Evanđelje Isusa Krista

Lekcija 2

1. Evanđelje je Krist

Biblijski Krist

Osoba

Djelo

2. Evanđelje je radosna vijest o oproštenju grijeha i spasenju

3. Evanđelje moramo primiti

4. Evanđelje moramo držati

Evanđelje je pojam koji mnogi ne razumiju. Kada bismo one koji kažu da su vjernici pitali šta je Evanđelje, bili bismo iznenađeni njihovim odgovorima. Možda bismo dobili odgovor tipa: „Pa, ima po Marku, Ivanu, Mateju, Luki.” Ali šta po Luki? Čak i kada bismo pitali mnoge evanđeoske kršćane, ne bismo dobili potpune odgovore. Jedni nisu poučeni, drugi su  dezinformirani. Problem je što mnogi teolozi i propovjednici neće o Evanđelju reći ono što bi trebali, odnosno neće propovijedati pravo i istinito Evanđelje. Još u vrijeme apostola bilo je propovjednika i teologa koji su propovijedali lažno Evanđelje. Zato je apostol Pavao u Poslanici Galaćanima napisao:

(6) Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, (7) koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. (8) Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! (9) Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet. (Gal 1:6-9)

Dvije stvari ćemo primijetiti: prvo, nije sve što se zove Evanđelje uistinu Evanđelje i, drugo, vrlo je opasno propovijedati pogrešnu poruku. Zato ćemo se zapitati šta je to pravo, biblijsko Evanđelje, koje se još zove i Evanđelje Božije, Evanđelje Kristovo, Evanđelje Kraljevstva, Evanđelje spasenja, Evanđelje milosti Božije, Evanđelje slave Kristove, Evanđelje mira, vječno Evanđelje?[1] Na to pitanje odgovor daje apostol Pavao u odlomku koji slijedi. Pogledajmo tekst:

(1) Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, (2) po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. (3) Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; (4) bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; (5) ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. (6) Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. (7) Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. (8) Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. (9) Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. (9) Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni - ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. (10) Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete. (1 Kor 15:1-10)

1.    Evanđelje je Krist

Da bismo ispravno razumjeli ovaj odlomak, neophodno je da ga razmatramo u kontekstu čitave poslanice. Ovo nije prvi put u poslanici da Pavao spominje Evanđelje, Krista, milost, vjeru itd. Ali da bi tekst bio kraći i jednostavniji, neću objašnjavati čitav kontekst.[2] Neophodno je da kažem kako apostol reagira na konkretan problem koji se pojavio u Korintu. Neki su, naime, počeli širiti lažnu nauku: govorili su da nema uskrsnuća. Petnaesto poglavlje Pavlov je odgovor na ovaj problem. U prvom retku Pavao kaže da će govoriti o Evanđelju, u trećem objašnjava šta je Evanđelje:

(3) Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; (4) bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima. (1 Kor 15:3-4)

Prva riječ u njegovom objašnjenju je Krist. Čitajući ovo mogli bismo zaključiti da je Krist Evanđelje. Taj zaključak ne bi bio pogrešan. Pogledajmo nekoliko tekstova:

(4) Oni dakle što su se raspršili obilazili su navješćujući Riječ. (5) Filip tako siđe u grad samarijski i stade im propovijedati Krista. (Dj 8:4-5)

Tekst kaže da su kršćani nakon smrti Stjepana Prvomučenika bili progonjeni i raspršeni, bježali su ali i propovijedali Riječ. Tako je i Filip došao u Samariju i propovijedao Krista. Propovijedati Riječ i propovijedati Krista nije ništa drugo nego propovijedati Evanđelje, jer Evanđelje je o Kristu, Evanđelje je Kristovo, Evanđelje je Krist (Dj 8:12-14). U Djelima apostolskim piše ovako:

Filip prozbori te mu, pošavši od toga Pisma, navijesti evanđelje: Isusa. (Dj 8:35)

Filip je evangelizirao Etiopljanina propovijedajući mu Krista, jer Krist je Evanđelje. Zato i Pavao, kada piše Korinćanima i ponovo im objašnjava Evanđelje koje im je propovijedao, kaže da je propovijedao Krista.

Biblijski Krist

Kada kažemo da je Krist Evanđelje, suštinski je važno da imamo na umu nekoliko stvari. Prvo, koji Krist? Mnogi će reći da vjeruju u Isusa Krista, ali kada bismo ih pitali da nam opišu Krista, dobili bismo različite opise. I to je veliki problem. Zašto? Zato što Evanđelje nije bilo koji Krist, nego samo i jedino onaj o kome Biblija govori. Pogledajmo još jednom šta kaže Pavao:

(3) Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; (4) bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima. (1 Kor 15:3-4)

Pavao kaže: po Pismima. Evanđelje je samo onaj Krist koji je navješten u Pismima.[3] Svaki drugi Krist je lažni Krist, svako drugo Evanđelje je lažno Evanđelje.

Još u novozavjetno vrijeme bilo je nekih koji su vjerovali u Krista, ali ne biblijskog, i zato je njihova vjera bila isprazna i uzaludna. Npr. neki su vjerovali da Isus Krist nije došao u tijelu. To znači da njihov Krist nije bio pravi čovjek. Apostol Ivan za njih kaže da su antikristi. Drugi su mislili da vjera u Krista nije dovoljna za spasenje. Naučavali su da se spasenje postiže vjerom i djelima. Pavao kaže da je to drugo Evanđelje i da su oni koji takvo što naučavaju prokleti. U Korintu su neki vjerovali u Krista koji nije uskrsnuo od mrtvih. Za takve Pavle kaže da su još u svojim grijesima (1 Kor 15:18) i da ne poznaju Boga (1 Kor 15:34).

Prema tome, ne možemo vjerovati u bilo kakvog Krista i misliti da smo spašeni. Moramo vjerovati u biblijskog Krista, onog koji je prorečen u Starom Zavjetu i čije djelo se potpuno otkrilo u Novom Zavjetu. Vjera u bilo kakvog drugog Krista je prokletstvo, a ne spasenje.

Neki kažu da njima ne treba Stari Zavjet, oni vjeruju u Krista, oni su u Novom Zavjetu. Pitanje je u kakvog onda Krista vjeruju? Stari Zavjet je knjiga o Kristu isto kao i Novi Zavjet. Krist je starozavjetni isto kao i novozavjetni. Bez Starog Zavjeta naša vjera u Krista nije biblijska. 

Osoba

Drugo, kada govorimo o Kristu kao o Radosnoj vijesti ili Evanđelju, moramo objasniti ko je taj biblijski Krist. U Poslanici Rimljanima Pavao, govoreći o Evanđelju odnosno o Kristu, kaže ovako:

(1) Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje – (2) koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim (3) o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, (4) postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu. (Rim 1:1-4)

Pavao navodi nekoliko stvari o Kristu kao osobi, odnosno o Njegovoj naravi: On je Sin Božiji i potomak Davidov. To znači da je On Bog i čovjek, u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek, a još uvijek samo jedna osoba. Tekst dalje kaže da je postavljen Sinom Božijim. Ovdje se (vjerovatno) govori o Njegovom (pre)uzvišenju.[4] Osim toga, On je Mesija: prorok, svećenik, kralj (sin Davidov), Spasitelj, Otkupitelj i Gospodin.

Djelo

Treće, kada govorimo o biblijskom Kristu, moramo objasniti Njegov križ i uskrsnuće.

(3) Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; (4) bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima. (1 Kor 15:3-4)

Pavao navodi nekoliko činjenica, da je Krist umro, bio pokopan i uskrsnuo treći dan. Objašnjava i razlog ili svrhu smrti i uskrsnuća: umro je za naše grijehe. Na drugom mjestu kaže da je uskrsnuo radi našeg opravdanja (Rim 4:25). Drugim riječima, Krist je umro na križu i uskrsnuo treći dan zato da bi nas spasio. Evanđelje je Evanđelje spasenja. Kristovo djelo na križu je srž Evanđelja. Nipošto nismo navijestili Evanđelje ukoliko nismo objasnili Kristovu smrt i uskrsnuće te njihov značaj.

Ovdje se apostol usredotočio samo na neke elemente Kristovog djela (s kojima su Korinćani imali problema). Iz drugih dijelova Biblije saznajemo da se Krist utjelovio, živio kao čovjek, ali u potpunosti sveto i pravedno, te kao takav umro na križu za naše grijehe, bio pokopan, treći dan uskrsnuo od mrtvih, bio uznesen na nebo, sjeo s desne Ocu (i ponovo će doći u slavi da zavlada svijetom). To je Kristovo djelo gledano povijesno (Evanđelje u najužem smislu), ali to nije sve. Kristovo djelo je ono što je učinio u prošlosti, što čini u sadašnjosti i što će učiniti u budućnosti. Osim što je Krist na križu izvršio djelo otkupljenja, sada u nama čini djelo posvećenja, a u budućnosti, prije nego što ponovo dođe da uspostavi svoju kraljevsku vlast na zemlji, On će nas uskrsnuti i proslaviti da bismo kraljevali s Njim. Sve to je Evanđelje. (Evanđelje u užem i u širem smislu.) Krist nije umro i uskrsnuo samo zato da bi nama grijesi mogli biti oprošteni, pa da se onda sami posvećujemo i proslavljamo. On nam omogućava i osigurava oproštenje, opravdanje, posinjenje, posvećenje i proslavljenje (1 Kor 1:30).

Evanđelje je, dakle, osoba i djelo Isusa Krista. Treba li nam Evanđelje? Treba li nam Krist koji umire na križu umjesto nas? Treba li nam Krist koji je uskrsnuo od mrtvih? Treba li nam Krist koji je Gospodar neba i zemlje?

2.    Evanđelje je radosna vijest o oproštenju grijeha i spasenju

Želim da se vratimo na Kristovo djelo i detaljnije ga pogledamo. Pavao kaže ovako:

...Po kojem se spasavate... (1 Kor 15:2)

...Krist umrije za grijehe naše po Pismima... (1 Kor 15:3)

Krist je umro i uskrsnuo da bi nas spasio. Pitanje je od čega i za šta? Odgovor je da bi nas spasio od Božije srdžbe (Rim 1:18; 1 Sol 1:10), od paklenih muka (1 Sol 1:5-10), od krivice i ropstva grijehu za službu Bogu (Rim 6:11-23). Drugim riječima: da nas spasi od grijeha za Boga. Ili da nas spasi od Boga za Boga. Dakle, Evanđelje je radosna vijest o spasenju od grijeha učinjenih protiv svetog i pravednog Boga. Biblija koristi mnogo izraza da opiše bogatstvo značenja Kristove žrtve. Ona je žrtva zamjenska, pomirna i otkupna, kroz nju nam je omogućeno oproštenje grijeha, opravdanje, pomirenje, posinjenje, posvećenje i proslavljenje. Ukratko rečeno: spasenje. 

Da bismo razumjeli Radosnu vijest o spasenju od grijeha za Boga ili od Boga za Boga, moramo znati šta Biblija uči o čovjeku i njegovoj grešnosti te o Bogu i Njegovoj svetosti i pravednosti. A to je, ukratko, sljedeće:

Bog koji je stvorio nebo i zemlju stvorio je i čovjeka na njoj. Dao mu je svoje zapovjedi ili zapovijed koju nije smio prekršiti. Ali čovjek se pobunio protiv Boga kršeći zapovijed, i tako je grijeh ušao u svijet, a po grijehu smrt.

(12) Zato kao što po jednome čovjeku uđe u svijet grijeh, i po grijehu smrt, i tako smrt prijeđe na sve ljude, jer svi sagriješiše. (Rim 5:12, Šarić)

Biblija jasno uči da su svi ljudi grešnici. Rođeni su kao takvi i griješe svojim riječima, djelima i mislima. Zbog toga što su grešnici i Božiji neprijatelji, na sebi trpe Božiji gnjev. Apostol Pavao je ovako napisao:

(18) Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. (Rim 1:18)

Osim Božijeg gnjeva u sadašnjosti, posljedica čovjekove grešnosti je smrt. Kada govorimo o smrti, govorimo o tri vrste smrti: (1) fizičkoj, (2) duhovnoj (to je odvojenje, prekid odnosa između čovjeka i Boga), i (3) vječnoj smrti ili vječnom odvojenju čovjeka i Boga. To je vječna muka odnosno vječno trpljenje gnjeva Božijeg. 

Važno je napomenuti da ne možemo učiniti ništa kako bismo promijenili osudu koju je Božiji zakon izrekao nad nama. Zamislite da ste u nekoj zemlji prekršili zakon i da ste osuđeni na smrt. Nikakva dobra djela, novac, obredi, niti ceremonije vam ne mogu pomoći. Zašto onda ljudi uporno vjeruju da svojim trudom i naporom mogu izbjeći pravednu osudu Božijeg zakona?  „Dat ću malo novca u crkvu, učinit ću koje dobro djelo, klanjat ću se pet puta dnevno pa će mi Bog oprostiti” – misle mnogi. Takvo mišljenje nije ispravno. Smrtnu kaznu i paklenu osudu na takav način nećemo i ne možemo izbjeći.

To je stvarno žalosna vijest, ali zato postoji i Evanđelje – Radosna vijest: Krist je umro za grijehe. On je krivicu svih onih koji povjeruju uzeo na sebe i platio je kaznu umjesto njih. Grijesi vjernika su uračunati Njemu da bi se onda Njegova pravednost uračunala njima (2 Kor 5:19-21). A to je sve zato da bismo mogli biti pomireni s Bogom i provesti vječnost u zajedništvu s Njim. Zar to nije radosna vijest? Može li nešto biti važnije i radosnije od toga?

Oproštenje grijeha i spasenje nije samo za ovaj nego i za budući život. Da, morat ćemo umrijeti, ali ćemo i uskrsnuti. Uskrsnuće je sastavni dio Kristovog Evanđelja. Pavao je Efežanima pisao ovako:

(4) Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, (5) nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – (6) te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: (7) da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. (8) Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! (9) Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. (Ef 2:4-9)

Korinćanima piše ovako:

(19) Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, bjedniji smo od sviju ljudi. (20) A sad je Krist uskrsnuo od mrtvih, prvenac onima, koji usnuše. (21) Jer kako po čovjeku smrt, tako dođe i uskrsnuće mrtvih po čovjeku. (22) Jer kako u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti. (23) Ali svaki u svojemu redu: prvenac Krist; potom oni, koji su Kristovi, i koji vjerovaše u njegov dolazak. (24) Onda svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, i kad dokine svako poglavarstvo i svaku vlast i silu. (25) Jer njemu valja kraljevati, dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. (26) A kao posljednji će se neprijatelj uništiti smrt... (1 Kor 15:19-26, Šarić)

Kako je Kristovo Evanđelje veličanstveno! Kako je veličanstveno ono što je učinio za one koji povjeruju! I sve je to besplatno, dar Božije milosti.

3.    Evanđelje moramo primiti

Vidjeli smo šta je Evanđelje, ko je Krist i šta je učinio za grešnike i njihovo spasenje. Međutim, tekst nam kaže da grešnici nisu automatski spašeni, nego spasenje moraju primiti.

(1) Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste... (1 Kor 15:1)

Koliko god je važno ispravno razumjeti Evanđelje, još je važnije znati kako ga primiti. Veliki problem je što mnogi ne znaju šta je Evanđelje, niti znaju kako ga primiti. Jedni misle da se spasenje prima krštenjem. Tada se, navodno, briše istočni grijeh i udjeljuje spasenje. Ali to nije dovoljno jer su, kažu, potrebni još mnogi sakramenti, ceremonije i dobra djela. Da li se tako prima Evanđelje, Krist i spasenje? Nipošto! Drugi misle da neko na njih treba položiti ruke ili trebaju doživjeti neka čudna i dramatična iskustva, i to je neko spasenje. Daleko od toga. Treći misle da primiti Krista znači isto što i podići ruku na nekom evangelizacijskom sastanku ili izmoliti molitvu obraćenja. Može biti, ali uopće ne mora. Četvrti kažu da su vjerom primili spasenje, ali Pavao kaže da se može i uzalud povjerovati.

Mnoga učenja se prodaju kao Evanđelje, ali pravo Evanđelje po kojem se spasavamo je samo jedno. Mnoge ideje su o tome kako primiti spasenje, ali samo je jedan pravi način, a to je živa i spasonosna vjera u Isusa Krista. Biblija nam puno govori o njoj. Isus je spasonosnu vjeru apostolu Pavlu objasnio ovim riječima:

(17) Izbavit ću te od naroda i od pogana kojima te šaljem (18) da im otvoriš oči pa se obrate od tame k svjetlosti, od vlasti Sotonine k Bogu te po vjeri u mene prime oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima. (Dj 26:17-18)

Gospodin ovdje govori o obraćenju i vjeri. Prava vjera uključuje obraćenje a pravo obraćenje uključuje vjeru. Čovjek se kaje i obraća od grijeha, od bezbožnog, grešnog i samovoljnog života te okreće k Bogu vjerujući u Isusa Krista i Njegovu zastupničku žrtvu na križu, odnosno prihvaćajući Isusa Krista za Gospodara i Spasitelja. Takav čovjek prima oproštenje svih grijeha, pomirenje s Bogom, postaje Božije dijete, prima Duha Svetoga i snagu da živi novim, Bogu ugodnim životom. Ali to nije sve, Isus kaže da on prima i baštinu među posvećenima. To uključuje uskrsnuće od mrtvih i mjesto u budućem Kristovom kraljevstvu.

4.    Evanđelje moramo držati

(1) Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, (2) po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. (1 Kor 15:1,2)

Ne samo da Evanđelje moramo čuti, razumjeti i vjerovati nego ga moramo i držati, u njemu moramo stajati. Šta to znači? To znači da onaj koji je jednom povjerovao pa onda prestao da vjeruje nije spašen. Njegova vjera nije bila spasonosna nego uzaludna. (Kao u Korintu, gdje su neki prestali vjerovati u uskrsnuće.) Biblijsko učenje o spasenju govori o ustrajnosti u vjeri. Spašeni su samo oni koji ustraju u vjeri. Oni koji otpadnu, nikada nisu ni bili spašeni. Ustrajnost nije uvjet, nego posljedica spasenja.     

U ostatku knjige detaljno ću objasniti pojedine elemente Evanđelja koje sam ukratko opisao. Pojasnit ću osobu i djelo Isusa Krista (što spada u samu srž Evanđelja) te govoriti o čovjekovoj grešnosti i pokvarenosti, izboru i predodređenju, pozivu i nanovo rođenju, obraćenju i vjeri, opravdanju, posinjenju, posvećenju, duhovnom rastu i proslavljenju. Ostale doktrine koje sam spomenuo detaljnije ću izložiti u drugim knjigama, dok ne pređem sva područja sustavne teologije.  

Idi na treću lekciju: Ko je Isus Krist? 

Idi na Sadržaj

[1] Riječ evanđelje znači radosna vijest, a narav te radosne vijesti objašnjavam i tumačim u ovom poglavlju, ali i u ostatku knjige.

[2] Vidi Donald Carson, Proroštvo iz središta, Osijek, Izvori, 31-35.

[3] Apostoli se u Evanđeljima trude da pokažu kako je Isus ispunio starozavjetna proročanstva.

[4] Dj 2:32-36; Fil 2:9-11.