo bi nam nekoliko poglavlja da raspakujemo sve što Pavao kaže o tome. Budući da apostol Ivan u nekoliko rečenica sažima bit onoga što je Pavao napisao, ukratko ćemo razmotriti tekst iz Prve Ivanove poslanice.

(1) Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. (2) Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. (3) I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist. (4) Tko god čini grijeh, čini i bezakonje; ta grijeh je bezakonje. (5) I znate: on se pojavi da odnese grijehe i grijeha nema u njemu. (6) Tko god u njemu ostaje, ne griješi. Tko god griješi, nije ga vidio nit upoznao. (7) Dječice, nitko neka vas ne zavede! Tko čini pravdu, pravedan je kao što je On pravedan.  (8)  Tko čini grijeh, od đavla je jer đavao griješi od početka. Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska. (9) Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeha jer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti jer je rođen od Boga. (10) Po ovom se raspoznaju djeca Božja i djeca đavolska: tko god ne čini pravde i tko ne ljubi brata, nije od Boga. (1 Iv 3:1-10) 

Prvi Kristov dolazak i posvećenje[34]

Od četvrtog do šestog retka Ivan govori o svrsi Kristovog utjelovljenja i smrti na križu, i kako je sve to povezano s našim praktičnim životom. Ivan tvrdi da se Krist pojavio da odnese grijehe. Prvo ćemo definirati grijeh te razmotriti svrhu Kristovog utjelovljenja.

Definicija grijeha

Tko god čini grijeh, čini i bezakonje; ta grijeh je bezakonje. (1 Iv 3:4)

Grijeh je bezakonje ili, kako neki prevodi kažu, grijeh je kršenje Božijeg zakona. Božiji zakon je Biblija. Grijeh je kršenje Božije volje objavljene u Bibliji, u Starom i Novom zavjetu. Neki teolozi žele reći da riječ bezakonje ne znači kršenje Božijeg zakona. Ja bih vas pozvao da ne slušate takva tumačenja.

Svrha utjelovljenja

Sada pogledajmo i svrhu Kristovog utjelovljenja. Ivan kaže: I znate: on se pojavi da odnese grijehe i grijeha nema u njemu. Nešto slično je izjavio i anđeo kada je Josipu navijestio Kristovo rođenje:

Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju; jer što se je začelo u njoj, od Duha je Svetoga. Ona će roditi sina, kojemu ćeš nadjenuti ime Isus; jer će on izbaviti narod svoj od grijeha njegovih. (Mt 1:20-21, Šarić)

Svrha Kristovog utjelovljenja i smrti na križu jeste da odnese grijehe odnosno da nas izbavi od grijeha. On nas izbavlja od krivice, kazne i vlasti grijeha, a u budućnosti i od prisustva grijeha. Trebali smo biti kažnjeni zbog svojih grijeha, ali je On našu kaznu preuzeo na sebe. Bili smo zarobljeni u vlasti grijeha, ali nas je On oslobodio.

Tekst kaže da će Isus izbaviti svoj narod od grijeha njegovih. Ne kaže: „Pokušat će da izbavi (ukoliko se oni slože da ih izbavi),” nego „izbavit će”. One koje je Bog izabrao, Isus će sigurno i izbaviti. Niko ga u tome neće spriječiti. Isus će izbaviti svoj narod od grijeha njegovih. Jednom prilikom je Židovima rekao sljedeće:

Isus im reče: „Zaista, zaista, kažem vam: Tko čini grijeh, rob je grijehu. Rob ne ostaje zauvijek u kući, sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.” (Iv 8:34-36, Šarić)

Ne postoji više ni jedan grijeh koji može vezati dijete Božije. Alkoholizam, narkomanija, homoseksualnost ili bilo koji drugi grijeh više nema vlasti nad vjernikom. Zato Ivan s pravom može reći:

I znate: on se pojavi da odnese grijehe i grijeha nema u njemu. Tko god u njemu ostaje, ne griješi. Tko god griješi, nije ga vidio nit upoznao.

Ako neko griješi, a i dalje tvrdi da poznaje Boga, taj je lažov. Ovdje je neophodno preciznije objasniti što Ivan kaže i šta ne kaže. On ne kaže da onaj koji poznaje Boga ne sagriješi, nego da ne griješi. Griješiti i sagriješiti nije isto. Glagol griješiti označava nešto trajno, stil života obilježen grijehom. Sagriješiti jednostavno znači učiniti grijeh. Kršćanin sagriješi, tj. učini grijeh, ali on ne živi trajno ili konstantno u grijehu. Npr. kršćanin se može naljutiti i reći nekom ružnu riječ, ali će se brzo pokajati i neće nastaviti s uvredama. S druge strane bezbožnik ne mari za pravednost. On može psovati i vrijeđati govoriti ružne stvari godinama. Kršćanin pogriješi, ali ne griješi. Onaj koji griješi Boga nije upoznao.

Dakle, Biblija uči da će oni koji su spašeni biti i posvećeni, odnosno uklanjat će se od grijeha. To se mora događati jer je Krist zbog toga i došao. On sam osigurava naše posvećenje. Ko uči drugačije lažac je i antikrist.

Nanovo rođenje i posvećenje

(9) Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeha jer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti jer je rođen od Boga. (1 Iv 3:9)

U nekoliko rečenica ću objasniti biblijsko učenje o nanovo rođenju, odnosno pokazati kako, kada i zašto se događa nanovo rođenje. Nanovo rođenje se događa u trenutku kada čovjek povjeruje u Krista spasonosnom vjerom.

Šta je spasonosna vjera? Prvo, Spasonosnu vjeru ima čovjek koji je prepoznao da je grešnik i potpuno izgubljen zbog svog grijeha. Čovjek koji ovo ne vidi i ne priznaje nema niti može imati spasonosnu vjeru. Drugo, spasonosnu vjeru ima onaj koji se obraća od svojih grijeha i okreće Trojedinom biblijskom Bogu po vjeri u Isusa Krista. Treće, spasonosnu vjeru ima onaj koji vjeruje da je Isus Krist utjelovljeni Bog koji je umro na križu za njegove grijehe i prihvaća Ga za Gospodara i Spasitelja. Čovjek koji ima ovakvu vjeru jeste nanovo rođen, odnosno biva nanovo rođen u trenutku kada povjeruje. Bog u njega usađuje novi, božanski život po Duhu Svetom. Taj novi život jeste sjeme Božije koje ostaje u vjerniku i djeluje na taj način da vjernik više ne može ostati u grijehu. Jeste li to doživjeli?

(9) Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeha jer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti jer je rođen od Boga. (1 Iv 3:9)

Nanovo rođenje, novi život, se očituje u ispravnom vjerovanju, ispravnom životu i ispravnim odnosima. To je ono što Ivan naučava u Prvoj Ivanovoj poslanici.

Prvo, očituje se u ispravnom vjerovanju. Ivan kaže:

(1) Tko god vjeruje: „Isus je Kristˮ, od Boga je rođen. I tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenoga. (1 Iv 5:1)

Drugo, nanovo rođenje se očituje u ispravnom životu:

(9) Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeha jer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti jer je rođen od Boga. (1 Iv 3:9)

Treće, nanovo rođenje se očituje u ispravnim odnosima:

(7) Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. (1 Iv 4:7)

Nanovo rođen čovjek prolazi test na sva tri područja. Vidjeli smo kako i kada dolazi do nanovo rođenja, i kako možemo prepoznati da je neko nanovo rođen. Ovo trebamo dobro zapamtiti i ne dopustiti da nas neko zavede. Ovo nije samo moja preporuka nego i Božija zapovijed.

Postoje mnoga lažna učenja o nanovo rođenju. Navest ću samo jedno. Nazvao sam ga američko učenje o nanovo rođenju. Možemo ga nazvati i bosanskim, ali sam o tome puno čitao i slušao od američkih propovjednika, pa ga zovem američko. To je učenje da nanovo rođenje ne proizvodi nikakve promjene u životu obraćenika. Neki to uče otvoreno, neki prikriveno. Ovo učenje ima mnoštvo varijanti. Jedna varijanta je da se Krist razdvaja na Spasitelja i Gospodina. Kažu da možemo biti nanovo rođeni jer smo primili Krista kao Spasitelja, ali se to ne mora primijetiti u našem praktičnom životu. Možemo i dalje živjeti u grijehu kao i prije, ili u nekom drugom obliku grijeha. Tek kada prihvatimo Krista kao Gospodina počinjemo pobjeđivati grijeh.

To su laži. Čitava poenta Prve Ivanove poslanice je da pokaže kako su takva učenja lažna. Danas će pola amerikanaca reći da su nanovo rođeni, ali se njihovi životi nimalo ne razlikuju od života ostalog svijeta. Oni vjeruju da su nanovo rođeni jer su nekada izgovorili molitvu obraćenja, ali nisu. Nanovo rođenje mijenja živote ljudi. Od sluga grijeha pravi sluge pravednosti. To se mora očitovati u ispravnoj nauci, u životu poslušnosti i u ljubavi prema braći. Ako tvoje nanovo rođenje ne proizvodi plodove, onda je tvoja molitva obraćenja bila isprazna.

Krist i Zakon

Biblija jasno uči da su vjernici, oni koji su u Kristu, umrli Zakonu. Šta to znači? Vidjeli smo da je po Adamu smrt prešla na sve ljude jer su svi sagriješili. Sagriješili su u Adamu ali su sagriješili i sami. Božiji zakon kao kaznu za grijeh propisuje smrt. Zakon se mora ispoštovati i zato svaki čovjek mora umrijeti. Smrt se odnosi na osudu Zakona. Kada kažemo da smo mrtvi Zakonu, znači da je osuda Zakona nad nama izvršena. Pravno smo mrtvi. A da li sada, budući da smo mrtvi, trebamo vršiti Zakon? Itekako. A kako? Zašto? Zato što Božiji zakon nije neka vještačka i proizvoljna tvorevina, nego odraz samog Božijeg karakera. On nam objavljuje šta je dobro, a šta nije. Šta je pravedno, a šta nepravedno. Kršeći Zakon činimo ono što nije dobro i pravedno. Krist nas nije oslobodio da bismo mogli kršiti, nego da bismo mogli vršiti Zakon.

(3) Uistinu, što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu (4) da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu. (Rim 8:3-4)

Zaključak

Vidjeli smo da Kristovo djelo na križu ne osigurava samo opravdanje nego i posvećenje za one koji su u Kristu. Prvi dio posvećenja se događa u trenutku spasenja. Bog čovjeka nanovo rađa i odvaja ili posvećuje od službe grijehu za službu Bogu. Drugi dio je praktično ili svakodnevno posvećenje, svakodnevno se uklanjamo od grijeha i pokoravamo Bogu. Treći dio je proslavljenje. Gospodin će nas uskrsnuti i potpuno osloboditi od prisustva grijeha.

Prvi dio posvećenja je u potpunosti Božije djelo. On nas oslobađa od ropstva grijehu i posvećuje za službu Bogu. Drugi dio posvećenja uključuje i našu saradnju i korištenje sredstava Božije milosti.

6

Zaključak

Razmatrali smo biblijsko učenje o Dva Adama: prvom i posljednjem. Prvi Adam je Adam, Evin muž. Drugi je Isus Krist – Sin Božiji. Ta dva čovjeka su jedina dva predstavnika ljudske rase. Prvi Adam predstavlja sve ljude koji su ikada rođeni. On je sagriješio i njegov grijeh se uračunao svim ljudima. Njegovim grijehom su svi postali grešnici. Zbog njega je smrt došla na sve ljude. Od njega su svi naslijedili krivicu i pokvarenost.

Drugi Adam, Isus Krist, predstavlja vjernike. On nije sagriješio. U potpunosti je ispunio čitav Božiji Zakon. Njegova pravednost se uračunala svima koji su u Kristu, svima koji su Ga prihvatili vjerom. U Kristu su opravdani, oslobođeni krivice, osude i kazne. Svi su spašeni, ne svojim, nego Kristovim djelima, bez ikakve vlastite zasluge ili doprinosa.

I šta se onda dogodilo? Svi oni koji su opravdani istovremeno su nanovo rođeni i položajno posvećeni. Primili su novu prirodu i novu silu te je započelo i njihovo praktično posvećenje koje će biti dovršeno da dana Krista Isusa.

Dakle, spasenje je besplatno. Ono je dar. Prima se samo osobnom vjerom u Isusa Krista. Sigurno je i osigurano za svu vječnost. Haleluja!

(31) Što ćemo dakle na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? (32) Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? (33) Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! (34) Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! (35) Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? (36) Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. (37) U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. (38) Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, (39) ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem. (Rim 8:31-39) 

Bibliografija:

Beilby, James K., Eddy, Paul (urednici), Justification: Five Views, Downers Grove, IVP, 2011.

Berkhof, Louis, Systematic Theology, Eerdmans, Grand Rapids, 1996.

Bruce, F. F., Poslanica Rimljanima, Druvar, Logos, 1989.

Erickson, Millard, Christian Theology, Grand Rapids, Baker, 1995.

Etches, Stephen, Sustavna teologija, Krapina, UTBP, 2004.

Geisler, Norman; MacKenzie, Ralph, Roman Catholics and Evangelicals: Agreements and Differences, Grand Rapids, Baker, 1999.

Grudem, Wayne, Systematic Theology, Grand Rapids, Zondervan, 1994.

Harrison, Everett H., „Romans”, u Exspositor's Bible Commentary, ur. Frank E. Gaebelein, Grand Rapids, Zondervan, 1976.

Hendriksen, William, Romans, Edinburgh, Baner of Thruth, 1980.

Horton, Michael, The Christian Faith, Grand Rapids, Zondervan, 2011. 

Johnson, Phil, The Two Adams, http://www.thegracelife pulpit.com/Sermons.aspx?code=2014-08-31-PJ

MacArthur, John F. Jr. i drugi, Justification by Faith Alone, Morgan, Soli Deo Gloria, 1996.

MacArthur, John F. Jr.,  MacArthur's New Testament Commentary: Romans, Chicago, Moody Press.

McCarthy, James G., Evanđelje po Rimu, Krapina, Baptistička crkva, 2004.

Moris, Leon, „The Epistle to the Romans”, The Pillar New Testament Commentary, ur. D. A. Carson, Grand Rapids, Eermans, 1988.

Murray, John, Collected Writings of John Murray, 4 svezka, Edinburgh, Banner of Truth, 2009.

Murray, John, Redemption Acomplished and Applied, Grand Rapids: Eerdmans, 1955

Murray, John, The Epistle to the Romans, Grand Rapids, Eerdmans, 1977.

Piper, John, Counted Righteous in Christ, Crossway Books, 2002.

Ryrie, Charles, Basic Theology, Chicago, Moody Press, 1999.

Schrainer, Thomas, „Romans”, u Baker Exegetical Comentary on the New Testament, Grand Rapids, Baker 2006.

Schreiner, Thomas, R., „Justification: the Saving Righteousness of God in Christ”, JETS 54.1 (March 2011) 19–34.

Sproul, R. C., „Romans”, St. Andrew's Expositional Commentary, Wheaton, Crossway, 2009.

Sproul, R. C., The Gospel of God: Romans, Christian Focus, 2011.

Trajkovski, Aleksandar, Božije djelovanje i ljudska odgovornost, https://sites.google.com/site/izvorivjere/ tekstovi-1 /bozije-djelovanje-i-ljudska-odgovornost

Trajkovski, Aleksandar, Prva Ivanova poslanica, propovijedi, https://sites.google.com/site/izvorivjere/ tekstovi-1/prva-ivanova-poslanica-1

Trajkovski, Aleksandar, Samo vjera, https://sites.google. com/site/izvorivjere/tekstovi-1/poslanica-titu/dodatak-samo-vjera

Trajkovski, Aleksandar, Soteriologija, https://sites.google.com/site/izvorivjere/soteriologija

Trajkovski, Aleksandar, Učenje reformatora, https://sites. google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/reformacija-i-protureformacija/ucenje-reformatora

Trajkovski, Aleksandar, Zašto nisam rimokatolik?, https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/zasto-nisam-rimokatolik

White, James, The God Who Justifies, Minneapolis, Bethany House, 2012.

Zins, Robert M., Romanism, Huntswille, White Horse, 1995.

[1] Systematic Theology, Grand Rapids, Zondervan, 1994, 490.

[2] Grijeh je i prije postojao. Sotona je sagriješio prije Adama. Po Adamu je grijeh ušao u ljudski rod.

[3] Louis Berkhof, Systematic Theology, Eerdmans, Grand Rapids, 1996, 244.

[4] Wayne Grudem izvorni grijeh (original sin) naziva naslijeđenim grijehom (inherited sin), Systematic Theology, 494, fusnota 8.

[5] Berkhof, Systematic Theology, 244.

[6] Original guilt, Grudem: inherited guilt.

[7] Original pollution, Grudem: inherited corruption.

[8] Berkhof, Systematic Theology, 232.

[9] Zašto govorimo o Adamu? Zar nije Eva prva sagriješila? Da, ali Eva nije bila savezni predstavnik ljudskog roda.

[10] Vidi Berkhof, Systematic Theology, 242. Osim federalnog ili saveznog tumačenja postoji i realistično, odnosno seminalno, odnosno augustijansko shvaćanje imputacije grijeha, vidi Berkhof, Systematic Theology, 241; Charles Ryrie, Basic Theology, 258.

[11] Berkhof, Systematic Theology, 246.

[12] Grudem, Systematic Theology, 497.

[13] Grudem, Systematic Theology, 497.

[14] Biblija Ga ustvari naziva posljednjim Adamom.

[15] Vidi Thomas Schrainer, Romans, Grand Rapids, Baker, 2006, 292.

[16] Usporedi Lz 4:3, 2 Sam 24:1-15.

[17] Vidi Thomas Schreiner, Romans, 272-277.

[18] Vidi John Murray, The Epistle to the Romans, Grand Rapids, Eerdmans, 1968, 182-187. Millard J. Erickson, Christian Theology, 636-637.

[19] Za detaljno objašnjenje vidi James G. McCarthy, Evanđelje po Rimu, Krapina, Baptistička crkva, 2004, 25-80. Zatim Robert M. Zins, Romanism, Huntsville, White Horse Publications, 1995, 164-175.

[20] Izgleda da se, nakon Drugog Vatikanskog koncila, Rimokatolička crkva trudi da umanji razlike između svoje i protestantske teologije, ali ne tako što će promijeniti i uskladit svoju teologiju s Biblijom, nego tako što će svoje doktrine prikazati nejasno kako bi, neupućenom čitatelju, što više nalikovale protestantskim. Usporedi članak „Opravdanje” u Suvremenoj katoličkoj enciklopediji.

[21] Vidi John Murray, Redemption Accomplished and Applied, Grand Rapids: Eerdmans, 1955, 20-22.

[22] Grč. logizomai.

[23] Krist nije postao grešnik odnosno nije uprljan našim grijesima. Naši grijesi su Mu samo uračunati ili pripisani.

[24] Naglašavam izraz osobna vjera, jer u rimokatoličanstvu opravdanje nije po osobnoj vjeri nego po Vjeri tj. po rimokatoličkoj religiji.

[25] Više o opravdanju po vjeri i opravdanju djelima vidi u mojoj propovijedi „Samo vjera” (https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/poslanica-titu/dodatak-samo-vjera).

[26] Za detaljno objašnjenje Evanđelja vidi moju knjigu Soteriologija, https://sites.google.com/site/izvorivjere/soteriologija

[27] Vidi John Piper, Counted Righteous in Christ, Crossway Books, 2002.

[28] Therefore, as one trespass led to condemnation for all men, so one act of righteousness leads to justification and life for all men (English Standard Version).

[29] Ovo je također uobičajeno arminijansko shvaćanje, iako to nije vjerovao Arminius nego mnogi njegovi nasljednici.

[30] http://www.christurc.org/blog/2011/02/11/not-by-faith-alone-the-neonomianism-of-richard-baxter

[31] Grč. hagiasmos, hagios.

[32] Teško je dati sveobuhvatnu definiciju koja uzima u obzir prošli i budući aspekt posvećenja i koja neće biti pre glomazna za korištenje.

[33] Dio teksta preuzet iz moje propovijedi: Božije djelovanje i ljudska odgovornost, https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/bozije-djelovanje-i-ljudska-odgovornost

[34] Dio teksta preuzet iz moje serije propovijedi na Prvu Ivanovu poslanicu.