10. Posvećenje

1. Definiranje posvećenja

2. Razlike između opravdanja i posvećenja

3. Razlike između posvećenja i duhovnog rasta

4. Autor posvećenja – Bog Otac

5. Temelj posvećenja – Kristovo djelo

6. Agent posvećenja – Duh Sveti

7. Zaključak

U ovom poglavlju govorimo o posvećenju. Veoma je važno da razumijemo šta je to, koliko je važno i kako se postiže. Jednako je važno da razlikujemo posvećenje i opravdanje. Jer ako ih ne razlikujemo, onda teško možemo ispravno razumjeti samo Evanđelje. U šestom poglavlju Poslanice Rimljanima apostol počinje govoriti o posvećenju. A da bi došao do posvećenja, nekoliko poglavlja je objašnjavao opravdanje. To znači da ne možemo govoriti o posvećenju dok nismo razumjeli opravdanje.

1. Definiranje posvećenja

Pojmovi svetosti i posvećenja nose u sebi ideju odvojenja od nečega za nešto.[1] Oni mogu imati formalni i moralni smisao. Npr. Neki predmeti mogu biti posvećeni. To jednostavno znači da su odvojeni za posebnu upotrebu ili svrhu.[2] Neko može reći: „Sine, ovaj sam novac posvetio da ti kupim mobitel!” Ili: „Ovaj sam novac odvojio da ti kupim mobitel.” Novac se nije moralno promijenio, nego se promijenila njegova namjena.[3] „Nećemo ići na more, nego ćemo kupiti Iphone.” Predmeti u Bibliji često su bili posvećeni za Boga posebnim obredom.[4]

Kao što predmeti mogu biti posvećeni, tako mogu biti i osobe, tj. mi sami. Kada govorimo o posvećenju osoba, onda riječ posvećenje ne koristimo samo u formalnom nego i u moralnom smislu (osim u nekim slučajevima[5]). Biblija kaže da nas Bog posvećuje za sebe. To znači da nas odvaja od prijašnjeg načina života i službe grijehu i sotoni za službu Bogu (Rim 6:22). Mi smo posvećeni, a to podrazumijeva da smo odvojeni od grijeha za Boga.

(22) Sada pak pošto ste oslobođeni grijeha i postali sluge Božje, imate plod svoj za posvećenje, a svršetak – život vječni. (Rim 6:22) 

Ovo nije samo formalno posvećenje nego podrazumijeva i moralnu promjenu. Jer da bi nas Bog odvojio od života u grijehu, mora nas nanovo roditi i dati nam Duha Svetog. Duh je u vjerniku slomio silu grijeha i on više nije rob grijeha, nego je postao sluga pravednosti (Rim 6:17, 18). Tako riječ posvećenje ustvari označava odvojenje, predanje, očišćenje.[6]

Posvećenje ima tri aspekta: prošli, sadašnji i budući. Za vjernike se nekada kaže da su posvećeni (prošlo vrijeme), a nekada ih se potiče da se posvećuju (sadašnje vrijeme). Svi vjernicu su posvećeni u trenutku svoga obraćenja. Tada su odvojeni od grijeha za Boga. Međutim, to što se dogodilo u prošlosti trebamo živjeti u sadašnjosti. Za službu Bogu smo odvojeni u prošlosti, ali trebamo služiti u sadašnjosti. U prošlosti smo umrli grijehu, ali mu se trebamo odupirati u sadašnjosti. Ono što se dogodilo u prošlosti osnova je za naše posvećenje u sadašnjosti. I zato kada se spominje posvećenje, mnogi misle na ovo sadašnje posvećenje, odnosno sadašnji aspekt posvećenja. Osim toga postoji i buduće stanje vjernika. Tada će biti iskorijenjen svaki grijeh i to će biti potpuno posvećenje.

Posvećenje možemo definirati ovako: To je proces koji je Bog u nama započeo nanovo rođenjem,[7] odvajajući nas od prljavštine, ropstva i službe grijehu, za službu Njemu, koji se nastavlja kroz čitav vjernikov život uklanjanjem od grijeha i pokoravanjem Bogu u sili i snazi Duha Svetog, i koji se konačno dovršava proslavljenjem.

2. Razlike između opravdanja i posvećenja

Opravdanje je (1) nešto što Bog čini izvan nas. To je proglas Boga suca kojim grešnika proglašava pravednim. (2) To se dešava u trenutku kada grešnik povjeruje. (3) Opravdanje je potpuno, savršeno i ne mijenja se. Isto je za svakog vjernika. Nema više i manje opravdanih vjernika. Svi su jednako i potpuno opravdani.  

S druge strane, posvećenje je (1) nešto što Bog čini i u nama. (2) To je proces u kojem djelujemo i mi i Bog. (3) Posvećenje u ovom životu nikada nije savršeno i završeno.

Opravdanje:

Izvan nas

Čin

Potpuno

Završeno

Posvećenje:

U nama

Proces

Nepotpuno

Ne završeno (u ovom životu)

    (Tabela 2)

Postoje mnoga pogrešna učenja o posvećenju. Obično miješaju posvećenje i opravdanje. Neki ih vremenski odvajaju, i na posvećenje gledaju kao na trenutni čin, a ne na proces. Smatraju da se u ovom životu može postići neka vrsta bezgrešnog savršenstva. Vidjeli smo da opravdanje i posvećenje jesu dvije različite stvari, ali započinju u istom trenutku, u trenutku pokajanja i vjere. Osim toga, posvećenje je proces koji u ovom životu neće biti potpuno završen. Bezgrešno savršenstvo je nešto što ćemo postići tek proslavljenjem.

3. Razlike između posvećenja i duhovnog rasta

Kako izgleda posvećenje? Ili šta se dešava sa osobom koja se posvećuje? Jednostavno rečeno, osoba koja se posvećuje uklanja se od grijeha i u poslušnosti prianja uz Riječ Božiju. A kao rezultat toga dolazi i do drugih promjena. Te promijene možemo označiti kao duhovni rast. Budući da su posvećenje i duhovno rast usko povezani, mnogi ih poistovjećuju. Smatram da je bitno da ih strogo razdvojimo.

Zašto? Kada kažemo da se vjernik posvećuje, ne smijemo misliti da je mladi vjernik 50 % svet, a kada malo duhovno uzraste, njegova svetost poraste na 60 %. Ili da njegov duhovni rast započinje s 2% svetosti, kako bi pred kraj života došao do nekih 99%. To bi bilo totalno krivo shvaćanje posvećenja i svetosti. A to je upravo ono što bi se moglo zaključiti ukoliko posvećenje poistovjetimo sa duhovnim rastom. Kada čovjek postane vjernik, on se u potpunosti predaje Kristu kao Gospodaru. Njegova svetost (odvojenost od službe grijehu za službu Bogu) započinje sa 100%.[8] U toku kršćanskog života on to nastoji održati uklanjajući se i čisteći se od počinjenih grijeha. Dakle, posvećenje nije napredak u svetosti, nego život u svetosti. Međutim, u teologiji je posvećenje poistovjećeno s duhovnim rastom. Riječ se ne koristi u biblijskom, nego u teološkom smislu. To se vidi i iz sljedećih definicija.

U posvećenju, Bog, djelujući posebno po Duhu Svetom, odvaja vjernika za sebe (usp. 1 Kor 1:2) i čini ga sve više svetim, postepeno ga preobražavajući u lik Isusa Krista (Rim 8:29; 2 Kor 3:18) pokoravajući silu grijeha u njegovom životu i osposobljavajući ga za donošenje ploda poslušnosti.[9]

Posvećenje je progresivno djelo Boga i čovjeka koje nas čini sve više slobodnim od grijeha i sličnim Kristu u stvarnom životu.[10]

Prva definicija kaže da nas posvećenje čini sve više svetim, a druga da nas čini sve više slobodnim od grijeha. Dok Biblija jasno uči da smo od samog početka sveti, čisti, mrtvi grijehu i slobodni od grijeha.[11]

(3)  Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. (Iv 15:3) 

(1)  Što ćemo dakle reći? Da ostanemo u grijehu da milost izobiluje?  (2)  Nipošto! Jednom umrli grijehu, kako da još živimo u njemu? (Rim 6:1-2) 

(22)  Sada pak pošto ste oslobođeni grijeha i postali sluge Božje, imate plod svoj za posvećenje, a svršetak - život vječni. (Rim 6:22) 

Očigledno je, dakle, da Biblija govori o posvećenju vjernika koje se desilo u prošlosti, koje je definitivno i potpuno, i koje se onda treba živjeti kroz ostatak života čisteći se i uklanjajuću od grijeha sve do proslavljenja. Duhovni rast ili izgradnja ili preobraženje ili obnavljanje je, s druge strane, rast u zrelosti, znanju, vjeri, ljubavi (i drugim vrlinama koje u vjerniku proizvodi Duh Sveti), službi i sličnosti Isusu Kristu. Tekstovi na kojima se temelji ovo što je rečeno su: Ef 4:1-16; Gal 5:22; 2 Pt 1:5-10; zatim Rim 8:29; 12:2; 2 Kor 3:18.

4. Autor posvećenja – Bog Otac

(3)  Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu.  (4)  Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim  (5)  u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje,  (6)  na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome … (13)  U njemu ste i vi, pošto ste čuli Riječ istine - evanđelje spasenja svoga - u njemu ste, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obećanim, Svetim,  (14)  koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja - na hvalu Slave njegove. (Ef 1:3-6; 13,14) 

Ko je autor posvećenja? Čije je ono djelo? Vrlo važno pitanje. Odgovor Biblije je jasan. Tekst nam kaže da je Bog Otac onaj koji nas je izabrao i predodredio za svetost.[12] Dalje se spominju Bog Sin i Bog Duh Sveti. Ako pažljivo analiziramo ovaj i druge tekstove, vidjet ćemo da je posvećenje djelo Boga Oca, kroz Sina, po Duhu Svetom. Tako Pavao Korinćanima objašnjava da je Krist naše posvećenje: Od njega (Oca) je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje (1 Kor 1:30).  A Solunjanima kaže ovako: Mi pak moramo uvijek zahvaljivati Bogu za vas, braćo od Gospodina ljubljena, što vas je od početka odabrao za spasenje, posvećenjem u Duhu i vjerom u istinu (2 Sol 2:13). Ovdje vidimo na djelu sve tri osobe Svetog Trojstva. Ko je, dakle, autor posvećenja? Trojedini Bog.[13]

A kakva je onda naša uloga u posvećenju? Da li smo aktivni li pasivni? Postoji li naša odgovornost i zasluga? Biblija jasno uči da nismo i ne smijemo biti pasivni. Postoji naša odgovornost, ali ne i zasluga.[14] Pavao je Filipljanima ovako napisao:

(12)  Tako, ljubljeni moji, poslušni kako uvijek bijaste, ne samo kao ono za moje nazočnosti nego mnogo više sada, za moje nenazočnosti, sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!  (13)  Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati.  (14)  Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja  (15)  da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu  (16)  držeći riječ Života meni na ponos za Dan Kristov, što nisam zaludu trčao niti se zaludu trudio. (Fil 2:12-16) 

Bog je autor posvećenja. On u nama proizvodi i htjenje i djelovanje. Ali nam istovremeno zapovijeda da djelujemo. Pasivnost nije opcija. Odgovorni smo da činimo ono na šta nas je Bog pozvao, za šta nas je osposobio i na šta u nama proizvodi i htjenje i djelovanje. Tako u posvećenju imamo odgovornost, ali ne i zaslugu, jer sva zasluga pripada Njemu.

(34)  Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?  (35)  Ili: tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo?  (36)  Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen (Rim 11:34-36).

Iako nismo i ne smijemo biti pasivni, sve zasluge i sva slava ide Njemu.

5. Temelj posvećenja – Kristovo djelo

Djelo Boga Oca u posvećenju je (između ostalog) izbor, predodređenje i poslanje. Djelo Sina je izvršenje zadatka koji je dobio od Oca. Ovdje ću pokazati kako i koliko je Kristovo djelo povezano s posvećenjem.

Trebalo bi nam biti poznato da su sve doktrine vezane za spasenje usko povezane ili utemeljene na Kristu i Njegovim djelu na križu. To uključuje izbor, poziv, nanovo rođenje, obraćenje i vjeru, opravdanje, posinjenje, proslavljenje. Posvećenje nije iznimka. I svaki govor o posvećenju koje se ne temelji na Kristovom djelu jeste lažno učenje. 

Pavao posvećenje objašnjava od šestog do osmog poglavlja Poslanice Rimljanima. Od devetog do jedanaestog poglavlja govori o Izraelu. Nakon toga skoro četiri poglavlja ponovo piše o posvećenju (praktičnoj strani posvećenja). Šesto poglavlje započinje sljedećim riječima:

(1) Što ćemo dakle reći? Da ostanemo u grijehu da milost izobiluje? (2) Nipošto! Jednom umrli grijehu, kako da još živimo u njemu? (3) Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. (4) Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. (Rim 6:1-4) 

Nakon što je iznio doktrinu o opravdanju po vjeri, a ne po djelima, te je potvrdio i razjasnio pričom o dva Adama, Pavao pita: „Šta ćemo reći? Budući da je spasenje po milosti, hoćemo li i dalje ostati u grijehu?” Njegov odgovor je kategoričan: Nipošto! Zašto? Jer smo umrli grijehu (redak 2.). Jer smo ujedinjeni s Kristom, s Njegovom smrti i uskrsnućem (reci 3. i 4.). Kristovo djelo na križu ne rješava samo pravnu stranu naših problema nego i moralnu. Rješava problem krivice koju smo naslijedili od Adama, ali i problem pokvarenosti. Krist nas oslobađa krivice, ali i vlasti grijeha. Pavao posvećuje šesto, sedmo i osmo poglavlje kako bi objasnio značaj Kristovog djela za posvećenje. Trebalo bi nam nekoliko propovijedi da raspakujemo sve što kaže o tome. Budući da apostol Ivan u nekoliko rečenica sažima bit onoga što je Pavao napisao, ukratko ćemo razmotriti desetak redaka iz Prve Ivanove poslanice.

(1) Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. (2) Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. (3) I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist. (4) Tko god čini grijeh, čini i bezakonje; ta grijeh je bezakonje. (5) I znate: on se pojavi da odnese grijehe i grijeha nema u njemu. (6) Tko god u njemu ostaje, ne griješi. Tko god griješi, nije ga vidio nit upoznao. (7) Dječice, nitko neka vas ne zavede! Tko čini pravdu, pravedan je kao što je On pravedan.  (8)  Tko čini grijeh, od đavla je jer đavao griješi od početka. Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska. (9) Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeha jer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti jer je rođen od Boga. (10) Po ovom se raspoznaju djeca Božja i djeca đavolska: tko god ne čini pravde i tko ne ljubi brata, nije od Boga. (1 Iv 3:1-10)

Ivan odlomak započinje govoreći o sinovstvu i posinjenju. Sinovstvo povezuje sa čišćenjem od grijeha odnosno posvećenjem. Od četvrtog do šestog retka govori o svrsi Kristovog utjelovljenja i smrti na križu, i kako je sve to povezano s posvećenjem. Na kraju govori o djelu Duha.

Razmotrimo svrhu Kristovog utjelovljenja. Ivan kaže: I znate: on se pojavi da odnese grijehe i grijeha nema u njemu. Nešto slično je izjavio i anđeo kada je Josipu navijestio Kristovo rođenje:

(20)  Dok se je on bavio s tom mišlju, javi mu se u snu anđeo Gospodnji i reče: "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju; jer što se je začelo u njoj, od Duha je Svetoga.  (21)  Ona će roditi sina, kojemu ćeš nadjenuti ime Isus; jer će on izbaviti narod svoj od grijeha njegovih." (Mt 1:20-21Šarić) 

Svrha Kristovog utjelovljenja i smrti na križu jeste da odnese grijehe odnosno da nas izbavi od grijeha. To je posvećenje. On nas izbavlja od krivice, kazne i vlasti grijeha, a u budućnosti i od prisustva grijeha. Trebali smo biti kažnjeni zbog svojih grijeha, ali je On našu kaznu preuzeo na sebe. Bili smo zarobljeni u vlasti grijeha, ali nas je On oslobodio.

Tekst još kaže da će Isus izbaviti svoj narod od grijeha njegovih. Ne kaže: „pokušat će da izbavi (ukoliko se oni slože da ih izbavi)”, nego „izbavit će”. One koje je Bog izabrao Isus će sigurno i izbaviti. Niko ga u tome neće spriječiti. Posvećenje je Božije djelo. Jednom prilikom Isus je Židovima rekao sljedeće:

(34) Isus im reče: "Zaista, zaista, kažem vam: Tko čini grijeh, rob je grijehu. Rob ne ostaje zauvijek u kući, sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni." (Iv 8:34-36, Šarić)

Ne postoji više ni jedan grijeh koji može vezati dijete Božije. Alkoholizam, narkomanija, homoseksualnost ili bilo koji drugi grijeh više nema vlasti nad vjernikom. Zato Ivan s pravom može reći: I znate: on se pojavi da odnese grijehe i grijeha nema u njemu. Tko god u njemu ostaje, ne griješi. Tko god griješi, nije ga vidio nit upoznao (1 Iv 3:5,6).

Ako neko griješi a i dalje tvrdi da poznaje Boga, taj je lažov. Ovdje je neophodno preciznije objasniti što Ivan kaže i šta ne kaže. Ne kaže da onaj koji poznaje Boga ne sagriješi, nego da ne griješi. Griješiti i sagriješiti nije isto. Glagol griješiti označava nešto trajno, stil života obilježen grijehom. Sagriješiti jednostavno znači učiniti grijeh. Kršćanin sagriješi, tj. učini grijeh, ali on ne živi trajno ili konstantno u grijehu. On se posvećuje. S druge strane, bezbožnik ne mari za pravednost. Kršćanin pogriješi, ali ne griješi. Onaj koji griješi Boga nije upoznao.

Dakle, Biblija uči da će oni koji su spašeni biti i posvećeni, uklanjat će se od grijeha. To se mora događati jer je Krist zbog toga i došao. On sam osigurava naše posvećenje. Ko uči drugačije, lažac je i antikrist.

6. Agent posvećenja – Duh Sveti

Ivan dalje povezuje nanovo rođenje i posvećenje: Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeha jer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti jer je rođen od Boga (1 Iv 3:9). Nanovo rođenje je također omogućeno Kristovim djelom. Njegov glavni izvršitelj je Duh Sveti (Iv 3:5,6,8). Ono je promjena koju Bog čini u čovjeku. To je promjena srca, promjena uma, volje i emocija, otvaranje očiju i ušiju, promjena prirode. Njome započinje posvećenje, jer se sastoji od očišćenja i osnaženja. Bog čovjeku daje Duha Svetog koji ga vodi i daje mu snagu da živi novim i svetim životom. Ne dozvoljava mu da ostaje u grijehu.  

Postoje mnoga lažna učenja o nanovo rođenju. Jedno je učenje da ono ne proizvodi nikakve promjene u životu obraćenika. Neki to uče otvoreno, neki prikriveno. Ovo učenje ima mnoštvo varijanti. Jedna varijanta je da se Krist razdvaja na Spasitelja i Gospodina. Kažu da možemo biti nanovo rođeni jer smo primili Krista kao Spasitelja, ali se to ne mora primijetiti u našem praktičnom životu. Možemo i dalje živjeti u grijehu kao i prije, ili u nekom drugom obliku grijeha. Tek kada prihvatimo Krista kao Gospodina, počinjemo pobjeđivati grijeh.

To je sve daleko od istine. Čitava poenta Prve Ivanove poslanice je da pokaže kako su takva učenja lažna. Danas će pola Amerikanaca reći da su nanovo rođeni, ali njihovi se životi nimalo ne razlikuju od života ostalog svijeta. Vjeruju da su nanovo rođeni jer su nekada izgovorili molitvu obraćenja. To su laži o nanovo rođenju, jer ono mijenja živote ljudi. Od sluga grijeha pravi sluge pravednosti. To se mora očitovati u ispravnoj nauci, u životu poslušnosti i u ljubavi prema braći. Ako tvoje nanovo rođenje ne proizvodi plodove, onda je tvoja molitva obraćenja bila isprazna.

Ono što je Bog Otac predodredio i za šta je poslao Sina, u našim životima praktično se ostvaruje putem Duha Svetog. Ne samo da nas Duh nanovo rađa i ostaje prebivati u nama nego nam omogućava i korištenje sredstava koja nam služe za posvećenje. Jer iako su posvećenje i duhovni rast Božije djelo, mi nismo bez odgovornosti, odnosno nismo pasivni. Da bismo mogli ispuniti našu odgovornost i našu ulogu u posvećenju, Bog nam je dao i sredstva koja moramo koristiti. Evo osnovnih:

Prvo i osnovno „sredstvo” je dakle Duh Sveti, jer Duhom usmrćujemo tjelesna djela. Duh Sveti je Bog koji prebiva u nama i daje nam silu da možemo živjeti novim, nad grijehom pobjedonosnim životom.

(12) Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. (Rim 8:12-13)

Neki ljudi primijete u sebi grešne poticaje i time nisu zadovoljni ili se čak uplaše za svoje spasenje. Onda bi htjeli da doživje neki poseban doživljaj koji će ih potpuno osloboditi svake grešne želje ili poticaja. Takvo nešto nije norma za kršćanski život. Moramo shvatiti da je potpuno uobičajeno da u tijelu osjetimo grešne želje ili poticaje, ali naša je kršćanska dužnost i privilegija da ih usmrtimo silom Duha Svetoga.

Drugo sredstvo je riječ Božija koju je nadahnuo Duh Sveti, koja je i mač Duha (Ef 6:17). David se pitao: Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Odgovor je znao: Čuvajući riječi tvoje (Ps 119:9). On je znao da riječ Božiju treba čitati, razmišljati o njoj, vjerovati joj, pamtiti je, vršiti je. Kada Pavao u poslanici Kološanima govori o posvećenju, on kaže: Neka riječ Kristova obilno stanuje u vama (Kol 3:16). Riječ Božija nas informira o tome šta je Božija volja, šta je grijeh i kako trebamo živjeti kao kršćani. Pomaže nam da znamo i prepoznamo grešna djela i težnje te ih odbacujemo silom Duha Svetoga.

Treće je vjera, koja je dar Duha (1 Kor 12:3,9; Gal 5:5; 2 Kor 4:13?...). Ona je štit kojim možemo ugasiti goruće strijele Zloga (Ef 6:16). Vjerom primamo spasenje i vjerom radimo na posvećenju. Jedan od načina kako ona funkcionira je da se pomoću nje držimo Riječi Božije i Njegovih obećanja te tako odupiremo kušnjama koje pokušavaju da nas zavedu na krivi put.

Četvrto je crkva, tijelo Kristovo, u kojoj prebiva Duh Sveti. Bog je dao crkvu kao sredstvo koje će nam pomoći u posvećenju. Ona nam pomaže na razne načine. U njoj se ohrabrujemo na vjeru, ljubav i dobra djela, opominjemo se ukoliko zastranimo (crkvena disciplina), blagujemo Gospodnju večeru,  razvijamo darove za službu. Tamo su pastiri i učitelji koji poučavaju vjernike kako bi ih učvrstili u vjeri i opremili za službu. Sve ove (i druge) stvari su veoma važne za posvećenje i duhovni rast. Zato Božija riječ kaže: Ne ostavljajmo, kako neki običavaju, svoga vlastitog sastanka, već se sokolimo međusobno, i ovo to više što vidite da se približuje Dan. (Heb 10:25). Iz ovog se vidi da posvećenje nije samo stvar pojedinca nego i Crkve.

Peto sredstvo je molitva, koja treba biti u Duhu Svetom (Ef 6:18). U molitvi ustrajte i u njoj bdijte sa zahvaljivanjem (Kol 4:2). Molitva je naše duhovno oružje. Bdijete i molite da ne padnete u napast (Mt 26:41), govorio je Gospodin. Ili Ne uvedi nas u napast, nego izbavi od Zloga (Mt 6:13). Molimo pojedinačno i zajedno.

Naša je dakle dužnost da se odupremo grijehu i samostalno i u kontekstu crkve koristimo sredstva koja nam je Bog providio po Duhu. Neki misle da je ovo tjelesno i u ljudskoj snazi  i žele da Bog u njima sve sam radi. Ovakvi pokazuju veliko nepoznavanje Pisma i sile Božije. Drugi zanemaruju Božije djelo i misle da mogu sve sami. I ovo je jednako velika zabluda.

7. Zaključak

Posvećenje je proces koji je Bog u nama započeo nanovo rođenjem, odvajajući nas od prljavštine, ropstva i službe grijehu za službu Njemu, koji se nastavlja kroz čitav vjernikov život uklanjanjem od grijeha i pokoravanjem Bogu u sili i snazi Duha Svetog, i koji se konačno dovršava proslavljenjem.

Kristovo djelo na križu je osnova za posvećenje, jer ono ne osigurava samo opravdanje nego i posvećenje za one koji su u Kristu. Prvi dio posvećenja se događa u trenutku spasenja. Bog čovjeka nanovo rađa i odvaja ili posvećuje od službe grijehu za službu Bogu. Drugi dio je praktično ili svakodnevno posvećenje, svakodnevno se uklanjamo od grijeha i pokoravamo Bogu snagom Duha Svetoga i korištenjem sredstava milosti. Treći dio je proslavljenje. Gospodin će nas potpuno osloboditi od prisustva grijeha.

[1] Grč. hagiasmos, hagios.

[2] V. 2 Tim 2:20-21.

[3] Usp. Suci 17:3.

[4] Npr. Izl 30:22-29.

[5] Usp. Iv 10:36, Izl 30:30.

[6] V. Thayer's Greek Definitions, s.v. ἁγιάζω (G37).

[7] Izraz nanovo rođenje ovdje koristim u širem smislu, tako da uključuje posebni poziv, opravdanje i posinjenje.

[8] „Suprotno uobičajenom shvaćanju, dakle, svetost znači više nego činiti određene dobre stvari i ne činiti određene loše stvari; nego znači biti potpuno posvećen Bogu i odvojen od svega što je grešno.” Anthony A. Hoekema, „The Reformed Perspective,” u Five Views on Sanctification, Grand Rapids, Zondervan, 1987, 63.

[9] John MacArthur, Richard Mayhue, Biblical Doctrine, Crossway, 2017, 632.

[10] Wayne Grudem, Systematic Theology, Zondervan, 1994, 746.

[11] Za neke tekstove se na prvi pogled čini kao da govore o nekom rastu u svetosti (npr. 1 Sol 5:23). Međutim, ako ih pažljivije pogledamo u kontekstu (vidi 1 Sol 4:3-7), uočit ćemo da govore o životu u svetosti.

[12] Usp. Iv 17:17; Heb 12:10.

[13] V. Ef 5:25-27; Tit 2:14; 1 Pt 1:2; Rim 15:16.

[14] Hoekema, The Reformed Perspective, 62.